Category: proza

Danica licem tipka rijetka slova

Dan je bio takav da je Danica više puta skidala naočale pa ih pažljivo brisala, nadajući se tako obrisati svu memlu s neba. Uzalud. Nebo je ostajalo sivo, tmurno, mutno, bez nade i perspektive, prepisivalo je tu bezvoljnost i u Danicu. Gledala je na sat, a sat kao da je stao, taj radni dan nikada neće završiti. Nova pročelnica silila ih je da sjede u uredu do šesnaest nula nula, a šesnaest nula nula bilo je nedočekljivo daleko. Pročelnica je provodila novu politiku odjela. Osiguravajuće kuće bi to prevele kao policu odjela. Zbog politike Danica mrzi i police.

Imala je hrpu posla, ali ju je odbijalo to što je imala zadano vrijeme za odraditi ga. Navikla je odrađivati seminare kod kuće, na kauču, između posuda s čipsom i Nutellom, kad joj se da, a ne kad mora. Ured je osjećala kao tupi prostor bijelih zidova unutar kojeg nije mogla čitati, a možda niti razmišljati. Veliki uredski prozori propuštali su joj u um previše dnevnog sivila. Veselila se pomisli na svoju malu sobicu skrivenu iza spuštenih roleta. Dočekat će šesnaest nula nula, a onda će otići kući i odraditi ono što se od nje očekivalo na poslu. To nije imalo smisla, ali je bilo jače od nje. Nije se mogla boriti sa sobom na ovako siv i bezličan dan.

Uzdahnula je i spustila glavu na laptop. Osjećala je tipke na čelu i zamišljala kako se na ekranu ispisivalo jedno od slova koje je pritisnula. Znala je, pritisne li više slova odjednom, laptop će izabrati jedno pa ga ponavljati dok pritisak ne prestane. Koje se slovo sad ispisuje na njenom zaslonu? Pokušala je u glavi vizualizirati raspored slova na tipkovnici. U sredini su g i h, to je znala. Pored njih su f i j, slova na čijim tipkama su malene izbočine da ih se može napipati naslijepo. Toliko je naučila na kursu tipkanja s deset prstiju kojeg je gledala na YouTubeu devet minuta dok joj nije dosadilo. F, g, h i j. Kako to da su na sredini baš najrjeđa slova? Na dosegu oba kažiprsta, najkorisnijih prstiju – koliko ljudi tipka samo kažiprstima? – a najrjeđa slova. Koje je njeno? Podigne glavu jer je znatiželja bila prevelika.

“bbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbb” pisalo je. To nije bilo posve neočekivano, b je odmah ispod g i h. Još jedno od rjeđih slova na najdostupnijem dijelu tipkovnice, točno na dometu njenog čela. Ponovo spusti glavu. Začuje se tupi zvuk sraza plastike i tijela.

Tko je izumio tipkovnicu? Kako nam je to postalo veza sa svijetom? Posljednje desetljeće jedva da je koristila ruku za pisanje. Kad bi trebalo rukom ispisati nekoliko rečenica, uhvatio bi je grč, toliko joj se tijelo odviklo od pisanja. Odlično je tipkala s pet prstiju, tri s desne i dva s lijeve ruke. Vješto je palcem prebirala po mobitelu, ali olovka u šaci – tijelo joj se protiv toga bunilo. Kvragu, odlično je tipkala čak i čelom. Koje je slovo sad izabrala njena glava? Podigne glavu i pogleda na zaslon.

“hggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggg” pisalo je ovaj put.

Ponovo spusti glavu. Ponovo je podigne. “j” pisalo je. Prerano je digla čelo. Još jednom udari glavom po tipkama. “tg”. Još jednom. “uhj”. Oho! Pa to je gotovo riječ. Uhj, uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade. Lupne još jednom. “gvb”. Pa to je divno! Gvb, spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti. Svidio joj se gvb. Može li ga uključiti u vokabular? Kolega, vaš esej je sasvim pristojan, ali nedostaje mu gvba. Gvba? Prenerazio bi se student. Moj je esej napisao najnapredniji sustav umjetne inteligencije koji je moj otac platio stotine tisuća milijuna, kako to mislite nešto mu nedostaje? Gvba, dragi kolega. I vama isto nedostaje malo gvba. I vašem ocu, cijelom ovom svijetu, svi ste toliko bezgvbni i puni uhja. Razotkrilo vas je moje slučajno udaranje glave po tipkovnici, a što bi tek razotkrilo da nije bilo slučajno? Da je moja glava bolje ciljala? Što mi još moja glava može reći o mome svijetu? Što još moja glava može napisati?

Danica spusti glavu pa je pomiče po tipkovnici gnječeći redom sve što joj se našlo pod čelom. “hg vbcdvgbjnhklj mhuntbgvrdrcg vnbjhkm”. Sad je dobila i nekoliko razmaka, tu gotovo da postoji sintaksa. Novi jezik rađao joj se pred očima. Mistični sveti spisi diktirani njenim čelom udarali su temelje novoj kulturi, a ona, Danica, prenositeljica je poruke, kanal kojim svemir komunicira sa svojim žićem.

Možda, ako rotira lice po cijeloj površini tipkovnice, od uha do uha, možda dobije jasniju poruku.

Kad je pročelnica ušla u ured, Danica je sjedila na radnoj stolici s glavom na laptopu i proročanskim zanosom oduševljeno valjala lice po tipkovnici.

***

Danica i četrdeset glava

“Smjestila sam ih u svečanu dvoranu. Ima ih dvadeset”, objašnjavala je pročelnica dok su užurbano hodali nepotrebno zavojitim hodnikom u kojem se smjestio Odjel za talijanistiku.

“Dvadeset?” zbunjena je Danica na čijem su se čelu i sljepoočnicama još vidjeli tragovi utisnutih tipki. Danica se ne da fascinirati brojevima. Svejedno joj je dva ili dvadeset kad ne zna čega.

“I policajci.”

“Policajci?”

“U pratnji su s policijom. Imaju prevoditelje i pratnju iz ministarstva. Ne znam, Danice, to su neki važni ljudi.”

“I baš su mene tražili?”

“Danice”, pročelnica se zaustavi pred vratima svečane dvorane i nježno Danicu dotakne po nadlaktici. Danica ustukne. Nije uobičajeno da se ljudi na talijanistici dodiruju. Vrti po glavi sve situacije. Je li ju itko ikad na tom odjelu dodirnuo? Prije je radila u gimnaziji, tamo su kolege bili malo opušteni. Nije brojala dodire, ali joj je sjećanje nosilo sentiment po kojem nije ni trebala brojati.

Izvršiteljica dodira tiho je rekla: “Danice, ne znam o čemu je ovdje riječ, ali nadam se da ćete predstaviti naš odjel u najboljem svjetlu.” Najbolje svjetlo, kako se ljudi lako razbacuju frazemima. Pročelnica ima fetiš na rano jutro, zaključuje Danica. Prvo forsiranje osam do šesnaest, a sad glorificiranje zore, kad je, znano je, najbolje svjetlo za fotografiranje. Možda i zalazak, zlatni sat neposredno prije nego što sunce ode. Pročelnica je sigurno jedna od onih koji zalazak gledaju uz šalicu čaja i idu spavati u dvadeset i dva nula nula. Što od života imaju oni koji idu spavati u dvadeset i dva nula nula? Sve što je u Daničinom životu vrijedilo, događalo se poslije dvadeset i dva nula nula.

Pročelnica otvori vrata svečane dvorane i uputi Danici važan pogled.

“Uhj!” izleti Danici uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade kad je ugledala koliko ljudi ju je dočekalo u dvorani. Ranije prebrojanih dvadeset glava sjedilo je za linijom spojenih stolova i gledalo ju. Prvo što je Danica uočila je da i policajci sjede. To je malo umiri. Loše je kad policajci stoje.

Čim ju je ugledala, žena bijele kose oštro odrezanih šiški ustane, žurno priđe Danici, ugodno se nasmiješi i pruži joj ruku.

“Ništa se ne brinite, Danice. Ja sam Sana Šilić Dalmatin, voditeljica Službe za operativnu podršku pri Upravi za internacionalizaciju Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Molim vas, sjednite.”

Danica sjedne na mjesto koje su joj namijenili pa primijeti da je na stolu kamera okrenuta prema njoj, a do nje laptop na kojem je mreža lica. Osim dvadeset živih, gledalo ju je i dvadeset glava s ekrana. Četrdeset glava, pomisli Danica i osjeti trnce u nogama. Ruke nervozno stavi na stol, valjda kao dokaz samoj sebi da se ne tresu.

Sana Šilić Dalmatin sjedne pokraj nje i svoju ruku nježno stavi na Daničinu. “Ne brinite”, kaže obzirno, gledajući je u oči, a Danica u glavi pribroji drugi dodir u danu, i to od nepoznate žene. Kakav dan!

“Ovo inače nije naša domena”, govori joj Sana Šilić Dalmatin. “No, projekt je vrlo kompleksan i obuhvatan, u smislu koordinacije mnogo ljudi i organizacija, pa suradnja ide preko nas. Riječ je o međunarodnom znanstvenom projektu – zapravo, ispravnije bi bilo reći – otkriću. Znanstvenom otkriću koje se dogodilo u Japanu.” Sana pokaže na dvojicu za stolom. “Cijenjeni kolega Sato i cijenjeni kolega Tamanaha članovi su tima koji je sudjelovao u otkriću te vode ovu ekspediciju.”

Cijenjeni, primijetila je Danica riječ koja se ponavlja. To bi značilo da kolege imaju cijenu, no znači li to automatski da im je cijena visoka? Jesu li i jeftine stvari cijenjene? Jesu, samo nisko. Trebalo bi govoriti visoko cijenjeni, nisko cijenjeni, a onda očito i: srednje cijenjeni. To Danici ne bi pomoglo u razumijevanju situacije, ali bar bi bilo smiješno.

“Doputovali su iz Japana prošli tjedan samo zbog ovog susreta”, nastavi žena oštrih šiški.

Neodređeno-cijenjeni kolege Japanci kimnu. Danica im kimne natrag. Bio je to dubok kimaj, gotovo polunaklon. Znala je da se Japanci ne rukuju i to joj je bilo drago.

“Kolege Sato i Tamanaha su geolozi, ali u timu su i seizmolozi, kolega Selvig iz Norveške i kolegica Wollen iz Njemačke, koja vodi odjel na Institutu za seizmologiju i rudarstvo u Helsinkiju koji subvencionira ovaj projekt. Kolegica Wollen je, recimo tako, glavna odgovorna za europski dio ovog istraživanja, iako to organizacijski zapravo ne uključuje Hrvatsku. Mi smo uključeni u generalnoj liniji, dakle pod voditeljstvom Japana. Kako je uključenje Hrvatske u ovo istraživanje svježe, još sve nije do kraja logistički posloženo.”

“Razumijem”, ništa nije razumjela Danica.

“Druge kolege s instituta prisutni su preko Zooma, a tu su i prevoditelji kako bismo lakše komunicirali. Na Zoomu je s nama i akademik Kavurić iz Zagreba, cijenjeni emeritus, autoritet za hrvatsku poeziju, koji će nam se sutra pridružiti i uživo.”

Sutra, primijetila je Danica vremensku odrednicu. Koliko će ovo trajati?

“Zatim stručnjaci za kriptoanalizu, cijenjeni doktor Jonas iz Berlina, te njegov tim informatičkih stručnjaka – programera i analitičara podataka.”

Voditeljica se i dalje razbacuje cijenjenjem kolega, a da ih zapravo ne procijeni. Doktor Jonas nosi dvodnevnu bradu i kariranu košulju, njegova cijena sigurno nije visoka. A opet, programeri su posebna sorta, imaju goleme plaće i oblače se kao klošari. Prikriveno cijenjeni.

“Doktor Jonas je nužan za ovu ekspediciju.”

Nužan. “Je li onaj koji je nužan – nužnik?” prešuti Danica.

“Njima možemo zahvaliti na računalnoj obradi podataka koja je u samom korijenu otkrića. Primijetit ćete da smo vrlo šarolika skupina, no priroda projekta zahtijeva interdisciplinarnu povezanost. U svakom slučaju, riječ je o timu vrhunskih stručnjaka i eminentnih istraživača za svoja područja, od geologije i seizmologije do kriptologije i pjesništva.”

Negdje na polovici izlaganja Danici je popustila pažnja. Uspjela se koncentrirati tek na dvadeset lica koja su je gledala. Kolege iz Japana i Njemačke i odakle već gledali su u njenom smjeru. Policajci su klizali palcem po mobitelima. Neka lica sa Zooma bila su okrenuta prema kameri, druga su razgovarala s nekim izvan dosega kamere. Svi su imali zamućene pozadine. Imala je osjećaj da bi se trebala plašiti ove situacije u kojoj poput optuženika na ispitivanju sjedi pred ljudima koji je gledaju, ali strah je izostao, više od svega osjećala je strašnu dosadu. Nije razumjela što govore, nisu je zanimale muke cijenjenih internacionalnih stručnjaka. Sve to nije imalo veze s njom, bilo joj je jasno i prije nego što su joj pokušali reći što ona ima sa svim tim i zašto je prekidaju u radno vrijeme i zašto je dodiruju. Da je nisu svi gledali vjerojatno bi od dosade i zijevnula, i – o ne! – ta misao o zijevanju joj se probila do uma i sad je sili. Što će reći skupina eminentnih stručnjaka zijevne li pred njima? Voditeljica odjela kojoj je već zaboravila ime je i dalje govorila i govorila, a Danica je mislila samo na taj impuls koji je već krenuo iz dna pluća. Sjetila se svoje majke koja bi uz svaki zijev ispustila i glasan uzvik, gotovo primalan krik. Što bi internacionalni znanstvenici rekli na taj životinjski zvuk? S teškom mukom progutala je zijev u sebi i kao dokaz zatomljenog zijeva niz obraz ispustila nekoliko suza, skinula naočale pa ih obrisala skupa sa suzama.

“No, da vas ne gnjavim, bit će prilike da se upoznamo”, nastavljala je voditeljica Službe za operativnu podršku čije je ime Danica zaboravila. Kako se ono zvala? Kao neka rijeka? Una? Sava? Raša?

“Dopustite nam da se bacimo na srž problema i da vam prezentiramo zadatak.” Voditeljica izvadi papir ispred sebe, zagleda se u njega, pa jasno i glasno, pred delegacijom svjetskih znanstvenika upita Danicu: “Danice, u kakvim ste odnosima sa svojom tetkom Emilijom?”

***

O tetki Emiliji

Tetka Emilija… tetka Emilija… Danici je trebalo više od nekoliko trenutaka da shvati o komu ju je voditeljica iz ministarstva pitala. Nekoliko je sekundi provela vrteći svoje tetke po sjećanjima, a onda, kad se sjetila, bilo ju je sram tih sekundi. Tko se još ne sjeti svoje najbliže rodbine? Sramežljivo je pogledala voditeljicu da vidi je li i ona primijetila da je tih nekoliko sekundi trajalo predugo.

Tetka Emilija je starija sestra Daničinog djeda. Dok su sve obitelji bile kompletne, a Danica dijete, posjećivali su se, odlazili tetki na kupanje. Tetka je živjela tridesetak kilometara od grada, u malenom primorskom mjestu, tamo imala kuću katnicu u čijem je prizemlju živjela, a kat iznajmljivala turistima. Kuća je bila odmah uz magistralu preko koje se dolazilo do plaže. Cesta je ljeti bila prometna. Kolone turista vozile su se prema ili iz grada i prijeći dvije trake kako bi se stiglo do plaže bio je pravi izazov. Danica je voljela tu plažu iako je bila puna oštrih stijena i ježeva, mjesto opasnosti i izazova za vižljastu djevojčicu kakva je tad bila. Onda je djetinjstvo prošlo, tata je umro, a izleti do tetke se sveli na rijetke posjete, najčešće u doba blagdana, oko Božića, možda i tetkin rođendan koji je bio – uhj, sad je zaboravila – nekad u travnju? Proljeće jest, to je znala, ali nije se mogla sjetiti koji dio proljeća, rani – dok sve cvate ili kasni – kad mirisi ljeta već zasole tetkin vrt.

Tetkin vrt nosio je u sebi šarm mora, slanu vlagu koju je prikupljao i kojom se hranio, pa su sve biljke tamo bile drukčije nego kod njih u gradu. Iste sorte, ali drukčijih boja i mirisa. Prokleta sol, sve mi izgrize, tetka je kukala. Koliko dugo nije vidjela taj vrt, pokušava se sjetiti Danica. Posjeti su se pretvorili u pozive, dvaput godišnje, i manje, i – sad su Danici trebale nove sekunde da se sjeti kad je zadnji put bila kod tetke ili kad ju je zadnji put nazvala. Godina amo, godina tamo, svakako previše.

Što danas radi tetka Emilija? Tetka Emilija je nekoliko godina starija od njenog djeda, znači, Danica računa, danas ima oko… devedeset godina, koju više-manje. Pognula je glavu da izračuna točno, činilo se važno. Daničin djed je napunio, koliko ono?, jel’ osamdeset i šest?, da, znači tetka ima tri više, dakle osamdeset i devet godina je napunila ovo proljeće. Da, sigurna je u svoj račun: osamdeset i devet.

Radni vijek provela je kao učiteljica u mjesnoj školi. Škola je održavala nastavu za prva četiri razreda, a onda bi u petom djeca putovala autobusom u grad. Otkad je Danica pamti, tetka Emilija brinula je za svoje male pačiće, kako ih je zvala. Ostajala bi im na usluzi i dugo nakon što bi ovi nastavili školovanje u gradu. Držala im poduke iz hrvatskog i matematike, zapravo, sad se Danica sjetila, posljednji put kad joj je bila u posjeti morala je sama sjediti u dnevnom boravku jer je čekala da tetka dovrši poduku nekom od pačića. Poduke je uvijek držala u blagovaonici za stolom, dok bi se na štednjaku već krčkao ručak. Pamtila je lica te djece dok glume da se naprežu nad zadacima. Tetka je bila stroga. Zabušavanje je bilo najveći grijeh. Zamjerala je lijenost. Danica se sjetila koliko je teško bilo nazvati je. Tetka bi svaki poziv koji joj je Danica uputila počinjala s “Danice! Lijepo da si se sjetila. Nisi nazvala od…”, pa deklarativno dan, sat i prilika kad je zadnji put nazvala. Na primjer: “…Božića prošle godine”, ili “…Višnjinog rođendana”, ili, najgori od svih: “…odavno. Da se tebe pita mogli smo i umrijeti”.

“Pa”, zamuckivala je Danica pokušavajući odgovoriti na pitanje voditeljice Službe za operativnu podršku, “čujemo se povremeno.”

“Nazovete je?” zanimalo je voditeljicu i trideset i devet ostalih glava koje su ih slušale.

“Nisam baš – nedavno – ove godine, ali inače…”

“Inače da?” navaljivala je voditeljica.

“Pa… da?” bila je nesigurna Danica. Da je ovo epizoda američke sudske drame, Daničin odvjetnik bi teatralno istupio i viknuo: “Prigovor! Moju klijenticu se navodi na odgovor!”, ali stvarnost nije američka sudska drama, a i da jest, Danica ne bi imala novce za te odvjetnike, a i kad bi imala, teško da bi joj pomogli, ovo nije bila pravedna bitka, ovo je bila borba njih četrdeset na nju jednu i nisu namjeravali odustati.

“Znači, nazovete je! Odlično! Odlično!” razveseli se voditeljica Službe za operativnu podršku Sana Šilić Dalmatin, a zvuk olakšanja prožme dvoranu. Epizoda sudskog trilera završava cliffhangerom. Kamera zumira u Daničino lice na kojem se istovremeno očitavaju očaj i nervoza. Kadar traje sekundu predugo. Odjavna špica. U idućoj epizodi pogledajte: “Danica otkriva zašto baš ona.”

___________________________________________

ŽELIMIR PERIŠ se pedeset godina igra, dvadeset i pet godina programira, a dvanaest i pol godina piše knjige. Prije romana o Danici objavio je mnoge knjige, no gvb je bio osobito plemenit prema posljednje tri: Slikovnica “Dan kad se ugasio ekran” dobila je nagradu Ptičica Grigora Viteza i nagradu Ovca u kutiji za najbolju slikovnicu godine po izboru dječjeg žirija. Roman “Mladenka kostonoga” dobio je tportalovu nagradu za najbolji roman godine, Kočićevo pero za visoka dostignuća u suvremenoj književnosti, te Best Foreign Novel Prize festivala Les Imaginales u Épinalu, po izboru odraslog žirija. Zbirka priča “Gracija od čempresa” dobila je nagradu Štefica Cvek za pobunjeno i feminističko pisanje, a priča iz zbirke nagradu Lapis Histriae za najbolju priču.
Ostale sreće i slučajnosti popisao je na web stranici: zelimirperis.com.