Category: proza

DNEVNIČKI ZAPISI NIKOLE NIKOLIĆA IZ ZBIRKE “CRNOGORSKO LJETO”, Buybook, 2026.

proza

10. avgust 

Zatočen pod klimom čitam, listam portale, buljim u televiziju. Iscrpljujem zalihe vedrine usljed pritiska svakojakih medijski prepakovanih grozota.

Izraelske svinjarije ulaze u 11. mjesec. Ne nazire im se kraj. U bombardovanju škole izginulo je stotinu ljudi, a kao da nije dovoljno muke, sad se pojavio i polio. Muka me hvata od same jezive vijesti. Nedavno sam čitao Rotov roman „Nemeza“, o epidemiji dječje paralize u njegovom rodnom Njuarku, pa sam dobro upoznat s posljedicama ove pošasti. Nemoguće je zamisliti djelić onoga što se tamo zbiva. U izostanku veće međunarodne pomoći, Palestinci će se morati prebaciti u neki još ekstremniji, dosad neviđeni režim opstanka.

Dok je Mili bio tu, govorio sam mu jedne noći o Amosu Ozu, velikom izraelskom piscu. Čovjeku koji nije poklekao pred tabuiziranjem čitavog jednog pravca mišljenja. Onog o konačnom razrješenju konflikta, ali ne na štetu Palestinaca. Niti vlastitog naroda, podrazumijeva se.

Oz je primjer čovjeka kojeg su krasili izuzetna moralna i intelektualna hrabrost. Oću reći, decenijama je išao uzvodno, argumentovano kontrirajući zvaničnim politikama segregacije, getoizacije, dehumanizacije čitavog jednog naroda. Išao je dotle da je do temelja tresao dogme. Govorio je kako je problematično na svetim knjigama zasnivati ideju o osvajanju, prisilnom naseljavanju, protjerivanju, ubijanju, sve pod izgovorom nekog slijepog moranja. A ovakva dugotrajna, bezočna praksa je do duvara dotjerala Palestince. Svela ih je na stanje nepodnošljive beznadežnosti.

Nekoliko mjeseci pred rat gledao sam dokumentarac o jevrejskim setlerima. Novinar je razgovarao s jednim od njih, upravo useljenim u palestinsku kuću.

„Da li ste svjesni da je to do maločas bio tuđi dom? Da je neko morao biti otjeran kako biste se vi uselili?“

„Jesam, naravno“, odvratio je dođoš ravnodušno. „Nije mi prijatno, ali to je politika moje vlade.“

A politika je takva jer joj to od starta omogućava međunarodna zajednica. Njena višedecenijska suzdržanost dala je za pravo Izraelu da čini što mu je volja. Legitimizovala je najcrnju represiju. I usput svela prošlost na nekakvo okamenjeno grotlo u koje se ne dira.

Čitam noćas sjajnu pjesmu Eve Lipske, „Istorija“:

Stoj. Ne beži od nje.

Ne provociraj je.

Ne pravi

plahovite pokrete.

Ne okreći se naglo.

Ona ti neće učiniti nepravdu

dok

joj ne oduzmeš

činiju  s jelom.

11. avgust  

Završene su Olimpijske igre. Pratio sam s vremena na vrijeme, ono što inače najviše volim: košarku, atletiku, odbojku, pomalo rukomet.

Nego, o nečemu bih drugom. Čini mi se da ova Olimpijada (kao malo koji međunarodni događaj) može poslužiti kao korektivni faktor pojava mnogo važnijih od samog sporta. Ne kažem da će to u svakodnevici pomjeriti brda i planine, ali značiće na simboličkom planu. A taj značaj bi, opet, u budućnosti mogao biti sastavni dio civilizacijske prakse.

Tu prvenstveno mislim na dva slučaja. Alžirska bokserka Imane Kelif proživljavala je linč od prvog do posljednjeg dana Igara. Prošla je pravu Golgotu. Zajedljive, mizogine, automizogine i generalno neznavene njuške frktale su u negodovanju zbog njenih uspjeha, želeći da je u potpunosti ponište i proglase za nešto što nije. Svijet su graktavo ubjeđivale da je žena zapravo muškarac. Želeći, valjda, da na koncu nabijede i nju samu. Zanemarujući sve suštinske fakte koji su govorili suprotno, svojski su se trudili da se djevojci useru u život, i to u danima kad je morala biti koncentrisana samo na borbu. Ipak, kod Imane je proradio pravednički inat. Izrasla je u šampionku, pokazavši na djelu kako je najbolje ućutkati sva ta združena sitnodušja. Zaslijepila ih je zlatnom medaljom.

Druga grandiozna priča tiče se bacanja koplja. Najveći rivali bili su Indijac i Pakistanac – pripadnici zavađenih nacija. I onda su na najvećoj sceni, gdje su neprijateljstva izbrušena u takmičarske nagone, demonstrirali rijetko viđeno pobratimstvo lica u svemiru. Legendarni bacač koplja Niraj Čopra, koji u svojoj Indiji ima status božanstva, bukvalno je pomogao rivalu da ga zbaci s trona. Aršad Nadim prije pola godine nije imao novca ni za novo koplje. A od toga su mu zavisile pripreme za Olimpijadu. Nije mu se našla vlastita zemlja, ali jeste protivnik, i to iz protivnički nastrojene susjedne zemlje. Kupio mu je koplje, glavno oružje. Nadim je zahvaljujući tome osvojio zlato, Čopra srebro. Zagrlili su se pred stotinama miliona zgranutih gledalaca, i te kako upućenih u kontekst. Možda su usput ohladili koju usijanu glavu. Poslije je bivši šampion rekao da je srećan zbog komšijskog zlata, jer to zaslužuju i Nadim i njegov Pakistan.

Kako zaključi naš novinar Nebojša Šofranac, koji je u direktnom razgovoru s Indijcem i doznao ove detalje: „Čopra je osvojio srebro u atletici i zlato u humanosti.“

12. avgust 

U ovim vrelim noćima uspavljujem se uz Youtube. Tražim klipove s oznakom ASMR, što je skraćenica za autonomni senzorni meridijalni refleks. To je ono kad vam izuzetno prija određeni vizuelno-zvučni spoj. Masaža glave, čišćenje prozora, četkanje cipela, šuškanje kesom – nešto od toga lagano mi rastače svijest, dok je ne preostane toliko da napipam prekidač i ugasim svjetlo.

Nedavno sam otkrio nešto drukčiji kanal. Ne bazira se na pomenutom konceptu, ali seže malo dublje od primarnih osjetila. Dira u dušu. Majka u dubokim godinama i njen ne baš mlađahni sin svakoga dana spremaju različiti obrok. Produkcija je ispod amaterskog nivoa; samim tim su mi od prvog klipa prirasli za srce. On odradi traljavu najavu, potom ona uz teške muke stupa na scenu, sprema i pojašnjava, da bi na kraju zajedno kusali u slast. U svemu tome je najslađa baba Dragica – sa svojih 85 godina pokazuje nevjerovatnu istrajnost. Svakodnevni setovi joj definitivno produžavaju život. Skroz je fokusirana, raspoložena za šalu sa onostranom publikom, čak je ovladala i digitalnim rječnikom.

Međutim, posebno je dirljiva njena nježnost prema sinu. Pera ima više od 60, no to Dragici ne smeta da ga zove sinčićem. Sva se pretvara u potrebu da ga zadovolji, odobrovolji, obraduje. Čak je jednom reagovala na komentar, kad je nekome zasmetalo što ju uporno zove kevo.

„Nije to ništa loše, nego je dobro, pošto je skraćeno od Paraskeva“, ne da na svoje čedo neumorna bakica.

Ganutljiva mi je posvećenost starih svojoj takođe ostarjeloj djeci. To je pokazatelj najdubljeg mogućeg saosjećanja. Kao da ih razumiju više nego ikad, jer su i sami prošli kroz to – a i dalje su u tome – pa iz ličnog primjera znaju kuda se ide, što ih čeka.

Znam za jednu odličnu anegdotu. Andrija Nikolić, nekadašnji predsjednik Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, dolazio je na posao i kad je prevalio devedesetu. I dalje je bilo goriva u ovom čudovišnom brigadnom generalu, učesniku Trinaestojulskog ustanka, ranjeniku sa Sutjeske i Neretve. Saradnici se čudu nijesu mogli načuditi što će mu to mrcvarenje pod stare dane.

„Pa pobogu, Andro, što ne ideš više u penziju? Zaslužio si je, da jebe oca, ako je iko.“

„Bih ja, ali ne mogu. Onoj mi đeci nikakve penzije…“

13. avgust

Probudio me je zvuk SMS poruke. Banka mi poručuje da je uzela još jednu ratu stambenog kredita. I tako svakoga 13. u mjesecu, u posljednjih sedam godina – kao da mi neko zalijepi šamar. Osjetim ponižavajući bol, koji brzo ode u zaborav.

Dok vozim od periferije ka centru, jugozapadnom zaobilaznicom oko Podgorice, scenografija je kao da prilazim Kartumu. S obje strane bulevara prostiru se osušene poljane. Ukoliko bih napravio nekoliko koraka, imam osjećaj da bi se sprženo rastinje pretvorilo u prah. Vidikom gospodare napuštene hale aluminijumskog kombinata. Vjetar s jezera crvenog mulja podiže vrtlog prašine, koji ubrzo nestaje u dimu požarišta.

Prizor je bijedan, ali je isto daleko od kartumskog. Tamo dimi iz drugog razloga – već godinu i kusur traje građanski rat, samo što nije medijski potentan poput ukrajinskog ili bliskoistočnog.

Čekam majku na željezničkoj stanici. Treba da se vrati iz Bara, a voz je najbolja opcija, jer ne zavisi od drumskih gužvi. Ipak, kasniće i on. Usporava ga uviđaj na pruzi, nakon što se neki turista bacio pod lokomotivu.

Stojim na peronu, u hladovini. Nad kolosjecima titra jara. Duva vrući sjeverac – može li luđi oksimoron? Okolo grupice domaćih i stranih turista. Ovi drugi su uglavnom Njemci. Najviše koriste željeznicu, dotle da je tekst na poleđini karte ispisan i na njemačkom. Česmi prilazi raspojasani nativac. Naloče se vode; zatim podrigne iz dna duše, ostavljajući je da šiklja uprazno. Jedan mladi Njemac sačeka da procesuira ono čemu je upravo svjedočio, pa sam gasi česmu. Poslije nekog vremena primjećuje jadno stanje u kom se nalazi ukrasna vegetacija. Biljke iz žardinjera djeluju polumrtvo. Sipa vodu u flašu, te ide od jedne do druge, zalivajući ih. Nema što, pravi peronski misionar. Pomislim kako je u par poteza učinio više za Crnu Goru od, recimo, nekog prosječnog lezilebovića iz državne uprave.

Nađa izlazi iz prispjele šklopocije nasmijana i preplanula. Godilo joj je nekoliko dana kod sestre. Uživala je u plivanju, izlascima, a kaže da su je tetošili kao dijete.

„Bježi, sramota me više ići kod njih koliko su uslužni.“

Čašćava me popriličnom količinom povrća iz Crmnice. Tetak Slobo, dugogodišnji kapetan duge plovidbe, posljednjih se par godina skrasio u rodnim Sotonićima, selu u gorskom zaleđu Skadarskog jezera. Postojbini vranca. Zemlja je rajski plodna, ne treba đubrivo. Nići će sve što baciš. Dobio sam nekoliko kila paradajza, paprike, šargarepe, čuvenog crmničkog luka – može se jesti onako, kao jabuka.

Plodovi su kvrgavi. Zamisli, mirišu! Prosto sam zaboravio kako izgleda organsko povrće, sviknut na one imitacije iz plastenika.

Razmišljam što bih sa svim tim. Šarena gomila sama daje odgovor. Nasjeckao sam od svega pomalo, izdinstao na domaćem maslinovom ulju i dobio odličan sataraš. Jedem i osjećam se povlašćeno, svi sastojci su ovdašnji. Rijetka je to prilika u zemlji koja godišnje uveze 700 miliona eura hrane.

14. avgust 

Ovo se zove Lucifer, ovo što nas je snašlo. Toplotni udar sasvim adekvatnog imena. Trajaće, kažu, još nekoliko dana. Preciznosti radi, kao svjedok zarobljen na licu mjesta ne bih rekao da je nekakav novi talas, pošto smo od početka ljeta pod neprekinutim plimnim talasom žege. Prije će biti jedna od onih izraženijih magnituda – dostojna posebnog naziva.

Kroz prozor dnevne sobe gledam prema Garaču. Njegov piramidalni oblik nekako je izgubio oštrinu. Kao da se i on polagano topi od usijanog zraka. Pomišljam da odem na Cijevnu, što više uzvodno, i tako bar malo prekinem ovaj kućni pritvor. Možda bi mi godio kratki dopust na rijeci, uz kriglu ledenog piva. Onda se umiješaju misli o pregrijanom autu, polusatnoj vožnji nepoznatim putem, mogućnosti da je Cijevna presahla sve do granice. Zaključujem da je sigurnije tu gdje sam, pod klimom koja pokazuje vanrednu otpornost. Mnoge su ovih dana kolabirale usljed opterećenja.

Dohvatim se knjige – i dan proleti! Nijesam očekivao takvu efikasnost od autorke za koju prvi put čujem. Ameli Notomb, roman „Živa“. Stukao sam ga od podneva do večeri, praveći samo nekoliko pauza.

Nešto je skroz magično u vezi s ovom knjigom. U početku ostavlja utisak nečeg brzopletog i naivnog, isuviše lako prolaznog, ali vremenom dobija na snazi, narasta u simbolici. Shvatam u čemu je stvar: majstorski vođeni dijalozi. Gotovo čitav roman zasnovan je na razgovorima kroz koje se sve i zapliće i prepliće i raspliće. U stvari, pravog raspleta nema. U tome je glavni štos. Dva potpuno različita kraja sastavni su dio romana. Kao i autorkino pojašnjenje zašto se nije mogla odlučiti samo za jedan.

Po svemu sudeći, postupila je ispravno. Nijesam se dosad susrijetao s ovakvim rješenjem; na kraju uviđam kako mi godi. Notomb ti bukvalno ostavlja dvije mogućnosti. Daje ti odriješene ruke da odabereš po svome nahođenju. U tome ima nečeg toplog, pravičnog. Sad se prisjećam: koliko sam se samo puta na kraju knjige osjetio prevarenim. Primoranim da prihvatim neprihvatljivo.

„Ovaj roman ima dva kraja. Nisam ja o tome odlučila. Dogodilo mi se nešto sasvim novo: kad sam stigla do ovoga prvog, srećnoga završetka, osetila sam neodoljivu potrebu da napišem jedan drugi rasplet. Kada sam to uradila, nisam mogla da se odlučim između ta dva završetka, toliko mi se svaki od njih nametao svojom snagom i odisao koliko zbunjujućom, toliko i neumoljivom logikom likova.“

Kad smo već kod toga – ne bi loše bilo kad bismo i u stvarnom životu mogli ovako da biramo. Oprobamo nekoliko varijanti, bez bojazni od neželjenih posljedica i kajanja koje ne mijenja stvar, pa se tek onda definitivno odlučimo.

15. avgust 

U sumrak, grad mučno uzdiše. Odomaćio se naopaki poredak: skoro devet, a 36 stepeni. Beton emituje suva isparenja. Ulice sablasno puste. Rijetki prolaznici se horski bore za dah. Hodaju otvorenih usta, kao u nekoj nijemoj polifoniji patnje.

S klimom u kolima je ugodno. Ne marim za toplotni šok kad izađem – tad nastupa druga vrsta hlađenja. Vozim polako i razgledam. U nedostatku auta i pješaka, više obraćam pažnju na gradske oblike. Fizionomija Podgorice se dosta izmijenila u posljednjih desetak godina. Tu najviše mislim na mondenske kvartove koji su udarili temelj novom gradskom centru. Jedan se zove City kvart, drugi Central point, treći Master kvart. Urbano, samo urbano, kako veli Rambo.

„Života ti, čemu ovoliko novih zgradurina? Ko uopšte kupuje tolike stanove“, pitao sam nedavno druga, građevinskog inženjera.

„Brate, vjeruj mi da sve plane. Nešto kupuju stranci, nešto domaći došljaci na kredit, a mnogo je i štek stanova za kriminalce i dobrostojeće ljubavnike.“

Uglavnom, patimo od neke specifične vrste Adonisovog kompleksa. Ne možemo previše mijenjati na fizičkom planu, ali možemo na jezičkom. U rječniku svakodnevice čita se naša potreba da budemo veći, poznatiji. Najveće ostrvo – stijenu manju od Lokruma – bez pardona nazivamo Havajima. Jedini vodopad odavno je poznat kao Nijagarin. Oko crnogorske Venecije vlada zabuna, jer čak tri varošice ulaze u konkurenciju: Virpazar, Vranjina i Rijeka Crnojevića. Sve je to rezultat pogrešne procjene turističkih želja. Mislimo da po svaku cijenu moramo imati replike čuvenih destinacija. A ne shvatamo da turisti traže nešto drugo, autentično. Među nekolicinom onih koji su to skapirali je farma magaraca u Martinićima. Gazda je oduševljen činjenicom da stranci ne štede eura kako bi čistili magareća govna.

Ulice puste, ali lokali krcati. Kao zbjegovi usred nepijateljske ofanzive. Bilja i ja smo u Ribnici, na dupke punoj terasi, ispijamo mala piva. Velika bi se smlačila prije nego bismo stigli do polovine. Lucifer nam diktira razgovor. Prepričavam joj puste snove o preseljenju na Durmitor. Ona mi konspirativnim tonom obrazlaže ideju o kupovini planinske kuće. Uobičajena ljetnja maštanja većine Podgoričana. Ljekovita autosugestija, ako ništa drugo.

16. avgust  

Prije neki dan pišem o starosti, a danas nailazim na sjajni pasus Dubravke Ugrešić, iz romana „Baba Jaga je snijela jaje“:

„Kako starimo, tako sve manje plačemo. Za plač je potrebna snaga. U starosti ni pluća, ni srce, ni suzne žlijezde ni mišići nemaju snagu za veliku nesreću. Starost je neka vrsta prirodnog sedativa, možda i zato jer je starost sama po sebi nesreća…“

Na um mi padne moja pokojna baba Zorka, Blagojeva majka. Kad joj je najstariji sin izvršio samoubistvo, sa svojih devedeset godina je bila najprisebnija među ožalošćenima. Nije plakala ni kad je saznala da je pucao sebi u sljepoočnicu, ni kad je nakon dva dana iz bolnice stigla konačna vijest. Ona je bila ta koja je tješila druge. Pamtim njenu nadljudsku pribranost, grimasu potpunog prihvatanja realnosti, riječi koje su poput melema liječile tuđu bol.

Živjela je poslije još nekoliko godina, gotovo do stote. I kao da je svoju filozofiju pomirljivosti dovela do ekstrema.

Par ljeta pred smrt, u kuću joj upadnu dvije lokalne protuve. Namirisali joj crkavicu od penzije. Dojurili smo čim smo čuli što se zbilo, a ona je mirno rekla: „Dobro, bogoti, važno je da me nijesu udarili ili gurnuli. A baš divna dva momka, ko dvije zlatne jabuke, da su živi i zdravi majci.“

__________________________________________

NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), dvije zbirke priča „Atakama“ (2016) i „Posijecite visoko drveće“ (2023), kao i dnevnik „Crnogorsko ljeto“ (2026). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Lana Bastašić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013).
Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima i na portalima za književnost (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Eckermann, Best Book, Fokalizator, Beogradski književni časopis, Čovjek-Časopis, Odzivi, Fantom slobode, Književni elementi, Majska zora). Autor je više desetina književnih kritika, blogova i intervjua (Glif, Vijesti, Kombinat).
Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Njegova priča „Antifada“ uvrštena je u 25 najboljih na regionalnom konkursu za kratku priču „Biber“ 2021, dok je priča „Legenda o uljezu“ jedna od 10 najboljih na konkursu „Trenutak kad je meni počeo mir“ 2023. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, njemački, italijanski i makedonski jezik. Zbirka priča „Atakama“ prevedena je na italijanski i makedonski, a zbirka „Posijecite visoko drveće“ takođe na italijanski jezik. Potonja je bila uvrštena u najuži izbor za premijernu nagradu „Ćamil Sijarić“ 2024. godine.
U periodu 2017-2019. Nikolić je bio umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Član je Savjeta Crnogorske kinoteke, kao i upravnog odbora Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

KRATKA PRIČA ALEKSANDRE ĐORĐEVIĆ: ČOVEK PRVI

proza

Kad se rodio, Zemlja se već beše obrnula oko Sunca četiri milijarde petsto trideset devet miliona sedamsto hiljada puta. Dadoše mu ime Čovek. Pripadao je porodici Prvih.

Starci su negodovali, Starešine kvrčile nos kad su ga prvi put ugledale. „Pih, na koga li je?”, rekli bi i pljunuli pred sebe, nastavljajući pogrbljenih leđa. Štap je bivao sve kraći.

One su bile radoznalije. Noću bi se došunjale i mirisale ga, pa bi ga dodavale iz ruke u ruku i zgledale ga pod svetlošću vatre. Mlađani su ga čuvali od zmija, Mlađane povijale i hranile.

„Zašto je tako ružan?”, povikao je jedan Mlađan i tako mu dodelio prvu vrlinu u životu. Ružan se zadomilo u telu nejakog Čoveka i ostalo tu dugo. Čak i kad mu je koža od modre postala mlečnobela, u ustima počeli da rasti prvi zubi, na glavi vlasi, Čoveka nazivaše ružnim.

„Beskoristan je”, ljutio se Glavni mudrac, „usporava nas”. „Bacite ga u reku, pa ako preživi, nosićemo ga.” Mlađane ga nisu dale, već su počele i same da se bacaju u reku žrtvujući svoj život za njegov.

Počeo je da se diže bez štapa, na zaprepašćenje Onih, ali kad je prvi put pao, povikaše: „Baš je slab!”, i tako mu pripisaše drugu vrlinu.

Čovek Prvi je ipak ustao, zaletao se na lava i u zid, bivao izranjavan, pogružen i iznemogao, ali uvek je išao dalje. Pratili su ga, a da toga nisu bili svesni. Tek nekoliko godina nakon njegovog rođenja, u susednom plemenu, rodila se Čovečica. Ona čak ni kosu nije imala.

„Odvratno”, govorili su pipkajući je štapom. Oni smeliji koristili su prst. Čovek se u početku čudio, gledao u nju, pa u sebe, spuštao ruku do svoje šume pitajući se šta je u njenoj.. Kad je prohodala, poklonio joj je kožu jarca, a ona ju je zbacila sa sebe. Kad joj je kosa bila duga koliko i njegova, i prekrivala joj grudi, poklonio joj je kožu zmije. Čučnula je kraj nje i ispitala joj šare, ali i nju je odbacila. Čovek se uhvatio za glavu i razbio kamen kojim je palio vatru. Potpuno pomahnitao, nasrnuo je na lava, razderao jareću kožu, ugušio beživotnu zmiju i urlikao do iznemoglosti.

Obilazio je oko nje danima i noćima, nedeljama i mesecima, koža joj je bivala naborana i tvrda. Kad je pala prva kiša, zagrabio je mulj i napravio čovečicu po njenom liku. Milovao ju je i pozajmljivao joj glasove, neartikulisane, divlje. Dugo je gledala u nju tugaljivim očima, zatim je uzela u ruke, prstom obišla obline njenog tela, a one su počele da se menjaju, tope, nestaju. Jauknula je, uplašila se i ispustila sestru od blata, koja se razbila u paramparčad.

Kad je propevao, Starci su ućutali, Mlađani se poklonili. Bio je to glas iz stomaka, onaj što je nekada damarao u grudima propao je i mučio ga noćima. Ona nije čula odakle dopire; čula je falš i gledala ga odozgo, sa grane.

Došla je zima.

Kad je zapalio vatru, selo je izgorelo. Posmatrala ga je sa obale reke, ćutke. Odlučila je da ostavi selo.

Prijatelji su joj bili orlovi i vukovi. Pevala je, krotila reku, kupala se na suncu, ali mislila je na Čoveka i na onaj falš. Sad joj je zvučao kao zavijanje vukova, odron stena, snaga vodopada. Brže-bolje je zagrabila mulj sa obale i sačinila figuru nalik na Čoveka.

Vratila se. Selo se smanjilo, štapovi se skratili do zemlje. On je sedeo kraj ugaraka i crtao štapom po pepelu. U pepelu je nazrela svoj lik. Pogledao je gore i umesto sunca video njeno lice.

„Nemam više šta da ti poklonim”, rekao je i pognuo glavu zaraslu u divljinu.

„Želim to”, pokazala je na njegovu šumu. Nije razumeo.

Iz torbe je izvadila figuru. „Sećaš se?” Pružila mu je dvojnika i povela ga do reke. Bacili su ga, struje su ga nosile, vir pojeo. Time mu je pripisala treću vrlinu.

„Pevaj mi”, dala mu je ruku.

„Ali smejaćeš se.”

„Zar nije to ono što želiš?”

I pevali su. Zemlja se obrnula oko sunca još četiri milijarde petsto trideset devet miliona sedamsto hiljada puta, a potomci Prvih zaboravili su značenje Pesme i prvog falša.

_______________________________

ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ (1984) iz Sremske Mitrovice završila je italijanistiku i anglistiku, a zatim nastavila da slika rečima. Od svih uloga, najdraža joj je uloga mame, a najvažnija – uloga supruge. Objavila je tri romana, zbirku poezije i zbirku priča, i ako se parametri ove bajke nisu promenili, živi, peva i igra se u jednoj velikoj kući zvanoj Jezik.

KRATKA PRIČA FEDORA MARJANOVIĆA, iz zbirke “O LJUDIMA I ČUDOVIŠTIMA”, Službeni glasnik, Banja Luka, 2026.

proza

IZABRANA DJELA MIROSLAVA KRLEŽE

Školski bibliotekar sjedi na svojoj stolici. Vrata biblioteke su zatvorena. Sa druge strane dugačak hodnik čeka da se oglasi zvono, pa počinje jeka koraka i glasova. Ponekad se jasno razazna psovanje majke nekog profesora, ljubavna izjava ili svađa, jadikovka zbog loše ocjene ili dosadnih roditelja ili kakva šala. Kad učenici traže lektiru, njihova sreća zavisi od obima knjige. Stranca dočekaju kao rođenog brata, ali im se na pojavu Ane Karenjine oči rašire kao da gledaju crni voz koji juri prema njima. Bibliotekar će izvući neku šalu iz svog redovnog repertoara, zvono će se opet oglasiti, posljednji učenik će zatvoriti vrata i ponovo će nastati tišina.

Prema kvantnoj fizici ono što se ne vidi – ne postoji. Pomiren sa svojim nepostojanjem, bibliotekar prepušta spoljašnji svijet buci kojoj pripada. Nekada je privilegija biti odsutan od stvarnosti, okružen knjigama čiji se nemir može obuzdati sklapanjem korica. Na njegovom stolu su najčešće raspoređene u nekoliko redova. Većina ih je starija od njega, neke decenijama, a neke i više od vijeka. On je dužan znati koliko. Godina izdanja je bitan podatak koji mora unijeti u novi bibliotekčki program. Bez godine nema ni knjige. Kako napraviti čovjeku rodni list, ako ne znate kada je rođen? To ne ide. Sadržaj tih godina, koji se može osjetiti po hrapavosti papira i lijepi se na jagodice sa prašinom, ne interesuje bibliotekara. Ništa više od suvog podatka ga ne dotiče.

Samo nekoliko trenutaka ranije čistačica je izašla iz biblioteke. Bibliotekar je i ovog puta izabrao policu, pozvao je, naglasivši kao i uvijek da ponese masku i rukavice. Pod opremom ona zajedno s njim odlazi do izabrane police, te suvom krpom čisti knjigu po knjigu i predaje mu je. Kad već ima pristojnu hrpu u rukama, on je odnosi na svoj radni sto i vraća se čistačici. Dok traje ples krpa, knjiga i ruku, dvoje ljudi razgovaraju preko maski na licima. Kao i sami, razgovor je zaštićen od viška prljavštine. Nekad će popričati o hrani, o vremenu, povremeno će se požaliti na teške životne okolnosti, ali oboje će paziti da jedno drugom ne pruže ništa više od površnog sapatništva. Čistačici se ponekad otme žalba na ozbiljnije probleme sa zdravljem, na loše uslove na radnom mjestu, na nepoštovanje s kojim se susreće od kolega, i onih „viših“ i onih njoj jednakih, izjada se znajući da njen sagovornik, gluvlji od stranica koje briše, neće izdati njeno povjerenje. On sve njene muke dočeka klimanjem glave, izrazom sapatništva i utješnim komentarom koji između redova upozorava na blisku granicu prisnosti. Bibliotekar zna da čovjek mora sebi dati oduška, ali nikad toliko da optereti druge. Osim toga, šta više može da ponudi od osmijeha saučešća?

Sada kad je sam, kad je život sa svojim tegobama i prljavim krpama napustio njegov radni prostor, pred sobom ima gomilu od četrdesetak do pedesetak knjiga koje treba da unese u digitalni inventar. Sa nekima ide lakše, sa nekima teže, u zavisnosti od izdavačke tačnosti i potpunosti podataka, ali sve potencijalne poteškoće spreman je prihvatiti, jer knjige uglavnom ćute. One nemaju težinu koleginice koja je došla da se požali kako joj je već treći put otac bogatog učenika prijetio, jer je dala njegovom sinu ocjenu lošiju od očekivane, ili kolege kojeg je žena napustila prije mjesec dana i odvela djecu, jer je njegova afera sa konobaricom postala ozbiljnija nego što je planirao i na kraju otkrivena, pa je se sada ne može riještiti, pogotovo nakon što je u njenim očima oslobođen naporne porodice, ili učenice koja svake druge sedmice dođe i zamoli ga da joj preporuči neku dobru knjigu mimo lektire, klasično ili savremeno djelo, nije bitno, a čiji se roditelji razvode, te svaki dan pored obavezne lektire i neobavezne literature čita iz majčinih očiju novi prijeteći poziv ili prijeteću poruku koju je dobila od oca, a koju bezuspješno pokušava da prekrije osmijehom, ili ljutog direktora dok opet muku muči s jednim te istim nastavnikom koji traži slobodne dane za stručno usavršavanje, a pola odjeljenja nije ocijenio. Knjige nemaju težinu stvarnosti u kojoj je juče muškarac ubio djevojku koju je godinama proganjao i koja se sve to vrijeme žalila policiji, sve dok joj nije došao na posao sa telefonom u jednoj i revolverom u drugoj ruci i ubio je snimajući uživo da svi vide kako treba sa fuksama, niti nanose bol koji su godinama osjećali štićenici doma za nezbrinutu djecu, kada bi naveče prošli pored starog domara čija snaga uprkos godinama nije jenjavala zajedno sa stomakom i smradom cigareta i rakije iz krezavih usta, i čija je lijeva ruka uvijek bila spremna da ih povuče za kragnu, vrat, ruku ili kosu, dok je desna bila još spremnija da otkopča šlic njegovih uflekanih hlača. I bibliotekarov zub manje boli kad ga natopi knjiškom tišinom i više se ne čuju povici starog oca koji mjesecima osjeća bolove što mu lutaju tijelom od glave do stomaka, a nijedan doktor uprkos bezbrojnim diplomama i specijalizacijama ne može da utvrdi njihov izvor, čak ni psihijatar. Poneka knjiga u kojoj je iscijepana stranica sa bibliotečkim podacima ga podsjeti da je plata zakasnila, ali ne brine se previše, jer računi su plaćeni, a prije ili kasnije mora leći.

Vrata biblioteke su zatvorena i spoljašnjost ne prolazi kroz njih sve do sljedećeg zvona. Ovaj sporazum godinama čuva njegov poslovni i duševni mir zbog kojeg uspijeva tako revnosno da obavlja svoj posao. Čak ni sadržaj knjiga ne probija bibliotečki zid nepostojanja, jer šta on mora da zna o ljudima i čudovištima iz Eshilovih tragedija i Homerovih epova i o svim tim pokoljima u Južnoj Americi opisanim u romanima iz perioda latinoameričkog buma. To je višak informacija. Knjiga je inventarna jedinica. Kako se Filip Latinovič vratio kući, ne zanima ga. Važno je da je ta knjiga, koju upravo drži u rukama, štampana u Sarajevu 1973. i pripada ediciji Izabranih djela Miroslava Krleže objavljenoj povodom 80 godina od rođenja autora. Istorijat porodične degeneracije, sangviničnih umjetnika, neurasteničnih disidenata, ubijenih ljepotica, ratova, stradalih vojnika, političkih prevrata, ubistava i atentata, nestaje u unutrašnjosti šesnaest knjiga tvrdog poveza od crvenog kartona. Jedva je zapazio da je na prvoj stranici napisano Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna, jer mu je bilo značajnije da utvrdi da je posljednja numerisana stranica 221. i da izmjeri dužinu hrbata koja iznosi tačno 20 cm.

Poslije Povratka Filipa Latinoviča bibliotekar uzima Gospodu Glembajeve – prozu. Knjige pripadaju istoj ediciji, što mu olakšava posao, jer većinu bitnih podataka već zna, ali ga žanr publikacije otežava, jer u napomenu mora upisati naslov svake pripovjetke. I ovdje na prvoj stranici piše Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Ovoga puta, malo više pažnje poklanja strogom i urednom rukopisu i nastavlja svoj posao. Dok upisuje naslov priče „O Glembajevima“, u procjepu radnog fokusa potkrada mu se misao kako je pročitao sve drame iz ciklusa o Glembajevima, ali ne i priče. Kod naslova „Barunica Lenbahova“ zajedno sa željom da tu priču pročita prvu potkrada se i sjećanje na predstavu U agoniji, koju je gledao prije nekoliko godina, u kojoj kojoj Laura Lenbah umjesto sebe ubija dr Ivana plemenitog Križoveca. Nakon što je otkucao naslov „Klanfar na Varadijevu“, zadovoljno odlaže Glembajeve na Latinoviča.

Uzima Glembajeve – drame. Ponovo na prvoj stranici piše: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Već treći put se susreće sa istim riječima, ispisanim istim rukopisom. Prvi put one su bile uzgredno odstupanje. Drugi put ozbiljnija omaška. Sada postaju činjenica. Da izbjegne zabunu (iako ni sam ne bi znao reći koju) bibliotekar uzima prethodne dvije knjige. Isti pedantni rukopis ispisan je istom bojom mastila, neznatno izblijedjelog tokom godina. Nehotično pomišlja kako u urednosti i čitkosti tih slova postoji nešto zastrašujuće koliko i divljenja vrijedno.

Netipično za njega, odlaže knjigu i uzima sljedeću, Eseje – knjigu I. Ponovo na prvoj stranici: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Odlaže i ovu i uzima sljedeću, Eseje – knjigu II. Opet. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Odlaže i nju, pa uzima sljedeću, i sljedeću, i sljedeću, otvarajući samo prve stranice da bi se uvjerio da je na svakoj napisano: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna.

Život i smrt su podjednako podmukli. Oboje traže sitne procjepe kroz koje prodiru i truju mir nepostojećeg, ovog puta kroz jednu rečenicu, ispisanu tačno šesnaest puta na svakom primjerku Izabranih djela Miroslava Krleže. Otrovan njenim postojanjem, bibliotekar nema druge mogućnosti osim da traži odgovore. Provjerava broj pod kojim je zavedena jedna knjiga i uzima popis bibliotečkog inventara iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Baca ga na sto i otvara. Prašina lebdi oko njega dok prevrće stranice. Napokon nalazi broj. Knjiga je upisana u maju 1985. godine. U rubrici o vrsti nabavke rukopisom starijim od njegovog piše: „Poklon roditelja u znak sjećanja na njihovu kćerku Jasnu H., učenicu trećeg razreda.“

Monitor računara je i dalje upaljen. Na njemu stoji prozor sa neispunjenim podacima o autoru, naslovu, izdanju i izdavanju, ali prvi put u svom radnom vijeku bibliotekar ne mari za to. U rukama drži knjigu iz edicije Izabrana djela Miroslava Krleže. Postoji samo jedna rečenica ispisana na prvoj stranici te i ostalih knjiga iz iste edicije. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Bibliotekar i dalje ne zna ko je Jasna. Mogla je imati osamnaest godina 1985. godine, što znači da bi danas imala skoro šezdeset. Iako skoro duplo starija, a on mlađi i od njene smrti, do njega je došla kao srednjoškolka zarobljena u beskrajnom sjećanju osobe koja sigurno više nije živa. Koliko dugo je trajao taj beskraj? To bibliotekar ne može da zna. Ipak, on i dalje traje, zatvoren između crvenih kartonskih korica.

Bibliotekar ne zna ko je Jasna, nikada nije čuo njen glas, ne zna njegovu boju, niti boju njene kose, da li je bila duga ili kratka, je li imala pjegice na licu ili čist ten, da li je sa opasnim klincima pušila cigarete u wc-u i brzo i spretno ih bacala u stranu kad bi čula korake dežurnog profesora, ili se kao dobra učenica gnušala takvih poriva i posvećivala čitanju lektire, Povratka Filipa Latinoviča ili Gospode Glembajevih. Da li je ikada čitala Krležu? Da li se divila snazi njegove rečenice koja poput bujice raznosi i čisti svu prljavštinu blatnjavih ulica i aristokratskih domova, ili je već nakon pete stranice odustala od smaranja beskrajnih opisa i solilokvija i odlučila da pomoć pronađe u književnim kritikama i kod bubatora koji svaku lektiru čitaju od korice do korice? Ništa ne zna. Za njega je ona tuđe sjećanje zaboravljeno na policama jugoslovenske književnosti, prekriveno prašinom i memljivim mirisom starih knjiga, sjećanje starije od osobe koja ga je pronašla, ali dovoljno jako da bude pronađeno. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna.

Da je obraćao pažnju, čuo bi kako glasovi i koraci polako popunjavaju prostor s druge strane vrata. Zvono samo što se nije oglasilo. Ništa od toga nije čuo, osim možda unutrašnji zvuk pucanja nevidljivog stakla. Svijet ipak postoji, koliko god se zavaravali. Jasna je postojala, kao i osoba koja je šesnaest puta napisala ovu rečenicu, otac ili majka. Neko od njih je pročitao barem jedno djelo Miroslava Krleže i u njemu našao svjedočanstvo života. Svi ti ljudi sada su utvare prošlosti, sabijene u jednu rečenicu. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Nepravedan je teret, misli bibliotekar, ostaviti sjećanje mrtvih živom, prenijeti ga nekome ko se sjeća samo svijeta oduzetog Jasni, u kojem je možda jednom prošao pored njene majke, ali nikad pored nje. Ipak, nema sumnje, ona je postojala i preko crvenih kartonskih korica u njegovim rukama prešla je i njena.

Zvoni. Čuje se lupa vrata, ubrzani koraci i povici. Jedan glas čija muškost još nije potpuno sazrela psuje, drugi glas, grublji i zreliji ga opominje. „Izvinjavam se, profa, neće se ponoviti.“ Malo kasnije, opet isti glas, opet ista psovka, eksplozija smjehova. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Rečenica odzvanja u pozadini bibliotekarovih misli i miješa se sa vanjskim zvucima. Prvi put u životu čuje iskinute riječi i neostvarene korake kako odzvanjaju hodnicima. Nije li okrutna tišina tih hodnika koji trpe nepojmljivu buku, ali kasnije odbijaju da je otkriju! Glasnije od svega je njihovo ćutanje, nijemo svjedočanstvo prostora koji uprkos svemu nastavlja da postoji. I jednog dana, kada mastilo izblijedi, kada se Izabrana djela Miroslava Krleže, koja su 1985. školi poklonili gospodin i gospođa H. kao sjećanje na njihovu kćerku, raspadnu u prašinu, i kada sama škola uključujući sve njene radnike i učenike, pa i bibliotekara, nestane, taj prostor će i dalje postojati, obilježen ožiljcima našeg postojanja, ali o njemu će svjedočiti samo ćutanjem.

Neko kuca. Bibliotekar, posut prašinom, s knjigom od crvenog kartona u rukama, gleda u vrata kao da očekuje da će kroz njih proći duh. Kucanje se ponavlja, ovog puta malo jače i nervoznije. I niko osim bibliotekara ne poznaje svetinju tog trenutka kada se dodirnu dva svijeta razdvojena najobičnijim vratima. Ko bi to mogao biti? Kucanje se po treći put ponavlja, ovog puta s manjom sigurnošću, skoro pa spremno za predaju. Inače bi rekao: „Da“, ili: „Slobodno“, ili: „Uđite!“ Ovog puta ustaje. Kucanje se opet ponavlja. Sasvim je izvjesno da je ovo posljednji put. Bibliotekar se nalazi pred vratima. Iza njega je pult i sto prepun knjiga koje nisu unesene u novi program, među njima šesnaest iz jubilarnog izdanja Izabranih djela Miroslava Krleže. Ne osvrće se. Otvara vrata.

________________________________________________

FEDOR MARJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Banjoj Luci. Osnovne studije Srpskog jezika i književnosti je završio na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, a potom je završio master studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu i na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Trenutno je doktorand na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Zbirku pripovjedaka Junak bez lica objavio je 2021. godine. Zbirku pjesama Bitke koje nisu naše objavio je 2025. godine.

Dobitnik je više književnih nagrada, „Milenko Stojičić“ za knjigu Junak bez lica, prva nagrada konkursa „Zija Dizdarević” za priču „Kerber“, pohvala Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero”, plaketa „Slavko Jungić Jesej” i treća nagrada na konkursu „Kad četiri strane zida postanu četiri strane svijeta“. Rukopis njegove zbirke poezije Bitke koje nisu naše ušao je u najuži izbor na konkursu Raštan izdavaštva 2022. godine i u najuži izbor za nagradu „Mak Dizdar“ 2023. godine. Pripovijetka „Posmrtna rečenica“ je ušla u najuži krug za nagradu „Bugojanska vaza“ 2023. Rukopis O ljudima i čudovištima ušao je u najuži izbor konkursa Raštan izdavaštva 2024. godine.

PROZNI ZAPISI UROŠA STOJILJKOVIĆA

proza

Bregunica

Je li to ime za tihu vodu koja roni breg? Ime za ono što roni kroz plitku masu brega? Ali, zemlja se ne izmiče tako lako, kao voda, da ustupi mesto telu. U imenu bregunice čuje se nagnanje tela na breg, nasrtanje čija je upornost veća od kandžica koje ga mrve. To je ime za kćer brega, za njegovu naslednicu. Dakle, sve je to bregunica, jedna vrsta laste, lastavica, od koje se vidi samo taj kraj, -ica, kako viri iz brega.

Da se sasvim dožive bregunice, da se primi ono što daruju, treba se stalno vraćati u trenutak zaprepašćenja kad smo ih videli prvi put. Svemu prethodi promukli zvuk njihove kolonije. U njihovom glasu ima peska, koji kao da pokušavaju da stresu leteći unaokolo. Svakog časa kao da će se pojaviti taj čisti glas laste iz pozadine škrgutanja, izgreban zrncima. Možda će nekad i to zamišljeno zrno u mekoj sluzokoži glasa, oblagano talasima neba, postati nešto nalik na biser. Ali, te slike dolaze posle, nakon što smo bregunice upoznali.

Ako imamo sreće, biće ih na stotine. To je više roj nego jato: sitne su i lete kratke, iskidane linije, gomilaju se oko rupa kao na slatkom voću, žmirkaju poput oblaka vinskih mušica. Sa njima se roje i njihove senke, trepere na pesku približavajući se pticama pre nego što se ponovo udalje ili se konačno spoje ako ptica sleti. Ali taj dodir ne traje dugo: kako bregunica nestaje u rupi, senka preosvaja. Nijedna ptica ne uleće tako naglo i potpuno u nevidljivo. Naš pogled, do tada nošen pticom, spada sa njenih leđa pri ulazu u neumoljivo gnezdo zemlje. Prvi put vidimo gnezdo toliko različito od leta.

Tako bregunice u trenutku sklope bezbrojne mogućnosti letenja po prostoru u jednu jedinu nit koju udenu u mračni otvor, začas pređu iz gostoljubive prozračnosti vazduha u nepropustljivost zemlje. Širina svetlosti se suzi u krug otvora koji posmatraju iz svoje pećine kao malo sunce.

Da bismo pretpostavili šta se dešava unutra, u zemlji, možemo i da žmurimo. Perje još vazdušasto od lakoće azura. Zemlja upija zvuke srca ustreptalog od letenja i meša ih sa šuštanjem trava koje se čuje među korenjem.

Bregunice ponovo izleću kao izdah i hitro uzimaju svoj vidljivi oblik.

***

U zgradi

Prostor zgrade kojim sam upoznao sopstvenim očima i kojim se krećem tek je njen mali deo i liči na biljku. Da dođem do naše ostave, idem kroz lavirint podruma, ispod zemlje, kroz korenje. Poznajem stabljiku lifta koja me izbacuje uvis kao kapljicu vode. Tako dospevam u stan koji se otvara kao cvet. Poznajem jedino pogled kroz prozor svog stana. Živim na poslednjem, jedanaestom spratu. Živim na poverenju u nepoznate građevinare kojeg nisam svestan veći deo vremena. Stan u kojem živim drži deset spratova o kojima ne znam ništa, osim što verujem da postoje.

***

Pored staze, nožica goluba

Kad idem, prostor me propušta i sve okolo promiče glatko, brzinom hodanja. Ali, određene slike u predelu se razlikuju. To je uvek iznenada i jedva uočljivo, ali primetim ih na osnovu blagog treperenja u predelu grudi. Predeo se brzo zgusne u lak i providan plod, u kamen, pero, šišarku bilo šta što mogu da ponesem, dodam u kolekciju i kasnije zagledam, prevrćem, otvaram, opisujem u pokušaju da iznova i produženo treperim. Evo dva primerka sakupljena jutros.

Dečak se grančicom, igra se po prašini ispod stabla. Oko njega je nevidljiv, ali jak omotač zanosa u igri, kroz koji prolazi samo jutarnja svetlost. Pri tlu, svetluca pramen podignute prašine, tako prozračan da pomišljam da je to samo sanjivost još uvek preko mojih očiju. Ali, ovde je jako i stablo, neravna linija njegovog izviranja iz zemlje, suv miris kore, armija vatrenih stenica kao osip i još toliko toga što postoji pored staze sa koje retko silazim. Ovde je jako i sećanje tela da su oči nekad bile na nižoj visini.

Drugi je primerak nožica goluba. Cela, ne klobučasti patrljak. Oblik ove noge traje celom svojom malom dužinom: roze rečica izvire iz oblaka perja, zatim se račva u nekoliko još manjih koje se ulivaju i nestaju u vrhovima kandži. Bez tih šiljastih nožica, koje ispušta pri sletanju, kao avion, kako bi se kretao po zemlji, sav okruglast, obao, golubast? Ispod tog perja, za koje bi neko rekao da je naftno, da je zgusnut iskašljaj auspuha, spava rozikasto telo koje se otkriva samo nožicama koje liče i na korale. 

***

Krava

Džonu Berdžeru

Sastoji se od velike količine mraka preko kojeg je, kao mapa, zategnuta sjajna koža sa kontinentima šara. Iz tog mraka se čuju grmljavine, gibaju se izbočine, fijuču gasovi, šikljaju vodopadi mokraće i istiskuje se izmet kao vruće biljno kamenje. Čovek gleda kravi u oko, u usta, u vime, u vulvu i anus, gleda kao u bunar ne bi li naslutio kretanja u mraku.

Krava je najčešće uzicom privezana za jasle, prinuđena da iskapi sve talase letine. Najveći deo života provede tako, stojeći ili ležeći, okrenuta u istom pravcu, ka toj reci koja ne odražava lik.

Čovek prolazi kroz špalir kravljih vulvi, iščitava jezik tog mesnatog cveća koje raste u visini očiju, sluša šta govore sve nijanse ružičaste, plime i oseke nabubrelosti. Odatle, u nekom trenutku, proviri voštani par novih papaka. Iz krave usporeno iskaču telići i prvo leže pored nje, jedno po jedno, puni starog umora od igre. Krava ih pokreće hrapavim jezikom i glasom dubokog zvona, zaboravljajući da nikad nije osetila težinu bika na kičmi.

Mleko se oslobađa na maloj visini, iz naoblačenog vimena. Pojavljuje se tek u dodiru sa šakom koja ume da lažira pokrete telećeg jezika. Šaka deli celinu mleka na sitnije gutljaje, pre nego što ga istisne u kofu. Mleko podjednako izlazi iz ruke kao i iz vimena. To je jedno od najsrećnijih sećanja ruke od kojih se ushićuje i mnogo godina nakon što su rad muže preuzele gumene sisaljke. To je prva lekcija ruci o pravoj meri nežnosti i snage.

Mleko je tečno jutro, smejući se sviće sa dna kofe. U večernjoj muži se preobražava u tečnu uspavanku meseca.

Između kravljih očiju staje ceo dlan. Ima posebno crnih, koje izgledaju kao bez bilo kakve opne, jedino još odraz ili jaka unutrašnja sila sprečavaju pravljenje talasa. Čovek komotno stane u oko, uvek samo u jedno. Vrh roga čuva oko od prevelikog zagledanja. Od očiju svih životinja, najviše želim da mi kravlje oči kažu da me vide.

Gledao sam u oči kravu koja je umirala. Zamišljao sam da je smrt već u srcu ali joj treba vremena da ispuni tako veliku životinju i stigne do oka gde ću da vidim njen znak. Nadao sam se da glas melodijom prenosi utehu pa sam joj rekao da nismo imali bolju kravu, da se njenom bokatom hodu i prostor izmicao, da sam se najviše radovao kad je u letnjoj noći iz kuće čujem kako preživa, da naš život stoji i na temeljima njenog mleka. Ona je već spuštala glavu na zemlju. Ne sećam se da li smo njeno tele izveli da ne gleda umiranje, a to bi mnogo govorilo o tome kako čovek vidi kravlje oko.

***

Bunjište

Ne zovem to tako, ali sad koristim ovu reč jer ima nj, ima gnjecavo središte, nedopečeno, u koje utanjaju svi okolni glasovi koji ovoj reči ipak daju izgled jasno opcrtane gomilice. Samo treba prignječiti pljuvačku između jezika i nepca, ponavljati nj, nj, nj i već se okuplja malo bunjište, već čizma žmrćka u stajnjaku.

Najviše se sastoji od balege, tog toplog taloga leta, ali tu su i prezreli plodovi, kravlje posteljice, kartonske kutije, poneka mrtva kokoška. Na površini sve još uvek ima oblik, ali ka unutra granice se osipaju i tela konačno razmenjuju svoje ćelijice.

Ko je umoran od svog oblika treba da zamišlja unutrašnjost bunjišta i povlačenje tela kao pri padu u san. U ovoj gustoj hrpi nema godišnjih doba, vreme ne protiče već se sleže, odmara između kraja i početka. Svakog trenutka vrela kaša mogla bi da počne sa kucanjem.

Zimi se iznad izvijaju pramenovi pare. Pri sletanju, pliske liče na cvet ljiljana, a onda hodaju po izmetu i ne mogu da zaustave mrdanje svog dugog repa. Na proleće odsijavaju krila prvih mušica zbijenih u štit. U jatu čvoraka koje sleće svaki zvuči kao da se iz njega oglašava i podsmeva nekoliko ptica. Ja sedim pored, udišem kisela isparenja i pratim jezu kako mi prolazi kroz telo.

***

Po danu

Sve što ima vidljivost mora da obavlja svoj krotki posao izgledanja. Bez glasa i ništa ne dotičući pogledi mnoštva očiju izazivaju usamljenost da se pretvara u tolike oblike ne bi li bila viđena. Ponešto jedva izdržava i od svoje nabujale vidljivosti savija se kao cvet posle kiše.

Dan i sve vidljivo u njemu uveče se može zagledati sa svih strana kao kamen koji u sebi sadrži roj svetlucanja.

Noću pak, suh mnoštva ušiju širi se mrakom i natapa ga kao voda zemlju. Ništa nas ne može uveriti da tišina koja okružuje disanje nije nečiji sluh. Mužjaci kosova, slavuja i crvenrepki pevaju noću ulazeći u otvoreno tkivo sluha i mrak kad upada u sluh okušava dubine pećina i provalija.

Ja slušam, između spavanja, nevoljna razmišljanja o smrti koja se javljaju neporecivom jasnoćom svitaca.

***

Vetar

Poslednji dani bez lišća i vetar duva glatko, bez šumorenja. Raspaljuje jutarnju svetlost, premešta je preko našeg krova. Senka zgrade se ne miče, plavičasta kao kamen. Tišina je u našoj sobi prisutnija nego inače, šupljina postaje očigledna, uskoro bi mogli, tu i tamo, kao u velikom grlu, da izrone prvi glasovi, najpre mmmm. Niko nije video vetar, ali smo videli svetlucavi talas u travi, otisak njegovog providnog lica. Sive vrane skaču sa zgrade, igraju se sa njim, osećaju da je negde oduvao silu zemljine teže. U lakoći, gore i dole više se ne razlikuju.

___________________________________________

UROŠ STOJILJKOVIĆ (1997, Kruševo, Velika Plana) završio je osnovne i master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Radi kao menadžer komunikacija u Društvu za zaštitu i proučavanje ptica Srbije. Urednik je Detlića, magazina za ljubitelje divljih ptica u Srbiji. Poeziju objavljivao u Poljima, Povelji, Listu, Stranama i na sajtu Čovjek-časopis. Jedan od osnivača nevladine organizacije Obrazovno-kreativni centar Restart.  

ROMAN ŽELIMIRA PERIŠA “GVB – SPOZNAJA LJEPOTE U POTPUNOJ SLUČAJNOSTI”, Fraktura, 2026; tri uvodna poglavlja

proza

Danica licem tipka rijetka slova

Dan je bio takav da je Danica više puta skidala naočale pa ih pažljivo brisala, nadajući se tako obrisati svu memlu s neba. Uzalud. Nebo je ostajalo sivo, tmurno, mutno, bez nade i perspektive, prepisivalo je tu bezvoljnost i u Danicu. Gledala je na sat, a sat kao da je stao, taj radni dan nikada neće završiti. Nova pročelnica silila ih je da sjede u uredu do šesnaest nula nula, a šesnaest nula nula bilo je nedočekljivo daleko. Pročelnica je provodila novu politiku odjela. Osiguravajuće kuće bi to prevele kao policu odjela. Zbog politike Danica mrzi i police.

Imala je hrpu posla, ali ju je odbijalo to što je imala zadano vrijeme za odraditi ga. Navikla je odrađivati seminare kod kuće, na kauču, između posuda s čipsom i Nutellom, kad joj se da, a ne kad mora. Ured je osjećala kao tupi prostor bijelih zidova unutar kojeg nije mogla čitati, a možda niti razmišljati. Veliki uredski prozori propuštali su joj u um previše dnevnog sivila. Veselila se pomisli na svoju malu sobicu skrivenu iza spuštenih roleta. Dočekat će šesnaest nula nula, a onda će otići kući i odraditi ono što se od nje očekivalo na poslu. To nije imalo smisla, ali je bilo jače od nje. Nije se mogla boriti sa sobom na ovako siv i bezličan dan.

Uzdahnula je i spustila glavu na laptop. Osjećala je tipke na čelu i zamišljala kako se na ekranu ispisivalo jedno od slova koje je pritisnula. Znala je, pritisne li više slova odjednom, laptop će izabrati jedno pa ga ponavljati dok pritisak ne prestane. Koje se slovo sad ispisuje na njenom zaslonu? Pokušala je u glavi vizualizirati raspored slova na tipkovnici. U sredini su g i h, to je znala. Pored njih su f i j, slova na čijim tipkama su malene izbočine da ih se može napipati naslijepo. Toliko je naučila na kursu tipkanja s deset prstiju kojeg je gledala na YouTubeu devet minuta dok joj nije dosadilo. F, g, h i j. Kako to da su na sredini baš najrjeđa slova? Na dosegu oba kažiprsta, najkorisnijih prstiju – koliko ljudi tipka samo kažiprstima? – a najrjeđa slova. Koje je njeno? Podigne glavu jer je znatiželja bila prevelika.

“bbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbb” pisalo je. To nije bilo posve neočekivano, b je odmah ispod g i h. Još jedno od rjeđih slova na najdostupnijem dijelu tipkovnice, točno na dometu njenog čela. Ponovo spusti glavu. Začuje se tupi zvuk sraza plastike i tijela.

Tko je izumio tipkovnicu? Kako nam je to postalo veza sa svijetom? Posljednje desetljeće jedva da je koristila ruku za pisanje. Kad bi trebalo rukom ispisati nekoliko rečenica, uhvatio bi je grč, toliko joj se tijelo odviklo od pisanja. Odlično je tipkala s pet prstiju, tri s desne i dva s lijeve ruke. Vješto je palcem prebirala po mobitelu, ali olovka u šaci – tijelo joj se protiv toga bunilo. Kvragu, odlično je tipkala čak i čelom. Koje je slovo sad izabrala njena glava? Podigne glavu i pogleda na zaslon.

“hggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggg” pisalo je ovaj put.

Ponovo spusti glavu. Ponovo je podigne. “j” pisalo je. Prerano je digla čelo. Još jednom udari glavom po tipkama. “tg”. Još jednom. “uhj”. Oho! Pa to je gotovo riječ. Uhj, uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade. Lupne još jednom. “gvb”. Pa to je divno! Gvb, spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti. Svidio joj se gvb. Može li ga uključiti u vokabular? Kolega, vaš esej je sasvim pristojan, ali nedostaje mu gvba. Gvba? Prenerazio bi se student. Moj je esej napisao najnapredniji sustav umjetne inteligencije koji je moj otac platio stotine tisuća milijuna, kako to mislite nešto mu nedostaje? Gvba, dragi kolega. I vama isto nedostaje malo gvba. I vašem ocu, cijelom ovom svijetu, svi ste toliko bezgvbni i puni uhja. Razotkrilo vas je moje slučajno udaranje glave po tipkovnici, a što bi tek razotkrilo da nije bilo slučajno? Da je moja glava bolje ciljala? Što mi još moja glava može reći o mome svijetu? Što još moja glava može napisati?

Danica spusti glavu pa je pomiče po tipkovnici gnječeći redom sve što joj se našlo pod čelom. “hg vbcdvgbjnhklj mhuntbgvrdrcg vnbjhkm”. Sad je dobila i nekoliko razmaka, tu gotovo da postoji sintaksa. Novi jezik rađao joj se pred očima. Mistični sveti spisi diktirani njenim čelom udarali su temelje novoj kulturi, a ona, Danica, prenositeljica je poruke, kanal kojim svemir komunicira sa svojim žićem.

Možda, ako rotira lice po cijeloj površini tipkovnice, od uha do uha, možda dobije jasniju poruku.

Kad je pročelnica ušla u ured, Danica je sjedila na radnoj stolici s glavom na laptopu i proročanskim zanosom oduševljeno valjala lice po tipkovnici.

***

Danica i četrdeset glava

“Smjestila sam ih u svečanu dvoranu. Ima ih dvadeset”, objašnjavala je pročelnica dok su užurbano hodali nepotrebno zavojitim hodnikom u kojem se smjestio Odjel za talijanistiku.

“Dvadeset?” zbunjena je Danica na čijem su se čelu i sljepoočnicama još vidjeli tragovi utisnutih tipki. Danica se ne da fascinirati brojevima. Svejedno joj je dva ili dvadeset kad ne zna čega.

“I policajci.”

“Policajci?”

“U pratnji su s policijom. Imaju prevoditelje i pratnju iz ministarstva. Ne znam, Danice, to su neki važni ljudi.”

“I baš su mene tražili?”

“Danice”, pročelnica se zaustavi pred vratima svečane dvorane i nježno Danicu dotakne po nadlaktici. Danica ustukne. Nije uobičajeno da se ljudi na talijanistici dodiruju. Vrti po glavi sve situacije. Je li ju itko ikad na tom odjelu dodirnuo? Prije je radila u gimnaziji, tamo su kolege bili malo opušteni. Nije brojala dodire, ali joj je sjećanje nosilo sentiment po kojem nije ni trebala brojati.

Izvršiteljica dodira tiho je rekla: “Danice, ne znam o čemu je ovdje riječ, ali nadam se da ćete predstaviti naš odjel u najboljem svjetlu.” Najbolje svjetlo, kako se ljudi lako razbacuju frazemima. Pročelnica ima fetiš na rano jutro, zaključuje Danica. Prvo forsiranje osam do šesnaest, a sad glorificiranje zore, kad je, znano je, najbolje svjetlo za fotografiranje. Možda i zalazak, zlatni sat neposredno prije nego što sunce ode. Pročelnica je sigurno jedna od onih koji zalazak gledaju uz šalicu čaja i idu spavati u dvadeset i dva nula nula. Što od života imaju oni koji idu spavati u dvadeset i dva nula nula? Sve što je u Daničinom životu vrijedilo, događalo se poslije dvadeset i dva nula nula.

Pročelnica otvori vrata svečane dvorane i uputi Danici važan pogled.

“Uhj!” izleti Danici uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade kad je ugledala koliko ljudi ju je dočekalo u dvorani. Ranije prebrojanih dvadeset glava sjedilo je za linijom spojenih stolova i gledalo ju. Prvo što je Danica uočila je da i policajci sjede. To je malo umiri. Loše je kad policajci stoje.

Čim ju je ugledala, žena bijele kose oštro odrezanih šiški ustane, žurno priđe Danici, ugodno se nasmiješi i pruži joj ruku.

“Ništa se ne brinite, Danice. Ja sam Sana Šilić Dalmatin, voditeljica Službe za operativnu podršku pri Upravi za internacionalizaciju Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Molim vas, sjednite.”

Danica sjedne na mjesto koje su joj namijenili pa primijeti da je na stolu kamera okrenuta prema njoj, a do nje laptop na kojem je mreža lica. Osim dvadeset živih, gledalo ju je i dvadeset glava s ekrana. Četrdeset glava, pomisli Danica i osjeti trnce u nogama. Ruke nervozno stavi na stol, valjda kao dokaz samoj sebi da se ne tresu.

Sana Šilić Dalmatin sjedne pokraj nje i svoju ruku nježno stavi na Daničinu. “Ne brinite”, kaže obzirno, gledajući je u oči, a Danica u glavi pribroji drugi dodir u danu, i to od nepoznate žene. Kakav dan!

“Ovo inače nije naša domena”, govori joj Sana Šilić Dalmatin. “No, projekt je vrlo kompleksan i obuhvatan, u smislu koordinacije mnogo ljudi i organizacija, pa suradnja ide preko nas. Riječ je o međunarodnom znanstvenom projektu – zapravo, ispravnije bi bilo reći – otkriću. Znanstvenom otkriću koje se dogodilo u Japanu.” Sana pokaže na dvojicu za stolom. “Cijenjeni kolega Sato i cijenjeni kolega Tamanaha članovi su tima koji je sudjelovao u otkriću te vode ovu ekspediciju.”

Cijenjeni, primijetila je Danica riječ koja se ponavlja. To bi značilo da kolege imaju cijenu, no znači li to automatski da im je cijena visoka? Jesu li i jeftine stvari cijenjene? Jesu, samo nisko. Trebalo bi govoriti visoko cijenjeni, nisko cijenjeni, a onda očito i: srednje cijenjeni. To Danici ne bi pomoglo u razumijevanju situacije, ali bar bi bilo smiješno.

“Doputovali su iz Japana prošli tjedan samo zbog ovog susreta”, nastavi žena oštrih šiški.

Neodređeno-cijenjeni kolege Japanci kimnu. Danica im kimne natrag. Bio je to dubok kimaj, gotovo polunaklon. Znala je da se Japanci ne rukuju i to joj je bilo drago.

“Kolege Sato i Tamanaha su geolozi, ali u timu su i seizmolozi, kolega Selvig iz Norveške i kolegica Wollen iz Njemačke, koja vodi odjel na Institutu za seizmologiju i rudarstvo u Helsinkiju koji subvencionira ovaj projekt. Kolegica Wollen je, recimo tako, glavna odgovorna za europski dio ovog istraživanja, iako to organizacijski zapravo ne uključuje Hrvatsku. Mi smo uključeni u generalnoj liniji, dakle pod voditeljstvom Japana. Kako je uključenje Hrvatske u ovo istraživanje svježe, još sve nije do kraja logistički posloženo.”

“Razumijem”, ništa nije razumjela Danica.

“Druge kolege s instituta prisutni su preko Zooma, a tu su i prevoditelji kako bismo lakše komunicirali. Na Zoomu je s nama i akademik Kavurić iz Zagreba, cijenjeni emeritus, autoritet za hrvatsku poeziju, koji će nam se sutra pridružiti i uživo.”

Sutra, primijetila je Danica vremensku odrednicu. Koliko će ovo trajati?

“Zatim stručnjaci za kriptoanalizu, cijenjeni doktor Jonas iz Berlina, te njegov tim informatičkih stručnjaka – programera i analitičara podataka.”

Voditeljica se i dalje razbacuje cijenjenjem kolega, a da ih zapravo ne procijeni. Doktor Jonas nosi dvodnevnu bradu i kariranu košulju, njegova cijena sigurno nije visoka. A opet, programeri su posebna sorta, imaju goleme plaće i oblače se kao klošari. Prikriveno cijenjeni.

“Doktor Jonas je nužan za ovu ekspediciju.”

Nužan. “Je li onaj koji je nužan – nužnik?” prešuti Danica.

“Njima možemo zahvaliti na računalnoj obradi podataka koja je u samom korijenu otkrića. Primijetit ćete da smo vrlo šarolika skupina, no priroda projekta zahtijeva interdisciplinarnu povezanost. U svakom slučaju, riječ je o timu vrhunskih stručnjaka i eminentnih istraživača za svoja područja, od geologije i seizmologije do kriptologije i pjesništva.”

Negdje na polovici izlaganja Danici je popustila pažnja. Uspjela se koncentrirati tek na dvadeset lica koja su je gledala. Kolege iz Japana i Njemačke i odakle već gledali su u njenom smjeru. Policajci su klizali palcem po mobitelima. Neka lica sa Zooma bila su okrenuta prema kameri, druga su razgovarala s nekim izvan dosega kamere. Svi su imali zamućene pozadine. Imala je osjećaj da bi se trebala plašiti ove situacije u kojoj poput optuženika na ispitivanju sjedi pred ljudima koji je gledaju, ali strah je izostao, više od svega osjećala je strašnu dosadu. Nije razumjela što govore, nisu je zanimale muke cijenjenih internacionalnih stručnjaka. Sve to nije imalo veze s njom, bilo joj je jasno i prije nego što su joj pokušali reći što ona ima sa svim tim i zašto je prekidaju u radno vrijeme i zašto je dodiruju. Da je nisu svi gledali vjerojatno bi od dosade i zijevnula, i – o ne! – ta misao o zijevanju joj se probila do uma i sad je sili. Što će reći skupina eminentnih stručnjaka zijevne li pred njima? Voditeljica odjela kojoj je već zaboravila ime je i dalje govorila i govorila, a Danica je mislila samo na taj impuls koji je već krenuo iz dna pluća. Sjetila se svoje majke koja bi uz svaki zijev ispustila i glasan uzvik, gotovo primalan krik. Što bi internacionalni znanstvenici rekli na taj životinjski zvuk? S teškom mukom progutala je zijev u sebi i kao dokaz zatomljenog zijeva niz obraz ispustila nekoliko suza, skinula naočale pa ih obrisala skupa sa suzama.

“No, da vas ne gnjavim, bit će prilike da se upoznamo”, nastavljala je voditeljica Službe za operativnu podršku čije je ime Danica zaboravila. Kako se ono zvala? Kao neka rijeka? Una? Sava? Raša?

“Dopustite nam da se bacimo na srž problema i da vam prezentiramo zadatak.” Voditeljica izvadi papir ispred sebe, zagleda se u njega, pa jasno i glasno, pred delegacijom svjetskih znanstvenika upita Danicu: “Danice, u kakvim ste odnosima sa svojom tetkom Emilijom?”

***

O tetki Emiliji

Tetka Emilija… tetka Emilija… Danici je trebalo više od nekoliko trenutaka da shvati o komu ju je voditeljica iz ministarstva pitala. Nekoliko je sekundi provela vrteći svoje tetke po sjećanjima, a onda, kad se sjetila, bilo ju je sram tih sekundi. Tko se još ne sjeti svoje najbliže rodbine? Sramežljivo je pogledala voditeljicu da vidi je li i ona primijetila da je tih nekoliko sekundi trajalo predugo.

Tetka Emilija je starija sestra Daničinog djeda. Dok su sve obitelji bile kompletne, a Danica dijete, posjećivali su se, odlazili tetki na kupanje. Tetka je živjela tridesetak kilometara od grada, u malenom primorskom mjestu, tamo imala kuću katnicu u čijem je prizemlju živjela, a kat iznajmljivala turistima. Kuća je bila odmah uz magistralu preko koje se dolazilo do plaže. Cesta je ljeti bila prometna. Kolone turista vozile su se prema ili iz grada i prijeći dvije trake kako bi se stiglo do plaže bio je pravi izazov. Danica je voljela tu plažu iako je bila puna oštrih stijena i ježeva, mjesto opasnosti i izazova za vižljastu djevojčicu kakva je tad bila. Onda je djetinjstvo prošlo, tata je umro, a izleti do tetke se sveli na rijetke posjete, najčešće u doba blagdana, oko Božića, možda i tetkin rođendan koji je bio – uhj, sad je zaboravila – nekad u travnju? Proljeće jest, to je znala, ali nije se mogla sjetiti koji dio proljeća, rani – dok sve cvate ili kasni – kad mirisi ljeta već zasole tetkin vrt.

Tetkin vrt nosio je u sebi šarm mora, slanu vlagu koju je prikupljao i kojom se hranio, pa su sve biljke tamo bile drukčije nego kod njih u gradu. Iste sorte, ali drukčijih boja i mirisa. Prokleta sol, sve mi izgrize, tetka je kukala. Koliko dugo nije vidjela taj vrt, pokušava se sjetiti Danica. Posjeti su se pretvorili u pozive, dvaput godišnje, i manje, i – sad su Danici trebale nove sekunde da se sjeti kad je zadnji put bila kod tetke ili kad ju je zadnji put nazvala. Godina amo, godina tamo, svakako previše.

Što danas radi tetka Emilija? Tetka Emilija je nekoliko godina starija od njenog djeda, znači, Danica računa, danas ima oko… devedeset godina, koju više-manje. Pognula je glavu da izračuna točno, činilo se važno. Daničin djed je napunio, koliko ono?, jel’ osamdeset i šest?, da, znači tetka ima tri više, dakle osamdeset i devet godina je napunila ovo proljeće. Da, sigurna je u svoj račun: osamdeset i devet.

Radni vijek provela je kao učiteljica u mjesnoj školi. Škola je održavala nastavu za prva četiri razreda, a onda bi u petom djeca putovala autobusom u grad. Otkad je Danica pamti, tetka Emilija brinula je za svoje male pačiće, kako ih je zvala. Ostajala bi im na usluzi i dugo nakon što bi ovi nastavili školovanje u gradu. Držala im poduke iz hrvatskog i matematike, zapravo, sad se Danica sjetila, posljednji put kad joj je bila u posjeti morala je sama sjediti u dnevnom boravku jer je čekala da tetka dovrši poduku nekom od pačića. Poduke je uvijek držala u blagovaonici za stolom, dok bi se na štednjaku već krčkao ručak. Pamtila je lica te djece dok glume da se naprežu nad zadacima. Tetka je bila stroga. Zabušavanje je bilo najveći grijeh. Zamjerala je lijenost. Danica se sjetila koliko je teško bilo nazvati je. Tetka bi svaki poziv koji joj je Danica uputila počinjala s “Danice! Lijepo da si se sjetila. Nisi nazvala od…”, pa deklarativno dan, sat i prilika kad je zadnji put nazvala. Na primjer: “…Božića prošle godine”, ili “…Višnjinog rođendana”, ili, najgori od svih: “…odavno. Da se tebe pita mogli smo i umrijeti”.

“Pa”, zamuckivala je Danica pokušavajući odgovoriti na pitanje voditeljice Službe za operativnu podršku, “čujemo se povremeno.”

“Nazovete je?” zanimalo je voditeljicu i trideset i devet ostalih glava koje su ih slušale.

“Nisam baš – nedavno – ove godine, ali inače…”

“Inače da?” navaljivala je voditeljica.

“Pa… da?” bila je nesigurna Danica. Da je ovo epizoda američke sudske drame, Daničin odvjetnik bi teatralno istupio i viknuo: “Prigovor! Moju klijenticu se navodi na odgovor!”, ali stvarnost nije američka sudska drama, a i da jest, Danica ne bi imala novce za te odvjetnike, a i kad bi imala, teško da bi joj pomogli, ovo nije bila pravedna bitka, ovo je bila borba njih četrdeset na nju jednu i nisu namjeravali odustati.

“Znači, nazovete je! Odlično! Odlično!” razveseli se voditeljica Službe za operativnu podršku Sana Šilić Dalmatin, a zvuk olakšanja prožme dvoranu. Epizoda sudskog trilera završava cliffhangerom. Kamera zumira u Daničino lice na kojem se istovremeno očitavaju očaj i nervoza. Kadar traje sekundu predugo. Odjavna špica. U idućoj epizodi pogledajte: “Danica otkriva zašto baš ona.”

___________________________________________

ŽELIMIR PERIŠ se pedeset godina igra, dvadeset i pet godina programira, a dvanaest i pol godina piše knjige. Prije romana o Danici objavio je mnoge knjige, no gvb je bio osobito plemenit prema posljednje tri: Slikovnica “Dan kad se ugasio ekran” dobila je nagradu Ptičica Grigora Viteza i nagradu Ovca u kutiji za najbolju slikovnicu godine po izboru dječjeg žirija. Roman “Mladenka kostonoga” dobio je tportalovu nagradu za najbolji roman godine, Kočićevo pero za visoka dostignuća u suvremenoj književnosti, te Best Foreign Novel Prize festivala Les Imaginales u Épinalu, po izboru odraslog žirija. Zbirka priča “Gracija od čempresa” dobila je nagradu Štefica Cvek za pobunjeno i feminističko pisanje, a priča iz zbirke nagradu Lapis Histriae za najbolju priču.
Ostale sreće i slučajnosti popisao je na web stranici: zelimirperis.com.

ROMAN VLADISLAVE VOJNOVIĆ “RAK U HOROSKOPU”, Blum izdavaštvo, Beograd, 2026; odlomak

proza

PRVO POGLAVLJE
u kom se ne okoliša, nego se odmah prelazi na stvar

– Kad bi bilo kome rekli da mora dobit rak, pa nek bira koji će, taj tvoj bi svak izabrao! – rekla je Zenaida.

„Blesava je ova Zenaida koliko je teška“ – pomislila je Koviljka. Odmerila je Zenaidine bujne obline koje nisu bile u modi kad je Koviljka bila mlada i bujna, a sada, kad se spekla kako je bilo poželjno osamdesetih, sada, evo, jesu. Bad timing, što se ono kaže kad se svoja reč ne traži fanatično.

– Jedno še’set kila žive vage, i jače! – rekao bi u ono vreme Koviljkin sada već davno pokojni prijatelj, Sarajlija ukrajinskog porekla, Fjodor Fedčešin. Njegovi su bili tu od Berlinskog kongresa, došli odnekud iz Galicije ili Zakarpatja u puste, bujne bosanske šume, reku Deravu prekrstili u Ukrinu, a narodu oko Prnjavora doneli viši stepen kulture. Stotinak godina kasnije, veselih osamdesetih XX veka, Feđa, mlad, talentovan pesnik, zabavljao se nervirajući Koviljku i, kobajagi, procenjujući žene, pa i nju samu, kao stoku.

– Budalino! – odbrusila mu je Koviljka u sebi trideset i kusur godina posle njegove tragične tragedijske smrti u proleće 1987. Nije red tako razgovarati sa pokojnicima, ali ni pristojni pokojnici ne zafrkavaju mršave žive zbog nekadašnjeg sala.

– Budalina mi kaže, pa se ne ljutim! Žive vage, kažem – zasmejao se Feđa s onog sveta. – Najvažnije ti je, ženska glavo, biti živ, a ne vitak ili bujan! Koja umije očima, sise joj i ne trebaju!

– Ah, živ… Pa, nesrećan si bio, koliko si samo bio nesrećan, moj ti, što je onda važno da si živ?

– Važno je zato što ti se, kad si živ, sve može učas preokrenuti – objasnio je Feđa.

Sa drugara iz osamdesetih i današnje prijateljice prebacila je Koviljka pogled na grupu muškaraca tupo zagledanih u mobilne telefone, na ambijent kafića, na drvored, na čitav svet, pogled tužan kao da se oprašta. I jeste se opraštala, tj. upravo se spremala da sedne u automobil i ode nazad u svoju zemlju, svoju kuću, na svoju za ponedeljak zakazanu operaciju. Ugledala je u staklu izloga svoj odraz: iako je neoštrina smanjivala zbrčkanost kože, nije umanjivala zbrčaknost tragičnog izraza lica. Brzo se manula gledanja u tu izgubljenu pojavu i krenula da kopa po tašni tražeći novčanik.

– Ne’š umrijet, evo ja ti kažem da ne’š, ko što ne’š ni ove kafe plaćat, ti si ovdje gošća! – zagrlila je Zenaida Koviljku i sprečila je da izvadi iz tašne novčanik koji je upravo bila napipala. Onda ju je naglo pustila pružajući konobaru novčanicu. Koviljka je neubeđeno pokušala da se osmehne kao što se osmehuju žene u savremenim zapadnjačkim filmovima, čak i kad stvari ne idu dobro, kad  je čovek na Balkanu  smrknut kao nebo pred oluju,  kao da je to nebo palo na njega. Tj. na nju.

– Ma, umrijećeš, jašta neg’ ćeš umrijeti, svi ćemo. Ali, ne sad. Nego nekad. Kad nam bude vakat. Nije to sad, bona, šta ti je! – ljutnula se Zenaida u pravcu dima cigarete koju je zgnječila u pepeljari, kao da u razilazećem pramenu dima jasno vidi nešto što je Koviljki nevidljivo. – Samo ćeš se, jeb’ga, izmaltretirat, mora tako, ali proć će. Izvuć će te ono u šta vjeruješ.

Na ulici Zenaida se setila:

– Fino ti je bilo književno veče, jelde, super si ono rekla za imanentnog čitaoca – poljubile su se, pa je Koviljka sela u auto, startovala motor, dodala gas i odlazeći mahnula umesto da zatrubi, kako bi to uradila da nije imala registarske tablice svoje zemlje koja je ratovala sa Zenaidinom zemljom. Što je sve nekad bila jedna zemlja, a onda je neko, kao Koviljka tih dana, napipao čvorić i onda je sve krenulo naopako kao u pesmi Zenaidinog omiljenog kantautora, sad iz Koviljkine zemlje, a nekad je bio i iz Zenaidine jer je to sve bila, kako rekosmo, jedna zemlja pre rata:

Psovo je Braca i krivce i žrtve
i puške i vaške i rov prepun blata.
Reko je: „Ne mož’ prebrojati mrtve
jer su se carevi igrali rata!“

A mi, mi smo bili derani
i sve još je vredelo za nas…

Je l’ vredelo? Mudro nazdravljanje matoraca u kafanama Koviljkine mladosti: „Da smo mi zdravi i da je mir u državi!“ Mir i zdravlje, kao i slava i bogatstvo, a i sve ostalo u ljudskom životu, vrede samo onoliko koliko im važnosti pridaje onaj ko ih ima. Da volimo i cenimo ono što imamo samo za desetinu siline žudnje za tim istim pre nego što ga steknemo ili kad ga izgubimo – drugu bi pesmu ovaj svet pevao.

Prethodne večeri Koviljka je u biblioteci grada koji je sad napuštala ispričala kako ju je kćerka pubertetlijka pitala zašto je njen, Koviljkin, imanentni čitalac – kad je mala saznala za pojam zamišljenog čitaoca kog pisac nosi u sebi i za njega piše – idiot kom sve treba objasniti u sitna crevca. Nije se narod tome mnogo smejao. „Možda su patrijarhalni, pa misle da mi je kćerka nevaspitana. I jes’ malo nevaspitana, da se ne lažemo“, lecnula se u sebi Koviljka. Da popravi stvar objasnila je – opet objasnila, da! – da je i sama svesna kako ne prepušta bogzna šta slobodnom tumačenju jer je na svetu toliko nesporazuma da joj je pesma Nine Simon, pa grupe Animals i raznih potom – Don’t let me be misunderstood – nešto kao molitva i lična himna. Ni to narodu nije bilo smešno. „Pa, i nije smešno, otkud je smešno, celog života toliko sam želela da me neko razume i nije se dogodilo. I onda još i rak. Alo, rak!“ – prebacila je Koviljka u treću, pa u drugu, pred njom je bio uspon, a auto je bio prilično izakan. I ne samo auto. „Kako ono, beše, idu one faze, poricanje je jedna od njih?“ Nije Koviljka još mogla da poveruje da se njoj događa ono što se uvek događalo negde drugde, nekom drugom, glavni junak je glavni zato što preživi do kraja, barem je tako u klasičnoj dramaturgiji. Nije mogla da poveruje da joj se, može biti, dešava lični Vajlderov Bulevar sumraka gde je narator mrtav, pluta leš Viljema Holdena u bazenu, a narod se zabavlja u bioskopu i gricka semenke; dobro, odavno se već taj film može pogledati samo u Muzeju kinoteke, ne gricka se tamo ništa, grickanje je za plebs, a duhovni patriciji, šatro, nemaju oralnih fiksacija. Mada, svet ubrzano odlazi u tandariju – prisustvovala je Koviljka koncertu Ramba Amadeusa, živog i duhovitog, koji je govorio o smrtno ozbiljnim stvarima, a publika – publika je ždrala kokice iz onih valovskih kutija američke veličine! Kad može na tvom koncertu, što ne bi moglo i u Kinoteci, moj Rambo, moj Amadeuse! Kao na daćama i parastosima, valja se za dušu pokojnoj kulturi.

(„Ne koristite tačku-zarez. To je travestitski hermafrodit koji ne znači apsolutno ništa. Samo pokazuje činjenicu da ste studirali na fakultetu“ – smatrao je Kurt Vonegat. Kao prvo, gospodine Vonegat, meni ponekad treba baš taj znak, kad mi je zarez preslab, a tačka prejaka. Treba mi zaustavljanje usred dugačke rečenice koja preti da postane nepregledna. Takođe, nije vam to dobro da se tako izražavate protiv travestita i hermafrodita; kako, bre, vi znate da se u onim vašim ljubavno-karmičkim krugovima za dvoje iz Kolevke za macu nekad ne nalazi i par koji polno i rodno ne pripada heteroseksualnom stereotipu, a? Na primer, ono dvoje iz Igre plakanja Nila Džordana? Pardon, pardon, izvinite što upadam, idemo dalje, redom.)

Osim što nije mogla da poveruje da ju je snašlo to što ju je snašlo, nije Koviljka mogla ni da se seti teksta u vezi sa fazama tugovanja. Zato što ih je na brzaka i krišom pročitala u psihološkom kutku ženskog časopisa. Što krišom? Eh, pa kad je čovek od sorte koja u Kinoteci ne gricka ništa, onda mu ne priliči da iz rubrika s nazivima koji loše prikrivaju da tu treba da piše Pomodna i priglupa – prima nenaučne, dajdžestirane, često pogrešne savete. Osim u frizeraju. Zato je Koviljka obožavala frizeraje – kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Svako zlo za neko dobro, tj. nije to bilo loše što nije mogla da se seti psihološkog modela tugovanja. Ono je, navodno, uvek isto: poricanje je bilo tek prva prvcijata faza, a onda su se, kao na putu pred Koviljkom, nizali vrhovi besa, visoravni pregovaranja, serpentine depresije i tek onda, ne lipši magarče do zelene trave, oslobađajuće prihvatanje cilja. Cilja čega? Cilja Spinozine slobode kao spoznate nužnosti. Uzmeš i slobodno umreš. Milina jedna.

______________________________________________

VLADISLAVA VOJNOVIĆ rođena je 24. juna 1965. u Beloj Crkvi u Banatu i baš tu skoro setila se reči svog pokojnog kolege Bože Šibalića koji je, slušajući njene priče o zavičaju definisao Belu Crkvu: „Sve što igde na svetu postoji, postoji i u Beloj Crkvi, dočim ono čega ima u Beloj Crkvi, e toga nigde na svetu nema!“. Posle na takvom mestu završene osnovnu škole i tzv. zajedničkih osnova nekadašnjeg usmerenog obrazovanja, prešla je u Beograd, gde je 1984. maturirala u XII beogradskoj gimnaziji, smer novinar-saradnik, pala na prijemnom za Dramaturgiju FDU, godinu dana studirala na grupi za Sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, sledeće godine položila prijemni za Dramaturgiju, pa je 1989. i diplomirala. Završila je i specijalističke studije Kulture i roda na AAOM-u 2001. Radila je razne poslove u vezi sa svojim obrazovanjem, a i bez veze, trudeći se da sve što radi bude korisno iskustvo za pisca ili barem zanimljiva priča kad nekog treba nasmejati. Pažljivo je posmatrala svet oko sebe, družila se i volela se, doživljavala jake i slabe emocije, duboke i plitke uvide, nešto od toga obeležilo ju je za ceo život, a nešto je skliznulo niz nju kao voda niz pačje perje. Pisala je i piše scenarije i prozu za odrasle i za decu, piše poeziju, razne vrste novinskih tekstova i eseje. Tu i tamo je predavala, tu i tamo se bavila produkcijom, uredništvom i prevođenjem. Za svoj rad o kome se sve može naći na Internetu bila je podjednako ignorisana i hvaljena, pa i nagrađivana. Udata je za filmskog snimatelja Miloša Spasojevića i sa njim ima kćerku Milicu Spasojević, filmsku rediteljku. Smatra da u ozbiljnim biografijama nema rokenrola u širem, a kamoli u užem smislu, te da one stoga, iako su nužne, treba da budu što kraće. Ko baš voli da čita duže, može pronaći još biografskih podataka u predgovoru debeloj knjizi Daj, babo, glavu! koju je uredila u slavu omnibus-filma Kako je propao rokenrol, a i u slavu svih živih i mrtvih učesnika u stvaranju tog šarmantnog dela. Da, da, svinje su debele, a knjige su obimne, ali Vladislava ne voli birokratski, nego živi jezik!  

KRATKA PRIČA MILICE MARKOVIĆ: RADNA SOBA

proza

U sobi nema nikoga. Možda su ona i on u njoj, ali ne možemo biti sigurni u to. Ne vidimo svaki kutak te sobe jer ona je zaista ogromna. Četiri zida ko četiri zida, reklo bi se, šta tu može da bude posebno. Ali, može.
Biblioteka je velelepna. Teška, drvena konstrukcija, vintidž fazon. U njoj se nalazi gotovo sve što se može zamisliti, od Homera do monografija o Hendriksu. I ljubića, i krimića, i erotskih romana, na svim mogućim jezicima, jer vlasnik ove sobe je bio strastveni kolekcionar knjiga. Ne može se reći da ih je baš sve pročitao, niti većinu, niti je stvarno govorio sve jezike na kojima je kupovao knjige, ali voleo je da pročita poneku stranicu ili tom, u zavisnosti od toga koliko mu je vreme to dozvoljavalo. On je mrtav, da, ali njegovu sobu brižljivo održavaju njegovi potomci. Njih ima ko šaše. Ne moramo da nabrajamo, potrajalo bi. Bitno je da su oni u pristojnim odnosima i da imovina našeg bogatog pokojnika ne ispašta zbog svađa naslednika. Retkost u današnje vreme. Možda je zato ta soba zadržala svetlost i svežinu, iako je bila natrpana antikvarnim knjigama.
Nameštaj je novijeg datuma jer naš bogataš je umro pre tri godine. U uglu ljubičasta sofa sa puder jastučićima (to je sigurno neka od njegovih ljubavnica birala), žuta fotelja, sivi tepih. Ogromni prozori preko celog istočnog zida. Odatle se pruža pogled na dvorište puno breza i smreke i kojekakvih žbunića. Televizora nema jer ovo je radna soba. Masivni, drveni sto postavljen je posred ovog ogromnog prostora. Pod njim je sivi tepih, sličan onome koji je u uglu. Još jedan tepih je tu, u onom delu sobe koji ne vidimo. Njegove nežne rese izviruju iz udubljenja koje je skriveno od našeg pogleda. Ali, koga briga za tepihe, stolove i breze.
Ona i on su možda tu, u tom kutku koji je veličine metar i po sa dva i po. Taman da stane nekakav krevet u čije postojanje ne možemo biti sigurni, niti možemo da pretpostavimo njegovu boju. Možda, neka bude bela. Neka to bude veliki, beli krevet sa belim jastucima. I ona i on se, možda, ljube. Možda ona potpuno gola leži pored njega dok se njegovi prsti igraju s njenom kožom. I možda nju svaki, i najmanji njegov dodir, uzbuđuje.
Ali, mi to ne znamo jer sve što mi vidimo je da u sobi nema nikoga i da je to moderno uređena radna soba u vintidž fazonu sa tri siva tepiha i jednom ogromnom podnom lampom koju nismo spomenuli jer koga briga za lampe.
Možda je ona rekla, pomalo uplašeno:
„Previše si mi blizu.“
Možda je on odgovorio:
„Da li bi više volela da odem predaleko?“
Zbunila se. Rekla je:
„Ja ne znam ko si ti.“
„Ja sam onaj u kog ćeš se zaljubiti sutra.“
„Šta ako sam već zaljubljena?“, pitala ga je.
„Onda voliš da maštaš o ljudima koje ne poznaješ.“
„Zar ti ne voliš?“
„Ja tebe jako dobro poznajem.“
„Kako?“
Ne znamo šta je on odgovorio na to pitanje jer, ispostaviće se, možda, da je on, nešto nalik na genija. Nešto nalik na osobu koja na svako pitanje ima savršen odgovor. Nešto nalik na čoveka koji na svaki uzdah odgovara savršenim dodirom. Tako bi ona rekla. Da, naša gola žena je, možda, zaljubljena u njega, zato i jeste gola iako ga baš i ne poznaje i sklona je idealizovanju našeg misterioznog genija. Činjenica je, ipak, da ni on nju nije poznavao, a pogotovo ne jako dobro. Možda je posmatrao, možda je proanalizirao, možda se čak i raspitivao i zabadao nos gde mu nije mesto, ali nikada s njom nije popio ni jednu običnu kafu da bismo mogli reći da se tu radi o poznanstvu. Ne, oni su se znali samo iz viđenja. Ali želja ne bira koje će dvoje stranaca da obuzme.
„Neću da pričam, hoću da te ljubim“, rekao joj je.
Ljubio joj je usne, oči, uši, vrat. Ljubio joj je grudi, pune, meke, sa izrazito tvrdim bradavicama u tom trenutku.
„Previše je ovo lepo.“, rekla je.
„Neću da pričam, hoću da te ljubim.“, ponovio je i nastavio da je ljubi i miluje.
Naš mrtvi vlasnik sobe posmatrao ih je s neba na kom već tri godine živi, ako možemo tako da kažemo za mrtvog, prisećao se svojih ljubavnica kojih je zaista bilo mnogo i neke su čak i pomalo ličile na našu zaljubljenu ženu. Posmatrao joj je telo, puno i zrelo, pa opet, mogao je gotovo da oseti nežnost njene brižljivo negovane kože. Glatkost njenih nogu, struka, leđa i, što da ne, onoga do čega prsti našeg misterioznog muškarca još nisu došli jer se on dugo poigravao s njenim grudima. Možda. Spustio je usne na njenu bradavicu, jednu, pa drugu, lizao ih, usisavao usnama. Naš mrtvi vlasnik gledao je, gotovo pohotno, kako joj celo telo drhti dok je njen genije ljubi. Sreća, ona i on nisu imali nikakvu svest o tome da su posmatrani. Možda bi im to zasmetalo. Ako uopšte postoje. Možda oni i ne postoje, mi u to ne možemo biti sigurni. Ali, ako su stvarni i ako je ona zaista gola i ako su njegove usne na njenim grudima, a njegova ruka na njenoj zadnjici, i ako ona toliko drhti i uzdiše, i ako je cela vlažna, a pogotovo u onom delu koji on još uvek nije dodirnuo prstima (ali hoće, sasvim izvesno hoće), on će u nju, zasigurno, uskoro, vrlo uskoro, ući i onim delom svog tela koji ona još uvek nije dotakla, a toliko ga želi. I hoće, sasvim izvesno će ga dodirnuti jer ga želi. Možda je to i rekla naglas.
„Želim ga.“
Možda i nije to rekla, ali je sigurno to pomislila.
Nego, šta je tu je, mi ne vidimo šta se dešava u tom kutku sobe i ne možemo znati da li se sve ovo stvarno dešava ili je puka izmišljotina.
Sve je u ovoj sobi od drveta, pa tako i lampa. Možda hrast.
Ta cela soba, ogromna je i nesaglediva. Četiri zida ko četiri zida, reklo bi se, šta tu može da bude posebno. Ali, može.

_____________________________________

MILICA MARKOVIĆ rođena je 1986. u Beogradu. Diplomirala je socijalni rad i socijalnu politiku na Fakultetu političkih nauka. Objavila je roman “Simptomi” pod pseudonimom Milica Sniva. Roman je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Predstava “Simptomi” rađena po motivima romana, na repertoaru je Ateljea 212 u Beogradu.
Stidljivo piše poeziju i uporno se trudi da napiše drugi roman.
Majka je dvoje dece, devojčice i dečaka.

KRATKA PRIČA ANICE MILIČEVIĆ: SUNCOKRET

proza

Vlak je iznenada poprimio boju fuksije. Sve oko nje namreškano je i neopipljivo. U ušima čuje poznato zujanje. Prsa joj se nadimlju od prikrivenih želja. Kuda zapravo ide? Je li ovo odlazak ili povratak? Smetaju joj jarka svjetla kabine, sjedala su previše plava, hodnici zagušljivi. Fantomski priziva u misli njegov dlan. Što će joj reći kada se napokon ugledaju?

Vožnja do prokletoga Frankfurta traje predugo. Zadnji put vidjeli su se u Šerbinoj studentskoj sobi. Jedino što pamti od toga susreta je odjek pepeljare od zid pun vlage. Ma koga laže? Pamti sve. Svaku riječ, boju glasa, dlačice tek izrasle na njegovoj čeljusti.

Ruke su joj umrljane od sjećanja. Prsti ljepljivi, kao kada je bila malena i umakala ih u slatko od šljiva. Trebali su joj mjeseci da potisne otiske vrelih pogleda i prešućenih riječi.

Zašto onda putuje k njemu? Možda odgovor dobije tek na izblijedjelim pločnicima i zvuku oksfordica što se približavaju. Pita se je li dobio njenu poruku. Hoće li je sačekati? Hoće li mu se u rukama klatiti jedan jedini suncokret kao onoga jutra kada su priznali jedno drugome što osjećaju?

Vani je počelo kišiti.

„Kako prikladno“, pomisli, „čak mi i nebo poručuje da je ovo jedan usrani klišej“.

Otvara ruksak u potrazi za sendvičem. On će se iznervirati kada mu kaže da ponovno ne jede meso. Prečesto joj se činilo da se hvataju grčevito za trenutke sreće, kao ose što navaljuju na već isušeni i izmoždeni grozd u kasnu jesen.

Za sve je kriva njena glupa usnica. U nju je zubima utiskivala riječi, umjesto da ih izgovori njemu. Zapele bi joj na sredini grla, klizile i koprcale se. Njihov izostanak stvorio bi bolnu prazninu.  Prekasno je shvatila da sve što ne kažemo svejedno nastavlja svoj sablasni, polutanski život negdje u zapećku duše i uma. Baš kao onoga jutra kada ju je zatekao u studentskoj kafeteriji.

***

Osjetila je da dolazi. Zrak se najednom zgusnuo i težina udisaja rasla je obrnuto proporcionalno njegovoj blizini. Počela je skupljati knjige i note sa stola. Bachova partita u E-duru razletjela se posvuda. On se sasvim nježno spustio na pod i krenuo skupljati papire.

„Di ti je provedba, evo pronašao sam sve do prelaska na dominantu..?“ pruži joj snop u stisnute dlanove.

Ona šuti. Osjeti svoju donju usnicu kako se trza i bubri.

„Aj, popij kavu. Molim te. Aj, pa ćemo dalje…“, gleda je svojim dubokim, tamnim očima.

Ona grize usnicu i guta sve što bi mu željela reći. Jer, što ako to bude premalo?

„Sorry, moram ovo srediti. Previše je falš, a profa mi dolazi prekosutra“, izgovara i okreće se.

Nervozno lupka prstima po stalku za note, bilježi si oznake. Vadi iz kutije kalofonij za gudalo i odsutno premazuje strune. Svi misle da je umjetnost sloboda. Za nju je ona plod pažljivo birane i osmišljene strukture. Polako odlaže violinu na klimavi, drveni stolić i briše si čelo. Žedna je.

Otvara vrata učionice i zatekne ga naslonjena na zid. Ulovio ju je nespremnu. Nije stigla izgraditi svoj bedem i osjeti kako tone, propada, nestaje.

„Znao sam da bez veze pizdiš, nije uopće falš. Uvijek si ista“, šeretski joj dobacuje.

„Ne seri“, odreže i produži do WC-a.

Sjela je na prljave pločice, obgrlila koljena rukama i plakala. Ne za njim. Za sobom.

***

Bože, bljuje joj se od ove glupe salame s proteinima graška, soje ili čega već. Možda joj je Marija spremila bananu. Zbog nje i sjedi sada u ovome vlaku. Rekla joj je to, uz jutarnju kavu i dim Eva Slims cigareta.

„Znaš li ti koliko je on tebe, jebote, volio? Ma, kruh te nedo, mislim da te još uvijek voli…“

„Od kud sad to? I ne, nije, on je…ne znam što je, ali znam da sam morala otići. Pa, sjećaš se kakva sam bila, sjećaš li se…!?“

„Nisi ti, ženo, otišla. Ti si pobjegla. Slušao te svaki dan iza vrata dok si pilila po toj svojoj violini, svaki dan dok nije krenuo za Frankfurt! Kažem ti, volio te. A ti…koza“, završila je i otresla pepeo u staklenku na stolu. Nije joj rekla da se nešto nepovratno slomilo te noći kada je čula da odlazi.

***

Bili su u Šerbinom stanu, na laptopu je svirao Miladin Šobić. Boca se zavrtjela i čep je pokazivao prema njemu. Odabrao je istinu.

„Je, poslije lipanjskih rokova. Imam rođaka u Frankfurtu“, prošaputao je pognute glave odgovor.

Sjedi na rubu Šerbinog kreveta i sluša ga kako joj govori da je zadnjih par mjeseci jedva pregurao. Da je htio ubiti nekoga kad mu je rekla da ima dečka. Da je ona njegov Mostar, njegov cvat lipa, njegova mokra ulica.

„Nisam“, šapuće jedva čujno.

„Što nisi?“

„Imala dečka“, gleda ga netremice i smiruje dah.

S njim je uvijek tako, čini joj se da leti i da granica ne postoji, srce se ne može zadržati unutar tijela. Zatim počinje. Stopala se znoje, dlanovi stišću. Nije dovoljno lijepa, nije dovoljno pametna. Nije dovoljna.

Palčevima joj je ocrtavao obraze, molio ju da kaže bilo što. Ostat će zbog nje, zvat će je u kino, otići će napokon na tu večeru, sve će biti drugačije ovaj put. Samo neka mu kaže. Ako ga još uvijek želi, ostat će.

„Sve je uredu. Znaš da ne bi išlo, nismo mi više ti ljudi“, izgovara, a u usnicu utiskuje „Ostani.“

Zatvara vrata i čuje ga kako razbija pepeljaru o zid.

***

U daljini izvire grad. Koliko svjetala, pomisli. Jedna od tih treperavih točkica je njegova. Vjerojatno je u trapericama i potkošulji, isprobava nove rifove i harmonije. Donja čeljust mu je stisnuta i čelo se mršti od napora.

„Podcjenjuješ me. Misliš da ja to ne mogu“, procijedio je jednom, optužujući.

„Mislim da gubiš vrijeme na nepotrebne stvari, past’ ćeš iz solfeggia i polifonije. Znaš da bez toga gubiš godinu“, bila je uporna i tvrdoglava.

Bože, kada bi se barem život mogao izvrnuti kao rukavi tek oprane bluze. Uzela bi mu ruku i poljubila vrhove svih prstiju. Nema veze, rekla bi mu, zajedno ćemo, nije ti to teško, tvoje su stvari puno teže. Prešla bi palcem preko njegove čeljusne kosti, pobrisala nesigurnost.

Čuje glas s zvučnika, vlak Zagreb-Frankfurt am Main stiže na peron 103. Prikovana je za sjedalo, grčevito stišće rub svoga ruksaka. Podiže pogled prema ostakljenom stropu željezničkoga kolodvora. Učini joj se da je bljesnuo jedan suncokret. Tu je.

Vlak se zaustavlja, ljudi su nervozni i guraju se što prije van. Niz obraze joj kapaju suze. Vožnja je ipak trajala predugo.

„Žao mi je“, šapuće i grize donju usnicu.

______________________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i etnomuzikologija.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.), Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.), Odjeci grada na Dravi ( Prof&Graf, 2025.).
U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024, te širi izbor za nagradu Na vrh jezika 2024. i 2025. godine. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci i objavljen 2025. godine u nakladi Općinske i narodne knjižnice Drenovci, njena priča „Zgrada koje nema“ odabrana je među 15 nagrađenih priča na Festivalu jednominutne priče u Požegi 2025. godine, na natječaju udruge Skribonauti Nastavi priču 2025. ušla je u uži izbor od deset autora, njena pjesma Ogledalo uvrštena je u zbornik Gradske knjižnice Solin u sklopu natječaja Naj pjesma, njena monodrama Nafaka preporučena za čitanje na natječaju Marin Držić Ministarstva kulture i medija, te rukopis Popravljačica svijeta ušao u uži izbor za nagradu PIŠIRIŠI Hrvatskoga društva književnika za djecu i mlade. Kratke priče, impresije i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora, Časopis Kvaka, Ajfelov most i Perkatonic.

KRATKA PRIČA HELENE PERIČIĆ HERENDA: BLOKIRANA (iz zbirke “ZAŠTIĆENE VRSTE”, Matica hrvatska, 2025.)

proza

    „Možeš zamisliti? Zbog dvjesto kuna, zbog dvjesto kuna!! I to onih koje sam već bila uplatila!“, odjekivalo je tramvajem.

     Govorila je u maleni, odavno zastarjeli model mobitela. Glas žene od nekih šezdeset godina postajao je sve prodornijim i drhtavijim:

     „Oni mene, zamisli, mene – koja plaćam sve uredno i na vrijeme blokirali – blo-ki-ra-li! Tek tako! I još mi k tomu navodno dodali sudske troškove…. Sad su mi javili, od javnog bilježnika, nazvali me, upozorili da moram podmiriti, jer ovrha i to… ili da odem kod suca, ako ne želim platiti, da idem direktno k njemu… A znam da sam platila, znam dobro. Pa nisam ja luda! Znam da sam platila. I to prije možda… dvaaaade… dvadeset dana, tako nešto. Nisam luda, velim ti. Anka nije lu-da. Znaš što: sutra… sutra ujutro – ja ti idem ravno k sucu, toj budaletini, ravno k njemu, pa ću mu reći: ’Gospodine, ja sam platila svoj račun, davno, na vrijeme, i nije meni do dvjesto kuna, plus troškovi sudski i to, ali vi ste meni blokirali račun! Zašto?! Zašto ste to učinili? To nije u redu, nikako nije u redu. Ja nisam blesava. Ja sam trafikantica. I radim sve što treba i kako treba, isto kao daleko mlađe od mene: i uplatnice i novine i žvakače i bombone i pakete – sve–sve u toj majušnoj trafici bez grijanja. Mogu ja sve! Ali ja mislim da… znate što… da zapravo vi niste normalni!‘ Da, reći ću mu, znaš, reći ću mu da on nije normalan. Nije me briga. Nek’ mi čine što god hoće. Nek’ me raščereče. Nije me briga, kažem ti. Prevršilo mjeru. Sve u pičku materinu! Zamisli, sad ne mogu do svog novca na računu, zamisli! Jooj, jooooj, dušice, kako sam bijesna? I strah me je. Nije mi jasno. Pa ne mogu oni tek tako, kad se sjete. Poludjet ću! Ah… dobro, draga, moram se smiriti, ruke mi se tresu. Bog, draga!“ Glas joj je pred konac govora bivao mekšim: činilo se da će grunuti u plač. Ali nije. Neki su putnici u tramvaju buljili ravno preda se pretvarajući se da ne čuju ništa od onog što Anka govori. Ona utipka broj i započne novi razgovor, gotovo posve isti, sastavljen od rečenica istoga redoslijeda. Sugovornica je bila kolegica koja radi u trafici u drugoj smjeni: „Je li ti znaš da su me blokirali, blo-ki-ra-li?“

     Izašla je na Trešnjevačkom placu. Živi u obližnjoj bočnoj uličici, u prizemnici ispod strmoga dvobrodnog krova gdje se nalazi soba s krovnim prozorom. U toj je sobi čeka njezino blago: gluhi i slabovidni sin u dobi od šesnaest godina. U kolicima je. Rođen je „s greškom“. Voli ispunjavati križaljke i slagati memory. Nosi „pepeljarke“ (koje mu ne pomažu osobito), s njima djeluje puno starije. Zapravo, u licu i s tim glomaznim naočalama izgleda kao zreo muškarac, gotovo kao starac. Što je najgore: nalikuje on svom ocu, onom koji ih je napustio kad je Anka ostala trudna. Nikad se nije javio. Ali je zato sinovljevo lice stalno podsjeća na toga čovjeka… Sin uglavnom dane provodi kod kuće, teško da ide u školu, a trebao bi. Jednom mjesečno odvede ga Anka na vježbe za gluhe i slabovidne. Kolica su preteška.

     „Kad su mi rekli za njegov autizam“, pripovijedala je jednom Anka kolegici trafikantici iz druge smjene, „kao da mi je netko uklonio tlo pod nogama. Moje jedino, divno moje dijete, moje čudo, sjedilo je u invalidskoj stolici nakošene glave, slina mu je ispod usana ostavljala tanki trag, kao kakav preostali znak života u njegovu tijelu. Bio je doživio nešto kao moždani udar. Ne znam. Otišla sam u zahod i tamo se ispovraćala. Moje je tijelo iznutra vrištalo vrištalo vrištalo kad su mi rekli da od poboljšanja njegova vida neće biti ništa, da je tako kako je, da se s tim pomirim, i da budem spremna na to da će on zauvijek ostati takav, i da je to njegov vrhunac, najviše što može svojim mozgom doseći, i da moram biti jaka, jaka, JAKA.“ (Crescendo u njezinu glasu bio je neizbježan.) „Da ne smijem pokleknuti, i da moje lice pred njim ne smije odati da sam upala u nedajbože kakav očaj. Da moram biti nasmiješena, hrabra, jer je tako njemu lakše. I da sam ja (i to kako se ja osjećam) manje važna. I da je sve to samo test u mom životu i da će to proći. Bez obzira na to što više nemam snage ni za se a kamoli za njega. Što čekam rezultat PAPA-testa koji prošloga puta nije bio dobar. I da me je strah što će biti. I da moram svoju glavu održati iznad vode kako bih mogla čuvati i Roka. Roko je bio moj jedini, dobri, najbolji anđeo, sunce moje.“

    A svojoj je doktorici Anka kazivala: „Vi ne znate kako je to, ne znate kako je to kad ti se izmakne tlo pod nogama i kad ti u utrobi više ničega nema; kad glavinjaš bolničkim hodnicima a pacijenti ti zamjeraju što si se u sobi pokraj djeteta predugo zadržala. I mrmljaju da sigurno imaš ’veze kod doktora‘… Ja? Veze!? I neki se smijulje iza leđa, a njihov cerek… kao da ti grebe po razotkrivenu srcu i ti ništa ne možeš: ni disati, ni piti ni jesti, jednostavno želiš da se uruši to stubište kojim silaziš, zajedno s metalnom ogradom, i da ti jedna od šipki probode srce i da ti mozak spale svi ognji koji na ovoj zemlji trenutno postoje jer ti ni tijelom ni umom više nisi za to da budeš tu, jer ćeš šenuti, jer ti više NEMAŠ ni uma ni tijela. Neka ti sprže svaku moždanu stanicu, neka ti rastope svaku trunčicu kože i vlasi, neka ti kiselinom rastope sve što se dade rastopiti u utrobi! Jer meni više ne treba, ne treba mi ništa! Ali moje dijete? Tko će o njemu brinuti, tko će za nj mariti ako se nedajbože meni nešto dogodi? Svi ti sažaljivi pogledi mojih kolegica iz drugih smjena, koje se upiru radom od po deset sati dnevno i istražuju nove i nove upute i metode prodaje novina, igračaka, tramvajskih karata, naplate režija putem bar-koda, slanja paketa poštanskim kombijima… sve sve sve to one znaju, i još imaju volje odraditi svoje kod kuće, i još imaju snage za sućut prema meni, i mom križu, i prema mom divnom, plemenitom djetetu prozirne kože i svilene kosice…Ah, ne dajte mi da plačem… Pa i ne plačem… Nisam ja luda. Samo mi klizi ovo niz lice, nekontrolirano nešto. Nešto. Dajte da ne umrem, doktorice, da ne moram na operaciju, da ne moram sutra kod suca, da ne moram ništa. Dajte mi da čujem glazbu! Dajte mi glazbu kojom me je otac podučavao, kad smo je slušali na radiju, violinski orkestar, par mjeseci prije nego je umro, a umro je mlad, prije nego što krenuh u školu. Htio je da znam u glazbi vidjeti anđele, tako je govorio. Dajte da ponovno čujem violine, ljepotu da čujem. Da ovaj život ne moram proklinjati, ni išta drugo, ni ikoga. Ni suca. Ali što on zna, ŠTO ON ZNA O OVOM MOM ŽIVOTU, i ovom užasu u mojih 33 kvadrata u kojima obitava moje krasno čedo u kolicima?“

    Govorila bi tako Anka svojoj kolegici i svojoj doktorici, ili sebi u bradu penjući se stubištem prema svojih 33 kvadrata, ne mareći što će je susjedi čuti: „Što ne znate, svi suci svijeta, svi javni bilježnici i ovrhovoditelji, svi neosjetljivi, cerekajući službenici po uredima – da sam ja VEĆ platila tih vaših jebenih dvije stotine kuna! I da vi nemate pojma koliko su one za me teške, koja je njihova stvarna težina. Bezosjećajni, besramni, jadni, javni – pička vam materina – blokirali ste me, blokirali na sve načine, mater vam jebem, vrištim u te vaše nemilosrdne face i oči koje niti da trepnu: Krepajte, krepajte u mukama!!! Kao što ću i ja možda!“

    I sruši se Anka na stolicu uza stol s pločom od ultrapasta – i udari u plač. I uto se stolu primakne Roko u kolicima i s „pepeljarkama“. Plač prestane. I oni se uhvatiše za ruke. I položiše ruke na mali okrugli stol od ultrapasta. I ostanu tako. Anka – gledajući u svoje naborane dlanove, a sin – gledajući pravo (a ne videći ga) u lice materino.

    I ostanu tako, neko vrijeme.                                                                                                                                 

Izvorni tekst objavljen je u Večernjem listu u Zagrebu 16. veljače 2019.

__________________________________________

HELENA PERIČIĆ HERENDA*, rođena u Zadru, redovita je sveučilišna profesorica komparativne književnosti i spisateljica. Objavljivala je od osmoškolskih dana – u Hrvatskoj i inozemstvu – poeziju, prozu, dramske tekstove i publicistiku mahom u književnim časopisima i novinama. Za književni i znanstveni rad dobila je 2010. Nagradu Zadarske županije.

Članica je Hrvatskoga društva pisaca, Hrvatskoga centra P. E. N.-a i drugih strukovnih i profesionalnih udruga.

Među njezinim književnim publikacijama ističemo zbirku dramskih tekstova Izići na svjetlo (2005.), zbirku priča Domnana i bijele ovce (2007.) te zapise O riđanu, Petru i Pavlu: dnevnički zapisi, članci, pisma… 1991.-1998. (2006./2010.), osobno svjedočanstvo o Domovinskom ratu koje je pohvalila i književna kritika.

Posljednja joj je knjiga izišla u Zagrebu prošle jeseni; riječ je o zbirci priča koja nosi naslov Zaštićene vrste.

* Autorica se u posljednjim svojim objavama koristi – pored očevim – i majčinim prezimenom Herenda.

PRIČA AIDE ŠEČIĆ NEZIREVIĆ: BIJELI PIJESAK

proza

Kucanje

„So, tell me about your homeland“.
„It’s very beautiful. Sea and sun and sand“.

„Yours?“
„Grass and snow and mountains“.


*


„You are so pretty, Dihya“.
„No, it’s just a well-made photo“.
„I have to come and check, then“.


*


„Come, Faruk“.

Disanje

Zračna luka „Mohamed Boudiaf“. Zvečanje. Klapanje. Struganje. Dihya, figura od voska, zuri u plave pokretne stepenice, šarene potiljke, u grlu joj stoji klupko vune. Tri mjeseca virtualna je stvarnost bila kabilski ples. Očaravajuća. Neobavezujuća.

A sada?

Sportska torba preko ramena. Visok. Kratka žuta brada i plava majica i škrt osmijeh. Isti kao na slici. Ona mu maše radosnim dlanom. U njoj je perlica tuge. Zbog rastanka s iščekivanjem.

Salam.

Ne pruža joj ruku, ne ljubi je, to je izraz poštovanja, nisu supružnici.

Ali dah mu je topao. I u njezinim ramenima nešto zadrhti.

*

Majka ga gleda. Prvi je čovjek svijetlih očiju kojeg je vidjela. Majka je Layla, djevojčica iz pustinje. Ne razumije modernu tehnologiju. Chat je za nju samo Yuba, mračan i brz, kad ne lovi miševe po bašti, voli joj sjediti na ramenu.

Marhaban.

On stavlja ruku na srce. Sjeda, koljena mu, preduga, strše. Crna košulja čini da izgleda stariji. To je dobro. Majka cijeni starije muškarce, oduvijek je govorila da mladac ne zna voditi ženu kroz život. Majčin pronicljiv pogled izvlači mu riječi iz usta. U Maleziji je studirao, elektrotehniku, poznaje Istok. Dok priča, drži velike blijede šake na koljenima. Dihya prevodi, crvena je marama steže ispod brade, dlanovi su maslac. Majka iznosi mahjoubu. Vuče Dihyju u kuhinju. Kišom je pitanja zasipa. Je li sigurna? Kako će ona bez nje?

I šta bi rekao otac?

Dihya sliježe ramenima, nije dan za plakanje. Aba. Vidi ga pred sobom, crne obrve s dvjema borama stražaricama u sredini, jak nos, kovrčava kosa što ju je naslijedio od oca Turčina, njezinog djeda.

Želio je velike stvari za nju njezin aba, da je vozovi svuda ponesu. Mezimče njegovo, prva kćer nakon tri sina. Marama je zid, tvrdio je. Plakala je, nije, nije.

Sad bi povio vrat a stražarice bi se dublje utisnule.

Ali otac leži u bijelom platnu, na groblju Zouwaghi, odmara već pet godina.

Cvjetanje

Ona je mlada djevojka a ovo je njezina večer. Cvijeće niče po koži na njezinim rukama. Ženski raskalašni smijeh. Pjesma koja je nježna: Man yt ti qalbahu lil-mallah. Majka sadi tamnocrveno cvijeće. Mehndi. Stranac plavih očiju nije tu. On je u hotelu. Da je to sramota, kaže jedna stara tetka, oči su joj sličice u debelim crnim okvirima. Majka kaže da nije. Šta će stranac u njezinoj kući? Tetka tvrdi da on nije stranac. Namiguje Dihyji.

Dihyjini su obrazi spržena crvena zemlja.

*

Muzika prestaje. Ljudi odlaze, sretan put žele. Ostaje tri stotine pedeset darova u šuškavom papiru. Na Dihyjinim umornim ušima, na drhtavim šarenim rukama, zveckaju novčići. Cang. Cang. Cang. Šta. Sam. To. Učinila.

*

Majka. Braća. Yuba. Očev duh.

Obrazi vlažni od poljubaca.

Stomačni mišići se stežu. Vežite se. Let ptice. Pod okruglim prozorom šarene, nevješto izrezane krpice. Onda velika, velika tirkizna tkanina.

*

Mjesec je prerasli žuti nokat nad Bosforom. Voda tamna kao mlada krv. Faruk je drži oko struka, korak mu je duži od njezinog, prsa joj se dižu, staza je popločana. Sjednu na klupu, rame uz rame, nježno joj pod maramu vrati izdajnički pramen kose, prsti su im isprepleteni, medeni je mjesec, među bedrima se zgrčio bol.

*

Ptica opet leti. Faruk joj priča o mrtvom bratu. Rat, jedva punoljetan, na planini, u štali. Živ spaljen. Njemu, Faruku, bile su četiri godine, otac je umro sedam godina kasnije. Dihya dlanovima pokrije oči. Uši. Zamisli svoju braću pod zemljom. Asada. Amira. Najmlađeg Alija s kožom boje čokoladnog mlijeka.

Ne.

Gniježdenje

We in Bosnia have four seasons, rekao joj Faruk dok su još bili riječi na ekranu. I njoj je već tad srce lupalo. Otac joj je pričao o četiri godišnja doba. Otac je vozom proputovao Evropu. I ona će, govorio je. Putujem, aba. Strah me, aba. Ženski glas zazvoni prostorom.

Ptica spusti kljun, graknu i poleti prema tlu.

*

Taksi ih vozi od aerodroma ka autobuskoj stanici, autobuska stanica plava i bijela i puna tamnopute bose djece ispruženih dlanova. U ruku jedne djevojčice visokih jagodica Dihya spušta srebrenu narukvicu. Djevojčica se smiješi, bademasto je gleda. Stopala su joj raspucala i prašnjava. Bit će da je uvijek tu. Dočekuje i ispraća.

*
Farukov grad po travi je dobio ime. Faruk kaže da je Travnik grad s najljepšim ulazom na svijetu. Ne, nije. Izašli su iz autobusa, silaze niz stepenice nalik okrnjenim zubima. „Ovim sam putem“, kaže Faruk, „išao u školu, onu tamo“, dugim kažiprstom pokazuje, „od crvenih cigli“.Prolaze kraj starih grobova, kamene česme, ako se napije vode s te česme, ostat će u ovom gradu zauvijek. Tako joj kaže, smije se, ruka mu je topla, sitni buseni dlačica na prstima.

Njezin crni kofer kotača po asfaltu.

*

Masallah, kaže Farukova majka. Dihya se smiješi toj zajedničkoj riječi, podsjeća je na nježnost.

Kuća miriše na hljeb i vlagu i kreč, naselju je ime Osoje, stara slavenska riječ za mjesto koje nije sunčano. Skidaju cipele, škripi drveni pod skriven pod crvenih tepihom s resama.

*

Are you hungry?, pita Faruk. Ona ne želi lagati.

Pita s krompirom. Kupus-salata. Jogurt. Zveckaju tanjiri i kašike na kariranom stolnjaku. Majka i sin klepeću jezicima, šušušu, njihove su oči jednako svijetle, Dihyjino je uho slijepo. Ona želi biti dijete u Constantini, u žutoj kući na visokoj stijeni. Želi oca i njegove priče, i majku i njezinu mahjoubu, i braću što je naizmjenično nose na ramenima.

Dok sipa kafu, svekrva je pita. O braći. Ima i ona brata, jednog samo, u kolicima je od četrnaeste. Staklene kosti, u domu za stare živi. I plače, o sinu govori, onom što ga više nema. Blago Dihyjinoj majci.

Dok prevodi, Faruk suzdržava suze.

*

Sutra je vodi na mjesto kojem je ime Plava voda, piju kafu iz malene bakarne džezve, jedu rahat lokume, priča joj grad. Ona se smije, savija kao vrba nad vodu, i umače jagodice prstiju, povlači ih, u domovini voda nije tako hladna. 

On gleda na sat svako malo, majka čeka s ručkom, treba da požure.

Pred kapijom ih čekaju glasovi.

More glasova. Ženskih. Muških. Dječjih.

„What is this, Faruk?“

„Šta je ovo mati?“

„Iznenađenje“.

„Majko!“

„E, pošto si se u tuđini oženio, ja odlučila da napravim i ovdje veselje“.

Za baštenskim stolom postavljen ručak, gledaju je i mirišu je i jedu je.

Vrišti mi se, aba.

Faruk Dihyji šapće na uho, ovija joj ruku oko ramena kao topli šal. Kao lijek. To majci mnogo znači. Majka samo njega ima.

Pokaži saosjećanje, kćeri. Hoću, aba.

I Dihya naslanja obraz na veliku ruku četverogodišnjaka što je ostao bez brata.

*

„I will make a Snowman for you“, kaže Faruk kad dođe čudno godišnje doba. Ona se smije, oči su joj ugalj. On baca grudvu, pogađa je u nos. Ona čučne, duga joj se suknja uvija oko nogu, zabija prste u taj čudni, prvi put viđeni bijeli pijesak, toliko hladan da peče, grabi, stišće ga u šaku, otvara dlan, tamo nema ništa.

Rađanje

„I want to learn your language“.
„Really?“
„Yes“.

Tišina.

*

„Moje ime je Dihya. Ponovi“. Glas joj drhti dok ponavlja. Učiteljica je susjeda. Ima sitne ruke, plavu kosu, niz pletenih narukvica. „Bravo“, kaže petnaestog dana.

Svekrva govori, govori, lice joj je paučja mreža. 

„That woman, she divorced twice“, prevodi Faruk, glas mu je tuđ.

Dihya koščicu po koščicu, ispravlja leđa.
„Ja oću nauči jezik ova zemlja“.

*


Nur je zdrava. Ona je svjetlost i bljuvotina i žuta pelena i smijeh.
Svekrva je zove Nura, cokti jezikom.

„Rodila nana čedo svoje“. „Ja je rodila“, kaže Dihya.„Ti si je rodila, haha. Otkako učiš jezik, baš ti se jezičina produžila. To se, bona, tako kaže“.„Ne. Ja je rodila. I zove se Nur“.

*

Faruk radi. Čuje kuckanje iza zatvorenih vrata sobe, kuca. Čeka.

„Pusti ga“, šapuće svekrva kraj njezinog ramena, „on zarađuje, bona. Neće joj on sise dat“.

U Dihyjinom grlu ono klupko vune. Neće da sklizne.

Klizi samo vrijeme.


*


„Želim studiram. Vanredno“.„Zašto?“„Moj otac želio ja studiram. Ja želim. Nakit koji ja dobila želim prodati“.„A dijete?“„Dijete tri godina. Ne doji. Ti sada pomogneš. Tvoja majka pomogne“.

On skuplja usne. Njegova majka širi usne. Kazuje. O starosti, o venama. Dihya ne sluša ni šutnju ni kazivanje. Ona sjedne u autobus s papirima u torbi. Putuje u veliki grad. Vraća se kao studentica orijentalistike.

„Moja majka dođe da pomogne“.

*

Dihya i dijete čekaju majku nanu Laylu, odlučila je napokon doći, dugo ju je molila, nikad je, pobogu, nije posjetila. „Ko će o kući i bašti brinuti?“, ponavljala je Layla. Je li joj važnija unuka ili bašta? pitala je Dihya. Majčino lice na kameri se zgrčilo.

Brat Ali ju je smjestio u avion, stjuardesi platio da je pripazi. Eno je, Dihya maše, gestikulira. Majka nana neće na pokretne stepenice, odmahuje glavom, vuče kofer niz obične. Dihya grli majku, kako je, pita. Muka joj je, sendvič je bio neukusan, ta cura u uniformi je neljubazna, avion se tresao, prvi i posljednji put, kune se, kući će brodom. Dihya okrene glavu da skrije osmijeh. Brodom. Layla potapše po obrazu trogodišnju Nur, da je ista otac, promrmlja.

Dihya vuče kofer, diže slobodnu ruku, taksi staje, vozi ih na stanicu. Gunđa Layla, zar će autobusom, gdje je zet. Da radi, kaže Dihya. I pita o domovini.

*

Nur vrišti u snu, plač para noć. Iz susjedne sobe Farukovo blago hrkanje. Dihyjina ramena nagnuta su nad knjigom. Njezina stara majka tetura ka djetetu. Kosa joj je rasuta po leđima, biber i sol. „Prestani“, preklinje. Proklinje. Internet. Ljubav. Bosnu. I kćer koja joj je sve to priredila. Olovka u Dihyjinoj ruci drhti. Nokti joj se usijecaju u dlan. Ako majka neće, ako ne može, neka majka ide. I majka otvori zatvori kofer.

*

Dihya stisne ruke u pesnice.

Dihya se zakune.

Sama.

Otkidanje

Bijela koverta. Na koverti njezino ime. Mme Dihya Silahtar.

Zašto neće njegovo prezime, pitao ju je Faruk onda.

U njezinoj zemlji žena ne mijenja prezime kad se vjenča.

Ali ona nije u svojoj zemlji.

Ako ne može zadržati prezime svog oca, neće ni biti njegova žena.

*

U novootvorenoj ambasadi domovine želi li biti prevoditeljica, pita koverta.

Traductrice.

Četiri godine truda. Odricanja. Aba bi bio ponosan.

Podigla je kovertu, dotakla je usnama. Domovina.

Nije sama.

*

„Zašto da radiš kad nema potrebe?“

„Dopustio sam ti studirati, diplomirala si, zar ti ni to nije dovoljno?“

„Kako ti to zamišljaš, u dva grada da živimo?“

 „A dijete?“

*

„Ja idem sa Nur. Ti možeš dođeš sa nama“.

Farukove su ruke bolesne, bolesne ptice.

Ostaju u gnijezdu.

*

Te noći Dihya ne spava. Gleda u Farukova leđa. Pruža dlan i ne može ih dosegnuti.

*

Bijela zgrada u starom dijelu Sarajeva. Komadić zavičaja.

Koljena joj drhte.

Jesam li pogriješila, aba?

„Bonjour, Madame Dihya. Bienvenue“.

*

Ona radi. Dijete ide u školu. Dijete miješa tri jezika, ima problema u školi, plače i vrišti i mrzi i nju i učiteljicu, hoće ocu, radi s logopedicom tri puta sedmično. Faruk dolazi vikendom, ne svakim. Uvijek je turoban, uvijek je umoran, sa sobom uvijek nosi laptop, često, sve češće, zatvara se u malu spavaću sobu tog iznajmljenog stana. Dijete ga zove: „Tata, dođi, tata, vidi“. On kaže, mora raditi, neka je Dihya zabavi.

*

Rijetko je ljubi. Sve rjeđe. Sve više u obraz. I ona zna i svakog dana priča samoj sebi priču. I pakuje komade srca u torbu.

*

„Više ti neću dolaziti, Dihya“.

„Kako?“

„Tako“.

„Zašto?“

„Znaš ti zašto“.

*

Pogriješila sam, aba. Jesam li?

Dyhia stavlja maramu, plavu. Nad kapke, pod kapke, tog jutra dva sloja pudera.

Ide na posao.

„Bonjour“, kaže.

Lice joj je maska, lijepa i prigodna.

*

Faruk se javlja, o maloj govore, subotnjim jutrima preuzima je pred stanom. Dihya joj pakuje mali crveni kofer na točkove, klima glavom, ljubi, dijete lijepi dlan na staklo automobila.

On jedne subote izađe iz auta. Priđe joj. 

„Želiš li mi se vratiti?“

„Nisam ja ta koja je otišla“.

Dihya stoji pred zgradom dok se zvuk automobila posve ne izgubi.

Onda se vrati u praznu garsonjeru.

*

Pet mjeseci kasnije telefonom joj kaže da se vjenčava.

„Tunižanka je“

Oh.

„Mlada je, želi biti majka, supruga. To joj je dovoljno“.

Ona šuti.

Sad zna kad je prestalo. Ja oću nauči jezik ova zemlja. Tada.

Od kada to traje, Faruk?

„Želim ti sreća, Faruk“.

Želim li?

*

„Mama, jeste li ti i Asma prijateljice?“

„Ne, Nur, nismo“.

„Zašto se onda dopisuješ s njom?“

„Zato što ona o tebi brine kad ti ide kod tate“.

*

„Mama, Asma kaže da će mi ona roditi seku. Hoćeš li mi i ti roditi jednu?“

„Možda, Nur, možda jedan dana“.

Kaže to Dihya i stišće kćer uza se, ljubi je.

Ne sada.

Nastavljanje

Majka pita. Hoće li se vratiti kući? Dihyja kaže ne, neće, u Bosni je njezina kuća. Majka pišti. Zašto? Šta nju još veže za tu čudnu zemlju ružne klime i drskih ljudi? On se neće buniti zbog male, zar ne? Okupiran je novom porodicom, nesretnik jedan, nikad joj se nije sviđao kao zet.

Dihya ne tumači. Ne objašnjava. Majka ne bi razumjela. Niko ne bi, osim njezinog oca. Ali otac nije tu. On spava i sanja vozove. Ona, Dihya ostvarit će njegov san.

Marama nije zid, aba.

  • drugonagrađena priča na književnom natječaju Lapis Histriae 2026.

_____________________________________

AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ rođena je 1978. godine u Zenici, a odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Objavila je četiri knjige: „Lutke“ (nagrada Zaklade „Fra Grgo Martić“ za poetski prvijenac, 2011.), „Vraćanja“ (roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH 2020.), „Kako se mame igraju žmurke“ (poezija, specijalno priznanje IK Presing, 2024.), „Lutke u prozi“ (priče, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2026.). Dobitnica je brojnih nagrada za prozu i poeziju, dva puta je bila u užem izboru za nagradu Lapis Histriae. Živi u Sarajevu.