Ponedjeljak je, pazarni dan. Između pijačnih stolova Maša vuče svoje mršavo tijelo baš kao da je tuđe naprtila na ono malo duše pa ga sada po kazni nosi naokolo, zavlačeći ga među muške čarape i gaće. Usta joj se skupljaju i suše dok rasteže i premjerava bokserice nepouzdanih veličina, i to one sa skrivenom gumom u pasu, provjeravajući usput i sirovinski sastav. Naposljetku uzme desetore pamučne, sive i crne, a sve za broj veće nego lani.
Ma da su i za dva broja veće, ne bi ništa falilo, promrmlja sebi u bradu, trpajući ih u ceker. Nidža će im ionako nalaziti mane, tužiti se na grube šavove ili nakrivo skrojene rasporke. Jer sve oko njega sve mu tješnje biva, i gaće i kuća. A on, opet, svakim danom sve je tanji i u sebe uvučeniji. Kao da su mu se pod kožom razmilili kakvi nametnici pa proždriješe s njega svu mekoću, ostavljajući joj okaminu kojoj više ni gaće ne zna probrati. E, muko moja, misli Maša i, ciljajući daleko, u šipražje što buja uz otvoren gradski kanal ispljune koštice netom kupljenih hercegovačkih trešanja.
Iako je poranila, vrvjelo je na pijaci i prije osam. Drugi je svibanjski ponedjeljak i najviše se pohrlilo prema rasadu. Na sve strane stručci mlade raštike i ostalog zelenja. Povuklo sunce u bašče i muško i žensko te se zarana namiruju, dok je svega još u izobilju pa se može i birati. U širokom ih luku Maša zaobilazi, i Duvnjake što kupuju i Ljubušake što prodaju, a na pameti joj još samo jedno – mušema. Po nju će kod Sutke jer njezini su stolnjaci mekši i podatniji od onih u tržnim centrima, a ponešto su i jeftiniji.
Plativši mušemu, Duboki put učini joj se dubljim nego ikad. Zato požuri ne bi li što prije prevalila onih petstotinjak metara od pijace do kuće, a lijevom rukom obgrlila presavijeni plastificirani stolnjak i znojnim ga dlanom pritišće o prsa kao da će joj ga tkogod ukrasti. Premda danas ima sve vrijeme ovoga svijeta, hitrim korakom stvara privid žurnosti. Poznanicima, koji na pijacu dođu i po malo razgovora, samo kratko odzdravi pa skoro potrči, ne dajući im prostora za išta više od kratka pozdrava. Jer, kopka Mašu, što ako netko priupita za Katarinu? Što bi rekla, što li izmislila?
Eh, Kaćo, Kaćo…
II.
Odloživši vrećice i ceker na kuhinjsku klupu, otpije nekoliko gutljaja hladne jutrošnje kave i odahne. Konačno se dokopala svojih zidova. A zidove bi valjalo i obijeliti. Točkice ajvara iznad peći okupane su suncem i titraju joj pred očima kao light show po fasadama u zimskom blagdanskom pejzažu. Srećom, ostalo je pola kante boje od prošle godine pa se, ubacivši u usta dva-tri zalogaja štrudle od oraha, brzo presvuče i uhvati se posla. Sunce je već odavno zapalo kad je ljetna kuhinja zamirisala na obijeljene zidove i čiste podove, a u ulaštenom se prozorskom staklu zazrcalili gornji kuhinjski ormarići.
Ponedjeljci su sada samo njezini. Otkako je u mirovini, Nidža se budi u cik zore i, ako nije nevrijeme, odlazi u ribu na Buško ili Ramsko jezero. Čim osluhne zvuk auta, Maša ustaje i pristavlja kavu. Takvi su joj dani mir i ona ih trga od tjedna kao hrskave okrajke od još toploga kruha. Ponedjeljkom joj riječi ne zapinju u grlu, a teško izgovorene rečenice ne sudaraju se s njegovom šutnjom.
Taman kad je objesila zavjesu i na stol htjela prostrti novu mušemu s uzorkom sitnih žutih tulipana, pogled joj privuče crnilo što se probijalo ispod gustog namaza boje. Nađe špartlu pa stane strugati debeo curak čađe skrutnut na donjoj polovici zida ispod sulundara. Okolo frca žbuka, a nekoliko komadičaka poleti joj ravno u oči. Ispirući ih nad sudoperom, poželi zaplakati, ali ni suze ne dolaze onda kad ih prizivaš i trebaš. Niz lice i ruke cijedi joj se tek bjeličasta klorirana voda.
Već treće ljeto Katarina neće doći. Rekla joj je to i sinoć, s nekom nepodnošljivom lakoćom, jednako kao što bi joj rekla da u Malmöu pada kiša. Ili da je kupila novi džemper. Lakše bi joj bilo da je prije tri godine, kao u onim pubertetskim danima, zalupila vratima. Tresak bi značio i povratak, i dug pokajnički zagrljaj. Ovako je, čini se, otišla zadugo ili, ne daj Bože, zauvijek. Tiho. A Maša se našla u procjepu između muža i kćeri, nastojeći zatrpati raspuklinu i oživiti cjelinu. Ta na tu je kartu stavila sav ulog, sve što je ikad imala.
Nidži je teško pala spoznaja o nevjenčanu zetu. Shvatio je to kao izdaju. Ponos koji je osjećao prema mlađoj kćeri, doktorandici u švedskome Lundu, ugasio se naprasno. Jednostavno, poredak je bio narušen. Kao i šesta Božja zapovijed. Neprirodan slijed u kuću im je toga zadnjeg zajedničkog ljeta doveo i Arga, šestomjesečnoga havanskog bišona. I Nidža ga je ćušnuo. Jer ćuki nije mjesto u kući, a još manje za kuhinjskim stolom. Jer ćuko je da se ćušne. Zacvilivši, pahuljasto pseto odsviralo je kraj i ostavilo nered u kojem se Maša još uvijek nije snašla.
III.
U prirodi je svake tuge, pa i ove Mašine, da narasta noću. Namjerno ona iscrpljuje tijelo, a činila je to i danas, samo da joj duši bude lakše. Umjesto sna obuzima je lagana drhtavica. Ti si kriva! Ti si ih odgajala! A di sam ja bio? Mlatio životom po švapskim bauštelama. Eto di! Ruku sklopljenih na molitvu dekodira Maša Nidžine poglede i tišine, slažući ih u pitanja i optužbe. Iako, ruku na srce, ni sama ne zna odakle jače izviru, iz njegovih pogleda ili iz njezine nutrine i vaganja vlastite krivice.
Kad ju je tableta diazepama već lagano umrtvila, iz prizemlja se začulo lupkanje. To Nidža filetira ribu, vjerojatno smuđa. Odnosi je u zamrzivač. Tušira se. Liježe u krevet. Sobu prožme miris citrusa. Kroz slomljenu roletu s ulice se probija trak svjetla i pada Nidži na potiljak. Učini joj se toliko krhkim i prolaznim da je preplavi osjećaj samilosti. Iako u tim njihovim zadrtostima drži Kaćinu stranu, noćas je poželi prodrmati i viknuti: Pa ne možeš ni ti samo tako duvanjskom ćaći u kuću dovest švedskoga ćuku i pustit ga da žvače novu mušemu!
Maša tone u san, a pred očima joj bljeskaju grozdovi sitnih žutih tulipana.
________________________________
IVANA DILBER rođena je 1974. godine u Splitu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Tomislavgradu (Duvno, BiH). Iako objavljuje tek odnedavno, piše, čini joj se, oduvijek. Kratke priče objavljuje na portalima i povremeno ih šalje na natječaje.
Sjećam se, najprije se čulo kao tiho zujanje ili možda pucketanje. Transformator mog češkog gramofona često bi znao tako zujati s vazda prašnjavog staklenog stolića ako bi nakon upotrebe ostao priključen na mrežu pa se ne bih previše zabrinjavao. Zujanje bi doista bilo tiho, toliko da bi ga se rijetko i moglo detektirati. Onda sam jednom, ležeći premoren na kariranom trosjedu, nakon odrađene devetosatne smjene u pogonu za promet ribom i ribljim prerađevinama, odlučio i tom minornom zujanju stati konačno na kraj. No, posegnuvši rukom kako bih isključio transformator iz strujnog kruga, zatekao sam ga već izvučenog i bočno okrenutog na parketu iza velike ukrasne demižane uz produžni kabel. Umornih sam očiju oborio glavu natrag na jastuk i čvrsto zaspao sve do jutra uz, tko će ga sada znati čije, prisutno tiho zujanje.
Prolazili su dani. Bilo je ljeto, posla previše, a vremena nedovoljno da bih stizao puštati ikakvu glazbu osim one već servirane šlagere na lokalnom rovinjskom radiju. Rijetko bih bio doma; ručnik preko ramena pa nakon posla pravac na more. Komad kruha, domaći paradajz i konzerva skuše, koju smo mi radnici dobivali po povlaštenoj cijeni, bio mi je gotovo svakodnevni obrok. Što zbog ekonomičnosti, što zbog lijenosti da išta skuham u već dovoljno sparnoj podstanarskoj garsonijeri bez ugrađenog rashladnog uređaja. Onda se jedne večeri, dok sam zavaljen u fotelji čitao knjigu Tristessa simpatično uvrnutog Jacka Kerouaca, zujanje vratilo ili tek možda pogoršalo. Moguće je i to, nisam više pronalazio suptilan način podsvjesno ga ignorirati. Da bih na samome početku u potpunosti eliminirao prvoosumnjičenog, iako odavno isključenog iz struje, iznio sam gramofon zajedno s prijamnikom i zvučnicima iz dnevne sobe uguravši ga u ostavu između velike neotvorene vreće integralnog brašna i kartonske kutije s praznim bocama mlijeka. Zatvarajući prozor kroz koji čak i nije dopirala naročita buka, ustvrdio sam borbeno – konačno ostajemo sami kao pred dvoboj, tiho zujanje i ja.
Stari električni vodovi unutar zidova nisu pucketali elektricitetom. Provjerio sam ih dvaput, uključujući razvodnu kutiju s osiguračima. Prvi put osluškujući bez pomagala, drugi put pomoću čaše za puding, prislonivši je gornjom, rubno pozlaćenom stranom uz suhi žuti kreč, donjom uz znojno uho – kako su to nekada radili ruski špijuni u pomalo patetičnim crno-bijelim američkim filmovima ne bi li čuli razgovore iz susjedne prostorije. Utičnice su također šutjele. Produžni kabel bio je sada isključen s napajanja, a time i frižider te samostojeća noćna lampa smještena između sklopljenog trosjeda na razvlačenje i fotelje. Plafonijera – ispravna! Prekidač – ispravan! Iz plinskog štednjaka nije šištao plin, u suprotnom, odavno bih bio među pokojnima. Na mjestu predviđenom za televizor, jedan jedini prozor, nimalo zainteresiran za moj zvučni problem, pozivao me je provesti ostatak ovog lijepog srpanjskog dana napolju. Knjige iz ostakljene vitrine nisu okretale stranice, stare longplejke nisu se same vrtjele u svojim istrošenim papirnim košuljicama. Iza zatvorenih vrata skučenog toaleta sve je držalo jezik za zubima. Upravo zbog toga počela me je obuzimati tiha jeza. Sav taj prividan mir. I taman kad sam, gotovo pomirljivo, krenuo ponovno uključiti produžni kabel odgurnuvši ustranu ukrasnu demižanu, pluteni čep kojim je bila začepljena zapeo je o kut drvenog kuhinjskog stola, pijano se otkotrljavši niz sobu. Demižana je umorno ispustila dugo sputavani dah iz sebe oslobađajući, sve glasnije, od ranije mi dobro poznato zujanje.
Demižana je bila moj vlastiti pokušaj kopiranja projekta kojega je uspješno proveo luckasti starčić David Latimer o kojemu sam čitao na društvenim mrežama. On je u svojoj boci posijao sjemenke neke biljke. Kad su uspješno izrasle, zalio ih je svega još jednom, a onda je demižanu trajno zatvorio i tako pokrenuo stvaranje mikro-eko sustava koji je pola stoljeća sam, bez ljudske pomoći, izvanredno funkcionirao: voda djeluje u zatvorenom cirkulacijskom krugu, korijen je apsorbira. Potom biljka kroz proces fotosinteze ispušta vodu natrag. Kapi koje stvara vlaga spuštaju se niz staklenu stjenku ponovno do korijena. Hranjive tvari biljka crpi iz otpaloga lišća koje truli na dnu. – Sve mi je to zvučalo nevjerojatno; samoodrživi eko sustav s biljkom koja hrani sebe samu! Žarka želja je postojala, ali nisam imao previše živaca poput strpljivog Davida. Kineskim sam štapićima za jelo nekako ugurao u nasutu zemlju na dnu demižane unaprijed izraslu sadnicu mente kupljenu kao živi zasađeni začin na zelenoj tržnici. Iako poprilično invazivna, moja menta je nedugo zatim potpuno istrulila. Oni koji su znali za taj moj botanički pokus rekli su mi da sam biljku vjerojatno previše zalio. Mene nije bilo briga za razlog neuspjeha. Dijelom iz prkosa, dijelom zbog razočaranja pa donekle i stida. Tako je sav nakupljeni entuzijazam, istoga trena, nepovratno splasnulo u zaborav. Do danas. Do trenutka kad je zvuk naprosto prsnuo iz odčepljene demižane poput podivljalog gejzira. I to je bio događaj koji me je iskonski promijenio.
Isprva sam mislio da sam šenuo. Potom da je riječ o neslanoj šali. Glasovi koji su se posve jasno čuli kroz neveliko grlo mogli su biti prethodno snimljeni. Danas postoje razni jeftini audio-sistemi, prisluškivači i slično. Dva, tri klika na mobitelu i iz Kine stižu sva čuda moderne tehnologije za pravu bagatelu. Recimo, Dimbo mi je mogao maznuti rezervne ključeve i sve smjestiti; on je sklon takvim infantilnim glupostima. Ali nije. Svu sam zemlju prekopao teleskopskom drškom žlice za obuvati cipele, bezuspješan u pronalaženju ikakvih tragova zavjere.
– Molim te… – čulo se iznutra. Drugi glas, paralelno s prvim, govorio je: – …neka si moj sin nađe vrijednu i poštenu ženu. Treći je zahvaljivao: – Hvala ti što čuvaš moju obitelj. Čulo se neusklađeno višeglasje: – Bože! – …Bože. – Bože…
Hvatala me vrtoglavica, sileći me leći na pod. Ikein bijeli plastični luster blago se njihao sa stropa, nasuprot zidnoj rešetki za cirkulaciju zraka. Nisam ranije primijetio tu metalnu konstrukciju u garsonijeri. I dok su iz boce dolazila razna glasovno isprepletena zapomaganja, pitao sam se tonem li u čvrsti san ili blagu nesvijest:
– Pomozi mi! – Čuvaj me od zla. – Usliši naše molitve…
Bilo je oko ponoć kad sam otvorio oči. Jugo je na pustom trgu, pod javnom rasvjetom, njihalo vrhove mladih topola. Glasovima više nije bilo traga. Nisam imao snage dodatno tražiti nevolje oko toga. Razvukao sam trosjed – vrijeme je za spavanje.
Ujutro je sobom odjekivao žamor. Zidna ura pokazivala je jedva načetih šest sati. Sumnjičavo sam čučnuo pred demižanu; kao da je sva podrhtavala. Na crnoj su zemlji dolazile do izražaja nekakve šarene točkice. Zakleo bih se da sinoć nisu bile ovdje. Zapravo, kao da nisu izgledale ovako, bile su nekako izmiješane. Svatko normalan pripisao bi običnoj plijesni takvu pojavu na vlažnoj zemlji. Ali sada je svaka boja bila zasebna. Prevladavala je plavkasta, da tako kažem, razvučena prema zapadu, potom zelena prema istoku i narančasta po sredini. Sjetio sam se upotrijebiti veliku lupu s crnom plastičnom drškom pohranjenu među ostalim nepotrebnim stvarima stanodavca koje su me pomalo cinično dočekale u jednoj od ladica komode. To su bile male žive loptice, svaka sa sitnim nožicama, ticalima, očima… Mogle su to biti lisne uši, iako zapravo o njima nisam znao mnogo osim da one ne govore, ne mole i nikada ne zapomažu. Barem ne naglas. A ovdje se sve odvijalo previše čudno i previše brzo. Tijekom mog promatranja, plavi su se međusobno podijelili na tamnoplave i svijetloplave. Mislim da su jedni druge grizli. Zatim su ih, međusobno zavađene, napali zeleni. Za to vrijeme narančasti su zauzeli prethodni teritorij zelenih. Molitve nikad nisu bile glasnije. I ono što je najluđe od svega, mislim da su sve bile upućene meni:
– Molimo te, Veliki Stvoritelju, da zaustaviš ovo nasilje – dolazilo je od narančastih. – Molimo te, Tvoja Presvijetlosti, da u ovome svetom ratu budeš na našoj strani – govorili su i svijetloplavi i tamnoplavi. – Neka Svevišnji kazni heretike – tražili su zeleni.
Koliko god da je ovo zvučalo suludo, zapravo je bilo jasno kao dan. Ja sam bio njihov Bog. Njihov stvoritelj i otac. Tih šarenih kuglica koje očito ne znaju da postoji život izvan stakla. Koje su došle na ovaj svijet sasvim slučajno, djelovanjem tko zna kakve kemikalije za špricanje bilja. Koje su mutirale do stanja svijesti jer je možda nečiji djed, greškom, umjesto uobičajenog fungicida u štrcaljku dosuo unukov nevješto sakriven LSD. Koje ne znaju da ću ja dobiti otkaz ukoliko u ponedjeljak ne dođem na posao od kojega mi se živo povraća. Koje misle da su njihovi problemi veći i važniji od svih mojih tekućih problema. Da ne govorim o tome koliko je i mene okolina uvjeravala da postoji Bog, stvoritelj moga svijeta i da bih trebao vjerovati u njega. Za svoje dobro. Ironično, za svoje spasenje upravo s ove Božje makete. Poput tih boja, tamo, zatočenih na dnu vlažne boce koja čini njihov čitav svijet. To saznanje bilo je previše čak i za flegmatičnog agnostika poput mene. Trebalo mi je nešto da me istog trena barem malo smiri. Pala mi je napamet boca vina zaostala u frižideru od prošlog rođendana, a dvadeset sedmu punim za malo više od mjesec dana. Syrah, berba 2019. Ne vodeći računa o praznom želudcu ili neprimjereno ranim satima za alkohol, s velikim sam olakšanjem potegnuo prve gutljaje iz nje. Bili su to najveći gutljaji ikada.
– Voila! – obratih se svojim podanicima negdje na polovici boce, pripit, ali konačno uravnotežen. – Obraća vam se vaš kralj, pardon, otac, Bog svemogući. Ustvari u ovo ‘svemogući’ još nisam dovoljno siguran pa ćemo i to odmah ustvrditi.
Uzimam mali sklopivi kišobran i bacam ga teatralno s drugog kata kroz prozor. – Neka poleti! – naređujem očito priglupom kišobranu koji tvrdoglavo tresne o tlo. – Neka se otvori i poleti! – ponavljam naredbu kišobranu ispruženom na parkirnom mjestu za invalide, ne obazirući se na začuđene poglede slučajnih prolaznika. – Dakle, samo vaš otac i Bog, bez nekih Harry Potter pizdarija, obraća vam se po dnevnoj dužnosti. Da li me čujete? – govorim u bocu vina kao u mikrofon. Ustajem s kauča i naginjem se nad demižanu. – Da li me moj narod čuje?! – urlam kroz uzak otvor, prislanjajući navrh dlanove poput glasovnog lijevka. Umjesto ikakvog mogućeg odgovora, iznutra su dopirala samo tiha individualna zapomaganja uz poneku zahvalu za stvari koje ja osobno nikada nisam učinio:
– Hvala ti što nisi zelenima dozvolio da zauzmu naš dom. Ili: – Hvala ti što si ozdravio našeg Uška.
Bio sam uzvišeni nijemi Bog, za njih toliko velik da me iz te neposredne blizine nisu imali šansu vidjeti. Kao što, vjerojatno, iz istoga razloga ja ne mogu vidjeti mojeg Boga.
– Jesi li i ti pijan, Bože? – obraćam mu se čas pogledavajući prema stropnom lusteru, čas prema zidnoj rešetki za cirkulaciju zraka, kao da će u jednom trenutku iz nje izviriti glavom i bradom. – Znam, ne mogu te čuti, niti ti čuješ svojeg Boga. A tvoj Bog ne čuje onog svog, nama još daljeg…
Sjedio sam na podu uz demižanu, naslonjen o zid. Sveta Eufemija je zvonom obilježila podne. Bilo je toplo, a najgori dio dana još se nije ni nazirao. U boci je ostalo tek malo vina za koje nisam bio siguran želim li ga nasuti u svoje grlo ili kroz grlo demižane. Možda bi se stanovnici konačno opustili. Možda bi vino prihvatili kao dar Boga i prestali po čitave dane bespomoćno zapomagati. Ipak, nisam želio dodatno eksperimentirati. Bilo mi je suviše teško povjerovati u ovo što mi se već događa. Osjetio sam suze kad su nenajavljeno kliznule niz obraze. Pred mojim mutnim očima, demižana je dodatno zasvijetlila reflektirajući lijevim bokom sunčeve zrake prostorom. Tog trena, kao da me nešto potrgalo iznutra. Nešto se u meni razlomilo. Nervozno ustajem, odmičući zavjese. Ponovno zatvaram prozor. Padam ničice pred demižanu. Prislanjam lice o suncem ugrijano staklo. Poput oca dok lovi trzaje nerođenog sina jedinca milujući majčin trbuh. Umjesto sreće i blagostanja osjećam gorčinu. Osjećam odbojnost spram tom kukavičjem jajetu, recikliranom staklenom kopiletu.
– Ovo nije moj odabir! – ljutito dreknem. – Ja nisam pristao nikome biti Bog, moja ljudska prava su potpuno narušena. Odbijam imati neljudsku djecu, i sam sam još uvijek nečije dijete – mene majka nedjeljom poziva na ručak. Ne trebam toliku odgovornost! Zar ne možemo živjeti sretni, sami sa sobom, bez da neprestano stremimo raznoraznim božanskim formama mlitavih dogmi? Zar bića doista ne mogu biti dobra zbog suštinske dobrote? Zbog toga što je nekom nepoznatom i tužnom biću pokraj nas prijeko potrebna iskrena, topla riječ? Zar svaka naša učinjena dobrota mora očekivati Božju nagradu? Zašto očekujemo za nju biti plaćeni? N-e… –zamuckujem. – Ovo nije moj svijet. A ni ovo… – pokazujem rukom, klečeći, na demižanu – nisu moja djeca.
Povlačim demižanu do ugrijanog prozora. Centriram je posred osunčanog pravokutnika s križem sjene na parketu. Vraćam pluteni čep. Osjećam znojno čelo. Živin termometar na dovratku pokazuje trideset stupnjeva Celzija. Prognoze su da će temperatura tijekom popodneva značajno rasti.
– Ili ćete se nekako morati sami spasiti ili će ovo Sunce za mene izvršiti abortus – prezentiram im svoju malicioznu nespremnost za prihvaćanje dodijeljene mi uloge. – Bože, oprosti mi što sam ti na teret, ali boljeg mene zasad nemaš.
Otključavam ulazna vrata i izlazim niz hodnik. – Oprostite i vi svome grešnom Bogu – obraćam se stanovnicima demižane, telepatski. – Želim vam više sreće idući put, u nekom drugom životu i možda barem malo boljoj ulozi.
Omotan velom tajne frustriran odlazim do Dimba, najavio je raditi sarmu. Ulica je kao ekran Tetrisa – izbjegavam najezdu polugolih turista pitajući se, s dodatnom grižnjom savjesti, hoću li u onoj blatnoj demižani, ovom nesnosnom vrućinom, skuhati i nečijeg Boga; nečiju posljednju trunku nade?
– prvonagrađena priča na književnom natječaju ZA najbolju GORKU priču Gradske knjižnice Vrbovec 2026. –
_______________________________
DANIEL RADOČAJ rođen je 1979. godine u Puli, gdje i živi. Književnim radovima zastupljen je u pedesetak književno-kulturoloških tiskovina. Član je Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, splitske Udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti i Udruge hrvatskih aforista i humorista. Ponešto hvaljen, ponešto nagrađivan. Stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije. Objavljene knjige: Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, Književni klub „Branko Miljković“, Knjaževac, Srbija, 2006. Velika smeđa fleka, Katapult, Rijeka, 2011. Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, Naklada Đuretić & Studio moderna d.o.o., Zagreb, 2013. Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), Studio TiM, Rijeka, 2013. Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet, Studio TiM, Rijeka, 2014. Krleža i Veliki rat ili Kako smo pojeli Krležu od marcipana (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), vlastita naklada, Pula, 2018. Anatomija rastanaka, Studio TiM, Rijeka, 2019.
„Nemate dovoljno“, glas prodavačice bio je neumoljiv. Stojim ispred blagajne. Ljudi u redu kolutaju očima. „Mogu vam donijeti sutra“, ponudim. „Često sam ovdje.“ „I jučer vam je falilo.“ Nisam se imao snage braniti. Gledam je blago stisnutih očiju zgrčenih mišića, kao da očekujem udarac. Skupim se i poželim biti nevidljiv. S pulta uzmem samo kruh, konzervu paštete ostavljam. Nemam dovoljno. Veliko bijelo svijetlo zasljepljivalo me. U mene je gledalo nekoliko pari razrogačenih očiju. Samo oči svud oko mene. Radoznale, optužujuće, prijeteće. Budim se uz trzaj. Kao da mi tijelo propada u mrak. Dobro je. San. Samo vražji san! Velikim gutom povlačim vodu iz boce. Ustajala je, ima okus prašine. Povlačim snop starih kaputa više gore preko glave. Vonjaju na vlagu, trulež. Možda zaudaram ja, ne znam više. Hladno je. Studeni grize. U sklepanoj prostorijici punoj rupa i sjena koje hodaju po zidovima i škripuću u mraku. Hladnoća se poput neprijatelja uvlači u svaku poru. Kad nemaš vlastiti krov nad glavom, nemaš ni struju, ni vodu, a nemaš ni ljude. Oni se nekako odvoje od tebe, otplutaju nekim svojim rijekama. Osuđen sam na razmišljanje. Misli kopaju, optužuju, proklinju. Progone po cijelu ubogu noć. Kad ipak klonem, sanjam uvijek isti san. Nikad ne vidim do kraja. Nikad lica, samo oči. Živim na cesti. Otišao sam jednog proljetnog travanjskog predvečerja, svima pred nosom. Ništa od mene nije tamo ostalo i ništa od sebe nisam ponio. Samo naprtnjača i malo osobnih stvari. Iskoračio sam na pločnik. Zrak je bio drugačiji. Težak, puniji. Na sasvim različit način popunio je moja pluća. Zastao sam, osluhnuo. Priroda je bujala, pupala. Neke velike ptičurine preletjele su preko mene. Prestrašio sam se. Moj nemir, ostavlja tragove na meni. Tjera me, provlači se kroz moju sijedu poroznu kosu. Kroz moje vene. Zagazio sam u mrak. Noć je zauvijek stvorila udaljenost između mraka i dana, između mene crnog i mene bijelog. Sat se pomaknuo u natrag. Sve se nekako skupilo, stisnulo. Osjećam to u kostima, srži. Moji susjedi s kojima sam dijelio straćaru bili su stariji bračni par ili možda brat i sestra. Nisam pitao, nisu govorili. Općenito držali su se za sebe. Čak se nismo klatili na istim mjestima. Gospođa je imala skupljeno ovješeno lice. Nije podnosila bilo kakav kontakt s ljudima. Usahla je iznutra, kao suha ispucala zemlja. Krišom, vidio sam kako preslaguje hrpetine starih prnja, praveći se kao da su nešto vrijedno. Često je zorno tumačila imaginarnom sugovorniku. Ljudi poput nas lako postanu nevidljivi. Usiše nas grad, sakriju zidovi. Oni su bili sve ono čega sam se bojao postati. Bila je prva nedjelja u studenom. Ostaci lišća drhtali su na hladnoći. U hodu ljudi bi me ovlaš pogledali, a onda bi im se pogledi brzo povlačili u stranu kao da traže nekoga iza mene. Vjetar je puhao ukoso. Vrijeme rukavica, dugih gaća, kapa. Svi su se povlačili dublje u kapute, lica blijeda i oštra. Žurili su se svojim kućama svi, osim mene. Puhnuo sam par puta u promrzle ruke. Poderane vunene rukavice više nisu služile svojoj svrsi. Moljcima nagrizenu Nike kapu, koju sam našao, spustio sam skroz do obrva. Dane provodim na cesti. Jebi ga, čovjek puno bagaže skupi. Okrenem se i pogledam da li se sjena klati za mnom. Iznad mene grakću vrane. Vragovi. Uporne su i glasne. Ponekad samo stanem i osluhnem. Grad pjeva, prede, bruji. Automobili, škripa tramvaja, cika djece, žamor ljudi. Svi su tako živi. Kad padne mrak kod nadvožnjaka slaba je osvijetljenost. Sjednem tamo na klupu, umotan u crnu krpu i razmišljam. Često ili premalo. Ponekad mi se teško suočiti. Sve je prošlo prebrzo, neočekivano, odjednom. Pamtim, bili smo klinci. Voljeli smo filmove. A onda je došao rat i ništa nije bilo kao u filmovima. Došao je PTSP i alkoholizam. Ili je bilo obrnuto. No sad je drugačije. Riješio sam se svega što me je vuklo na dno, ili držalo na površini. Tvrdoglavi sam gad. Rijetko ulazim u zabačen kafić. Obična rupa. Sjedam u kut. Prilazi mi uvijek isti konobar. Uslužno se smiješi. Nikad me ništa nije pitao. Nisam ni ja njega. Pio sam kavu s mlijekom. Plaćao kovanicama, sitnim lipama koje sam iz zavežljaja vadio iz prljava džepa. Konobar je razumio. Ponekad je donosio puno više od uobičajene kave. Sjedio sam i premetao tekućinu po ustima. Buljio kroz prozor i zamišljeno pregledavao novine. Bilo mi je toplo. Ali me nije napuštala tjeskoba. Umoran, ramena su mi utonula. Mnoge izgovorene rečenice teglim za sobom. Konstantan je taj nemir u želucu. Imao sam razrađen plan. I nema odstupanja, nema zajebancije. Hranu sam nabavljao u kasne večernje sate. Valja se malo pomučiti. Skužiti gdje su žice oštećene, kroz koju ogradu se možeš provući. Iza centara, marketi uvečer bacali su raznu hranu koja se taj dan nije prodala. Kruh, peciva, razni artikli prijeđena roka. Nevjerojatno! Često neoštećena roba! Ponekad sam odlazio i do raznih restorana. Ali tamo je bilo puno teže. I drugi nesretnici kao i ja čekali su da se ugasi svjetlo. Morali smo biti brzi, bez izbiranja. Inače te uhvati kamera ili nekakvo vražje osiguranje. Ljudi u svojoj obijesnosti čak i smeće čuvaju. Boce sam sakupljao za dnevnu dozu kofeina. Nije mi ni trebalo više. Higijena je bila popriličan problem. Drugima, ne toliko meni. Od smrada nitko nije umro. Kad bih ulovio priliku, prao bi se na autobusnoj, željezničkoj ili drugim javnim prostorima. Pokušao sam i s prihvatilištima. Negdje oko blagdana na ulici bi postajalo neizdrživo. Boje, mirisi, instant veselje. Sretne obitelji na fotografijama. Možda je bolje ovako. Nitko me ne čeka nervozan, usplahiren. Ne pita gdje i do kad. Ali ni u prihvatilištima nije drugačije. Kao predmet s kojim ne znaju kamo bi. „Ima vas previše“, klimali su s velikim razumijevanjem. Skrušeno su slušali što smo govorili. S izrazom na licu kao da drži nešto teško, gospođa volonterka dala je sud o meni. „Strašno“, govori ozbiljno zabrinuta voditelju skloništa za beskućnike. Čujem je. „Ima lice čovjeka koji je proživio nekoliko života u jednom. Šiljato, bezbojno, s nekom notom u očima. Još se bori, čezne. Još ima života u njemu. Nezainteresiran gleda kroz televiziju kao da se pokušava sjetiti detalja iz davnih dijelova života. Prije svega ovoga. Spaja niti, plete konce u glavi i pokušava stvoriti sliku.“ Nakon nekoliko dana, uzimao bih svoje prnje i odlazio do svoje potleušice. Draže mi je bilo ležati na izglodanom madracu i ložiti priručnu peć. Bijeli smrdljivi dim grizao je za oči i lijepio se za kožu. Sjedio bih tako često nijem i listao knjigu kod svijetla treperave svijeće. Cijeli život čitao sam Knuta Hamsuna. Razumio sam ga, uistinu. U potpunosti me je shvatio. Neprimjetno, zagazio sam u godine starca. Blaga svjetlost obasjavala mi je ispijeno lice. Pucketanje granja u peći, koje prikupim za dana, povuče me u sjetu. Sjetim se svega, htio ili ne. Oca borca četrdesetprve, ranjenog u rame. Uvijek je vikao po kući i zahtijevao. Svi smo bili njemu na usluzi. Zadrti i strog seronja kakvim ja nisam želio postati. Majke, bojažljive domaćice, ovisne o dobroj volji gospodara kuće. Plaha i suspregnuta. Uvijek spremna podmetnuti leđa samo da ne dođe do nedajbože konflikta u kući. Svoje kuće u kojoj sam postao višak za vlastitim stolom. Postao sam neprijatelj moje žene. A kombinacija kredita i hipoteke izbacila me iz iste te kuće. Kasnije, kad se sve okončalo, novac nije smetao mojoj ženi. Okoristila se mojim ludilom i prenapregnutim živcima. Djeca koja me se srame. Pizdeki mamini. Uvijek su bili na njenoj strani. Ne sjećam se u kojem su trenutku stvari krenule baš toliko krivo, ali uvijek su se kretale nekim težim naopakim putem. Bilo je i pokušaja pronalaska posla. Sama ideja nije mi bila mrska. Mogao sam se zamisliti da radim nešto, bilo što. Na razgovore dolazio sam poput nemirna klinca. Pristojno čekao u redu. Nešto unutar mene uvijek mi je govorilo da neću proći ni ovaj put. I nisam. Njihove oči gledaju me, proučavaju. Njihovi nemirni izrazi lica. Pitanja: adresa, osobna, broj telefona. Iznutra, lice mi je bilo puno izražaja. Mrzovoljnih bora, ogorčenih izbočina. Ne pripadam. Ja više nigdje ne pripadam. Toliko je toga različitog u mojim šarama u očima, crtama mog otiska prsta. Ja udišem oblake. Pa, svi nosimo svoje bunare. Duboke, tamne i vlažne. Brige uvijek su bile u mojim temeljima. Ponekad ih čujem kako pužu po krovu i stežu mi remen oko pasa. U tišini čujem šum vlastite krvi u ušima. Srce mi kuca u grlu. „Jebote“, budim se u mraku. Peć se ugasila. Spuštam sa sebe deku, izgrizenu moljcima. Prsti mi zapinju za rupe. Sivog kratkog dana, ušao sam u crkvu. Ne znam zašto sam to učinio. Da prikratim vrijeme. Često pored nje prolazim. Neki čovjek, srednjih godina, klečao je ispred sveca. Prebirao je usnama. Ništa se nije čulo. Kao da bezglasno razgovara s nekim odozgora, i ne želi da ostali to čuju. Sjeo sam u zadnju izlizanu klupu. Skinuo kapu. Čini mi se da sve oči svetaca gledaju u mene. Ne poznajem biti doktrine, ne pripadam toj skupini, ali kao da je neka blagost sipila kroz vitraje na svodu. Zamislim se. Možda bi slike ili drveni kipovi trebali ponuditi odgovor? Da pokušam Očenašem? Mumljam nekoliko zapamćenih riječi. Okrnjena molitva. Sjetim se samo kad voda dođe do grla. Ali imam i ja anđela čuvara. Mamlaz se uvijek pobrine da nekako preživim. Uvečer ulice ostanu prazne, napuštene. Mrak se rano spuštao, miješao s danom. Magla je postajala siva, uskovitlani pepeo. Zabijenih ruku u džepove, poželio sam kadu, paru, miris skuhane večere. Gotovo mogu osjetiti kapanje vode, kondenzacije. Ustvari, to s mokrih stabala kapala je rosulja po meni. Prolazeći pored grma, začuo sam cviljenje. Nastavio sam. Kome bih ja mogao pomoći? Bezbroj puta prošao sam ovuda. Zastanem malo, osluhnem. Cvilež, piskanje, plakanje. Moglo je biti bilo koje. Ili ništa. Možda se moj um poigrava. Kleknem pored grma i podignem grane. U mene su gledale izbuljene oči. „Mali“, uplašim se vlastitog glasa. Pitam se je li mi boja dovoljno ljudska da mi životinja povjeruje. „Odi“, pozovem psa. Hrđavo stvorenje pokunjenog lica. Jedva je ustao. Ne da se približi, već da se udalji od mene. Svaka kost mu je stršila. Mogao sam izbrojati rebra. Iz džepa vadim osušeni komad kruha. Otpuhnem trunje mucica. Drugo nemam. Dobacujem mu. Neodlučan, i dalje je stajao u daljini. Kad sam se odmaknuo, vidio sam kako hlapljivo žvače. Pratio me svojim buljavim očima. Bilo mi je drago. Obrazi mi gore. Pred sam ulaz u moje skrovište shvatim da me životinja prati. S udaljenosti kao da broji moje korake. Osmjehnem se. Zapeku me suhe i hrapave usne. Kroz zabarikadirana vrata ulazim prvi. Rasklimana vrata, prelijepljena najlonom, ojačana komadom drveta kojim sam ih podupirao. U kut nasuprot mom ležaju postavljam sic iz nekog automobila. U otkrhnutu zdjelicu ulijevam vodu. Puštam životinju da se smjesti. „Neću ti ništa.“ Gleda me, spreman svaki tren izjuriti kroz vrata. Kopao sam po vrećicama. Znam da negdje imam nekakvu konzervu. Izgleda da ga je zabavljala moja premetačina po stvarima kojima sam se opkolio. Život sakupljen u vrećice, trule i vlažne kutije. Razni ostaci, roba, željeza, plastike naslagane u bedem iza kojega sam krio samoga sebe. Prva živa duša koja mi se približila. Usamljenost u večernjim satima je najgora. Potvrda vlastitog nedostatka. Nemaš s kime progovoriti. Kao da si okružen tisućama, a oni te ne razumiju. Riječi ostanu u ustima, teško padnu u prazan želudac, pa se spuste u stopala. Ukopaju se u zemlju i s vremenom ne žele više iz tebe van.
U mraku, osjetio sam kretanje. Strepnja mi se popela skroz do grla i zatvorila protok zraku. „Majko Isusova!“ mrmljam u mraku. Pseće oči kresnule su. Zaboravio sam na njega. „Odi, mali“, lupkanjem ruke o deku pozvao sam ga. Vani se mraz šuljao tlom. Noć je bila jasna, oštra i stišće. Oko mene zrak je nabijen mirisom ljudskog znoja, neoprane kose, prljavog suđa, sasušenog kruha, mokroga psa, trulih drva, dima. Gust je. Moram ga razmaknuti rukama, pa tek onda udahnuti. Pas se popeo do mene i sklupčao pod mojim nogama. Grijao me. Njegov ujednačen ritam disanja smirivao me. Ustvari, bilo mi je drago što je blizu. „Spavaj, spavaj“, mrmljam njemu, govorim sebi. Sutra će opet biti sve potpuno isto. I bit će različito. Vrijeme se omaknulo, dani su nestali. Hrđavi pas, tužnog lica tumara ulicama. Sam.
__________________________________
MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981. 2023. osvojila prvo mjesto na književnom natječaju “Zlatko Tomičić” 2023. osvojila prvo mjesto ‘Preprekovih jeseni’, 2025. osvojila treće mjesto ogranka Matice hrvatske u Širokom Brijegu Dva puta krug odabranih i pohvaljenih knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018, 2022“. Dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica. Finalist na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec 2025. s prvom zbirkom kratkih priča „Tiho urušavanje“ osvaja prvo mjesto Albatrosa. Živi i radi u Križevcima. Objavljivana u časopisima Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, Helly Cherry, Diskurs, Zvezdani kolodvor, Kvaka, Svjetlo, Književne vertikale, The Split Mind, kao i na portalima Dunjalučar, Booke. hr, Astronaut. ba, Strane ba, književnost. hr, Perkatonic i čovjek-časopis.
Decembarsko jutro je nanijelo susnježicu koja se lijepila po putu kojim je gazio Robin, 70-godišnji starac sa zavežljajem na ramenu.
Žena mu je otišla prije dvije godine na, kako je govorio, bolje mjesto, izmrcvarena sirotinjskim životom.
Ostavio je na stolu za ručavanje pismo, sinu i snaji. Nije htio da ih budi, osobito njihovo petoro djece koje se gužvalo u trošna dva sobička.
– Najmiliji moji, neću više živjeti u kući. Ali ne brinite se, biću blizu, u staračkom domu, i možete me posjetiti svakog vikenda. Volim vas.
Iz misli ga prenu mali starački dom koji mu se ukaza.
Čim uđe u prijemnu sobu, u kojoj su se izgleda okupljali ukućani, zapahnu ga vonj staračke kože, znoja i mokraće. Sa vrata su mu se smušeno smješkali neobično ružni muškarci i žene, ili se bar njemu tako činilo, pokušavajući time da mu trapavo požele dobrodošlicu.
Stisnu zube, podiže ramena i poče ustima da guta vazduh, kao da zijeva. Osjeća da će se onesvijestiti. Ipak nekako dođe do pulta, na kome ga sačeka isuviše ljubazna medicinska sestra.
– Gospodine Robin, čekali smo vas! Bićete u sobi sa jednim finim gospodinom, malo je na svoju ruku, ali vidjećete, izuzetan čovjek. Brajan je kod nas već dvije godine. Profesor u penziji. Eno ga na terasi.
Pokaza prstom u pravcu terase. Robin vidje da čovjek, koji je nosio svoje godine dostojanstveno, sjedi sam napolju za šahovskom tablom.
Pogled na šahovsku tablu mu je ulio simpatiju prema profesoru, jer je i sam obožavao šah.
– Dobar dan – tiho reče Robin.
Brajan se samo okrenu nevoljno i promrlja nešto.
– Mogu li vam se pridružiti? – reče Robin.
Brajan se donekle odobrovolji i samo mu rukom pokaza na stolicu preko puta. Robin sjede, a Brajan mu ćutke pruži zatvorene šake. Robin izabra desnu, u kojoj je bio bijeli pješak.
Brajan nervozno cupka nogom i reče:
– Pješaci su duša šaha, gospodine…
– Robin se zovem.
– Vi ste na potezu – naredbodavno reče i lupi po satu.
Lupnjava po satu se pojačavala kako se približavao cajtnot. Kad je kazaljka pokazivala da je ostalo pet sekundi, Brajan previdje damu, Robin je halapljivo uze nesvjesno se cereći, uz riječi:
– Sad možete igrati što hoćete.
Brajan skoči sa stolice, sruši figure, i bijesno sjede.
– Nećeš više nijednu dobiti – zapali cigaru.
– Gospodine, nemojte se ljutiti, – reče mirnim glasom Robin – pružiću vam revanš. Evo ruke…
Brajan teška srca pruži labavo ruku i poče da slaže bijele figure.
Produži se njihov šahovski maraton do duboko u noć, sve dok ih dežurna doktorica grubo ne pozva
– Vas dvojica, hoćete li da navučete neku boleštinu pa da vas ja liječim. Brzo u sobu!-
Poslušaše. U sobi mu Brajan pokaza krevet. Sjede i zapali cigaretu.
– Koliki je rezultat, ovaj… – pucketa prstom.
– Robin, možeš me zvati Robi.
– Neću vam još tepati – uz blag osmijeh odvrati Brajan. – Ali, evo, napraviću iznimku i preći na ti sa tobom kad si ovako dobar igrač šaha.
– Ja, Brajane, nisam učio šah iz knjiga…
– Nego iz svesaka – bubnu Brajan i obojica prasnuše u smijeh.
Nakon toga samo se pogledaše i legoše, utonuvši u svoje misli, zagledani u mrlje od vlage na zidovima.
Robi se vrtio u krevetu satima, dok je Brajan odmah zaspao.
Razmišlja o porodici. Prošao je samo jedan dan, a već mu strašno nedostaju, posebno unuci. Čudno mu je bilo da ga još niko ne zove, da ga pokušaju odgovoriti od boravka u domu. Osjeti slan ukus suza na usnama. Tiho jeca. Prošlost mu je nalikovala na životinju sa iskeženim zubima. Plakanje preraste u ridanje.
Brajan se probudi i reče:
– Plačeš li to, Robi?
Robi odvrati:
– Ma ne, nego kao da sam prehladio…
Brajan oštro:
– Ne laži me, nego koja je tvoja priča, ne pitah te, imaš li porodicu?
Robi mu ispriča tiho svoj život. Nije dugo trajalo.
Brajan skoči sa kreveta:
– I ti si njima ostavio kuću koju si gradio sa pokojnom ženom.
Poče da šeta po sobi mašući rukama kao pomahnitao.
– Ja imam tri stana, Brajane, i troje djece. Ništa im nisam ostavio. Zavještao sam svu moju imovinu domu za siročad, da oni koji nisu imali roditeljske ljubavi osjete da je neko mislio na njih. A ne kao ovi moji… Nezahvalnici.
Sve sam im dao, školovao ih, pomagao, i nakon razvoda su pošli da žive sa majkom. Ja sam im bio nesnosno težak, rekli su mi. Nijesu me posjećivali ni u bolnici, kao da čekaju da što prije odapnem…
Napravi pauzu da duboko udahne. Vazduh je otvorenim ustima usisavao.
– A ti plačeš za porodicom, koja si ti budala – histerično se smije. – Ostavio si im kuću da bi došao ovdje s mnom da spavaš u sobi. Čudi me da si dobar šahista.
Robi skoči sa kreveta i zavika:
– Šta ti znaš o mojoj porodici, nisu oni takvi, doći će oni da me vode kući, i ja ću… – nije više mogao govoriti, kao da mu se neka ogromna knedla zaglavi u grlu i ni da mrdne. Sjede na krevet, uhvati se za glavu i poče da uvrće kosu kao da hoće da je iščupa.
Brajan mu priđe i poče ga gladiti po kosi:
– Smiri se, možda će doći da te vrate kući, a možda i neće. Posjećivaće te, prvo svaki vikend, pa onda jedanput mjesečno, pa onda …
Robi mu uputi zgasnut pogled, težak kao sudbina.
– Robi, vidiš li ovu šahovsku tablu?
To ti je naš život, figure su ti ljudske duše, to su naše porodice, za mene, a odsad i za tebe.
Robi izgubljeno klima glavom.
Brajan podiže figuru kraljice:
– Ovo su naše dame, pomičemo ih gdje hoćemo, dok je u životu posve drugačije, zar ne?
Poče da redom podiže figure:
– Skakači, to su naši dorati, možemo ih jahati kad hoćemo, po svim nedođijama i pustinjama prošlosti,
Lovci su naši vitezovi, ratnici vjerni,
Top je kula u kojoj se možemo uvijek skriti,
Pješaci nisu samo pioni, to su duše, moje, tvoje i naših najvoljenijih.
Podiže crnog i bijelog kralja i uzviknu trijumfalno:
– To smo ti i ja, Robi, shvataš li, šta nam jedino ostaje od života! Šahovska tabla sa šezdesetčetiri polja, tu se jedino odsad možemo kretati, živjeti, pjevati, plesati i slaviti naše duše i duše najmilijih.
– Ustani! – pruži mu zatvorene šake. – Biraj!
Robi kao u bunilu, odabra desnu ruku. Bijeli kralj.
Posloži bijele figure, pogledaše se. Nije među njima bilo više sumnje. Oči, poput zavjerenika, prokleto su u pravu.
ŽELJKO SEKULOVIĆ (1971, Titograd) objavio je tri zbirke poezije “Treba mi riječ“, “Tango ulice” i “Nepoznato sunce”, dramu “Povjerljivi razgovor” (uvršćenu u knjigu kratkih drama “Priče sa balkona, priče sa Balkana”) te roman “Samo naši ratovi”. Prevođen na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik. Živi i radi u Podgorici.
Precizno je izravnao posljednji sloj. Odredio ga je otprilike, jer već dvadesetak centimetara nije bilo nikakvih razlika u sastavu zemlje. Dosadilo mu je čačkanje kukicom i špatulom i želio je započeti novi sloj uz nekoliko zamaha krampom. Već prvo lagano spuštanje krampa oglasilo se krckanjem kosti.
– Fak!
Ostavio je dršku s metalnim dijelom zabodenim u zemlji. Ponovno dohvatio savijeni izvijač i počeo strugati. Ubrzo je iz zemlje izvirila žuta kalcificirana kost. Najprije dva očna luka ispod mjesta gdje se kramp zario u zemlju. Zatim nosna šupljina, kao da je lubanja željela prvo proviriti, pa zatim omirisati zrak današnjice. Vratio se kukicom na donje dijelove očnih duplji. Gledale su ga nijemo zemljanim očima. Duplje su bile manje nego što je očekivao. Pomislio je da bi bilo dobro osloboditi kramp, prije nego se sruši oslobođen zemljom i napravi još veću štetu. Naslonio si je dršku na koljeno i polako oslobodio metalni dio špatulom i kukicom te pomevši metlicom. Čelo je bilo maleno i smrskano na lijevoj strani.
– Dobrodošao u dvadeset prvo stoljeće maleni moj! S krampom u čelu.
Bilo je kasno za nastaviti. Ovakav nalaz zahtijevao je cjelodnevno čeprkanje, metenje, dokumentiranje, pazeći na svaki grumenčić zemlje. Trebalo je zaštititi kostur preko noći. Sutra će se vratiti rano i nastaviti. Okrenuo se prema izlazu prostorije u koju se jedva zavukao prošavši kroz uski prolaz što ga je odlamanjem kamena oslobodio da bi prošao. Nedostajalo je svjetla i šarajući svjetlošću čeone lampe po zidovima učinilo mu se da je snop prešao preko nečeg što je učinila ljudska ruka. Ponovno je čelo usmjerio prema tom dijelu zida. Ugledao je uklesanog jelena čim je smirio pogled.
Sloj 1.
Gledala je u drveni dio noge koji je virio pod nogavicom. S Petrom je nekoliko puta poželjela progovoriti. Ispričati mu sve. Ionako joj je događaj koji je doživjela pred toliko godina skoro svakodnevno oživljavao pred očima. Ili barem njegovi dijelovi. Svaki put kad vidi krevet i na njemu položaj jastuka, koji se smežura glavom nakon spavanja, kad vidi sjekiru zabodenu u panj. Kad je stakleni vrč samo djelomice napunjen vodom, kad se voda negdje nepažnjom prolije po podu, kad vidi crvenu boju na tkanini, kad vjetar glasno lupi vratima zbog propuha, kad čuje ženski vrisak ili plač, kad prelazi most, kad na muškarcu vidi pokvarene zube, kad netko nogom o nogu bez pomoći ruku izuva cipele. Ili kad i sama osjeti potrebu za vrištanjem, a vrisak se usmjeri u pluća, želudac i jetru pa ondje gnječi unutarnje organe… Slike onda postanu izražajne. Osjeti smrad pokvarenih zuba izmiješan s mirisom rakije, iz neposredne blizine vidi muškarčevo uho, a iz njega vire dlake, osjeti bol u snažno stisnutim sićušnim zapešćima, težinu na tijelu osmogodišnje djevojčice, bljesak ušice sjekire, zvuk prsnule lubanje, ukočeni pogled u kojem se vidi strast, posteljinu prepunu krvi, poslije glasnoću majčine tišine dok miješa kašu u kazanu drvenom zaimačom, naposljetku vidi majčino neprirodno iskrivljeno tijelo što leži u presušjeloj rijeci pod mostom.
Petar je zatekao njezin pogled na svojoj drvenoj nozi.
– Je li te smeta što sam sakat, što nemam nogu?
Nije odgovorila. Odvezala mu je hlače i skinula ih. Potom otpustila remenje koje mu je steglo kožu na natkoljenici. Odvojila štavljenu kožu i drvo od mesa. Pogladila crvene otiske od remenja te ga poljubila u zaobljeni vrh batrljka.
Sloj 2.
Jure je čekao povratne vijesti iz središta carstva. Ispočetka je s nestrpljenjem iščekivao što će se dogoditi nakon što je brutalno ubio grofa i njegovu ženu. Nije strahovao da će ga netko otkriti. Odradio je sve što je trebalo da ne ostavi tragove. Mjesto zasjede nekoliko je dana hoda udaljeno od mjesta gdje živi, mjesta odakle potiče i djevojke koje povremeno posjećuje u kasnim satima. Nije se razmetao opljačkanim novcem, a za vrijeme učestalih posjeta gostionici gdje je iščekivao novu poruku od Lazarića, ili barem bilo kakvu vijest o njegovu napredovanju u hijerarhiji, obično ni s kim ne bi progovorio ni riječ. Nakon nekog vremena iščekivanje je zatomilo razum. Bio je otpočetka svjestan da Lazarić nije čovjek koji svoje poteze vuče brzopleto. Svaki je duboko promišljen i za njega postoji pravi trenutak. Pred njim se uvijek osjećao kao dječak, a to odavno više nije bio. Dječaka u njemu nije uspio vidjeti ni njegov otac. Ni dok bi ga mlatio remenom, sve dok Jure nije dovoljno narastao da izmlati oca. Svakim udarcem šakom u lice ocu je oduzimao po nekoliko godina, sve dok on njega nije pretvorio u rasplakano dijete. Jure je istodobno svakim udarcem stario i kad je desnom rukom pustio njegov gornji dio tijela da tresne u pod u vlastitu krv, bio je već sedamnaestogodišnji starac. Ali pred Lazarićevim pitanjima i uputama trenutno bi se našao u propuštenom djetinjstvu. Onom što mu je propustio pružiti onaj čije lice sad pamti jedino kako plače u lokvi krvi. Uostalom, i to dijete od njegova oca odavno je umrlo. Dijete od pedeset godina pijano je palo u jarak i udavilo se. Bit će da se pijanstvom pretvorilo u novorođenče prije nego je naučilo puzati.
Sloj 3.
Maras se ubrzo izgubio među brojnim prodajnim klupama i stolovima koji su se s desne strane foruma širili u pravokutnicima što su na svojim kutovima činili male trgove, gdje su djeca ili robovi odjeveni u rimske građane, ili čak vojskovođe, izvodili male predstave. Miljuš je u Ulijinu društvu hodao polako, uzdižući se na prste pri svakom koraku. Nije znao gdje pogledati. Odasvud su oči privlačile različite jarke boje tkanine, nakita, privlačili su ga vika i vriska, smijeh i pjesma. Mirisi pečenog mesa, pečenih maslina, mirisnog bilja i mirisnih ulja. Od timijana, gorkog pelina, koromača, smilja i kadulje do mirisnih smola s Dalekog istoka, ušećerenih datulja s juga i ušećerenih višanja ostavljenih u plitkim zdjelama na suncu da se u vlastitoj vodi uvuku u sebe i kasnije stavljanjem na jezik otpuste slatko kiselkastu aromu. Sve je mirise obujmio miris rastaljenog voska, koji je posvuda kapao po forumu crveneći ruke koje su ih nosile tražeći dobar urod žita, prepune košare boba i bijele mrkve, pune amfore usoljenih maslina te rumenog ili zlatnog vina. Šareni Saturnov hram u kutu foruma danas je zatrpalo zelenilo zimzelenih biljaka. Grane lovora, jele, bora, čempresa i cijelih grmova šmrike s onim sitnim, plavim bobicama koje djeca skrivećki otkidaju i zoblju mršteći usta. Ispred Saturnova hrama čekao se red. Očevi, ponekad samohrane majke, često u društvu najstarijeg sina u desnoj su ruci držali povodac s privezanom životinjom. Sa svinjom, ovcom ili kozom, kojoj će pred velikim kipom bradatog starca Saturna, što u desnoj ruci drži srp, pustiti krv u za to predviđeno veliko kameno korito. Slabo grijuće Sunce nije doseglo ni najvišu točku na nebu, a iz korita se već prelijevala miješana životinjska krv. Saturn je gledao negdje daleko naprijed malo ukoso prema moru, kao da očekuje galije koje će stići u luku i posjeći mačevima sve one koji u redovima čekaju da mu krvlju poprskaju noge. Takvim ga je očima isprva vidjela Ulija. A onda, bolje ga pogledavši, pomislila je da Saturn u tome ipak uživa. Da mu krvi nikad nije dovoljno. Zato je svojedobno i gutao vlastitu djecu. Jedva čeka da se korito napuni, lokva u hramu proširi do ulaznih stepenica i počne se po njima slijevati na popločani akvilejski forum, da bi ju posisale vapnene fuge. Gledala ga je stojeći usporedo s redom, osjećajući na sebi poglede u kojima se pitaju želi li se ubaciti prije ostalih ili je, barbarka, samo znatiželjna. Odnekuda je došetao uzbuđeni Miljuš kojem se znatiželja odavno pretvorila u oduševljenje. Ulija nije mogla odvojiti pogled od sandala omotanih u obojke koje hodaju po velikoj lokvi krvi da bi došle do korita, vunu i čekinje slijepljenu crvenom slanom tekućinom pomiješanu sa svinjskim izmetom izbačenim u trenutku dok nož probija kožu. Zašto su bogovi tako gladni krvi? Zašto nije dovoljno zaklati onoliko životinja koliko je potrebno mesa za nahraniti grad? Zašto svaka obitelj mora zaklati svoju životinju? Zašto ih plaćaju denarima kad se ne bave njihovim uzgojem? Zbog prosute krvi? Zašto tolika žrtva? Krajičkom oka uhvatila je Miljušev uzbuđeni pogled i namrštila se. Sjetila se koliko je krvi proteklo i zbog njezina noža ili mača. Mogla bi se mjeriti u desetinama sekstarijusa ili napuniti nekoliko amfora. Sad joj se sve to činilo bespotrebnim. Proždrljivim. Kao kad se sa stola za svetkovina dograbiš nekoliko velikih komada mesa pa ih poredaš pred sobom, a u stanju si pojesti samo jedan. Danas joj se činilo da bi komad mesa radije bacila psu.
Sloj 4.
Cijeli se klan užurbano kretao po pećini. Prebrojavali su jesu li sve ponijeli. Svoje najbolje alate, noževe, derače, kratka i duga koplja, igle, kože, mjehove za vodu, grubo ispletene košare od brezine kore, životinjske tetive za vezivanje, kuglice brezine smole, komade okera, tinjajuće gube, kresiva od kvarcnog kamena, pune šake loja zamotane u brezovu koru i osušeno meso. Sve su to sadržavali njihovi veliki zavežljaji pripremljeni još večer prije puta, a sad su ih užurbano razmotavali i provjeravali jesu li nešto zaboravili. Jedino su Niska Glava i Trese Srce sjedili sa strane naslonjeni na zid. Kad se klan spremio za pokret, veliki Šaka Kamen prišao je Trese Srce i pognuo glavu. Trese Srce brzo je ustao i naslonio nadočne lukove iznad očiju velikog lovca. Pogledom sa strane uhvatio je pogled svog oca koji ga je i dalje gledao kao trulu gljivu na putu. Niskoj Glavi prišla je njezina majka i učinila isto. Potom su svi otišli, a pećina je ostala ogromna i odzvanjajuća. Prevelika za dvoje. Ostavili su im suhog mesa, ali dovoljno tek da Užareno Oko nakon noći izađe toliko puta koliko je prstiju na rukama. Unatoč tome Trese Srce osjetio je neko olakšanje. Od toliko straha koji je kroz cijelo vrijeme bez bjeline proživio u neuspješnim pokušajima ulova sad mu se činilo da više ništa ne treba. Treba samo sam naći dovoljno hrane i drva za ogrjev da preživi zimu. Za sebe. I za Nisku Glavu. Oni su sad mali klan. Ili sve što je od njega ostalo. Znao je da prošli ostavljeni u pećini nisu preživjeli. I to već stasali lovci. S ulovima po nekoliko jelena i svinja. Dvojica momaka koji su se povukli i pobjegli kad se medvjed dograbio jednog iz klana, umjesto da ga pokušaju izbaviti. Na svoj sram i sram cijelog klana. Našli su ih po povratku iz daleke doline uz veliku vodu, kad se bjelina koja će ubrzo sve zatrpati već otapala. Jednome su našli oglodane dijelove tijela u pećini. Mogli su ih glodati, lav, medvjed, vukovi ili svinje. A drugog su našli puno kasnije, daleko van pećine, na pola zaleđenog, na pola ucrvanog. Trese Srce pomislio je da se više ne treba dokazati nikome osim sebi, Niskoj Glavi i bjelini koja će ih uskoro zatrpati.
***
Sinopsis romana Aritmija zemlje
“Aritmija zemlje” roman je koji isprepliće nekoliko pripovjednih linija koje se događaju, naizgled potpuno neovisno, u širokom vremenskom okviru, od najranije povijesti ljudskoga postojanja do sadašnjosti. Osnovna priča pripovijeda o neuspješnom arheologu imena Marko Eror s mrljama iz prošlosti, a uz njegovu, roman će naizmjence pratiti još četiri paralelne priče. Raspoređene po slojevima. Eror u jednoj pećini u Istri pronalazi iznimno značajne arheološke ostatke iz prapovijesti, koji dokazuju da su se i naši najbliži Homo rođaci (neandertalci) bavili likovnom umjetnošću u doba musterijanskog perioda. Druga linija pripovijedanja, označena u romanu kao 4. sloj, prati upravo to vrijeme i njezinog glavnog aktera, koji je ujedno i neandertalac umjetnik. Treća se linija (3. sloj), događa u željezno doba (doba Histra), u kojoj pratimo glavnu aktericu Uliju od trenutka kad postaje vođa jednog histarskog roda koji živi pretežno od gusarenja ona ga postupno pretvara u pravedno društvo i uspješnu zajednicu. Zatim, pratimo liniju pripovijedanja odmetnika s početka 19. stoljeća (2. sloj), u vrijeme pada Napoleona. Te, naposlijetku (1. sloj), pratimo pripovijednu liniju partizanskog postolara u doba Drugog svjetskog rata. Svima je zajedničko da svatko u svoje vrijeme koristi pećinu i u njoj ostavlja tragove ili arheološke ostatke koje Marko Eror u sadašnjosti otkriva. Arheolog ih otkriva nasumično i neočekivano jer su generacije jazavaca, koje su izabrale pećinu za kopanje svojih nastambi, izmiješale arheološke slojeve pa se (gledano stratigrafski) i nešto iz starijeg kamenog doba može pronaći na površini. Arheolog Marko Eror odnedavno ima zdravstvene smetnje u vidu aritmije srca, što alegorijski prikazuje i njegov nesređeni život, ali aritmija se događa i cijelom svijetu, kako na geološkom, tako i na društvenom planu. U osnovnoj liniji pripovijedanja koja se odvija u sadašnjosti, također imamo nekoliko aspekata. Prije svega, probleme glavnog lika oko predstavljanja svog otkrića, jer ono narušava autoritete važeće znanstvene zajednice, a Marko Eror za sobom vuče repove iz prošlosti. Zatim, pronalazak ostataka čovjeka koji je u pećini zakopan prije tridesetak godina, što otvara cijeli kriminalistički zaplet s mnogim dilemama za glavnog aktera. Potom, emocionalni odnosi Marka Erora, koji nakon rastave stupa u novu emocionalnu vezu, ali istodobno, u borbi s brojnim problemima, pokušava preuzeti život u svoje ruke. Te, naposljetku, zaplet koji se događa istodobno u pozadini i približava se granici znanstvene fantastike, a prikazuje se kroz aritmiju srca glavnog junaka, nekih likova u paralelnim linijama, sve veću učestalost zdravstvenih problema aritmija u njegovom okruženju, te istodobnom sve učestalijom pojavom malih potresa, gorskih udara i podrhtavanja zemlje koje će biti tumačene i obrazlagane znanstvenim teorijama. Ovaj posljednji aspekt (aritmija zemlje, ali i srca) u funkciji je atmosfere romana i na neki je način posredni opis svijeta današnjice. Stilski, roman je napisan u jednostavnom, pripovjednom tonu uz mnoštvo dijaloga te će dočarati iznimno kompleksnu priču, ogolivši je gotovo do njenog kostura, ne bi li se sudarili zglobovi, zazveckale kosti i tako probudili zebnju i dočarali atmosferu u opisu neizvjesne sadašnjosti. Osim toga, ispreplićući događaje iz međusobno udaljenih trenutaka ljudske povijesti, te prikazujući sukobe unutar raznih znanosti, roman Aritmija zemlje jasno će nam ukazivati da su osnovne ideje humanizma s nama od prapovijesti, isto kao što na ramenima i dalje nosimo naprtnjaču punu zla, koja čeka ne bismo li je otvorili.
________________________________________
MLADEN BLAŽEVIĆ rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar, sudjelovao u pokretanju i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. u SKD Prosvjeti objavio je prvi roman Tragovi goveda, a 2015. i drugi roman Ilirik.
Napisao je scenarij za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma Je letrika ubila štrige.
U izdanju društva Poiesis iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama Posljednji tasmanijski tigar. Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je objavljena zbirka pjesama Mogućnost povremenih oborina, Jesenski i Turk, 2019. godine. U izdanju VBZ-a 2021. objavljena mu je treća zbirka pjesama Krugovi u žitu, te treći roman Dnevnik nepušača u izdanju Naklade Val. U izdanju Biblioteke Bura objavljena je 2024. i njegova zbirka kratkih priča Atlas za slijepe putnike.
Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik.
“Hoćeš i ti pivo?” Dovikuje negdje iza mojih leđa. Vratio se s posla i sada će sjesti na balkon, u stolicu pored moje, u moj privatni prostor, i prekrit će moju tišinu svojim glasnim idejama. “Može.” Iznenadi me vlastiti glas, hrapav od šutnje. Nebo je tamnoružičasto, more je već crno. Još nekoliko minuta i umjesto bijelih kućica na drugom kraju zaljeva vidjet ću blijeda svjetla. Ako sačekam još duže, vidjet ću zvijezde. “Neću ti ga donijeti ako nećeš popiti do kraja”, nastavlja on iz kuhinje i znam da stoji pred otvorenim frižiderom. “Uvijek kažeš da hoćeš pivo, a onda u sat vremena otpiješ dva gutljaja i na kraju ga proliješ jer je toplo. Ako ga nećeš popiti, ja ću.” “Pa dobro. Donesi, i ako ga ne popijem, možeš ti.” “Ne može tako. Dok se ti sjetiš da nećeš više piti, pivo će već biti toplo.” Sada stoji ustobočen iza mojih leđa, ali ja se ne okrećem. “Reci mi da ćeš popiti cijelo pivo ili ti ga neću donijeti.” “Isuse…” promrmljam tiho, a zatim kažem glasnije: “Popit ću cijelo pivo.”
Nekoć davno lako sam se zaljubljivala. Sretno i manje sretno. Voli me, ne voli me. U dečka koji me otpratio kući pa se usred noći vratio na plažu da bi pronašao narukvicu koja mi je spuznula sa zapešća dok smo se ljubili na oštrim stijenama. Voli me. U onog koji je svaki puta kada mi je rekao da me voli, nadodao “Ali ne više od moje mame”, jer se bojao da će Bog pomisliti da ne voli svoju majku dovoljno ukoliko ga čuje da drugima izjavljuje ljubav. Ne voli me. U jednog koji mi je godinu dana pisao duga pisma o tome koliko mu nedostajem čak i kada sam preselila na drugi kontinent. Voli me. U onog koji mi je jednom cijelu noć ridao u krilu dok je pričao kako je njegov otac redovito tukao njegovu majku, a koji me, kada sam ga ostavila, ošamario na odlasku, a zatim šakama lupao po zatvorenim vratima i vikao da nije isti kao tata. Ne voli me. I, konačno, u onog koji mi je, dok se u mene zaljubljivao, nježno kažiprstom kucnuo par puta po čelu: “Sviđa mi se tvoj čudni um.” “Sada možda da. Ali počet će ti ići na živce.” “Nema šanse.” Voli me.
“Kakvo ti je pivo?” pita kao da smo na degustacijskoj večeri u eksluzivnom restoranu. “Dobro”, odgovorim pa nadodajem: “Hmeljavo je.” “Hmeljavo?” Ponovi gotovo s gađenjem. “To nije riječ.” “Ima okus hmelja.” “Da. Od hmelja se radi pivo.” “Da. Radi se i od vode i od ječma pa mi nije ni vodeno ni ječmeno.” Otpijem još jedan gutljaj. Ne da mi se, ali sada moram završiti limenku. On iziritirano uzdahne. “Šta ti je u zadnje vrijeme? Pitao sam te samo ako ti se sviđa pivo.” “Znam. Oprosti”, kažem reda radi. “To tvoje “oprosti” mi ništa ne znači. Još uvijek izgledaš ljuto. Kao da sam ja za nešto kriv.” Otpijem još jedan gutljaj. Pivo je gorko. Da sam ranije odgovorila: “Nije loše, ali malo je pregorko”, razgovor bi bio puno ugodniji. Ponekad moj mozak kaska za mojim riječima. “Uspori. Razmisli prije nego izgovoriš”, govorio mi je dok sam još uvijek vjerovala da si nećemo ići na živce. Ima pravo. Smeta mi. Ne da mi se razgovarati. “Oprosti”, pokušam ponovno, ali ne znam kako nastaviti rečenicu. Zbog čega se točno ispričavam? Pivo je stvarno hmeljavo. Nakon kratke šutnje on mi kaže, a ja znam da tako i misli: “Bilo bi mi draže da nisi tu. Jednostavnije. Što vrijeme više odmiče, to manje vremena želim provoditi s tobom.” On, za razliku od mene, ne izgovara riječi samo da bi čuo kako zvuče. “I meni bi bilo draže da nisam tu”, pomislim po tko zna koji put, ali to ne kažem naglas. Ništa što je važno ne govorim naglas. Misli čuvam u sebi dok mi se ne natisnu na pluća i ne počnu me daviti kada ih poželim iskašljati. Na sekundu zamišljam kako ustajem, kako zastajem pred ulaznim vratima tek da bih nataknula sandale, i kako odlazim. Daleko. Bilo kamo. Ali onda zamislim i kako se djeca bude u susjednoj sobi i pitaju zbunjeno “Gdje je mama?” prije nego počnu plakati. Ne mogu otići. Ne mogu nedostajati djeci.
Majke ne ostavljaju djecu. Majke ostaju i kada im je svega previše. Majke uspavljuju, hrane, tješe, ljube, zabavljaju, maze, presvlače, slažu igračke iz Kinder jaja, govore stvari kao: “Daj mi ruku kada prelazimo cestu.” i “Moraš pojesti i povrće.” i “Ne bacaj kamenje psu u hranu.” i “U redu je biti drugima čudan, upoznat ćeš ljude kojima će to biti super.” Žene ne ostavljaju muževe. Žene ostaju i onda kada bi se željele ponovno zaljubiti. Žene hrane tijela i ega, govore stvari kao: “Danas će kiša, ne moraš zalijevati vrt.” i “Kupila sam ti onaj sir koji voliš.” i “Možeš li ostati s djecom dok sam ja kod doktora?” Žene ne govore stvari kao: “Nisam pospremila stan jer mi se nije dalo.” ili “Ne, hvala, ne trebam vrećicu. Stavit ću slance u kapu.” ili “Ne sviđa mi se ovo pivo. Previše je hmeljavo.” Takve stvari govore mala djeca. I baš kao dijete koje grančicom čeprka po krvavoj rani na koljenu, iscijedim tiho: “Sjećam se kad sam ti bila zabavna. Jednom si mi rekao da bi me mogao slušati cijeli dan.” “Godinama sam te slušao. Sada nemam više strpljenja za tvoju zaboravnost i zbunjenost i sulude teorije. Sada mi se to više ne da.” On otpije gutljaj piva i zagleda se u daljinu. Ja otpijem gutljaj piva i zagledam se u zvijezde.
Otkad sam povjerovala da ćemo biti zauvijek sretni, nisam se željela zaljubiti. Nisam bila s onim koji mi je u tri ujutro poslao poruku “Imaš lijepa stopala.” Nisam bila s onim koji mi je rekao da ne vjeruje u muško-ženska prijateljstva jer se netko uvijek zaljubi, a koji je na moje “Ja se neću zaljubiti” odgovorio “Svejedno se ne možemo više družiti.” Najviše ikad nisam bila s onim s kojim sam u ljetnoj noći gledala zvijezde. “Tamo je Veliki medvjed”, pokazao je, a ja sam dodala “A tamo je Mali”, i mahnula neodređeno rukom jer sam znala da mora biti negdje gore, a zapravo sam željela reći “Lezimo na livadu, bolje ćemo vidjeti zvijezde. Možemo razgovarati, a možemo i zatvoriti oči, a možemo se i praviti da je svijet stao, a možemo i prestati disati kada nam se prsti slučajno dotaknu, a možemo se i ljubiti kao da nema sutra.” Ali uvijek ima sutra, a sutra ću i dalje biti nečija majka i nečija žena pa prvom nisam odgovorila na poruku, drugom sam potvrdno kimnula da razumijem, a trećem sam, umjesto prekrasno neizvjesne budućnosti, ponudila “Moram kući, kasno je.”
“Ako umrem prije tebe”, izvalim i pitam se hoću li zažaliti, “moraš si naći drugu ženu. Tebi treba neka nježna, koju zanima politika i koja zna peći kolače.” “Slijedi, dakle, praktični dio razgovora.” On s polu-osmijehom spusti praznu limenku na stol. “A ti? Što ćeš ti ako ja umrem prije tebe?” “Imat ću niz ljubavnika.” Na trenutak se nasmije kao nekoć davno dok se zaljubljivao u mene. “Ali ni sa jednim neću biti dovoljno dugo da mu počnem ići na živce.” “Čudan je taj tvoj um”, kaže on pomirljivo. “Kakvo ti je pivo?” “Nije loše. Malo je pregorko.” “Hoćeš još jedno?” Razmislim sekundu, a zatim odgovorim: “Može.”
_____________________________________________
IVA BEZINOVIĆ-HAYDON (Rijeka, 1981.) je trenutno spisateljica, urednica i lektorica. Dosad joj je objavljeno šest slikovnica (Bit ćemo OK, Ibis grafika, 2025.; Ja protiv sebe, Ibis grafika, 2024.; Tamnograd, Mala zvona, 2023.; Gdje se skriva Vedran?, Ibis grafika, 2022.; Moja baka ne zna tko sam, Ibis grafika, 2021.; Mala Mara i veliko stablo, Turistička naklada, biblioteka Loptica, 2019) i jedna zbirka kratkih priča (Takav neki dan, Mozaik knjiga – biblioteka Bura, 2025). Neke su slikovnice zasad prevedene na španjolski, talijanski, korejski, litavski, slovenski i makedonski.
Njezine se kratke priče i pjesme na hrvatskom i na engleskom jeziku mogu naći i u novinama i časopisima, u antologijama kratkih priča, i na internetskim portalima (Večernji list, Tema, Strane, Astronaut, Libartes, Ajfelov most, Čovjek časopis, Časopis Nemo).
Dio je njezinih priča i slikovnica završio u finalima raznih književnih natječaja, a osvojila je i nekoliko nagrada.
Aparat je izbljuvao tekućinu u smeđu plastičnu čašu kao bulimičar hranu u klozetsku šolju. Čaša je bila krhka, ulubila se od prejakog stiska, dok je nosila hodnikom i spustila na radni stol od svijetlog drveta. Dodala je tri bijele tablete iz kutijice. Nula kcal. Buć, buć, buć, rekle su one utapajući se u tekućini. Kuc, kuc, kuc, kazala je tastatura od tvrde plastike s bijelim slovima, po kojoj su kljucali njezini sredovječni prsti.
Krrrrr, zacvilio je stomak, vareći crnu kafu za doručak.
Deset
Edi stoji pred školom.
Dženisa zna da čeka nju, ona je njegova duhovna hrana, njegov rast i razvoj. Kreće za njom, s njim ih je još trojica, on i njegovi sljedbenici zagrljeni kao pijanci. Edi diže ruke, svoje bijele umjetničke ruke, one koje slikaju prekrasne slike. Ona povija vrat iako nema potrebe. Edi nikad ne udara, barem ne fizički. On počinje dirigovati.
Večeras je naša fešta.
Večeras se svinja peče.
Nek se peče i okreće!
Prolaznici se okreću. Gledaju četiri dječaka koja urlaju. Gledaju punačku djevojčicu zgrčenih ramena koja pod rukom stišće geografski atlas i pokušava ubrzati korak.
Stiže kući.
Kuća je vlažna od njezinih suza, cijede se niz zidove, kuća je nana.
Nana kuća grli je i stišće uza se, prsa joj mirišu na sapun od ljubičica, biseri žuljaju obraz.
Pri pogledu na tanjur, Edi Lisac i guzica koja još može stati samo u trenerku odlaze u zaborav. Guta kolač u dva zalogaja, kašika struže po bijeloplavom porculanu.
Pita nana da li je bilo ukusno.
Ona klima.
Nana raste.
Dvanaest
Mrzi tjelesni. Plave pločice u hodniku koji vodi ka sali. Bijele šorceve i bijele majice i bijela bedra. Svoja debela bedra. Na tjelesnom danas preskaču kozlić. Njeni dlanovi dodiruju kožnu glavu čudne sprave. Šta sad? Smijeh zvoni salom. Neka se vrati, neka uzme zalet, dere se nastavnik. Hajt!
Sjeća se.
Bila je malena, pet ili šest. Na prostor ispod njenog balkona doveli su medvjeda. Tamnoputi i bosih raspucalih stopala bili su ti ljudi što su ga doveli odnekud izdaleka. Medi su davali pivu, nabijali mu flašu na njušku. Igraj, mendo, hajt! Nemoćna je životinja urlikala, lanci su zveketali, narod je pljeskao.
Hajt, hajt, hajt!
I ona nema kuda. Odlijepi dlanove od kožne glave čudovišta i istrči iz sale.
Kuš?, dere se nastavnik.
Kuš, kuš, kuš!
Ona trči i pada i trči i oguljenih se koljena uvlači nani u naručje.
Trinaest
Zaključna ocjena tri iz tjelesnog odgoja. Oči joj se pune suzama, ruke steže u pesnice, sve su ostalo petice, samo ona, samo ona.
„Zašto, nastavniče?“
Ne trči kao ostala djeca. Ne skače kao ostala djeca. Ne radi ništa kao ostala djeca.
Park se zgusnuo oko nje, smrad mokraće širi se iz okolnog žbunja. Edi Lisac ima šarlah. Kad nema Edija, njegovi je pajtaši puste na miru, niko je ne prati. Starica u dugoj suknji klati se prema njoj.
Što plače, pita. Je li propala? Zubi su joj crni, osmijeh blag. Ona otvara knjižicu i pokazuje joj trojku.
Neka se ne sekira, dobacuje starica, važno je da nije propala.
Četrnaest
Krv svakog mjeseca, tamna i gusta, natapa uloške. Njena su bedra neoguljene naranče. Utrpava stražnjicu u visoko vitko ogledalo, stišće je dlanovima, stražnjica strši sa strana. Bijela i hladna i mlitava, nalikuje dvjema jutanim vrećicama napola punim lješnika. Medicinska sestra na sistematskom pregledu oko njenog struka ovija metar. Poklanja joj bijel osmijeh. Pita. Kako je njezin tata ljekar dozvolio da mu kćerka bude pretila.
Pretila. Suze joj se skupljaju u grlu, guta ih. Jebi se, nekulturna kravo. Pretila.
Tata je dozvolio. Ona neće dozvoliti.
Ne.
Kad se prejede, kad joj stomak bude kao da je progutala loptu, uradit će ono o čemu je čitala u sjajnom časopisu s puno savjeta i reklama za lijep izgled.
I duhan ugrožava zdravlje pa njezina mama puši kutiju ronhila dnevno. Uostalom, zašto pišu o tome tako detaljno, osim s ciljem da pouče kako se to radi?Otići će u kupatilo, zaključat će vrata, pustiti vodu da teče. Ohrabriti samu sebe, kao majka dijete koje prvi put skače u bazen: Hajde. Hop! Nagnuti se, gurnuti prst u ždrijelo, zakrkljati.
Buć!
Moć.
Šesnaest
Mučnina.
Povraćanje, krompir s mesom iz humanitarne konzerve na podu dnevnog boravka. Žutilo na donjoj strani kapaka. Bolnica, interno, doktorica tamne kose. Blagi oblik, neka leži kod kuće, bolnice su prebukirane.
Razboljela se na rođendan dvadeset sedmog juna, pokraj deponije smeća izrasle u parku pod prozorom. Nemaju gdje s njim, rat je, sve stoji, i smeće stoji. Tata vrišti u slušalicu. Majkuliimnjihovu.
Smeće je gadno, njena žutica nije. Njena je žutica lijepa, nije jarkožuta kao mokraća, kožu čini blijedozlatnom. Njena žutica je stroga, ima svoja pravila: surutka, mladi sir, crni hljeb. Druže se četiri sedmice ona i žutica.
Na rastanku, na poklon joj ostavlja četrdeset sedam kilograma.
II
Za ručak.
Crna kafa zazvala je mučninu, drhtanje, lupanje.
Glad.
Poželi istrčati iz kancelarije, iz zgrade. Kroz park, pored zelenog spomenika, pored butika, upasti u kiosk i zatražiti sendvič od pohovane piletine sa svim mogućim dodacima.
Osamnaest
Rat je završen. Svakog dana nakon posla njezin otac kući donosi veliku čokoladu s jagodama, mama kuha kafu. Piju kafu i jedu tu čokoladu, pravu čokoladu, ne onu ratnu od kakaa i mlijeka u prahu iz lanč-paketa. Topi se u ustima, mmmm.
Njezino matursko veče bit će u maju. Njeno matursko veče traži lijepu haljinu a nema haljine za nju, ne onakve kakvu bi ona htjela. Njena mama govori. Udebljala se, ko joj je kriv, jela je previše čokolade, dobro, bila je željna, bio je rat. Neka obuče široke hlače i onu crvenu satensku košulju, lijepo joj stoji.
Ona ne želi jebene široke hlače i crvenu satensku košulju koja joj lijepo stoji, ona želi haljinu.
Zaključava vrata kupatila.
Dvadeset
Brucošica je u velikom gradu, stanuje u studentskom domu. Svakog jutra čeka tramvaj ispred ruševina zgrade dnevnih novina.
Na filozofskom fakultetu studentice i studenti dijele se u dvije kaste. Prvu kastu čine oni rođeni u ovom velegradu. Oni što stisnuti kao šaka u jednom uglu hodnika puše i ćaskaju i bacaju pokoji ohol pogled na ostale. Drugu čine djeca iz provincije. Ona što su stigla u autobusima bez grijanja u kojima sviraju narodnjaci. Vlažnih čarapa, vukući torbe pune kuhane hrane.
Ona pripada drugoj. Ona je mala iz studentskog doma. Grozi se tog doma, menze što smrdi na konzerve gulaša, nanula pred sobnim vratima, žohara u kupatilima. Grozi se vike i kikota i bezbrižne kasnonoćne pjesme.
Jesuldunjeprocvaleeeeeeejeljošsevdahopijaaa.
Ona je bolja od toga, bolja od njih.
Prst.
Nepce.
Pušta vodu.
Dvadeset sedam
Živi i radi u velikom gradu.
Povremeno posjećuje roditelje u provinciji. Provincijske su slike uvijek iste. Šerpe na šporetu na drva, stol prepun grickalica, telenovela na ekranu. Ista pitanja: ša ima u velegradu?
Nutkanje hranom, stomak koji puca, trenerka na gumu, puštanje vode.
Svinjo halapljiva.
Na povratku u veliki grad, mama joj u torbu utrpava hljeb i kolače. Neka joj se nađe.
Čim iziđe iz autobusa, ubaci hranu u razjapljena usta srebrenog staničnog kontejnera.
„Evo ti, najedi se“.
Trideset pet
Svakog dana šeta šest kilometara, duž velikog šetališta koje se proteže s obje strane žgoljave rijeke. Svakog dana, kada dođe kući nakon šetnje sklopi kolica, stavi bebu u krevetić. Ne čuje bebin plač, ne gleda njezino crveno lice, žuri. Ide u kupatilo, skida se gola, staje pred ogledalo, posmatra svoje tijelo.
Prosječno, srednje, sredovječno.
Višak kože ispod pupka (nije dovoljno mazala, nije nosila steznik). Pupak u obliku obrnutog smiješka. Jastučići na bokovima, strije na bedrima. Pojedene grudi što oblikuju slovo V.
V kao vagina.
V kao vaga.
III
Za večeru.
„Nisam gladna“, rekla je suprugu, „jela sam na poslu. Želim samo crnu kafu“.
Suprug i kćerka jedu. Hamburgere s prženim krompirićima. Izgledaju ukusno.
Za deset godina će proći hodnikom i čuti poznati zvuk iz kupatila. Srce će joj zalupati kao u nekom hororu, kuc-kuc. Ući će u kupatilo, neće, srećom, biti zaključano. Njena će šesnaestogodišnja kćerka biti nagnuta nad vece školjkom. Ramena će joj biti zgrčena, tamna kosa rasuta, vrhom će kažiprsta strugati po nepcu. Iz grla će joj iskakati komadi skašane utrobe i s puštenom vodom nestajati u mraku kanalizacije. Večera sivim štakorima.
„Šta to radiš? Šta radiš to, je li?“
Pružit će ruke da je uhvati za ramena, da je protrese.
„Jesi li normalna, dijete?“
Kćerka će podići glavu. Nasmijat će se, usta umrljanih žutom povraćkom.
Učila je od najboljih.
_____________________________________________
AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ (1978.), rođena je u Zenici, odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Objavila je četiri knjige: Lutke (nagrada Zaklade „Fra Grgo Marić“ za poetski prvijenac, 2011.), Vraćanja (roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH 2020.), Kako se mame igraju žmurke (poezija, specijalno priznanje IK Presing, 2024.), Lutke u prozi (priče, IK Jesenski i Turk, 2026.). Dobitnica je Bugojanske vaze, nagrade „Marija Jurić Zagorka“ za gorku priču, nagrade za najbolju monodramu Inbox, te nagrada „Dr. Eso Sadiković“, Metafora i „Marko Martinović Car“. Dvostruko je nagrađena na Skribonautima (Nastavi priču), na konkursu FEDU za najbolju bajku, te na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH. Dvostruka je finalistica konkursa Biber, „Marija Jurić Zagorka“ i Lapis Histriae. Učestvovala je na književnom festivalima Na pola puta u Užicu i Lirikonfest u Velenju. Pohađala je književne radionice u Barceloni, Sofiji i Marseilleu, te bila rezidentica JSKD u Ljubljani. Radovi su joj prevedeni na francuski, engleski, malteški, albanski, slovenski i makedonski jezik. Živi u Sarajevu, gdje radi kao lektorica.
„Visoka su jedra barki, I tvrda su prsa junaka, Al’ bolna su srca majki!“ – turska narodna pjesma „Dosta mi je što imam krvotok! Ne treba mi baština!“ – Ilija Ladin, “Moji pređi”
„Vidi mi Zije, isti moj Šeho, rodo ga majka, eh, moj Šeho, moj Muharem, zlato moje oplakano!“ – govorila je nana moje majke Zula. Govorila je tako kad god bi vidjela mog daidžu Zijada. I niko je nije slušao, niti je ko razumio, niti je koga bilo briga o čemu ona priča. A dedo bi Selim, kad bi mu rakija pamet popij, naruči u kafani pjesmu „Lov lovio mlad Muhareme“, pa kad bi kafanski pjevač razvukao najžalivijim tonom, tad bi i dedo Selim polupaj sve oko sebe. Onda bi ujutro iz kafane otiđi prvo pred kuću hodži Mehi, izvadi ostatak plate i daj efendiji da mu bratu Muharemu – Šehi prouči Jasin. U ta ista jutra, šaputala je pranana Zula, okrečući tespih u ruci: „Ja ga zvala, hajde Šeho sine kući, a on meni, neću majko, mi se više ne vraćamo, ehet, jašta, pa tako i bi, i bogme se ne vratiše. Eh moj Muhareme, moj Šeho, zlato moje oplakano!“ Dedo bi Selim onda svaki put kad bi kreni od Lepenice prema Hadžićima stani na brdu Košćan pod jednom kruškom, pa bi pričaj kako mu je brat Šeho tu davao pušku i da je jednom, a nekada u priči, čak i dvaput opalio iz nje. Selim je čak pokazivao i koje je drvo puškom pogodio, a onima koji su slušali vazda se činilo da je to bilo neko drugo.
Nego, taj Šeho, taj Muharem, bolna rana krvi moje, ko je bio? Gdje je otišao? Što se vratio nije?
Pradedo Ibrahim, koji je već preživio jedan smak svijeta i nekoliko sudnjih dana, samo je ponekad plakao sa šargijom, i niko nije znao za čim plače. On se godine 1917. vozom i smrznutih nogu, pješke, vratio sa Ruskog fronta iz zarobljeništva u Galiciji. Smrznutih nogu došao kući i našao mrtvu ženu i sina, kojima niko više ne zna ni ime. „Ubila ih Španska kuga“-govorio je. Njih ubile glad i bolest, a Ibrahim oženio dvadeset godina mlađu Zulu. Porodio onda sa njom sinove Muharema, Ibrahima i Selima. Sakrio ordenje u korijenje kraj seoskog jezerceta i govorio da će se Švabo kad – tad vratiti s ratom. Švabo se vratio i donio rat koji mu je odnio drugog najstarijeg sina, Muharema, kojem je baš on dao drugo ime Šeho. Njegov i Zulin drugi sin, Ibrahim, isto je volio brata Muharema. Ne baš onoliko koliko Selim, ali nekako, onako kako niko drugi nije razumio. On je sa Šehom i otišao u rat. Jedno jutro im je samo iznenada došao rođak Huso, osenički muhtar, upisao ih u domobransku vojsku i dao im dvije vreće žita. Kad su se poslije rata svodili računi i kad se pričalo o idejama, idealima, vojskama i generalima, niko nije razmišljao o tome šta su znali gladni seljački stomaci o tome šta je rat i šta su ideali. Dva brata, Muharem i Ibrahim otišli su u vojsku za rođakov potpis i dvije vreće brašna.
Pred kraj rata, kad se već nije znalo gdje je Šeho, Ibrahim se vratio kući. Za to su saznali partizani koji su upravo bili zauzeli veći dio Lepenice. Odmah po saznanju da se Ibrahim vratio kući, došli su da ga traže. Nana je Zula tad stajala pred kućom, stajala i tresla se, još i trudna bila. Nikad joj se od tad ruke nisu prestale tresti. Ibrahim se, pak, sakrio u sepet na tavanu, a partizani nabili bajonete na tandžare pa svu štalu i gumno sjena pred njom isprobadali ne bi li ga našli. Ali ne nađoše ga. „Kismet! Sudbina! Spasio me dragi Allah!“ govorio je pred smrt, mnogo godina kasnije, Šehin brat Ibrahim. Nakon skrivanja u sepetu, u selu su našli ženu Ibrahimove visine, obukli ga u zar i feredžu i žensku odjeću, pa je tako sa visokom ženom prešao Lepenički most u Bukovici pored cijelog odreda partizana. Prešao je most i stigao u Hadžiće. Tamo se kao bolničar pridružio nekom partizanskom odredu, taman da učestvuje u operacijama za oslobođenje Sarajeva u aprilu ’45. godine. „Eh kako je tada bilo, oko Sarajeva, k’o u kotlu vrilo!“ – govorio je na seoskim sjelima.
Pranana je Zula baš tih dana rađala svoju najmlađu kćerku, najmlađu sestru Šehinu i Ibrahimovu. Kasnije je govorila, ne bezveze, već s razlogom: „Od Sarajeva tutnji ko u kotlu i tu večer ja rodih svoju Zehru.“ Pričala je Zula tako, jer su je uvjeravali da je Zehra rođena godinu dana kasnije, pošto je tako „stajalo u papirima“. Ali Zula se nije dala zbuniti, a i tad je opet spominjala Šehu. Zehra, pak, bješe jedina u porodici koja se nije sjećala brata Šehe i koja nije imala nikakve uspomene na njega. Ali slušala je, morala da sluša, dok je svaki drugi član šarene i velike familije, svak za sebe pričao o Šehi. Prvi put za njega, ipak, nije čula među ukućanima, već dok je na Lepenici rijeci sa ženama iz sela prala haljine, pa je jedna od njih rekla: „Eh sjećaš li se Hasno, kad je Ibetov i Zulin Šeho, ovdje ufatio pastrmku od pola metra?“ Zehra prvo nije mogla doći sebi od pastrmke od pola metra, pa kad se malo otrijeznila, otrčala je kući da pita ko je taj Šeho o kojem žene na rijeci pričaju. Kako je upitala, tako joj je svako od njih prilazio i predstavljao svoju verziju Šehe. Zehra više nije ispitivala. Zavoljela je brata po pričama.
A ljudi iz Bukovice, tog mahalskog lepeničkog sela, sa tri muslimanske i jednom katoličkom mahalom, isto su voljeli Šehu. Čim bi ga neko na prelima spomeni, počni bi rasprava o tome gdje ga je ko zadnji put vidio. Nisu pričali o nekom prethodnom životu. O onim vremenima mira. O nekim ljepšim vremenima, iako za lepeničku sirotinju, vremena nikad nisu bila lijepa. Pričali su samo o tom vaktu koji ga je odveo u rat.
„Dan prije nego što će otić’ bio sa mnom na gumnu, mlatili žito, bila dobra žetva!“ govorio je neko.
Neko je drugi prekidao: „Kakvo gumno, kakvo žito, sijo se krompir, meni s volom došao da freza. Sjedili popili po jednu, sunce te ne veselilo, uvijek se smij’o! Šeho naš!“
„Kakav vo, kakvo sijanje, bokte ne jebo, bila zima, znaš da je tad pola sela otišlo u ustaše, jer se nije imalo šta jest. A Šeho, zna se, nikad kapi popio nije.“ – ubacivao se treći glas.
Potom bi kreni u glas svi, pa bi neko dodaj da je prešao u partizane, neko je govorio da su ga zadnji put vidjeli u Blažuju kako čuva prugu, neko je govorio da je poginuo na Sutjesci, čas govorili partizan – čas ustaša, nekad da je i bradu pustio, neko bi reci da je tukao četnike oko Fojnice i na Zelengori u maju ’45. godine, pa bi pijan Meho vriskom prekini sve i saopšti im da mu je Jozo Lukić pričao da su Šehu vidjeli na Sremskom frontu, kako s partizanskom kapom donosi tekbire i puca iz mitraljeza stisnutih zuba, sve dok ga topovsko đule nije raznijelo u komade. Priča bi u tim doživi svoj klimaks i više se nije znalo o čemu i o kome pričaju. Na kraju bi se mrzovoljni i posvađani razilazili kućama, pa su neki psovali, neki proklinjali, neki nešto nabrajali, a svi i sve zbog Šehe, ili zbog nečega drugog, to nisu znali.
Dedo Selim je, dok je bio mlađi, volio ove priče. Kad je počeo da zrije prestao je da ih sluša. A onda je jednog dana, odnosno jedne večeri, izgubio i zadnju nadu. Mojoj je majci tad bilo šest godina. Taj dan, pred akšam, stiže vijest dedi Selimu, da će se to večer na radiju „Slobodna Evropa“ ili možda na televiziji javiti Šeho da pozdravi majku i cijeli rod. Dedo Selim i nana Rabija zaputili su se odmah u Homoljsku Ćupriju u kafanu „Kod Anđe“, gdje su jedino bili i radio i televizija, da čekaju javljanje Muharema Murtića, onako kako se tada Nova godina čekala. Ali Šeho se javio nije. Dedo je opet došao pijan kući s nanom Rabijom i sve opet polupao. Polupao pola kuće, ali nikad nije digao ruku na ženu ili na djecu. Jer tako ga je učio brat Šeho, koji se baš to ljeto kad je otišao u rat, trebao ženiti. „Žena je svetinja brate, mati naša, pogledaj je, šta bi naš kaharni babo bez nje? Da nikad nisam čuo da si na žensko podig’o glas, a kamo li ruku!“ –sjećao se Selim dok mu je Muharemov lik dolazio pred oči.
„Eh da se barem javio da mu čujem glas“ govorio je kad je došao sebi. „Lopov li jedan, sa mnom se zajebaje, ko da sam još pašče.“ – ponavljao je.
Poslije je čak u pijanim stanjima tvrdio da je sreo Šehu kad je radio u Abenzburgu kao jedan od prvih gastarbajtera iz Jugoslavije u ovom gradu. „Idem ja ulicom, kad plav čovjek, u odjelu, ja gledam što se uozbiljio, krvave mu oči, žena sa njim, nema je kod nas ‘nakve. Diže mi ruku, a drugoom mi ubaci šaku para u džep. Ja govorim ne treba, a on klimnu glavom pa veli trebaće Selime. Tako mi je i pure znao odvadit od sebe kad sam bio mal, jedi da narasteš govorio mi je. Eh kad je to bilo. Jebem li te sudbino prokleta što si mi odnijela Muharema.“
Ali Muharema, Šehe, kako kome milije, ni prije, ni poslije, ipak bilo nije. Đaba je brat njegov i Selimov, Ibrahim, sedamdeset i neke govorio da ga je u bijelom ruhu usnio na hadždžu pa se znojan probudio jer mu je Šeho rek’o „da je prvo treb’o vratit dugove narodu pa doć’ na hadždž.“ Đaba je Ivo Musa iz Lepenice kad se vratio iz političkog bjekstva, pričao da ga je sreo u Italiji ’53. u vojnoj uniformi, i da mu je Šeho rekao da mu poselami majku Zulu. Đaba je radila sva OZNA da dozna to gdje je Murtić Muharem zvani još i Šeho. Đaba se nadao dedo Selim. Đaba je čekala pranana Zula. Šehe bilo nije. Bio je živ ali mrtav. Vidjeli su ga ali ga vidjeli nisu. Imali su njegovo sve, ali nisu imali ništa.
____________________________________________
ENVER RIZVO rođen je 26. juna 1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Godine 2022. godine diplomirao je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu s usmjerenjem na kasnoantičkoj historiji. Saradnik je nekoliko naučnih i naučno-popularnih portala, uključujući Historiografija.ba, Laurus Laslaeana, Povijest.hr. Učestvovao je na velikom broju međunarodnih konferencija iz oblasti historije, političkih nauka, geopolitike i sigurnosti i bezbijednosti. Aktivan je učesnik u raznim društvenim i kulturnim aktivnostima, a posvećen je volonterskom radu i aktivizmu. Posebno je predan pisanju poezije koju objavljuje na literarnim portalima i u književnim časopisima.
Imam pedeset pet godina, četiri meseca i devet dana preko toga.
Rođena sam u Vršcu. Tamo vetar ne dolazi spolja; on je deo tela. Prvo ulazi u misli, pa tek onda u rebra. Brdo nije mesto, već tačka na koju sam odlazila kad nisam znala kuda dalje.
Sve je funkcionisalo. Dan je imao red: budilnik, kafa, ključevi. Radnje su se nizale bez zastoja, kao da ih obavlja neko drugi.
U tom ponavljanju telo je prvo ispalo iz ritma.
Sedim u kolima ispred zgrade i gledam sat na kontrolnoj tabli. Vreme prolazi ravnomerno, bez prekida, dok u meni sve stoji.
Tada se ispred vetrobrana pomerila senka. Čovek se izdvojio iz prolaza, kao da je na trenutak izgubio pravac.
Krupan je, kratko podšišane sede kose, u radničkoj jakni još zakopčanoj — zatvorenoj koliko i on. Kad se približi, kroz otvoren prozor ulazi miris znoja i prašine. U ruci nosi hleb, pod miškom smotane novine. Ne gleda me u lice; pogled mu se zadrži na ključu u bravi i na motoru koji radi bez potrebe.
Na trenutak podigne obrve, zatim se pomeri u stranu i ostane tamo.
„Idi dok još možeš“, kaže, glasom bez saveta, kao da izgovara nešto što se odavno zna.
Ispred mog auta ostaje prazan prostor. Tada shvatam: vreme je da pođem. Odlazak je već bio u meni.
Od tog oktobra prošlo je dvanaest godina, dva meseca i dvadeset četiri dana — dovoljno da odlazak prestane da bude događaj, a postane stanje.
Koža pamti noći u kojima sam zaspala obučena, sa svetlom koje nisam ugasila, i jutra u kojima sam se budila bez razloga da ustanem. Razum se povukao ne iz slabosti, nego iz zasićenja, iz umora od objašnjavanja onoga što je već imalo oblik. Reči su se prve povukle.
Na sastancima sam ćutala. Govor je išao brže od smisla, rečenice su se preklapale i trošile jedna drugu. Kada su me pitali zašto ne govorim, rekla sam da je sve već izgovoreno. Godine su se smestile u kostima; ne bole, ali se više ne povlače. Ćutanje se nije završilo sa sastancima — samo je promenilo prostor.
Sve je i dalje funkcionisalo. Dan je imao oblik, obaveze su se nizale kako treba, ništa nije izlazilo iz rasporeda.
Samo se u sredini dana pojavljivala rupa, tiha i pravilna, kao mesto gde je nekada stajalo pitanje. Nisam ga popunjavala. Navikla sam da oko praznina hodam pažljivo, bez naglih pokreta, kao oko nameštaja koji više nije tu, ali ga telo pamti.
Uveče bih skidala sat pre nego što legnem. Ne zbog sna, nego da mi ne meri ono što se više ne računa. U kuhinji bih ostavljala sudove da se osuše sami, bez krpe, kao da im ne treba moja ruka. Sitnice su preuzele brigu o sebi.
Tog dana se spolja nije promenilo ništa. Nije bilo povišenog tona, ni loma, ni gubitka koji bi tražio reakciju. Sve je ostalo na svom mestu, uredno i tačno, kao da je tako zamišljeno da traje. I upravo u toj pravilnosti shvatila sam da više nema kretanja, jer sam ostajala zato što sam znala naviku u kojoj sam bila bezbedna, i ta bezbednost me je zadržavala duže nego što sam mogla da izdržim.
Od tog trenutka nadalje, ono što sam držala iznutra počelo je da popušta.
Ništa se spolja tog dana nije promenilo. Dan je imao isti red, isti tempo, istu tačnost. Sve je funkcionisalo kako treba, svedeno i bez greške. I upravo zato je postalo nepomično.
Tek kasnije sam shvatila da sam ostajala jer sam znala naviku u kojoj sam bila bezbedna, i ta bezbednost me je zadržavala duže nego što sam mogla da izdržim.
Seli smo jedan naspram drugog, u prostoriji koja je znala ovaj razgovor i pre nego što je započeo. Zidovi su bili neutralni, sto bez tragova, vazduh naviknut na iste rečenice. Ništa tu nije očekivalo izuzetak.
Govorio je mirno, sa sigurnošću koja dolazi iz ponavljanja. Rečenice su mu bile uredne, već proverene. Govorio je o vremenu, o strpljenju, o tome da se neke stvari razvijaju sporo i da nije loše ostati tu gde jesi dok se ne pojavi sledeći korak. Slušala sam ga pažljivo i razumela svaku reč. Razumela sam i zašto ih izgovara. Ali dok je govorio, u meni nije nastajao odgovor. Ne otpor, ne slaganje — samo jasno odsustvo. Razgovor više nije govorio o meni, nego o prostoru koji želi da ostane isti.
Tog dana nije bilo povišenog tona, ni loma, ni gubitka koji bi tražio reakciju. Sve je ostalo na svom mestu, uredno i tačno, kao da je tako zamišljeno da traje. I upravo u toj pravilnosti shvatila sam da više nema kretanja.
Dok je govorio, posmatrala sam njegovo telo. Ramena blago povijena unapred, ruke blizu tela, košulja zakopčana do istog dugmeta. Telo koje je naučilo kako se ostaje. Njegov mir nije bio snaga, nego navika. U meni je, istovremeno, rastao strah da bih mogla ostati ista ako se ne pomerim. Taj strah nije tražio reči. Bio je dovoljan.
Odluka se nije pojavila kao reč. Došla je kao pomeranje težine u telu — kao kad stopalo krene pre misli.
Na peronu nisam imala plan, samo pravac. Voz je bio pun. Ljudi preblizu. Vazduh težak. Metalne šipke masne od dodira. Stajala sam ukočeno, čuvajući mali krug tela kao jedino što mi još pripada.
U Beograd sam stigla kasno, u sate kada grad ostaje bez lica, ali ne i bez buke.
Stan je bio mali, iznajmljen, bez istorije. Zidovi goli, pod hladan. Spustila sam torbu pored vrata, tamo gde se stvari ostavljaju privremeno. Otvorila sam prozor. Grad je disao bez pauze.
Legla sam obučena. Ne iz umora, nego iz potrebe da ostanem spremna. San nije dolazio.
Probudila sam se pre vremena. Svetlo je bilo tu pre mene. Noću je soba imala širinu; po danu je bila samo prostor.
Pogled mi se zadržao na stolici pored zida. Na njenom naslonu visila je moja jakna, još zakopčana. Tkanina je držala oblik ramena kao da ih još nosi. Nisam je skidala. Nisam je oblačila.
Odnela sam šolju do sudopere pre nego što sam je upotrebila. U njoj je stajala prljava voda, zamućena, sa ostacima od ranije. Pustila sam samo hladnu. Držala sam šolju pod mlazom duže nego što je trebalo. Prsti su mi utrnuli, ali nisam dodavala toplinu. Prsten na dnu se razlivao sporo. Spustila sam šolju mokru, bez brisanja.
Tek tada sam sipala kafu. Pila sam je stojeći. Toplina se zadržavala na jeziku bez puta dalje. Vilica je ostajala stegnuta. Gutljaji su se prekidali sami od sebe.
Uzela sam torbu. Zaključala vrata bez zadržavanja. Ključ je u bravi dao kratak, suv zvuk.
Ispred zgrade sam zastala. Vazduh je bio pun tuđih koraka koji nisu čekali mene. Stajala sam među njima, izvan ritma. Potiljak mi se zategao. U kolenima se pojavila kratka slabost. Dah je postao plitak.
Prvi korak se ipak desio, uprkos kolenima.
Đon je udarao o trotoar kratko i tvrdo. Zvuk je išao ispred mene. Nisam birala ulicu; sledila sam ono što je odzvanjalo.
Đon me je odveo do autobuske stanice u špicu. Ljudi zbijeni, preblizu. Laktovi uz rebra. Torbe koje zapinju. Mirisi koji nemaju gde da se razdvoje.
Stajala sam uz ivicu ivičnjaka. Zvuk mog đona se izgubio u kočnicama, uzdasima, kratkim psovkama. Telo mi je otvrdlo. Potiljak ponovo stegnut. Dah kratak. Kolena su držala težinu bez popuštanja.
Autobus je došao već pun. Vrata su se otvorila. Masa se pomerila napred.
I ja sa njom.
Prošlo je neko vreme; prestala sam da brojim onda kada su se jutra počela slagati jedno preko drugog, bez razlike. Isti hod, ista stanica, isti pritisak u špicu — telo je naučilo raspored, ali ne i pripadanje. Jakna više nije ostajala na stolici; bila je na meni pre nego što bih proverila kakav je dan. Šolja se više nije ispirala hladnom; voda je tekla onakva kakva jeste. Đon je i dalje udarao o trotoar, ali zvuk me više nije vodio — pratio me je.
U masi sam stajala kraće. Korak se pojavljivao ranije. Potiljak je popuštao prvi, dah je nalazio dužinu, kolena su prestajala da pregovaraju. Grad nije postao blaži; ja sam se samo preciznije uklapala u njegovu brzinu. Počela sam da stižem na ista mesta bez osećaja dolaska i da odlazim bez potrebe da se osvrnem.
Negde u tom razmaku, Beograd je prestao da bude događaj. Postao je trajanje koje me nosi, ali me ne zadržava.
Na ekranu je sve izgledalo mirno. Ordinacija nije.
Zidovi su bili požuteli, linoleum izližan, a vazduh gust od sredstva za dezinfekciju koje se zadržava i kad niko ne dolazi. Stolica na kojoj sam sedela škrgutala je pri svakom pomeranju, kao da pamti tela bez izlaza.
Lekar je bio sušta suprotnost prostoru. Mlad, uredan, skup, kao da nije seo u ovu ordinaciju nego je samo svratio. Košulja bez nabora, sat koji se vidi ispod manžetne, glas siguran i brz. Govorio je glatko, bez zastoja, kao neko ko nema vremena za sumnju, samo za zaključke. Dok je govorio, hladnoća se polako skupljala u meni; najpre u stopalima, zatim u listovima. Nisam osećala pod. Nisam pomerala noge.
Nije me gledao dok je govorio; pogled mu je ostajao na ekranu; mene u tom procesu nije bilo. Prsti su mi se ukočili, blago, gotovo neprimetno, ali dovoljno da znam da sam prestala da reagujem.
Zadržao se tek za nijansu — nedovoljno za pitanje, dovoljno da hladnoća uđe u telo. Hladan odjek se pojavio pre misli — ne bolest, nego njena senka. Ne upozorenje, nego mogućnost. Telo je već bilo procenjeno kao budući teret.
„U ovim godinama“, rekao je gotovo usput, „ne preporučujemo agresivne opcije. Pratićemo.“
Nije objasnio šta tačno znači agresivne. Nije rekao šta se prati. Reč je ostala da visi između nas, uredna i zatvorena, kao odluka doneta pre mog dolaska.
Klimnula sam glavom. Ne zato što sam se složila, nego zato što sam razumela. Razumela sam da se odavde ne izlazi sa planom, nego sa čekanjem.
Kad sam ustala, kolena su mi zakasnila za telom. Jedva primetno. On je već posegnuo za telefonom. Razgovor je bio završen pre nego što je stvarno počeo.
U hodniku je bilo svetlije nego u ordinaciji. Previše svetla za ono što sam nosila sa sobom. Vrata lifta su se zatvorila tiho. Dok je silazio, hladnoća mi se pomerila uz kičmu i tu se zadržala. Dah mi je bio kratak, ali uredan. Telo je preuzelo.
Napolju je Beograd nastavio bez mene. Ljudi su prolazili brzo, sa pravcima u rukama. Ništa se nije pomerilo zbog mene.
Iz Vršca sam otišla mirno. Iz Beograda bežim.
Ne zato što me odbija, nego zato što me uzima previše. Ovde se ne ostaje — ovde se polako brišeš. Okrenula sam se bez plana, sa telom koje je već bilo ispred mene.
Na peronu je hladnoća ulazila u kosti bez pitanja. Voz je stajao zatvoren, masivan, nepristupačan, kao odluka koja se donosi jednom i više se ne proverava. Kada su se vrata otvorila, ušla sam odmah, bez okretanja, kao da je telo čekalo samo taj znak. Metal je pod mnom zaječao, kratko, duboko, a zatim se sve pokrenulo. Grad je počeo da klizi unazad, u trakama svetla koje su se lomile i razlivale po staklu, dok nisu izgubile oblik i prestale da budu stvarne.
U Novi Sad sam stigla bez zadrške. Grad me je primio bez pitanja, kao da zna razliku između dolaska i povlačenja. Telo više nije tražilo sledeći korak.
Na Petrovaradinu sam stajala dugo. Tlo me je zadržalo. Kamen pod nogama bio je tvrd i nem. Nije popuštao. Držao je samo punu težinu. Ispod tog kamena Dunav je tekao široko i sporo, ne menjajući tok. Telo je zadržano u tački između.
Ostaje se tamo gde telo, umorno od odbrane, tiho spusti oružje.
_________________________________________
JELENA BEŠLIN rođena je 6. septembra 1970. godine u Vršcu. Po struci je ekonomista. Bavi se pisanjem proze i kratkih književnih formi. U svom radu istražuje teme kretanja, odluke i odnosa između tela i prostora. Trenutno živi i radi u Novom Sadu.
Natalija Nikolajevič je lupila svojom mesnatom šakom po izrezbarenom stolu od mahagonija i zaprijetila je svojim dominantnim altom:
„Balalajka će biti pronađena, tako mi svega i onog koji se drznuo ukrasti je stići će na licu mjesta moja kazna! Dosta je moja obitelj patila! Slijepa pri zdravim očima dopustila sam da se balalajka koja je bila vlasništvo moga pradjeda, uvrsti kao rekvizit kazališta. I nakon svega, da je netko ukrade! Ne, ovo neće proći nekažnjivo. Fjodore Sevastopoloviču Krajnicki, pogledaj me u oči.“
Fjodor je progutao knedlu i sa strahom u očima pogledao vodeću glumicu ruskog glumišta i kazališta „Novi Komsomol“ u Sankt Petersburgu. Kada je na probi trilogije „Obala Utopije“ Toma Stopparda uzela balalajku, shvatila je da je se radi o nekoj konfekcijskoj kupljenoj u prodavaonici, a ona njezina iz slavne obitelji Romanov je nestala.
„Kad mogu Englezi pisati o slavnom Bakunjinu, onda bi pravi Rusi trebali sačuvati ono što je značajno za njihovu povijest. Što je ovo?! Sve se izvitoperilo. Replike koje izgovaram zvuče kao da ću svaki čas izvaditi hot-dog iz košarice. Molim vas!! Odmah pozovite Matrjonu Aleksandrovu da mi objasni ovaj repertoarski potez. Ja, Fjodor Sevastopolivič imao sam strpljenja i nisam odbio ovaj usrani projekt s kazališnog repertoara, a Amerikanac koji sav miriše po menotolu i nakon svake probe kaže „prekrasno“, a da mi ni prstom nismo mrdnuli, neće nam donijeti svjetsku slavu. Trgnite se malo i osvjestite se!“ „Dobro, a što vi predlažete? Predstava je već započela, ne možemo ništa učiniti. Novac je potrošen i … “, nastavi Fjodor zamuckujući, a Natalija ga pogleda prezirno.
„Najprije moramo pronaći balalajku, a zatim ćemo razgovarati. Imam plan, no, evo, popustit ću, a to će me koštati poštovanja i tradicije. I otvorite prozor. Ovdje smrdi po jeftinom duhanu!“ Ona izađe i zalupi za sobom vratima, a Fjodor Sevastopolovič onjuši oko sebe da provjeri je li i koliko doista smrdi u prostoriji. Uto netko pokuca na vrata i pojavi se tajnica Anjutka s informacijom da u Sankt Petersburg tu večer treba stići makedonsko kazalište. Fjodor se lupne po čelu i upita sav u panici: „Je li sve spremno? Zapravo, ništa još nije spremno! A kada dolaze?“, upitao je glasom u kojem se osjetio bijes usmjeren prema njegovim suradnicima.
„Paaaa… ja mislim, večeras…., da večeras, oko ponoći“, promrmljala je tajnica nesigurno. Preznojavajući se, Fjodor se skljokao na široku direktorsku fotelju.
„Želite li možda šalicu čaja?“ upita ne previše pametna, no zgodna tajnica. Na to Fjodor zamahne prema njoj s „Idiotom“ od Dostojevskog, pisca čije je ime nosio. Knjiga je stajala na njegovom stolu spremna za pregovore oko sljedećeg projekta po njezinom predlošku. Anjutka je izverzirano izbjegla knjigu i učas nestala kroz vrata. Fjodor je spustio glavu na stol i nakon nekoliko minuta počeo vikati:
„Serjožaaaaa. Nikoljkaaaa, Ivaaaaan!!!
Ubrzo su se pred njim stvorili Serjoža Nikitin, Nikolaj Namusov i Ivan Kratki, a zapravo najviši od njih.
„Makedonska trupa dolazi zaaaa…“, računao je zagledan u ručni sat gnjevan i očajan.
„Za deset sati. Želim da ih lijepo smjestite i pripremite kazalište za njihovu sutrašnju predstavu.
„Mislite za prekosutra“, ispravi ga Serjoža kiselo se osmjehujući.
„Hotel Sevastopolj nas je odbio zbog neplaćenih računa od prošle jeseni kada je gostovala kazališna trupa iz Tanzanije. Morat ćemo se obratiti hotelu „Vij“. Znam da nam to nije pravi izbor, no nažalost je jedina mogućnost.
Upravnik hotela „Vij“ je bio politički protivnik Fjodora Sevastopoloviča i obojca su sudjelovali u jednom skandalu o kojem Fjodor nije želio govoriti, a kamo li koristiti njegove usluge.
„Postoji i druga opcija, da ih smjestimo u neki udaljeniji hotel.“
„Prjamuhino“, no morat će se vozit metroom.
„Može i tamo“, kratko je odgovorio Fjodor. „Neka se vozikaju malo po Sankt Peterburgu. Još nešto?“
Ivan je rekao da će danas obavijestiti sve medije i dogovoriti preskonferenciju dan nakon predstave, no da….
„I sve ovo se planira danas?! A što ste radili dosad?“
Sva trojca su gledala u strop. Fjodor zamahne rukama i procijedi kroz zube:
„Želim da do deset sati navečer sve bude sređeno, u suprotnom, ne vraćajte se na posao!“
Trojca organizatora koji su fingirali da su učinili sve što su rekli, napustili su ravnateljev ured i odmah se primili za posao. Fjodor je pokrio lice dlanovima i duboko uzdahnuo. Zatim je posegnuo za bocom votke iz najdoljnje ladice stola i ulio piće u široku čašu. Popio je do dna i gnjevno frknuo kroz nos.
Za to vrijeme u autobusu u kojem ni inače govorljivi stjuard više ništa nije želio reći, vladala je sablasna tišina. Čulo se samo tiho brujanje motora i povremeno hrkanje pijanog Pandea. Nitko drugi nije spavao. Činjenica da je dvoje iz glumačke podjele slavnog „Hamleta“ u deset dana turneje nestalo, djelovala je na sve zastrašujuće. Borjan je kovao u svom umu plan o buntu i prekidu turneje za koju je zlurado mislio da je posve nepotrebna no ipak je nudila mogućnost posjete zemljama koje si inače sam nikad ne bi mogao priuštiti pa je šutio, iako nitko ni najmanje nije mario za njegovo mišljenje, a najmanje Buldog.
„Sada je pravi trenutak za prevrat“, mislio si je Borjan Sterling kojeg su njegovi neprijatelji tračajući ga, zvali Stjenica. Da prestane ovo beskorisno ludilo koje bi nas moglo koštati života pa da konačno krenemo ispravnim putem.
Promatrao je konsternirane kolege, brojao one koji bi u slučaju pobune stali na njegovu stranu i preplašeno pretpostavljao tko bi od njih mogao biti sljedeći kojeg će progutati mrak.
Smrkavalo se. Linditu koja je zaspala pomoću nekoliko tableta za spavanje probudilo je vibriranje mobitela. Bio je to Pampurov. Odmah je uključila telefon, saslušala ga i rekla samo: „Dobro. Doviđenja.“ Božo i Vule su pretrnuli. Lindita je pogledala Božu šutke i gestom ruke mu dala znak da će kasnije razgovarati i da će se sve srediti na najbolji način, na što Božo promrmlja kroz bradu:“I do sad je trebalo sve biti u redu ali netko mi desetkuje ljude. Bog zna kako će se sve ovo završiti.“ I Vule je bio napet. Okrenuo se prema Boži tek da mu da do znanja da je uz njega, budan i spreman. Stjuard, posve nezainteresiran za kazališnu trupu, jedva je čekao da mu s ovim posljednjim putovanjem u Rusiju prođe mandat. Nakon Rusije, ansambl će nastaviti avionom do Pekinga. Uzdahnuo je i pomislio:“Nikad više s vama“ i nastavio igrati igrice na mobitelu. Najmanje zainteresiran je bio vozač koji je sve vrijeme pjevušio srpske narodnjake rutinski obavljajući svoj posao „strogo profesionalno“.
Sablasno ozračje u autobusu nalikovalo je onom u obitelji Adams, zlokobno i istodobno, životno. Ušavši u Rusiju živnuli su svi likovi Shakespearove tragedije kao i njihovi tumači: Toci i Boci bi povremeno podigli glave da vide što se događa i vratili bi se brzo u njihov veseli i tajanstven svijet, Eeej se igrala prstima obje ruke somnabulno govoreći nepovezane rečenice što je bio znak da je ipak nekako prošvercala lake opijate koji su joj omogućavali da se vine u neke dimenzije koje ostalima nisu bile poznate, osim možda Pandi koji je bio u stalnom fermentiranom stanju i spavao s jednim okom otvorenim da bi bio u dosluhu sa svime što se oko njega događa. Borjan i Bojan su zamijenili mjesta s obzirom na „tihu misu“ između Sitnice i Bojana zbog njegovog koketiranja s lijepom Sevdom Güngör u Instanbulu. Lavinija se prema mladom i simpatičnom Bojanu u početku odnosila majčinski i pokroviteljski tek da bi odagnala napetost u autobusu zbog nestanka Dimka i Filke no kasnije ga je počela promatrati i uviđati neke njegove osobine i njegova nazočnost joj je postala vrlo ugodna. Tješila ga je zbog izgubljenog nožića i obećavala da će ga „skupa“ potražiti kad stignu na sljedeću destinaciju. Počela se pitati bi li Bojan Štrkovski kojeg prije nije ni primjećivala smatrajući ga tek talentiranim klincem, u njoj mogao probuditi erotsku Gorgonu kojom je prije desetak godina palila i žarila javnim prostorom Makedonije kada su afere s političarima i biznismenima bili dodatak jutarnjoj kavi diljem luksuznih hotela i na jahtama na Ohridskom jezeru. Duboko je uzdahnula i nasmješila se tom osjećaju koji je odavno uspavala u sebi. I sada je došlo vrijeme da ga malo probudi. S tom mišlju, uvukla je svoj dlan u dlan Štrkovskog uz silni stisak, a on se okrenuo prema njoj i ovlaš se oznojio sjetivši se svojih erotskih fantazija koje je imao još kao student dok ju je gledao u razgolićenim scenama nekih kazališnih predstava. Činilo se da su oboje pomislili na isto, bili su na istoj valnoj dužini.
Glumac koji je igrao Laerta bio je uvijek otsutan i kao takav privukao je Pandevu pozornost i zagolicao maštu da je upravo on „mirna voda koja brijege roni“. To će nasamo reći Boži sljedeć put kada neće biti Vulea u blizini. Gunduru i Bowieu je dosadilo kartanje što je moglo značiti da je i njih obuzeo nemir i napetost. Izvalili su se na stražnja sjedišta uz stol i buljili u strop autobusa.
„U pitanju je veliki novac… zasigurno… Ostavio sam u kazalištu onu budalu i Andžara s popisom ljudi koje trebaju pratiti. I do sad, od njih nikakvog odgovora. Mora da je i njih netko podmazao čim me ovako zajebavaju. Koliko novaca i kome sve nismo dali da sve prođe kao podmazano. Tko se sve nije okoristio“, sav u grču mislio si je Božo trudeći se naći vezu između ljudi koji su mu nestajali i struja koje su ga ustoličile na ovo mjesto i koje mu je bilo nekoliko brojeva preveliko, međutim imao je bogato iskustvo i strukture su mu progledavale kroz prste.
„Na aukciji je sve bilo u redu, no…“, skočio je kao oparen vidjevši Laerta koji je ustao sa sjedišta i satima gledao u put ispred sebe. „I on je bio ondje… Nikada ga nisam pitao zašto. On nema novaca za takve stvari, a sve vrijeme se vrzmao među ljudima. Uspjeli smo otkupiti rekvizite iz doba Osmanskog Carstva, no…“ ponovo je pogledao u njega. Glumac se vratio na svoje mjesto, spustio sjedište do kraja i prignječio noge Bociju i Tociju koji su čvrsto spavali te ih tako probudio.
„No kakve veze ima on sa svim ovim…“, pitao se Božo sav nesretan.
U Sankt Peterburgu trebali su ostati četiri dana od kojih su dva dana igrali predstave. U Sankt Peterburgu je za Linditu završavala turneja i već je s Božom dogovorila strategiju kako sve predstaviti kod kuće u resornom ministarstvu odakle su već dolazili izvjesni znaci uznemirenosti jer kada bi se dogodila neka traumatična situacija, nastajale bi gužve i naguravanje po hodnicima ministarstava i počele bi kolati raznorazne priče, od onih o serijskim ubojicama, do političke osvete i namještenih spinova kako bi oporbenjaci dobili bodove i još mnogo zanimljivih tračeva. Samo Buldog nije znao što činiti jer mu je prijetnja istrebljenja ljudstva visila nad glavom i redovito su mu stizale na mobitel poruke od kojih se preznojavao, dizao tlak i razina bilirubina. Popio bi tabletu Redergina koje mu nisu pomagale. Promatrao bi kolege i u svima vidio potencijalnog zločinca koji želi potkopati ovu teško stečenu turneju, dosad najveću u Balkanskoj Makedoniji.
Polako, u dubokoj noći pojavila su se svjetla Sankt Paterburga. Činilo se da su se svi donekle raspoložili gledajući prekrasno osvijetljenje trgove. Lavinija i Štrkovski su jače pripili dlanove, a počeli su preplitati i noge, a Sitnica, gledajući ih počne plakati skrivajući suze od Borjana koji bi od toga za zabavu kolega smislio jeftini ljubić i sve to još podijelio na tom prokletom fejsu.
Stjuard je živnuo jer se bližio čas rastanka s robusnim glupanom Božom koji je sjedio iza njega i cijelom njegovom horor-družinom jer je odlučio za povratak tražiti zamjenu. Trebalo je naći hotel za koji, začudo nisu imali lokaciju pa su vozač i on odlučili stati ispred „Međunarodnog kazališta Mihaila Bulgakova“, što su i učinili. Nisu lutali, niti morali pitati za smjer jer su oznake u ovoj metropoli bile jasne i petnaest minuta prije ponoći našli su se pred stražnjim ulazom kazališta. Na vratima su se pojavili Serjoža, Nikolaj i Ivan Kratki srdačno pozdravljajući svoje goste i prije nego se smjeste u hotel, pozvali ih da se ugriju čajem u kazalištu jer je vani bilo prilično hladno, a padala je i ledena kiša koja im se ubadala kožu poput igle. Iako umorni, ipak su se složili prvo posjetiti kazalište u kojem je unotoč ponoći, još trajala neka proba. Ivan Kratki je utrčao u kazalište i brzo se vratio.
„Proba je upravo završila pa ćete moći vidjeti scenu i sve ostalo“, rekao je na lošem engleskom.
Božin engleski je bio i gori, neka mješavina francuskog i srpskog i sličio je na neukusni esperanto koji nitko nije razumio iako su svi kimali glavom.
„Umorni smo, no mogli bismo nakratko obići kazalište.“.
Okupljeni pred autobusom, glumci su tiho negodovali na što im je Božo uputio ubojit pogled, a stjuard i vozač su se pogledavali i cinično se hihotali.
U tom trenu na vratima se pojavila Natalija Volkova i zakopčavajući tamnosmeđu bundu od nerca prostrijelila ih je svojim strogim rojalističkim pogledom. Stala je naglo i neočekivano se zagledala u glumce. Gledali su se tako netremice neko vrijeme. Glumac koji je igrao Laerta se povukao iza svih skrivajući se pred pogledom Volkove. Sve je to primijetila Lindita dok se Božo nervirao i pitao zašto već konačno ne ulaze. Volkova je očito shvatila da se Laert skriva pred Volkovom koja je frknula ljutito nosom i nastavila svojim putem bez pozdrava.
„Madam Volkova, madam Volkova, dozivao ju je Serjoža, ovo je trupa iz Makedonije“. Ona nije odgovorila, niti se okrenula već je nastavila svojim putem. Začuđen njezinim ponašanjem Serjoža ju je predstavio gostima: „Ovo je bila naša nacionalna prvakinja Natalija Nikolajevič Volkova. Ispričajte njezino ponašanje, vjerojatno je umorna jer je do sada trajala naporna proba. Bit će sutra prilike da se družimo. Biti će domjenak i prigodni govori. A sada izvolite ući“, i gestom ruke dade znak umornim glumcima razbarušene kose. Jedan po jedan ulazili su u veliko zdanje „Dramatičeskog teatra imeni Mihaila Bugalkova“. Na začelju je bio Laert koji se zamišljen sapleo na pragu i umalo pao ispred portirnice.
Linditi je njegovo ponašanje bilo sumnjivo i čudno i požurila je svoju sumnju podijeliti s Božom. Laert se zapravo zvao Gorazd no nitko ga tako nije zvao i gotovo da nitko nije uopće s njim komunicirao. Oliver mu je dodijelio ulogu upravo zbog dojma o njegovoj nenazočnosti i kao takav, u ovom konceptu djelovao je sjajno. Dok su razgledavali kazalište, Borjan se došaptavao s nekim od kolega kako bi bilo dobro da se nađu u njegovoj sobi jer ovo prešetkavanje više nema smisla. Božo je osjetio komešanje među glumcima i dao znak Pandi da im se pridruži kako bi mu kasnije raportirao o postupcima i namjerama ambicioznog Borjana koji je godinama pretendirao na njegovu fotelju, no zbog njegove slinavosti i nesposobnosti nijedna vlast mu je nije htjela dodijeliti. Božo priđe Linditi i šapne joj oštro i nezgrapno na uho na što se ona trgne upozoravajući ga da bude umjereniji:
„Ovi pripremaju nešto za večeras. Onaj pozer, Borjan. Rekao sam ja Oliveru da mu ne daje ulogu, no taj slinavac ga je već prije nazvao na telefon i obećao mu Klaudija. I sada se moramo mi s njim gombati. Diže pobunu, organizira glumce“, reče joj Božo, a Lindita zakoluta očima objasni mu da se ne treba brinuti i da će ona s tri slatke riječi osujetiti njegove namjere.
„Ja mu dopuštam da se izlaje i nakon toga ga oštro režem“, namignula je Boži i srknula čaj iz šalice u malom simpatičnom kazališnom klubu za glumce koju joj je donijela nasmješena Ruskinja.
„Umrijet ću, ne želim živjeti. Sakrio se preda mnom, možeš li to zamisliti“, plakala je Natalija Volkova u slušalicu pozlaćenog telefona svojoj prijateljici Augustini Pereverzevoj Stekin, poznatoj spisateljici ljubavnih romana u modernom Peterburgu.
„Kako to misliš da sam ti ja inspiracija?! Augustina, ja patim, a ti zapisuješ moje patnje! Zar želiš zarađivati na mojoj nesreći? Konstantin Vladimirović je ovdje. Ovdje! Razumiješ li? U makedonskoj kazališnoj trupi. Ondje se sakrio! Kada sam ga ugledala, stalo mi je srce, a on se sakrio kao miš. Kreten! Gnjusni kreten! Kako je samo poružnio“, govorila je bijesna i sva u suzama ruska kazališna nacionalna prvakinja vukući kabao telefona prema prozoru s kojeg se vidjelo kako se kiša polako pretvara u snijeg.
„Nataška, Nataška, mila moja… Jesi li još tu?“, pitala je u panici s druge strane žice Augustina dok je Natalija otvorenih usta gledala u Laerta koji je pognureno stajao pred njezinom kućom s jednom putnom torbom u rukama.
„Tu…tu… je, zamuckivala je Volkova, a Augustina je zakriještila s druge strane: „Čekaj, zapisujem…I?“ Natalija spusti slušalicu i zalijepi lice o prozorsko staklo. Zatim i dva dlana. I već sljedećeg trena potrčala je otvoriti mu vrata. Laert je ušao kroz vrata. Gledali su se čeznutljivo i sa suzama u očima. Natalija mu je šutke pokazala rukom put prema sobi i krenula za njim. Kada se naplakala i kad su se suze osušile, pogledala ga je prijekorno. U času se u njoj probudi ona ponosita i moćna glumica koje su se svi u kazalištu bojali. Opalila mu je šamar od kojeg se Laert srušio na stari no otmjen kauč i ispustio torbu iz ruku uz opori zvuk titrajuće žice. Volkova se zgrčila.
„Što je tebi?! Bezobrazniče! Ostavio si me bez pozdrava i sad se vraćaš kao…kao posran. Što ćeš kolegama reći o meni? Što si im rekao dosad? Sigurno ste se smijali na moj račun. Govori! I što, uostalom radiš ovdje? Da ti oprostim, zar ne? Nema oprosta. Neka ti oprosti ona mala Čečenka koja me je umalo doista ubila na sceni pravim nožem, samo da bi bila s tobom. Deset godina veze i umjesto da naša ljubav bude okrunjena brakom, ti si izabrao avanturu s tom teroristicom. I tad se Volkova sjeti. Balalajka! I ustremi se na njegovu torbu. Balalajka je doista bila ondje. Sjetila se da ju je on zamijenio običnom. Ona ovije ruke oko instrumenta.
„Godinama sam mislila da je to moja prava balalajka. Stari rekviziteri su otišli u mirovinu, zapravo samo jedan od njih, a Ipolit je umro od infarkta u hodniku kazališta. On je jadnik znao da je balalajka Romanovih ukradena i smrt ga je spriječila da mi to kaže. Zato je i umro. Odgovoran si za jedan ljudski život! Želio si je prodati na aukciji. I zašto je sada vraćaš?“ uzbuđeno je gledala balalajku provjeravajući inicijale slavnog imena Romanov na njoj. „Govori već jednom! Uvijek si samo šutio. Šutio si i teško disao i kad smo bili u krevetu. Za ništa drugo nisi sposoban.
„Oprosti mi. Evo, vratio sam je. Doista smo je bili prodali, a kada me je Zemfira napustila i ukrala mi novac, ja sam je ponovo otkupio.“, tihim glasom govorio je Laert. Volkova ga je sumnjičavo gledala.
Laert joj uputi dugi pogled, pomiluje je po kosi, poljubi u čelo i okrene se zatvorivši za sobom vrata. Volkova je nepomično stajala neko vrijeme, a onda se zaletila prema vratima i povikala: „Vrati se Konstantine, molim te vrati se…! Ahhhh…!
Teškim koracima se popela na kat i s prozora gledala na ulicu i Laertove tragove na svežem snijegu. Duboko je uzdahnula i procjedila kroz stisnuta usta: „Fjodor, Fjodor, platit ćeš mi za sve!
***
Bila je to burna noć. Božo je nestrpljivo čekao Pandea do tri sata ujutro kako bi čuo obavijesti o planovima za mogući pobunu Borjana i njegovih istomišljenika. Bio je u strahu da Pande neće ni doći jer se negdje zapio. „Samo neka proba ne doć! To će ga skupo koštat.“
S druge strane, u te sitne sate na povratku od Volkove, Laerta je slijedila jedna tamna silueta. Laert, zapravo Gorazd bio je smireni čovjek. Primjetio je da ga netko slijedi no nije se posebno uzbuđivao oko toga. Usporio je korak željeći vidjeti tko je taj tajanstveni pratitelj. Kada ga je vidio, ubrzao je korak prema hotelu.
Bilo je 3,30 ujutro kada je pijani Pande pokucao na Božina vrata. Božo je požurio otvoriti mu i uvukao ga munjevito u svoju sobu. Pande je bio nizak i zdepast čovječuljak, ružne face. Stalno je posrtao u hodu i udarao se u nešto. Nekoliko puta je zbog toga ležao u bolnici.
„Žele se vraaa… vraaa, vratiiii… vratiti se, jedva je izustio i zamahnuo rukom. Božo ga je uhvatio za kragnu jakne i gotovo podignuo od poda.
„Što još?!“, procijedi Božo, a Pande gušeći se dade mu znak da ga pusti. Božo je popustio stisak, a Pande je pao kašljajući poput pudlice.
„Planiraju nakon pred…“, štucajući dao mu je znak da pričeka i da ga ne dodiruje, na što se Božo dodatno iznervirao. Pande je nastavio objašnjavati staccatom.
„…nakon predstave …“, ponovo je stao, na što je Božo poludio no zaustavio se prije nego je Pande nastavio.
„ Oći u …“ i ponovo je zaštucao. Božo više nije mogao izdržati i sasuo mu je čašu vode u lice. „Ako mi ne kažeš sve u slijedeće dvije minute, ti ćeš na ovoj turneji sljedeći nestati.“
„Nakon predstave žele otići u drugi hotel i rano ujutro sljedećeg dana napustiti turneju. To…, to…. sam čuo iako su se skrivali od mene i razgovarali potajice u kupaonici.“
„I kad si rekao da to planiraju?“. „Su…s…su…“ zamuckivao je Pande, a Božo ga mlatne po glavi i potjera iz sobe. „Ajde bježi na spavanje. Od tebe, ništa.“ I taman kada je htio za njim zatvoriti vrata, ovaj ga odjednom upita: „A gdje je Vule? Ne viđam ga nešto u zadnje vrijeme.“
Božo mu zalupi vrata pred nosom. „Doista, pa gdje je ta budala?“ Sjeo je na krevet i zamislio se. Uto dobi poruku na mobitel. Ovog puta na whatsaap i u potpisu Arlekin. „Mislim na tebe, ne brini. Nije još sve gotovo. Ima toga još.“ Na zaslonu se pojavi slika Jockera iz filma Betmen. Božo baci mobitel u zid koji kao da ga je opekao. Oslonio se na zid na kojem mu je netko s druge strane odgovorio lupanjem.
„Ma, odjebi!“, razderao se na susjeda s druge strane zida i nemoćno sjeo na fotelju pokraj oprozora. Vani je snijeg padao sve jače, a Božo je počeo sumnjati da se ne radi samo o jednom ubojici.
Sljedeći dan je protekao u tipičnoj atmosferi, tenzičnoj. Božo nije želio razgovarati s nikim od pobunjenika i davao im je na znanje da zna sve o njihovom planu. Eeej, Toci i Boci kao i tehnička služba njisu bili među njima. Ostali su se već počeli odnositi kao da ne pripadaju ovoj trupi. U kazalištu ih je dočekao Fjodor, ravnatelj i ljubazno ih uputio prema klubu u kojem su se trebale održati prigodne zdravice i domjenak na kojem su nazočili i makedonski diplomati iz veleposlanstva, no ne i makedonski veleposlanik osobno. Lindita se potrudila da njega nema kako ne bi shvatio stvar s nestancima glumaca. Osim njega, nije bilo ni Laerta. Volkova ga je tražila pogledom u masi istežući si vrat.
Vule je sjeo pokraj Bože koji ga je mrkim pogledom pitao gdje je bio dosad. Vule se primio za trbuh, pa za zadnjicu uz paćenički izraz, što je značilo da nije izlazio iz sobe zbog probavnih smetnji. Buldog ga je shvatio i pritom napravio grimasu gađenja. Sada ih je očekivala još jedna adaptacija da bi se pokrila Filkina uloga, koja iako nije bila zahtjevna i sastojala se u nošenju pisama na pladnju, bila je koncepcijski nužna zbog spajanja scena i simbolike same predstave. Vule nije imao ideju kako da to riješi. „Osim da se ti popneš na scenu“, ponovo mu je predložio Božo. „Pa kako to misliš, ja u ženskoj ulozi?“, začuđeno i u panici upitao je Vule dok je Fjodor čitao već dvanaestu stranicu pozdravnog govora.
Božo je uzdahnuo što od dosade zbog dugog govora domaćina, što od Vuline gluposti. „To nisu ženske uloge, to je koncepcija režisera, razumiješ li? A i ti si režiser pa ćeš se sam izrežirati. Ako nećeš, eno su ti vrata!“ Vulea je to Božino pokazivanje vrata dovodilo do ludila. Morao je ipak nešto smisliti. Nije čekao kraj pozdravnih govora nego se s tekstom pod rukama uputio prema hotelu.
Vule i Eeej su bili u velikoj ljubavi prije nego se ona počela drogirati raznim opijatima i psihotropnim supstancijama. On se izvukao i suočio se sa stvarnošću te postao kakav takav režiser, a ona je nakon burnih kriza i liječenja ostala u nekoj zanesenosti koja se Vuleu nije dopadala, sve dok se nije sjetio i navratio u uspomenama na minulu ljubav kako bi je nagovorio da ona upadne u uloge Filke, a na kraju da odigra i ulogu Ozrika, rolu koja je imala samo tri rečenica. Tog prijepodneva pozvao ju je u svoju sobu. Ona je začuđena prihvatila. Vule ju je već na vratima dočekao strastvenim poljupcem koji je u dosluhu s prirodom i uspomenama na njihovu ljubav završio bučnim seksom. Dok su sjedili u krevetu nakon visokotonskog orgazma, Vule joj je objasnio o čemu se radi i ostavio joj prostora da razmisli. Ona nije dugo čekala s odgovorom. Došapnula mu je patetično:“ Prihvaćam jer si me podsjetio na neke lijepe dane. A onaj debeli? Hoće li dizat paniku?“ Vule joj uputi lukavi pogled.
„Njega ostavi meni. A uostalom, imamo još nekoliko sati do probe. Da se podsjetimo na još nešto iz prošlosti… Nije dovršio rečenicu, a Eeeje se popela na njega te su nastavili uznemiravati goste hotela zvukovima koji su ličili na konjsko hrzanje. Vule je i ovaj put uspio izrežirati novonastalu situaciju. Takve stvari su mu išle od ruke. Odlično je režirao sve što se događalo izvan scene. Problem bi nastao upravo na sceni.
Te je večeri proba protekla odlično. Božo se složio s Vuleovim prijedlogom, zapravo bilo mu je svejedno samo da predstava protekne bez problema i jer mu je u tom času sastanak s Linditom bio važniji od svega. Predstava je tekla mirno prema očekivanjima, sve do pojave Eeej u ulozi Ozrika. Neposredno prije toga, Gundur ju je vidio kako se svađa s Laertom koji je oštro gestikulirao unoseći joj se u lice, no on nije na to obratio pozornost. Između dviju scena, Laert je Eeej stisnuo uza zid i dlanovima joj stegnuo vrat pitajući je zašto ga je slijedila. Hropčući, Eeej se klela da to nije bila ona. Vule ih je pokušao razdvojiti, no oni su se nastavili svađati zaklonjeni zastorima.Vule je odustao sve do scene s Ozirikom kad je ponovo intervenirao.
Božo i Lindita su iz prvog reda gledali predstavu zadovoljni što se ne primjećuju prisilne promjene, no jako su se iznenadili kada se umjesto Eeej na sceni ipak pojavio Vule. Izgovorio je te tri rečenice i izazvao iznenađenje i kod ostalih glumaca. Predstava je i u ovoj verziji završila gromoglasnim aplauzom i pozivanje glumaca nekoliko puta na poklon. Međutim, Božu je već stezalo srce: ŠTO SE DOGAĐA S EEEEJ?
On i Lindita su požurili iza scene i u panici pitali što se to događa. Sav uznemiren, Vule im je objasnio da je Eeeej u posljednjem trenu prije izlaska na scenu nestala, a on je morao obući neki drugi kostim sličan onom koji je za tu scenu trebala nositi Eeeej.
„Obukao si Dimkov kostim“, prekorio ga je Borče, na što je Božo glasno reagirao potjeravši ga iz lobija za glumce. Borče se udaljio prijeteći: „Otići ću, otići definitivno. I ne samo ja.“ Lindita je krenula za njim. „Ka…kako nema Eeeej?“, upitao je Božo drhteći.
„Ne znam. Svađala se s onim tamo“, i pokaže na Laerta koji se u tom času sklonio u garderobu. „ I zatim je više nisam vidio, nestala je“, zamuckivao je Vule drhtavim glasom. „Eto, ja sam upao, kao što si želio.“ Vule odmahne rukom i ode se presvući. Božo sav znojan, nije znao što da radi, kamo da ide. Krenuo je prema stepenicama gdje ga presreo nasmijani Fjodor čestitajući mu i hvaleći predstavu. Božo se prijetvorno smješio i krenuo s njim prema restoranu gdje će biti žrtva još jednog govora s dvoznamenskastog broja stranica.
I sljedeći dan je predstava protekla odlično, čak i s kostimom nestalog Dimka, a Vule je „briljirao“ u Eeeejinoj ulozi. Vratili su se u hotel i zaspali umorni od svih uzbuđenja, gužvi i zlokobnih događanja dok su sitne pahulje snijega udarale po hotelskim prozorima. Božo je smogao hrabrosti i zakucao na Laerova vrata.
„Otvaraj, znam da si unutra“, povikao je. Otvaraj, moraš mi puno toga objasniti! I za aukciju i novac koji je nestao iz kazališne blagajne. I sve što se zataškalo dok si se ti povlačio po kazališnim kuloarima. Nikada te ne bih primio da nije urgirao onaj glupi ruski konzul“, vikao je Božo pred vratima Laertove sobe. No, Gorazda, odnosno Laerta u sobi nije bilo. Bio je u krevetu Natalije Volkove koja ga je uspjela dobiti neznajući da je to zadnji put, sretna i zadovoljna što se njihova ljubav vratila i to u najljepšoj verziji. Pokraj kreveta u kojem su bili zagrljeni, u raskošnoj kući u središtu Sankt Peterburga, stajala je oslonjena pokraj kamina, balalajka Romanovih.
s makedonskog prevela Borjana Prošev Oliver
_____________________________________________
SAŠO OGNENOVSKI (1964.) makedonski je književnik, kazališni kritičar i komunikolog. Do danas je objavio trinaest knjiga. Od toga je sedam zbirki poezije (Lavina, 1995.; Plodovi pakla, 2014.; Pustinjski cvijet, 2015.; Šuma, 2018.; Mijenjanje prošlosti, 2019.; Druge daljine, 2023.; Neprona- đeno sklonište, 2024.), dvije knjige igrokaza za djecu (Jednostavna priča, 2001.; Čarobni kompas, 2011.), dvije drame (Tuga, 2012.; Tvrđava, 2016.) i dva romana (Sivi trg 2019.; Turneja 2020.).
Radove iz područja komunikologije, semiotike, multikulturalizma i kazališta objavio je u brojnim časopisima i predstavio na konferencijama diljem svijeta. Piše i kazališne i književne kritike, eseje i kolumne za makedonske, srpske i europske časopise i internetske portale te za Plays International & Europe. Za svoj rad dobio je nagradu „Iwa Bogdani“ u Kosovu, godišnju nagradu Društva prevoditelja Crne Gore i nagradu „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva iz Rijeke. Djela su mu prevedena na albanski, engleski, indijski, slovenski, srpski, hrvatski, mađarski, bugarski i arapski jezik.
Glavni je urednik časopisa Književni elementi i e-časopisa Elementi. Predsjednik je Udruge za umjetnost i multikulturalnost i izdavačke kuće Perun Artis iz Bitolja.
čovjek-časopis 