PET PJESAMA IVANE GORIČKI

DOVOLJNO DOBRA

Majka moje majke nije bila dovoljno dobra majka
Moja majka nije bila dovoljno dobra majka
Ja nisam dovoljno dobra majka
Kovčeg nedovoljne dobrote putuje stoljećima
Prenosi se među ženama
Unutra uredno pospremamo intimne stvarčice
Sva neprimjetna postojanja, udahnute bjesove muškaraca,
strašne tišine kažnjeništva, bolne kvarove obiteljskih mehanizama,
I na dnu zagurane litre suza za posebne prilike
I njih ćemo nijemo predati kćerima, uz posebnu uputu
Da nikada, nikada ništa ne pitaju.

***

KADA SU TEŠKOĆE ZASPALE

Kada su teškoće zaspale
Porculan na policama je počeo zveckati
Stijenke malenih posuda
primicale su se jedna drugoj
Tako malenih da ne mogu ispuniti velike čeljusti
Zrnca prašine odigla su glave od poda
Čekajući naređenje formacije uznemirenih vrtloga
Nešto veliko sniva o djeci koju će pojesti
San čudovišta ne zna biti lijep
Hoće li ikada tako sićušne stvari stvoriti oluju
Iza koje ostaje čisitina?

***

JA SADA VIŠE NEMAM NIŠTA

Pitaš me gdje su mi pjesme, zašto ne pišem
Kao ptice u jesen odletjele su od mene
Polako se praznio moj intimni spremnik riječi
Spreman da ostane gol, hladan i sam,
U tom prostoru nema nikoga sada
Uđeš li unutra, odjeknut će ti korak
Ja više ne spremam osjećaje na sigurno
Čak ne znam ni gdje su sada sve te drage klopke
u koje sam bezglavo jurila
Koje su me došle glave, srca, želuca
U krošnjama ostala su zapletena obećanja
Pogledi istrunuli od čekanja
Bacila sam sve plodove tako jalove ljubavi
I sada još samo da pometem i zatvorim vrata
Nešto je otišlo s nama i ponijelo paket pjesama
Ja sada više nemam ništa i dobro je tako.

***

INAČE

Kada se požalimo na izbore i proljetne kiše,
Bolesti i promet u kvartu,
Netko doda nevažno i kratko:
Inače?
Evo… hvala na pitanju
Ono što mu neću reći jest da me inače ne smetaju kiše
I da hodam ujutro mokrom šumom
pazeći da ne probudim životinje
Inače sam dobro, živim uredno
i vraćam stvari na njihovo mjesto
Pogotovo one koje netko drugi pomakne bez mog pitanja
I ne ljutim se dugo
Inače sam sretna kada ne vidim ljude
koji su sretni kada ne vide mene
I zajedno smo sretni na odvojenim mjestima

Inače volim kada mi se kaže hvala, a ja kažem molim, i drugi put
Inače znam biti ozbiljna ali to je samo zato što mi je važno
I kada prestane biti važno, divno je što je bilo
Nečije inače nije moje usput rečeno
Moje inače je u protivnom, nasuprot toga
Najveće stvari skrivene su u tih pet slova
Ne mogu sa sigurnošću reći
Ali čini mi se da živim u inače.

***

TRENUTAK

Sjest ću tu na sunce malo
Treba mi samo sekunda
Tijelo me boli od vremena i očekivanja
Osjećam da trune na najvažnijim točkama
Kao da ga načima konačnost
Obigrava nam oko istrošenih zglobova
Gleda gdje da nam podmetne nogu
Da se raspemo u sitnice ničega
Slijepimo za zvijezde
Istovremeno smrtni i besmrtni
Što nas više ima, kao da nas manje ima
I možda smo najveći na početku
Kada smo sve što možemo biti
A onda se cijeli život vraćamo
Vraćamo sebi
Lijepo je na suncu, sekunda traje dugo
Toplo je u tijelu
Smijem se nečujno

____________________________________________________

IVANA GORIČKI rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava opću gimnaziju i studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i kratke priče. Živi i radi u Zagrebu.
Voli iznad svega knjige i planine.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA ZORANA ANTONIJEVIĆA “TMINA, ZVER I PESNIK”, Presing, 12/2022; osam pjesama

SEĆANJE IZ ZMIJSKOG ŽIVOTA

Taj hram se ne vidi za dana,
samo se u noći otvara u trouglu od stabala.

Vrata su mu tmina, vrata su mu rupa
gde merdevine od konjskih kostiju 
naći ćeš i na njima izrezbarena 
slova jezika vetrova.

A na dnu rupe klupa i
na klupi grana – rascvetana tama -
telo monaha na čijem je čelu trn progledao.

***

NA TRAGU SVETLA
	
Mesečina zaranja u pukotinu.
Svetlost tvori stazu, put 
izranjanja Insekta na obronke grada.

Insekti vuku kočiju po ivicama zgrada.

Kada se kočija na zemlju spustila, 
otvorio sam vrata.

Po licu mi se razli sjaj ogledala
zakačenih za oči slepog putnika.

***

VEČNA KUĆA

Iza žutog oblaka je moja večna kuća.
Tamo je drveće crno, crno mu je lišće.
Šuma sva crna je, a opet sjajna.

Svaki cvet plam je sam i krzna leoparda
sjajnija su od zvezda. Šare na zverima 
upile su svu svetlost kosmosa.
U mojoj večnoj kući noći nema.

U njenom središtu je bezvremeni hram
Od krilatih lica sazdan što šire se leptirasto 
kao plameni jezici anđela, kao lepeze od 
oštrica u šakama mnogorukog Boga.

Stojim na prozoru svoje smrtne kuće.
Žuti oblak sve mi je bliži.
Prsti vetra mi dodiruju obraze.
Selidba može da počne.

***

VIZIJA NA RECI LUG

Uz vrbovo pruće iz tamnog vira
uspinje se vetar. Iz daljine odjekuju 
urlici prestonice bezumlja.
Po čeličnom mostu škripe nokti
nevidljivog, bezimenog.

Tu đavo spava, pokriven belim ušima Tatule 
izdiše kletve za svet.

Iz poljubaca zmije i zemlje
niče crna magla, njome smrt piše 
ime zgaženog cveta i čoveka u 
knjigu neprestano dopisivanog kraja.

***

POVRATAK U ZAVIČAJ

Na krovovima
napuštenih kuća
vrane u gnezdima
greju izdanke zlosluta.

Između rešetaka
prozora bez stakla
čuče mačke,
iz očiju im
pokojnici gvire.

Kiša zaliva crne barjake
iz otpalih oblaka proklijale.


***

SLEPI ANĐEO

Ležim na dnu kule.
Sa raspukle tavanice
na usne mi kaplje
umirući oblak.

Osluškujem reči proroka,
neprestani govor zidova.

Utamničen,
već opevam smrt
onih koji će se tek roditi.

***

BUĐENJE VETRA

Lice u ogledalu 
duboka je tmina.

Siđi na dno odraza –
crnokrilog vrtloga,
do kipa sazdanog od 
snova koje nikome 
nisi ispričao.

Obriši prašinu sa 
očiju skamenjenog orla.

Probudi vetar.

Nek kapije u nebo polete.

***

TMINA, ZVER I PESNIK

Iz šešira pesnika raste suton.
Iz oblaka svira crna truba, sovi i lavu 
prekida dnevni san, i tigar iz pećine 
riče da pozdravi Mesec sa kojim 
na trag lovine stupa.

Oh, noći moja, nema u tebi mesta
za anđeoskih krila prečisti sjaj,
usud je tvoj da ogrćeš ubicu,
i  svaki vidljiv i nevidljiv očnjak.

Niz koru drveća koje s večeri zlokobno postaje 
sliva se mesečina i šuma se u crni raj otvara
kao pupoljak otrovnog cveta,
kao zečije grudi pod kandžom risa. 

Raznim grobištima pokrov je tmina. 
U okeanu njenom sjaje lobanje – biserja tame.
U planini njenoj nad trupcima srna 
zadušni plam vučjeg oka sja.

Al’ nema tu anđela belih 
niti sveca kakvog. 
Samo je pesnik njen iskupljenik.

____________________________________________


ZORAN ANTONIJEVIĆ (1979), živi i radi u Mladenovcu. Objavio zbirke pesama: Snovi oblačara, Sabor senki, Srce obavijeno zmijom, Crna kuća, Bela kuća, Živeti se može samo bez ljudi, zbirku haiku poezije Cvrkut u magli. Pored poezije piše kratke priče. Objavljivao u kulturnom dodatku dnevnog lista Politika, časopisima – Buktinja, Bdenje, Alternator, Apokalipsa, Akt, Književne novine, Savremenik, Metal Helm..kao i na književnim portalima – Strane, Fenomeni, Nigdine, Šraf, Bludni stih… Zastupljen u Zbornicima i Antologijama u Srbiji i regioni. 

POEZIJA VIKTORA RADONJIĆA (iz novog rukopisa)

*

Danas sam ostao bez posla
vratih se na vreme
presvučen u kućne haljine
govoriš da je sneg neprijatelj
skromnom čoveku
raduješ se magiji pahulja
nečije dete će trepnuti
trenutnu smrt televizora.

Govoriš da mužjak koji skija
pod suncem
sigurno vara svoju ženku
plaši te otapanje snega u prodavnici
kasirka je ponizila nečiju majku.

Mlaz iz česme ledi lenjost
raskravljuje detinjstvo
otežali oblak kriješ u sudoperi.

Sneg će se zaustaviti
prestaćeš da lomiš nogu pod suncem
primetićeš da više ne dolazim na vreme.

*

Stojim, naizgled mirno, kao i onaj drugi

Čekam da jedan pešak prekoputa 
iskorači iz crvenog kruga 

I sigurno ne bih pogledao u nebo da me 
kišna kap, nepogrešivim slučajem, nije 
pogodila u oko

Ne bih video ni kako je onaj drugi 
rasklopio kišobran nad trotoarom 
i nehotično pokrio udubinu 

Dok neku drugu kap u punoj brzini 
raznosi branik

*

Mikrofonija. Iza ograde. Duboki glas 
nastavio je da govori u stihovima.
Ulazim, obazrivo; brzo sam našao stolicu. 
Pesnik je zaklopio listove, 
pa je kazao da smo i sami pohlepni, 
skloni hvatanju krivina; 
a to je, kaže, za one koji mogu da vide, veoma bolno.
Usledio je aplauz.
Pesnik je srknuo kafu; odmereno, 
podignutim tonom, čita još jednu svoju pesmu.
Primakao mi se mladić: 
Crvima lekovi pomažu, prošaputao je.
Uvodi se muzička pratnja, pesnik,  
gestom ruke, stišava publiku. 
Dovršio je pesmu.
Kucnuvši par puta u mikrofon, kaže da je 
odista svejedno da li ismevamo Vaskrsenje, ili, pak, 
svetimo murale zločina našeg plemena. 
Sve je to gusta koprena, kaže, mi, oni, svejedno, 
iznova lovimo to što nas goni, pogađate, večnost je zverolika.
Poneko odobravanje remeti tajac. 
Mikrofon je odložen. Aplauz.
Šta supernove imaju s krstom?, šapnuo je mladić.
Pesnik se spustio u publiku, beleži uspomenu, kratko, 
potpisuje još jedan primerak zbirke; 
ženu s mikrofonom ljubi u obraz njemu znan, 
skinuo je naočare, kamerman sada može da počne. 
Mladić je napokon spustio šoljicu i krenuo.
Nisam se osvrnuo. 
Šapat: On nije klovn, neprestano se proizvodi.
Poskočio sam.
On se nakezio i prestao da postoji.

___________________________________________________

VIKTOR RADONJIĆ (Beograd, 1973.) 
Drame – Šav, Čopor, Reteriranje kruga, Ambis 01 (2014.); roman Dete istog besa (2016.); dvojezično srpsko-englesko izdanje izabranih pesama Junak bez portfelja / A Hero Without a Portfolio (preveo Novica Petrović; 2018.); roman Nađin karusel (2021.).

književna premijera: ROMAN KSENIJE KUŠEC “POŽAR”, Galerija Kranjčar, Zagreb, 11/2022; ulomak

Prisjećam se kako je sve počelo i kako je došlo do pogrešnog koraka. Ružno mi izgleda ovo pogrešnog. Možda je bio sudbonosan. Ili možda ključan? Nego, počelo je s drvetom. Tog ljeta u dvorištu mi se raskolio hrast. Dogodilo se to istovremeno s velikim požarom u blizini. Tako sam u prvi čas pomislila da je vatra kriva. Sve je to bio niz naizgled nepovezanih događaja koji su vodili našem spajanju. Požar shvaćam kao metaforičku poruku sudbine. Ima li nešto jače od iskonske sile vatre koja bukti? I to još po noći. Vatra te proguta i spali sve pred sobom, ali ti može biti spas i život. Dakle, nakon buktećeg početka negdje tamo, hrast se raskolio ovdje i jedan je njegov dio pao na susjedov put pa on nije mogao prići svojoj kući: trebalo je prvo do kraja odrezati ono što se odvalilo. Susjed je imao nekakve vrtoglavice zbog kojih se nije htio penjati na drvo pa je zamolio mene, a i bilo je u redu da se angažiram oko toga jer je hrast bio moj.

Popela sam se, dodao mi je motornu pilu pa sam odrezala tu granu ključnu za puno toga. Kasnije je sam raspilio ostatak, ali prije toga me je fotografirao dok sam još bila na stablu i objavio te slike na društvenim mrežama. To je privuklo pažnju onoga čiji je posao, između ostalog, i piljenje drveća koje smeta prolazima. Nedugo nakon toga, susret. Vozili smo se biciklima jedno prema drugome (mi smo često imali taj problem, uvijek smo išli jedno prema drugome) i napravio je manevar kako bih se zaustavila. Razmijenili smo par riječi o piljenju, jer je to vidio na susjedovom Instagramu, spomenuli smo kako se znamo dugo, ali da si ne znamo ni puna imena, šalili smo se kako sam odradila njegov dio posla i da bi me mogao primiti u tu svoju udrugu i bez obuke, rekla sam da žurim jer mi je majka jako, baš jako loše i otišla sam, prekinuvši razgovor koji je mogao trajati puno dulje. Eto, tako se treba ponašati. Tu sam trebala stati, baš tu. Otrčala sam doma majci. Već joj je dugo bilo teško, pa smo je muž i ja doveli na more da provodi vrijeme uz miris borova i slanog aerosola. Teško mi ju je bilo gledati. Jedva da je nešto jela, slabo je spavala. Ipak mi se činilo da joj je bolje tu s nama. Olakšavala sam joj kako sam znala, ali agonija je već počela i tu se nije dalo puno napraviti. I tako, dani su prolazili u razgovorima na samo jednu temu i to sa svakom osobom koju sam mogla time zakačiti.

Nakon što sam provjerila majku, dala joj da pije, pokrila je, namjestila je da bolje vidi more, opet sam odlučila otići do rive. Tamo uvijek ima nekoga koga se može pitati bilo što. U primorskim mjestima riva je veliki dnevni boravak. Kad sam došla, ponovo sam vidjela njega, ali nisam mislila prići. Sjela sam na obližnju klupicu i gledala u more i prolaznike. To sam baš voljela, osjećala sam se uronjena u svijet. Uskoro je naišla moja prijateljica pa je sjela do mene. Kroz razgovor smo došle i do problema s majkom pa sam počela teško izgovarati riječi, napao me plač. Nekako sam se uspjela prisiliti da normalno govorim, ali suze su samo tekle. Tada je i on prišao. Htio je saznati što se događa, pa je prijateljica ukratko objasnila. Ja nisam mogla. Sjeo je do nje, ali je govorio meni.

Znala sam da je liječnik, ali nisam znala da se okrenuo travama i da pomoću njih liječi. Rekao je da ima neku tinkturu koja bi možda mogla pomoći majci. Da joj bude lakše. Da će doći do mene. Pristala sam i već je sljedeći dan došao, ukapao tri kapi u žličicu sa šećerom i spretno dao majci da to proguta s čašom vode. Imala sam osjećaj da je mene njegovao. Ispratila sam ga do dvorišnih vrata i već sam tada znala da smo nešto započeli. I na ovom sam se mjestu mogla i trebala zaustaviti. Bez obzira na osjećaje.

Posao prevoditeljice mi dopušta da malo više od pola godine boravim u velikom gradu, a ostatak u ovom malom mjestu uz more. Garantiram da u gradu imaš manje šanse za grijeh. U malom mjestu svaki dan vidiš osobu koju ne smiješ. Moj se muž i inače gnušao bolesti i staraca, pa je sve to zaobilazio u širokom luku; stalno je izbivao da ne gleda ženu na samrti, tako da, u slučaju suđenja i izvođenja dokaza, svakako mogu reći da u braku nisam imala sve, pa sam to što mi je nedostajalo potražila izvan njega. Mislim na njegu majke, naravno. Sve drugo došlo je bez traženja. Sutradan sam ovog opet srela u mjestu. Kako je majci bilo bolje, rekla sam mu to i on je ponovo morao doći da joj da kapi. Kad je došao, predložio je da joj prilagodimo ležaj na kojem je spavala. Podigao je uzglavlje i montirao ručke s obje strane kreveta pa se majka mogla lakše dizati. Otraga na biciklu uvijek je nosio osnovni liječnički pribor. Preslušao ju je stetoskopom, izmjerio tlak, puls, pogledao bjeloočnice, grlo i namjestio pokrivač. Ostavio mi je i mješavinu za čaj koji sam joj trebala davati prije spavanja. Nisam uopće po prirodi netko tko bi varao partnera, premda dokazi govore suprotno.

Ova briga i marenje slomili su me. I inače sam imala stav da ako netko voli moje dijete, ja moram voljeti tog čovjeka. Isto je vrijedilo i za majku i za bilo koga iz mojeg kruga voljenja, čak i za ljubimce. A ovaj je tom nježnom brigom dobio sve bodove. Nije se nametao, ponekad bih ja njega potražila da mi možda da nešto drugo ili barem savjet. Ispričao mi je da je nedavno izgubio majku i da jako dobro razumije kako mi je. Oboje smo znali što će se uskoro dogoditi. Možda ne sutra, ali uskoro. Sva njegova pomoć bila je usmjerena na olakšavanje bolova starici, da joj zadnji dani budu manje teški. I tako, uz sve to, neprimjetno se među nama pojavila ljubav koja je unaprijed bila osuđena na smrt kao i moja majka.

Postoji neka stara izreka: u životu ne možeš sakriti tri stvari, a to su ljubav, kašalj i siromaštvo. Mi smo našu ljubav vidjeli, znali smo da je tu, nikako se nije dala sakriti, iako nismo ništa govorili o tome. Barem neko vrijeme.

________________________________________________________

KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.

Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020., Požar, 2022.

PRIČA BOGDANA PANAJOTOVSKOG: PARIZ. SVILAJNAC

Ne znam šta bih kupio ocu za rođendan. Dugo sam razmišljao, ničega lepog i korisnog nisam mogao da se setim. Kategorizaciju lepo i korisno uvela je majka. Tako me je od malena učila. Morao sam opisivati, borio sam se za ono što mi se činilo vrednim divljenja. Nasuprot lepoti oka, stajalo je šturo i pomalo dosadno – korisno. Korisno je ono što ima praktičnu primenu, rekao bi otac. Korisno je ako dobro služi svrsi. Imao sam mnogo drugara i mnogo rođendana na koje bi trebalo otići. Kod onih koje nisam dovoljno poznavao, odlazio sam sa setom dezodoransa i pene za tuširanje, uglavnom marke malizia. Takvi se nisu izdvajali u školi, prepoznavali smo ih mirišući freon malizie. Oni sa kojima sam se družio dobijali su palice za bubnjeve, gitarske žice, trzalice, lopte, dresove, kompjuterske igrice, narezane filmove, neki čak i knjige.

Otac je mislio da mi je najbolji drug, ali ja ga nisam tako doživljavao.

Odlučio sam da ga pitam šta želi. Već sam zamislio njegove odgovore. Potrebno je popraviti oluk na ćošku kuće koji već godinama kaplje iz potpuno nedokučivog razloga. Aktuelan je i veliki servis automobila. Najviše ga nerviraju birokratske vratolomije, kafkijansko svođenje čoveka na broj. Koliko god želeo da umesto njega čekam u redovima, čekanje nije nikakav dar. Čekanje je samo deo čina, onaj trenutak pre nego što se razveže mašna. Čekanje je ono o čemu razmišljamo pre nego što otkrijemo šta smo očekivali.

Bio je vikend, sedeli smo za kuhinjskim stolom, pušili i gledali film na RTS-u. Reprizira vesterna Za šaku dolara Serđa Leonea. Zapravo, više sam slušao nego gledao, voleo sam melodije i vickasti zvuk Enia Morikonea.

Ton se pojačao, počeo je reklamni blok. Otac je ustao, otišao do frižidera, natočio svoj omiljeni gorki gazirani sok. Osetio sam da je lišen svih briga, pa sam ga pitao šta bi želeo za rođendan. Pogledom je odlutao, kroz prozor među krošnje krušaka, jabuka i oraha  i zamišljeno odgovorio – Dobro bi mi došlo 100 maraka.

– Sto evra ćale, u stvari pedeset, to ti je pola.

– Da bre, jeste, potvrdio je moju računicu.

Posle vikenda, druženja sa ocem i psom, došao je ponedeljak. Poranio sam i vratio se u Beograd. Dovezao sam se do stana na Konjarniku i parkirao auto na obližnjem parkingu. Setim se, kako navodim oca ulicama Beograda. Podignutom šakom govorio bih mu kuda bi valjalo skrenuti, a on bi, oduvek nesiguran, ispitivao moju sigurnost. Naš Beograd je bio na relaciji naselje Braće Jerković – Crveni Krst, trasa pisca Srđana Valjarevića. Jednostavno, u tom krugu su živeli svi, za nas, bitni ljudi. Kada bismo se zaputili nekud dalje, stalno bi zapitkivao: Da li si siguran, možda nije trebalo tu? Smirio bi se tek kada bismo stigli na željeno mesto.

Zaokupljen tim mislima, trolom sam stigao do Njegoševe i ušao u kancelariju. Neko vreme sam radio sâm, a kada su mi se kolege pridružile, poželeo sam pauzu. Dan je već dugo trajao i društvo mi nije prijalo. Otišao sam preko puta na kasni doručak – dve pogačice sa čvarcima. Na tom mestu ih prave slično kao i moj otac u svojoj pekari. Po završenom doručku, stao sam ispred zgrade kako bih još malo uhvatio svežeg jutra i popušio dve cigarete. Zamislio sam da u isto vreme moj otac puši ispred pekare i razgovara sa pijačnim prodavcima. Oduvek mi je kazivao trivijalnosti o kojekavim tipovima.

Ono ti je Miki, moj ortak, skrenuo je totalno, završio je Akademiju za bubnjare u Parizu.

Ono je Rale, on je kao mali vozio mercedesa pijacom, voleo je da se hvali. Sad je u Francuskoj, vozi kamione.

Gledao bih ga, pokušavajući da razotkrijem njegove namere, da li izmišlja ili govori istinu.

Spontano bi se setio neke zanimljivosti iz života pre mog i sestrinog rođenja. Potreba za pričanjem bi mu dolazila u nepredviđenim okolnostima. Kada bih kosio travu, zaustavio bi me u poslu i samo počeo da priča, ili bi pošao sa mnom i sa psom u šetnju, jer ako ne započne odmah sa pričom, kasnije bi zaboravio šta je hteo da kaže. Jurio je priči u susret, prvog trenutka kad bi mu pala na pamet. Voleo sam da ga slušam. Tata je to znao i poklanjao bi mi svoje vreme i svoj glas.

Rođendan mu je prekosutra, u sredu. Ne znam šta bih mu mogao pokloniti. Mislio sam da bi dobar poklon bio kućni bioskop. Ili kinoprojektor. Mogao bih iskopati neki polovni u oglasima. Imali smo veliki bočni zid kuće, idealan za projekcije, kao u Sinema Paradizu. Ipak,  takva zamisao je previše ambiciozna, bio bi to više poklon za mene nego za njega.

Dan je prolazio, a ja sam uređivao tekstove. Rečenice, jedna za drugom, dobar ritam, dinamika, precizno definisana radnja, osim malo rada na konciznosti, ideološkim nekonzistentim junacima i ponavljanjima, nisam imao zamerki. Ispred mene, na ekranu jasne namere, dobra motivacija. A ja, ne znam šta bih ocu poklonio za rođendan.

Otišao sam na još jednu puš pauzu. Ni o čemu konkretnom nisam razmišljao. Anksiozan, u strahu od sledećeg trenutka, posmatrao sam okolinu. Žene u haljinama što se vijore na vetru, pas čiji jezik klapara u ritmu njegovog hoda i pertle njegovog gazde koje se podižu i spuštaju u istom ritmu.

Ranije sam mislio da bih  uređivanjem tuđih radova mogao naći svoj glas. Premisa je glasila – eliminiši tuđe i nađi svoje. Ali istina je potpuno drugačija, čitanje je kao zaraza, samo primam uticaje drugih i gubim junake koji bi mi pomogli da progovorim. Gledam okolo, nikoga ne poznajem. Možda nikada  ništa neću stvoriti, nesposoban da ostvarim zamišljeno.

Pred kraj radnog vremena, više nisam bio u tekstu, zenice su pratile slova, ali mozak nije primao informacije. Više nemam koncentracije za druge. Zaslepljen svetlošću ekrana, na pamet mi padne jedno ime : Miralem Petrović.

Potražio sam ga na Fejsbuku. Profilna slika čoveka pod tim imenom – morski pejzaž. Koliko može biti Miralema Petrovića iz Ulcinja?

U Svilajncu, mnogo pre mog rođenja, postojala je velika kasarna u kojoj su se obučavali kuvari za čitavu zemlju. Jedan od oficira bio je Miralem. Stecište grada tog doba bila je kafana Moravska noć, u koju su svraćali razni pevači, političari, biznismeni. Svraćao je čak i onaj Vendersov scenarista iz Austrije. U tom šarenom društvu, oficir Petrović i moj otac spontano su se povezali. Kasnije, kada bi Miralem prolazio službenim vozilom i video mog oca kako šeta psa, pozvao bi ga u auto. Vratili bi psa kući, a onda odlazili u Moravsku noć. Otac kaže da mu je bila pišijada  kada bi Miralem trenirao strogoću na prisutnim vojnicima. Slao ih je nazad u kasarnu strogog izraza lica, a onda bi se okretao tati i šeretski mu namigivao.

Obojica su voleli filmove. Odlazak u bioskop bio je pravi ritual. Nakon posla građanstvo se sređivalo, malo korziralo, pa odlazilo da pre projekcije kod «Pariza» pazari lek protiv neizvesnosti – semenke, leblebije ili već nešto slično, ko šta voli. «Pariz» je u gradskom slengu označavao semenkarsku radnju Braće Zirap, pročitano otpozadi. Avdija i Gazi Zirap su takođe mnogo znali o filmu, te su sugrađanima uz semenke i leblebije delili i filmske preporuke, šta pogledati, a šta preskočiti. Kao da su ispali iz Felinijevog filma, bila su ta braća Zirap. Voleli su američke filmove o italijanskoj mafiji.

Miralem je puštao tatu da bira šta će zajedno gledati, jer je tata u Sloveniji bio vojni kinooperater. Zajedno su pratili svako delo u čije je stvaranje bio umešan Bekim Fehmiu, koji je za njih dvojicu bio najbolji glumac Jugoslavije.

Miralem je postao prijatelj naše kuće. Otkrili su da imamo i slično poreklo, po Miralemovim rečima on je, kao i mi, poticao sa zapada Makedonije.

Zahvaljujući službi, dobrom vladanju i odanosti, Miralem dobija stan u centru grada.  Ubrzo u njegov život ulazi Amna. Lepa Crnogorka je naročito bila zanimljiva mojoj prabaki Makriji koja se radovala poznanstvu sa mladim ljudima koji govore albanski jezik. U nekim prilikama, sa Miralemom je govorila i na italijanskom.

Prijateljstvo se razvijalo, zajedno su slavili državne i verske praznike, pravoslavne i muslimanske.

Krajem osamdesetih, počeli su mitinzi. Kosovo polje i Miloševićevo Niko ne sme da vas bije. Jednog jutra, nakon njegovog govora na Gazimestanu, braća Zirap zatekoše razlupanu radnju. Taj mali prostor koji je bio pun njihovog duha, preko noći postao je ruina. Po betonu, staklo i celofan, mnogo semenki, leblebija, pistaća i ostalih slanih grickalica. Kroz nekoliko dana, Zirapovi su odlučili da napuste grad i vrate se u Gostivar.

 Miralem je shvatio šta se dešava i kuda sve to vodi. Upozoravao je tatu na opasnosti,  znajući da je naša familija razbijena po čitavoj Jugoslaviji.

– Javi se Sarajevu, javi se Splitu, Puli, Ljubljani…

Ubrzo Miralem nalazi vezu u beogradskom Generalštabu i sređuje premeštaj u Titograd. Pre toga, prodao je stan. Sve je uradio u tajnosti, kako ljudi iz ove male, u ovakvim okolnostima podle palanke, ne bi saznali njegove namere. Poslednju noć u stanu, proveo je sa Darkom. Kupili su dosta pića i rešili da se napiju. Miralem je davno Amnu poslao u Ulcinj.  

– Sve si prodao, očajno je zaključio tata.

– Uđi u dnevnu, ostala je fotelja. Nju neću prodavati, Amna i ja smo se borili ko će u njoj sedeti. Ostaće ovde, tako mi je obećala ova žena što je kupila stan… Sedi, Darko, ja ću na pod…

Pričali su o onome što su zajedno proživeli. Bojili su ono što je vremenom izbledelo. Te večeri, alkohol je izbrisao sve što su jedno drugom rekli. Pod uticajem pijanstva, brzo su zaspali. Sutra ujutru, otišli su na burek, da se još malo otrezne, pa na put.

Miralem je zamolio mog oca da ga odveze do aerodroma. Samo je u njega imao poverenja. Seli su u golfića i odvezli se do Surčina. Vozili su se u tišini, isključenog radija.  Tata je pokušavao da započne nekakav razgovor, ali je Miralem šturo odgovarao. Tek se na aerodromskom parkingu tužno nasmejao i zagrlio svog druga. Tata je pratio Miralema do ulaska u terminal. Oficir se nije okretao, stojički, čvrste volje, bilo mu je lakše da se fokusira na proces, na identifikaciju putnika, merenje prtljaga i drugo. Tata ga je pratio pogledom i čekao kontakt, međutim, nije ga bilo. Dva dobra prijatelja su se rastala.

Kada se vratio u auto, primetio je da se nešto plavi na zadnjem sedištu golfića. Bila je to plava novčanica sa likom Klare Šuman. Sto nemačkih maraka. Od tada, nije se više čuo sa Miralemom.

Kroz nekoliko sati, profil sa imenom Miralem Petrović prihvatio je moj zahtev za prijateljstvo.

– Zdravo. Jel si ti Darkov mali?

– Da, da. Otac mi je mnogo pričao o Vama. Kako ste?

– Dobro sam. Kakav mi je Darko? Jel ostario mnogo?

– Meni nije, hahah. Ne znam. Vama… Čika Miraleme, imam jedan plan, tati je prekosutra rođendan i voleo bih kada biste ga nazvali i čestitali mu rođendan.

– Vrlo rado, Bogdane. Divno mi je što si se javio.

Ostavio sam mu broj telefona, a Miralem je učinio ono što je obećao.

Ocu je to bio sasvim običan dan. Posle obavljenog pekarskog posla odlazio je u obližnje selo po novu turu brašna. Bio je u putu, kada mu je odjednom zazvonio telefon, nepoznati broj, sa prefiksom +382. Zapitao se, ko li ga sad to zove iz Crne Gore?

Javio se. Dubok glas sa druge strane kazao je:

– Da li je to Darko?

– Da, ko je to?

– Miralem je… Petrović, iz Ulcinja… Bogdan mi je…

A onda, čekanje, neizvesnost kao u vesternu. Otac je u nekakvom trileru odmeravanja, a lica nigde. Nikada nije znao razgovarati preko telefona.  Treba artikulisati oduševljenje, treba se koncentrisati, treba razmišljati u potencijalu – Šta bih sad sa ovom novom starom stvari ? Možda se taj čovek pokvario, možda više nije onaj kakvim ga pamtim.

Trebalo bi pokazati zahvalnost. Trebalo bi biti radostan i pokazati drugima da si zadovoljan poklonom, čak i kada to nisi. Možda mu nikada nisam rekao ono što je očekivao? Možda je očekivao da ga nekako zaštitim?. Možda misli da sam ga izdao? On je vojnik, sigurno je postao nacionalista, moguće je da on sumnja u mene.

Onda je sleteo sa puta. Auto natovaren brašnom, sleteo je u jarak i udario u sklepani zidić. Nije se prevrtao jer je, srećom, bio pod teretom. Samo se zakucao u zid. Otac je prošao sa naprslim rebrom i slomljenim zubima. I oca i auto popravili su majstori svog zanata.

Prvi koji su došli u posetu bili su Amna i Miralem: Darko, sve je u redu. Tu smo. Ajde, junačino, ozdravljuj, pa da idemo da se napijemo. Amna se samo milo smejala i mazila mog oca po licu. Sačuvala je set šoljica koji im je tata poklonio povodom useljenja u stan. Telefonom je mahala tati ispred lica, da vidi  fotografiju tih šoljica, bila je ponosna što ih je sve sačuvala.

Otac se sa bolničke postelje samo krezubo smejao. Nije ništa govorio. Miralem i Amna su prenoćili u našoj kući. Zatražili su da odu na groblje, da odaju poštu prijateljima koji su preminuli za ovih trideset godina. Onda sam Miralema, na njegovu želju, provozao gradom, dok je Amna otišla do zgrade u kojoj su živeli tražeći njihovu staru, kožnu krem fotelju. Vozeći se, zastali smo kraj ulaza kasarne. Video je visoku travu, zarasle staze, razbijene prozore… Rekao je: Bogdane, ‘ajmo odavde !

Otišli smo u kafanu Drumski raj, onu koja je na istom mestu već više od 50 godina. Pili smo i pričali. Miralem ima dvoje dece, studiraju u Nemačkoj. Nadam se da ćemo se uskoro upoznati.

Kroz dva dana, tata je izašao iz bolnice. Za to vreme, Miralem i ja smo organizovali njegov šezdeseti rođendan. U vikend naselju brda Baćica, pekao sam roštilj i gledao dva prijatelja kako setno razgovaraju prazneći flašu šljivovice. Već posle nekoliko sati, ponovo su se prepoznali. Govorili su istim jezikom.

Obnovio sam njihovo prijateljstvo. Ovog leta, moji roditelji planiraju letovanje u Ulcinju.

Tata ne priznaje da su mu otkazale kočnice. Možda bi bilo bolje da sam mu  uplatio veliki servis automobila. Ostao bi zdrav, sa svim zubima. Mogao sam sa torenta da skinem neki novi vestern, u kom bi gledao svoje strahove u oči i ne bi znao šta dalje. Ima 60 godina i sve što mu je potrebno je udobnost. Već sam smislio šta će dobiti za sledeći rođendan. Kupiću mu jednu fotelju. Neka lagodno gleda filmove.

Istorijski epilog

«Pariz» u Svilajncu. Leblebijska radnja «Vardar» u vlasništvu braće Zirap (prva dvojica s leva). Mesto okupljanja Svilajnčana pred odlazak u bioskop i korziranje. Fotografija je nastala krajem šesdesetih godina prošlog veka. Autor fotografije je neznani junak, zaposlenik Foto Mirka ili Foto Savića, dve fotografske radnje Svilajnca tog doba. Od kraja osamdesetih, Zirapovima se gubi svaki trag.

___________________________________________________

BOGDAN PANAJOTOVSKI rođen je 1994. godine u Beogradu. Apsolvent žurnalistike na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Učio je mlade novinarstvu, radio na filmskim festivalima, nevladinim organizacijama, u knjižarama i izdavaštvu. Pobednik konkursa « Spasimo putopis » Kluba putnika za 2022. godinu. Vrlo strog prema sebi.  Trenutno radi i živi na relaciji Svilajnac–Beograd. Sa prijateljima je pokrenuo Književni klub “Olovče” u Svilajncu.

Priča “Pariz.Svilajnac” nastala je u okviru Radionice kreativnog pisanja Tranzit u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i Radničke komune Links (Mokrin, 2022.) i objavljena je u zbirci “Mokri(n) čvor” koju je priredio Saša Ilić.

KRATKA PRIČA NATALIJE DEMIROVIĆ: PREKO DUKATA DO ZVIJEZDA

61 723 followers

Najljepša sam. Takvu Slavonija još nije rodila.

U našem selu je tek nešto malo više od tri tisuće stanovnika, a na mom Instagramu je više od šezdeset tisuća pratitelja, tj. followera po moderno. Čisti uspjeh. Ništa čudno s obzirom na to koliko ulažem u sebe. Kosa mi je savršeno tonirana najboljim balayage pramenovima. Za njih potegnem i do Zagreba, ako treba. Puder obrve nadasve perfektno ističu moje lice. Sve mora biti po najnovijim standardima ljepote uz, neizostavno, izrazito istaknute usne. Doduše, volumen im je potpomognut filerima.

Nije da sam bogata, ali kad je posao u pitanju, ne biram sredstva.

Babina narodna nošnja je ionako predugo hranila moljce u škrinji, a samo jedan njezin dukat vrijedi čak tri filera!

Svakom followeru koji zaprati Ennu Bo, dugujem svoju savršenost i svaku žrtvu prinosim bezrezervno.

Još do sad nisam bila pozvana reklamirati neki restoran ili hotel na moru, ali znam sve cake kako „posuditi“ tuđu fotku i profesionalno je provući kroz razne filtere. Motiv je uvijek rajska plaža Balija, Maldiva ili neki otmjeni restoran. Obradim je do neprepoznatljivosti, pa nek me tuže ako žele. Naravno, ne objavljujem nazive mjesta jer pratitelje želim pridobiti svojom misterioznom prirodom i prigušenom skromnošću. Zasad mi ta uloga ide sjajno.

„Boženaaa! Ajde baštu zalivat! Jesi l’ ti to opet pred špiglom?“

„Evo me za pet minuta, brišem prašinu“, lažem mami i oblačim novu Adidas trenirku. Kod mene nema propusta u odijevanju, čak ni kad držim štihaču. Mami je dovoljno da kažem kako sam vrijedna i radim nešto po kući, pa me ostavlja na miru. Brišem (loše selfije), krpam (dvije fotografije), preslagujem (albume). Uvijek joj nešto drugo slažem, samo da me ne gnjavi.

No, u baštu volim ići. Begonije, kadifice, frezije, petunije, pelargonije, sve su savršena pozadina za izvrsnu fotku. Ekologija je danas in. Svaku umjetnički obrađenu fotografiju ili selfi objavim uz prigodni citat, jer to samoj objavi daje širinu. Ili dubinu. Nešto od to dvoje, bitno da je dubokoumno. Recimo, nakon što sad objavim najnoviji ekološki selfi iz bašte, uz prigodni citat, zapratit će me gomila novih followera.

„A ispod lijepog lica, vreba đavolica, čiji pogled lako opije.“

Top !

67 212 followers

Subota je i Stipo Kljunaš me vozi u Zagreb, na ručak, u svom novom Mercedesu. Doduše, ćaćinom, ali detalji me ne zanimaju. Poslije ćemo u mali shopping i na kraju po filer na crnjaka, kod dr. Pritiskovića. Priča se po internetu da se pola estrade napucalofilerima kod njega. Što ne bi i Božena? Sve je to crème de la crème, a tu i sama pripadam. Stipana navigiram do restorana koji je trenutno in. On je mulac, pa moram paziti što će naručiti da mi ne pokvari prezentaciju.

„Stipane, neš ćevape sad naručit, seljačino jedna!“ S njim uvijek ista priča.

„Aj, ne seri, gladan sam ti ja od tih tvojih kerefeka. Recimo, ovaj ‘karpećo’, da te jebo ‘karpećo’. Vidim kroz njega!“

Lupeta i negoduje, ali uglavnom naruči po mojoj želji. Zna da sam zvijezda, a opet sumnja u moj poslovni uspjeh iz čistog neznanja. Za njega posao nije posao ako ne stvaraš sa svoje dvije ruke. Lako njemu kad mu ćaći politička stranka namješta poslove po Slavoniji. Betoniraj vamo, betoniraj tamo, pol Slavonije Stipanovi izbetonirali. Ne kuži on PR-marketing društvenih mreža.

Nakon ručka, svratismo do shopping centra. Mulcu pomognem da si kupi štogod brendirano, da me ne sramoti, a on sav sretan, iz zahvalnosti, provuče ćaćinu Visu i za moje krpice. Nakon bockanja kod doktora, već smo nazad u autu i umorni se vraćamo kući. U tih sat-dva, objavim još pokoju fotku, naravno, iz restorana. Odjednom, Stipan me prekine u biranju filtera.

„Božena, ajmo pričati ozbiljno.“

„Jebemu, sad ću zaboraviti koji je filter bio najbolji! Reci, sad je gotovo.“

„Čuj, pričao sam s ćaćom. Mogli bi se ženit na proljeće. Dao bi nam kat kuće. Ima da ga svjetski urediš, pa ga fotkaj za taj tvoj Instagram. Ćaća kaže da si popularna i prava moderna poslovna žena. Takva snaja je dobra i za njegovu karijeru. A za tvoju bi mogao potegnuti neke političke veze jer navijeke ruka ruku mije.“

„E, moj Stipane, nisam ti se ja toliko trudila postati’virolna’ na internetu da na meni lokalni stranački dupelizac svoje bodove kupi. Mene čeka puno više od tvog kata kuće. London, Pariz, Dubai, Maldivi. Osim toga, kuća vam nije ni na glavnoj cesti“, objašnjavam mu popravljajući ruž.

I to ne makar kakav. Chanel Allure. Piratski. Crveno da te bog ubije, ali kažu, svaka žena od stila mora imati Chanelov crveni ruž. A i na fotkama ispadam dobro s njim. Ruž me trenutno spašava i od slinavog Stipanovog poljupca. Gleda u mene ko tele, miče glavom sad lijevo, sad desno. Ne zna gdje bi me poljubio. Evo ga, naginje se prema meni, ali smrad od luka je stigao prije. Diže mi se želudac.

„Ma, bježi Stipane! Fuj!“, odgurnem ga i izađem iz auta.

„Nema poljupca jer si morao mrknuti kebab dok sam bila kod Pritiskovića. Nakon onakvog divnog ručka, kebab je krajnje passé“, odvratim mu na francuskom i zalupim vratima.

Ne podnosim to njegovo primitivno ponašanje, ali je koristan za posao. Vozi me u ćaćinom Mercedesu gdje god želim. Ako se slučajno netko bitan nađe u blizini, vidjet će me u luksuznom autu, a ne u nekom Golfu.

Zna Božena sve trikove.

69 567 followers

Tek što sam oči otvorila, začujem poznati ping iz mobitela. Namještam se u krevetu, uzimam mobitel u ruke i otvaram poruku u Instagramu.

„Ako si zainteresirana za javni angažman koji će ti donijeti publicitet s višom svrhom, novce, plaćene hotele, aute s vozačima, putovanja, plaćena jela u restoranima, javi se. Gordan.“

Što je sad ovo?

Nikad nisam dobila ovako ozbiljnu poruku. Idem odmah vidjeti kakav mu je profil.

Ah, nema ništa posebno.

Sve fotke su more i oronule barke, provučeno krajnje amaterski kroz običnu sepiju. Na jednoj je čaša vina, lokacija Sidney. Na drugoj vatromet, slavi Novu godinu u Parizu, a na trećoj kaže Sretna Nova iz Londona. Profilna fotka mu je čovjek u sjeni sa šeširom.

Tko bi to mogao biti?

Možda je ovo onaj sudbonosni trenutak koji ne smijem propustiti. Radi se ipak o nekom svjetskom čovjeku. Tajnovitom ‘kozmopolitenu’. Smišljam odgovor, grabim torbicu, prekopavam i izvučem posjetnicu dr. Pritiskovića na kojoj stoji adresa Teslina 6, Zagreb.

„Možemo pričati o tvojoj ponudi. Nađimo se u Zagrebu. Negdje u Teslinoj“, odgovorim kratko i jasno. Neću valjda neznancu reći da sam iz ove vukojebine.

Međutim, stiže nenadani odgovor kojeg rezignirano čitam.

„Nađimo se sutra u 11h na terasi hotela, dolje u selu. Iz tvog sam kraja. Nema potrebe da idemo čak do Zagreba.“

Šteta, neki naš čovjek iz sela.

Sad iskrsava problemkako ću pješice do hotela u novim Guessovim štiklama?

Ne da mi se išta objašnjavati Stipanu, ionako se razumije samo u cement i miješalice. Ništa, poslužit će neobavezni sportski look, pa ću se prošetati casual i neopaženo, ‘kao’ do trgovine.

71 856 followers

Ustala sam rano kako bih riješila prvo nokte. Izabrala sam ultra modernu, neutralnu nude nijansu, jer ipak idem na poslovni sastanak. Dok se gel suši pod lampom, pregledavam komentare na Instagramu i odgovaram svima emotikonima, šaljem bezbroj srca i zagrljaja. Ne želim nikakve negativnosti na svom profilu, #samo ljubav, jer ljubav je uvijek in i dobro se prodaje.

Nakon noktiju, slijedi duboka hidratacija kože i kose. Ako može Megan Markle, može i Božena Hrastić ili, kako bi Instagram rekao, Enna Bo.

Bliži se pola jedanaest i gotovo sam spremna za poslovni sastanak koji će mi možda odrediti budućnost. Na meni je Adidas trenirka, torbica je Michael Kors, tenisice CK!

Top !

Još samo koji selfi i krećem.

U hotelu nema još nikoga. Sjedam za prvi stol i vadim mobitel da si skratim vrijeme. Uskoro začujem nepoznati muški glas iza sebe.

„Što dama radi sama?“

Sredovječni čovjek zalizane crne kose, u predivnom plavom Ralph Lauren sakou, sjeda nasuprot mene. Zaneseno mi pruži ruku na kojoj bliješti glomazni zlatni sat. Nije valjda Rolex. Na moje iznenađenje, umjesto rukovanja, poljubi mi ruku, a potom mi se sa smiješkom obrati:

„Enna Bo, drago mi je. Super da si prihvatila moj poziv.“

Uglađeni maniri, vidi se bečka škola. Oklen je samo ovaj ispao, iz Santa Barbare može biti.

Tu se negdje došulja i konobar do nas.

„Jedan espresso i whiskey, molim vas“, naruči stranac galantno, a mene ostavi u dilemi.

Ako ja kao žena naručim alkohol, mislit će da sam alkoholičarka i osim toga rano je. Ako naručim Fantu, mislit će da sam balavica koja će se ubrzo udebljati ko i sve slavonske snaše, prije ili kasnije.

„Ajd, donesi mi kapučino i malo mineralne“, kažem konobaru koji nestane i ostavi nas same na terasi.

Lik bulji u mene znatiželjno, pali cigaru i kaže:

„Evo, odmah da ti rečem u glavu, štono bi se reklo. Otvara se jedna svjetska trgovina. Naš čoek iz Australije, ima lanac takvih trgovina od Sidneya do Melbournea. Želja mu je početi otvarat po Hrvatskoj i za to želi isključivo moderni PR. Hoće sve preko društvenih mreža, pa me traži da nađem neke naše influencere i eto, ja našao lokalnu curu.“

Slušam pažljivo, šutim. Moram biti lukava, a ne da me se uzme zdravo za gotovo. Gledam u svoje nokte, provjeravam poruke na mobitelu, pokušavam ga zbuniti svojom nezainteresiranošću. Iza svega je neki mondeni brend, gotovo sam sigurna.

„Još samo da mi kažeš o kakvoj trgovini je riječ?“, upitam zijevajući.

„Mesnica. Ali svjetska!“

Mislim da sam prestala disati.

„Mesnica? Ja da ti reklamiram mesnice? Pa nema šanse!“

„Ima ako ti kažem da ćemo ti platiti petsto eura samo da se pojaviš i ufotkaš. Šta nije to posao influencera? Uz to, vozač će doći po tebe i vratiti te kući. I materi možeš odnijeti petsto kuna poklon bona od mesnice.“

A dobro, nije loše, kad malo bolje razmislim. Od negdje moram početi. Osim toga, mogu taj event izvući na svjetsku foru s pravim uglovima kamere, malo filtera tu, malo tamo, obrisati nepotrebno, dodati neophodno. Savršenstvo je u ovom poslu apsolutno aplikativno podržano.

„Ne znam, Gordane, što će na to reći moji pratitelji vegani. Danas je veganstvo in.“

„Ma, kakvi vegani, šta je tebi. Najcjenjenija svjetska jela su od mesa, kao recimo Chateaubriand. Siguran sam, kako si krenula, da ćeš tu deliciju vrlo brzo probati u najfinijim pariškim restoranima. I to s mojom preporukom.“

Ima čovjek pravo, ipak je on od svjetskog kalibra.

„Je l’ ti znaš da se Enna Bo ne diže iz kreveta za manje od sedamsto eura?“, odvratim odvažno slavnom rečenicom i ispijem gutljaj kapučina.

„A dobra si! Žestoka poslovna žena, ali poštujem. Dogovoreno.“

Bravo Božena! Čestitam samoj sebi. Srce mi je odmah zakucalo jače, a osmijeh ozario lice. Upravo sam dogovorila svoj prvi angažman. Istina, radi se o otvaranju mesnice u ovoj dosadnoj zabiti, ali od negdje se mora krenuti.

Čim dođem doma uplatit ću na Instagramu dodatne novce za povećanje broja pratitelja. Očekujem do idućeg vikenda, prije ovog svečanog eventa , barem 100 000 followera. Zna Božena posao i koliko je važno ulagati u marketing društvenih mreža. Ne gledam ja za džabe „Kardašanke“.

Pozdravljam se s Gordanom i potom izađem iz hotela, kad li evo Stipana ko furije. Zaustavlja auto pol metra od mene i zapraši me cijelu. Živčano otvaram vrata, iskašljavajući prašinu. Nisam ih ni stigla zatvoriti, a Stipan naglo okrene auto i glasno zašlajdra na cestu. Samo što sam se smjestila u sjedalo i potegnula pojas, krene urlikanje pavijana.

„Ko je taj kreten? Nisi mi ništa rekla!“

„Hajde ne ludasaj! Prebrzo voziš! Ovo je trebalo biti iznenađenje.“

„Bome si me iznenadila, nemam riječi!“

„For your information, dogovorila sam prvi posao. Svečano otvorenje, event! Trebam se samo pojaviti, uslikati i sedamsto eurića je u džepu! I ti ideš sa mnom, naravno.“

Dok se Stipan polako smirivao, iza nas se samo stvorio policijski auto i počeo nam blendati. Zaustavljamo se na rubu ceste i gledamo kako se prema nama gega okrugli, uznojeni policajac.

Evo još jedne seljačine, pa gdje ja to živim.

„Prometnu i vozačku, molim“, promrmlja.

Stipanova drhtava ruka mu pruži dokumente kroz prozor. Ovaj gleda, okreće, čita, skida kapu i kaže:

„Malo smo požurili, Stipa. Ima tata para da plaća tvoja sranja, jelde?“

Stipan šuti ko derište pred kaznu, naravno. Nesposobnjaković. Moram ja nešto poduzeti. Izađem iz auta i priđem orangutanu.

„Je l’ znaš ti tko sam ja? Ja sam Enna Bo s Instagrama, VIP persona, ‘viii aaaj piii’, kužiš?“

„Tko? Nikad čuo. Taman da si Lile Bačić, svejedno ovaj tvoj gelipter mora platiti kaznu“, kaže odrješito, izvadi iz džepa blok, kemijsku olovku, škljocne je o čelo i počne pisati.

Ovaj mene, svjetsku ženu, uspoređuje s Lile! E sad sam ljuta i idem do kraja!

„Ajd nas nemoj pilat s kaznama. Ako nisi dosad shvatio, slavna sam osoba, i ako sad objavim na Instagramu da si nas kaznio, skoro sto tisuća ljudi će iste sekunde saznati da si kreten.

A ako se uslikaš sa mnom i ja napišem ispod fotke nešto poput ‘Naši anđeli čuvari’, svi će te lajkati. Možda i komada nađeš, pa ti vidi!“

Policajac se zagleda u daljinu, ozbiljno, kao da zbraja sinuse i kosinuse istovremeno.

„E jebajga sad! Možda si zbilja neka slavna osoba, nije da vas svaki dan susrećem, a i nisam često u ovom kraju. Ufotkaj nas i gotovo, a nek baja ubuduće pripazi s brzinom!“, reče policajac, obriše znoj s čela, pa namjesti kapu i raybanke.

Otežem namjerno sa selfijima i polagano ih ispucam najmanje tridesetak. Nek se osjeća važnim. Fotkam nas malo kod policijskog auta, malo na cesti, malo pred Mercedesom. Na brzinu se zapratimo na Instagramu, izgrlimo i ode on svojim putem, a ja nazad u auto. Prije nego išta kažem, posegnem u torbicu za parfemom ne bih li neutralizirala miris njegovog znoja. Tresem se od muke, jer je ta kiselina neuništiva.

„Ovom smradu ni Dior ne može ništa! Nego, vidiš, crni Stipane, opet sam te spasila. Je l’ ti sad jasno kolko vrijedim? Ti uopće ne kužiš moderan biznis, nego ljubomorišeš.“

„Kužim, ali zašto mi nisi rekla za onog nacifranog starkelju? Poludio sam kad su mi javili da si na terasi s njim, a ja ti sređujem posao.“

„Kakav posao?“

„Ćaća te zove da se za dva tjedna pojaviš kod njega na stranačkom skupu. Dobra je lova, tisuću eura, sve će se iskemijat preko stranke. Kaže da si ti prava žena za modernu promociju i da te moram pridobiti za ovaj posao.“

Za ne povjerovati! U jednom danu dva angažmana i 1700 eura! Uspjeh kuca na vrata, a dukati ostaju u škrinji.

„Naravno da hoću. A tko pjeva?“

„Red klapa, red tamburaša. Janjci će se vrtjet. Ćaća kaže da će možda i sam premijer doći. E, tu ti nastupaš. Neka cijela Hrvatska vidi kako je stranka u koraku s vremenom, kako uveseljava i časti narod.“

„Može, Stipane moj, legendo!“

101 923 followers

Došao je i dan svečanog otvorenja mesnice MacPork. Odlično ime za Instagram.

Top!

Sve ide po poslovnom planu, mislim si zadovoljno dok izravnavam kosu. E, moja Božena, prava si poslovna žena. Ne prestajem se smješkati svom savršenom odrazu u ogledalu. Još kad se u politiku ubacim, gdje će mi biti kraj.

Danas ću odraditi Australce, a uskoro plaže Balija.

Danas naše malo selo, a za godinu dvije možda Sabor ako odigram pametno sa Stipanom i ćaćom.

I zvijezde ću dosegnuti ako treba jer imam jasan smjer i radim ono što volim.

Još samo jedan zadnji selfi pred event i obavezna objava uz citat „Markana“ Aurelija koji je jednom davno rekao “Pogledaj u dubinu svoje duše. Tu ćeš naći izvor prave sreće, izvor nepresušni, samo valja da ga neprestano dubiš.”

A ja ga, bome, dubim pošteno.

– trećenagrađena priča Natječaja za kratku priču – satiru “Slavko Kolar” 2022. godine –

_______________________________________________________

NATALIJA DEMIROVIĆ je Osječanka koja živi i radi u Zagrebu. Oduvijek piše, ali tek od nedavno, nakon dugog nagovaranja, šalje svoje priče na natječaje. Ove godine kratka priča Posljednji otkucaj je pohvaljena na Natječaju “Mirko Jirsak” Matice Hrvatske ogranka Slatina, a priča Preko dukata do zvijezda je dobila treću nagradu na Natječaju za kratku priču satiru “Slavko Kolar”.

POEZIJA ANITE OBRADOVIĆ

ZDRAVA PLUĆA

Pitao me klinac
Na ulici
Imam li dvadeset kuna
Za pljuge

Ružno je da mulac
Gari svoja mlada plućica
Koja će mu kasnije trebati
Za vrištanje od frustracije

Kaže mali da smo mi
Babe uvijek nervozne
Poslije tridesete i jesmo
Kad navale djeca
Krediti
Kurje oči
Posao
Pa muž da te jebe točno
Kad ti počne serija
Mršave kolegice sa faksa koje putuju po svijetu
Ja sam zadnji put išla u Bosansku Dubicu
I to po ulje
Na wc nisam išla sama sedam godina
Pijem hladnu kavu
I to doma
Dnevnik je svaki dan sve gori
Ljudi su nekulturni i neinspirirani
I gaće naručujemo s interneta

Znaš šta mali

Imam dvadeset kuna
Ali ti ne dam
Razguli

***

SNAGA

Cijeli život pune mi glavu
Kao uskoro trulu papriku
Iz gajbe za sniženje
Pričama o ženskoj snazi
Oh
O toj divnoj sposobnosti
Samostalnosti i neustašivosti
Žene mogu sve

I u ona prahistorijska vremena
Neka raščupana mučenica
Tjera toljagom pramedvjede
Od spasonosne vatre
Sve sa djetetom na ocvaloj
Prahistorijskoj sisi
Dok majmunoliki spava
Jer je umoran
Što ulovi jednog mamuta
U šest mjeseci

Mamuti su izumrli
Priodnom dosadnom smrću
Nisu izlovljeni
Pekle su se zatim
Neke druge beštije
Snašli smo se
A i spilje su postale
Neadekvatne
Previše propuha
Pramedvjeda i medvjeda

Generacijama u sklepanim kućicama
Snažne patnice
Podizale su po desetero djece
S jednom kokoši da ih hrane
Batak i nadbatak idu mužu
Bijelo meso nestrpljivim malim ustima
Ženi leđa i guzica
Sve to bez ijednog orgazma
U zakrpanoj haljini od matere
I nisu se žalile ni plakale

Današnje žene su slabe
Neka smo

***

BESKUĆNIK

Na trgu obično srećem
Jednog beskućnika
Pristojan čovjek
Tih
Ponekad zamoli cigaretu
Kao ovo jutro

Imam vremena
Ponudim ga kavom
Pa sjednemo

Ispričajte mi svoju priču
Zamolim

Kaže
Živjeli smo skupa
Dvadeset godina
Ja sam volio tišinu
A ona nije prestajala
Mljackati i
Mljeti

Jedno jutro
Mrvila je keks po stolu
I mljackala
Rekla je da bih se trebao ponovno ošišati
Izabrala je nove zavjese, plave sa cvjetovima
Avokado polako izumire
Trune hipsterima po frižiderima

Ja sam senzibilan čovjek
Ne bih mogao podnijeti
Buku zatvorske kantine
Stoga sam stavio šešir na glavu
I više se nikad nisam vratio

Smatrate li da
Na kraju ipak niste dobro prošli?

Prošao sam odlično
Zamolio sam cigaretu

A dobio sam i kavu.

***

MRVICE

Kad smo se posljednji put vidjeli
Smijali smo se
Razgovarali smo o zajedničkoj
Isfrustriranosti ljudima koji
Hodaju pola koraka ispred tebe
I ne možeš ih nikako zaobići
Nego vrištiš u sebi puževim korakom
Rastopljen na asfaltu

Prvog susreta smo uvijek svjesni
Sve je u tome novo i upečatljivo
Trenutak koji se može definirati
Smjestiti u dan i sat

Kad smo se posljednji put vidjeli
Sjedili smo na kauču
Otpuhujući dim jeftinih cigareta
Rekao si da sam kukanje
Uzdigla na razinu umjetnosti
A ja sam se onda još žalila
Mrvio si sendvič po podu
I pričao kako jednog dana
Želiš napokon upoznati
Ženu bez F dijagnoze
I imati vlastitu djecu
Pravila sam se da ne primjećujem
Mrvice
Ali smetale su mi
Jako

Nisam znala da je posljednji put
Taj trenutak ti nitko ne najavi
Nema sata ni minute
Podmuklo I neizvjesno
A neminovno

Da sam znala da se sutra
Nećeš probuditi
Ne bih toliko pričala

Čak mi ni mrvice ne bi smetale.

***

STIGNEM

Kuda svi žurite
Uz mirise neispijene kave i cigarete
Dovršenog sranja
Histerično se češljajući s pecivom u ustima
Da bi stigli na neku glupost
Poput sjedenja u uredu
Ili slaganja kula od praznih gajbi od sinoć
Brojanja tubi majoneze
Javljanje na telefon nadrndanim neznancima

Cipele će žuljati
Mobiteli će zvoniti
Djeca će gristi nokte
Poštari će ljuljati novorođene opomene
Studenti će se švercati u sedamnaestici
Svemir će nijemo stajati
A dućanski pilići će se vrtjeti

Ja biram umrijeti polako
Ionako nemam ništa pametnije
U rasporedu.

______________________________________________

ANITA OBRADOVIĆ rođena je nedavne 1989. godine u Sisku, gdje se i školovala, te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Nakon dvogodišnjeg izleta na Pravni fakultet, odabrala je boemski život. Posljednjih 8 godina živi i radi u Cresu, gdje je osnovala i obitelj. Ciklusi pjesama objavljivani su u Balkanskom književnom glasniku i Novom sisačkom tjedniku, a uvijek se sprema i nešto novo.

POEZIJA MILICE CVETKOVIĆ BOJIĆ

POSETA VEŠ MAŠINI

Kada obmota očaj zbog
Ustajalosti i prljavštine u kojima plivamo 
Kao otrovane ribe u rekama
Neka svako za sebe 
U intimi mraka pred zoru
Gleda hipnotisano, zgroženo i zadivljeno
Na najdužem programu 
U svoju mašinu za veš

Posmatrajmo kako spira znoj sa glava 
Rastapa šminku, oruđe za prevaru 
Omekšava posmrtne govore u džepovima
Neka nam ne promakne ni to
Da u roze boji belu kožu 
Dovodi skoro pred davljenje one 
Koji razumeju tek kada je smrt blizu

Ako gledamo primetićemo  
Ta posvećena, odreknuta od sebe majka 
U penu i talase baca srećnu decu 
Koja nikada nisu bila na moru 
Razdvaja blizance kao čarape 
Da ne budu svezani u istim okolnostima
One stidljive, nežne i tanke obmotava
Oko nesavladivo krupnih koji mogu
Da ih iskidaju ako požele

Ne bi bilo pošteno da nas uznemiri
Nagli obrt na drugu stranu 
Nešto nije u redu sa nama 
Ne volimo prevrate 
Jer samo u njima osetljivi isplivaju
Potisnuti zatočenici dna izađu na prozor 
Nešto zaista nije u redu sa nama 
Uvek nas štrecne promena u drugima 

Da li nam se pomalo gadi 
Kada najprljaviji izađu iz centrifuge beli 
Hoćemo li se uporno sećati kontaminacije
Sva čistoća ne koleba našu rigidnost
Regrediramo dosledno na ispranu zarazu
Zlopamtimo, osvrćemo se da niko ne vidi
Vadimo se pred sobom na iskustvo
Ne može nas niko prevariti da je obnovljen

Važno je ne propustiti iritantne slučajeve  
Kada po neadekvatno tretiranim ostanu Grumuljice i mrlje
Možemo tada da priuštimo kolut očima
Izražajno, imitirajući bubanj 
Sasvim je u redu da osudimo 
Sve te narušitelje harmonije
Sa flekama koje nisu stvorili sami

Nešto nije u redu sa svetom koji se pere
I to sigurno nismo mi, jer mi
Suvi smo i netaknuti 
Nešto nije u redu sa nama, rekli bi 
Ali mi se ne mešamo sa gomilom u bubnju
Nama je veoma važno da drugi budu  
Besprekorni i mirišljavi. 

***

BOLEST ZAVISTI

Kada sam imala nevidljivu bolest 
zavidela sam svima sa onim vidljivim 

ljudima koji čekaju operacije tumora
vađenje bešike, izlučivanje na kese
ženama koje čekaju da im se uklone materice 
jajnici 
jajovodi 
zavidela sam

svima prikovanim za krevet 
od kojih se ne očekuje da ustanu
najviše onkološkim pacijentima 
na morfijumu i ogrlicama od trodona 
svi znaju da će otići sa pravom bolešću 

u mislima sam menjala svoju bolest
za njihove 
nisam išla kod lekara ni za šta 
i nadala se
da će u jednom buđenju 
da me sačeka ogroman, upaljen 
limfni čvor 

to bi bila adekvatna kompenzacija 
za grč sakriven plahtama 
onako kako se pokrivaju antikviteti
u praznoj, predratnoj kući

verovatno bih obožavala veliku bol
koju konačno osećam kao svoju
i bilo bi manje važno 
da napipavam po sebi onu neuhvatljivu 

presađuje mi duh u zemlju
besmrtna i hladna 
puni mi pluća otrovnim vazduhom 
koji dalje odlazi u krvotok i širi se po telu
zagađuje mi misli i hrani samo jednu želju
da se ne osvestim u stvarnosti 

razmena se nije dogodila
ozdravila sam 
brinu me laboratorijski rezultati 
i pandemija 
ne bih sebi poželela nijednu bolest

čitam zavist kao dete koje zna mimiku
ne promiče mi ni kada se javi u česticama 
postala sam ultrazvuk 
za zavidne promene u telima
za sintagme koje predstavljaju čestitke 
osećam im na jeziku gorčinu 

saosećam sa zavidnima 
kao i moja odbegla bolest 
zavist teži da se ne vidi 
oboleli ulažu sve resurse 
u uklanjanje forenzičkih tragova
dok ona traži svoj smisao
u tuđoj propasti 

razjapljen osmeh koji sebe samog 
učvršćuje 
potapanjem u kreč i zabranjuje očima 
da se smeju 
najtužniji je prizor na svetu 

***

DOBRA VAM NOĆ I SAMO POZITIVNO

Prerušena u poštara odlazila bih na vrata 
onih Glorija i Insta domova 
čijim patosima nije gazilo ništa 
osim paročistača i 
sredstava za blistavost za koja nikad nisam čula 

ukućani imaju intoleranciju na prašinu 
i na tugu
u njihovim jastucima 
ne razmnožavaju se strahovi 
u okačenim kaputima ne bude se duhovi 

srdačno da svakom nesklopivom osmehu 
ponaosob
čestitam još jednu dobru noć 
čije pozne sate neće dočekivati trzajući
uznemirene kapke 
da bi što duže ostali budni 
jer u zoru možda izgube moć treptaja

unapred da poželim pozitivno jutro 
sa pozitivnim suncem koje udara u prozore 
bez mrlja na staklima
u kom se neće nekoliko minuta prestravljeno pitati 
da li su osvanuli u stvarnost ili je došla 
konačna spoznaja Raja 

***

U IME NARODA  

Stiglo je jutros pismo od sudske vlasti
pišu sudije: u ime naroda 
više nismo zajedno 
naša čela odavno nisu spojena
u snovima  
ali da vidimo šta kaže predsednik veća

veće u docnji konstatuje stvarnost
imamo dužnost da trpimo tvoje i moje 
odrekli smo se prava na žalbu 
nemoralno je žaliti se na sopstvene izbore
piši nemoralno je

svako je od sebe želeo da pobegne
a zajedno od nas
piši klinički mrtav duh 
ne reanimira se poricanjem
pokušali smo 

usvojili psa, volimo ga i dalje 
nikad utvrdili ko ga kada šeta
padali u bezdan egzistencijalnih kriza 
ljubav nam bolovala od metastaze trauma
karakteri nam se borili pod adrenalinom
iako su svi pisali da su nam fotke prelepe
piši prelepi, ne koriste morfijum i sedative

nezahvalno posedujemo sve
piši dobar dušek piši predivan tepih 
piši lica bez bora piši smeju se zaljubljeno
narod šta kaže to se uvodi u zapisnik
piši imali su sreće 
piši! imali su sreće

poslednjih godina razdvojili spavaće sobe 
jer ti noću voliš neprekidni Netflix lanac
da ne čuješ uragane
a ja da zaspivam u okolnoj tišini
da moj narcis neometano analizira

niko nije morao da u ime naroda trpi
baš ništa 
samo u svoje ime, ako mu se trpi
piši stalno skidaju burme 

stajaće mi zauvek podsetnik u MKR
da više ne postojimo
kao da ne znam da odavno ne postojimo
osim u hiljadama fotografija na telefonu
kaže narod sa imenom: baš autentičnih 
piši da znaju sve institucije
i narod, jer je u njegovo ime 

strašna gomila propisanih rokova
u kojima se može izvršiti neka radnja 
nijedan za emocionalni kolaps 
nijedan za povratak funkcija duha
nakon neumesno dugog rolerkostera
meni se mnogo puši
narod se time ne bavi
piši cigarete skraćuju život

trebalo je da pitam dok sam studirala
šta se radi sa udavljenom decenijom
umesto mnogo glupih uzvika na nebitnosti
to sam propustila da saznam 
piši nije saznala 

sami se snalazimo 
sa napuknutim nervima
sa poludelim sinapsama 
kako sa ambivalencijom
piši postavila glupo pitanje
ambivalenciju leči matičnjak

ne brini
pravnosnažno je odmah
i obrazloženje se ne piše
nisam više ljuta
nadam se da si zdrav i srećan 
da živiš kako želiš 
veće govori u alegorijama
znam da si shvatio

jebe se narodu

_____________________________________________

MILICA CVETKOVIĆ BOJIĆ rođena je 1986. godine u Beogradu, gde je i diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Specijalistkinja je za zaštitu podataka o ličnosti i zaljubljenica u poeziju. Pohađala je radionicu poezije kod pesnikinje Ognjenke Lakićević. Živi i radi u Beogradu. 

DVA ČETVRTKA NOVE POEZIJE LANE DERKAČ (iz rukopisa AZIL ZA NEBESKA TIJELA), 2/2

RUSKA KUTIJICA

Ne uspijevam opisati rusku kutijicu
koju sam donijela s putovanja.
Samo nabrajam što vidim na njoj:
noćno jezero, selo, šumu,
dva uvećana labuda dominiraju slikom.
No imenice koje nisu stavljene u odnos
još ne izgovaraju bajku što stanuje
na suveniru iz Tvera.
Ne pomaže kada kažem da su
crkve na njegovom poklopcu
nalik naopakim grozdovima.
Svaki toranj jedna je boba.
Ne pomaže ni boja neba.
Opiši mi kutijicu, zatražim majku,
a ona promrmlja: Noćna tišina.
Lepet bijelih ptica.

Kažem joj: Ali labudovi-uvećanice
zakrili su tamu.
Ne vidiš li da je bez njih selo
samo zalogaj zapao u bezdan?

Opiši mi ovu kutijicu, zamolim
kolegicu s posla.
I perje počne naočigled rasti na slici.
Kutijica k’o kutijica! zaključi kolega
i nezainteresirano slegne ramenima.
Definitivno je neobična,
tvrdi budući automehaničar
dok se mušica bezuspješno utapa
u jezeru kutijice.
Pokraj neugažene trave
ostavlja nožicama izgaženo jezero.
I ne tone.
Dok nježno brišem kožu kutijice,
bajka mi uzima otisak prsta.

Na tamnoj pozadini sve svjetliji likovi,
sve do najsvjetlijih ptica
,
opisuje moj muž Davor.
On shvaća da bajka u istom trenutku
posjeduje i svjetlost i tamu
jer je bez njihove proturječnosti nema.
Nije li na slici kopija nutrine kutijičina
tvorca?
pita.

Uvečer oklijevam spustiti roletu,
presvući kutijicu sjenom.
Ujutro je presvlačim u različite rečenice,
no svaku, na kraju, odložim kao prljavo rublje.

Kad usnem, bajka uskoči u jezero i zaroni.
Voda preplavi čitavu sliku.
Riječi su smušene plivačice koje gledam.
Pretražuju jezero i mahnito mi mašu rukama.

***

MARC CHAGALL

Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela.
Udomio je Sunce poput psa.
Vadi ga iz jakne i kaže: Evo, za sada ga držim
u maloj džepnoj svjetiljci.

Zadovoljna, gledam ljubimca u privremenoj kućici.
Suzdržavam se da mu previše ne tepam.
No drugo jutro Sunca više nema.
Tražimo ga u predgrađu, idemo čak do obližnjeg sela,
ali ni tamo našeg ljubimca nema.

Na raskršću ugledam Marca Chagalla kako udomljava
naše crveno Sunce na semaforu.
Polako mu prilazi i pripitomljava ga.
Svakim danom sve više kolonizira san.
No Sunce i njemu odbjegne i lebdi visoko na nebu
sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom.
Chagall ga više ne dohvaća.

Eno, već je nad šumom i vrijeme je za obračun
volontera svjetla s pristašama tame.
Marc čeka da dvije ekipe, svaka na svoju stranu,
povuku konopac od lišaja i lišća.

***

SVE OKO MENE JE PLIJESAN

Sve oko mene je plijesan: zemlja, šljunčani put, krošnje.
Čak i nebo kojim idu svatovi i muzikaši,
redaju se odavno svršeni državni udari i građanski ratovi,
zime i ljeta.
Aleja javora postala je plijesan i sasvim je nevažno
kojem pljesnivom gradu pripada.
Podivljale rečenice pljesnivih šuma žive u čoporu.
Postale su zvijeri i jedu meso plijesni.
Demoni grade pljesnive kuće posred ceste,
a uvečer pune Mjesec pljesnivom vatom kao da je jastuk.
Moja majka briše ormare i čisti zidove pljesnivom četkom.
Plijesan obavija oca na balkonu na kojem stoji
i ne može je ukloniti.
Posvudašnja plijesan obrasta kožu.
Na mojim japankama izrasta u perje i hoće i s njih
poletjeti u nebo.

Sljedeće večeri Mjesec ima drukčiji sastav.
S prozora se dobro vidi kako demoni u njega ubacuju
okamenjenu sol.
No i ona je paravan za plijesan.

Demoni su već umorni.
Pred jutro samo privremeno posustaju.
Jedan mornar u uniformi koja dijabolično raste
nagovara plijesan na samoubojstvo.
Jedan mornar bezuspješno je nagovara
da skoči s Mjeseca.

***

NIJEMI BOG

Svemir je pun glasova,
no sve što Bog ili neki svetac izgovore,
dok dođe do čedomorke Lily,
više nema zvuka.

Ona jedino nazire kako se Bogu,
na udaljenosti za koju mjernu jedincu ne zna,
jezik povija kao list na vjetru.

***

TIK NAD ZEMLJOM

Na sjeveru Hrvatske prebiva vjetar
kojem je vremenska prognoza ubila sestru.
Nitko ne spominje bijes drveća
zbog njenog prijašnjeg života,
nego samo očekivanja i činjenice:
kremiranje djevojke-vjetra rasipane na dijelove
i bačene po jugoistočnoj Europi.
Vjetar nije mudar.
Kad kažem vjetar, mislim na obiteljsko prezime.
No u strahu od brata-vjetra nitko se neće usuditi
izaći na djevojčin pogreb.

Kad sam čitavu večer kod kuće, pratim vijesti.
Teška industrija, pramci riječnih brodova,
političari i spikeri troše kisik.
Njihove razjapljene čeljusti
govore ili prešućuju smjer baby-vjetra
kojeg su stvorili njihovi glasovi,
iako oni nisu bogovi. Čak ni bogovi vjetra.

Moja migrena nosi veo.

Ljudi u majčinoj ulici vjeruju da na Uskrs
može uskrsnuti samo Isus.
A ne bol u glavi također pokopana
na Veliki petak.
Njoj se ne moli.
Ta neobraćena grešnica
rugalački pozira pred dvoboj s tabletom
tik nad zemljom.

***

HIROMANTIJA

Nije jednostavno utvrditi u kakvim su
rodbinskim vezama pojedine pojave.
Ili bića i stvari.
A ni koja je kojoj što među imenicama.
Krilato nebo uzleti i više nije prostor,
već biće.
Zemlja mu daje barem polovicu svog vjetra
kao da mu je sestra i tamo gdje ga, nijema,
najduže zadrži u zagrljaju,
okameni se u planinu.
Ali ona mu definitivno nije prava sestra!
Možda polusestra.
Drukčija im je boja kože
i nagađam da su jednom u povijesti
osuđeni na segregaciju.

Ali nebo može promijeniti boju kože.

Najednom tmasto, razvučeno je
poput kore za pitu. Neobično nisko.
I postalo je stvar. Više nije biće.
Za nevremena pretvori se u koncertnu dvoranu,
a posjeduje tako osoban promukli glas.
Sva stabla ustanu slušajući njegovu glazbu.
Većina njih su braća.
Doduše, ne znam kako bi ih se moglo
ucrtati na jedno rodoslovno drvo
kad svako ima svoj korijen.
Priznajem,
za nevremena gromove volim zamišljati
kao soliste kojima šuma plješće
šuštanjem lišća. Milijunima dlanova.

Kad mi D. pruži list,
pokušavam stablu očitati crte života,
odgonetnuti budućnost.

__________________________________________________

LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.