U prvom činu smo bili musava i neukrotiva djeca. Đavli, etiketirani od najranijih sjećanja, do mjere da smo se navikli na tu riječ kao na nešto milo i toplo što se svija oko svačijih nogu i čarapa za višekratnu upotrebu kad nas zima potjera oko šporeta.
Scenografija: blago rečeno skromna. Nešto što bih danas nazvao kaučem, iako je bilo neudobno i za kosti meke poput memorijske pjene, stajalo je u najboljem ćošku. Kredenac drečavo zelene boje, pun posuđa koje se čuvalo za nekoga ko nikad došao nije, bar ne dok sam živio u maloj kući podno planine, bio je naslonjen na pregradne daske na suprotnoj strani. Šareni tepisi po kojima smo gazili bosi, čisti kao posteljina u koju bi se zavukli svo troje, bili su hladniji od svih zidova. Pod jednim od njih sam sahranio pauka. Danas ta uspomena ponekad sahrani mene. Uz treći zid, odmah do vrata stajao je šporet na drva. Nešto kao korito sa provučenim baštenskim crijevom tačno ispod najizrazitije ubuđale fleke koju je majka zvala Šiško jezero, sto za ručavanje i frižider bili su sav inventar. Kako nijesam ulazio u tuđe kuće, nijesam osjećao nelagodu koju skromnost, a još više siromaštvo, mogu da proizvedu.
Sve mi je u toj kući bilo pod prstima osim ostave. Zabranjeni špajz u kome su bile poređane tegle, vreće i kace sa sirom. Onim najboljim, koji nikad vidio nijesam u gomili na stolu, kao da je prizivao đavla koga još nisam u sebi zamrzio, da proviri u tamu najbogatije prostorije u kući. To su bile moje prve velike batine, ali su bile vrijedne svega. Mastan oko usta, plakao sam pomalo na silu, samo da bih zaustavio naninu natikaču što se zalijetala visoko iz vazduha. Ono što je bilo ostavljeno za goste je prvi put bilo opipljivo. Opipljivije od gostiju, da budem pošten. I bilo je ukusno toliko da i danas mogu na svakoj osjetljivoj tački jezika da istopim davno pojedeni grumen žućkastog slanog sira.
Na dan kad smo odlazili nana je plakala, zaboravivši sve ono što nas je proizvodilo u đavle. Sestre su plakale s njom. Majka se pozdravljala kao da ćemo već sjutra biti u svojim krevetima. Ispred kuće je čekao blatnjavi karavan sa natpisom TAXI, naš cijeli život je stao u tri torbe od kojih će se jedna pocijepati na aerodromu, ali to nije ta priča. Nana je, dobacila je majka u prolazu, plakala jer se cijela kaca sira pokvarila čekajući važnog gosta koji će ga pojesti. Je li tu bilo ironije – ja ni danas ne bih prepoznao.
U drugom činu smo u zemlji u kojoj razumijem samo tetku, njenu djecu i Šekija koji nam popravlja osigurače, u zemlji bez pozdrava i bez zagledanja u iznošene cipele sa čičkom u kojima sam putovao.
Tada to nisam znao, ali majka je bila nesrećna u selu koje smo napustili i vjerovala je da ćemo jednog dana i mi, njena djeca, jednako patiti za dinamikom života, čistim poslovima, putevima i kupatilom u kući. Smučili su joj se lavori, kante sa vodom, korita i pepeo. U početku od ljubavi prema mom ocu nije vidjela taj teži dio života. Ali od trenutka kad je umro ona je tražila izlaz. Za sve nas, ne samo za sebe.
Znao sam da će život u tuđini biti drugačiji, posebno zato što Alma, Azra i ja više nijesmo bili sami, i nije više bilo šume oko nas. Nedostajala mi je širina, miris negaženog, miris koji se kroz godišnja doba mijenjao. Do vremena kad sam to shvatio, u kući tetke Dunje na tri sprata, s njenom djecom sam odrastao i više nisam bio siguran da li sva ta hrana na stolu i sve te gomile sira imaju ikakvog smisla kad dvije udovice, moja mati i njena sestra, nikad nijesu kući, kad im je djecu podizao sistem, kad je vrijeme postalo luksuz, a svega drugog je bilo taman toliko da ne fali. Majka je do kasnih sati služila vizbadenske pokeraše, naše zemljake koji nijesu zaboravljali da im je neko ostao doma, ali nijesu ni mogli ništa sa svim onim što su znali. Zorom je čistila tuđe ulaze i parkinge, a nas su čekale ceduljice sa natpisima gdje je doručak, gdje je ručak, džeparac i čiji je red da iznese smeće.
Nane bih se sjetio samo kad su se mijenjala godišnja doba ili kad bi mi iz uskih i mračnih hodnika podsvijesti izletjela zaboravljena psovka ili kletva. Njenog gosta koji nikad dolazio nije pretvorio sam u anegdotu kojoj bih se smijao kad ostanem sam sa sobom. Još tada sam znao da ću ga staviti u priču. Nije to bio ni glavni brkajlija u selu koji svima cijepa drva, iako mu je nana činila blagi naklon kad god ga put nanese. Nije bio ni Puco poštar, iako je svraćao samo jednom mjesečno da donese pisma i penziju koju je nana zvala crkavica. Nije bila ni Stana Mustafina, nanina jedina prijateljica, kojoj je sve moglo bit, osim onoga iz ostave.
Nikad nisam prestao da se pitam ko je taj kome čuva najbolji sir, sitno nasjeckane salate, orahe i suvo meso, brašnjave, smežurane smokve i cijeđenu drenjinu, kafu upakovanu u metalnu kutiju sa zlatnim natpisom. Ali užurbanost života i majčino odsustvo potrebe da se, od onog trenutka kad je sredila ostatak svog života, vraća u zemlju iz koje je potekla, odaljili su me od velikih i romantičnih uspomena u kojima bi ta osoba imala bar neke crte lica ili obrise neviđene dobrote.
U trećem činu sam, gurnut nostalgijom takvom silinom da sam već u kostima naslućivao da ako sad ne odem, nikad više nanu vidjeti neću živu, vratio se pod staru planinu, u prvi snijeg koji još nije bio siguran da li da se zadržava ili da okopni, i našao sam je na vratima kao da me čekala, iako nijesam javio da dolazim.
Plašio sam se povratka, nije da nijesam. Navikao na korumpirano vrijeme, ubrzana disanja, hladna klimanja glavom, izgubio sam iz vida da sam jednom, ne ni toliko davno, bio dječak. Negdje na začelju svjesnosti, sjećanja na zagrljaje i mirise budila bi se asocijativno. Kao da sam djetinjstvo poznavao iz prepričavanja, ne iz neposrednosti.
Sada je na starom zelenom kredencu stajala mikrotalasna, kuhinja je bila obnovljena, a moderna i udobna ugaona garnitura je u potpunosti promijenila opis prostorije. Tepih je bio isti i u izmaglici sjećanja nazirao sam tri figure prostrte po njemu kako čavrljaju rasterećeno i ne znaju da van podplaninskog sela postoji bilo što, osim možda nekog zlog vuka, tuđe nane i Karakondžule kome smo svi crtali različite rogove.
Nana je odložila štake.
– Isti si otac, kaže i glas joj se zaguši kod posljednjeg slova, pa kao da zacokta od nataložene tuge što je godinama postala noseći zid stare kuće. Nije željela da umre samo da bi što duže patila.
– Mora da si umoran, sažaljivo je šapnula.
A nisam bio.
Ona nije razumjela taj koncept. Od Vizbadena do našeg sela se ne pješaci ni koraka, nano, htio sam, a nisam rekao. Nije se tako putovalo u njeno vrijeme. Bila je jednom do Berana na operaciji, sina je rodila u kući, a kćer uz potok. Kćer koju nijesam upoznao. Sina kojeg njegovo dvoje od troje djece nije upoznalo.
Ponijelo me nešto čemu nijesam znao ime da raširim ruke prema njoj. Odviknuta od zagrljaja izmakla se tek toliko da nije sasvim uz mene, a onda stajala tako kao žalosna vrba, drhtala i odglumila da joj je svejedno, da sam mogao i da ne dođem u naše selo. Na pomisao da je selo naše sam se malo postidio, pa sam pokušao da prizovem bar nešto od onoga što sam na prazan pogled i ohladnjelo srce prisvojio. Ovo nije već odavno bilo moje, a opet, ništa drugo nisam imao što sam osjećao više svojim.
– Zaboravio sam koliko je lijepo, propustio sam kroz zube nesvjesno.
Iz neprijatne tišine zamrle bliskosti sam se otrgao naglo i pošao prema autu da izvadim poklone koje je majka spakovala, poklone koje sam kupio usput na majčin savjet, poklone koje sam sam birao.
– Nijesi to trebao donosit, rekla je.
– Majka je poslala.
– Kako je kučka?
Nasmijao sam se.
Nije joj oprostila što nas je odvela, iako je razumjela. Mlada udovica zarobljena u selu bez žive duše za druženje, bez posla, bez prihoda, s troje djece koja će jednog dana htjeti drugačije, više. Morala je da ode tamo gdje je imala bar nadu. Pa makar to bilo čišćenje parkinga i hodnika u zgradama većim od svega što smo do tada vidjeli.
– Da se bar preudala, da se ne muči, dodala je.
Dok sam gledao slike po zidu, na kojima sam prepoznao jedino svoje stare cipele koje su me odvele nesvjesnog u zemlju bez razumljivog jezika, nana je slagala po stolu hranu. Perifernim vidom sam uhvatio kako se nižu suvo meso, sir, orasi, drenova voda, rakija, domaći hljeb, smznuta jagnjetina, zaleđeni kolači, tegle pune ukiseljenog povrća.
– Ne može biti da nijesi gladan, rekla je.
Došao je. Njen gost je došao. Oboje smo mu se obradovali.
– prvonagrađena priča na konkursu Festivala priče “Zavičajne staze” 2022, iz zbornika “BIHORSKI MEMENTO”, NVO Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2023. –
_____________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK je rođena u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Novinarka je i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je devedesetih dvije zbirke poezije (“Horizontala preko bola” i “Vertikala bola”) i roman “Otvorena knjiga” 2008. godine. Poeziju, prozu i eseje objavljuje u književnim časopisima. Na konkursu “Queer Montenegro 2021” osvojila je treću nagradu za priču “Primabalerina”, a na konkursu “Zavičajne staze 2022” u Petnjici prvu nagradu za priču “Gost”. Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, piše u vozu.
Prvi put se dogodilo u Ulici Koševo. Bio je kraj aprila, noć je izronila iz višednevne kiše, vlaga se uvukla u sve mirise, vonj je bio težak, zaustavljao se u nozdrvama i dugo valjao niz grlo; tih se dana čulo mnogo kašlja, ljudi su se kretali bezvoljno i nervozno, nalikovali su neobičnom plemenu koje živi u memljivim zemunicama sagrađenim u prastaroj močvari.
Jedva da su prošle dvije godine od velikih poplava, strepili su od kiše, sjećanje na kataklizmu iz 2014. bilo je živo, malo ko se usuđivao pogledati u nebo. Naviknuti na nepravdu, za loše dane krivili su meteorologe, vremenska prognoza danima se vrtjela u udarnim vijestima. Uživao samlutati noću kroz taj grad sluđen strahom od vode, krstario sam kroz vlagu i sumaglicu kao da prevaljujem neke predjele iz snova, kao uklet, zalazio u ulice u koje nikad ranije nisam kročio. Htio sam da moje izlizane i poderane cipele pregaze svaki pedalj grada koji strahuje od vodene stihije, noću sam se penjao na krovove napuštenih zgrada, mnoge su već duže od dvije decenije stajale opustjele, oprljene topovskom paljbom u minuloj agresiji, čekale su da se riješe imovinsko-pravni odnosi i da budu srušene. Stojeći na tim kosturima, u noćima bez mjeseca, s nekom čudnom energijom u krvotoku, osjećao sam kako Saturn, Veliki zlobnik nakinđuren prstenjem, povlači konce kojima su ušivene naše sudbine. Visoko iznad mene, nad neprobojnim talogom oblaka, u fluorescentnom sjaju treperila su sazviježđa Vodenjaka i Jaraca. Ispod je ležao bijesan grad na amfetaminima.
Te aprilske večeri, umoran i izgladnio od cjelodnevnog lutanja, spuštao sam se pustom Ulicom Koševo, kada je pred mene izronio čovjek u crnoj kabanici. Nikada prije nisam primijetio dućan iz kojeg je izašao. Izgledao je kao biće iz minulih vremena, bakalin opisan u pričama iz prošlog i pretprošlog stoljeća, nosio je pusteni šešir široka oboda, dugo je poslovao oko brave, gvožđe je ciknulo i glasno škljocnulo, bakalin je ispustio otegnut uzdah, kao da zahvaljuje samom vragu što je protekao još jedan dan, i uputio se uz ulicu prema starim jevrejskim palačama. Glavu je držao pognutu, kao da put vodi u zemlju, kao da je smjer pod đonovima, i već sam mislio da ćemo se sudariti, a onda sam ga nekako izbjegao. Za trenutak sam imao utisak da je prošao kroz mene. Neka prozirnost vukla se za tom pojavom, kao da je ulica izranjala iz prošlosti za svakim njegovim korakom, na kraju je nestao u mraku starom više od sto godina. Poigravanje s nervima pripisao sam umoru, gladi i samoći, koja me svakim danom činila sve više neurotičnim i bolno osjetljivim. Požurio sam niz ulicu s nadom da ću negdje pronaći jeftin obrok.
Kada sam nekoliko dana kasnije prošao koševskom, na mjestu dućana nalazio se neugledan restoran brze hrane, skromno namješten, mastan i prazan. Riješio sam svratiti i potražiti topao sendvič. Par za šankom doimao se bezvoljno, mogli su biti supružnici, mogli su biti i suvlasnici, on je pržio filete, ona tostirala hljeb i premazivala ga topljenim sirom i majonezom, sve su činili lijeno i nespretno, kao da rutinom posla tek trebaju ovladati. S razgovorom nije išlo. Spomenuo sam, kao usput, dućan koji je tu nekad bio. Naravno, nisu se sjećali. Sendvič nije bio toliko neukusan koliko je izgledao nejestivo. Jeo sam sporo, dugo žvakao zalogaje, nadajući se da će se tako razvući i vrijeme od jedne do druge gladi. Nisam razmišljao o priviđenju od prije nekoliko noći, po glavi su mi se motali stihovi:
Šta ja to tražim u ovim sobama oblijepljenim vizijama novca? Koliko bih mogao da zaradim kad bih skratio kosu? Kad bih stavio nove đonove na cipele, okupao svoje tijelo što zaudara na masturbiranje i znoj, na slojeve i slojeve izmeta sasušene u biroima za zapošljavanje…
Od početka godine bio sam bez posla i trošio posljednje ostatke ušteđevine. Dao sam otkaz na mjesto loše plaćenog novinara crne hronike u redakciji u kojoj sam proveo dvije godine. Usamljen, bez ambicija, s nervima u rasulu, danima sam tumarao gradom kao da nešto tražim ili kao da očekujem da ću nekoga sresti.
U maju su konačno nastupili sunčani dani. Bilo je toplo i ugodno predvečerje kad se na Atmejdanu pojaviše dva čovjeka u poodmaklim godinama, jedan krupniji, očito domaći, u starom bosanskom odijelu, hodao je sporo i nekako nevoljko, a drugi uz njega u neobičnoj odjeći, azijatskih crta lica, koračao je dostojanstveno, iako kratkim korakom, kao da želi sakriti nešto o svojim nogama. Pomislio sam da se radi o nekoj atrakciji za turiste, neke turističke agencije nudile su historijske rute, a glumci iz sarajevskih pozorišta maskirali su se u Franza Ferdinanda, Gavrila Principa, Gazi Husrev-bega, Hasana Kaimiju, Behku i Ljucu i druge znamenite likove, i igrali u gradskim legendama. Ona dvojica su, nogu pred nogu, gazili preko trave, a pratila ih je skupina jednako neobično odjevena. Pomislio sam da su i turisti uključeni u performans, pa sam odlučio da ih pratim, jer ništa pametnije ni zanimljivije nisam imao raditi. Na mahale se, rumen kao jabukov cvijet, stao navlačiti suton, kad se ova nesvakidašnja povorka uputi sokacima. Iako sam bezbroj puta prošao uskim uličicama, sad mi se učiniše nepoznate, kaldrma pod nogama kao da nije bila jučerašnja, mirisalo je drugačije, a i fenjeri, crven, blijed i žut, zamijenili su električne svjetiljke. Sokak je bio pun mladića obučenih u odijela, takozvana tradicionalna, s fesićima na glavama, stajali su pod strehama i šaputali u prozore. Sitniji čovjek naglo zastade i poče nezadovoljno siktati na uho onom krupnijem, a ovom se lice zgrči kao od neke neugodnosti, pa se poče umiljavati riječima, sve rukama crtajući krugove u zraku. Primakao sam se da bolje čujem, uvjeren da se radi o predstavi, ali ni riječ od onoga što su govorili nisam mogao razabrati. Tek mi se učinilo da čovjek azijatskog lica ponavlja baka, baka, a jezik na kojem su govorili mogao je biti turski, kao i turkmenski, kazaški, kirgiski, uzbečki, ujgurski, tatarski… Nakon dvadesetak opisanih krugova onaj manji nezadovoljno klimnu, kao da se mora složiti s onim što ne misli, pa nogu pred nogu nastaviše uz sokak – onaj krupniji korakom koji kao i da hoće i neće naprijed, a manji svejednako kao da nešto krije u nogama. Za njima se uputi i gomila turista, a meni je već bilo dosadilo da pratim povorku o kojoj ništa ne znam. Zato sam odlučio prići jednom od mladića što šapuću pod prozorima. Kad sam se primakao, učini mi se da je neka prilika umakla sa prozora, a šaptač, koji i nije bio mladić, nego sredovječan čovjek, sa čuđenjem se zagleda u mene. Nepovjerljivo me slušao, kao da razgovara sa strancem, a kad je otvorio usta, sa jezika mu spadoše arhaične riječi, kakve se danas mogu samo pročitati, odavno ih niko nije tako izgovorio. Jedva sam razumio da su to prošli vezir Topal Osman-paša i Mujabaša Bešić, a za njima vezirovi seizi. Govorio je nešto i o tome kako vezir momcima daje pare da se žene, ali sam malo šta od toga razumio, a nije me ni zanimalo, jer sam i dalje bio uvjeren da se radilo o historijskoj šetnji za turiste. Neko se zaista potrudio da sve bude autentično. Sutradan nije bilo nikakva traga od Topal-paše i Mujabaše, a i sokaci su opet bili ovi današnji, a ne oni iz stare Turske carevine. I opet je padala kiša.
Nekoliko dana kasnije, pred pljuskom sam pobjegao u haustor u Ulici Zelenih beretki. Nije me iznenadilo to što sam unutra zatekao još jednog bjegunca od potopa, ne znam je li taj dio zgrade bio napušten, u svakom slučaju vrata su uvijek bila otvorena, a stepenice su vodile sve do krovne terase, gdje se ljeti mogla provesti cijela noć. Mjesto nije bilo nepoznato, tu su se zavlačili tinejdžeri i mladi ljubavni parovi, ponekad i neki narkoman, svi koji su tu zalazili bili su naviknuti da sreću druge ljude. Čovjeka koji je bio unutra, međutim, moj nagli ulazak kao da je uplašio, povukao se dublje u sjenu, a kad sam uključio svjetlo, gotovo da je vrisnuo. Nosio je crn kožni mantil, presjekao me prijekornim, ispitivačkim pogledom, oči su mu bile crvene, pomućene kao da danima nije spavao, bio je mlad, dvadesetak godina, ali je nosio smiješne brkove, kakve su nosili glumci iz 40-ih. Ruku je ispod mantila držao na pojasu:
– Možete li isključiti svjetlo – upitao je.
Glas mu je, kao i cijela pojava, bio komičan, ostavljao je dojam filmske imitacije; ironično sam se nasmijao prije nego što sam napomenuo da će se svjetlo samo isključiti.
– Zašto ste došli ovdje – pitao je strogo, kao da nam o mom odgovoru ovise životi.
– Sklonio sam se od kiše.
– Zašto baš ovdje – nastavio je kao da mu mogu reći nešto važno.
– Slučajno, prolazio sam ovuda kad je zapljuštalo.
Prije nego što se svjetlo ugasilo zapiljio se u mene; u tim mutnim, zakrvavljenim očima bljesnulo je nešto neurotično, trepnuo je kao da ima tikove; ostali smo u mraku.
– Lozinka – tražio je iz tame svojim teatralnim glasom.
– Kakva lozinka – trudio sam se da moje riječi zvuče neozbiljno.
– Znaš li lozinku – iz tame je tiho zarežalo.
– Vazduh trepti kao da nebo gori – rekao sam i nasmijao se.
Primijetio sam da je izvukao ruku ispod mantila i čuo sam kad je nešto škljocnulo. Naredio mi je da budem miran i da polako uključim svjetlo. Neka bude; u njegovoj ruci ukaza se pištolj, prastar komad gvožđa, Mauser C96 nervozno je podrhtavao.
– Vaše isprave – zapovijedio je s tom skalamerijom uperenom u moj stomak.
Polako sam izvadio novčanik i pružio mu ličnu kartu. Nevjerica s kojom je blenuo u dokument iskrivila je njegovo lice u grotesknu masku, činilo se kao da želi protrljati oči i uvjeriti se da je budan.
– Šta je ovo? Ko vam je izdao ove dokumente?
– Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – rekao sam hladno, unoseći u riječi ironiju koja je očitovala ponos.
Moja smirenost kao da ga je uplašila, na trenutak se činilo da će povući obarač, a onda se ugasilo svjetlo. Silueta se naglo pomjerila i čovjek je izjurio na kišu, vidio sam kako se kreće u sjeni pod mutnom uličnom rasvjetom, lice je pokušavao zaštititi kožnim mantilom, u desnoj ruci pištolj je bio spreman da zapuca svaki čas. Sijevnulo je nekoliko munja, kao da na nebu neko pokušava spojiti dva komada gvožđa, a onda je jako udario grom. Vratio sam se u haustor i popeo na posljednji sprat, sačekao sam da prestane padati i izašao na krov. Nisam pokušavao objasniti šta se dogodilo, moja psihoza već se bila produbila, više se nisam trudio razlikovati realne događaje od obmana koje su kreirala moja osjetila. Uživao sam u čudima koja su za mene, u sumanutoj kooperaciji, proizvodili čula i um.
________________________________________________
EDIN SALČINOVIĆ, novinar i pisac. Bio je dugogodišnji urednik kulture u dnevnom listu Oslobođenje. Učestvovao u pokretanju knjiženog časopisa (sic!) i otvorene medijske platforme Naratorium. Tekstove objavljivao u magazinu Dani, kulturno-propagandnom kompletu Beton, portalima e-novine i XXZ. Autor je romana „Bespotreban čovjek“.
Psiholog mi je rekao da je to sve zbog toga što ne mogu podnijeti istinu. Ali ja ne mislim da u istini postoji bilo kakav problem (štaviše, smatram da uopće nemam nikakvog problema, ali to je teško objasniti ljudima koji žive od tuđih problema). Kako bi mogao u istini postojati problem? Ona jednostavno postoji bez ikakvih problema, jer ako bi ga imala, onda ne bi mogla postojati. Meni osobno istina nikad nije smetala. Najzad, ne bi imalo nikakvog smisla ni da mi smeta, pošto bi i dalje bila onakva kakva je.
Ono što meni smeta kod stvarnosti jeste kada istina ne može doći do svoje realizacije. Naprimjer, kada se mora desiti, ali se ne dešava zbog nekog određenog razloga ili više njih. Treba joj dugo vremena da se desi. Kada ispričam ljudima kako me živcira ta stvarnost što neprestano odugovlači, oni mi kažu kako ja to lažem samoj sebi i ne prihvaćam istinu, izmišljajući neku alternativnu realnost koja ne postoji.
Ali iskreno, to su glupi ljudi koji žive u snovima i ne znaju šta govorim. Jer, kada bi se radilo samo o alternativnoj realnosti, onda se ona uopće ne bi desila, već bi ostala u mogućnosti. Ali ova istina o kojoj ja govorim uvijek se desi, samo joj treba jako dugo vremena da bude tako. To vrijeme koje se nesuvislo vuče i bezveze prolazi prije nego što se ta istina napokon izrazi uvijek je jako naporno za mene. Jer, prije nego što se ona izrazi, ljudi oko mene žive u nekoj kvaziistini koju smatraju pravom i to me nervira. Tako i mene često optužuju da sam paranoična i da stalno nešto prizivam unaprijed. Kao da sam nekakva vračara, a za to svi znamo da ne postoji u pravom smislu te riječi.
„Jeste li možda pomislili da svojim strahovima privlačite u vaš život baš ono čega se najviše bojite?“ rekao mi je jednom psiholog (kažem rekao, jer on misli da je jako pametan, pa uopće ne postavlja pitanja, već samo odgovore).
Usput da napomenem, ne znam jesu li gori muški ili ženski psiholozi. U svakom slučaju, i jedni i drugi opsjednuti su opsjednuti čovjekom. To smatram najvećom bolešću današnjice. Ne znam kakav moraš biti da te pored svih stvari na ovom svijetu i izvan njega zanima čovjek. To ne kažem sa nikakvom lažnom skromnošću (ljudi uvijek vole govoriti kako su mali i ništavni naspram velikog svijeta, a sve rade kako bi se još povećali u očima samih sebe – samo pogledajte kako smo mali i ništavni, toliko mali i ništavni da smo tu ništavnost čak i izmjerili u odnosu do drugih planeta i sunčevog sistema, kažu).
Kada sam kao učenica sjedila na času geografije, bilo mi je isto kao kada sam sjedila na časevima vjeronauke. Jednom nam je profesorica pokazala neke planete (Jupiter, Veneru – uglavnom one veće i svo crnilo oko njih) pa je onda pokazala Zemlju. „Vidite kako mala je ova Zemlja, kao točka.“ rekla je. „A onda zamislite kako ste vi mali u njoj. A zatim zamislite kako je malen taj vaš problem zbog kojeg ne možete spavati. On je nevidljiv, sasvim nebitan!“ rekla je velikim očima vrebajući po učenicima, koji su tada blago uzdahnuli, kao da su nešto novo saznali o sebi i svijetu.
Tog dana je mene uhvatila nekakva ljutnja da sam jedva došla sebi. Pitala sam se kakvo stvorenje moraš biti da si izmislio znanost, napravio raketu i pripremio svu posadu samo da bi mogao otići izmjeriti stupanj svoje bitnosti u svemiru. Onda otkriješ planete i sunčev sistem, pa svo to crnilo oko sistema i ti to upotrijebiš kao parabolu za svoju nebitnost. Ali najgori su ipak oni koji se ne mogu odlučiti o svojoj bitnosti ili nebitnosti. Prvo kažu kako su mali i nebitni, pa im bude lakše zbog njihovih problemčića; a onda se suoče sa suprotnim problemom, jer, ako nisu bitni njihovi problemčići, tome logično slijedi da ništa drugo također nije bitno, pa nemaju nikakvog razloga da žive. Ako ništa drugo, njihovi problemčići im barem daju utisak da je nešto bitno za život. Zato su izmislili stres i kortizol, koji stvaraju dobre utiske i čovjeku pružaju iluziju bitnosti.
Onda se beskonačno raspravljaju i navode kako svemirom vlada slučaj, kako je sve to puka materija u kojoj nema ništa, jer ne mogu zamisliti da nešto drugo ima svoj smisao, ako ga već nemaju oni. Najzad, oni zamišljaju da sve mora imati smisao, inače je besmisleno, pa tako optužuju i slučaj, kao da je njega stvarno briga za njihov smisao ili besmisao. I tako se vrte u krugu sa svojim znanstvenim teorijama, u kojima im je uvijek bitna samo čovječija guzica, čak i kad se pretvaraju da je toliko mala i ništavna.
Sama već godinama idem kod psihologa i ništa mi ne pomaže. Ljudi me pitaju zašto uopće idem, zašto ga ne zamijenim, pa onda često zaključuju kako je problem stvarno u meni i tako dalje. No ja idem kod psihologa kako bih si nekako osigurala da ću i dalje biti prihvatljiv član društva. Postoje ljudi koji se sami prijave policiji i prije nego što išta urade. Tako se i ja sama prijavljujem psihologu i prije nego što poludim, čisto preventivno.
Koliko god pričala, čini mi se da ovaj psiholog ne može prihvatiti činjenicu da ja nisam žalosna. I da zapravo nemam nikakve „kognitivne distorzije“, već da se desilo ono što sam cijelo vrijeme predviđala kao istinu.
„Znate, bilo je tako čudno svaki dan dolaziti kući i vidjeti ga živog. Bilo je tako neprirodno“, rekla sam psihologu. „Jednog sam dana došla kući i skoro sam ga upitala kako to da se već nije ubio. Ali, zaustavila sam se usred rečenice. Kao da sam najednom shvatila kako je neprimjerena takva rečenica za živog čovjeka. Istini za volju, nije da sam se zaustavila zbog suosjećanja ili nečeg sličnog tome, već čisto zbog toga što ne možeš živog čovjeka tek tako pitati zašto je još živ. Pitanje malo nije na mjestu, pošto živi ljudi ne znaju zašto su još uvijek živi, kao što trava ne zna zašto je još uvijek trava ili bebe zašto su još uvijek bebe. Takvim pitanjima ih samo zbunjuješ.
Na pitanje uopće nije reagirao, što je još više učvrstilo moje čuđenje da je još živ. Koji se živ čovjek ne bi osvrnuo na pitanje zašto je još uvijek živ? Takvo pitanje činilo bi mu se čudno ili čak pomalo nasilno u odnosu do njegovog vlastitog života. Možda bi se osjećao čak i krivo, zašto je još uvijek živ ako bi mogao biti mrtav kao svi ti drugi, mrtvi ljudi? Po čemu je baš on zaslužio da bude živ? Odsustvo njegove reakcije još je potvrdilo moje uvjerenje da je njegov život sasvim neprirodan – da je to, da je on još uvijek živ, sasvim neprirodno. Možda me nije dobro čuo, pa zbog toga nije reagovao na pitanje – no nije gluh i kada bi nekako sudjelovao u životu, upitao bi me šta sam htjela reći ili zašto sam se tako naglo zaustavila. Ali on nije pokazao nikakvo zanimanje. To je dodatno potvrdilo moju hipotezu o neprirodnosti njegovog života.“
„Jeste li mu možda pokušavali nekako pomoći, predložiti terapije?“ upitao me psiholog nakon te moje izjave. A zatim je natuknuo kako je sasvim prirodna moja briga oko čovjeka koji je izgledao kao da će se sad-sad ubiti. Šta da čovjek ikako odgovori na takvo pitanje? Jesam li mu pokušavala pomoći?
Ti psiholozi imaju stvarno visoko mišljenje o sebi. Kao prvo, predložiti čovjeku psihoterapiju značilo bi njegovu žalost pretvoriti u bolest koju bi trebalo riješiti nekakvom terapijom, što i nije najveći izraz psihološkog licemjerja. Oni će reći čovjeku, koji više ne bi živio, da je sasvim normalno katkada imati takve osjećaje i misli, a istovremeno će ga pokušati ozdravljivati, kao da to ipak nije sasvim normalno ili poželjno. Najzad, ako može čovjek tek ponekad imati takve misli, znači da to nije nešto što se nalazi u unutrašnjosti čovjeka, već se pojavljuje potpomognuto nekim vanjskim okolnostima, čime opet dolazimo do zaključka da nije u pristojnosti psihologa da rješavaju ikakva pitanja života i smrti.
Ali sve se to ionako previše zakompliciralo. Na kraju, možda on uopće ne bi završio tako kako je završio da ga ja nekako nisam natjerala. Ali za to je opet kriv moj psiholog, koji je natjerao mene, a to samo zbog profita, pošto psiholozi osiguravaju svoju znanost i profesiju time što imaju što više potvrđenih primjera za svoje teorije. Što zapravo uopće nije teško – potvrditi bilo kakvu teoriju.
A sve je to počelo time kada sam ja rekla svome psihologu da ne mogu izdržati gledati svoga muža kako sjedi pred televizijom i šuti već dvadeset godina. Mislim, ni prije nije posebno govorio, ali tada je makar bio nešto ljut i stalno je galamio. Uvijek sam mislila da je najgore kada čovjeku ponestane ljutnje, jer mu tada ponestane i života.
Uglavnom, tipičan odgovor mog psihologa mogla sam već unaprijed predvidjeti – kako je on nesretan u braku, nije zadovoljan svojim životom, kako bih trebala s njim porazgovarati i rješavati probleme. Ali on ne razumije da ja dolazim iz generacije i okoliša kada ljude još nisu prisiljavali komunikacijom kojom bi morali nešto rješavati. Najzad, nije bilo tako da moj muž nije razgovarao samo sa mnom – on ne priča već dvadeset godina. Razgovara on, ali to je kao kada bi dvadeset godina razgovarao samo o vremenu. Kada bih ga pogledala u oči, naprimjer, on bi uvijek izgledao kao da mu je neugodno i onda bi nekako prokomentirao vrijeme. Jednom sam ga pitala šta bi jeo, a on je rekao kako je ovo vrijeme glupo, jer nema nikako sunca. „Ali danas je već cijeli dan sunce“, rekla sam mu. „Ma da, ali nije to ono sunce.“ A kada bi pričao s drugim ljudima, onda su to većinom bile neke opće teme o iskorištavanju ljudi i politici, pošto takve teme ljude uzbude kada im je taj razgovor inače dosadan i beskoristan.
I tako je pričao već dvadeset godina. A prije toga također nije naročito puno pričao, nego je samo galamio kada mu nešto ne paše, kao mačka koja samo spava, jede te hoda iz sobe u sobu pa te ponekad ugrize ako je previše diraš. Tako i ja, na primjer, svoga muža poznajem samo po onome što on ne voli, a ne voli ništa.
Ništa što bi nekako zatražilo utrošak njegove energije, koju troši praćenjem slika koje se mijenjaju na ekranu. Da gleda televiziju samo da potroši energiju uvjerila sam se tako što sam ga za vrijeme gledanja televizije pitala šta gleda, a on je rekao „ma ne znam“ i stvarno nije imao pojma šta gleda, jer sam ga vidjela kako prati emisije na jezicima koje uopće ne poznaje i za vrijeme toga često radi nešto drugo, većinom čupa dlačice na nadlakticama. Za njega je gledanje televizije bilo isto kao što je za neke ljude fitness ili nešto takvo (ne razumijem se puno u hobije).
On je smatrao (ili je mislio da mora tako smatrati) da čovjek živi samo da radi, jede i spava. A mrzio je rad, bilo kakav. Da mu nije bilo potrebno raditi zbog novca, vjerovatno ne bi nikad ni radio, jer je bio zadovoljan s onim što ima – odnosno, bio je zadovoljniji kada je imao što manje i bio je nesretan ako bi šta dobio.
Tako me uvijek sramotio pred narodom sa svojim ponašanjem, jer je volio izgledati kao prosjak. Namjerno se namještao kako bi izgledao što jadnije – vadio bi izderane majice i ponošene cipele koje bih bacila u kante za smeće i skrivao novu odjeću koju bih kupila za njega, praveći se glup, kao da nema pojma o kojoj novoj odjeći govorim. „Je li me uvijek moraš tako sramotiti i izgledati jadan bez ikakve potrebe?“ upitala sam ga jednom po bezbroj koji put prije nego što smo nekud krenuli. „Pusti me na miru, za koga se ja moram oblačiti i udovoljavati šupcima?“
Nije imalo smisla da ga uvjeravam kako bi se trebao oblačiti zbog sebe, pošto je on za sebe volio biti jadan. Neki bi pomislili, možda ovaj moj psiholog, koji objašnjava sve sa stajališta žalosti, kako moj muž voli biti jadan jer želi privući pažnju ili tobožnju ljubav potaknutu sažaljenjem. Ali, to je bilo tako daleko od istine, kao što je zemlja udaljena od čovjeka.
Jer on je želio biti jadan iz posve drugačijih razloga. Smatrao je da ljudi previše traže od onih koji izgledaju bogato, uspješno, zdravo i zadovoljno. Traže njihovo društvo, njihovo vrijeme, a ponajviše njihovu pomoć – u financijskom, duševnom ili bilo kojem drugom smislu. Najgore je kad čovjek izgleda bogato u različitim aspektima, pa tako samo postane magnet za siromašne, koji čine većinu ovog svijeta. On je mrzio ljude koji traže, a svi nešto traže ako nešto imaš, mada to ne govore direktno. U trenutku kada nešto imaš, navući ćeš na sebe nekog tražioca. Ako ne bude imao ništa, mislio je, neće imati ljudi koji će od njega nešto tražiti.
Tako je isplanirao svoju ekonomiju, ali mu se izjalovilo, pošto je zaboravio izračunati da ljudi ne traže samo neko izobilje, već i siromaštvo slično sebi. Mada, moram priznati, takvi ljudi mu nisu toliko smetali, premda su ga i oni iscrpljivali. Vidjela sam to kada sam išla s njim po nedjeljskim pijacama, uvijek se družio s najružnijima. Dronjavima, prljavima, jadnima, i uvijek su pričali iste priče, kako je život težak i kako svijet iskorištava ljude poput njih.
On je jako uživao u pričama kako ga svijet iskorištava, mada je, po nekoj logici, bilo teško zamisliti kako iskoristiti ljude koji nemaju ništa. „Pa baš zbog toga“, rekla sam mu jednom podmuklo, „siromašni ljudi su najjeftiniji.“
Dakle, on se jako zajebao u svojoj ekonomiji iskorištavanja. I to ne zato što ljudi iskorištavaju i siromašne, to već zna svako živ i to je neka dosadna istina. Pogrešno se izračunao, pošto je ljudima oko njega počeo smetati njegov konstantni biljni život, a naročito meni. Tako si je privukao još više pažnje nego što je zapravo želio. Ljudi oko njega odjednom su počeli tražiti da prestane biti tako jadan i utučen, da se malo razveseli, da pokaže kakav interes za život. Ukratko, počeli su oblijetati oko njega i iziskivati veselje. „Eto šta se desilo“, rekla sam mu još podmuklije, „ljudi teško podnose siromaštvo i žele ga čovjeku oduzeti.“
Da siromaštvo ima neki materijalni oblik, sigurna sam da bi našao nekakav kredenac i tamo ga zaključao, toliko se prestravio.
Tada se istovremeno tako naljutio na mene da nije htio objašnjavati vrijeme nekoliko dana. Kako li se mogao samo tako preračunati? Ništa više nije imalo smisla za njega, činilo se, ljudi uvijek nešto traže, bio bogat ili siromašan. Svijet se nikako nije slagao s njegovom ekonomijom.
Tada je, čini mi se, sve počelo ići nizbrdo. Jer problem uopće nije bio u njemu, pošto je on samo htio da ga se pusti na miru, već u ljudima koji su uvijek tražili i onda iziskivali da on bude odgovoran za to njihovo traženje.
Sve ovo sam istim riječima rekla i psihologu, kako bih mu objasnila da psiholozi nemaju šta rješavati, pošto nije problem u samo jednom čovjeku, već u masovnom uvjerenju da nekoga ili nešto nikako ne smiješ pustiti na miru.
Na primjer, za mog je muža, koji po prirodi nije puno govorio ili trošio energije, nije imao nikakvih posebnih ciljeva i volio je živjeti kao biljka (pogotovo kad je njegovo raspoloženje bilo toliko ovisno od vremena), bilo pogubno da se rodio u svijetu kao što je ovaj. Jer, kad se rodio, morao je odmah ispuniti nekakve zahtjeve – na primjer, da se ponaša kao beba i tako dalje. A dok je malo odrastao, morao je ispuniti zahtjev da se ponaša kao mladi dječačić i s odrastanjem su traženja postala sve veća, jer je nehotice dobivao sve više i više uloga koje uopće nije tražio i za koje je zapravo bio sasvim nesposoban.
Moj muž (tako sam čula od njegove matere) uvijek je imao „dvije lijeve noge“ i nije progovorio do svoje šeste godine. Tako su ga odvodili različitim ljudima samo da se nauči kao nešto pričati (usput, vjerujem da su različite profesije, kao što je logoped, nastale samo zato što ljudi nisu mogli pustiti druge ljude na miru), a iz škole je bježao pošto su ga tamo očito tjerali da priča. Tako su jadniku izmišljali različite boleštine i počele su se shodno tome izmišljati različite profesije kako bi se nekako ljudima, kao što je on, olakšalo da se odreknu svoga mira.
Ali njemu to ništa nije olakšalo, jer je postajao sve razdraženiji, onda utučeniji, pa je nekako morao još ispunjavati i zahtjev da bude veseo onako kako su oni to tražili. Sve se na kraju pretvorilo u jednu samu katastrofu, pa su svi, srećom, dignuli ruke od njega. Ali, da su makar dignuli ruke na pravi način i pustili ga na miru, već su oni dignuli ruke tako što su se otresito prema njemu ponašali i što su ga otvoreno prezirali – uključujući njegovu mater, koja je više voljela mlađeg brata. Jer, kako se zna, „pustiti na miru“ za ljude znači samo da te isključe, a isključene se logično ne pušta na miru, pošto to ne bi imalo nikakvog smisla. I onda su njegovu sadašnju utučenost i tobožnje „izolaciju“ od svijeta objašnjavali nekim lošim djetinjstvom i neprihvatanjem sa strane roditelja. Koliko poznajem svog muža, on je i želio da ga ne prihvate, samo da ga puste na miru. A imao je samo dvije opcije: da ga isključe i ne puste na miru ili ga prihvate i opet ne puste na miru. Nije se znalo šta je gore, no ipak mu se lošijom činila ova druga opcija. Najgore je kada te prihvate i ne puste na miru, tada imaju dvojna traženja. Kada su ga isključivali, makar je imao izgovor da bude ljut na njih.
„Razumijete kuda sve ovo vodi, zar ne?“ rekla sam jednom svome psihologu, nakon što sam mu ispričala sve to – naravno, u kraćoj verziji. Logično da nisam čekala nikakav odgovor.
Ali stvarno je sve tako kratko i jasno: da nije bilo neke opće ideje kako bi trebao živjeti „zdrav“ čovjek, koju promoviraju sve izmišljene profesije zbog profita, i da se to nije prodavalo ljudima kao istina, ja (a vjerujem ni ostali) ne bih vidjela ništa loše u tome što moj muž voli živjeti kao biljka. Ne bismo počeli strahovati da će se ubiti i onda to ne bi došlo u njegovu glavu nikako, jer se toga ne bi ni sjetio, pa ne bi imao šta ni liječiti. Kako se zna, on je bio čovjek jako osjetljiv na vanjske utjecaje i vjerovatno ga je to jako zbunilo, jer je bilo protivrječno. Prvo su od njega tražili da bude veseo, a kada nije ispunio traženje, onda su logično zahtijevali da umre, pošto nije bilo prirodno za čovjeka da živi kao on, neveseo i poput biljke, jer čovjek mora imati ciljeve i smisao.
Svakako moj muž, kad ga gledaš, nije bio nešto drugačiji od kakvih isposnika, samo što drugima oko sebe nije prodavao nikakve mudrosti. I smatram da je to bio glavni razlog što su mog muža smatrali bolesnim, a isposnike nisu: on im nekako nije bio od koristi, nije imao neke prave ekonomije. Od isposnika su kupovali mudrosti, a moj muž bio je lud sasvim bezveze. Za džaba, takoreći.
Jednog dana sam došla kući i nije ga bilo na njegovom uobičajenom mjestu ispred televizora. Na početku nisam znala da li to da shvatim kao nešto prirodno ili neprirodno – u jednu ruku, bilo je neprirodno što više nije gledao televizor, predvidljivo poput biljke koja se ne pomiče iz svoje vaze. Ali, kao da je ipak bilo prirodno što ga više nije bilo, pošto se nešto napokon moralo desiti. Nisam znala da li bi uopće trebalo reagovati kako ne bih poremetila normalan tok događanja. No neka me sila ipak odvukla u našu spavaću sobu, gdje sam ga vidjela kako leži u položaju fetusa, spavajući. Primijetila sam da je ispio sve tablete na prirodnoj bazi za spavanje i dodatnu kutijicu tableta za regulaciju probave. „Jadnik, kako nije sposoban za život, tako nije sposoban ni za smrt“, pomislila sam.
Uvijek me zanimalo kakvu metodu bi upotrijebio kad bi se odlučio za taj čin, jer smatram da to mnogo govori o čovjeku.
Priznajem, iznenadila sam se. Od njega nikad ne bih očekivala tablete, pošto je on čovjek koji se ne razumije puno u hemiju, a isto tako nikad nije konzumirao tablete koje bi mu pomogle da umre. Sve mi je to malo za tinejdžere, s tabletama. Odrasli ljudi, pogotovo muškarci, izabiru neke nasilnije načine. Ali dobro, njega se po prirodi stvari ne bi moglo svrstati u odraslog čovjeka. Prije toga je samo jednom dobio uputnicu za psihijatra, kada je išao na neki generalni ljekarski pregled zbog posla. Ne znam šta je nabrbljao tom liječniku, ali kod psihijatra nije otišao, niti sam o uputnici šta znala sve do jednog nemilog dana, kada su našeg susjeda našli mrtvog u ostavi.
Tada su se oko njega mrtvog, dok smo čekali na hitnu, sakupili ljudi iz bloka koji su govorili o depresiji i šta sve to može napraviti zdravom čovjeku, pa se odjednom pojavio moj muž, oduševljeno mašući nekim A4 listom u zraku, na kojem je pisalo kratko obrazloženje kako bi trebao da se javi psihijatru zbog znakova depresivnog ponašanja: „Evo vidite“, rekao je hodajući pogrbljeno kao uvijek, ali ipak odlučno. Njegovi koraci su topotali u prevelikim šlapama, a vrat sa teškom glavom bio mu je istegnut prema naprijed, pa je izgledao kao neki osušeni škamp. „Vidite šta nam radi ovaj svijet“, derao se, sa suzama u očima (koje su me uvijek zbunjivale – plače li on jer stvarno ima neki problem ili mu se oči zasuze tek tako, jer želi biti jadan?), „sve će nas ovo pokopati, svijet ovaj ne ide nigdje“, trzao je onda glavom u jednu stranu, stisnutih usana.
Vidjela sam da mu je jako godilo kada je tako dobio svoj trenutak, kao da je susjedova smrt nekako potvrdila da ovaj svijet nije pravo mjesto za čovjeka. Nisam ga uzela za ozbiljno, ali ni on sam sebe, činilo se.
Otkad sam ga našla na krevetu, shvatila sam da je možda ključ u tome da ga pustim na miru. Da makar ja budem čovjek koji mu neće sprječavati da nema nikakvih ambicija i ciljeva u životu, i da mu dopustim da živi mirno, poput čovjeka-biljke. No trebalo je onda promisliti sve uslove koji bi mu na najbolji mogući način omogućili da postane čovjek-biljka, jer ovako je imao previše drugih okolnosti koje su ga u tome sprječavale, sileći ga da živi kao nešto drugo.
Nisam znala koji bi bio najbolji mogući način da mu pomognem pri tome da izrazi svoju pravu prirodu. Pustiti ga na miru s prijašnjim zahtjevima bilo je samo pola posla, jer to mu je pomagalo samo da se oslobodi tih zahtjeva kao prljavštine. Bilo mu je pored toga i potrebno pružiti uslove za njegu, razvoj, da se na najbolji mogući način počne razvijati kao čovjek-biljka. Shvatila sam da jednostavno moram početi raditi sve suprotno od onoga što sam radila do sad.
Kada bi tako počeo pričati gostima o politici i kako nam političari uništavaju svijet u kojem više nije moguće živjeti, tiho bih mu, kada niko ne bi gledao (mada je zasigurno neko gledao), šapnula da se ne treba truditi, pošto ja od njega ne očekujem ništa – neka bude takav kakav je. Prvi put kad sam mu to rekla, izgledao je jako zbunjen (čak malo prestrašen), što je bilo nekako logično, jer od njega nisam očekivala ono što sam uvijek. Meni je ta reakcija s njegove strane bila sasvim normalna, jer ne možeš svaki dan čuti da možeš biti čovjek-biljka, ako to zaista želiš. Pravo takvim riječima sam mu to rekla: „Ne trebaš se brinuti, možeš biti čovjek-biljka ukoliko to doista želiš, ne trebaš se brinuti ništa.“
Bila sam neobično uzbuđena, pravo da kažem. Prvi put sam otvoreno mužu rekla da znam ko je i šta je, da se ne treba skrivati, da znam njegovu tajnu – da je čovjek-biljka. No moj se muž još više nekako zatvorio i činilo mi se kao da je progutao knedlu kad sam to rekla. Na početku sam se malo začudila, ali ipak, kako bi čovjek mogao reagovati kada shvati da poznaješ njegovu pravu prirodu, kao tajnu koju je dugo skrivao? Čovjek je nekako ogoljen na takav način.
Meni se u svakom slučaju činilo da su neke stvari išle na bolje kada sam svome mužu otkrila da znam da je čovjek-biljka. Ponekad, kad bih mu se željela malo više približiti i upoznati ga u njegovoj prirodi, upitala bih ga koja bi biljka želio biti. Možda neka uredna, koja zahtijeva estetsku brigu – kao bonsai? Ili biljka koja želi da je jednostavno pustiš na miru i da je ne otpuhuješ, poput maslačka? Meni se činilo da je više želio biti maslačak nego bonsai, pa mu nisam kupila nikakvu vazu.
Otkad sam prihvatila njegovu pravu prirodu, nije me više čudilo što je još živ kada bih došla kući s posla. Vidjela bih ga pred televizijom, praznog pogleda, i činilo mi se da je baš sve onako kako treba biti. Nikakve napola izgovorene rečenice nastale zbog neprimjerenih misli nisu zapuštale moja usta. Nisam se u čuđenju pitala kako da se još nije ubio, pošto sam shvatila da se može živjeti na neki drugačiji način, ne nužno čisto čovječiji. Pustila sam mu da bude čovjek-biljka koliko god je htio i nisam ga silila nekim smislom koji bi trebao imati čovjek.
Zato me sve to toliko začudilo. Kako to da mu nije odgovaralo niti da bude čovjek-biljka? Kakav vidik života bi mu onda još odgovarao? Ako neće da bude čovjek niti čovjek-biljka?
Začudilo me kada sam se jednom vratila kući i nisam ga vidjela pred televizijom, jer to je bio način života njega kao čovjeka-biljke. Da se nisam možda prevarila? Nije li bio nešto drugo, čovjek-prah ili nešto slično, pošto je volio sjediti i sakupljati život na sebe kao prašinu koju bi bilo potrebno očistiti? Možda mu je dosadilo sakupljati prah, pomislila sam.
Da ne dužim, na kraju sam ga ipak našla mrtvog. Ne zbog samoubojstva, već, kako je obdukcija kasnije pokazala, zbog srčanog udara. Valjda je toliko presjedio pred televizorom te svom dušom i tijelom ispunjavao život čovjeka-biljke, da je umro. „Kako ostvariti samog sebe, a da ne umreš“, upitala sam tada i psihologa više puta, jer me to mučilo. „Vidite li šta sam cijelo vrijeme govorila?“
Nakon njegove smrti, shvatila sam da nisam luda i da zapravo imam dar koji ne bi htjeli imati svi ljudi.
Ja naime mogu unaprijed naslutiti za koga je prirodno da živi, a za koga je prirodno da umre. Za mog muža je bilo tako prirodno da umre, kao da je bio upravo rođen za to. Mada je način njegove smrti bio malo neprirodan za njega. Pošto sam očekivala nešto drugačiju smrt za njega, kako se već zna.
_________________________________________________
ALENA BEGIĆ rođena je 1997. u Njemačkoj. Odrastala je u Bosni i Hercegovini, živi u Sloveniji. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavilo joj je nekoliko regionalnih portala, časopisa i zbornika. Godine 2020. bila je u finalu Lapisa Histriae, a na 19. Festivalu europske kratke priče u Zagrebu osvojila je drugo mjesto. Objavila je zbirku priča „Dan za ispravljanje“ (Durieux, Zagreb, 2022.).
Ispred mene nalazila se prazna stolica na kojoj je obično sjedio Slobodan, najviši dječak u razredu. Slobodan je bio nadaren za svaki sport kojim se bavio. Od nogometa do košarke, odbojke ili graničara. Također je bio strastveni navijač Crvene zvezde i vjerojatno se, ako je bio živ, radovao Zvezdinim uspjesima u Kupu europskih šampiona. Slobodan je bio prvo dijete i moj prvi prijatelj koji je netragom nestao iz razreda. Pamtim to jer je u početku bio član naše družine, a da toga vjerojatno nije bio svjestan.
An družina formalno je nastala 1985. godine. Kako smo bili susjedi, Bojan i ja igrali smo se u ulici otkad smo znali za sebe, a isti je slučaj bio s Goranom i Draganom. Prvo službeno okupljanje družine dogodilo se u vrtiću. Međusobna nesnošljivost bila je očita. Bojana su fascinirale Draganove uši, pa ga je Goran branio. Gorana su, pak, fascinirale Bojanove naočale, pa bi na svako Bojanovo nazivanje Dragana klempom, Goran odgovarao s cvikeraš. Ja nisam imao ništa protiv Gorana, ali morao sam solidarnosti radi braniti Bojana pa sam Gorana prozvao debeli, a Dragan, koji je branio Gorana, mene je nazivao kepecom iako sam i tada bio pola centimetra viši od Bojana.
Za konačni obračun odlučili smo se potući na igralištu vrtića. Tučnjava je trajala minutu, ali meni se činila dugom kao vječnost. Bojan je zgrabio Dragana za uši, a ovaj mu je bacio naočale, pa Bojan više nije bio siguran za što se drži. Goran me gurnuo i, prije nego što sam mu uspio uzvratiti, ležao sam na betonu, a na prsima osjećao svu težinu Goranovih neprobavljenih i nataloženih slatkiša. Cijela stvar vjerojatno ne bi bila dobro završila da se nije umiješao Slobodan. I u vrtićkoj dobi bio je najviši dječak. S lakoćom je odgurnuo Gorana i Bojanu vratio vid. Problem je imao samo s odvajanjem Bojanovih žilavih prstiju od Draganovih ušiju. To je uspio tek kad je Dragan počeo vrištati, a potom nas je odgajateljica Marta sve kaznila.
Nakon tog događaja Bojan i ja više se nismo odvajali od Slobodana, a nisu ni Goran i Dragan. Svi smo ga svojatali i bilo nam je dobro družiti se s dječakom koji je u tri poteza riješio nas četvoricu. Sam Slobodan nije pokazivao oduševljenje što ga pratimo u stopu, iako je bio tampon zona između nas četvorice. Naša međusobna prepucavanja samo su promijenila oblik. Više iz očaja nego planski, udružili smo se ne bismo li tako dokazali Slobodanu da smo dobri i vrijedni njegove pažnje. Međutim, Slobodan se i dalje slobodno družio s ostalom djecom i izbjegavao naš novoformirani kvartet. Nije nam bilo jasno kako je ostaloj djeci uspijevalo nešto što nama nikako nije polazilo za rukom. U toj dobi nismo bili u stanju izvagati težinu svojih nadimaka: debeli, klempavi, cvikeraš i kepec.
Kad je Slobodan nestao, nas četvorica pohitali smo do njegove kuće da bismo mu odnijeli zadaću i objasnili što smo učili u školi. Nade da ćemo ga barem tako privući u našu družinu ostale su zajedno s nama stajati pred zatvorenim vratima.
Slobodan se nije pojavio na nastavi ni sljedećih nekoliko dana. Nije to bilo ništa neobično. Događalo se da djeca s roditeljima moraju u bolnicu ili na sprovod, ili u posjet dalekoj rodbini. Čudne stvari počele su se događati kada su nastavnici njegovo ime prestali upisivati u evidenciju odsutnih. Ali nije se to dogodilo samo sa Slobodanom. Prostor u dnevniku namijenjen imenima odsutnih ostajao je prazan unatoč činjenici da se popis djece koja su prestala dolaziti u školu gotovo svakodnevno povećavao. Kad bih nekog nastavnika pitao je li se Slobodan odselio,dobivao bih odgovore tipa: „Da li si sve naučio i napisao zadaću kada stigneš brinuti o stvarima koje te se ne tiču?“
Nedugo zatim iz mog razreda nestale su Jovanka i Dušana, kao i nekoliko druge djece iz razreda koje su pohađali Bojan, Dragan i Goran. Nakon nekoliko dana i njih su prestali prozivati u školi. Ja sam to spomenuo mami i Marinku, ali mama mi je odgovorila da pustim to. Marinko je pitao mamu “šta ja baš svugde moram zabadati nos”, a Sanja se smijala i rekla da se još jedino oni gubitnici žele družiti sa mnom, i da nas sva ostala djeca izbjegavaju, najviše zbog mene, i da zbog toga odlaze. To nije imalo smisla, jer sam pouzdano znao da su i iz Sanjina razreda neki nestali, a s njima se baš nikada nisam družio.
Sjećam se kad je 1988. godine (bila je to dobra godina u Draganovu vinskom kalendaru) na bazenima nestao dječak. Cijelo se naselje uključilo u potragu. Mi, koji smo tog ljeta bili na prijelazu iz drugog u treći razred, aktivno smo sudjelovali. Bojan i ja tako smo ubijali vrijeme dok se Dragan i Goran nisu vratili iz Vojvodine, kamo su išli svakog ljeta u posjet svojim bakama. Bilo nam je mrsko to dvomjesečno razdvajanje družine. Kao da nam je netko oduzeo srž ljeta, a ostavio nam samo mirise pečenog kukuruza i Autana u stiku.
Tog ljeta temperatura nije pala kako je to običavala krajem kolovoza, baš suprotno. Naselje se kuhalo bez najave, soli i začina. Neočekivano vreli dani odbijali su i komarce i ljude te ih natjerali da nastave sa skrivanjem u zelenom grmlju i crvenim kućama. Vruća omara treperila je iznad popucalog asfalta čak i u kasnim poslijepodnevnim satima. Ljudi su velikim noževima rezali lubenice koje su prethodno rashlađivali u kadama punim hladne vode jer su lubenice bile veće od frižidera. Nama dvojici vrućina nije toliko smetala. Vozili smo bicikle i tako ispunjavali vruće dane koji su ispraznili naselje.
Na bazen nismo smjeli ići otkada je dječak nestao. Zbog jednog nestalog dječaka tada se uveo policijski sat, a tri godine kasnije najmanje desetero nestale djece nije u naše živote uvelo nikakva ograničenja.
Dječak je bio tek godinu dana stariji od nas. Taj događaj pokrenuo je cijelo naselje, pretražili su svaki pedalj, posebno bazene. S jedne strane, dobro je bilo što su ih ispraznili od mokraće i ponovno napunili čistom vodom. Pronašli su pravo blago srebrnih i zlatnih tankih lančića kojima se mogao vratiti prvotni sjaj uz malo sode bikarbone. Nekoliko narukvica, kupaćih gaća, tri značke s Titom i po jednu od Lasa i vinjaka Rubin, četiri zlatna zuba i vodootporni sat marke Poljot. Nisu pronašli dječaka.
U američkim filmovima, kada bi nestalo dijete, roditelji bi grad oblijepili plakatima. Mi smo učinili isto. Od listova velike bilježnice na kvadratiće napravili smo plakate na kojima smo flomasterima ispod crvene riječi NESTAO napisali ime i prezime nestalog dječaka te moju adresu, da nas netko s informacijama može pronaći, jer telefon tada još nismo imali ni Bojan ni ja. Mama se ljutila jer je mislila da će se pred kućom skupljati previše ljudi s lažnim podacima, ali danima se nitko nije pojavljivao. Na koncu je došao visoki milicajac s vlažnim mrljama ispod pazuha, koji je popio kavu, pojeo pola lubenice i dva pečena kukuruza, ubio tucet komaraca i upozorio mamu da prestanemo s paralelnom istragom, jer je potraga za dječakom njihov posao, a vjeruje kako je dječak ili mrtav ili prodan u bijelo roblje. Najvjerojatnije u Italiju. Ako je mrtav, milicajac je izračunao, tijelo je Dunavom sada već sigurno putovalo nizvodno od Đerdapa, ali još nije stiglo do Crnog mora. U slučaju da je tu negdje u okolici naselja, rekao je, oni su činili sve da ga pronađu i dovedu kući da ga roditelji toliko izmlate da mu više nikada ne padne na pamet nestati po ovakvoj vrućini.
Mama je bila jako ljutita na mene i Bojana nakon što je milicajac otišao, ali svejedno nam je ispekla kukuruze. Sanja je pobjegla na bazen i nju je tek čekala kazna. Marinko je radio drugu smjenu, što je značilo da sam se ipak izvukao od potencijalnog kažnjavanja. To nas, pak, nije zaustavilo da i dalje kujemo planove kako ćemo pronaći nestalog dječaka. Da su barem Goran i Dragan ovdje, govorili smo dok smo sjedili u mojem vrtu, za stolom koji je prekrivao plastični bež stolnjak s uzorkom neidentificiranog zelenog cvijeća.
Pola ljeta neuspješno smo pokušavali odgonetnuti o kojem se cvijeću radilo. Nas dvojica, Sanja, mama i sva sila susjeda. Stolnjak je bio kupljen u Mađarskoj pa smo pretpostavljali da je to neki mađarski cvijet. Komšinica Marica tvrdila je da joj je drugarica iz tvornice Mađarica pa je valjalo nju dovesti i pitati. Nakon milicajca, pojavila se s Ilonkom.
Ilonka je nosila naočale i osmijeh koji je otkrivao zube boje bijele kave. Marica je tvrdila da se ne može dobro gatati iz šalice ako je kava bila pomiješana s mlijekom. Govorila je da je budućnost tada neizvjesna i nepredvidljiva. Ilonka je puno pušila i nije marila za budućnost. Na Maričin upit da identificira nepoznato cvijeće na mađarskom plastičnom stolnjaku, odmahnula je glavom i odgovorila da ne zna, ali da bi još malo kolača jer su zaista odlični, pa pitala mamu može li joj prepisati recept, a mama joj je odgovorila da nema papira zato što smo nas dvojica cijelo naselje oblijepili plakatima zbog kojih im je i milicija u kući bila. Na to se Marica stala iščuđavati, a Ilonka je pojela preostale kolače s tanjura. Mama je uzela gornji dio kartonske kutije od cipela i na bijeli karton pisala recept, pažljivo, jer se tinta od kemijske olovke razmazivala na glatkom bijelom kartonu pa je puhala u njega kao da su slova tek ispečeni kolači. Mi smo žvakali pečene kukuruze i mazali se Autanom, koji je samo privlačio komarce, trudeći se ne sudjelovati previše. Marica je jednu po jednu šalicu od popijene kave okretala naopako, pa ih ponovno okretala i gledala u njihovu praznu unutrašnjost s velikim zanimanjem. „Neće biti dobro“, rekla je Marica.
Često sam mislio na Maričinu prognozu iz taloga kave kada se situacija u naselju počela mijenjati nagore. Nestali dječak nikada nije pronađen, za novu nestalu djecu nitko nije mario, pa ni milicajac znojnih pazuha, a je li za to bila kriva Marica, talog kave, mađarsko cvijeće ili nešto četvrto, pojma nisam imao.
Više mi se nije dalo smišljati odgovore na preostala pitanja, pa sam predao do pola ispunjen papir i izašao iz učionice. Tišina koja je vladala hladnim školskim hodnikom za vrijeme nastave bila je sablasna. Takvu tišinu zamijetio sam još jedino na djedovu sprovodu.
Zapravo mi on i nije bio pravi djed, ali kako pravog nikada nisam upoznao, poslužio je i ovaj. Branko je bio Marinkov otac, inzistirao je da ga zovem deda, mama mi je govorila da ga zovem čika Branko, a Sanja da ga zovem deduh. Marinka uopće nije zanimalo kako ću ikoga zvati, a ja sam zbog sveg tog pritiska izbjegavao Branka. Bila je to šteta jer je Branko uvijek imao slatkiša koje je dijelio, a ja zbog pristojnosti odbijao. Ponekad je imao i dinara koje mi je silom gurao u džep dok sam ja tobože bježao. Bio je pun zanimljivih priča koje sam ušima gutao sve dok me Marinko, mama ili Sanja ne bi potjerali od Branka, a ja sam bio previše zbunjen da bih im se usprotivio.
Branko je bio veseli starac koji je hodao uz pomoć štapa. Imao je jedan krnji zub i tek nekoliko sijedih vlasi. Koliko god da sam ga izbjegavao, toliko me on uspijevao uhvatiti. Prepriječio bi mi put rukama ili nogama, uperio štap poput puške i rekao: „Ne mrdaj, bre, sad si moj!“
U svakoj recčenici koristio je riječ bre. Bre ovo, bre ono. „Dođi, bre“ kada te trebao ili „Ma beži, bre“ kada si mu smetao.
Jednom je Marinko bio toliko pijan da je mamu zaključao u podrum, Sanju istukao, a meni se prvi put obratio. Rekao je: „Miči mi se s očiju, kopile.“ Tada nisam znao što znači kopile i kako sam mogao biti na Marinkovim očima ako sam sjedio na podu svoje sobe i vozio žuti plastični taksi. Bio je to dan kada je deduh umro, a ja sam ubrzo shvatio kako su i ljudi koje sam izbjegavao mogli ostaviti prazninu.
IGOR BELEŠ djetinjstvo je proveo u Borovom Naselju, u vremenu koje je pokušao djelomično iz sjećanja prenijeti u ovu knjigu. Kao dijete vozio je bicikl, a u odrasloj dobi već ga godinama planira iskopati iz podruma. Pauzu od pisanja bio je napravio kako bi puno vrijeme mijenjao pelene, a danas se ne smatra književnikom, nego sredovječnim ocem jednoga. Kad ne radi ili piše, svira klavijature u najstarijem crikveničkom punk bendu te slaže piramide od knjiga, stripova i novina pa ih onda čita redom s debelim zaostatkom.
*
“Pet jedanaestogodišnjaka, nerazdvojnih članova An družine, u Borovu je naselju 1991. krenulo istraživati misterij nestanka djece i nekih obitelji iz njihova naselja koje se mijenja iz dana u dan, pa sve brže, iz dana u noć, u noći u kojima se sve češće čuju pucnjevi, detonacije… No, njihovo je prijateljstvo iznad svega, pa im ni činjenica što doznaju da su odjednom postali Srbi ili Hrvati ništa ne znači, dok ona u svijetu odraslih postaje ključna. Zbog prijateljstva i nerazumijevanja svijeta koji im baš nitko ne pokušava objasniti – a teško da se i njihovi roditelji dobro snalaze u galopiranju rata – upadat će u sve veće nevolje i njihovo će idilično djetinjstvo, obilježeno stripovima i glazbom, začinjeno prvim ljubavima, postupno prerasti u triler i horor. Listanje kupusa jedan je od prvo ljepših, pa poslije mučnijih i napetijih, a sve skupa potresnijih i humanijih romana napisanih podosta posljednjih godina. Roman Igora Beleša svojevrstan je križanac slavna serijala Enid Blyton 5 prijatelja i filma Ostani uz mene, nastalog po scenariju Stevena Kinga, samo što je ovo 5 prijatelja za odrasle i za one koji zbog rata nisu nikada uspjeli odrasti ili su, pak, to uspjeli, ali okrnjeno, ukrivo, a da za to nisu krivi.” – Kruno Lokotar
Noć na samoj ivici jutra. Sklanja tanko žensko koleno sa stomaka i oprezno se izvija iz postelje. Odlazi do prozora i gleda ka pustoj ulici. Oseća kako se u njemu gase poslednji plamičci požara.
Posle dužeg vremena okreće glavu nazad ka sobi: ulična svetiljka obasjava siluetu zgodne devojke na krevetu sa lisicama zaboravljenim na levoj ruci. Svetlost i mrak seku njeno lice koje kao da je zaspalo po sred filmskog plakata. Postaje mu toplo oko srca dok je gleda, ali to traje kratko. Ne može da nađe mobilni u polumraku. Ne pali svetlo. Tiho preskače čipkasti veš i uzima laptop sa stola. Odnosi ga u toalet. Beščujno zaključava.
“Prošlo je, koliko, sedam godina od kad smo raskinuli?
Si i dalje sa onim klincem?
Nisam ti ništa pisao, pa ni o njoj. Zove se Mira i ne odobrava moje samosabotaže prerušene u uglancani, akademsko-odbranjivi, pop-referentni nihilizam koji si ti potajno obožavala, i mogu sasvim realistično da zamislim da imam decu s njom, i čini mi se da namerno klizim k tome, i srećan sam, mislim ako je sreća sekira kroz granje samotnjaštva i loših navika.
Pišem ti sada preventivno. Iz straha da ne sjebem stvar. Ne mogu da procenim koliko mi je tanak led pod nogama, pa sam mislio da bi možda bilo pametno da ti kažem, kao protivotrov gubljenju razuma, da te posle toliko vremena i dalje redovno sanjam. To je jedna od retkih stvari koje ti nikad nisam rekao. Bolje da ne znaš ukupan broj (ali evo, za sad, od početka godine — 13 puta).
Pokušavam da rešim stvar. Idem opet na terapiju, skoro godinu redovno meditiram, trčim, na to imam i dva(!) hobija, a probao sam i s pečurkama. Ne znam. Možda ovo jedenje govana pomogne.
Snovi su uglavnom debilni:
– svađamo se
– zajedno smo
– nekad raskidaš
– nekad raskidam (zamisli tu naučnu fantastiku)
– jebemo se ko pomahnitali po krovovima zgrada ili toaletima po čijim zidnim pločicama se sami od sebe ispisuju pohvalni i eksplicitni komentari na naše jebanje kao tekstualni prenos uživo
– ulećeš mi u usta i nozdrve ko mala dosadna vinska mušica
– moje lice je nežna pastorala kojom ti hodaš bosa i spokojna
– nekad te ignorišem dok me ignorišeš
– nekad se gledamo dok se smejemo dok jedemo
…ali u svakom jebenom snu, bez izuzetka, baš u svakom od njih, odvratno, bednički, poražavajuće jako, nedokučivo… te volim(?). Neprijatno glup glagol, znam. Jebiga.
Umesto da radim na ostvarenju realnijeg(?) sna o izmaštanoj zbirci, da pišem priče o radničkoj klasi, o konačnoj revoluciji, o životu kao čekanju smrti, o porodičnoj istoriji, o raspalim brakovima ili egzistencijalističkim nedaćama, apsurdnim paralelama i neočekivanim različitostima, ili, u krajnjoj liniji, o ritualu učestalog kuvanja čaja na poslu kao vrsti surogata za hvatanje vazduha da se ne bih udavio u dubinama besmisla, ne. Umesto svega toga ja te ili sanjam ili ti, evo, pišem o vlastitoj psihopatologiji jeftinim jezikom romantičara.
Ne znam.
Svet je kanalizacija sazdana od ironije i sarkazma, i ja bez poteškoća plutam u njemu. Zato mi ova neočekivana iskrenost deluje kao trenutak mentalne zaostalosti za tim istim svetom.
Ne bih smeo ovo da istipkam u našem skoro-pa-mrtvom vajber-kutku na kome redovno menjaš profilnu jer si jaka i odabiraš da nemaš nikakve društvene mreže pa tim čestim promenama profilnih slika valjda kompenzuješ vrstu nepostojanja. A možda bih i morao da ti ovo pošaljem.
Ne znam.
Taj kanal komunikacije, taj planski, minimalni prežitak nam služi za (neredovno) čestitanje rođendana i da svake prestupne godine napipamo kada smo sami pa nekako eto na par sati kao igrom slučaja uživo rastrgnemo jedno drugo. Kao pre dve zime kad te je oženjeni ostavio a kad sam ja završio sa najdužom šemom, a pre one dvomesečne veze sa sotonom lično.
To veče kad smo se poslednji put progutali je padao prvi ozbiljniji sneg poprskan smradom zapaljenih kontejnera. Pahulje su bile velike i tužne ko perje na živo očerupanih labudova. Bio je duboki minus, ali smo strateški držali odškrinut prozor iznad kreveta da se ne bi spržili od strasti. Kao da smo bili na noć pušteni iz zatvora za izbezumljene.
Znaš šta, valjda sam uz svo silno naprezanje i nadljudsku snagu volje uspeo da te proteram iz svesti ali izgleda da zapaljenje mozga u snovima ne želi da prestane. Malopređašni, 13. san: šetam s Mirom pored reke, kobajagi 25. Maj, nailazimo na tebe, ti vodaš buljuk pasa ko da si prekarijat sa Beverli Hilsa, stajemo da popričamo, požar u meni se rasplamsava, razmenjujemo nebitne reči, požar divlja, plamen se probija kroz sve pore i telesne otvore, nastavljamo svojim putem, budim se, požar jenjava. Grlim komiranu Miru dok se ne ugasi(m), ustajem i sve ti ovo pišem.
Ako ću skroz na skroz iskreno: ima nekih okidača koji mi te vrate i na javi. Žene koje rade špagu kao dobar dan. Mjuzikli, jebali te mjuzikli. Neurotične devojke za koje si spreman da daš život jer samo kad si s njima osećaš da život postoji, a koje tankim, princezastim prstima haotično i bez stajanja uvrću pramenove kose dok grozničavo i sa oduševljenjem pričaju o horoskopu kao da nisu završile psihologiju sa prosekom 9.8. Kliše drečavo crvenog ruža na opušku. Još jedan kliše — životno-ugrožavajuća količina jeftinog ženskog parfema u gradskom prevozu koja štipa oči. Oči ko dva velika kestena koja bih dečački da tutnem u džep u koji ću onda svako malo da guram prste da bi ih dodirnuo i potvrdio da su još uvek tu kao da to nije kestenje već odgovori na sva pitanja.
Čini mi se da mi je dosta. Možda je i za mene i moje dobro došlo vreme da postanem racionalna pička. Nemoj više da mi dolaziš u snove. Nigde. Budi mi zauvek najbolje.
R”
Neće poslati. Zna da neće. To je napisao sebi, za sebe.
Delete all
Undo
Delete all
Undo
Send
(…)
Delete this message for everyone in this conversation.
“Srećan rođendan sa zakašnjenjem od 3 i kusur meseca. Želim ti da ispadneš muško pa da ti meni čestitaš na vreme, da mi daš razlog da ja tebe onda častim uživo. :ljubičasto_srce: ”
To je njena davna, poslednja poruka. Zaklapa laptop i vraća se u krevet. Ne zna šta će do kraja dana da uradi. Navija za to da nekim čudom prespava skroz do onog tamo jutra. Danas joj je rođendan.
________________________________________________
LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020) i jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022).
Roj pčela, kao nešto neviđeno ali potpuno stvarno, zujao je oko košnice i poneka pčela, onako umorna, kao kornjača je prelazila s ruke namrštenog ujaka na prag košnice. A on, onako bezazlen i sasvim bez iskustva, kako to mogu samo deca, počeo je da ih voli. To se desilo nekoliko dana ranije. Ujak ga je poveo iza kuće gde su se nalazile košnice i, bez zaštitne mreže i rukavica, podigao je sa zemlje nekoliko pčela koje su od umora pale pored košnice. Tog dana, prvi put je upoznao nežnu, prijateljsku prirodu pčela i naučio da njihovi nemilosrdni ubodi prete samo onima koji ugrožavaju košnicu. Osetilo se da on nikada neće biti jedan od tih. I sada, dok ih je posmatrao iz blizine i udisao topli miris meda, izgledale su mu blagonaklone. (Mada ta blagonaklonost je, između ostalog, počivala na činjenici da su se umorile, a zatim i u njihovom odlučnom letenju, s glavama isturenim napred, kao da ih neke nevidljive niti vuku ka mističnoj košnici.) I tako, dok je spremao svoj radni alat, mali i simpatičan kao što je i on sam, koji je voleo da koristi kada pomaže ujaku, video je preko velike bašte kako su se ujak i majka udubili u razgovor s nekim na ulici. Kao da je jedva dočekao njihovu zaokupljenost da odjuri do košnice. Majka je za tren instinktivno okrenula glavu prema kući i pogledala s osmehom sina, koji nekud trči. Našao ih je u istom položaju kao pre nekoliko dana, kada je sa ujakom prvi put došao: na zemlji, dva koraka udaljene jedna od druge i usamljene među svežim kočevima za paradajz. Izustio je jedno “uuu!” kao izraz oduševljenja što je sam s njima. Ovoga puta, može se reći, osetio je pravo divljenje: zujanje roja, zatim pčele sa crvenim člancima na nogama koje su aterirale na prag košnice i ulazile polako u nju. I sada mu se učinilo da je dva puta video jednu veliku pčelu, veću od drugih, i srce mu je zalupalo od pomisli da je to Matica. (Ona se nalazila negde u sredini košnice, odakle je mnoštvom nevidljivih niti upravljala pčelama.) Na kraju, zbog toga je pre svega i došao, približio se polako da pogleda da nije možda dole pala neka umorna pčela. Posmatrao je duže vreme, i taman kada je pomislio da toga dana neće imati sreće, ugledao je jednu pored svojih nogu kako veoma sporo hoda. Imala je sasvim mala krila. Pomislio je da je to sigurno sasvim mlada pčela. ali onda je video još dve sa sličnim krilima, uvučene do pola u zemlju. Odjednom, hodanje prve pčele mu je izgledalo kao nemoćno teturanje, a krila su joj bila suva i izgledala su jadno. S pogledom prikovanim za njih, kao da se suočava sa životnim problemom, shvatio je da su sve tri već ostarele. One druge se nisu mrdale. Izgleda da su već umrle. On je spustio svoj nežni dlan na meku zemlju i ona je nastavila da hoda po njegovim prstima. Pošto ju je rukom, koja je malo podrhtavala, stavio na prag košnice u nadi da će one gore da je izleče ili da joj nekako pomognu, ona se okrenula, krivudavo vratila i pala na zemlju. On ju je ponovo stavio na prag, ovoga puta dublje. Ona je krenula napred, a zatim kao da se nečega setila, okrenula se, prošla ispod praga i ponovo pala. To se ponovilo više puta. Kada ju je stavio poslednji put, tužan i ožalošćen, učinilo mu se da se ona nečega plaši. Kod ulaza je bila gužva. Osim onih koje su ulazile i izlazile ne primećujući uopšte pčelu koja se kolebala, bile su tu i neke koje su stajale na jednom mestu i kao da su preteći mahale krilima. Kao da su čuvale stražu. “Možda zbog njih…”, pomislio je dečak. “Starica” je ponovo uzletela. On ju je gledao kako nastavlja svoje besciljno letenje, koje mu je izgledalo kao letenje deteta koje su izbacili iz kuće i koje je izgubilo put. Onda mu se učinilo da je primetio jednu nevidljivu nit koja mu se slučajno obavila oko noge, kao neki mrtav deo tela. (Matica drži niti koje su joj potrebne, ostale kida.) Iz glave je nešto počelo naglo da joj niče, kao neka nit, takođe i na sredini tela, i na kraju neprekidno zujanje ušlo mu je u uši, poremetilo misli, a zatim, odjednom, povukla se nekoliko metara dalje, ne prestajući s tim zujanjem. Tada mu se samo od sebe sve razjasnilo. “To je nepravda!” rekao je skoro glasno. Iznenada, nešto munjevito kao da ga je ščepalo za grlo i stezalo polako ali bez milosti. I trava okolo samo što se nije pokidala od bola. Kasnije se neće sećati skoro ničega. Pamtiće samo to da mu je u grudima postajalo sve teže i teže. Mutan pogled kroz skramu od suza, počeo je da mu se mrači od mržnje prema gomili pčela koje su letele gore-dole, uopšte bez nekog smisla i bez osećaja krivice. Nesvesno je stezao štap koji mu se našao u ruci, kao da mu to pomaže da istrpi težinu u grudima. Kao da je to bilo poslednje sredstvo da stvari privede pravdi. Iznenada, ruka koja je držala štap završila je pokret udarcem i začuo se prasak, kao suvi kašalj starice, da bi se zatim kao alarm oglasilo zujanje hiljada. Malo kasnije, dečakova majka, koja je instinktivno okrenula glavu u pravcu kuće, videla je sina kako skače i pravi neke čudne pokrete, kao što se ponašaju deca posle lošeg spavanja. Kada joj je brat užasnutim glasom nešto rekao, oslobodila se ukočenosti i potrčala izbezumljeno prema detetu, ne znajući šta da čini.
s albanskog prevela Naile Imami
– iz knjige “IZ PRIŠTINE, S LJUBAVLJU” /Nova albanska književnost Kosova/, Algoritam Media, Beograd, 2011. –
________________________________________________
ILIR GJOCAJ rođen je u Peći. Diplomirao je na Odseku za književnost i na Odseku za dramaturgiju univerziteta u Prištini. Piše drame, filmske scenarije i priče. Radi u “Kosovafilmu”.
Mislav je bio zaljubljen u gospođu Jelicu već pune dvije godine. Ona je bila udana žena i majka dvoje djece. Njezin suprug bio je tradicionalan muškarac koji je svakodnevno kupovao dnevne novine s kojima se neprekidno prekrivao, fizički pa emotivno. Mislava nije zanimao Jeličin suprug, jer nije preferirao poliamorne veze, niti su ga zanimala njezina djeca, kći Sanja i sin Duje. Zanimala ga je samo tajnovita Jelica. Njezine upale zelene oči i ružičasti jezik na kojem su se nataložili slojevi crne kave. Potajno je, tijekom jutarnje smjene, uživao u njezinom teškom zadahu kada bi ona zaboravila oprati zube. Maštao je o tome da joj studiozno podere hulahopke i oslobodi njezina bucmasta bedra. Kod kuće je kupio nekoliko sličnih pari hulahopkica pa se s njima igrao kao mačka sa klupkom vune. Mislav i Jelica zajedno su radili u administrativnom uredu na devetom katu nebodera boje čokolade, koji se smjestio u širem centru grada. Mislav je bio duboko zahvalan sudbini što ih je spojila jer nije znao što bi on bez nje. S druge strane gospođa Jelica uopće nije primjećivala Mislavove muke. Prepustila se koži sredovječne žene koja se opuštala pred starim televizorom. Uživala je u svemu što je bilo normalno i obožavala je to naglašavati. „Pa normalno“, rekla bi kolegici, susjedi, djeci, mužu pa čak i televizoru. Jednog dana, oko sedam popodne, Jelica je pred svojim normalnim televizorom iznenadno umrla. Da li se kroz njena umiruća usta uspjelo otkotrljati lakonsko, sudbinsko „pa normalno“, ili jedva razumljivo „normalno“, nije bilo važno. Oko nje nije bilo nikoga. Zabavna televizijska emisija samo se nastavila emitirati, ni minuta šutnje, ni jedan uzdah, baš ništa. Njezina kći Sanja u to je vrijeme bila u kozmetičkom salonu na šivanju ukrasnih noktiju, a sin Duje na rekreativnom nogometu. Muž je još uvijek bio na poslu. S obzirom kako njezinoj smrti nitko nije bio svjedok i kako se njezine posljednje riječi Smrti samoj nisu dopale ona se neočekivano povukla. To je rijetkost, ali se povremeno događa. Dakako, nešto od smrti je i ostalo. Stoga se Jelica, kada je njezina kći Sanja zazvonila na vrata, samo trznula i otvorila oči. Bez puno razmišljanja digla se i krenula prema vratima, krenula prema svojoj kćeri, kao novorođeni zombi. Kći Sanja bila je potpuno zaokupljena mobitelom i nije primijetila ništa neobično. Nije čula ni kada je njezina, recimo, mrtva majka Jelica blago zarežala dok je prolazila pored nje. U nekoliko koraka odšetala je do svoje sobe i nemarno zalupila vratima. Poremećena Jelica samo je stajala na mjestu i blago se treskala čitavom tjelesnom dužinom. U njezinim udovima drmao se probuđeni apetit i pomahnitali libido. Niz usta joj se slijevala slina, a iz vagine joj je tekla tečnost. U dubini sebe, gdje je još uspjela zadržati pristup ljudskosti iz prošlog života, Jelica se čudila kako je mokro biti zombi. Sva ta pohlepna tečnost namakala joj je odjeću i mijenjala miris njezina tijela. Protrljala je jezikom zube a oni su nezainteresirano popadali vani, nekoliko zubi čak je progutala. Izgledalo je kao da se guši, ali to za mrtvaca ionako nije bio važan proces. Zbunjena i željna vratila se pred televizor i ostala tako sjediti satima. Oko šest sati ujutro podigla se s kauča i vrlo nezgrapnim koracima odšetala do bračne sobe. Njezin živi suprug spavao je u krevetu. Pogledala ga je kroz ostatak svoje istrošene ovozemnosti. Djelovao je kao prekuhani rezanac, nepečeni kotlet, mokri kruh, a takav ni novom zombiju nije mogao biti ukusan. Nije shvaćala zašto, ali iako je bila živo-mrtva i dalje je osjećala kako mora na vrijeme stići na posao. Nezgrapnim pokretima navlačila je hulahopke koje su, jedna za drugom, pucale od njezinog pritiska. Na kraju je noge uspjela prekriti sa pet pari hulahopki od kojih je svaki par imao po nekoliko velikih rupa. Obukla je radnu odjeću do kraja i izašla na cestu. Paradoksalno, drugi ljudi, koji su žurno hitali svojim životima, nisu je primjećivali. Kao da su svi na neki svoj način, dolje u vrevi, bili hodajući zombiji. Kao da je Smrt sve zaboravila i preselila se kod Zaborava (to bi bila zaista zanimljiva ljubavna priča). Mislav je bio pored automata za kavu kada je Jelica sjela u svoju škripavu uredsku stolicu. Većina njihovih kolega u to je vrijeme bila na jutarnjem sastanku sa šefovima. Šefovskim šefovima. Osjetio je kako je Jelica drugačija i prije nego ju je pogledao. Pod tenzijom njezine promjene vruća zaslađena kava iskliznula mu je pod prstima i prolila se posvuda. Bio je dovoljan samo tihi Mislavov poziv „Jelice“ i ona je već bila pored njega. Prvi put od kada je postala zombi netko joj se obratio. Šokiran njezinim izgledom kičmom mu je prostrujala munja, a u ušima mu je zagalamio grom. Brzo ju je odvukao u uredski toalet i zaključao vrata. Dirnuta pažnjom Jelica se Mislavu ozareno osmjehnula bez ijednog zuba u glavi. U njegovoj je pak glavi krv proključala i počela mu hitati krvnim žilama kao da juri u najbržem vlaku smrti. Ona je bila nemilo gladna i njegovi udovi činili su joj se puteno slani i hrskavi. Nespretno je zborila i počela ga glasno lizati. Mislav je proživljavao zanose iz noćne more, ali usprkos nejasnom užasu nije se mogao othrvati mnogim glasnim vrhuncima. Za vrijeme njihovih bliskosti, ostali uredski zaposlenici sjedili su na svojim radnim mjestima u dubokoj i pažljivoj tišini. Prazno su piljili ispred sebe i gutali slinu kada bi im se popela preko grla. Čekali su da ljubavnici otvore vrata zahoda pa da mogu kriomice pogledati u njihova besramna tijela. Nakon nekih pola sata Mislav je počeo osjećati veliku slabost u koljenima pa je uz duboki uzdah otključao te otvorio vrata toaleta. Pijano se gegajući pokupio je stvari iz ureda i otišao bez pozdrava. Ona je otišla poslije njega. Nju se nisu usudili ni pogledati. Nikad se više nisu pojavili na radnom mjestu, niti je itko znao što se poslije dogodilo s njima. Nakon nekoliko dana izbivanja Jeličin suprug nazvao je ured da pita je li ju itko vidio. Rekli su mu kako im se čini da već par dana nije došla na radno mjesto i to mu je bilo sasvim dovoljno. Nije se više raspitivao za nju i nije ju tražio. Mislio je ponekad na nju, tu i tamo pala bi mu na pamet, ali nije mu se dalo razvijati tu ideju. Takav je život, čudan, rekao bi sam sebi i nastavio dalje. Sanja i Duje dobro su se nosili s nestankom majke i zbog toga uživali u dodatnim bodovima za hranu u kvartovskoj menzi. Ovu prvu zombijevsku varijantu zamislio je otkačeni Mislav kada su mu navečer, poslije omiljenog televizijskog kviza, iz ureda javili da je gospođa Jelica umrla. Prvotni razlog njihovog poziva, bio je naravno, poslovne prirode, netko je morao preuzeti njezina (zombi-uredska) zaduženja. Mislav se nije mogao pomiriti s tim da je umrla, a da ju on nije makar jednom uštipnuo za obraz. Nekoliko sati prije nego su mu javili Jelica je još uvijek bila na kauču u mentalnom limbu, a pored nje je čamila Smrt. Jer, Smrt je toliko duboka da čami i dok brzo prelijeće. U tom jednom trenu kada se Smrt durila na beskrajno dosadne okolnosti u kojima se našla, Jelica je donijela odluku kako će sutra sve biti drugačije. Odjednom se sjetila uredskog Mislava i brzinom svjetlosti shvatila njegovu čežnju. Ustala je s kauča i odvezla se na posao. Stigla je na posao dotjerana i sređena poput žena sa naslovnica makeover časopisa. Hodala je kao paun i gledala uokolo kao gladna lavica. Bez ustezanja, došla je do Mislava, uzela ga je za ruku i povela ravno u toalet. Zaključala je vrata okretnim pokretom samo jednog prsta i upalila svjetlo. Da, svjetlo. Onda je svom energijom, za koju nije ni znala da postoji, u njenoj dubini, navalila na Mislava. Libido je vrcao s njezinog naboranog, ali gipkog tijela. Mislav ju je pratio poput poslušnog psića, poput gladnog orla i poput naivnog zeca koji hita ravno u rupu. Nije je bilo briga što im kolege uzbuđeno lupaju po vratima. Atmosfera je bila naelektrizirana i svima im nakostriješila dlačice na koži. Kad je sve bilo gotovo a nije bilo tako brzo, izašli su iz toaleta pred prijekorne poglede. Jelici nije bilo stalo. Vrtjela je glavom amo tamo i pućila usne. Mahnula je svima i samoj sebi u bradu nježno rekla „sutra će biti još bolje“. Ovu drugu emancipacijsku varijantu u onom jednom jedinom trenu zamislila je gospođa Jelica kada je Smrt na tren postala egocentrična pa izgubila koncentraciju i volju za svoj posao. E taj tren Jelica, carpe momentum. Ali, za carpe diem nema vremena. Nažalost, konačna i nepobitna je posljednja, smrtonosna varijanta. Jer, Smrt je dakako trajna. Pogledala je svojim beskrajnim crnim očima Jeličin trailer o boljem sutra i nije mogla doći sebi kako se samo ta usudila. Već drugi tren završila je ispravno svoj rutinski posao. Kći Sanja zvonila je na vrata i nitko joj nije otvarao. Zvala je oca i brata na mobitel, ali ni oni joj se nisu javljali. Nakon pola sata zvala je policiju i plačnim glasom im ispričala kako je „bila na noktima“ i kako je sada došla kući i kako mora učiti za test iz matematike i kako će joj se ubrzo isprazniti mobitel, a nitko ne otvara vrata. Policija je došla vrlo brzo i nakon dodatne provjere okolnosti odlučila provaliti u stan. Jelica je bila u sjedećem položaju pred glasnim televizorom, oslonjena na lijevu stranu kauča. Sanja je prvo brzinski otišla do sobe i stavila mobitel na punjač. Potom se vratila u dnevni boravak, pa zatečena prizorom policiji rekla „pa nije ni čudo da me nije čula, kada ovaj glupi televizor tako krešti“. Uzela je daljinski upravljač i ugasila televizor, sjela pored majke i počela plakati. Crni ekran bio je kao crni pogled velike Smrti. Treptaj u ništa. Jelica je eto, ipak i unatoč svemu, imala treptaj sreće. Eh, kada bi Smrt češće treptala (ili, Bože sačuvaj, oslijepila)…
TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na poslijediplomskom studiju, u okviru Sveučilišta Radboud, educira se kao RITHA praktičar (stručnjak za edukaciju darovitih). Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa, animacije i vizualne komunikacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak (2020. i 2021.) i nagrade Na vrh jezika za 2020. godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2022. godine, u sklopu čega izlazi njezina zbirka kratkih priča, “Iz kuće po kojoj pada kiša“. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika.
– Ajde, Matulova, sidi u kabinu, tote ne puše – govori mi mirnim glasom u pet ujutro, netom prije izlaska sunca. Čvrstim stiskom prebire crna zrnca krunice. Ruke su joj prekrivene staračkim pjegama, a nokti izuzetno lijepog oblika.
Vožnja ribarskim brodićem traje tri sata. U kabini se jače osjeti miris brodskog motora i, uz lošiji pogled na more, to je jedini razlog zbog kojeg nevoljko ulazim.
Sjedam pored nje, na krutu dotrajalu deku, smeđih tonova. Svakim dodirom drvene klupe osjećaj pod prstima mi je hrapaviji. Kao da kristaliziraju od soli. Kroz prozore se slabo vidi, na njima su osušeni valovi.
Gilia malo govori. Sve na njoj je nepomično osim usana, iz kojih većinu vremena ne izlazi glas, već se samo pomiču u ritmu molitve. Usavršila je tišinu u svojih preko devedeset godina.
Brod se ljulja, osjećam mučninu, ali ne govorim. Ona to primjećuje i govori mi:
– Lezi i gledaj u krov kabine. Ja kad bi putovala onin autobusima, stavila bi kumpir vako u džep – rasklapa ruke, prekidajući molitvu.
– I onda kada bi mi bila muka, lipo bi ga uzela u ruku i muka bi prošla. U brodovima je lipše. Na moru si, nema ti šta biti mučno – govori mi ona, koja je rođena na Božić. Vjerovala je da onima koji su rođeni na Božić tijelo nakon smrti ostaje čitavo.
Ležim i gledam u krov kabine. Zvuk motora je jednoličan, a na njegov miris se navikavam. Pogledam je svako malo. Nepomičnu u crnoj suknji i crnoj bluzi, sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac. Stare ruke s lijepim noktima prebiru zrnca krunice sva tri sata putovanja. Jagodice prstiju joj blijede pod stiskom zrna. Ostala je navika držanja motike i povlačenja migavice. Gledam te lijepe nokte.
Njezina kći bi mi govorila:
– Ve kakove nokte ima Gilia. Moji su radnički, ka očevi. A ve Gilijine, ka da je manekenka.
Zamišljam ih krvave. Gilia je bila seoska primalja. Gilia je oblačila mrtve. Bila je doček i ispraćaj na malome otoku, koji je čitav vijek čekao svoj prvi svjetionik. Gilijina ruka bi te dovela u život i njezina ruka bi te pripremila za odlazak.
Stižemo na otok na drugom kraju arhipelaga. Blagdan je Sv. Lovre. Nasmiješena je za čelom stola za kojim sjedi nekoliko generacija. Pjevaju. Promatra ih i umače kruh u bevandu. Čisti ribu napamet. Bez gledanja zna gdje se nalazi svaka kost. Nije govornik, ali je slušatelj. Nema ni jednog zuba. Kaže da joj je zubno meso skoro jednako jako kao da ima zube. Najstarija je za stolom. Najstarija je za svakim stolom.
Prebirem po tanjuru. Čekam da završi ručak kako bih mogla obilaziti štandove s igračkama i nakitom. Gilia me promatra i nakon nekog vremena mi se obraća.
– Ajde, Matulova, poij nešto. Ve kako je lipa riba.
Ne jede mi se.
– Manđare, Matulova. Slabe su ti ruke.
Ne mogu više.
– A onda pojubi žlicu i ostavi. Peri pivcu noge!
Sretna ustajem od stola. Dobivam jedan od njezinih blagoslova. Odlazim razgledavati kičaste drangulije na štandovima. Tražim lančić s početnim slovom svog imena. Ne nalazim pravo slovo i kupujem slovo Z, jer kad se polegne izgleda kao moje. Vrtim lančić u ruci i nehotice udaram njime u ogradu. Ispadaju cirkoni iz slova Z.
Sedam mi je godina. Baba mi raščešljava kosu i govori kako je gusta. Pletenica bi bila široka četiri prsta. Češalj zapinje na potiljku. Jaučem. Gilia govori:
– Ki će kose gojiti, triba suze roniti.
*
Gledam joj pletenice. Pitam se koliko se naplakala.
Pratim je doma. Dvanaest mi je godina. Drži se čvrsto za moju nadlakticu. Poziva me do svoje sobe. Obično je ostavljam pred vratima.
– Matulova, oćeš li me plakati kad umren?
– Šta pričaš? Pa ti ne možeš umrijeti.
– Svi umiru, Matulova. Vidi, ‘vu veliku krunicu sam dobila od Pape.
Krunica visi na zidu. Uzima je i ljubi prije nego mi je daje u ruke.
– Siti se da ju stave s menon kad će me voditi u cimitor.
– Ne brini, baba.
*
Odrezali su joj pletenice. Svaki početak kraja započinje rezanjem kose. Gledam je s vrata. Prvi put je vidim u spavaćici. Nisam znala da ima tako bijelu kožu. Oko kreveta su joj kćeri, snahe i nećakinje. Kažu da ne prepoznaje ljude. Ne znam što mi je činiti. Trebam li je obići u tišini ili pustiti na miru.
– Gilia, evo doša ti je neko. Je li znaš ki je? – govori jedna od kćeri.
Usmjerava glavu prema meni. Nasmiješila se.
Obuzima me nelagoda. Strepim čije će ime izgovoriti. Hoće li me nazvati nekom susjedom iz mladosti.
– A kako ne bi znala ki je. To je ‘na Matulova – izgovara, kao da se to podrazumijeva.
Umire. Odlazi u snu. Cijelu noć bdiju uz nju. U lijes, koji je sa zakašnjenjem pristigao s kopna netom prije početka sprovoda, prebacuju je oni koje je dovela na svijet.
Stiže i križ na kojemu piše ime Gilia Humberta. Do tada nisam znala da joj je to puno ime. Ljudi koji su prolazili kroz kuću, bili su svjedoci njezinog sna i tišine, a ne njezine smrti. Izgledala je kao da samo spava. Tražim pogledom krunicu. Na sigurnom je, omotana oko njezinih ruku. Dodirujem joj ruke. Drvene. Hladne. Nisu sklopljene, već su jedna na drugoj. Jedva podižem jednu, tek centimetar, i stavljam medaljicu s nekim svecem. Znam da nije od viška i da bi joj bilo drago. Gledam joj nokte. Tako su lijepi.
Dolazi svećenik obučen u bijelu albu. Nosi tamjan. Škropi ju blagoslovljenom vodom i započinje antifonu:
– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.
Pridružuju mu se pjevači, držeći u rukama Oficij za mrtve. Stranice s kojih najčešće pjevaju, obilježene su papirićima. Započinju pjevanjem psalma 129.
– Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine.
Komuniciraju pjevanjem. Završavaju antifonom:
– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.
Pokušavam se sjetiti nekih njezinih grijeha. Teško mi ide.
Povorka se sprema na kretanje nizbrdicom.
Jedan od njezinih praunuka uzima metalni križ i smješta se na čelo kolone. Iza njega kreću muškarci, po dvojica s razmakom. Žene uzimaju vijence i popunjavaju razmake između muškaraca. Zatim koračaju pjevači i iza njih svećenik s pratnjom. Iza svećenika je Gilijin lijes, a iza lijesa uža rodbina. Zadnje koračaju žene. Koračamo u koloni, slijedeći njezinu tišinu, koju je usavršila u svojih skoro sto godina. Osvrćem se na najstrmijem dijelu nizbrdice i gledam u nastavak imena na križu.
– Ajde, Matulova, šta si stala – govori mi ženski glas iz kolone. Lica se ne sjećam.
Prolazimo pored crkvice na središnjem dijelu otoka. Na zidiću bi sjedile poredane žene u crnini, čekajući početak krunice, svaka sa svojom oko ruke. Bila je jedna od njih i za sobom ostavlja prazno mjesto. Odlaze jedna po jedna, kao crne figure u šahu.
Zvone zvona. Nebo je vedro. Uskoro je vrijeme za branje maslina. Kolona korača, čuje se Oslobodi me Gospodine, zatim Zdravo Marija. S lijeve strane je polje s bunarom u kojemu se miješaju slana i slatka voda. Zamišljam joj okus. Smokve čekaju na nove plodove, na novo cvjetanje iznutra. Prolazimo uz more, bez zastajkivanja. Otvaraju se crna metalna vrata, zavezana konopcem. Gilijin lijes prolazi uz crkvicu. Uz nju su pokopana mrtvorođena i rano umrla djeca. Nastavljam razmišljati o bunaru i nestašici pitke vode. Svako tijelo je jedna postaja. Muškarci u bijelim košuljama i dalje pjevaju glagoljaške napjeve:
– Promislimo braćo šta smo, razmišljajmo zemlja da smo, čast i dika njenog tila, bit će skoro kano gnila.
Ne plačem. Uvjerena sam da će joj tijelo ostati čitavo, njoj rođenoj na Božić.
Vraćam se natrag, preko Maslenice. Strepim od vijugave ceste preko Velebita. Zavlačim ruku u kaput. Primam krumpir u ruku i gledam prema moru, dok mi ne nestane iz vida i nakon toga zatvaram oči, da slika ostane.
– Na moru ti nema šta biti mučno – zamišljam kako mi govori, Gilia sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac.
NATAŠA MATULIĆ rođena je u Zagrebu 1988. godine. Završila je Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekla akademski naziv magistre Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te radi u struci. U Centru za kreativno pisanje pohađa nekoliko ciklusa radionica romana te piše poeziju i prozu. Na mrežnom natječaju CeKaPe-a, 2013. godine osvaja prvo mjesto za poeziju. Do sada je objavila radove u PiK-ovim zbirkama Poezija zlatnih stihova 3 i Poezija nošena morem. Finalistica je književnog natječaja za kratku priču Marija Jurić Zagorka, 2023. godine. Majka je dječaka koji nosi ime jedne rijeke.
Posle pet slomljenih dasaka, reklo bi se da se čovek navikne, ali zapravo nikada ne možeš skroz da oguglaš na to. Ako ste skejter, daska vam je, ako ne najznačajniji, onda barem jedan od najznačajnijih predmeta koje posedujete. Prvo mesecima štekate pare za nju, odvajate od užine i džeparca, koji vam daju babe, dede, uža i šira rodbina, a potom polako birate marku, model, širinu koja vam odgovara. Još ako, kao što je to slučaj u Nišu, nemate pravi skejt šop u gradu – imali ste, ali se zatvorio jer vas je toliko malo da nije mogao da opstane – onda je nabavka nove i dobre daske još teži poduhvat. Jedini ispravan način da vozite skejt je da ga ne štedite. Neminovno je da će daska kad-tad pući, a kad se to desi, prosto ne može da vas ne boli. Boli vas više nego kad vam umre kanarinac. Ma, više boli nego kad vam umre dalji rođak.
– Žao mi je za dasku – kaže Bojana.
Sedimo na ivici korita s lekovitom vodom u Niškoj Banji. Da li je lekovita ili zarazna, teško je ustanoviti, naročito ako sudimo po boji. Ali, kao s Vrežinskim bazenom, i u ovom slučaju nas je baš briga. Uostalom, trideset baba oko nas je već zagacalo u njega do kolena. Ako je njima svejedno, zašto bismo mi brinuli!
– A šta da se radi… Jebi ga, služila me je časno, haha – kažem.
– Aha, sad je s anđelima. Otišla je u velikom stilu.
– Jeste, bilo je grandiozno. Mada, više bih voleo da je stradala od moje ruke, a ne od mašine, znaš? Ako to već mora da se desi, biram da budem Kain.
– Da, ali i ti si završio s povredama. Bukvalno ste pali zajedno.
– Aha, Band of brothers.
Brčkamo noge u zelenoj vodi. Iako je vrućina, ova topla voda na neki čudan način prija. U njoj sam i isprao rane. Još uvek nisu magično zacelile, tako da i nije neko lekovito dejstvo, ako mene pitate.
– Uzećeš već novu i proći će – kaže Bojana i lupa me po ramenu poput fudbalskog trenera.
Ovo je maksimum nežnosti koji sam doživeo od nje, a dvaput sam bio na ivici smrti u prethodna dva dana.
– Ma da, ali nisam nešto dobar s kintom sad. Ne znam da l’ si upoznala onog našeg drugara Dimketa. Nisi? Nebitno, njega boli uvo kad slomi dasku, jer ima još tri rezervne kod kuće.
– Da, znam dosta takvih likova. Ali oni, po pravilu, nikad ne voze nešto specijalno.
– To je tačno – kažem i muljam nogom neku mahovinu u vodi.
Naredna dva sata provodimo u Tramvaj-naselju, snimajući kratki film, čiji smo scenario osmislili za dvadeset minuta, dok smo brčkali noge. Mitar glumi zlog naučnika koji otima Kaću, vezuje je za tramvajske šine i zlokobno urla od smeha, dok ona moli za milost. Izabrali smo jednu tramvaj-kuću, koja je delovala napušteno, improvizovali set i počeli da snimamo. Trenutak pre nego što je Bojana uletela i slomila skejt o Mitrovu glavu – zamahnula bi svojim skejtom, a zatim bih ja snimio svoj polomljeni, tik pored onesvešćenog Mitra, pa bih to spojio u montaži – neki ludak je izašao iz tramvaja i oterao nas sa svog poseda, urlajući.
***
Record.
Ja sam Vuk Vojvodić, imam 17 godina, a danas je 20. avgust. Znam da sam juče rekao da mi je bio najgori dan u životu, ali zapravo je danas najgori dan u mom životu. Ne znam šta je u pitanju, kao da se održava neko takmičenje najgorih dana. Ko zna šta me očekuje sutra. Uglavnom, imao sam smrtni slučaj u porodici. Ostao sam bez daske i… neće biti lako naći drugu. Bukvalno neće biti lako, jer nemam para, tako da moram da smislim nešto. Razbio sam se kao pička, na frontu Bojane nema nikakvog napretka i… ne znam. Ako ništa drugo, ovo je dokaz da putovanje kroz vreme ne postoji. Jer da postoji, dosad je trebalo da se pojavi neka verzija mene iz budućnosti i upozori me da ne radim određene stvari jer će posledice biti katastrofalne.
UROŠ DIMITRIJEVIĆ (1991, Niš) autor je romana Siroti mali ratovi (2020) i Daske (2023). Njegov prvi roman se našao u užem izboru za Ninovu nagradu. U Beogradu je radio kao novinar portala Vice Srbija i BBC News na srpskom jeziku. Kao novinar-saradnik piše za BBC i Oblakoder iz Pariza, gde trenutno živi i radi u strip industriji.
*
„Mogu da kažem da je ovo Američki grafiti, samo sa skejtovima, ali ne sasvim. Mogu da kažem da je Skot Pilgrim bez fantastike, ali ne sasvim. Mogu da kažem da je savršena posveta tinejdžerskim filmovima osamdesetih smeštena u Niš 2004. i ni onda neću uspeti da dočaram do kraja. Ili mogu samo da kažem da je sasvim svoja stvar, pitka i zabavna, duhovita a melanholična, skromna a samouverena, sjajan omladinski roman upravo kad nam je najpotrebniji. (…) Generacijski, tinejdžerski, adrenalinski, melanholični, duhoviti roman. Klizi kao skejt.“ – Oto Oltvanji
Kad se sin Martin vratio iz rata, bila je večer. Ništa nije govorio, poljubio je mamu u obraz, vreću koju je nosio preko ramena bacio na kauč i otišao do hladnjaka. Najprije je naiskap popio limenku piva, nije se obazirao na kekse koje je ispekla Marta, zatim se istuširao, obrijao i presvukao u traperice i majicu. Vojničku odjeću sabio je u veliku grudu i ugurao u smeće. Zatim je sjeo u naslonjač i gledao televiziju. Neka tri tjedna gledao je televiziju, a mama, koja mu je u redovito vrijeme donosila hranu i piće i brinula se da u hladnjaku uvijek bude dovoljno piva, mama je postajala zabrinuta. Jednog ga je dana upitala: – Što ćeš raditi u životu? Uštedjela sam nešto novaca. Ako hoćeš, možeš se nečega prihvatiti… Sin ju je pogledao i odmahnuo glavom i Marti se prvi put učinilo da njezin dečko nije samo umoran, jako umoran, kao što je do tada mislila. Mirno je rekao: – Mama, svega sam se već prihvatio. Svega. Marta je čekala. Činilo joj se da će momak sada progovoriti o strašnim stvarima koje je proživio, o gladi, hladnoći, naporima, o prijateljima koji se nisu vratili s bojišta, možda o krvi, o velikim prestrašenim očima. Ali, sin je šutio. Šutio je i gledao je, dok Marti nisu došle suze na oči pa je otrčala u kupaonicu. Kad se vratila, sin je sjedio pred televizorom, kao i uvijek. Nestala je nada da će se stvari srediti same od sebe. I dok je Marta razmišljala što još može učiniti, sjetio se kako je sin godinama pisao Djedu Božićnjaku za isti dar, za dar koji mu nije mogla nikada kupiti, za električnu gitaru. I pomislila je kako će, ako je sve otkazalo, možda pomoći električna gitara. Nije baš točno znala kakva ona mora biti, zato je za pomoć zamolila susjedova sina koji se valjda razumio u tehniku, kad je već čitave dane ležao ispod svog automobila i iz njega izvlačio sad ovu, sad onu stvar. Kad je susjeda objasnila svoju molbu, on je samo kimnuo glavom i nazvao telefonom. Gitaru su dovezli iz zalagaonice ravno kući, valjda su u zadnje vrijeme imali puno takve robe, puno se gitarista nije vratilo iz rata. Kad je ugledao tu crnu gitaru, sin Martin je kimnuo, ugasio televizor i uputio se u svoju sobu. Zatim se držao svoje sobe i na električnoj gitari svirao stalno istu Hendrixovu stvar “Star-Spangled Banner”. Marti se učinilo da sin napreduje već samim tim što se nečega ipak uhvatio, dok jednog dana nije zgađeno shvatila kako se momak zaustavlja svaki put na istim mjestima i kako mu svaki put pobjegne ista nota. I tako je skupljala hrabrost i pobjeđivala očaj, dok joj jednog dana nije pošlo za rukom, za vrijeme jednog od rijetkih sinovljevih silazaka u kuhinju, upitati ga kako se osjeća s tom crnom gitarom u ruci. Momak ju je pogledao, kao da mu je htjela ubiti mamu, i počele su mu se tresti ruke. Marta je razmišljala da možda mora pozvati susjede u pomoć, ali odmah se sjetila da susjedi već dugo zastiru prozore čim uđe u dvorište i konačno je shvatila zašto. – Nije prava melodija, mama – rekao je njezin dečko, kao da mu je teško govoriti o takvoj neugodnosti – neko vrijeme se pravi da je prava, ali nije, zapravo nije. Pa, čuješ. Marta je kimnula, rekla je da čuje i pitala zašto nije prava, pa ipak marljivo vježba, ali mu se svejedno i beznadno prekida, zašto ipak ne ide? – Prsti, mama – rekao je momak. – Što nije u redu s tvojim prstima? Martu je preplavila tjeskoba, ispunio ju je osjećaj kako je očito previdjela nešto što je doista morala primijetiti. Sin ju je pogledao s užasom i polagano objasnio što bi moralo biti jasno svakom djetetu: – Mama, ovi ipak nisu moji. Kao dokaz ispružio je ruku prema njoj i istegao prste. Marta ih je gledala; sjećala se njegovih prstiju još od samog početka, kad su je milovali po grudima, usne su hvatale bradavice, i ovi su joj se činili isti, jedino nekako, ne posve odrasli; nije znala kako da mu to kaže, jer iznenada joj se učinilo da je njezin dečko tako jako uvjeren da je drukčije, pa nešto i mora biti drukčije. – Ne znam kad su došli. I kuda su otišli oni prijašnji. – dodao je njezin sin i promatrao prste na ruci. – Ali.. – rekla je Marta i razmišljala kako da proturječi, jer odgovoriti nije mogla. Stavila mu je ruku na rame, njezini su prsti legli na njegovu majicu, osjetila je kako mu pulsira tijelo ispod tkanine i pomislila je da će sada momak konačno moći progovoriti, moći reći ono što do sada nije mogao. Ali, samo je čudno pogledao, pa je povukla ruku k sebi i počela pregledavati svoje prste, a on je otišao u svoju sobu i opet počeo prebirati “Star-Spangled Banner”, s istim greškama i prekidima. Marta je gledala pred sebe ispruženu ruku i pokušavala se sjetiti svojih prstiju, ugledati ih onakve kakvi su bili prije nego je počeo rat. Nije išlo, sve joj se vrijeme po glavi vrtio samo onaj čudan, u sebe utonuli zvuk električne gitare koji je dolazio iz sobe njezina dečka i željela ga se riješiti, tog zvuka, ali nije se mogla dosjetiti kako da to učini. Gledala je prste na svojoj ruci. Jesu li se promijenili? Sve joj se više činilo kako to nije nemoguće i sve je više bila uvjerena kako se prije varala, kako prsti koje je pokazao taj dečko doista nisu sinovljevi prsti od prije rata. Možda joj se počelo činiti i to da ni njezini prsti više nisu isti kao prije, ali sve je već bilo suviše komplicirano i uopće više nije željela razmišljati još i o tome. Željela je samo da se taj neznanac, koji nije našao ni pravu melodiju, iseli iz njezine kuće i da se u nju vrati njezin sin. I opet je večer. Marta sjedi na verandi ispred kuće, gricka kekse i gleda u daljinu. Zna da se tamo skriva sljedeći rat. Zna da će sljedeći rat biti strašan rat, lijep rat, da će taj rat sve riješiti, da će njezinu sinu vratiti prste, a njoj sina. Negdje gore, negdje u tijelu njezina sina, nešto svira pjesmu koja će toga dana zvučati kako treba.
ANDREJ BLATNIK (Ljubljana, 1963.), iz zbirke kratkih priča “ZAKON ŽELJE”, Meandar, 2002.
čovjek-časopis 