Category: proza

ROMAN DEJANA MAKA “BULEVAR BARDO”, NoRules izdavaštvo, 2026; odlomak

proza

Dan 13. Meine Seele, meine Seele, wo bist Du?[1]

Sećanja ne služe ničemu ako u njima nema bar malo boli, rekla mi je Eržika za vreme šetnje jednog subotnjeg prepodneva 1952, dok je iza sebe ostavljala mešavinu krvi i sperme pretvorene u mrvice. U vremenu koje je nastupilo proširio se virus zaborava i kolektivne hipnoze. Kao da je postalo sramota sećati se bilo čega, kao da bi iz prizvanih sećanja mogao da se otelotvori demon, sazdan od svega što su ljudi nekad učinili, rekli, pomislili, i kao da bi taj zastrašujući stvor mogao zauvek da uništi njihove živote i pretvori ih u prah. To je, rekla bih, bilo tipično za muškarce; mi, žene nismo mogle da se ne sećamo. I ja se sećam. Doduše, nije to sasvim ispravno reći, jer ovde gde sam više ne postoje sećanja. Ovde je moguće ponovo doživeti bilo koji trenutak u bilo kom vremenu, sa istim intenzitetom i jasnoćom kao da se upravo sad zbiva. Kao da ništa nije ni prestalo da se događa. Zato su mi neki momenti bolniji od drugih. Zato mi se ne da da govorim o patnji, ali na čudan način osećam prijatnu čistotu kad sve to prođe, kad se jednom patnja pretoči u senke izgovorenih reči. Možda se radi o ispovesti u najčistijem obliku. Ne znam kada su tuđa sećanja postala i moja. Verovatno onog časa kad je kap postala okean. Ovde se dobro sećam i svoje i tuđe boli. Nikad o tome nismo govorile, jer nas to nikuda ne bi odvelo. Daću ti jedno kratko uputstvo za upotrebu sećanja, nastavila je Erži. Pod jedan, dobro ih osmotri; pod dva, saznaj odakle potiču i šta im je namera; pod tri, spakuj ih na mesto gde ih niko neće naći; četiri, ni po koju cenu ih ne vadi odatle. Kada sam je pitala da li se radi o potiskivanju i da li misli da je to ispravno i zdravo, rekla je da se ne radi o tome jer mi dobro znamo gde su smeštena, šta predstavljaju, ali ih ne diramo. Tada sam mogla da zamislim sećanje kao vučijaka vezanog u bašti iza kuće, koji laje kao podivljali džukac, batrga se unaokolo, pokušavajući da pokida lanac. Zastrašujuće je bilo njegovo režanje u zimskim noćima. Znala sam šta je htela da kaže. Ne mogu da joj zamerim. Ona je uvek tako govorila. Ako su žene u Banatu bile gospodarice svojih neizgovorenih reči, Erži je bila njihova suverena vladarka. Znala sam da postoji vrlo mračno mesto gde je spakovala one ruske vojnike, a ko zna šta sve nisam mogla da znam. Zlo se tih dana lažno predstavljalo. Lakoverni su čak poverovali da zlo koje im se ceri u lice nije zlo već njegova suprotnost, a ono je lukavo preplavilo svaki kutak ponekad maskirano i u oslobodioce. Radost na jednom kraju grada, a tuga, plač i strah na drugom. Neko se dobro zabavio praveći gemišt od sudbina, dodajući negde tminu, a negde svetlo kako bi dobio savršeni suton.

Bilo ih je četvorica u toj grupi. Išli su redom. Od ulice do ulice, od kuće do kuće. Znali su tačno, ili su mislili da znaju na osnovu informacija do kojih su došli, u kojoj žive žene partizana, u kojoj hortijevaca, gde su Nemice, gde Mađarice. Samo bi prve bile pošteđene. Doviknula je Čili iz sobe do ulice da smesta napusti kuću, jer dolaze. Erži je tog jutra ponovo čula violinu. U poslednje vreme kad bi je čula znala je da se nešto loše sprema, jer melodija je bila puna falš tonova koji su izazivali glavobolju i mučninu, tako je rekla. To nije bila melodija koju je Atila svirao. Neko ili nešto je otelo njegovu violinu i iživljava se. Čila najpre nije želela da krene bez majke, ali joj je ova rekla da ništa ne brine, jer neko mora da ostane u kući kako pijani Rusi ne bi pokrali skupocene stvari. Devojka je sa vrata viknula da oni nemaju skupocenih stvari, a Erži je samo odmahnula rukom i rekla joj da polazi. Dva minuta nakon toga ulazna vrata su bila razvaljena, a Erži je ležala na kuhinjskom stolu. Jedan od četvorice joj je lupio šamar i pitao je da li joj je drago što su stigli oslobodioci. Nije ništa odgovorila. Pitala se da li joj je drago. Bili su pijani i bučni. Vikali su, pevali su neke ruske pesme. Dah im je smrdeo na alkohol. Razumela je da su je nazvali fašističkom kurvom. Mislili su da je žena hortijevca, neko im je slučajno ili namerno dao pogrešnu adresu. Jedan od njih potrgao je odeću sa nje, gurnuo joj flašu nekog ljutog pića u grlo, ona je ispljunula tečnost, ali ovaj je bio uporan. Hajde kurvo, viknuo je. Votka joj se slivala niz vrat i gole grudi koje je crvenoarmejac počeo životinjski da stiska i grize, dok su ostali navijali. Onda je i drugi zagrizao ružičastu bradavicu i raskrvario je. Pokušao je onda da joj gurne jezik u usta, ali je Erži uspela da okrene glavu. Prišao joj treći ili četvrti otpozadi, zgrabio za kosu, tresnuo šamar i naredio da otvori usta. Prvi je već ležao na njoj i kidao ono što je ostalo od njenog veša, dok su se ovi glasno smejali, a onda zapevali. Erži je brzo razmišljala ili je bar pokušala da slikama da logičan sled i pretvori ih u misli koje bi joj mogle pomoći. U takvim situacijama, jednom mi je rekla ili pomislila da kaže, previše razmišljanja može samo da naškodi. U najtežem mogućem momentu, rešila je da u praksi pokuša da primeni tehnike koje je godinama vežbala. Reći da je rešila nije sasvim ispravno. Odluku da tako postupi nije mogla doneti na svesnom nivou. Ne u tom času. Najpre jedan dugačak udah, pa onda izdah. Lako je to reći, ali sada je sve višestruko teže. Kako je moguće ne misliti na silovatelje, koji su zaista tu, nisu proizvod fantazije, niti prikaze. Morala je da zaboravi na bol i strah i da se fokusira na disanje. Moguće je to izvesti ukoliko se za života dovoljno vežbalo, dobro je znala. Sve te vežbe, ti mentalni treninzi nisu ništa drugo do namera da se osvesti poslednji čas koji će svakako doći. Pomislila je da je ovo upravo taj trenutak. Moguće da je ovo kraj, da nema više. Da li je sudbina htela da kraj rata i oslobođenje grada bude upravo i kraj njenog života, zapitala se. Njen poslednji oktobar. Kakav paradoks. A tako je želela da se što pre završi baš ono što je prethodilo ovome, da odu one uniforme i da dođu neke druge. Izgleda da je najbolje da uniforme uopšte ne dolaze. Sama misao o kraju i prihvatanje poslednjeg časa, odvratila ju je od napasnika i fokus na disanje je dao rezultat. Dah koji je ispustila bio je dug. Znala je da će joj dovoljno dugačak izdah omogućiti da se udalji od sebe same i od pijanih ludaka. Zamišljala je da je njen duh udobno smešten u donjem delu trbuha i da ga greje i da ga toplina čini jačim, i da je toliko postojan i snažan da mu bilo kakve fizičke povrede ne mogu ništa. Sve što joj se sad može dogoditi sa telom je nebitno. Ono je za nju i tako samo privremena ljuštura, teret kog će jednog dana, a možda baš ovog časa, i onako zbaciti sa sebe. Sad je trenutak da u miru prihvati smrt. Verovala je da je na putu da uspe u svojoj nameri da se njena duša odupre nasilju, ako već telo ne može. U jednom času iz ugla prostorije mogla je da nazre osmeh na sopstvenom licu. Znala je da se snagom uma crvenoarmejac može pretvoriti u vazduh. Snagom uma može da odagna svu bol i da se otisne na sigurno mesto gde se eoni tiskaju u tren. Jedan vojnik je vikao nešto ovom drugom koji je ulazio u nju ispuštajući užasne krike. Ovaj je to tako silovito činio da se kuhinjski sto razvalio. Kao da je prodirući u nju želeo da se probije na drugu stranu istorije, da poništi prošlost koju su silovale neke prethodne uniforme i da ejakulira na novo sutra. Rus pored njega je balavio i zurio u svoju erekciju. Požurivao ga je. Pokušao je da mu kaže da je dosta i da je sad red na njega, jer ima i on štošta da kaže o boljoj budućnosti. Nije ga poslušao.

Ni Miša Jakov u logoru za banatske Švabe nije poslušao svog nadređenog kad je rekao da se Monika Hengel onesvestila i da bi sad trebalo da je ostavi na miru, da pusti da se malo oporavi pa će joj sutra opet pokazati. Nije ga poslušao, nastavio je da joj ga gura i viče da je švapska kurva. Slavicu Jovanov je njen komšija Ditrih Bauer, samo dve godine pre ovih događaja, ostavio da prenoći u podrumu. Nije bila sigurna koliko je već dugo na tom mestu. Dva dana je izbrojala, između trećeg dana i večnosti nema razlike, a na mestu gde vremena nema i cifre prestaju da budu važne. Rade Jovanov je bio u partizanima. Sledećeg jutra ležala je u mraku. Ditrih je njeno golo, beživotno telo prodrmao nogom, otkopčao šlic i rekao da kurva komunistička može da se podigne jer je stigao njen muškarac. Monika Hengel se osvestila sutradan. Izgubila je više od deset kilograma za kratko vreme. Agneš ju je zagrlila i kroz plač rekla da će biti sve u redu i da mora da ostane jaka i da će ovaj pakao brzo proći, a ova je noktima krenula ka njenom licu. Kurvo, što me odmah nisi ubila, vrištala je, grebala majku i čupala joj kosu. Sve žene u tom, nekom drugom podrumu, skočiše na nju. Jedna od njih je u padu srušila kofu sa urinom. Otkud u tom podrumu kofa sa urinom? Kada se jedna požalila stražaru da joj se piški, ovaj je doneo kofu. Ovo je za vas, za sve vas, rekao je, nema da se ide napolje. Eto, otuda. Onda je neko čuo da se nešto događa, spustio se dole i rekao da će one same to morati da počiste makar jezikom lizale pod. Monika Hengel to više nije čula. Malopređašnje demonske oči su opet postale blistave, kao onog dana kad je recitovala Lenauove stihove Sabo Ferencu u Gradskom parku. Poslednje što je Monika videla, i to vrlo nejasno, bila su najpre slova koja se pretvaraju u reči i potom u kratke stihove. Sve je ličilo na posmrtni haiku. Neko ko je govorio o čišćenju podruma rekao je da su sa plavušom završili i da mogu da je iznesu.

Erži se osmehnula i pritom dobila još jedan snažan šamar. Poslednjih par izdisaja bila je daleko od tog mesta. Crvenoarmejac je izgubio erekciju. Ostali su se zacenili od smeha, i možda su ga nazvali crvenomlohavcem, a možda i nisu, ali su mu nešto dobacili što ga je opasno razljutilo, pa je dograbio flašu votke sa stola i razbio je o glavu jednog od njih. Na kraju su počeli međusobno da se tuku, ali Eržika se toga više ne seća. Ona je znala da će biti spašena kad se oslobode svog semena, da u tom času ona postaje jača, a oni slabiji jer nesumnjivo ne poznaju tajnu Svetog preobražaja[2]. Kad se osvestila već sam bila kraj nje. Mikloš je čuo buku u komšiluku i odmah istrčao. Govorio im je nešto na ruskom. Mislim da ih je psovao. Nije to baš bilo pametno. Mogli su da ga ubiju, ali Mikloša nije bilo briga.

Gde si dušo moja, izgovorila je tiho Agneš Hengel, nekada Balog, nagnuvši se nad Monikinim telom dok je mrak podruma gutao Evu Šmit, Hildu Berger, Aranku Boldog i Ildiku Feher. Erži mi je jedne ledene decembarske noći ispričala priču o ranohrišćanskim Svetim mučenicima Adrijanu i Nataliji iz Nikomidije. Car Maksimijan je naredio da se svi hrišćani u Nikomidiji pronađu i stave na muke. Adrijan se svojevoljno predao dželatima zajedno sa još dvadeset tri hrišćana. Mučenici su tražili od cara da im dovede još trojicu mučitelja jer, kako rekoše, ukoliko im umnožava mučitelje i muke utoliko im umnožava vence[3]. Znali su da stradanja nisu ništa u odnosu na blaga koja ih čekaju kad se ovozemaljske muke okončaju. Kada je Natalija saznala da se Adrijan predao i da je utamničen pođe da mu celiva rane i da ga podrži u nameri da umre za Hrista. Vratila se kući presrećna, u hladnim noćima pitale smo se kako je Natalija mogla da bude presrećna. Uskoro ču da neko kuca i ugleda svog Adrijana. Odrekao si se Hrista, gubi se odavde, vikala je. On joj reče da nije i da će uskoro nastupiti veliki trenutak mučeništva i radosno je pozva da pođe sa njim. Adrijana su batinali, odsecali udove, na kraju mu odsekoše i glavu, a Natalija je krvlju koja je tekla iz njegove odsečene ruke mazala svoje telo kao da je u pitanju najlepša krema. Kako patnja može da bude tako uzvišena i kako krv može biti nečija krema, pitale smo se decembra 1930. na temperaturi od minus pet, 1933. na minus dva i još jednom 1939. na minus devet. Tri dana pred Badnje veče 1952. napolju je bilo dva stepena ispod nule. Bilo je to poslednji put da sam pomenula Svete mučenike. Erži više nije želela da govori o njima. Sedele smo u sobi blizu starog kamina. Pored niske temperature počeo je da duva jak vetar. Htela sam da stavim ruku u vatru u tim noćima, nešto me je teralo da to učinim, a onda sam se setila Mikloša. Četvorica oslobodioca su napustili Eržikinu kuću i oteturali su se u pravcu grada. Eržika je došla k sebi, lagano otvorila oči i ugledala me. Ležala je na razvaljenom kuhinjskom stolu. Drhtala je. Pomogla sam joj da se pridigne, dok je Mikloš skinuo kaput i ogrnuo je njime.

Erži je dugo godina nakon tog događaja, naročito posle višesatnih hodanja ulicama grada, kog je i pored svega volela jer je njegova istorija istovremeno bila i njena, osetila da joj se niz unutrašnje strane butina dok korača cedi topla sperma ruskih oslobodilaca. Svaka ta sluzava linija rugala se po jednoj deceniji njenog života i rezala joj je kožu poput žileta. Hodajući tako, zamišljala je kako joj se negde kod kolena gusta sperma meša sa krvlju i kako ponire duboko u svaku poru ostavljajući trag, i čineći postojaniji i zlokobniji crtež od bilo koje gotičke tetovaže koje su u modu ušle mnogo godina kasnije. Smesa koja ne pronađe put do unutrašnjosti kože zgrušava se i pretvara u mrvice koje ostaju za njom. Ako se dogodi da katkad odluta u manje znane ulice ili u deo grada koji se u međuvremenu izgradio i da se u njemu izgubi, sigurno će biti u stanju da pronađe put do svoje kuće. To je dobro znala. Lagano sam je odvela do spavaće sobe. Htela je samo da sedne na krevet. Nije htela da legne. Drhtala je u Mikloševom kaputu. Bile smo same. Mikloša sam prethodno zamolila da izađe. Erži mu se tiho zahvalila pognute glave. Zagrlila sam je. Ćutale smo. Jedna druga grupa Rusa pola sata kasnije prolazila je ulicom i pevala Poljuško polje. Prepoznala je melodiju. Atila joj je svirao na violini i pevao mađarsku verziju.

Sírnak a lányok,
Szél, ne hozz felénk ma jajszót!
Zeng harci induló a várainkon,
Fegyvert fogunk, vagy gyönyörű zászlót, hej!
Vágtass a szélnek!
Szabadságunk most te védd meg![4]

Rat se završio, ali se stvari nisu bog zna kako promenile, govorili su tih dana Mađari, jer elmentek a didendurok, megjöttek a dávájcsászok[5], a davajčasi, tako su ih prozvali jer su išli od kuće do kuće, nisu časili časa, gurali su rumene noseve kroz prozore i vikali: Davaj čas, davaj čas! Tražili su da im ljudi daju zidne satove iz svojih kuća, jer verovatno takvih satova u Rusiji nije bilo, ko će ga znati, kisfiam, a davaj čas je odjekivao ulicama grada, kao da je svaki Rus hteo koji čas, dan, godinu više, kao da je hteo da se uvremeni baš tu gde se našao.

[1] Moja dušo, moja dušo, gde si? (nem.) Rečenica koju je Karl Gustav Jung zapisao u svoj dnevnik (Crne knjige) 12. novembra 1913. – Lance S. Owens, The Hermeneutics of Vision: C. G. Jung and Liber Novus (2010), str. 6.

[2] „Ali svaki čovek koji se telesno sjedini sa ženom oseća prvo zadovoljstvo a potom gorčinu; kada seme istekne, telo je umorno a duh malaksao. Sasvim je druga stvar kad posvećenik sjedini duh i energiju. To donosi prvo čistotu a potom svežinu; kada se seme preobrazi telo je zdravo i slobodno.“ – Tajna zlatnog cveta, Kineska knjiga života; u prevodu i tumačenju Riharda Vilhelma i sa komentarom Karl Gustav Junga; preveo osnovni tekst i tumačenja David Albahari, Gradina, str 34.

[3] Arhimandrit Vasilije (Bakojanis), Brak duhovni podvig (Manastir Svetog Arhangela Mihaila – Prevlaka, 2014), str.83.

[4] Devojke plaču / Vetre, ne donesi nam jauke / Odzvanja borbeni marš u našim tvrđavama / Uzećemo oružje ili prelep barjak, hej / Juri ka vetru / Slobodo, sada ti brani nas! (mađ.)

[5] otišli su didenduri (Nemci), došli su davajčasi (Rusi). (mađ.)

***

DEJAN MAK je rođen 1974. godine u Vršcu. Objavio je romane Pariska menažerija (KOV, 2005) i Bergdorf (Dereta, 2014) i zbirku priča Privlačne utvare (KOV, 2021). Novinar lista Danas Mića Vujičić je Parisku menažeriju proglasio najboljim debitantskim romanom u Srbiji u 2005. godini. Za roman Bergdorf dobio je nagradu „Miroslav Dereta” za 2014. godinu. Njegove priče i odlomci objavljivani su u mnogim književnim časopisima, zbornicima i portalima u Srbiji i regionu. Kreator je brenda storyMAKer. Živi i radi u Vršcu.

fotografija autora: Andrija Ratković

ROMAN ANDREE POPOV MILETIĆ “MAJA IMA KAMEN”, Tampograf, Novi Sad, 2026; odlomci

proza

Maja pokazuje ljubav prema spavanju

Krevet je Majina autonomna pokrajina. Čim završi posao,  izvali se, namesti, pokrije ćebencetom. Ušuška se, odrema, ušećeri.  Ne voli kada ljudi ne poštuju spavanje, već san dočekuju nespremni,  napola. S rukom uvijenom oko glave, dlanom u vazduhu, izlomljene  linije tela, skvrčenih ramena, sa zakopčanim dugmadima i pojačanim  tonovima svetla i zvuka oko sebe. U privremenom položaju, utegnuti  kaišem, s neobavezno postavljenom nogom, savijenom u kolenu tako  da se klati i preti da prevagne na jednu stranu. Kada su navodno samo  prilegli i odmaraju oči. Kada se izvinjavaju što su spavali. Kada se prave da nisu spavali. 

„Samo dok spavamo, ne činimo ništa loše”, zapisuje. „Samo  dok spavamo, ništa ne boli. Crvenilo od opekotina povuče se sa kože  tela spavača, a po buđenju se opet vrati. Samo dok spavamo, kamen  miruje na dnu nas.”

***

Svi imaju savet za Maju

Nihilisti su rekli: „Ne možeš ti tu ništa.”

Pragmatičari su rekli: „Samo pij četiri litre vode na dan.”

Muškarci su rekli: „Kamen u bubregu može da izazove bol jači od porođajnog.”

Novopečeni poznavaoci astrologije su rekli: „To ti je sve zbog Meseca u Vagama. Mesec je bubreg, a kad je Mesec slab, unos vode je manji.”

Poznavaoci indijskih učenja su rekli: „Treba naučiti da oprostiš i zaboraviš.”

Numerolozi su rekli: „To ti je sve zbog brojeva 3 i 9.”

Gugl je rekao da se veličina kamena može kretati od zrna peska do loptice za golf, da je to sve od loše ishrane i da treba smršati.

„Pod jedan, već sam poprilično mršava i pod dva, uopšte se ne hranim tako katastrofalno”, uveravala je samu sebe Maja.

Protivnici savremene medicine su rekli: „Samo treba da piješ baba Gocin čaj.”

Umetnici su rekli: „Hajde da napravimo izložbu kamenja koje su ljudi izbacili.” Roko je pretio: „Tebe ćemo izložiti, svileni!”

Bivši narkomani su rekli: „Nemoj da se zračiš na rendgenu i nemoj slučajno piti antibiotike, samo stavi zapaljeni tamjan u hleb i progutaj.”

Jedna što dobro zarađuje je rekla: „Nisi valjda bila kod lekara zbog toga? Bože, to je prevaziđeno, ide se na kvantnu da te razmagnetišu.”

***

Maja preispituje svoj odnos sa ocem

(…) Maju su okupirala i razmatranja o vršnjacima, a i onim starijim od nje. „A moja generacija? Zajebava nas ko stigne, od kasirke,  preko kurira brze pošte do polupismenog šefa koji ne ume da radi naš posao. Žao nam je da se odjavimo sa mejling liste, pazimo da nas frizerka ne vidi kad odemo u drugi salon. Prihvatamo sve kolačiće kao u bajci. Nešto će se loše desiti. Od ličnog prostora imamo samo lični prostor u oblaku. Kad hoćemo nešto da rezervišemo, iznenadimo se što moramo sve duže skrolovati do svoje godine rođenja. Naši su nadređeni mlađi od nas petnaestak godina. Kad bi im čovek isključio internet i zabranio da koriste reči koje ništa ne znače, sudarali bi se kao muve bez glave. Naše se starije sestre vesele samo po svadbama, primereno. Naši prijatelji umetnici rade po firmama, pa neke slike ni kada neće biti naslikane. Ako naglo ustanemo iz kreveta, vidimo svetlucanje pred očima i moramo se uhvatiti za nešto dok ne dođemo  sebi. Možda zbog toga svet toliko insistira da imamo partnera koji će nas dići kad padnemo i buditi iz nesvesti. Gde nam je partner, gde nam je auto, gde nam je stan, gde nam je karijera, gde nam je dete,  gde su nam dva, gde nam je najbolja verzija sebe? Dođemo kod lekara  na pregled vida, a doktorica nam pruži vizitkartu i kaže: ’Ta promena  na koži koju imate, što se kaže taj griz oko očiju, to Vam ja mogu srediti na klinici gde radim vikendom. Javite mi se!’ Nekada smo bili u sta nju da izdržimo celodnevne ispite, a sada trčkamo u WC nakon svakog  piva. Negde posle trećeg, uhvatimo svoj pogled u ogledalu u toaletu  kafića i pitamo se da li iz grada da produžimo kući, u starački dom ili u  hladnu grobinu. Provod, pa sprovod. Ovo nije naša kičma i ne znamo  dokle će izdržati ovako. Ako pijemo i u petak i u subotu, umiremo do  utorka. ’To se meni neće desiti’, izgovaramo naglas, sa neizmernom  uverenošću, u dvadesetima. Ako se mnogo kurčimo: Kuc-kuc! – Ko  je? – Mi smo! Upala bešike i ukočena leđa. Ciste, miomi, giht, proradi  nam štitna. Bili smo brzi pa ništa nije stizalo da se zakači za nas. Nekada smo po festivalima, vikendicama i kampovanjima spavali na zemlji,  pored drveta, probudimo se i samo nastavimo da cirkamo. A sad, ako  planiramo da pijemo, moramo prvo lepo jesti, hidrirati se, biti odmorni, raspoloženi, u probranom društvu. Jutro posle pijanstva pečemo  jaja, pijuckamo unapred pripremljenu vodu s elektrolitima, ohlađeni  čaj od nane, praškove, šumeće tablete, kuvani paradajz, kiselo-ljutu supu. Muljamo bananu, natapamo jezikom krekere. I ne smemo tog  dana imati baš nikakve obaveze. Ali pijemo stalno, kad god se okupimo, od toga ne odustajemo, svi oko nas su pijani. U kolektivnom  ritualu dezintegrišemo stvarnost kako bismo se bar malo nasmejali  i bili lucidni, raspevani i bezbrižni u blagoslovu pijanstva. Cugamo da ne bismo umrli od monotonije. Kad je već sve toliko dosadno, neka  me makar moj um iznenadi. Niste mi zanimljivi? Sad ćete biti! Sutradan se ne sećamo ničega osim da je bilo lepo pobeći. Mrzimo one vedre, nasmejane, uvek dobro raspoložene ljude neokrznute životom, a dali bismo sve da budemo kao oni”, pisala je Maja svoju kolumnu u  glavi. „Redovno se budimo suvih rožnjača, sa zrnastim peskom u oči ma. Starimo i to je velika sramota. U reklamama nam non-stop nude jogu za lice, steznike za stomak i zidni pilates. Aplikaciju za skidanje sa kortizola. Kad nam je neko poznijih godina super lik, to je zato što se  ponaša kao mlad. Doduše, potajno pomislimo: ’Jadnik, koga ovaj zavarava?’ Ako nam se kojim slučajem učini da je neko od starijih lep, to  je zato što je mladolik. A i za njega pomislimo: ’Previše se trudi.’ Žene otrovom blokiraju svoju muskularnu komunikaciju. Žene su poverovale da ispod kože treba da zatežu zlatne niti, menjaju popustljivost  ćelijske membrane, podmeću svoje noge pod udarne talase, razma zuju puževu sluz, zamrzavaju svoju masnoću, preciznim zracima prže  svaku dlaku i unište svaki dokaz da je koža igde bila i išta doživela.  Sve su ljudi smislili – investiciono zlato, automobile na lizing, kreme za zanoktice, superupijajuće tkanine, rudarstvo u svemiru, ormariće  i ključiće za odlaganje stvari na bazenima, samo nisu kako se navići  na starost.” Maja je čak došla do toga da se pita može li i ona zlatom  protiv nezadovoljstva. „Kakve sam sreće, pukao bi konac pa bih se sva  ukezečila i izgledala kao iznenađeni buldog. Vidi se da Bouvi nije živeo  na ovoj planeti kad je mogao izjaviti da ćemo tek u starosti biti ona  osoba koja je i trebalo da postanemo.”

Maja veruje: bolje grob, nego dinamično radno okruženje.  Maja se pita zašto postoji dedovina, ali ne i babovina. I zašto se kaže  brat bratu, a ne sestra sestri. Ide na proteste nepokolebljivo i redovno, na svakih nekoliko meseci, već godinama. Buni se protiv seče drveća, privatizovanja javnih dobara, nepravedne sudbine pasa i mačaka, zagađenja vazduha, nečinjenja povodom svirepih smrti žena koje  su zlostavljali i ubili sadašnji i bivši partneri. I Robija je sve to nekada  zanimalo, s majkom je takođe pretresao razne teme koje se tiču aktuelne društvene stvarnosti. Moglo bi se čak reći da mu je prerano prenela gorčinu. Nije ga štedela, vodila ga je u društvo odraslih, čitala  mu vesti i komentarisala ih bez cenzure, učeći ga kritičkom mišljenju. Maju muči mnogo toga: „Mi još nismo pregaženi, još se koprcamo i pravimo da znamo šta radimo. Na smenu gledamo klipove i urlamo: ’Umri, bagro!’, a već sledeće stotinke razneženi buljimo u zeku koji gricka jagodu, a pored njega je pače. Mi sve to podnosimo jednako. Nekretnine dobijamo nesrećnim slučajem, inače nemamo nikakvu imovinu. Pola plate dobijamo na račun, a pola na ruke. Nemamo ugovor na neodređeno i zbog toga naši roditelji teško dišu. Bolovanje bismo možda i mogli otvoriti, no to baš i nije preporučljivo, ali, hej, imamo tu privilegiju da ne moramo fizički biti prisutni u kancelariji.  Odrađujemo zadatke za poslodavca iz inostranstva kog u životu nismo videli. Ponekad sumnjamo da ljudi s kojima radimo zaista postoje.”

________________________________________

ANDREA POPOV MILETIĆ (Novi Sad, 1985) autorka je samizdat romana Maja ima kamen (Tampograf, Novi Sad, 2026), kao i romana Pioniri maleni, mi smo morska trava (Treći trg, Beograd, 2019) koji je ušao u širi izbor NIN-ove nagrade i u uži izbor Vitalove nagrade “Zlatni suncokret ” i doživeo drugo i treće izdanje za Bulevar books (Novi Sad, 2021. i 2022.) Prva knjiga, zbirka priča Bezazlene crtice objavljena joj je u ediciji Prvenac, SKC Kragujevac, 2013. Bila je gošća rezidencijalnog Pečujskog programa za pisce Pécsi Íróprogram (2017), mini rezidencije BKS — Berlinskih književnih susreta (2025) i Javnega sklada Republike Slovenije za kulturne dejavnosti u Ljubljani (2026).

Zastupljena je u štampanim i onlajn časopisima: Rukopisi, Sveske, kARTon, Afirmator, Konkursi regiona, Balkan express, PULSE, Alma, Republika, knjizevnost.org, strane.ba, Polja, astronaut.ba, covjekcasopis.art.blog, Libartes, Beogradski književni časopis, Amplitude, Before After.

Priče su joj uvrštene i u višejezični zbornik Biber 02, CNA, (Beograd/Sarajevo, 2018), zatim antologiju Novosadska ženska proza: od ispovesti do putopisa (Rekonekcija, 2020; priredila Vladislava Gordić Petković), kao i Balkan Bombshells (Istros books, London, 2023; priredio i preveo Will Firth). Proza joj je objavljena i u sledećim publikacijama: Poslednja Atari generacija: panorama novosadskih prozaista generacije osamdesetih (Zenit, 2021; priredio Dragan Babić) i Novosadski književni bedeker (Bulevar books, 2022; priredio Milan Tripković). Priču objavila i u Zbirci angažovane priče Mokri(n) čvor (Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd, 2022; priredio Saša Ilić) i antologiji regionalne ženske književnosti RegiOna (Rekonekcija, 2022; priredila Vladislava Gordić Petković) i Homo Climaticum Balkan (regionalne zbirke priča i pesama o klimatskoj krizi, 2026)

Osvojila je prvu nagradu 14. West Herzegovina festa. Učestvovala u programu 16. Kikinda short festivala (2022.) i Malomfesztivál, Orom (2023.) Održavala radionice kreativnog pisanja u omladinskom centru Crna kuća kao i u Bečeju u Pozorišnom klubu u okviru festivala Iluzije slobode na temu pisanja društveno-angažovane književnosti. Proza joj je prevedena na makedonski, albanski, nemački, engleski i mađarski jezik.

fotografija: Ema Bednarž

ROMAN JOSIPA ČEKOLJA “KRASTICE”, Mozaik knjiga, Biblioteka Bura, 2026; ulomci

proza

ponedjeljak, 30. prosinca 2024.

Snježne lisice grebale su parket bijelim šapama. Trčale su stanom kao da se utrkuju ili igraju lovice. Svakog trena činilo se da ih je sve više, vjerojatno su rasle iz zrnaca prašine. Prostorije su se punile polarnim krznom sve dok životinje nisu zavladale svakim kutkom. Sjedile su na policama za knjige i na kuhinjskom stolu, ležale u kadi i na krevetima, pile vodu iz zahodske školjke, pojele svu hranu iz frižidera i sa špareta, zavukle njušku u svaku teglicu s cvijećem. Netko je zvonio i kucao na vratima. Polarne lisice počnu cviliti, kričati, plakati. Nastala je nesnosna buka. Lovro se pokuša provući kroz tu gužvu bijelih kitnjastih repova i otvoriti vrata, no zvuk grebanja po parketu toliko ga je smetao da je prekrio uši i pobjegao na balkon. Teško dišući zaustavi se na rubu balkona s kojeg je nestala ograda. Zamalo je pao i nestao u crnoj prosinačkoj kiši.

Strah od pada probudi ga u mokroj postelji. Opet se sav preznojio, trebao bi se presvući i promijeniti posteljinu. Ležao je na leđima pokušavajući se smiriti pa se prisjeti da nije sam u stanu, no više nije bio siguran je li sanjao i Rokov dolazak. Vlažnom rukom posegne za mobitelom da sazna koliko je sati. Tek je dva i četrdeset. Mora se naspavati jer radi jutarnju smjenu u knjižari. Čekaju ga računi, police, knjige u plastičnim omotima, nekoliko crnih kava, prodorna svjetla trgovačkog centra, naporna glazba koja trešti zvučnicima i kupci koji traže tekstove o zdravoj prehrani, ispravnom odgoju djeteta, uzgoju biljaka u mračnim stanovima i osvještavanju obiteljskih trauma. Već je zaboravio kako je osjećati strast prema dobroj književnosti ili društveno-humanističkim istraživanjima kojima se nekada bavio. Sve znanstvene radove kojima je pokušavao promijeniti skučen svijet oko sebe odavno je bacio u koš za smeće. I sam se čudio koliko je sad, s dvadeset šest godina, drugačiji od onog nadobudnog studenta koji je dane provodio u knjižnici, a večeri u kafiću raspravljajući s kolegama o svemu što su upijali tih živahnih godina.

I dok je razmišljao o trncima prošlosti, najednom začuje zvukove slične grebanju noktima po parketu. Pogleda u strop shvativši da ti čudni zvukovi dolaze iz stana iznad njega. No gore već godinama nitko ne živi, podsjeti se. Grebanje se pretvorilo u lupkanje, postajalo je sve glasnije i glasnije. Najednom su stotine šapa trčeći udarale po parketu.

„Lovro?“ začuje se prestrašeni šapat iz tame dnevnog boravka koji je bio nasuprot spavaće sobe.

„Roko?“

„Koji vrag je to? Jel sam ja lud?“

„Snježne lisice se igraju lovice.“

„Daj, prestani! Jel trebamo gore? Možda su ti susjedi poludjeli? Možda se tuku?“

„Spavaj, to su samo lisice koje se pokušavaju vratiti na sjever.“

Taman kad je Lovro pomislio da je Rok možda u pravu i da bi trebali ustati i poći na drugi kat provjeriti što se događa, nastane tišina. Polarne lisice ponovno su postale oblak bijele prašine. Proguta slinu i obriše znoj s čela. Ne može ležati mokar u krevetu, mora se barem presvući u hladnom mraku. Nije mu bilo jasno kako se toliko oznojio kad je u stanu bilo izrazito hladno. Već danima je slušao na radiju i čitao u vijestima kako se na sjeveru zemlje približava hladna zima kakvu nismo osjetili već godinama. Naravno, ni Lovro ni Rok, kao ni drugi stanovnici između Mure i Medvednice, između Drave i Save, između Sutle i Dunava, između Kupe i Une, između Mrežnice i Učke, nisu očekivali da će to biti najhladnija zima otkad su Iliri, Grci, Rimljani, Kelti i Slaveni naselili te prostore.

Rok je ponovno zaspao. Lovro je, presvlačeći majicu i bokserice, slušao kako ovaj hrče i mljacka u snu. Debeljuškasta mačka hodala je teškim koracima po hodniku, vjerojatno je čula da se netko probudio i sad se nadala da je vrijeme poslastica. Bilo je strašno hladno, pa Lovro upali plinsku peć, što inače nikad nije radio noću. U tami rukama potraži mobitel kako bi vidio kolika je vani temperatura – začuđeno pročita naglas: „Minus sedam.“ Zatim pođe do prozora, malčice podigne roletu da vidi pada li zaista snijeg kako su napisali maleni vilenjaci iz sveznajućeg mobilnog uređaja. Ulica je bila obasjana usamljenom uličnom lampom, u daljini su treperila svjetla vlakova s teretnim vagonima – spuštali su se prema toplijim južnim krajevima. Pod tim blagim umornim svjetlima lepršale su prve snježne pahulje. Bio je to početak najhladnije i najsnježnije zime u povijesti europskog kontinenta.

***

subota, 4. siječnja 2025.

Probudilo ga je Rokovo glasno roktavo hrkanje. Prije nego što je otvorio oči, Lovro pod prstima osjeti nešto grubo, poput dlačica na četki. Njihali su se, drmusali se lijevo-desno, gore-dolje, lijevo-desno, gore-dolje – kao u kočiji koja vozi šumskim putom. Sporo je otvarao oči bojeći se onoga što će vidjeti. Ležali su na tamnom debelom krznu. Još uvijek pada snijeg i još uvijek je mračno, dan je tek u žućkastim i plavičastim povojima, zora se polako uzdiže nad brežuljcima, pomisli Lovro zabrinuto.

Bojažljivo okrene pogled ulijevo i shvati da leže na živom stvorenju koje se nekamo kreće. Na leđima ih nosi ogromna, snažna medvjedica, velika kao gora. Čuje kako golema životinja dašće pritisnuta teškim teretom, sporo postavljajući šapu za šapom ispred sebe. Boji se pomaknuti ili probuditi Roka. Hladan snijeg dodiruje mu stopala, pa ih pokuša malčice podići, trudeći se ne uznemiriti obremenjenu zvijer. Ne sjeća se kako su dospjeli na ta krznena pleća. Bezbroj pitanja rojilo mu se glavom, no bio je već previše gladan i umoran da bi se zaista mogao brinuti. Prepustio se neobičnom prijevoznom sredstvu koje ih možda vodi u svoj topli brlog ili u svoju vlažnu gubicu. Prste je zarinuo dublje u smeđu medvjeđu dlaku – tražeći mekani nježni sloj uz kožu. Napokon prestaje osjećati hladnoću.

Nitko ne zna koliko su dugo tako sneno putovali. Povremeno bi se jedan od njih probudio i začudio se što ih velika medvjedica i dalje nosi, no odmah bi zatim ponovno zagnjurili lica i ruke dublje u njeno krzno. Nisu prozborili ni riječi kako ju ne bi uznemirili. Tromim, teškim korakom probijala se kroz visoke nanose snijega, povremeno rušeći posljednje ostatke nekoć moćnih snjegovića, ulazeći u nečije vrtove i dvorišta gdje bi nagazila na neku zaboravljenu igračku ili lopatu, šuljajući se kroz šumarke i grmlje u kojima su se skrivale šutljive ptičice. Pokraj medvjedice s dvama uspavanim mladićima prolazile su skupine dječaka obučenih u vojnička odijela, starice na metlama koje prevoze naftu u kositrenim kotlovima, prestravljeni učitelji s torbama u kojima gore udžbenici iz povijesti i zemljopisa, krda mršavih konja, kuje koje u njuški nose gladne štence, visoki muškarci u crnim haljama koji mašu sjekirama i križevima, mokra močvarna stvorenja s ribljim očima koja u lijevoj šaci drže luč. Prolazili su prestrašeni i razjareni, bježeći od nekoga ili nečega, tražeći spas u snježnim hostijama. Medvjedica se nije obazirala na njih.

Vodi nas do Lovrekovog stana, pretpostavio je Rok ugledavši trešnjevačke ulice. Nekoć su mu ti krovovi nalikovali smežuranim korama krumpira, a sad su se protezali kao nizovi bijelih ogrlica.

______________________________________________

JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. Odrastao je i školovao se u Donjoj Stubici i Zaboku. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za djecu i mlade napisao je kratki roman Hahari na dnu mulja (Mala zvona, 2022.) te slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.) i Lipa, kokoš i pravica (Mala zvona, 2026.). Objavio je zbirke poezije Junaci i zmajevi u zalasku (Mala zvona, 2022.), Dječak pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023.), Doba beskorisnih umnjaka (HDP, 2024.), Rukovet noćnih putovanja (Mala zvona, 2025.). Zbirka pjesama Dječak pred žetvu osvojila je nagrade „Na vrh jezika“, „Zvonko Milković“ i „Mali Kvirin“. Knjiga Doba beskorisnih umnjaka uvrštena je na širi popis regionalnog književnog izbora „Štefica Cvek“ 2025. Sudjelovao je na nekoliko književnih festivala te je boravio na književnim rezidencijama „Poemma“ u Hvaru i „Odisejevo utočište“ u Grčkoj. Kratke priče i pjesme objavljuje u raznim časopisima i zbornicima. Roman Krastice objavljen je u srpnju 2026. (Mozaik knjiga).

KRATKA PRIČA EDE VUJEVIĆ IZ ZBIRKE “SILOM DOMAĆICA”, Fraktura, 2026.

proza

PRIČA O JOVI ZVANOM DEIT

Dok sam bila mlađa, prije dvadeset, trideset godina, pitanje održavanja poželjne tjelesne težine, nije bilo tako teško.

Jest, brate, u životu sam se nagladovala i nadržala dijeta, neke su od njih bile drastične i dramatične, ali mi nekako gladovanje danas puno teže pada.

Sjećam se neke jabučne dijete iz studentskih dana – svaki dan možeš jesti jabuka koliko god oćeš. I samo jabuka. Fakat nisi gladan. Premda ti se treći dan pomisao na jabuke počne iskonski gaditi. Ali guraš dalje i za nedjelju dana evidentno izgubiš barem tri, četiri kila. Istina, pokupiš PTSP na jabuke, ali šta je PTSP spram vitkog stasa? Ništa.

U to vrijeme nisam uopće šljivila slatkiše. Kraj mene su čokolade mogle mirno hvatati plijesan. Kolači? Nije da bih odbila kad me tko ponudi, ali nisam uopće ginula za kolačima. S vremenom, međutim, mic po mic, slatkarije su se ušuljale u moj život, a zadnjih dvije, tri godine, bože prosti…

Tarem sve! Otkako je krenula pandemija, to se hrska, to se maže, grize, čupa, slasti i masti sve u šesnaest. Pazi, ja ne večeravam. Niti ne marendajem. Do podne nisam gladna, šta ću? Pa ne mogu jesti nasilu! Ručam kako bog zapovijeda, oko četiri, a večeru preskačem jerbo ogladnim tek oko devet i pol navečer, a tad je, jel’te, nezdravo jesti. Međutim…

Međutim, u moj su život nekako s proljeća ušetali čajni kolutići. Moja pokojna svekrva je jedino čajne kolutiće kupovala, sve joj je drugo bilo bezveze.  Kako i zašto je ona meni prenijela opsesiju čajnim kolutićima, pitaj boga. Stvar je još misterioznija budući da je ona već odavna rahmetli, no u kakvim smo dirljivim odnosima bile, ima biti da je s onog svijeta na mene poslala blagoslov. Ili urok…

I tako ja – koja, jel’da, ne večeravam – uvečer pred televizorom tamanim kolutiće. Što je radnja napetija, meni su kolutići napetiji. Što su mi kolutići napetiji, to mi se više kolutića oko pasa stvara…

Nisam, iskreno, baš odmah povezala fatalnu vezu čajnih i trbušnih kolutića. Kako i bih? Pa ja ne večeravam! Nego sam bila krenula da ću obući jednu veštu… Vešta se šokirala kad me je vidjela.

I ja sam se šokirala kad sam se vidjela. Pucam po šavovima, čovječe! Mislim, mogu ja nju zakopčati, ali kad je zakopčam ne mogu disati. A ni to nije zdravo! Ne mogu ni sjesti, a ni to nije zdravo jerbo ponekad umorna žena, supruga i silom domaćica mora i otpočinuti… Nemoš čitav dan stajati ko vojnik. I pritom i ne disati. Nije red…

Onda sam se bacila u razmišljanje. I istraživanje. Šta izbaciti iz jelovnika budući da niti doručkujem niti večeravam? Ručak? Pa ne mogu baš na vodi opstati. Da je voda toliko dobra, svaka bi žaba izgledala ko Cune Gojković. Jako je teško sastaviti program dijete za nekoga tko ništa ne jede…

A da, protivno svim svojim uvjerenjima, pređem na tablete? Ekstazi ili tako nešto?

– A da pređeš na Deit? – rekao je Zakoniti vareći od smija.

– Tebi je nešto kao smiješno – škljocnula sam na njega.

Onda mi je ispričao istinitu priču o Jovi zvanom Deit. Jovo je bio momak iz njegovog mjesta, dobro stavljen i podstavljen, zoran i jak ko bik. I korpulentan ko Cune Gojković pa još dvaput toliki.

U neka doba, Jovo je odlučio dotjerati liniju te se, prateći reklame toga doba, odlučio za terapiju bezalkoholnim pićem naše mladosti koje je, za razliku od Cockte i crvene narančade, bilo opisano kao niskokalorično i idealno za mršavljenje.

To je to, zaključio je Jovo, vjerujući da će pijenje Deita imati, šta ja znam, efekt liposukcije. Tako je Jovo iz dana u dan išao u zadrugu i iz zadruge – tako se u selima i sad nazivaju trgovine mješovitom robom – tegleći gajbe Deita.

– Oće li to, Jovo? – pitali su ga suseljani.

– Oće, oće, pomalo – odgovarao je Jovo, dahćući pod teretom vlastite, ali i težine gajbi, rumeneći se ko gigantska jabuka sorte ajdared. Jovo je mjesecima sretno živio, i, za razliku od mene, i marendavao i ručavao i večeravao ozbiljne količine svega i svačega, a između obroka, kad bi malo osjetio glad, natukao bi se kruva i slanine.

Sve to bi zalijevao prvo vinom iz ćaćine konobe, a potom Deitom. Puno Deita. Tako je Jovo strpljivo čekao kad će proraditi formula za topljenje sala, ali formula nikako da upali.

Jovi je to bilo malo sumnjivo pa je pojačao dozu. Računa, možda momčini moje građe pet litara Deita dnevno nije dovoljno? Potom je po dvaput dnevno viđan kako u karioli iz zadruge vuče gajbe Deita jer, štaš’, nemoš tolike količine boca donijeti u samim rukama makar bio i velik i jak ko Jovo.

Dakako, njegove muke s optimiranjem količine Deita, selo je pratilo sa zanimanjem, navijajući za Jovu u svakom pogledu: ako smršavi – super, a ako ne smršavi – još bolje.

– Oće li to, Jovo? – pitali bi ga ljudi, sklanjajući mu se da protjera kariolu između kuća.

– Oće, oće – odgovarao je on, u međuvremenu u cijelom mjestu prozvan Jovo Deit.

– Jesi to smršao, jadan ne bio? – pitali bi ljudi – Nekako si opao…

– Ma jesam malo – rekao bi sretno Jovo zvani Deit – Ali nemoš’ smršati učas. Nije to zdravo, znaš?

– Nega, nega – rekli bi ljudi – Nemoj naglo! Samo ti polako…

Slušala sam Zakonitog i nekako mi došlo i smiješno i tužno. Daleko od toga da sam se identificirala s Jovom zvanim Deit, ali…

– I šta je poslije bilo? – pitam muža, buljeći u deklaraciju na kesi čajnih kolutića na kojoj je, crno na bijelo, otisnuto da sto grama rečenog keksa sadrži 471 kilokakoriju. Boktejeba! Deset deka 471 kilokalorija. Meni fakat i ne treba večera! Ja smažem dvije večere prateći Ubojstva u Midsomeru…

– Ništa nije bilo – rekao je Zakoniti – Jovo zvani Deit ostao je debel sve dok ga život nije nakon Oluje odnio u izbjeglištvo u Švedsku.

– Jadan Jovo! – rekla sam sa suzom u oku – Smršavio tamo, nevoljnik?

– Umro, ženo božja – rekao je Zakoniti – Umro! Tamo nema Deita!

___________________________________________________

EDA VUJEVIĆ rođena je 1961. godine u Kninu, a od 1980. živi u Splitu. Diplomirala je na splitskom Pravnom fakultetu, a od 1990. do umirovljenja 2025. godine radila je kao profesionalna novinarka i urednica u dnevnome listu Slobodna Dalmacija. Bila je najmlađa kolumnistica u povijesti Slobodne Dalmacije kojoj je dodijeljena nagrada Miljenko Smoje (2015.). Objavila je dvije knjige poezije – Miris ribe (Narodno sveučilište, Split, 1994.) i Dječja soba (Književni krug, Split, 2001.), romane Na čekanju s Filomenom Pravdić (Slobodna Dalmacija, Split, 2002.) i U sfinginoj sjeni (Fraktura, Zaprešić, 2008.) te publicističke knjige Droga – opća opasnost (Lukana, Split, 1995.) i Dedal na iglama (u suautorstvu s Damirom Pilićem, Naklada Bošković, Split, 2005.). Knjiga Silom domaćica nastala je na temelju njezine istoimene kolumne koja je tjedno izlazila u Slobodnoj Dalmaciji.

PRIPOVIJETKA MOREE BANIĆEVIĆ IZ ZBIRKE “SREĆA SE NE MJERI DECIBELIMA”, Naklada Ljevak, 2026.

proza

ŽIVOT JE SAN

Stani malo, poslušaj me. Zapamti ovo. Često mislimo da je najlakše zaspati kako bismo se malo odmorili od jave. Međutim, snivanje nije bez opasnosti jer likovi spavači u bilo kojem trenutku mogu shvatiti da postoje u nestvarnom svijetu ili, što je još gore, da ne postoje u stvarnosti. Doduše, opažanjem kroz onirički okular teško je sa sigurnošću reći što je stvarnost a što nije i moguće je da ovo što ti promatraš i čitaš zapravo promatra i čita tebe.

Beskrajno se smijala. Smijali su se svi oko nje, i to ne posprdno i zlurado jer je možda djelovala glupo ili isforsirano, već zato što ih je veselila radošću kojom je ispunila svaki kutak prostorije. Nije znala plesati, niti je bilo briga. Na njezinim su nogama stajala dječja stopala, držala ga je za ruke dok su se vrtjeli, izgledalo je kao da on, sav tako malen i smiješan, zapravo vodi ples.

– Uspori, uspori, stani malo, zavrtjet će vam se u glavi, past ćete kao kruške, budale! – mudrovao je muškarac koji je nalikovao na dječaka, vjerojatno njegov otac, iako se i on smijao, bilo je to zapravo sve vrlo praznički, možda se slavio dječji rođendan, možda je obitelj objavila sretnu vijest, možda je bilo nešto treće. Ali to je bilo sasvim nebitno. Ono što je nju nasmijavalo nije bilo razigrano divlje rotiranje već činjenica da je u svojim rukama držala mekane prste djeteta koji su se čvrsto isprepleli s njezinima, to što je gledala u njegove velike tamne oči ne osjećajući se pritom kao majka već njegova vršnjakinja, djevojčica koja se divlje igra, plesačica koja je prvi put otkrila putanju kružnice u pokretu shvaćajući pritom da je u njezinu sustavu jedino bitno rotirati se oko malog toplog sunca.

Prolomio se pljesak koji je prekinuo razdragano dovikivanje, ali nije uspio prekinuti taj ljudski perpetuum mobile koji će se vrtjeti do kraja vremena – ona u imploziji smijeha i ljubavi i dječak oznojen od igre i smijeha.


***

U duhu zdravog početka jutra, prvo što bi napravila nakon buđenja bila je samoprijegorna higijenska rutina kojom bi se pripremila za novi dan. Zatim bi otišla u kuhinju i pristavila vodu za čaj. Napunila bi filter vrećicu suhim listićima mente, jabuke i cimeta te je umočila u čajnik, a zatim bi, rafiniranim pokretom ruke, dolila čaj u šalicu. Nije bilo te pospanosti koja bi Miju natjerala da se i u najranijim jutarnjim satima liši elegancije koja je proizlazila iz tog rituala, baš naprotiv, polagano ispijanje tople tekućine pratilo bi brojne kontemplativne procese u nadi da će se iz njih izroditi svježa ideja koja će obilježiti ostatak dana.

Kad bi bila naročito dobre volje, sa svoje bi police odabrala knjigu koja bi, u kombinaciji s pomno odabranom šalicom za kavu ili čaj, zaokružila estetiku jednog od mnogih lijepih trenutaka u njezinu životu. A ona je imala dar za stvaranje takvih trenutaka, dar o kojemu ćeš saznati nakon što pročitaš odlomak odmah iza idućega.

No prvo, njezin je telefon odsvirao melodiju alarma, što ju je podsjetilo na vrijeme kad je morala ustajati da bi otišla na posao. Na svu sreću, to razdoblje života nije dugo trajalo zbog suprugova posla koji je zahtijevao povremenu selidbu, tako da tko god bi njezin način života prozvao dokonim, bio bi sasvim u krivu. Uostalom, da je bila dokona, njezin stan ne bi izgledao kao da vreba nenadani ulazak novinara koji piše za časopis o uređenju doma. Da se to dogodi, razumije se, ona bi se iz pristojnosti odmah ispričala na tobožnjem neredu.

Čim bi završila s ispijanjem čaja, otvorila bi tanko prijenosno računalo i bacila se na posao. Rad je morao započeti na vrijeme, serviran u digitalnom obliku iz načela praktičnosti i distributivnosti. Da ne bismo bili nepravedni prema Miji, moramo ispraviti gore navedenu pogrešnu tezu – njezin je rad zapravo snažno naginjao volonterstvu i brizi za druge. Ideja je bila drugima olakšati snalaženje u otuđenom i odviše brzom životu. Shodno tomu, taj se altruizam utjelovio u izvrsno praćenom blogu o učinkovitom odabiru i organizaciji namještaja, pravilnom nanošenju šminke, bračnim savjetima, međuljudskim odnosima i općenito malim i velikim life hackovima.

Mia je, u svoje trideset i tri godine života imala sreću steći pozamašnu količinu mudrosti koju jednostavno nije imala srca zadržati samo za sebe. Nadalje, na njezinu su se blogu našli i mnogi citati književnih djela, što je govorilo u prilog činjenici da estetika, praktičnost i književnost često idu ruku pod ruku.

Miji nije bilo teško potruditi se da uz mudru misao doda i sliku zalaska sunca ili neke slične prirodne ljepote jer je općepoznata stvar da se i najveće mudrosti nipošto ne bi trebale sramiti dobre prezentacije. Zavidnici, a vjerojatno ih nije bilo malo, nisu joj mogli prigovoriti da su njene mudrosti rezultat skrivanja iza ekrana jer je Mia pazila da redovito stavlja svoje fotografije, pa čak i one na kojima nije bila u svojem najboljem izdanju, a sve u svrhu približavanja svojim pratiteljima. Pa i ona je bila žena od krvi i mesa, samo što se općenito bolje nosi sa životnim izazovima.

Bilo je dana u kojima bi njezina inspiracija dosegla nezapamćene visine pa bi misao iznad svoje fotografije napisala na engleskom jeziku jer je znala da će takva poruka biti ozbiljnije shvaćena, pogotovo od strane domaćih pratitelja. Nadalje, s obzirom na to da je bila vrlo moderna žena, nije se ograničavala samo na pisanu formu (iako je isticala njezinu važnost naspram vizualne!), nego je shodno tome kreirala mnogobrojne kratke videe kao jedan vid vizualnog priručnika za životne entuzijaste, kako ih je ona od milja nazivala.

Ponesena nadahnjujućim komentarima ispod jučerašnjeg esejističkog posta O važnosti kombinacije emocionalne inteligencije i osobne higijene, Mia je zadovoljno uzdahnula.

Ovo ti je najljepši tekst dosad.

Paše uz miris kave.

Dobro jutro, draga (emoji ruže, šalice i srca)

Što se danas radi?

Zazvonio je telefon. Muž joj se javljao s terena, onako kako je to običavao činiti u dogovoreno doba dana. Nakon uobičajenih pitanja o tijeku obostrane rutine, Mia je suprugu najavila da bi konačno bio red pozvati nove susjede na kavu, a budući da je to teško uskladiti s njegovim terenskim rasporedom, ona će tu odgovornost preuzeti na sebe bez ikakvog zamjeranja s njezine strane jer je jednostavno takva. Ovdje se može citirati rečenica iz spomenutog posta: Ego je rezultat nesređenih emocija.

***

Ležala je na livadi ispod zvijezda prstom prateći njihove oblike. Znala je pronaći samo sazviježđe Velikog medvjeda, sve ostalo pretapalo se u nepoznate nebeske krojeve. On je ležao tik do nje, držeći njezinu lijevu ruku u svojoj, praveći se da poznaje uzorke iznad njih, davao im imena Oriona, Vodenjaka i Pegaza, dok je slobodnom rukom ukazivao na zamišljene linije između nebeskih tijela. Zapravo, nije imao pojma o astronomiji. Njegov je glas bio nepoznat, ali ugodan, prisnoga tona, znala je da je on na ovoj livadi, izvor ljubavi i sigurnosti čiji intenzitet do sada nikada nije osjetila. Ispod njih prostirala se kratko podšišana trava koja je još mirisala po košnji. On je bio u odijelu, a ona u lanenoj haljini sa svijetloplavim prugama.

Međutim, to nije bila ona, a nije bila ni njezina haljina ni njezin čovjek.

Nije ga prekidala dok je pričao. Znala je da je želi zadiviti i zbog toga se osjećala zadovoljna. Dapače, što ga je duže slušala, to joj se manje činio strancem.

– Nedostajem li ti?

– Svaki dan – odgovorila je bez ustezanja jer to nije mogao biti pogrešan odgovor.

Svojom je rukom i dalje nježno obuhvaćao njezinu, no njegovi su prsti postajali sve hladniji.

Je li ti lakše – nastavio je – kad me sanjaš?

– Lakše mi je. – rekla je Mia ležeći na nepoznatoj livadi, u tuđoj haljini koju ni mrtva ne bi odjenula, pored muškarca kojeg je prvi put u životu vidjela. – Nisam toliko usamljena.

Najednom tišina. Ona se sumnjivo pridigla u polusjedećem stavu i pogledala nalijevo. Njega više nije bilo.

Raširila je prste i dlanove položila na mekanu travu. Kosac je obavio temeljit posao. Nije joj se ustajalo  pa je samo prošaptala.

– Tko si ti?

***

Većina ljubavnih priča počinje običnije nego što bismo mi to htjeli. Sudbonosni pogledi, mirisi i dodiri rezervirani su za ljubiće, sapunice i djecu odraslu na Disneyjevim filmovima. Mia i njezin suprug bili su praktični ljudi pa su odradili onoliko romantike koliko je bilo količinski dostatno za par koji se namjerava vezati imovinskim i pravnim odnosima uz prigodnu dozu ljubavi i poštovanja. Bilo bi neukusno izostaviti da je u tim susretima bilo i nemalo iskonske estetike, ma koliko ona uobičajena bila te, ako bi se računalo, od početka njihove veze Mia je dobila sveukupno sedamnaest buketa cvijeća, od toga pet velikih i dvanaest manjih, no besprijekorno uređenih. Također, dobila je i šest kila organskih slatkiša u pristojnim razmacima, dakako, nakon čega je uslijedio i nakit razumne cijene. Njemu je ona pak darovala tri skupocjena etuija za naočale, pola kile klasičnih vrsta čokolade i pet kutija orijentalnih čajeva.

Nakon što je njihova veza prešla u ozbiljniju fazu, poklonila mu je dvadeset i pet raznobojnih i monokromatskih kravata u romantičnoj gesti usklađivanja svoje i njegove garderobe što je, ako ništa drugo, bio znak duboke naklonosti. Što se djece tiče, dogovoreno je da će jedno biti začeto na Mijin trideset i peti rođendan kako bi se par realizirao u roditeljskom smislu. To će joj dati dovoljno vremena da se pripremi za unos digitalnog sadržaja vezan uz roditeljstvo i odgoj djeteta.

Nastavno na sve navedeno moglo bi se reći da je to bio jedan prokušani recept za uspješan brak koji je Mia, vrlo neposredno i nesebično, dijelila sa žednim pratiteljima svojega bloga.

#volisamusebe

#queenNOTprincess

#girlpower

***

Mia je pripremila pladanj domaćih kolačića od rižinog brašna i bezglutenske kruščiće sa sirom nabavljenim iz pouzdanog OPG-a. Iz ormarića je, uzevši u obzir činjenicu da nije imala vremena procijeniti bračni par koji se doselio preko puta njih prije nešto više od tri i pol mjeseca, izvukla srednje dobre čaše za vino. Zadnji put vidjela ih je otprilike šest tjedana kasnije, što je rezultiralo ugodnim čavrljanjem, a posljedično i utiranjem puta za druženje. Miju su svakodnevne obveze sprječavale da poziv uputi ranije, iako je bila svjesna da to nije nikakva izlika i da se red treba poštivati. No da budemo pravedni prema Miji, činilo se da novi susjedi često izbivaju do te mjere da ih je gotovo nemoguće sresti na hodniku, što svakako odražava današnji brz, pa čak i nemaran način života. Ukratko, Mia je danas pronašla otprije spremljen telefonski broj i ženi koja se javila ponovila želju za ležernim druženjem. Uopće joj je bila zazorna ideja da svoj ugodan životni prostor velikodušno ne podijeli s nekime kome bi to, u najmanju ruku, bilo osvježavajuće i ugodno iskustvo, pogotovo ako su u pitanju novi stanari.  Uostalom, koja korist od davanja online savjeta ako ih sami ne oprimjerimo, barem u nekim pristojnim intervalima.

Čim je odjeknula zvonjava iz smjera ulaznih vrata, Mia je popravila ležerno napravljenu punđu i rukom ispeglala bež kombinezon koji je isticao njezinu liniju. Za finiš, izvukla je dražestan smiješak iz svog repertoara, i to onaj koji je spajao nijansu srdačnosti, gostoljubivosti i neusiljene ležernosti. Taj joj je, mora se spomenuti, bio jedan od milijih.

Na pragu je stajalo dvoje posjetitelja: visoka tamnokosa žena i njezin sin od desetak godina. Mia je odmah primijetila dvije pozitivne stvari:

  1. Helenin suprug nije stigao, što je bio dobar balans zbog odsustva njezinog
  2. Helena je izgledala puno mršavija od zadnjeg puta, što je bila fenomenalna prilika za solidan kompliment

– Uđite, dragi moji – rekla je srdačno. – Dobro došli!

Gosti su pristojno hodali u mjestu na otiraču za cipele kao da se radi o izrazito sporoj pokretnoj traci, što je indiciralo da se radi o pristojnim ljudima.

            – Hvala. Evo, sitnica za vas.

            – Odmah da se razumijemo, mi smo na TI, može?

            – To bi bilo lijepo – uslijedio je odgovor. Helena je lagano gurnula klinca koji je nespretno ispružio ruku pruživši poklon vrećicu.

            – Belgijske čokoladne kocke s mentom, dakle. Dečko zna što žene vole. – Veselo je namignula dječaku. Sad je bilo vrijeme da njezin prirođeni smisao za humor ubaci u prvu brzinu:

– Vidim ja da je ovo plan da se mene udeblja kako bi se tvoja sjajna linija još više isticala!

Helena se nelagodno nasmiješila pa je Mijin socijalni radar ublažio pozdravnu poruku.

– Zadnji put kad smo se vidjele nisi bila ovako vitka. Izgledaš apsolutno perfektno. –  nastavila je. – Uđi, pa ćeš mi reći svoju tajnu.

Žena i dječak zakoračili su iz predsoblja u dnevni boravak u kojem su dominirali uredno raspoređeni ormarići u shabby chic stilu u ukusno odabranim bojama koje su se odlično uklapale u prostor. Helena je lagano ustuknula u nastojanju da ne poremeti estetiku prostora svojom ležernom jaknom. Srećom, Mia je bila prvoklasna hostesa koja je to odmah zamijetila i spretno prihvatila jakne svojih gostiju te ih objesila na vintage vješalicu pored ulaznih vrata.

            – Mila, raskomoti se. A ovaj zgodni mladi gospodin, kako ti je ono ime?

– Drago mi je, ja sam Tin – dječak je Miji pružio ruku.

– Kako pristojan dječak! No mi smo se već upoznali, zar ne?

– Niste do sada. – ubacila se Helena. – On je cijelo prošlo polugodište proveo kod moje mame dok smo mi jurili naokolo zbog eto… okolnosti. Sad smo Tin i ja napokon uspjeli doći na svoje i polagano se nastojimo vratiti u kakvu-takvu rutinu.

Mia je i dalje izgledala kao da se pokušava sjetiti gdje ga je vidjela. Nije naročito pamtila lica i svakako bi joj bilo vrlo neugodno da joj je promaklo to da novi susjedi koje namjerava ugostiti imaju i dijete za koje ona uopće nije znala da postoji. Zato joj je i laknulo kad je čula da je dječak proveo puno vremena izvan obiteljskog doma.

– U svakom slučaju, recite mi čime vas mogu ponuditi. Napravila sam nekoliko namaza raznih vrsta jer nisam bila sigurna što volite. A tu je i bezglutenski kruh i krekeri od pira.

– Baš si se potrudila. – Helena se zahvalno nasmiješila. – Hvala ti. – Iz pristojnosti je uzela namaz čija joj se boja učinila najneutralnijom.

– Vino za mamu?

– Može, hvala. Ali kapljicu.

– Malo bijelog? – Vragolasto se nasmijala prebacivši humor iz prve u drugu brzinu. Ako je na nešto bila izrazito ponosna,  to je bio njezin neizrecivo šarmantni smisao za dvosmislenost. Kao kontrast izrečenome, u Mijinoj je ruci zablistala neotvorena boca Pinot Grigia, a Helena je odmahnula glavom.

– Znaš što, nemoj otvarati novu bocu radi mene, ja ionako slabo stojim s alkoholom, a sasvim je u redu i čaša vode ili mineralne ako imaš.

Mia je spretnim pokretnom izvukla čep.

– Opa! Sad je kasno – namignula je šeretski.

Natočila je Heleni čašu pazeći da tekućina lagano klizne niz rub stakla. Razumije se, ceremonija točenja pića oduvijek vrijedi kao pokazatelj visoke kulture, što je od ključne važnosti za prezentaciju osobnosti i općenitog dojma. Shodno tome, Mija je o navedenoj temi napisala cijeli jedan post na blogu, potkrijepivši svoje ideje fotografijama i laganom ambijentalnom glazbom.

– Sok od naranče za Tina? Grejp? Limun? Marelica? Jabuka? Bazga? Jagoda? Šumsko voće?

Tin je načas pomislio da Mia posjeduje skriveni voćnjak u kuhinji.

– Može marelica.

– Još se jednom ispričavam u Valentinovo ime, ima hitni nadzor na terenu, ali javio je da je oduševljen što se napokon otvara most između nas i novih susjeda, kako je rekao.

To je, naravno, bila potpuna neistina, Valentino nije ni izdaleka imao sposobnost metaforičkog izražavanja kao Mia, ali tako je to funkcioniralo među njima, primjerice, on bi kupio poklon, a ona bi ga zapakirala.

– No kad već on ne može doći – nastavila je prpošna domaćica – moram ti priznati da mi je malo drago da tvoj Gordan nije navratio. To nam daje priliku da ih malkice tračamo prije nego što njih dvojica krenu sa svojim tipičnim muškim pričama.

Razgovor između dvije međusobno gotovo nepoznate žene, mudrovala je Mia na jednom od svojih postova, katkad je najbolje započeti izvlačenjem karte simpatične ženske solidarnosti. To udružuje međusobne snage i nalazi zajedničku liniju koja će ih istom i povezati. Najgore što se može učiniti jest istaknuti svoje interese, pogotovo kulturnog karaktera, jer bi se druga osoba, ako tome nije dorasla, mogla osjećati inferiorno u svojoj koži. Miji se to previše puta dogodilo, a da ne bi apeliralo na njezinu suosjećajnost da pronađe drugu metodu. Zato je svoje znanje, bar na prvih par susreta s novom osobom, mudro dozirala prema vlastitoj procjeni. Uvijek ima vremena za edukaciju.

#mislimonadruge

Helena je otpila gutljaj.

– Ti dakle ne znaš – rekla je – da mojeg Gordana više nema.

Mia je nesvjesno nakrivila glavu kao da informacija nije ušla pod pravim kutom.

– Molim? Što?

– Preminuo je prije tri tjedna. Mezoteliom.

– Kako? Što?

Helena je pogledala svojeg sina koji se zabavljao žvakanjem slamčice kao da je želi zubima rastaviti na atome. Pogladila ga je po kosi. – Sad smo samo nas dvoje.

– Nije mi jasno. – Mijina analitička narav vapila je za definicijom. U njezinu svijetu nije smjelo biti nepoznanica jer su one bile opasno mjesto iz kojeg se nije mogao izvaditi savjet ili barem prigodna konstatacija koja bi u ovakvom trenutku mogla biti utješna.

– Maligno oboljenje. – Helena je nastojala zaobići teško izgovorljivu riječ. – U trenutku kad su otkrili da je došlo do ljevostranog pleuralnog izljeva, već se bližio kraju.

– Pa kako?

– Posao, kažu. Građevinar po struci. Godinama su sanirali kuće i navodno je tako krenulo. Zbog azbesta. Počeo je teže disati, pa kad je završio na hitnoj, napravili su mu rendgen, CT,  punkciju pleuralne tekućine. Citološka je potvrdila najgore.

–  Terapija neka? Nešto izvan okvira…? Čula sam da homeopatija čuda čini, da smo se bar ranije upoznale, poznam jedu ženu… a i antioksidansi u zelenom čaju, možda bi se moglo kombinirati…

Mia je očajnički kopala po registru saznanja o svemu što je naučila o životu. Na pamet su joj padali pripravci od joda, posni sir, bioenergija, theta iscjeljivanje, Bachove kapi, himalajska sol, meditacija, zeolit, smoothie od goji sjemenki i sva blaga alternativne medicine koje je moderna znanost uspješno potirala kako bi došla do zarade.

 – Nema tu učinkovite terapije. Osim simptomatske, palijativne. – rekla je Helena.

Mia je od nelagode ponovno dodala vina u čaše. Htjela je s Helenom pričati o tome kako je bolest nametnuto stanje uma, kako je farmaceutska industrija oportuna i kako pomaže samo ono što je prirodno. Međutim, neka sitna unutarnja nesigurnost blokirala je taj put. Da je bila pribrana, bilo bi joj sasvim jasno kako su ti tračci sumnje relikt ograničenog konvencionalnog znanja biologije kojom su joj hranili mladi mozak još u školskoj dobi. Trebalo je toliko godina proučavanja članaka na internetu da se Mia oslobodi te indoktrinacije, a sad je, eto, ostala bez riječi.

Štorećištorećištoreći

Bar nije patio – što ako jest?

Dobro je živio – što ako nije?

Volio bi da ste sretni – kondicionali su klišej

Kad bi – da bi – ako bi!

A on mrtav.

Tu nije bilo verbalne kompenzacije koja se mogla proizvesti putem bloga ili unaprijed pripremljenog video uratka pa se Mia, na vlastito iznenađenje, morala odlučiti za konvencionalni pristup.

– Draga, primi moju iskrenu sućut, ja nisam znala, ja…

– Ne moraš se truditi, – prekinula ju je Helena gotovo ju tješeći – znam da nema riječi.

– Divim se tvojoj snazi – ovo je nešto što bi Mia inače rekla, ali je to nekako doista i mislila.
– Snaga je – Helena je gledala u čašu – sinonim za “neimanje izbora”.

– Ako ti to išta znači, ja sam tu u bilo koje doba dana za tebe. Reci ako ti kako mogu pomoći. – Mia je sućutno stavila ruku na njezino rame, ali je taj pokret objema stvorio nelagodu.

– Hvala ti. Ne mogu prestati pričati o njemu jer mi se čini da je tek onda otišao.

– Ali oni jesu ovdje s nama – rekla je Mia misleći općenito na mrtve – sve dok ih pamtimo, razgovaramo o njima, sanjamo.

– To je jedna od stvari koje me trenutno najviše bole. Tjednima ga više ne sanjam. Inače, spavanje kao da mi se pretvorilo u opću anesteziju. Ali nije li život općenito takav? Kao da nas tjera da se odreknemo onoga što volimo na svim razinama.

– Nemoj tako razmišljati! Ako ti to išta pomaže, ja godinama ne sanjam – tek u zadnje vrijeme pamtim snove, ali ti su osjećaji nevjerojatni.

– Znam točno o čemu pričaš. Još prije nekoliko tjedana sanjala sam sretne periode iz našeg života. Zatim beskrajne rastanke. Bilo je i u tome neke utjehe. I onda je sve to nestalo.

– Sanjala si kako umire?

– Baš suprotno. Ni bolnicu, ni sve te silne pozive, ni kopanje po internetu, ni psihologe, ni neprospavane noći u kojima smo izbezumljeno gledali jedno u drugo. Umjesto toga, vraćala sam se u sretna sjećanja, a najčešće u razdoblje malo prije dijagnoze. Skoro uvijek jedan te isti san.

Kako je njezina sugovornica pažljivo slušala, Helena je nastavila s pričom.

– Proljetos smo se vraćali s rođendanske zabave, malo smo oboje popili pa smo prošetali do svekrvine kuće. Tamo smo trebali prespavati. Umjesto toga, znaš što smo učinili?

– Što?

– Legli na livadu kod vidikovca, na travu, kao par zaljubljenih mulaca. Onako, nasred travnjaka.

Držali se za ruke

On je opisivao sazviježđa

Osjećala sam sam se kao na prvom spoju

A bio je zadnji

Od tada sam se vraćala na tu livadu

Da mu kažem koliko mi nedostaje.

–  Oprosti – rekla je Helena tarući oči – nije mi bila namjera da se jadam. Zapravo te uopće ne poznajem, a pričam ti sve ovo. Prerano mi je za druženje. Mislim da nisam trebala doći, a kamoli vući Tina.

Mia je, prvi put u životu, šutjela.

– Naravno, zahvalna sam ti na pozivu. Svakako ćemo se odužiti čim malo… dođemo sebi. Zagrlila je dječaka koji je spremno vratio slamčicu u čašu.

– Idemo.

***

– Hej…

– Da?

– Kasno je.

– Baš me briga.

– Moramo se vratiti.

– Ne želim. Reci mi koja je ono tamo zvijezda?

– Jedna iz sazviježđa Kasiopeje.

– Zaista?

– Ne znam – šapnuo je ugodni glas. – Možda i jest.

Došlo joj je da se privije uz njega, ali nije si to dopustila. Upijati tuđe riječi bilo je sasvim nešto drugo. Nije bila kriva, niti je tražila da se ovdje nađe. A ipak, osjećala je mjehur ljubavi koji će se rasplinuti čim san završi. Poželjela je da se ne probudi.

– Znaš li kako se zovem? – uplašeno je pitala.

Nasmiješio se. – Znaš li ti kako se zoveš?

Pitanje ju je posve izbezumilo.

– Mislim da smo malo previše popili – rekao je da spasi situaciju, ali ipak…

– Ipak? – u želucu je osjetila mješavinu tuge i straha.

– Ovo je zadnji put.

Osjetila je kapljice tekućine koja joj je curila niz lice. Digla je pogled prema nebu i zamijetila da su zvijezde nestale. Umjesto toga je počela padati kiša.

Njega više nije bilo.

– Nedostajat ćeš mi – rekla je prekrivši lice rukama.

Probudila se uplakana.

***

– Helena?

– Da? – propentao je pospani glas – Tko je to?

– Mia. Oprosti što te zovem ovako kasno.

– Čekaj. – rekla je Helena i uključila noćno svjetlo. Protrljala je oči i prislonila mobitel na uho.

– Mislit ćeš da sam luda.

– Zoveš me u tri ujutro.

– Mislim da znam zašto više ne sanjaš Gordana.

Helena je zbunjeno odmaknula mobitel i pogledala ga kao da želi identificirati o kojoj je napravi riječ.

– Mia, jako je kasno, a ja…

– Nešto sam shvatila, molim te, saslušaj me.

– Sve je u redu.

– Nije, ali nisam ja kriva za to, obećavam, ja samo…

– Hej, kažem ti da je sve u redu. Doći ćemo opet neki drugi put. Žao mi je što ti je moj posjet napravio takvu nelagodu da ne možeš spavati. Molim te, oprosti na tome.

– Zovem te zbog snova koje si izgubila.

– Draga, ne brini. Noćas sam ga opet sanjala. Mislim da sam samo jako anksiozna i da zaboravljam. Očigledno je da još nisam spremna za druženja, davim se od tuge, oprosti.

– Prestani se stalno ispričavati, ja sam ta koja…

– Mia, laku noć. Stvarno mi treba ovaj san.

S druge strane telefona načas je nastao muk, nakon čega se čuo uzdah.

– Laku noć, Helena. Želim ti lijepe snove.

***

Snovi su posljednje prebivalište sjećanja.

To je bilo ime Mijina novog posta. Neispavana i nujna, rukom se mašila šalice čaja, ali joj hladan nije prijao. Boljela ju je glava do te mjere da je isključila ton na mobitelu. Dok je tipkala sadržaj posta, došlo joj je da se rasplače. Međutim, nije znala kako. Godine treninga opažanja isključivo lijepog i pozitivnog čak i u teškim situacijama pogurale su sve ostalo na marginu njezinih reakcija. Mia nije znala tugovati, ako isključimo osjećaje iz snova koji joj nisu pripadali. Ali ona se nije namjeravala predati. Kako je navikla savjete davati, a ne i primati, skupila je hrabrost i odlučila sama zagristi u ovaj problem kako bi si pomogla.

Treba živjeti tako da možeš sanjati.

Je li ona tako živjela? Tisuće ljudi zamijenilo bi se s njom u trenutku, što je samo dokazivalo da mi o drugima ipak ništa ne znamo ili znamo samo ono što su nam oni spremni pokazati.

U snovima smo kakvi jesmo i kakvi želimo ili ne želimo biti, a ipak jesmo. Bez snova smo ništa.

Ukopavši se u razmišljanje o podsvijesti i njezinu utjecaju na naš karakter i ponašanje, Mia je nastavila neumorno pisati rastegavši temu teksta od sna do smrti. Međutim, mudro je izbjegla uobičajeno pisanje u prvom licu umatajući svoje iskustvo u znalački odabrane citate znamenitih autora koji su davno prije nje činili to isto kako bi objasnili stanje u kojem se ona trenutno nalazila. Post je zaokružila latinskom izrekom. 

Ut somnus mortis, sic lectus imago sepulchri.

Tekst je dvaput ponovno pročitala. Ovo je bilo nešto za što prvi put nije bila sigurna treba li podijeliti s ostalima. Ipak, to bi značilo da ju je nadvladao strah.

Dvije minute nakon što je kliknula gumb “objavi”, računalo je emitiralo kratke zvučne signale puno dobivenih lajkova.

Ovo ti je najljepši tekst dosad.

Paše uz miris kave.

Dobro jutro, draga (emoji ruže, šalice i srca)

Što se danas radi?

Mia je nervozno navigirala uobičajenim komentarima u potrazi za povratnom informacijom istinskog shvaćanja teksta. Kotačić na mišu bezuspješno se sudarao s emotikonima, animiranim gifovima, sličicama, tagovima i komplimentima. Kad je već namjeravala odustati, u oči joj je upao komentar na dnu stranice. Nalazio se pored profilne fotografije bradatog muškarca odjevenog u tamni montgomery kaput koji je stajao naslonjen na stup željezničkog perona.

Taj je kratki pisani dokaz recepcije za kojom je trenutno žudjela zapečatio potvrdu onoga o čemu je pisala pritom u njoj neočekivano izazivajući prvu naznaku iskonske tuge.

Živiš u snovima.

_________________________________________________

MOREA BANIĆEVIĆ napisala je niz romana za djecu i mlade. Serija je započela trilogijom: Demon školske knjižnice, Dvojnici iz tame i Tragovima Crnog Petra. Romani su tiskani u više naklada, višestruko su nagrađivani i rado se čitaju.
Roman Demon školske knjižnice osvojio je nagradu Sfera 2015. u kategoriji najboljeg romana za djecu, a autorica još jednu Sferu 2019. dobiva za roman Dvojnici iz tame.
Demon školske knjižnice odabran je i za Nacionalni projekt za poticanje čitanja i promicanja kulture čitanja djece i mladih Čitanjem do zvijezda.
Roman Dvojnici iz tame osvojio je nagradu Grigor Vitez Ptičica 2019. za najbolji roman po izboru dječjeg žirija te pohvalu nagrade Grigor Vitez za popularizaciju žanra fantastike među djecom i mladima.
Nakon trilogije izlazi njezin roman za mlade naslova Mjesečari Monteriera koji osvaja nagradu Anto Gardaš 2022. kao najbolji dječji roman.
Obiteljska horor-bajka za djecu i mlade imena Izgubljeni gospodin Kovač 2025. godine osvaja više nagrada kao najbolji roman za djecu i mlade:
nagradu Sfera
nagradu Grigor Vitez Ptica (stručni žiri)
nagradu Grigor Vitez Ptičica (dječji žiri)
nagradu Artefakt
regionalnu nagradu Mali princ
Ovo je djelo uvrštava na Časnu listu kao pisca predstavnika Hrvatske na IBBY-ju 2026. godine.

Ove godine trilogija se obnavlja u Nakladi Ljevak, a Tragovima Crnog Petra po prvi put izlazi u Hrvatskoj.
Također, na proljeće 2026. je izašla zbirka (auto)ironičnih pripovijedaka Sreća se ne mjeri decibelima, prvo prozno djelo za odraslu publiku.

KRATKA PRIČA ZVONKA KARANOVIĆA IZ ZBIRKE “SVE TO NISU LJUDI”, PPM Enklava, 9/2026.

proza

MIS JANUAR

Nakon tri radna mesta koja su joj iscrpljivala energiju, zaposlila se u tehničko-administrativnoj službi osiguravajućeg društva. Njen radni dan se sastojao od mehaničkog unosa podataka. Bio je to solidno plaćen, miran posao koji joj je u potpunosti odgovarao. Kucala je po tastaturi i kliktala mišem. Telefon joj je ležao nadohvat ruke. Posezala bi za njim čim bi ekran zasvetleo. Pratila je kako joj napreduje sinoćnja objava.

Otkako se razišla s poslednjim partnerom, kod kuće joj je ostajalo više vremena. Izlazila je s drugaricama, redovno išla na plivanje. Hlorisana voda bazena ispirala je miris kancelarije. Većinu večeri provodila je ispred svetlećeg pravougaonika.

Tamo je bila Skarlet.

Brojala je lajkove dok joj se sušio lak za nokte, čiju je boju menjala svaka dva dana. Blagi osmeh bi joj zatitrao na licu čim bi primetila lošu frizuru ili pogrešnu odevnu kombinaciju na nekom od profila.

Počela je češće da objavljuje.

Prekopala je porodične albume, zaboravljene snimke, kontaktirala školske drugarice i bivšeg partnera. Prikupila je dosta fotografija i video-snimaka. Sve slike vredne objavljivanja bi obrađivala, menjala pozadine, popravljala kadrove, pravila kratke video-klipove.

Trud joj se isplatio.

Telefon je neprestano vibrirao. Ekran se punio novim imenima, srcima, porukama. Broj pratilaca se utrostručio. Uhvatila je sebe kako se sve češće gleda u ogledalu i sve češće smeška.

Počela je da zamišlja sebe kao influenserku.

Za tako nešto nedostajale su joj kulise luksuza, poznata lica, enterijeri koji zrače novcem.

Nije bila na tom nivou.

Snalazila se; pravila je selfije u prestižnim restoranima gde bi sedela uz kafu ili ceđeni sok, u supermarketima zumirala police s uvoznim voćem i povrćem pokušavajući da ih predstavi kao egzotičnu pijacu; u parku je zaustavljala vlasnike pasa da je uslikaju kako se grli s njihovim ljubimcem.

Noću je prelistavala profile, uglavnom one s velikim brojem pratilaca. Zadržavala se na slikama kofera, avionskih krila, hotelskih kupatila. Nedostajali su joj takvi kadrovi.

Iako nije imala novac za skupa putovanja, često je posećivala sajtove turističkih agencija, proučavala aranžmane za udaljene destinacije. Jedne večeri naletela je na oglas agencije Anna.X. Devojkama je nudila uloge pratnje na poslovnim događajima, godišnjicama i porodičnim ručkovima.

Nije mnogo razmišljala. Izdvojila je nekoliko svojih fotografija na kojima najbolje izgleda i prijavila se.

Dobila je tri angažmana koji su joj, osim dodatnog novca, doneli nešto mnogo dragocenije: stotine novih fotografija u različitim prostorima.

Pratioci na mrežama su je svesrdno podržali lajkovima.

Jedne večeri, dok je po običaju skrolovala po profilima, u inboks joj je stigla poruka. Agencija Aurea Tempora traži glumicu za celodnevni angažman u drugom gradu. Uloga nije bila navedena. Istaknutim slovima stajalo je: BEZ FIZIČKOG KONTAKTA. Po potpisivanju ugovora nudili su polovinu novca unapred.

Honorar je bio petostruko veći od onih koje je dobila za prethodne uloge.

Imala je mnogo razloga za sumnju: zašto uloga nije navedena, ko još daje novac pre završenog posla, zašto na sajtu agencije nema broja telefona ni adrese sedišta. Pomislila je na

zamaskiranu prostituciju.

Prisetila se kako je pravila društvo bogatim starcima, pila skupocena vina i dobro se provela sa svakim od njih. Setila se kako joj je jedan od njih sipao šampanjac i pričao o svojim bolestima, a ona klimala glavom i smejala se u pauzama.

Vratila se na ona podebljana slova, kliknula na link i popunila prijavu.

Ugovor je stigao sutradan. Elektronskim putem poslala je potpisan dokument i broj svog bankovnog računa. Novac je legao nakon nekoliko minuta. Povratnu avionsku kartu dobila je mejlom već sledećeg dana.

Dan pred polazak otišla je kod pedikira, kozmetičara i frizera. Nokte je nalakirala jarko crveno. Izabrala je diskretan nakit i šminku. Spakovala je putnu garderobu, minimalistički elegantan komplet i salonke sa štiklom. Učinila je sve onako kako je traženo ugovorom.

Let je prošao bez turbulencija. Na aerodromu ju je dočekao stariji uniformisani čovek s kartonom na kojem je pisalo SKARLET.

Bez reči ju je poveo do crne limuzine.

Putovali su sat vremena u tišini, kroz šumu, do vile skrivene među čempresima. Jedva se suzdržala da ne snimi krajolik. Prsti su joj poleteli ka telefonu, ali ga je vratila u torbu. Imaće vremena kasnije.

Padao je krupan sneg. Šofer je parkirao tik uz stepenište vile, izašao, otvorio zadnja vrata i raširio kišobran. Ispratio ju je do ulaza. U predsoblju ju je sačekala sobarica i odnela joj stvari u sobu na spratu. Vila je bila građena u stilu secesije, s visokim plafonima, svilenim tapetama, tepisima s cvetnom ornamentikom. Ulja na platnu po zidovima i mermerne statue po uglovima ubrzavali su joj rad srca.

Čim je ostala sama, izvadila je telefon i načinila tridesetak fotografija. Tifani lampi u obliku ljiljana posvetila je posebnu pažnju. Iskoristiće slike za najmanje tri objave.

Nakon pola sata, batler je pokucao na vrata:

– Gospodin vas čeka. Molim vas, siđite.

Pratila ga je do izdvojene prostorije bez prozora. Zidovi su bili bez ukrasa, obloženi tamnozelenim plišem. Jedini izvor svetlosti bila je stojeća svetiljka u uglu. Na suprotnoj strani sobe, u polusenci, nalazila se stolica. Batler joj je rekao da sedne i pritisnuo dugme na zidu. Na sredini poda otvorio se pravougaoni otvor. Iz njega je polako, uz tihi mehanički zvuk, izronio drveni kovčeg od tamnog svetlucavog mahagonija. Delovao je nestvarno skup.

Skarlet je jedva prikrila iznenađenje.

– Vaš zadatak je da budete uz njega –  rekao je batler.

–  Uz koga?

– Gospodin je preminuo. Poslednja želja mu je bila da pored njegovog sanduka žena sedi najmanje sat vremena. Za to je agenciji i plaćeno.

Blago joj je stavio ruku na rame, kao da izjavljuje saučešće, i izašao.

Ostala je nepomična. Koleno joj je blago podrhtavalo, pa ga je pritisnula dlanom.

Trebalo joj je vremena da se potpuno pribere.

Nakon nekoliko minuta izvadila je telefon i flanelskom krpicom obrisala kameru. Pogledom je klizila preko pliša, ivica kovčega, senki.

Prišla je sanduku. Prvo je snimila teksturu drveta – taj skupoceni sjaj biće savršen kontrast za moody filter. Privukla je stolicu bliže kovčegu. Sela je, prekrstila noge i usmerila objektiv ka svojim salonkama koje su dodirivale podnožje kovčega. 

Ponovo je premestila stolicu, ovog puta bliže izvoru svetlosti, da joj bolje obasja lice. Trudila se da na svakom selfiju uhvati neobičan ugao. Menjala je položaj, čučala, ustajala, popravljala kosu i šminku.

Bolju scenografiju nije videla ni kod influenserki s milionskim brojem pratilaca.

Kada je završila, vratila je stolicu tačno na mesto na kome je ranije stajala i sela. Imala je dovoljno vremena da na miru pogleda fotografije koje je snimila. Sve je bilo savršeno.

Po isteku sat vremena, batler ju je zatekao kako mirno sedi sa smeškom na usnama.

Ustala je i čekala da je povede u sobu po stvari i odveze na aerodrom. Svoj posao je obavila.

U tom trenutku dobila je poruku na telefonu.

– Otvorite je –  rekao je.

Upitno ga je pogledala i nakon kraćeg kolebanja otvorila link koji joj je stigao.

Na ekranu su se nizale fotografije žena koje su ličile na nju: izduženo lice, tanke usne, plave oči, sve otprilike njenih godina, sve slično odevene. Prostor joj je bio poznat: ova ista soba, stolica, kovčeg od mahagonija. Datumi su se nizali unazad – decembar, novembar, oktobar…

– Šta je ovo? – izgovorila je.

– Prethodne Skarlet.

Shvatila je. Angažovali su je kao model, nastavak kolekcije.

– Gospodin je testamentom sve precizirao, do detalja. Želeo je da se angažuju žene koje liče na njegovu pokojnu suprugu, kako bi imao njene nove fotografije.

Skarlet je vrtela glavom u neverici.

– Ovo je bolesno – promrmljala je.

– A sada, predajte mi svoj telefon. Fotografije koje ste ovde napravili moraju biti izbrisane. Niste plaćeni da vi snimate nas, već mi vas.

Sakrila je aparat iza leđa. Čvrsto ga je stezala u šaci.

– Molim vas, dajte mi telefon – rekao je i ispružio ruku.

Brada joj se tresla. Desnu nogu je izbacila u odbrambeni stav.

– Gospođice, nemojte da pravite scene – rekao je mirno i dalje držeći ispruženu ruku. – Potpisali ste ugovor.

Usta su joj bila suva. Skrenula je pogled na kovčeg, pa na batlera.

Nevoljno je spustila telefon u ispruženu ruku. Batler je klimnuo glavom.

Otvorio je fotografije.

– Gospodin bi bio zadovoljan vašim uglovima – rekao je dok je pregledao snimke.

Označio je sve fotografije snimljene u vili i pritisnuo dugme za brisanje. Izraz zadovoljstva nije mu silazio s lica.

Vratio joj je telefon i rekao:

– Ne očajavajte. Bićete Mis januar.

______________________________________________

ZVONKO KARANOVIĆ (1959, Niš), pesnik, prozaista, urednik. Počeo je da piše pod uticajem bit književnosti, pop kulture i filma, da bi kasnije eksperimentisao s nadrealizmom i formom pesme u prozi. Objavio je deset zbirki poezije, tri romana kao i četrnaest knjiga u inostranstvu, od kojih dve u SAD. Dobitnik je nekoliko srpskih nagrada za poeziju i nekoliko međunarodnih književnih stipendija. Zastupljen je u mnogim domaćim i stranim pesničkim antologijama, najznačajnije u New European Poets (Graywolf Press, USA, Minnesota, 2008). Pesme su mu prevedene na više od dvadeset i pet jezika. Osnivač je i glavni urednik u izdavačkoj kući PPM Enklava. Sve to nisu ljudi je njegova prva zbirka priča.

TEO KOS: PRIJEDLOG ZA UPIS U KAMEN

proza

1

Bura je tukla u ceradu oko apside Katedrale, pucajući poput jedara. Toma je ignorirao zimu pod trlišem, dvadesetak metara iznad tla. Već satima je, s finom četkicom i bočicom otapala u ruci, skidao jei stoljeća prljavštine s renesansnih lica. Kameni vijenac Jurja Dalmatinca. Sedamdeset i jedna glava davno mrtvih Šibenčana. Toma ih je volio više nego žive dolje; fizionomije su bile poštene u svojoj ružnoći, prćasti nosevi i duboke bore, stvarni ljudi uhvaćeni u prolaznoj taštini.

Skela ga je vodila dalje, u uski pregib između glavne apside i južnog zida. Arhitektonski slijepi kut. Mjesto koje se odozdo, ni s trga ni s rive, uopće nije moglo vidjeti.

Podigavši vizir zaštitne maske, Toma je posvijetlio halogenom lampom u dubinu sjene.

Četkica mu je ostala visjeti u zraku.

Između glave nekog mrzovoljnog redovnika i lica smežurane plemkinje zjapila je praznina. Savršeno isklesana niša u obliku blage školjke. Komad koji je otpao s vremenom ili nastradao u nekom ratu? Ali ne, kamen je tu bio zdrav, netaknut, majstorski obrađen i pripremljen da udomi još jednu fizionomiju.

Toma je prinio lampu bliže. U samom donjem kutu, jedva vidljiv pod slojem masne patine, bio je urezan sitan gotički broj: LXXII.

“Znači, falilo materijala na kraju, majstore,” promrmljao je u bradu, obraćajući se duhu starog Jurja. “Ili ti onaj zadnji naručitelj nije na vrime uplatija predujam, a ti mu reka’ neka ti ga ćaća kleše?”

Uzeo je strugalicu i rutinski nastavio skidati naslage čađe sa susjedne glave. Nije mario za tuđe neplaćene račune iz petnaestog stoljeća.

2

Sjene su već progutale uske kale oko Katedrale kada je Toma odlučio završiti smjenu. Bura je okrenula na onaj suhi, probadajući reful koji tjera suze na oči. Zatezao je čep na kanti s otapalom kada je začuo prvi zvuk.

Bilo je to tiho, zlobno coktanje. Poput starca koji isisava komadić mesa zapet za zubom.

Toma se sledio. Oprezno je provirio preko ruba skele na trg ispod sebe, misleći da neki zalutali pijanac baulja oko portala. Trg je bio potpuno prazan, okupan žutom svjetlošću javne rasvjete.

“Lipo san ti reka, makni tu svoju nosurdu, puše mi propuh drito u livo uvo ima tristo i pedeset godina!” odjeknuo je nečiji hrapav, piskutav glas s desne strane.

Toma se naglo okrenuo. Na skeli nije bilo nikoga.

“Muči, šporkaćunu težački!” odbrusio je drugi glas, nešto finiji, ali jednako otrovan, dolazeći iz pravca središnje apside. “Ja san ovi grad zadužija, tri san galije opremija za Lepant, a ti si smrdija na kvasinu i ribu! Da je pravde, ne bi me metnili da visin odi kraj tebe!”

“Asti stotine, vidi ga šta se prči! Galije si opremija s mojin maslinovin uljen koje mi nikad nisi platija, lupežu mletački!”

Toma se grčevito uhvatio za smrznutu metalnu cijev skele. Zrak oko njega odjednom se zgusnuo od šapata koji se brzo pretvarao u nesnosno zujanje. Nije to bio nikakav mistični, svetački kor, niti demonsko urlikanje kakvo bi čovjek očekivao od oživjelog kamena. Iz pora vapnenca, sa svih strana apside, probijali su se glasovi.

“Đava odnija i tebe i galebove!” zakreštao je netko oštro, ravno ispod Tominih nogu. “Usra mi se nasrid ćele, a ja san conte, razumiš, conte! Ni mrve poštovanja prema tituli nemaju ove današnje beštije!”

“Lako tebi za galebove, meni je ova posolica izila po nosa. Puše mi kroz ovu rupu di mi je bila noszdrva otkad je pala Mletačka…”

I s druge strane vijenca grmjela je žestoka prepirka.

“Vrati onaj suhozid doli u Donjen polju di je i bija, lupežu! Sve ja odozgo vidin! Tri pedlja si uša u moje, mrcino jedna vijećnička!”

“Tvoje?! Moje je od pradida, a ti si međe noću pomica ka zadnji tatić!”

Toma je čvrsto stisnuo oči. Miris otapala bio je jak, ali ne toliko jak da bi izazvao ovakve halucinacije.

Nadglasavanje i nesnosni žamor odjednom probije nova, duboka vibracija, koja je doprla je iz same utrobe Katedrale. Tomi zacvokotaše zubi. Lavlje režanje! Zvuk je putovao kroz kamen, rezonirajući u svakom bloku, i kroz samu konstrukciju skele. Kao da je cijela građevina odjednom zakašljala.

Hrrrrr-mgh.

Ljudske glave na vijencu su istog trena zašutjele. Nastao je muk, prekidan samo zavijanjem bure.

Nakon nekoliko trenutaka tišine, onaj isti arogantni patricijski glas s početka tiho je prošaptao: “Kao što uvažena lavlja gospoda iz Nadzornog odbora sugeriraju… molio bih cijenjeni zbor da se drži Dnevnog reda. Sjednica je otvorena.”

“A šta imamo na Dnevnom redu, gospe ti? Opet ćemo brojat turiste šta nam blicaju u očne šupljine?”

“Ti si i u kamenu glup ka stup. Večeras primamo novog člana.”

Toma je instinktivno bacio pogled prema praznoj niši u mrtvom kutu.

“A ko nan to dolazi? Neki od onih gori, iz Zagreba?”

“Ma kakvi! Naš čovik. Domaći. Uspješan poduzetnik i društveno-politički radnik. Donosi uredne papire za trajnu ugradnju.”

Dok je mrtvi kamen mrmljao o birokraciji, a tri lava s rubova Katedrale teškom, vibrirajućom šutnjom nadzirala sjednicu, Tomi je postalo savršeno jasno da pakao nije vatra ispod zemlje.

Pakao je biti zazidan sa susjedima s kojima se ne podnosiš, i to do kraja vječnosti.

3

Jutarnja kava na Dobriću imala je okus neprospavane noći. Zakopčan u debelu jaknu, Toma je s terase kafića netremice gledao prema kamenom tijelu Katedrale. Na dnevnom svjetlu, sve je izgledalo normalno. Samo kamen i vjetar.

“Slobodno?”

Glas je bio mekan, dubok i nije čekao odgovor. Prije nego što je Toma uspio podići pogled s taloga u šalici, Vinko Šare već je sjedio nasuprot njemu.

Predsjednik Odbora za zaštitu i valorizaciju baštine mirisao je na Hugo Boss i tihu, neprikosnovenu moć. Njegov kaput od kašmira činio se potpuno neprimjerenim za oštru šibensku zimu, ali ljudima poput Šare hladnoća ionako nije mogla ništa.

“Mladi gospodine,” započeo je Šare, spajajući vrhove savršeno manikiranih prstiju. “Pratim vaš rad na skeli. Moram priznati, impresivna posvećenost. Odbor iznimno cijeni tu… proaktivnost u očuvanju našeg identiteta.”

“Radim svoj posao, gospodine Šare,” odgovorio je Toma, osjećajući kako mu se želudac veže u čvor.

Šare se blago nasmiješio, osmijehom koji nije dopirao do očiju. “I to vrlo temeljito. Posebno na onim, recimo to tako, manje vidljivim mjestima. Slijepim kutevima povijesti.”

Tomi je kava zastala u grlu. Nije nikome prijavio praznu nišu. Nije ni stigao.

“Vidite, Tomo,” nastavio je Šare, naginjući se lagano naprijed, prelazeći na onaj tihi, povjerljivi ton kojim se u ovom gradu rješavaju natječaji i građevinske dozvole. “Baština nije mrtav kapital. Ona je živi organizam koji se mora… nadograđivati. Povijest ne smije stati u petnaestom stoljeću.”

“Ne razumijem,” slagao je Toma, brišući znojne dlanove o grube hlače.

Šare je iz unutarnjeg džepa kaputa izvukao debelu, bijelu kuvertu bez ikakvih oznaka i glatko ju kliznuo preko stola.

“Odbor je sinoć, na izvanrednoj sjednici, donio Rješenje o inkorporaciji jednog suvremenog elementa u postojeći vizualni identitet Katedrale,” izgovorio je Šare tečno, kao da čita iz Narodnih novina. “Pojedinac koji je zadužio ovaj grad svojim vizionarskim radom zaslužuje trajnu, institucionalnu valorizaciju. A našao se, eto, jedan neiskorišten prostor. Rupa u zakonu, da tako kažem. Niša broj sedamdeset dva.”

Toma je samo zurio u kuvertu, dok je njegov sugovornik nastavio:

“Imam sve potrebne pečate, suglasnosti i jedan vrlo specifičan Ugovor koji stupa na snagu večeras u ponoć. Vaše je samo da pripremite skelu na sjevernoj apsidi, očistite onu nišu do kraja i osigurate potpunu diskreciju. Rješenje mora biti sprovedeno van radnog vremena, zbog… logističkih razloga.”

Šare je ustao, zakopčao kaput i blago kucnuo prstom po kuverti.

“Unutra je i Aneks za vaš prekovremeni rad. Očekujem čistu situaciju u 23:30. Ugodan ostatak dana, majstore.”

Toma je ostao sam za stolom. Galeb je kriknuo negdje iznad njega. Pogledao je prema Katedrali, pa prema kuverti, i shvatio jezivu istinu. Ovi na vlasti su doista pronašli način da se ugrade u vječnost, a papirologija im je, kao i uvijek, bila savršeno uredna.

4

Okrenulo je na jugo.

Bilo je deset i petnaest navečer kada se Toma ponovno popeo na skelu. U jednoj ruci držao je kantu s gustom, mliječnom emulzijom na bazi siloksana, a u drugoj široki kist.

Prišao je lijevoj strani vijenca. Već su počeli: tiho mrmljanje, noćno ogovaranje.

Zaustavio se ispred kamene glave širokog lica, podbuhlih obraza i mesnatog nosa, one iste koja je sinoć urlala na težačkog susjeda.

“Ajde, mali, šta čekaš,” prošištao je krčmarov glas. “Namaži to. Cilu zimu nisan kapi zaštite dobija, nos će mi se otkinuti od ove vlage. Samo vi furešte pazite doli po muzejima, a nas ko šljivi…”

Toma je podigao kist, prinio ga na centimetar od hrapavog nosa i – stao.

“Mali?” upitao je kamen nesigurno.

“Što se događa večeras u ponoć u onoj praznoj rupi iza ugla?” reče Toma tiho, držeći kist nepomično.

“Asti nedilje, ucjenjivaš?” Krčmar je frknuo. S desne strane, netko od patricija se podrugljivo nasmijao. “Neman ja tebi šta objašnjavat, to je klasificirani dokument. Raduj se šta si dobija prekovremene.”

Toma nije rekao ni riječ. Samo je polako spustio kist, okrenuo se leđima i napravio korak prema ljestvama.

“Dobro, dobro, čekaj, ludi čoviče!” zakreštao je krčmar, a glas mu je odjednom poprimio onaj molećivi ton prekupca stjeranog u kut. “Maži ovamo, reć ću ti! Slušaj… nije ovo gori samo ukras, razumiš? Ovo ti je Gradsko vijeće u sjeni. Trajni saziv.”

Toma je vratio kist i počeo debelim slojem premazivati krčmarovo čelo. Kamen je žedno pio tekućinu, mijenjajući boju iz isprane sive u zdravu, zaštićenu tamniju nijansu. Krčmar je ispustio dubok, gotovo perverzan uzdah olakšanja.

“Evo ti kako stvari stoje. Misliš da gradom vladaju oni doli u općini? Biskupi? Župani? Malo sutra. Mi in šapćemo. Mi in šaljemo fjaku, zavist, pohlepu. Koji god da zasidne u fotelju, naša mu je pamet u uvu. Juraj je to zna, pa je ostavija jedno misto viška. Za onoga ko oće potpisat da se trajno ugradi u Statut.”

“Ka’, ugovor s đavlom?” Toma je umočio kist i prešao preko krčmarovih obraza. “Krv, duša i to?”

Krčmar se zakašljao od smijeha, zvukom mljevenja šljunka. “Kakva duša, gospe ti blažene? Odi se prodaje obraz. Daješ svoju ljudskost da bi posta institucija. Besmrtan.”

“A šta Vinko Šare dobiva s tim?” upitao je Toma.

“Kontrolu,” šapnuo je krčmar konspirativno. “On će bit na najvišoj poziciji. Sedamdeset drugi žig. Vječno će upravljat svakon dozvolon, svakon koncesijon, svakin kvadratom pomorskog dobra u ovom gradu, sve dok se katedrala ne pretvori u prah.”

Toma je završio premazivanje brade. Kamen je sada bio zaštićen, barem za sljedećih pedeset godina.

“A šta se ti mrštiš, mali?” dobacio je krčmar, sada već oholijim tonom, siguran ispod svog novog sloja siloksana. “Moć je moć, sinko moj. A sad briši ća, moran se pripremit za sjednicu. Oblači se tute svečano odijelo, dolaze nam i ovi iz Nadzornog odbora.”

Kao na znak, iz dubine katedrale, kroz kamene blokove, ponovno je prostrujala ona niska, zastrašujuća vibracija. Lavovi su se namještali. Toma je zgrabio svoju opremu i žurno se povukao u sjenu apside, iza golemog kipa svetog Mihovila, stapajući se s mrakom.

Predstava je mogla početi.

5

Ponoć je otkucala na gradskom satu negdje u daljini, prigušena zavijanjem vjetra.

Škripa ljestava najavila je dolazak. Na platformu skele prvo je stupio Vinko Šare, čvrsto držeći ruku na ovratniku svog kašmirskog kaputa, a u drugoj nešto teško, umotano u tamni baršun. Iza njega, bešumno poput mačke, izronio je nizak, suhonjav muškarac. Nije nosio ni kaput ni jaknu, samo sivo, pomalo demode odijelo iz kojeg je isijavao miris ustajale arhivske prašine i vlažnog papira. Vjetar mu nije pomaknuo ni jednu jedinu dlaku na besprijekorno zalizanoj kosi.

“Evo ga, evo novoga!” prošuškao je nečiji zavidni glas s vijenca.

“Vidi mu kaputa, isti oni mletački providur iz sedamnaestog stoljeća, i taj se tija ugradit…”

“Mučite gori! Neka se čita Poslovnik!”

Čovjek u sivom odijelu spustio je crnu, izlizanu aktovku na daščani pod i otvorio je uz oštar klik.

“Klasa: 612-08/26-01. Urbroj: 2182/1-12-03,” započeo je muškarac ravnim, nazalnim glasom, nezainteresirano listajući papire. “Predmet: Ugovor o trajnoj inkorporaciji u Vijeće u sjeni i odricanje od smrtnosti. Stranka: Vinko Šare. Jeste li donijeli depozit?”

Šare je nervozno progutao pljuvačku. Njegova urođena bahatost sada je titrala na rubu straha, ali taština je bila jača. Drhtavom rukom povukao je tkaninu s objekta kojeg je držao. Pod svjetlom ulične rasvjete bljesnuo je savršeno isklesan komad bijelog bračkog kamena: Šarino lice, uhvaćeno s onom jednom uzdignutom obrvom i stisnutim, tankim usnama koje su cijelom svijetu jasno poručivale da mu nije ravan. Odložio je svoju kamenu glavu na skelu.

“U redu,” rekao je muškarac, vadeći svežanj papira. “Kao što znate, gospodine Šare, potpisom ovog Ugovora odričete se svog biološkog statusa. Vaša svijest, utjecaj i, kako vi to volite reći, strateški interes, trajno se prebacuju u kameni inventar Katedrale sv. Jakova. Vaše tijelo bit će administrativno otpisano. Razumijete li uvjete?”

“Grad me treba,” odgovorio je Šare, uspravljajući se. Brzo je posegnuo u unutarnji džep i izvukao zlatno nalivpero. “Gdje trebam potpisati?”

“Ne, ne,” zaustavio ga je muškarac. Iz svog je džepa izvukao plavu uredsku kemijsku olovku. “Službenom bojom, molim. I obavezno upišite OIB na dnu svake stranice.”

Nije bilo ni kapi krvi ni okultnih simbola. Najveći ugovor ljudske taštine rješavao se jeftinom kemijskom u tri primjerka. Šare je žurno potpisivao. Kad je završio, muškarac u sivom uredno je složio papire.

“Ugovor je valjan,” rekao je beživotno. “Preostaje samo ovjera Nadzornog odbora.”

Muškarac je uzeo papire i prišao samom rubu sjeverne apside, točno ispod prve lavlje glave. Gurnuo je cijeli snop ugovora u uski, tamni procjep između lavljih kamenih čeljusti.

Lav je, uz zastrašujući zvuk drobljenja stijena, zatvorio čeljusti. Kada se kamen ponovno razdvojio, na dnu svake stranice sada je stajao savršen, duboko utisnut slijepi žig u obliku lavlje šape.

Zbor od sedamdeset i jedne glave ispustio je kolektivni uzdah iščekivanja.

“Rješenje je pravomoćno,” objavio je muškarac, vraćajući papire u aktovku. Obratio se Šari. “Gospodine predsjedniče, molim vas, naslonite ruku na svoj depozit. Procedura prijenosa počinje.”

Šare je skinuo rukavicu. Spustio je dlan na hladno tjeme svoje vlastite kamene glave. Vjetar je odjednom stao. Zrak oko skele postao je težak, ispunjen mirisom ozona i spaljene plastike.

Nije bilo ni bljeska svjetlosti, ni dramatične grmljavine. Samo siktavi zvuk poput otvaranja staklenke pod vakuumom, i Vinko Šare se jednostavno ispuhao. Kašmirski kaput i odijelo srušili su se na daske kao prljavo rublje. Zlatno nalivpero otkotrljalo se do ruba i bešumno palo u noć.

Muškarac u sivom odijelu nije ni trepnuo. Sagnuo se i, s neprirodnom lakoćom za svoju krhku građu, podigao kamenu glavu. Obrisao je nevidljivu prašinu s njezinog čela, prišao onom uskom, slijepom pregibu između apsida i rutinski gurnuo kamen u praznu školjku niše.

Nekoliko sekundi vladala je apsolutna tišina. A onda je iz novopostavljenog kamena, prigušeno i šuplje, dopro poznati glas.

“Jesam li… jesam li unutra?” upitao je Šare. Glas mu je bio teži, ispunjen odjekom vapnenca.

“Osjećam težinu građevine. Osjećam… vječnost.”

“Čestitam, gospodine predsjedniče,” rekao je muškarac u sivom, brišući ruke i zakopčavajući aktovku. “Dobrodošli u inventar.”

“Izvrsno,” odjeknuo je Šare, s onom istom arogancijom, sada pojačanom nadnaravnom rezonancom. “Sada, da vidimo… Odbor ujutro ima sastanak, moram pripremiti sugestije za gradonačelnika… Samo malo.”

Muškarac u sivom je zastao s nogom na prvoj prečki ljestava.

“Zašto je mrak?” upitao je kameni Šare. U glasu mu se prvi put pojavila nesigurnost. “Gdje je Poljana? Ne vidim trg. Ne vidim ni kanal. Što je ovaj sivi zid ispred mene?”

“To je južni transept, gospodine,” odgovorio je bilježnik suhoparno.

“Transept? Pa ja gledam ravno u metar i pol golog zida! Ovdje nema nikoga! Nitko me ne vidi!” Šarin glas počeo je poprimati tonove panike. “A što je ovo poviše mene? Nešto mi kapa ravno po tjemenu!”

Muškarac u sivom je popravio kravatu i ravnodušno pogledao prema gore. “Ah, to. To je glavni odvodni žlijeb središnje apside. Vidite, prema Članku 14, stavak 3, Aneksa o smještaju, Odbor ne garantira panoramski pogled, već isključivo administrativnu prisutnost.”

“Što?!” zaurlao je Šare iz kamena. “Ovo je prevara! Ja sam predsjednik! Ja sam donio kapital u ovaj grad! Zahtijevam premještaj na prednju fasadu! Raskidam ugovor!”

“Žalbeni rok istekao je u trenutku inkorporacije,” hladno je odrecitirao bilježnik. “Ugodnu vječnost.”

Zgrabio je aktovku, prešao preko hrpe prazne odjeće na podu i nestao niz ljestve u mraku.

Toma je pritisnuo leđa čvršće uz kip svetog Mihovila, jer je katedrala u tom trenutku eksplodirala. Svih sedamdeset i jedna glava prasnula je u jeziv, grohotan smijeh, kao lavina kamenja koja se obrušava niz planinu.

“Žali se upravi vodovoda, lupežu!”

“Eto ti tvoje fotelje! Glavni i odgovorni ravnatelj gurle!”

“Dobrodošao u visoko društvo, predsjedniče. Ponesi kišobran!”

“Zabranjujem vam! Ja vladam ovim gradom! Čujete li me?! Ja sam Vinko Šare!” urlao je novi kamen, ali njegov se očajnički krik utapao u nemilosrdnom, podrugljivom smijehu susjeda i prvim, krupnim kapima kiše koje je jugo donijelo s mora, a koje su sada nepogrešivo, kap po kap, počele udarati točno u njegov savršeno isklesani, arogantni nos.

6

Jutro se razlilo preko šibenskih krovova, isprano, hladno i savršeno mirno.

Toma je rutinski, u tišini, demontirao metalne spojnice sa svog dijela skele. Zveket željeznih cijevi odjekivao je praznim trgom. Na malom tranzistoru, prislonjenom uz kantu s alatom, spiker je monotonim glasom čitao jutarnje vijesti.

“…predsjednik Odbora za zaštitu baštine, gospodin Vinko Šare, noćas je iznenada podnio neopozivu ostavku na sve funkcije. Iz Ureda gradonačelnika kratko su poručili da je gospodin Šare napustio državu iz duboko osobnih razloga. Prelazimo na sport…”

Toma je ugasio tranzistor. Napipao je debelu kuvertu u jakni. Nije ju ni otvorio. Pripalio je cigaretu, zgnječio šibicu đonom i prebacio torbu s alatom preko ramena.

Bilo je vrijeme za marendu.

  • prvonagrađena priča na književnom natječaju KuŠin Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić” u Šibeniku 2026.

_________________________________________________

TEO KOS rođen je u Rijeci. Pisanjem se bavi od 20. godine. Pisao je solo i u tandemu (pod pseudonimom Viktor Kowalski) i objavljivao najprije na engleskom jeziku, a zatim i na hrvatskom. Voli žanrovsku literaturu, najviše F i SF. Najdraži pisci i uzori su mu Robert E. Howard, H. P. Lovecraft, Robert Anton Wilson, Arthur Conan Doyle, Brian Evenson, Philippe Claudel, Dan Abnett, Ted Chiang i mnogi, mnogi drugi. Nije važno tko je autor, bitno da je knjiga dobra. Osim čitanja i pisanja, voli filmove, glazbu, prirodu i planinarenje. Njegove priče možete pronaći u raznim domaćim zbirkama, najviše u Marsonicu.

https://www.goodreads.com/author/show/13800707.Teo_Kos

DNEVNIČKI ZAPISI NIKOLE NIKOLIĆA IZ ZBIRKE “CRNOGORSKO LJETO”, Buybook, 2026.

proza

10. avgust 

Zatočen pod klimom čitam, listam portale, buljim u televiziju. Iscrpljujem zalihe vedrine usljed pritiska svakojakih medijski prepakovanih grozota.

Izraelske svinjarije ulaze u 11. mjesec. Ne nazire im se kraj. U bombardovanju škole izginulo je stotinu ljudi, a kao da nije dovoljno muke, sad se pojavio i polio. Muka me hvata od same jezive vijesti. Nedavno sam čitao Rotov roman „Nemeza“, o epidemiji dječje paralize u njegovom rodnom Njuarku, pa sam dobro upoznat s posljedicama ove pošasti. Nemoguće je zamisliti djelić onoga što se tamo zbiva. U izostanku veće međunarodne pomoći, Palestinci će se morati prebaciti u neki još ekstremniji, dosad neviđeni režim opstanka.

Dok je Mili bio tu, govorio sam mu jedne noći o Amosu Ozu, velikom izraelskom piscu. Čovjeku koji nije poklekao pred tabuiziranjem čitavog jednog pravca mišljenja. Onog o konačnom razrješenju konflikta, ali ne na štetu Palestinaca. Niti vlastitog naroda, podrazumijeva se.

Oz je primjer čovjeka kojeg su krasili izuzetna moralna i intelektualna hrabrost. Oću reći, decenijama je išao uzvodno, argumentovano kontrirajući zvaničnim politikama segregacije, getoizacije, dehumanizacije čitavog jednog naroda. Išao je dotle da je do temelja tresao dogme. Govorio je kako je problematično na svetim knjigama zasnivati ideju o osvajanju, prisilnom naseljavanju, protjerivanju, ubijanju, sve pod izgovorom nekog slijepog moranja. A ovakva dugotrajna, bezočna praksa je do duvara dotjerala Palestince. Svela ih je na stanje nepodnošljive beznadežnosti.

Nekoliko mjeseci pred rat gledao sam dokumentarac o jevrejskim setlerima. Novinar je razgovarao s jednim od njih, upravo useljenim u palestinsku kuću.

„Da li ste svjesni da je to do maločas bio tuđi dom? Da je neko morao biti otjeran kako biste se vi uselili?“

„Jesam, naravno“, odvratio je dođoš ravnodušno. „Nije mi prijatno, ali to je politika moje vlade.“

A politika je takva jer joj to od starta omogućava međunarodna zajednica. Njena višedecenijska suzdržanost dala je za pravo Izraelu da čini što mu je volja. Legitimizovala je najcrnju represiju. I usput svela prošlost na nekakvo okamenjeno grotlo u koje se ne dira.

Čitam noćas sjajnu pjesmu Eve Lipske, „Istorija“:

Stoj. Ne beži od nje.

Ne provociraj je.

Ne pravi

plahovite pokrete.

Ne okreći se naglo.

Ona ti neće učiniti nepravdu

dok

joj ne oduzmeš

činiju  s jelom.

11. avgust  

Završene su Olimpijske igre. Pratio sam s vremena na vrijeme, ono što inače najviše volim: košarku, atletiku, odbojku, pomalo rukomet.

Nego, o nečemu bih drugom. Čini mi se da ova Olimpijada (kao malo koji međunarodni događaj) može poslužiti kao korektivni faktor pojava mnogo važnijih od samog sporta. Ne kažem da će to u svakodnevici pomjeriti brda i planine, ali značiće na simboličkom planu. A taj značaj bi, opet, u budućnosti mogao biti sastavni dio civilizacijske prakse.

Tu prvenstveno mislim na dva slučaja. Alžirska bokserka Imane Kelif proživljavala je linč od prvog do posljednjeg dana Igara. Prošla je pravu Golgotu. Zajedljive, mizogine, automizogine i generalno neznavene njuške frktale su u negodovanju zbog njenih uspjeha, želeći da je u potpunosti ponište i proglase za nešto što nije. Svijet su graktavo ubjeđivale da je žena zapravo muškarac. Želeći, valjda, da na koncu nabijede i nju samu. Zanemarujući sve suštinske fakte koji su govorili suprotno, svojski su se trudili da se djevojci useru u život, i to u danima kad je morala biti koncentrisana samo na borbu. Ipak, kod Imane je proradio pravednički inat. Izrasla je u šampionku, pokazavši na djelu kako je najbolje ućutkati sva ta združena sitnodušja. Zaslijepila ih je zlatnom medaljom.

Druga grandiozna priča tiče se bacanja koplja. Najveći rivali bili su Indijac i Pakistanac – pripadnici zavađenih nacija. I onda su na najvećoj sceni, gdje su neprijateljstva izbrušena u takmičarske nagone, demonstrirali rijetko viđeno pobratimstvo lica u svemiru. Legendarni bacač koplja Niraj Čopra, koji u svojoj Indiji ima status božanstva, bukvalno je pomogao rivalu da ga zbaci s trona. Aršad Nadim prije pola godine nije imao novca ni za novo koplje. A od toga su mu zavisile pripreme za Olimpijadu. Nije mu se našla vlastita zemlja, ali jeste protivnik, i to iz protivnički nastrojene susjedne zemlje. Kupio mu je koplje, glavno oružje. Nadim je zahvaljujući tome osvojio zlato, Čopra srebro. Zagrlili su se pred stotinama miliona zgranutih gledalaca, i te kako upućenih u kontekst. Možda su usput ohladili koju usijanu glavu. Poslije je bivši šampion rekao da je srećan zbog komšijskog zlata, jer to zaslužuju i Nadim i njegov Pakistan.

Kako zaključi naš novinar Nebojša Šofranac, koji je u direktnom razgovoru s Indijcem i doznao ove detalje: „Čopra je osvojio srebro u atletici i zlato u humanosti.“

12. avgust 

U ovim vrelim noćima uspavljujem se uz Youtube. Tražim klipove s oznakom ASMR, što je skraćenica za autonomni senzorni meridijalni refleks. To je ono kad vam izuzetno prija određeni vizuelno-zvučni spoj. Masaža glave, čišćenje prozora, četkanje cipela, šuškanje kesom – nešto od toga lagano mi rastače svijest, dok je ne preostane toliko da napipam prekidač i ugasim svjetlo.

Nedavno sam otkrio nešto drukčiji kanal. Ne bazira se na pomenutom konceptu, ali seže malo dublje od primarnih osjetila. Dira u dušu. Majka u dubokim godinama i njen ne baš mlađahni sin svakoga dana spremaju različiti obrok. Produkcija je ispod amaterskog nivoa; samim tim su mi od prvog klipa prirasli za srce. On odradi traljavu najavu, potom ona uz teške muke stupa na scenu, sprema i pojašnjava, da bi na kraju zajedno kusali u slast. U svemu tome je najslađa baba Dragica – sa svojih 85 godina pokazuje nevjerovatnu istrajnost. Svakodnevni setovi joj definitivno produžavaju život. Skroz je fokusirana, raspoložena za šalu sa onostranom publikom, čak je ovladala i digitalnim rječnikom.

Međutim, posebno je dirljiva njena nježnost prema sinu. Pera ima više od 60, no to Dragici ne smeta da ga zove sinčićem. Sva se pretvara u potrebu da ga zadovolji, odobrovolji, obraduje. Čak je jednom reagovala na komentar, kad je nekome zasmetalo što ju uporno zove kevo.

„Nije to ništa loše, nego je dobro, pošto je skraćeno od Paraskeva“, ne da na svoje čedo neumorna bakica.

Ganutljiva mi je posvećenost starih svojoj takođe ostarjeloj djeci. To je pokazatelj najdubljeg mogućeg saosjećanja. Kao da ih razumiju više nego ikad, jer su i sami prošli kroz to – a i dalje su u tome – pa iz ličnog primjera znaju kuda se ide, što ih čeka.

Znam za jednu odličnu anegdotu. Andrija Nikolić, nekadašnji predsjednik Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, dolazio je na posao i kad je prevalio devedesetu. I dalje je bilo goriva u ovom čudovišnom brigadnom generalu, učesniku Trinaestojulskog ustanka, ranjeniku sa Sutjeske i Neretve. Saradnici se čudu nijesu mogli načuditi što će mu to mrcvarenje pod stare dane.

„Pa pobogu, Andro, što ne ideš više u penziju? Zaslužio si je, da jebe oca, ako je iko.“

„Bih ja, ali ne mogu. Onoj mi đeci nikakve penzije…“

13. avgust

Probudio me je zvuk SMS poruke. Banka mi poručuje da je uzela još jednu ratu stambenog kredita. I tako svakoga 13. u mjesecu, u posljednjih sedam godina – kao da mi neko zalijepi šamar. Osjetim ponižavajući bol, koji brzo ode u zaborav.

Dok vozim od periferije ka centru, jugozapadnom zaobilaznicom oko Podgorice, scenografija je kao da prilazim Kartumu. S obje strane bulevara prostiru se osušene poljane. Ukoliko bih napravio nekoliko koraka, imam osjećaj da bi se sprženo rastinje pretvorilo u prah. Vidikom gospodare napuštene hale aluminijumskog kombinata. Vjetar s jezera crvenog mulja podiže vrtlog prašine, koji ubrzo nestaje u dimu požarišta.

Prizor je bijedan, ali je isto daleko od kartumskog. Tamo dimi iz drugog razloga – već godinu i kusur traje građanski rat, samo što nije medijski potentan poput ukrajinskog ili bliskoistočnog.

Čekam majku na željezničkoj stanici. Treba da se vrati iz Bara, a voz je najbolja opcija, jer ne zavisi od drumskih gužvi. Ipak, kasniće i on. Usporava ga uviđaj na pruzi, nakon što se neki turista bacio pod lokomotivu.

Stojim na peronu, u hladovini. Nad kolosjecima titra jara. Duva vrući sjeverac – može li luđi oksimoron? Okolo grupice domaćih i stranih turista. Ovi drugi su uglavnom Njemci. Najviše koriste željeznicu, dotle da je tekst na poleđini karte ispisan i na njemačkom. Česmi prilazi raspojasani nativac. Naloče se vode; zatim podrigne iz dna duše, ostavljajući je da šiklja uprazno. Jedan mladi Njemac sačeka da procesuira ono čemu je upravo svjedočio, pa sam gasi česmu. Poslije nekog vremena primjećuje jadno stanje u kom se nalazi ukrasna vegetacija. Biljke iz žardinjera djeluju polumrtvo. Sipa vodu u flašu, te ide od jedne do druge, zalivajući ih. Nema što, pravi peronski misionar. Pomislim kako je u par poteza učinio više za Crnu Goru od, recimo, nekog prosječnog lezilebovića iz državne uprave.

Nađa izlazi iz prispjele šklopocije nasmijana i preplanula. Godilo joj je nekoliko dana kod sestre. Uživala je u plivanju, izlascima, a kaže da su je tetošili kao dijete.

„Bježi, sramota me više ići kod njih koliko su uslužni.“

Čašćava me popriličnom količinom povrća iz Crmnice. Tetak Slobo, dugogodišnji kapetan duge plovidbe, posljednjih se par godina skrasio u rodnim Sotonićima, selu u gorskom zaleđu Skadarskog jezera. Postojbini vranca. Zemlja je rajski plodna, ne treba đubrivo. Nići će sve što baciš. Dobio sam nekoliko kila paradajza, paprike, šargarepe, čuvenog crmničkog luka – može se jesti onako, kao jabuka.

Plodovi su kvrgavi. Zamisli, mirišu! Prosto sam zaboravio kako izgleda organsko povrće, sviknut na one imitacije iz plastenika.

Razmišljam što bih sa svim tim. Šarena gomila sama daje odgovor. Nasjeckao sam od svega pomalo, izdinstao na domaćem maslinovom ulju i dobio odličan sataraš. Jedem i osjećam se povlašćeno, svi sastojci su ovdašnji. Rijetka je to prilika u zemlji koja godišnje uveze 700 miliona eura hrane.

14. avgust 

Ovo se zove Lucifer, ovo što nas je snašlo. Toplotni udar sasvim adekvatnog imena. Trajaće, kažu, još nekoliko dana. Preciznosti radi, kao svjedok zarobljen na licu mjesta ne bih rekao da je nekakav novi talas, pošto smo od početka ljeta pod neprekinutim plimnim talasom žege. Prije će biti jedna od onih izraženijih magnituda – dostojna posebnog naziva.

Kroz prozor dnevne sobe gledam prema Garaču. Njegov piramidalni oblik nekako je izgubio oštrinu. Kao da se i on polagano topi od usijanog zraka. Pomišljam da odem na Cijevnu, što više uzvodno, i tako bar malo prekinem ovaj kućni pritvor. Možda bi mi godio kratki dopust na rijeci, uz kriglu ledenog piva. Onda se umiješaju misli o pregrijanom autu, polusatnoj vožnji nepoznatim putem, mogućnosti da je Cijevna presahla sve do granice. Zaključujem da je sigurnije tu gdje sam, pod klimom koja pokazuje vanrednu otpornost. Mnoge su ovih dana kolabirale usljed opterećenja.

Dohvatim se knjige – i dan proleti! Nijesam očekivao takvu efikasnost od autorke za koju prvi put čujem. Ameli Notomb, roman „Živa“. Stukao sam ga od podneva do večeri, praveći samo nekoliko pauza.

Nešto je skroz magično u vezi s ovom knjigom. U početku ostavlja utisak nečeg brzopletog i naivnog, isuviše lako prolaznog, ali vremenom dobija na snazi, narasta u simbolici. Shvatam u čemu je stvar: majstorski vođeni dijalozi. Gotovo čitav roman zasnovan je na razgovorima kroz koje se sve i zapliće i prepliće i raspliće. U stvari, pravog raspleta nema. U tome je glavni štos. Dva potpuno različita kraja sastavni su dio romana. Kao i autorkino pojašnjenje zašto se nije mogla odlučiti samo za jedan.

Po svemu sudeći, postupila je ispravno. Nijesam se dosad susrijetao s ovakvim rješenjem; na kraju uviđam kako mi godi. Notomb ti bukvalno ostavlja dvije mogućnosti. Daje ti odriješene ruke da odabereš po svome nahođenju. U tome ima nečeg toplog, pravičnog. Sad se prisjećam: koliko sam se samo puta na kraju knjige osjetio prevarenim. Primoranim da prihvatim neprihvatljivo.

„Ovaj roman ima dva kraja. Nisam ja o tome odlučila. Dogodilo mi se nešto sasvim novo: kad sam stigla do ovoga prvog, srećnoga završetka, osetila sam neodoljivu potrebu da napišem jedan drugi rasplet. Kada sam to uradila, nisam mogla da se odlučim između ta dva završetka, toliko mi se svaki od njih nametao svojom snagom i odisao koliko zbunjujućom, toliko i neumoljivom logikom likova.“

Kad smo već kod toga – ne bi loše bilo kad bismo i u stvarnom životu mogli ovako da biramo. Oprobamo nekoliko varijanti, bez bojazni od neželjenih posljedica i kajanja koje ne mijenja stvar, pa se tek onda definitivno odlučimo.

15. avgust 

U sumrak, grad mučno uzdiše. Odomaćio se naopaki poredak: skoro devet, a 36 stepeni. Beton emituje suva isparenja. Ulice sablasno puste. Rijetki prolaznici se horski bore za dah. Hodaju otvorenih usta, kao u nekoj nijemoj polifoniji patnje.

S klimom u kolima je ugodno. Ne marim za toplotni šok kad izađem – tad nastupa druga vrsta hlađenja. Vozim polako i razgledam. U nedostatku auta i pješaka, više obraćam pažnju na gradske oblike. Fizionomija Podgorice se dosta izmijenila u posljednjih desetak godina. Tu najviše mislim na mondenske kvartove koji su udarili temelj novom gradskom centru. Jedan se zove City kvart, drugi Central point, treći Master kvart. Urbano, samo urbano, kako veli Rambo.

„Života ti, čemu ovoliko novih zgradurina? Ko uopšte kupuje tolike stanove“, pitao sam nedavno druga, građevinskog inženjera.

„Brate, vjeruj mi da sve plane. Nešto kupuju stranci, nešto domaći došljaci na kredit, a mnogo je i štek stanova za kriminalce i dobrostojeće ljubavnike.“

Uglavnom, patimo od neke specifične vrste Adonisovog kompleksa. Ne možemo previše mijenjati na fizičkom planu, ali možemo na jezičkom. U rječniku svakodnevice čita se naša potreba da budemo veći, poznatiji. Najveće ostrvo – stijenu manju od Lokruma – bez pardona nazivamo Havajima. Jedini vodopad odavno je poznat kao Nijagarin. Oko crnogorske Venecije vlada zabuna, jer čak tri varošice ulaze u konkurenciju: Virpazar, Vranjina i Rijeka Crnojevića. Sve je to rezultat pogrešne procjene turističkih želja. Mislimo da po svaku cijenu moramo imati replike čuvenih destinacija. A ne shvatamo da turisti traže nešto drugo, autentično. Među nekolicinom onih koji su to skapirali je farma magaraca u Martinićima. Gazda je oduševljen činjenicom da stranci ne štede eura kako bi čistili magareća govna.

Ulice puste, ali lokali krcati. Kao zbjegovi usred nepijateljske ofanzive. Bilja i ja smo u Ribnici, na dupke punoj terasi, ispijamo mala piva. Velika bi se smlačila prije nego bismo stigli do polovine. Lucifer nam diktira razgovor. Prepričavam joj puste snove o preseljenju na Durmitor. Ona mi konspirativnim tonom obrazlaže ideju o kupovini planinske kuće. Uobičajena ljetnja maštanja većine Podgoričana. Ljekovita autosugestija, ako ništa drugo.

16. avgust  

Prije neki dan pišem o starosti, a danas nailazim na sjajni pasus Dubravke Ugrešić, iz romana „Baba Jaga je snijela jaje“:

„Kako starimo, tako sve manje plačemo. Za plač je potrebna snaga. U starosti ni pluća, ni srce, ni suzne žlijezde ni mišići nemaju snagu za veliku nesreću. Starost je neka vrsta prirodnog sedativa, možda i zato jer je starost sama po sebi nesreća…“

Na um mi padne moja pokojna baba Zorka, Blagojeva majka. Kad joj je najstariji sin izvršio samoubistvo, sa svojih devedeset godina je bila najprisebnija među ožalošćenima. Nije plakala ni kad je saznala da je pucao sebi u sljepoočnicu, ni kad je nakon dva dana iz bolnice stigla konačna vijest. Ona je bila ta koja je tješila druge. Pamtim njenu nadljudsku pribranost, grimasu potpunog prihvatanja realnosti, riječi koje su poput melema liječile tuđu bol.

Živjela je poslije još nekoliko godina, gotovo do stote. I kao da je svoju filozofiju pomirljivosti dovela do ekstrema.

Par ljeta pred smrt, u kuću joj upadnu dvije lokalne protuve. Namirisali joj crkavicu od penzije. Dojurili smo čim smo čuli što se zbilo, a ona je mirno rekla: „Dobro, bogoti, važno je da me nijesu udarili ili gurnuli. A baš divna dva momka, ko dvije zlatne jabuke, da su živi i zdravi majci.“

__________________________________________

NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), dvije zbirke priča „Atakama“ (2016) i „Posijecite visoko drveće“ (2023), kao i dnevnik „Crnogorsko ljeto“ (2026). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Lana Bastašić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013).
Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima i na portalima za književnost (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Eckermann, Best Book, Fokalizator, Beogradski književni časopis, Čovjek-Časopis, Odzivi, Fantom slobode, Književni elementi, Majska zora). Autor je više desetina književnih kritika, blogova i intervjua (Glif, Vijesti, Kombinat).
Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Njegova priča „Antifada“ uvrštena je u 25 najboljih na regionalnom konkursu za kratku priču „Biber“ 2021, dok je priča „Legenda o uljezu“ jedna od 10 najboljih na konkursu „Trenutak kad je meni počeo mir“ 2023. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, njemački, italijanski i makedonski jezik. Zbirka priča „Atakama“ prevedena je na italijanski i makedonski, a zbirka „Posijecite visoko drveće“ takođe na italijanski jezik. Potonja je bila uvrštena u najuži izbor za premijernu nagradu „Ćamil Sijarić“ 2024. godine.
U periodu 2017-2019. Nikolić je bio umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Član je Savjeta Crnogorske kinoteke, kao i upravnog odbora Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

KRATKA PRIČA ALEKSANDRE ĐORĐEVIĆ: ČOVEK PRVI

proza

Kad se rodio, Zemlja se već beše obrnula oko Sunca četiri milijarde petsto trideset devet miliona sedamsto hiljada puta. Dadoše mu ime Čovek. Pripadao je porodici Prvih.

Starci su negodovali, Starešine kvrčile nos kad su ga prvi put ugledale. „Pih, na koga li je?”, rekli bi i pljunuli pred sebe, nastavljajući pogrbljenih leđa. Štap je bivao sve kraći.

One su bile radoznalije. Noću bi se došunjale i mirisale ga, pa bi ga dodavale iz ruke u ruku i zgledale ga pod svetlošću vatre. Mlađani su ga čuvali od zmija, Mlađane povijale i hranile.

„Zašto je tako ružan?”, povikao je jedan Mlađan i tako mu dodelio prvu vrlinu u životu. Ružan se zadomilo u telu nejakog Čoveka i ostalo tu dugo. Čak i kad mu je koža od modre postala mlečnobela, u ustima počeli da rasti prvi zubi, na glavi vlasi, Čoveka nazivaše ružnim.

„Beskoristan je”, ljutio se Glavni mudrac, „usporava nas”. „Bacite ga u reku, pa ako preživi, nosićemo ga.” Mlađane ga nisu dale, već su počele i same da se bacaju u reku žrtvujući svoj život za njegov.

Počeo je da se diže bez štapa, na zaprepašćenje Onih, ali kad je prvi put pao, povikaše: „Baš je slab!”, i tako mu pripisaše drugu vrlinu.

Čovek Prvi je ipak ustao, zaletao se na lava i u zid, bivao izranjavan, pogružen i iznemogao, ali uvek je išao dalje. Pratili su ga, a da toga nisu bili svesni. Tek nekoliko godina nakon njegovog rođenja, u susednom plemenu, rodila se Čovečica. Ona čak ni kosu nije imala.

„Odvratno”, govorili su pipkajući je štapom. Oni smeliji koristili su prst. Čovek se u početku čudio, gledao u nju, pa u sebe, spuštao ruku do svoje šume pitajući se šta je u njenoj.. Kad je prohodala, poklonio joj je kožu jarca, a ona ju je zbacila sa sebe. Kad joj je kosa bila duga koliko i njegova, i prekrivala joj grudi, poklonio joj je kožu zmije. Čučnula je kraj nje i ispitala joj šare, ali i nju je odbacila. Čovek se uhvatio za glavu i razbio kamen kojim je palio vatru. Potpuno pomahnitao, nasrnuo je na lava, razderao jareću kožu, ugušio beživotnu zmiju i urlikao do iznemoglosti.

Obilazio je oko nje danima i noćima, nedeljama i mesecima, koža joj je bivala naborana i tvrda. Kad je pala prva kiša, zagrabio je mulj i napravio čovečicu po njenom liku. Milovao ju je i pozajmljivao joj glasove, neartikulisane, divlje. Dugo je gledala u nju tugaljivim očima, zatim je uzela u ruke, prstom obišla obline njenog tela, a one su počele da se menjaju, tope, nestaju. Jauknula je, uplašila se i ispustila sestru od blata, koja se razbila u paramparčad.

Kad je propevao, Starci su ućutali, Mlađani se poklonili. Bio je to glas iz stomaka, onaj što je nekada damarao u grudima propao je i mučio ga noćima. Ona nije čula odakle dopire; čula je falš i gledala ga odozgo, sa grane.

Došla je zima.

Kad je zapalio vatru, selo je izgorelo. Posmatrala ga je sa obale reke, ćutke. Odlučila je da ostavi selo.

Prijatelji su joj bili orlovi i vukovi. Pevala je, krotila reku, kupala se na suncu, ali mislila je na Čoveka i na onaj falš. Sad joj je zvučao kao zavijanje vukova, odron stena, snaga vodopada. Brže-bolje je zagrabila mulj sa obale i sačinila figuru nalik na Čoveka.

Vratila se. Selo se smanjilo, štapovi se skratili do zemlje. On je sedeo kraj ugaraka i crtao štapom po pepelu. U pepelu je nazrela svoj lik. Pogledao je gore i umesto sunca video njeno lice.

„Nemam više šta da ti poklonim”, rekao je i pognuo glavu zaraslu u divljinu.

„Želim to”, pokazala je na njegovu šumu. Nije razumeo.

Iz torbe je izvadila figuru. „Sećaš se?” Pružila mu je dvojnika i povela ga do reke. Bacili su ga, struje su ga nosile, vir pojeo. Time mu je pripisala treću vrlinu.

„Pevaj mi”, dala mu je ruku.

„Ali smejaćeš se.”

„Zar nije to ono što želiš?”

I pevali su. Zemlja se obrnula oko sunca još četiri milijarde petsto trideset devet miliona sedamsto hiljada puta, a potomci Prvih zaboravili su značenje Pesme i prvog falša.

_______________________________

ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ (1984) iz Sremske Mitrovice završila je italijanistiku i anglistiku, a zatim nastavila da slika rečima. Od svih uloga, najdraža joj je uloga mame, a najvažnija – uloga supruge. Objavila je tri romana, zbirku poezije i zbirku priča, i ako se parametri ove bajke nisu promenili, živi, peva i igra se u jednoj velikoj kući zvanoj Jezik.

KRATKA PRIČA FEDORA MARJANOVIĆA, iz zbirke “O LJUDIMA I ČUDOVIŠTIMA”, Službeni glasnik, Banja Luka, 2026.

proza

IZABRANA DJELA MIROSLAVA KRLEŽE

Školski bibliotekar sjedi na svojoj stolici. Vrata biblioteke su zatvorena. Sa druge strane dugačak hodnik čeka da se oglasi zvono, pa počinje jeka koraka i glasova. Ponekad se jasno razazna psovanje majke nekog profesora, ljubavna izjava ili svađa, jadikovka zbog loše ocjene ili dosadnih roditelja ili kakva šala. Kad učenici traže lektiru, njihova sreća zavisi od obima knjige. Stranca dočekaju kao rođenog brata, ali im se na pojavu Ane Karenjine oči rašire kao da gledaju crni voz koji juri prema njima. Bibliotekar će izvući neku šalu iz svog redovnog repertoara, zvono će se opet oglasiti, posljednji učenik će zatvoriti vrata i ponovo će nastati tišina.

Prema kvantnoj fizici ono što se ne vidi – ne postoji. Pomiren sa svojim nepostojanjem, bibliotekar prepušta spoljašnji svijet buci kojoj pripada. Nekada je privilegija biti odsutan od stvarnosti, okružen knjigama čiji se nemir može obuzdati sklapanjem korica. Na njegovom stolu su najčešće raspoređene u nekoliko redova. Većina ih je starija od njega, neke decenijama, a neke i više od vijeka. On je dužan znati koliko. Godina izdanja je bitan podatak koji mora unijeti u novi bibliotekčki program. Bez godine nema ni knjige. Kako napraviti čovjeku rodni list, ako ne znate kada je rođen? To ne ide. Sadržaj tih godina, koji se može osjetiti po hrapavosti papira i lijepi se na jagodice sa prašinom, ne interesuje bibliotekara. Ništa više od suvog podatka ga ne dotiče.

Samo nekoliko trenutaka ranije čistačica je izašla iz biblioteke. Bibliotekar je i ovog puta izabrao policu, pozvao je, naglasivši kao i uvijek da ponese masku i rukavice. Pod opremom ona zajedno s njim odlazi do izabrane police, te suvom krpom čisti knjigu po knjigu i predaje mu je. Kad već ima pristojnu hrpu u rukama, on je odnosi na svoj radni sto i vraća se čistačici. Dok traje ples krpa, knjiga i ruku, dvoje ljudi razgovaraju preko maski na licima. Kao i sami, razgovor je zaštićen od viška prljavštine. Nekad će popričati o hrani, o vremenu, povremeno će se požaliti na teške životne okolnosti, ali oboje će paziti da jedno drugom ne pruže ništa više od površnog sapatništva. Čistačici se ponekad otme žalba na ozbiljnije probleme sa zdravljem, na loše uslove na radnom mjestu, na nepoštovanje s kojim se susreće od kolega, i onih „viših“ i onih njoj jednakih, izjada se znajući da njen sagovornik, gluvlji od stranica koje briše, neće izdati njeno povjerenje. On sve njene muke dočeka klimanjem glave, izrazom sapatništva i utješnim komentarom koji između redova upozorava na blisku granicu prisnosti. Bibliotekar zna da čovjek mora sebi dati oduška, ali nikad toliko da optereti druge. Osim toga, šta više može da ponudi od osmijeha saučešća?

Sada kad je sam, kad je život sa svojim tegobama i prljavim krpama napustio njegov radni prostor, pred sobom ima gomilu od četrdesetak do pedesetak knjiga koje treba da unese u digitalni inventar. Sa nekima ide lakše, sa nekima teže, u zavisnosti od izdavačke tačnosti i potpunosti podataka, ali sve potencijalne poteškoće spreman je prihvatiti, jer knjige uglavnom ćute. One nemaju težinu koleginice koja je došla da se požali kako joj je već treći put otac bogatog učenika prijetio, jer je dala njegovom sinu ocjenu lošiju od očekivane, ili kolege kojeg je žena napustila prije mjesec dana i odvela djecu, jer je njegova afera sa konobaricom postala ozbiljnija nego što je planirao i na kraju otkrivena, pa je se sada ne može riještiti, pogotovo nakon što je u njenim očima oslobođen naporne porodice, ili učenice koja svake druge sedmice dođe i zamoli ga da joj preporuči neku dobru knjigu mimo lektire, klasično ili savremeno djelo, nije bitno, a čiji se roditelji razvode, te svaki dan pored obavezne lektire i neobavezne literature čita iz majčinih očiju novi prijeteći poziv ili prijeteću poruku koju je dobila od oca, a koju bezuspješno pokušava da prekrije osmijehom, ili ljutog direktora dok opet muku muči s jednim te istim nastavnikom koji traži slobodne dane za stručno usavršavanje, a pola odjeljenja nije ocijenio. Knjige nemaju težinu stvarnosti u kojoj je juče muškarac ubio djevojku koju je godinama proganjao i koja se sve to vrijeme žalila policiji, sve dok joj nije došao na posao sa telefonom u jednoj i revolverom u drugoj ruci i ubio je snimajući uživo da svi vide kako treba sa fuksama, niti nanose bol koji su godinama osjećali štićenici doma za nezbrinutu djecu, kada bi naveče prošli pored starog domara čija snaga uprkos godinama nije jenjavala zajedno sa stomakom i smradom cigareta i rakije iz krezavih usta, i čija je lijeva ruka uvijek bila spremna da ih povuče za kragnu, vrat, ruku ili kosu, dok je desna bila još spremnija da otkopča šlic njegovih uflekanih hlača. I bibliotekarov zub manje boli kad ga natopi knjiškom tišinom i više se ne čuju povici starog oca koji mjesecima osjeća bolove što mu lutaju tijelom od glave do stomaka, a nijedan doktor uprkos bezbrojnim diplomama i specijalizacijama ne može da utvrdi njihov izvor, čak ni psihijatar. Poneka knjiga u kojoj je iscijepana stranica sa bibliotečkim podacima ga podsjeti da je plata zakasnila, ali ne brine se previše, jer računi su plaćeni, a prije ili kasnije mora leći.

Vrata biblioteke su zatvorena i spoljašnjost ne prolazi kroz njih sve do sljedećeg zvona. Ovaj sporazum godinama čuva njegov poslovni i duševni mir zbog kojeg uspijeva tako revnosno da obavlja svoj posao. Čak ni sadržaj knjiga ne probija bibliotečki zid nepostojanja, jer šta on mora da zna o ljudima i čudovištima iz Eshilovih tragedija i Homerovih epova i o svim tim pokoljima u Južnoj Americi opisanim u romanima iz perioda latinoameričkog buma. To je višak informacija. Knjiga je inventarna jedinica. Kako se Filip Latinovič vratio kući, ne zanima ga. Važno je da je ta knjiga, koju upravo drži u rukama, štampana u Sarajevu 1973. i pripada ediciji Izabranih djela Miroslava Krleže objavljenoj povodom 80 godina od rođenja autora. Istorijat porodične degeneracije, sangviničnih umjetnika, neurasteničnih disidenata, ubijenih ljepotica, ratova, stradalih vojnika, političkih prevrata, ubistava i atentata, nestaje u unutrašnjosti šesnaest knjiga tvrdog poveza od crvenog kartona. Jedva je zapazio da je na prvoj stranici napisano Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna, jer mu je bilo značajnije da utvrdi da je posljednja numerisana stranica 221. i da izmjeri dužinu hrbata koja iznosi tačno 20 cm.

Poslije Povratka Filipa Latinoviča bibliotekar uzima Gospodu Glembajeve – prozu. Knjige pripadaju istoj ediciji, što mu olakšava posao, jer većinu bitnih podataka već zna, ali ga žanr publikacije otežava, jer u napomenu mora upisati naslov svake pripovjetke. I ovdje na prvoj stranici piše Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Ovoga puta, malo više pažnje poklanja strogom i urednom rukopisu i nastavlja svoj posao. Dok upisuje naslov priče „O Glembajevima“, u procjepu radnog fokusa potkrada mu se misao kako je pročitao sve drame iz ciklusa o Glembajevima, ali ne i priče. Kod naslova „Barunica Lenbahova“ zajedno sa željom da tu priču pročita prvu potkrada se i sjećanje na predstavu U agoniji, koju je gledao prije nekoliko godina, u kojoj kojoj Laura Lenbah umjesto sebe ubija dr Ivana plemenitog Križoveca. Nakon što je otkucao naslov „Klanfar na Varadijevu“, zadovoljno odlaže Glembajeve na Latinoviča.

Uzima Glembajeve – drame. Ponovo na prvoj stranici piše: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Već treći put se susreće sa istim riječima, ispisanim istim rukopisom. Prvi put one su bile uzgredno odstupanje. Drugi put ozbiljnija omaška. Sada postaju činjenica. Da izbjegne zabunu (iako ni sam ne bi znao reći koju) bibliotekar uzima prethodne dvije knjige. Isti pedantni rukopis ispisan je istom bojom mastila, neznatno izblijedjelog tokom godina. Nehotično pomišlja kako u urednosti i čitkosti tih slova postoji nešto zastrašujuće koliko i divljenja vrijedno.

Netipično za njega, odlaže knjigu i uzima sljedeću, Eseje – knjigu I. Ponovo na prvoj stranici: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Odlaže i ovu i uzima sljedeću, Eseje – knjigu II. Opet. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Odlaže i nju, pa uzima sljedeću, i sljedeću, i sljedeću, otvarajući samo prve stranice da bi se uvjerio da je na svakoj napisano: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna.

Život i smrt su podjednako podmukli. Oboje traže sitne procjepe kroz koje prodiru i truju mir nepostojećeg, ovog puta kroz jednu rečenicu, ispisanu tačno šesnaest puta na svakom primjerku Izabranih djela Miroslava Krleže. Otrovan njenim postojanjem, bibliotekar nema druge mogućnosti osim da traži odgovore. Provjerava broj pod kojim je zavedena jedna knjiga i uzima popis bibliotečkog inventara iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Baca ga na sto i otvara. Prašina lebdi oko njega dok prevrće stranice. Napokon nalazi broj. Knjiga je upisana u maju 1985. godine. U rubrici o vrsti nabavke rukopisom starijim od njegovog piše: „Poklon roditelja u znak sjećanja na njihovu kćerku Jasnu H., učenicu trećeg razreda.“

Monitor računara je i dalje upaljen. Na njemu stoji prozor sa neispunjenim podacima o autoru, naslovu, izdanju i izdavanju, ali prvi put u svom radnom vijeku bibliotekar ne mari za to. U rukama drži knjigu iz edicije Izabrana djela Miroslava Krleže. Postoji samo jedna rečenica ispisana na prvoj stranici te i ostalih knjiga iz iste edicije. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Bibliotekar i dalje ne zna ko je Jasna. Mogla je imati osamnaest godina 1985. godine, što znači da bi danas imala skoro šezdeset. Iako skoro duplo starija, a on mlađi i od njene smrti, do njega je došla kao srednjoškolka zarobljena u beskrajnom sjećanju osobe koja sigurno više nije živa. Koliko dugo je trajao taj beskraj? To bibliotekar ne može da zna. Ipak, on i dalje traje, zatvoren između crvenih kartonskih korica.

Bibliotekar ne zna ko je Jasna, nikada nije čuo njen glas, ne zna njegovu boju, niti boju njene kose, da li je bila duga ili kratka, je li imala pjegice na licu ili čist ten, da li je sa opasnim klincima pušila cigarete u wc-u i brzo i spretno ih bacala u stranu kad bi čula korake dežurnog profesora, ili se kao dobra učenica gnušala takvih poriva i posvećivala čitanju lektire, Povratka Filipa Latinoviča ili Gospode Glembajevih. Da li je ikada čitala Krležu? Da li se divila snazi njegove rečenice koja poput bujice raznosi i čisti svu prljavštinu blatnjavih ulica i aristokratskih domova, ili je već nakon pete stranice odustala od smaranja beskrajnih opisa i solilokvija i odlučila da pomoć pronađe u književnim kritikama i kod bubatora koji svaku lektiru čitaju od korice do korice? Ništa ne zna. Za njega je ona tuđe sjećanje zaboravljeno na policama jugoslovenske književnosti, prekriveno prašinom i memljivim mirisom starih knjiga, sjećanje starije od osobe koja ga je pronašla, ali dovoljno jako da bude pronađeno. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna.

Da je obraćao pažnju, čuo bi kako glasovi i koraci polako popunjavaju prostor s druge strane vrata. Zvono samo što se nije oglasilo. Ništa od toga nije čuo, osim možda unutrašnji zvuk pucanja nevidljivog stakla. Svijet ipak postoji, koliko god se zavaravali. Jasna je postojala, kao i osoba koja je šesnaest puta napisala ovu rečenicu, otac ili majka. Neko od njih je pročitao barem jedno djelo Miroslava Krleže i u njemu našao svjedočanstvo života. Svi ti ljudi sada su utvare prošlosti, sabijene u jednu rečenicu. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Nepravedan je teret, misli bibliotekar, ostaviti sjećanje mrtvih živom, prenijeti ga nekome ko se sjeća samo svijeta oduzetog Jasni, u kojem je možda jednom prošao pored njene majke, ali nikad pored nje. Ipak, nema sumnje, ona je postojala i preko crvenih kartonskih korica u njegovim rukama prešla je i njena.

Zvoni. Čuje se lupa vrata, ubrzani koraci i povici. Jedan glas čija muškost još nije potpuno sazrela psuje, drugi glas, grublji i zreliji ga opominje. „Izvinjavam se, profa, neće se ponoviti.“ Malo kasnije, opet isti glas, opet ista psovka, eksplozija smjehova. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Rečenica odzvanja u pozadini bibliotekarovih misli i miješa se sa vanjskim zvucima. Prvi put u životu čuje iskinute riječi i neostvarene korake kako odzvanjaju hodnicima. Nije li okrutna tišina tih hodnika koji trpe nepojmljivu buku, ali kasnije odbijaju da je otkriju! Glasnije od svega je njihovo ćutanje, nijemo svjedočanstvo prostora koji uprkos svemu nastavlja da postoji. I jednog dana, kada mastilo izblijedi, kada se Izabrana djela Miroslava Krleže, koja su 1985. školi poklonili gospodin i gospođa H. kao sjećanje na njihovu kćerku, raspadnu u prašinu, i kada sama škola uključujući sve njene radnike i učenike, pa i bibliotekara, nestane, taj prostor će i dalje postojati, obilježen ožiljcima našeg postojanja, ali o njemu će svjedočiti samo ćutanjem.

Neko kuca. Bibliotekar, posut prašinom, s knjigom od crvenog kartona u rukama, gleda u vrata kao da očekuje da će kroz njih proći duh. Kucanje se ponavlja, ovog puta malo jače i nervoznije. I niko osim bibliotekara ne poznaje svetinju tog trenutka kada se dodirnu dva svijeta razdvojena najobičnijim vratima. Ko bi to mogao biti? Kucanje se po treći put ponavlja, ovog puta s manjom sigurnošću, skoro pa spremno za predaju. Inače bi rekao: „Da“, ili: „Slobodno“, ili: „Uđite!“ Ovog puta ustaje. Kucanje se opet ponavlja. Sasvim je izvjesno da je ovo posljednji put. Bibliotekar se nalazi pred vratima. Iza njega je pult i sto prepun knjiga koje nisu unesene u novi program, među njima šesnaest iz jubilarnog izdanja Izabranih djela Miroslava Krleže. Ne osvrće se. Otvara vrata.

________________________________________________

FEDOR MARJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Banjoj Luci. Osnovne studije Srpskog jezika i književnosti je završio na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, a potom je završio master studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu i na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Trenutno je doktorand na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Zbirku pripovjedaka Junak bez lica objavio je 2021. godine. Zbirku pjesama Bitke koje nisu naše objavio je 2025. godine.

Dobitnik je više književnih nagrada, „Milenko Stojičić“ za knjigu Junak bez lica, prva nagrada konkursa „Zija Dizdarević” za priču „Kerber“, pohvala Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero”, plaketa „Slavko Jungić Jesej” i treća nagrada na konkursu „Kad četiri strane zida postanu četiri strane svijeta“. Rukopis njegove zbirke poezije Bitke koje nisu naše ušao je u najuži izbor na konkursu Raštan izdavaštva 2022. godine i u najuži izbor za nagradu „Mak Dizdar“ 2023. godine. Pripovijetka „Posmrtna rečenica“ je ušla u najuži krug za nagradu „Bugojanska vaza“ 2023. Rukopis O ljudima i čudovištima ušao je u najuži izbor konkursa Raštan izdavaštva 2024. godine.