July 2026 – čovjek-časopis

ROMAN ŽELIMIRA PERIŠA “GVB – SPOZNAJA LJEPOTE U POTPUNOJ SLUČAJNOSTI”, Fraktura, 2026; tri uvodna poglavlja

Danica licem tipka rijetka slova

Dan je bio takav da je Danica više puta skidala naočale pa ih pažljivo brisala, nadajući se tako obrisati svu memlu s neba. Uzalud. Nebo je ostajalo sivo, tmurno, mutno, bez nade i perspektive, prepisivalo je tu bezvoljnost i u Danicu. Gledala je na sat, a sat kao da je stao, taj radni dan nikada neće završiti. Nova pročelnica silila ih je da sjede u uredu do šesnaest nula nula, a šesnaest nula nula bilo je nedočekljivo daleko. Pročelnica je provodila novu politiku odjela. Osiguravajuće kuće bi to prevele kao policu odjela. Zbog politike Danica mrzi i police.

Imala je hrpu posla, ali ju je odbijalo to što je imala zadano vrijeme za odraditi ga. Navikla je odrađivati seminare kod kuće, na kauču, između posuda s čipsom i Nutellom, kad joj se da, a ne kad mora. Ured je osjećala kao tupi prostor bijelih zidova unutar kojeg nije mogla čitati, a možda niti razmišljati. Veliki uredski prozori propuštali su joj u um previše dnevnog sivila. Veselila se pomisli na svoju malu sobicu skrivenu iza spuštenih roleta. Dočekat će šesnaest nula nula, a onda će otići kući i odraditi ono što se od nje očekivalo na poslu. To nije imalo smisla, ali je bilo jače od nje. Nije se mogla boriti sa sobom na ovako siv i bezličan dan.

Uzdahnula je i spustila glavu na laptop. Osjećala je tipke na čelu i zamišljala kako se na ekranu ispisivalo jedno od slova koje je pritisnula. Znala je, pritisne li više slova odjednom, laptop će izabrati jedno pa ga ponavljati dok pritisak ne prestane. Koje se slovo sad ispisuje na njenom zaslonu? Pokušala je u glavi vizualizirati raspored slova na tipkovnici. U sredini su g i h, to je znala. Pored njih su f i j, slova na čijim tipkama su malene izbočine da ih se može napipati naslijepo. Toliko je naučila na kursu tipkanja s deset prstiju kojeg je gledala na YouTubeu devet minuta dok joj nije dosadilo. F, g, h i j. Kako to da su na sredini baš najrjeđa slova? Na dosegu oba kažiprsta, najkorisnijih prstiju – koliko ljudi tipka samo kažiprstima? – a najrjeđa slova. Koje je njeno? Podigne glavu jer je znatiželja bila prevelika.

“bbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbb” pisalo je. To nije bilo posve neočekivano, b je odmah ispod g i h. Još jedno od rjeđih slova na najdostupnijem dijelu tipkovnice, točno na dometu njenog čela. Ponovo spusti glavu. Začuje se tupi zvuk sraza plastike i tijela.

Tko je izumio tipkovnicu? Kako nam je to postalo veza sa svijetom? Posljednje desetljeće jedva da je koristila ruku za pisanje. Kad bi trebalo rukom ispisati nekoliko rečenica, uhvatio bi je grč, toliko joj se tijelo odviklo od pisanja. Odlično je tipkala s pet prstiju, tri s desne i dva s lijeve ruke. Vješto je palcem prebirala po mobitelu, ali olovka u šaci – tijelo joj se protiv toga bunilo. Kvragu, odlično je tipkala čak i čelom. Koje je slovo sad izabrala njena glava? Podigne glavu i pogleda na zaslon.

“hggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggg” pisalo je ovaj put.

Ponovo spusti glavu. Ponovo je podigne. “j” pisalo je. Prerano je digla čelo. Još jednom udari glavom po tipkama. “tg”. Još jednom. “uhj”. Oho! Pa to je gotovo riječ. Uhj, uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade. Lupne još jednom. “gvb”. Pa to je divno! Gvb, spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti. Svidio joj se gvb. Može li ga uključiti u vokabular? Kolega, vaš esej je sasvim pristojan, ali nedostaje mu gvba. Gvba? Prenerazio bi se student. Moj je esej napisao najnapredniji sustav umjetne inteligencije koji je moj otac platio stotine tisuća milijuna, kako to mislite nešto mu nedostaje? Gvba, dragi kolega. I vama isto nedostaje malo gvba. I vašem ocu, cijelom ovom svijetu, svi ste toliko bezgvbni i puni uhja. Razotkrilo vas je moje slučajno udaranje glave po tipkovnici, a što bi tek razotkrilo da nije bilo slučajno? Da je moja glava bolje ciljala? Što mi još moja glava može reći o mome svijetu? Što još moja glava može napisati?

Danica spusti glavu pa je pomiče po tipkovnici gnječeći redom sve što joj se našlo pod čelom. “hg vbcdvgbjnhklj mhuntbgvrdrcg vnbjhkm”. Sad je dobila i nekoliko razmaka, tu gotovo da postoji sintaksa. Novi jezik rađao joj se pred očima. Mistični sveti spisi diktirani njenim čelom udarali su temelje novoj kulturi, a ona, Danica, prenositeljica je poruke, kanal kojim svemir komunicira sa svojim žićem.

Možda, ako rotira lice po cijeloj površini tipkovnice, od uha do uha, možda dobije jasniju poruku.

Kad je pročelnica ušla u ured, Danica je sjedila na radnoj stolici s glavom na laptopu i proročanskim zanosom oduševljeno valjala lice po tipkovnici.

***

Danica i četrdeset glava

“Smjestila sam ih u svečanu dvoranu. Ima ih dvadeset”, objašnjavala je pročelnica dok su užurbano hodali nepotrebno zavojitim hodnikom u kojem se smjestio Odjel za talijanistiku.

“Dvadeset?” zbunjena je Danica na čijem su se čelu i sljepoočnicama još vidjeli tragovi utisnutih tipki. Danica se ne da fascinirati brojevima. Svejedno joj je dva ili dvadeset kad ne zna čega.

“I policajci.”

“Policajci?”

“U pratnji su s policijom. Imaju prevoditelje i pratnju iz ministarstva. Ne znam, Danice, to su neki važni ljudi.”

“I baš su mene tražili?”

“Danice”, pročelnica se zaustavi pred vratima svečane dvorane i nježno Danicu dotakne po nadlaktici. Danica ustukne. Nije uobičajeno da se ljudi na talijanistici dodiruju. Vrti po glavi sve situacije. Je li ju itko ikad na tom odjelu dodirnuo? Prije je radila u gimnaziji, tamo su kolege bili malo opušteni. Nije brojala dodire, ali joj je sjećanje nosilo sentiment po kojem nije ni trebala brojati.

Izvršiteljica dodira tiho je rekla: “Danice, ne znam o čemu je ovdje riječ, ali nadam se da ćete predstaviti naš odjel u najboljem svjetlu.” Najbolje svjetlo, kako se ljudi lako razbacuju frazemima. Pročelnica ima fetiš na rano jutro, zaključuje Danica. Prvo forsiranje osam do šesnaest, a sad glorificiranje zore, kad je, znano je, najbolje svjetlo za fotografiranje. Možda i zalazak, zlatni sat neposredno prije nego što sunce ode. Pročelnica je sigurno jedna od onih koji zalazak gledaju uz šalicu čaja i idu spavati u dvadeset i dva nula nula. Što od života imaju oni koji idu spavati u dvadeset i dva nula nula? Sve što je u Daničinom životu vrijedilo, događalo se poslije dvadeset i dva nula nula.

Pročelnica otvori vrata svečane dvorane i uputi Danici važan pogled.

“Uhj!” izleti Danici uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade kad je ugledala koliko ljudi ju je dočekalo u dvorani. Ranije prebrojanih dvadeset glava sjedilo je za linijom spojenih stolova i gledalo ju. Prvo što je Danica uočila je da i policajci sjede. To je malo umiri. Loše je kad policajci stoje.

Čim ju je ugledala, žena bijele kose oštro odrezanih šiški ustane, žurno priđe Danici, ugodno se nasmiješi i pruži joj ruku.

“Ništa se ne brinite, Danice. Ja sam Sana Šilić Dalmatin, voditeljica Službe za operativnu podršku pri Upravi za internacionalizaciju Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Molim vas, sjednite.”

Danica sjedne na mjesto koje su joj namijenili pa primijeti da je na stolu kamera okrenuta prema njoj, a do nje laptop na kojem je mreža lica. Osim dvadeset živih, gledalo ju je i dvadeset glava s ekrana. Četrdeset glava, pomisli Danica i osjeti trnce u nogama. Ruke nervozno stavi na stol, valjda kao dokaz samoj sebi da se ne tresu.

Sana Šilić Dalmatin sjedne pokraj nje i svoju ruku nježno stavi na Daničinu. “Ne brinite”, kaže obzirno, gledajući je u oči, a Danica u glavi pribroji drugi dodir u danu, i to od nepoznate žene. Kakav dan!

“Ovo inače nije naša domena”, govori joj Sana Šilić Dalmatin. “No, projekt je vrlo kompleksan i obuhvatan, u smislu koordinacije mnogo ljudi i organizacija, pa suradnja ide preko nas. Riječ je o međunarodnom znanstvenom projektu – zapravo, ispravnije bi bilo reći – otkriću. Znanstvenom otkriću koje se dogodilo u Japanu.” Sana pokaže na dvojicu za stolom. “Cijenjeni kolega Sato i cijenjeni kolega Tamanaha članovi su tima koji je sudjelovao u otkriću te vode ovu ekspediciju.”

Cijenjeni, primijetila je Danica riječ koja se ponavlja. To bi značilo da kolege imaju cijenu, no znači li to automatski da im je cijena visoka? Jesu li i jeftine stvari cijenjene? Jesu, samo nisko. Trebalo bi govoriti visoko cijenjeni, nisko cijenjeni, a onda očito i: srednje cijenjeni. To Danici ne bi pomoglo u razumijevanju situacije, ali bar bi bilo smiješno.

“Doputovali su iz Japana prošli tjedan samo zbog ovog susreta”, nastavi žena oštrih šiški.

Neodređeno-cijenjeni kolege Japanci kimnu. Danica im kimne natrag. Bio je to dubok kimaj, gotovo polunaklon. Znala je da se Japanci ne rukuju i to joj je bilo drago.

“Kolege Sato i Tamanaha su geolozi, ali u timu su i seizmolozi, kolega Selvig iz Norveške i kolegica Wollen iz Njemačke, koja vodi odjel na Institutu za seizmologiju i rudarstvo u Helsinkiju koji subvencionira ovaj projekt. Kolegica Wollen je, recimo tako, glavna odgovorna za europski dio ovog istraživanja, iako to organizacijski zapravo ne uključuje Hrvatsku. Mi smo uključeni u generalnoj liniji, dakle pod voditeljstvom Japana. Kako je uključenje Hrvatske u ovo istraživanje svježe, još sve nije do kraja logistički posloženo.”

“Razumijem”, ništa nije razumjela Danica.

“Druge kolege s instituta prisutni su preko Zooma, a tu su i prevoditelji kako bismo lakše komunicirali. Na Zoomu je s nama i akademik Kavurić iz Zagreba, cijenjeni emeritus, autoritet za hrvatsku poeziju, koji će nam se sutra pridružiti i uživo.”

Sutra, primijetila je Danica vremensku odrednicu. Koliko će ovo trajati?

“Zatim stručnjaci za kriptoanalizu, cijenjeni doktor Jonas iz Berlina, te njegov tim informatičkih stručnjaka – programera i analitičara podataka.”

Voditeljica se i dalje razbacuje cijenjenjem kolega, a da ih zapravo ne procijeni. Doktor Jonas nosi dvodnevnu bradu i kariranu košulju, njegova cijena sigurno nije visoka. A opet, programeri su posebna sorta, imaju goleme plaće i oblače se kao klošari. Prikriveno cijenjeni.

“Doktor Jonas je nužan za ovu ekspediciju.”

Nužan. “Je li onaj koji je nužan – nužnik?” prešuti Danica.

“Njima možemo zahvaliti na računalnoj obradi podataka koja je u samom korijenu otkrića. Primijetit ćete da smo vrlo šarolika skupina, no priroda projekta zahtijeva interdisciplinarnu povezanost. U svakom slučaju, riječ je o timu vrhunskih stručnjaka i eminentnih istraživača za svoja područja, od geologije i seizmologije do kriptologije i pjesništva.”

Negdje na polovici izlaganja Danici je popustila pažnja. Uspjela se koncentrirati tek na dvadeset lica koja su je gledala. Kolege iz Japana i Njemačke i odakle već gledali su u njenom smjeru. Policajci su klizali palcem po mobitelima. Neka lica sa Zooma bila su okrenuta prema kameri, druga su razgovarala s nekim izvan dosega kamere. Svi su imali zamućene pozadine. Imala je osjećaj da bi se trebala plašiti ove situacije u kojoj poput optuženika na ispitivanju sjedi pred ljudima koji je gledaju, ali strah je izostao, više od svega osjećala je strašnu dosadu. Nije razumjela što govore, nisu je zanimale muke cijenjenih internacionalnih stručnjaka. Sve to nije imalo veze s njom, bilo joj je jasno i prije nego što su joj pokušali reći što ona ima sa svim tim i zašto je prekidaju u radno vrijeme i zašto je dodiruju. Da je nisu svi gledali vjerojatno bi od dosade i zijevnula, i – o ne! – ta misao o zijevanju joj se probila do uma i sad je sili. Što će reći skupina eminentnih stručnjaka zijevne li pred njima? Voditeljica odjela kojoj je već zaboravila ime je i dalje govorila i govorila, a Danica je mislila samo na taj impuls koji je već krenuo iz dna pluća. Sjetila se svoje majke koja bi uz svaki zijev ispustila i glasan uzvik, gotovo primalan krik. Što bi internacionalni znanstvenici rekli na taj životinjski zvuk? S teškom mukom progutala je zijev u sebi i kao dokaz zatomljenog zijeva niz obraz ispustila nekoliko suza, skinula naočale pa ih obrisala skupa sa suzama.

“No, da vas ne gnjavim, bit će prilike da se upoznamo”, nastavljala je voditeljica Službe za operativnu podršku čije je ime Danica zaboravila. Kako se ono zvala? Kao neka rijeka? Una? Sava? Raša?

“Dopustite nam da se bacimo na srž problema i da vam prezentiramo zadatak.” Voditeljica izvadi papir ispred sebe, zagleda se u njega, pa jasno i glasno, pred delegacijom svjetskih znanstvenika upita Danicu: “Danice, u kakvim ste odnosima sa svojom tetkom Emilijom?”

***

O tetki Emiliji

Tetka Emilija… tetka Emilija… Danici je trebalo više od nekoliko trenutaka da shvati o komu ju je voditeljica iz ministarstva pitala. Nekoliko je sekundi provela vrteći svoje tetke po sjećanjima, a onda, kad se sjetila, bilo ju je sram tih sekundi. Tko se još ne sjeti svoje najbliže rodbine? Sramežljivo je pogledala voditeljicu da vidi je li i ona primijetila da je tih nekoliko sekundi trajalo predugo.

Tetka Emilija je starija sestra Daničinog djeda. Dok su sve obitelji bile kompletne, a Danica dijete, posjećivali su se, odlazili tetki na kupanje. Tetka je živjela tridesetak kilometara od grada, u malenom primorskom mjestu, tamo imala kuću katnicu u čijem je prizemlju živjela, a kat iznajmljivala turistima. Kuća je bila odmah uz magistralu preko koje se dolazilo do plaže. Cesta je ljeti bila prometna. Kolone turista vozile su se prema ili iz grada i prijeći dvije trake kako bi se stiglo do plaže bio je pravi izazov. Danica je voljela tu plažu iako je bila puna oštrih stijena i ježeva, mjesto opasnosti i izazova za vižljastu djevojčicu kakva je tad bila. Onda je djetinjstvo prošlo, tata je umro, a izleti do tetke se sveli na rijetke posjete, najčešće u doba blagdana, oko Božića, možda i tetkin rođendan koji je bio – uhj, sad je zaboravila – nekad u travnju? Proljeće jest, to je znala, ali nije se mogla sjetiti koji dio proljeća, rani – dok sve cvate ili kasni – kad mirisi ljeta već zasole tetkin vrt.

Tetkin vrt nosio je u sebi šarm mora, slanu vlagu koju je prikupljao i kojom se hranio, pa su sve biljke tamo bile drukčije nego kod njih u gradu. Iste sorte, ali drukčijih boja i mirisa. Prokleta sol, sve mi izgrize, tetka je kukala. Koliko dugo nije vidjela taj vrt, pokušava se sjetiti Danica. Posjeti su se pretvorili u pozive, dvaput godišnje, i manje, i – sad su Danici trebale nove sekunde da se sjeti kad je zadnji put bila kod tetke ili kad ju je zadnji put nazvala. Godina amo, godina tamo, svakako previše.

Što danas radi tetka Emilija? Tetka Emilija je nekoliko godina starija od njenog djeda, znači, Danica računa, danas ima oko… devedeset godina, koju više-manje. Pognula je glavu da izračuna točno, činilo se važno. Daničin djed je napunio, koliko ono?, jel’ osamdeset i šest?, da, znači tetka ima tri više, dakle osamdeset i devet godina je napunila ovo proljeće. Da, sigurna je u svoj račun: osamdeset i devet.

Radni vijek provela je kao učiteljica u mjesnoj školi. Škola je održavala nastavu za prva četiri razreda, a onda bi u petom djeca putovala autobusom u grad. Otkad je Danica pamti, tetka Emilija brinula je za svoje male pačiće, kako ih je zvala. Ostajala bi im na usluzi i dugo nakon što bi ovi nastavili školovanje u gradu. Držala im poduke iz hrvatskog i matematike, zapravo, sad se Danica sjetila, posljednji put kad joj je bila u posjeti morala je sama sjediti u dnevnom boravku jer je čekala da tetka dovrši poduku nekom od pačića. Poduke je uvijek držala u blagovaonici za stolom, dok bi se na štednjaku već krčkao ručak. Pamtila je lica te djece dok glume da se naprežu nad zadacima. Tetka je bila stroga. Zabušavanje je bilo najveći grijeh. Zamjerala je lijenost. Danica se sjetila koliko je teško bilo nazvati je. Tetka bi svaki poziv koji joj je Danica uputila počinjala s “Danice! Lijepo da si se sjetila. Nisi nazvala od…”, pa deklarativno dan, sat i prilika kad je zadnji put nazvala. Na primjer: “…Božića prošle godine”, ili “…Višnjinog rođendana”, ili, najgori od svih: “…odavno. Da se tebe pita mogli smo i umrijeti”.

“Pa”, zamuckivala je Danica pokušavajući odgovoriti na pitanje voditeljice Službe za operativnu podršku, “čujemo se povremeno.”

“Nazovete je?” zanimalo je voditeljicu i trideset i devet ostalih glava koje su ih slušale.

“Nisam baš – nedavno – ove godine, ali inače…”

“Inače da?” navaljivala je voditeljica.

“Pa… da?” bila je nesigurna Danica. Da je ovo epizoda američke sudske drame, Daničin odvjetnik bi teatralno istupio i viknuo: “Prigovor! Moju klijenticu se navodi na odgovor!”, ali stvarnost nije američka sudska drama, a i da jest, Danica ne bi imala novce za te odvjetnike, a i kad bi imala, teško da bi joj pomogli, ovo nije bila pravedna bitka, ovo je bila borba njih četrdeset na nju jednu i nisu namjeravali odustati.

“Znači, nazovete je! Odlično! Odlično!” razveseli se voditeljica Službe za operativnu podršku Sana Šilić Dalmatin, a zvuk olakšanja prožme dvoranu. Epizoda sudskog trilera završava cliffhangerom. Kamera zumira u Daničino lice na kojem se istovremeno očitavaju očaj i nervoza. Kadar traje sekundu predugo. Odjavna špica. U idućoj epizodi pogledajte: “Danica otkriva zašto baš ona.”

___________________________________________

ŽELIMIR PERIŠ se pedeset godina igra, dvadeset i pet godina programira, a dvanaest i pol godina piše knjige. Prije romana o Danici objavio je mnoge knjige, no gvb je bio osobito plemenit prema posljednje tri: Slikovnica “Dan kad se ugasio ekran” dobila je nagradu Ptičica Grigora Viteza i nagradu Ovca u kutiji za najbolju slikovnicu godine po izboru dječjeg žirija. Roman “Mladenka kostonoga” dobio je tportalovu nagradu za najbolji roman godine, Kočićevo pero za visoka dostignuća u suvremenoj književnosti, te Best Foreign Novel Prize festivala Les Imaginales u Épinalu, po izboru odraslog žirija. Zbirka priča “Gracija od čempresa” dobila je nagradu Štefica Cvek za pobunjeno i feminističko pisanje, a priča iz zbirke nagradu Lapis Histriae za najbolju priču.
Ostale sreće i slučajnosti popisao je na web stranici: zelimirperis.com.

ROMAN VLADISLAVE VOJNOVIĆ “RAK U HOROSKOPU”, Blum izdavaštvo, Beograd, 2026; odlomak

proza

PRVO POGLAVLJE
u kom se ne okoliša, nego se odmah prelazi na stvar

– Kad bi bilo kome rekli da mora dobit rak, pa nek bira koji će, taj tvoj bi svak izabrao! – rekla je Zenaida.

„Blesava je ova Zenaida koliko je teška“ – pomislila je Koviljka. Odmerila je Zenaidine bujne obline koje nisu bile u modi kad je Koviljka bila mlada i bujna, a sada, kad se spekla kako je bilo poželjno osamdesetih, sada, evo, jesu. Bad timing, što se ono kaže kad se svoja reč ne traži fanatično.

– Jedno še’set kila žive vage, i jače! – rekao bi u ono vreme Koviljkin sada već davno pokojni prijatelj, Sarajlija ukrajinskog porekla, Fjodor Fedčešin. Njegovi su bili tu od Berlinskog kongresa, došli odnekud iz Galicije ili Zakarpatja u puste, bujne bosanske šume, reku Deravu prekrstili u Ukrinu, a narodu oko Prnjavora doneli viši stepen kulture. Stotinak godina kasnije, veselih osamdesetih XX veka, Feđa, mlad, talentovan pesnik, zabavljao se nervirajući Koviljku i, kobajagi, procenjujući žene, pa i nju samu, kao stoku.

– Budalino! – odbrusila mu je Koviljka u sebi trideset i kusur godina posle njegove tragične tragedijske smrti u proleće 1987. Nije red tako razgovarati sa pokojnicima, ali ni pristojni pokojnici ne zafrkavaju mršave žive zbog nekadašnjeg sala.

– Budalina mi kaže, pa se ne ljutim! Žive vage, kažem – zasmejao se Feđa s onog sveta. – Najvažnije ti je, ženska glavo, biti živ, a ne vitak ili bujan! Koja umije očima, sise joj i ne trebaju!

– Ah, živ… Pa, nesrećan si bio, koliko si samo bio nesrećan, moj ti, što je onda važno da si živ?

– Važno je zato što ti se, kad si živ, sve može učas preokrenuti – objasnio je Feđa.

Sa drugara iz osamdesetih i današnje prijateljice prebacila je Koviljka pogled na grupu muškaraca tupo zagledanih u mobilne telefone, na ambijent kafića, na drvored, na čitav svet, pogled tužan kao da se oprašta. I jeste se opraštala, tj. upravo se spremala da sedne u automobil i ode nazad u svoju zemlju, svoju kuću, na svoju za ponedeljak zakazanu operaciju. Ugledala je u staklu izloga svoj odraz: iako je neoštrina smanjivala zbrčkanost kože, nije umanjivala zbrčaknost tragičnog izraza lica. Brzo se manula gledanja u tu izgubljenu pojavu i krenula da kopa po tašni tražeći novčanik.

– Ne’š umrijet, evo ja ti kažem da ne’š, ko što ne’š ni ove kafe plaćat, ti si ovdje gošća! – zagrlila je Zenaida Koviljku i sprečila je da izvadi iz tašne novčanik koji je upravo bila napipala. Onda ju je naglo pustila pružajući konobaru novčanicu. Koviljka je neubeđeno pokušala da se osmehne kao što se osmehuju žene u savremenim zapadnjačkim filmovima, čak i kad stvari ne idu dobro, kad je čovek na Balkanu smrknut kao nebo pred oluju, kao da je to nebo palo na njega. Tj. na nju.

– Ma, umrijećeš, jašta neg’ ćeš umrijeti, svi ćemo. Ali, ne sad. Nego nekad. Kad nam bude vakat. Nije to sad, bona, šta ti je! – ljutnula se Zenaida u pravcu dima cigarete koju je zgnječila u pepeljari, kao da u razilazećem pramenu dima jasno vidi nešto što je Koviljki nevidljivo. – Samo ćeš se, jeb’ga, izmaltretirat, mora tako, ali proć će. Izvuć će te ono u šta vjeruješ.

Na ulici Zenaida se setila:

– Fino ti je bilo književno veče, jelde, super si ono rekla za imanentnog čitaoca – poljubile su se, pa je Koviljka sela u auto, startovala motor, dodala gas i odlazeći mahnula umesto da zatrubi, kako bi to uradila da nije imala registarske tablice svoje zemlje koja je ratovala sa Zenaidinom zemljom. Što je sve nekad bila jedna zemlja, a onda je neko, kao Koviljka tih dana, napipao čvorić i onda je sve krenulo naopako kao u pesmi Zenaidinog omiljenog kantautora, sad iz Koviljkine zemlje, a nekad je bio i iz Zenaidine jer je to sve bila, kako rekosmo, jedna zemlja pre rata:

Psovo je Braca i krivce i žrtve
i puške i vaške i rov prepun blata.
Reko je: „Ne mož’ prebrojati mrtve
jer su se carevi igrali rata!“

A mi, mi smo bili derani
i sve još je vredelo za nas…

Je l’ vredelo? Mudro nazdravljanje matoraca u kafanama Koviljkine mladosti: „Da smo mi zdravi i da je mir u državi!“ Mir i zdravlje, kao i slava i bogatstvo, a i sve ostalo u ljudskom životu, vrede samo onoliko koliko im važnosti pridaje onaj ko ih ima. Da volimo i cenimo ono što imamo samo za desetinu siline žudnje za tim istim pre nego što ga steknemo ili kad ga izgubimo – drugu bi pesmu ovaj svet pevao.

Prethodne večeri Koviljka je u biblioteci grada koji je sad napuštala ispričala kako ju je kćerka pubertetlijka pitala zašto je njen, Koviljkin, imanentni čitalac – kad je mala saznala za pojam zamišljenog čitaoca kog pisac nosi u sebi i za njega piše – idiot kom sve treba objasniti u sitna crevca. Nije se narod tome mnogo smejao. „Možda su patrijarhalni, pa misle da mi je kćerka nevaspitana. I jes’ malo nevaspitana, da se ne lažemo“, lecnula se u sebi Koviljka. Da popravi stvar objasnila je – opet objasnila, da! – da je i sama svesna kako ne prepušta bogzna šta slobodnom tumačenju jer je na svetu toliko nesporazuma da joj je pesma Nine Simon, pa grupe Animals i raznih potom – Don’t let me be misunderstood – nešto kao molitva i lična himna. Ni to narodu nije bilo smešno. „Pa, i nije smešno, otkud je smešno, celog života toliko sam želela da me neko razume i nije se dogodilo. I onda još i rak. Alo, rak!“ – prebacila je Koviljka u treću, pa u drugu, pred njom je bio uspon, a auto je bio prilično izakan. I ne samo auto. „Kako ono, beše, idu one faze, poricanje je jedna od njih?“ Nije Koviljka još mogla da poveruje da se njoj događa ono što se uvek događalo negde drugde, nekom drugom, glavni junak je glavni zato što preživi do kraja, barem je tako u klasičnoj dramaturgiji. Nije mogla da poveruje da joj se, može biti, dešava lični Vajlderov Bulevar sumraka gde je narator mrtav, pluta leš Viljema Holdena u bazenu, a narod se zabavlja u bioskopu i gricka semenke; dobro, odavno se već taj film može pogledati samo u Muzeju kinoteke, ne gricka se tamo ništa, grickanje je za plebs, a duhovni patriciji, šatro, nemaju oralnih fiksacija. Mada, svet ubrzano odlazi u tandariju – prisustvovala je Koviljka koncertu Ramba Amadeusa, živog i duhovitog, koji je govorio o smrtno ozbiljnim stvarima, a publika – publika je ždrala kokice iz onih valovskih kutija američke veličine! Kad može na tvom koncertu, što ne bi moglo i u Kinoteci, moj Rambo, moj Amadeuse! Kao na daćama i parastosima, valja se za dušu pokojnoj kulturi.

(„Ne koristite tačku-zarez. To je travestitski hermafrodit koji ne znači apsolutno ništa. Samo pokazuje činjenicu da ste studirali na fakultetu“ – smatrao je Kurt Vonegat. Kao prvo, gospodine Vonegat, meni ponekad treba baš taj znak, kad mi je zarez preslab, a tačka prejaka. Treba mi zaustavljanje usred dugačke rečenice koja preti da postane nepregledna. Takođe, nije vam to dobro da se tako izražavate protiv travestita i hermafrodita; kako, bre, vi znate da se u onim vašim ljubavno-karmičkim krugovima za dvoje iz Kolevke za macu nekad ne nalazi i par koji polno i rodno ne pripada heteroseksualnom stereotipu, a? Na primer, ono dvoje iz Igre plakanja Nila Džordana? Pardon, pardon, izvinite što upadam, idemo dalje, redom.)

Osim što nije mogla da poveruje da ju je snašlo to što ju je snašlo, nije Koviljka mogla ni da se seti teksta u vezi sa fazama tugovanja. Zato što ih je na brzaka i krišom pročitala u psihološkom kutku ženskog časopisa. Što krišom? Eh, pa kad je čovek od sorte koja u Kinoteci ne gricka ništa, onda mu ne priliči da iz rubrika s nazivima koji loše prikrivaju da tu treba da piše Pomodna i priglupa – prima nenaučne, dajdžestirane, često pogrešne savete. Osim u frizeraju. Zato je Koviljka obožavala frizeraje – kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Svako zlo za neko dobro, tj. nije to bilo loše što nije mogla da se seti psihološkog modela tugovanja. Ono je, navodno, uvek isto: poricanje je bilo tek prva prvcijata faza, a onda su se, kao na putu pred Koviljkom, nizali vrhovi besa, visoravni pregovaranja, serpentine depresije i tek onda, ne lipši magarče do zelene trave, oslobađajuće prihvatanje cilja. Cilja čega? Cilja Spinozine slobode kao spoznate nužnosti. Uzmeš i slobodno umreš. Milina jedna.

______________________________________________

VLADISLAVA VOJNOVIĆ rođena je 24. juna 1965. u Beloj Crkvi u Banatu i baš tu skoro setila se reči svog pokojnog kolege Bože Šibalića koji je, slušajući njene priče o zavičaju definisao Belu Crkvu: „Sve što igde na svetu postoji, postoji i u Beloj Crkvi, dočim ono čega ima u Beloj Crkvi, e toga nigde na svetu nema!“. Posle na takvom mestu završene osnovnu škole i tzv. zajedničkih osnova nekadašnjeg usmerenog obrazovanja, prešla je u Beograd, gde je 1984. maturirala u XII beogradskoj gimnaziji, smer novinar-saradnik, pala na prijemnom za Dramaturgiju FDU, godinu dana studirala na grupi za Sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, sledeće godine položila prijemni za Dramaturgiju, pa je 1989. i diplomirala. Završila je i specijalističke studije Kulture i roda na AAOM-u 2001. Radila je razne poslove u vezi sa svojim obrazovanjem, a i bez veze, trudeći se da sve što radi bude korisno iskustvo za pisca ili barem zanimljiva priča kad nekog treba nasmejati. Pažljivo je posmatrala svet oko sebe, družila se i volela se, doživljavala jake i slabe emocije, duboke i plitke uvide, nešto od toga obeležilo ju je za ceo život, a nešto je skliznulo niz nju kao voda niz pačje perje. Pisala je i piše scenarije i prozu za odrasle i za decu, piše poeziju, razne vrste novinskih tekstova i eseje. Tu i tamo je predavala, tu i tamo se bavila produkcijom, uredništvom i prevođenjem. Za svoj rad o kome se sve može naći na Internetu bila je podjednako ignorisana i hvaljena, pa i nagrađivana. Udata je za filmskog snimatelja Miloša Spasojevića i sa njim ima kćerku Milicu Spasojević, filmsku rediteljku. Smatra da u ozbiljnim biografijama nema rokenrola u širem, a kamoli u užem smislu, te da one stoga, iako su nužne, treba da budu što kraće. Ko baš voli da čita duže, može pronaći još biografskih podataka u predgovoru debeloj knjizi Daj, babo, glavu! koju je uredila u slavu omnibus-filma Kako je propao rokenrol, a i u slavu svih živih i mrtvih učesnika u stvaranju tog šarmantnog dela. Da, da, svinje su debele, a knjige su obimne, ali Vladislava ne voli birokratski, nego živi jezik!

PET PJESAMA HRISTINE DAMJANOVIĆ IZ ZBIRKE “SEDATIV ZA SAMOĆU”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, Edicija Najbolja, 2026.

poezija

PLAN GRADA*

_ | _ | _ | _ | _ | _ | _ | _ | _ | _
| _ | _ | _ | _ | _ | _ | _ | _ | _ | _ | _ | _ ovde je bila
šuma

sada:
niz posečenih stabala
raštrkanih i/ili raskrštenih šire se
dalje od pogleda niz vlažno
kaljavo zatišje zgrade nalaze odredišta
višespratno niču naturalistički kao šturi odjeci
šušte sve širi prigušeni gradski prostori šuplji
kao eho naši i neboskloni
u unutrašnjem uhu
betonski šipovi i šljunak
korene se u izdanke armiranih grana
šire se u veštačke šumove prošarane šumske staze
prerušene u svetla što se rastaču u autostrade
pod šiljastim vrhovima nadvožnjaka
blješte gole šine – ustanovišta
pustoš sa brodogradilišta
ovde treba biti strpljiv
suvišan i neopažen kao sivi štakor svejed
što fermentiše sadržaj u nutrini
neutešnu oštrinu grada
ovde je bila šuma
šumovita
posečena
sad je

plan

*Inspirisana pesmom „Močvara“ Vase Pavkovića

***

MOJA PRIVATNA FRANCUSKA

Jutros sam mogla da se probudim,
napunim kadu i plivam,
u lokvi crnoj od promašenosti

Umesto toga,
zagrizla sam metaforu
kao ostatak zdravog doručka

Naučila da promenim sijalicu
ispoliram pukotine u parketu
i zatvorenih očiju brojim korake
od kuhinje do kupatila

Postala sam Luj XIV:
u ormaru, ispod kreveta, na policama
tražim mesto da izložim orden
iz nikad dobijenog rata,
protiv pobune mogućnosti

Imam potrebu da tumaram
sobama iznajmljenog stana,
u kuhinji gradim versajsku palatu
od prljavog posuđa

Pred spavanje, svaki put
ponovim podstanarsku mantru:
Ovaj prostor, to sam ja
Cet espace, c’est moi

***

SAMO ŽELIM

da plivam
i žvaćem morsku travu

da kraboliko nakrenem glavu
na jednu stranu
kad mi se pričini
po pučini
kako kao plima nadolaziš

***

DAN KASNOG LETA

Treba izgraditi sliku
o topli belutak
reflektuje se
zrak sunca u zalasku
odbegao
peškir mokar pod leđima
sa suncobrana
cedi se dan
kasnog leta

treba naročito biti precizan
sa mirisom
napukle dinje
i tragovima
opekotina na koži

dublje zagrebati
u plavetnilo
i refleksiju što toplota ostavlja od
mora
rublja
pre nego što sunce
potone do kraja

udaviti se
u toj jednostavnosti

***

HRONIKA MOČVARE
Pesma harmonika

Ujutru vidim: razapet između dva dalekovoda
klati se plan grada na oktobarskom vetru.
Motiv što se ponavlja –

: zvuk padanja satare o komad govedine,
voda što lenjo otiče ka pločniku, kaljuži dana
neutešno kao majka mrtvorođenčeta,
poteklo mleko odlazi ka pupku mikrosvemira.

Čovek i ulica, čovek-ulica, srasli u savršenom skladu,
pupčanom vrpcom vezani za pijačne tezge.
Zlatni presek –

: rošavo lice prodavačice duvana,
pognuto nad hartijom ručno ispisanih hronika
crvene fleke u sasušene ostatke mastila
pljucka nokte kao ljuspice semenki,
do živca, do tačke bola.

Ujutro ostavljam: prazan prostor za oglasnu tablu
Pseudosloboda piše se kao dva po ceni jednog –

: navali narode na vonj trulog voća
uzdiže se nad pijačnim danom,
kao sunce na imaginarnoj liniji horizonta
i nad ulicom koja klizi u blato.

Ostaje glas pijanca
obraslog u propuštene prilike / u žabokrečinu
Stoji kao kontratakt zadatoj sceni –
sve što se iz močvare diglo, u nju mora da se vrati.

: sve što se iz močvare diglo, u nju mora da se vrati.

______________________________

HRISTINA DAMJANOVIĆ rođena je 23. januara 1997. u Kragujevcu. Studirala je socijalnu politiku i socijalni rad na Fakultetu političkih nauka. Trenutno živi i stvara u Beogradu. Poezija joj je objavljena u nekoliko književnih časopisa, između ostalog u zborniku Rukopisi 40-49, umetničkom časopisu Kvartal 41/43, prevedena je na francuski jezik za portal izdavačke kuće Slavitude.
Bavi se i poetskim performansom, kroz koji istražuje odnos između teksta i scenskog izraza. Završila je radionicu kreativnog pisanja pod mentorstvom pesnikinje Jasmine Topić. Članica je pesničkog kolektiva SVI MI i jedna je od osnivačica književne grupe PRORED.

POEZIJA DŽENETE ZAKLAN

poezija

BAKA SVE NA PRSTE RAČUNA

četrnaes kornišona potamanio grad
kiselih krastavaca u zimnici biti neće

osam tikvi presudili veprovi

dvaes dvije šljive rodile
ove druge kreke i vrane načele
sjajni disk ih zabrinuo nije

jedanaes jagoda ostalo nakon kiše

deset hiljada dvjesto dvaes sedam dana
ja u hladu pokušavam da niknem
u prhkom tlu, u mrtvoj crnici

jučer mi klica nikla iz prsnog koša

sve ptice se u zrak vinule od gladi moje radosti

veprovi mi kljovama prijete

baka prste vremešne u dlan upire
jedan po jedan
da me izbroji u neku korist
kad nešto iz mene rodi

***

IGRAJ, SVI SMO UZ TEBE

ja sam malo kratak

govori mamin komšija
metalne štake mu sjajni novi ud

kratkog me rat ostavio

kaže dok batakom od noge vrti

ja se saginjem da vidim gdje su mu
lepršave pantalone podkratili
pa me mama za nadlakticu vuče

ali lopte igram ko veliki
bogami
zato mi je uzeli
a da nisu, sad bi sa Džekom fuce igro

a jesi bio brz ko Džeko?
pitam dok se sa majčinim stiskom borim
oči dvije sjajne plohe od znatiželje

brži
znaš kako sam trč’o, mala
za drugim čovjekom
ko Džeko za loptom
a nisam ni aplauza dobio

***

LIMUN UMIRE OD PRETJERANOSTI

članak baštovana
iz provincije u Italiji
govori o posljednjim godinama bašte

limun ga opominje
da ga uskoro ostavlja
ali ne samog
već zatrpanog plodovima

silni recepti
kojima je limun osnovni sastojak:
sokovi, kolači, glazure, marinade

to je srdačna eulogija
kada ne želiš da tijelo
tek tako propadne

ko će me spomenuti u korist
kada nestanem?

ko će skloniti pakosne kukce
smrviti moju kožu
zasladiti moju krv?

kome neće biti mučno?

ruke mi se šire u nebo
zglobovi zadebljavaju
i već malo zaudaram
od silnog cvijetanja

uskoro ću da buknem

kome neće biti mučno?

da mi nađe korist
kada uvenem
od pretjeranosti postojanja

***

NEĆE GROM U KOPRIVE

veli baka dok trčim po ledini
u sred nevremena

mama se za srce hvata
kad nebo trepne
prasak tijelo trgne

što ti je sjećanje

u oblake se smjesti
u srčanoj komori treperi

neće grom u koprive, ženska glavo
veli baka dok mašem mami
sa osmijehom

purpurne crtice
povlače digresije iznad mene

***

VENUTI

krajem februara
jagorčevina se bere
suši na tavanu
dlanovima razastire
i onda u fišeke skuplja

tebi su tijelo osušili tako
na tavanu
na starim novinama
i prstima ga pokupili
u jedan fišek bijeli

sad stoji u ćosku pored šporeta
pogledamo ga katkad
prstima razabiremo
pa kipuću vodu prelijemo
kad nas pluća izdaju

za kašalj preki lijek
a ja sam sinoć
na tavanu
uspomenu
u maramicu bijelu iskašljala
i odmah za jagorčevinom posegnula

tebe sam zaboravila
na tavanu
dok se u običan prah
pretvorio nisi

***

DJEVOJKE SA NERETVE

rodila je ribe
ova bistra rijeka

pa je u kantu presuli
u plastiku zarobili

punoglavce sitne
šakom zahvatili
na obalu pustu bacili

rijeka šuti
i ne zna više da teče

mene je na kamenicu ispljunula
rodila hladnu i glatku
savršenu plohu
da skakućem svijetom

***

KUPUSARI

ovdje, dedo, kupus
naročito ne cijene

fina raja
nakinđurena
visoko obrazovana
hoće sa mnom da priča o postavi Ivanova

oni se ovdje
svi sa zubima smiju
ko one bijele grudice sira
koje smo pred svaku
živu dušu iznosili

u selu je ponos
jedna nabrekla koza

u selu se keru koji se puno kezi
puca među oči u šumi

ovo moje ništa nije tačno

gradska raja nisu fina
i prodaju vakuumski pakovan
kiseli kupus

boje se smrada i grubih šaka
više nego opsade

zovu starce sa cekerima
iz kojih se ljušti zeleno i ljubičasto
kupusari

dedo Ivanov je
neki čovjek što je bolestan u glavu
pa kad si je revolverom propucao
sve sami bijeli leptiri iz nje
u zrak se vinuli

________________________________

DŽENETA ZAKLAN je autorica sa ušća Neretve, iz Konjica, a trenutno živi i stvara u Sarajevu. Organizira večeri slam poezije i radi na projektu babajaga koji okuplja i objavljuje radove mladih autora i autorica s Balkana. Njena poezija i proza objavljivane su u domaćim i međunarodnim časopisima i književnim publikacijama. Surađuje na Švicarskom radio broadcast projektu Lumpen Station, a izabrana je i za učesnicu rezidencijalnog programa Fondacije Elizabeth Kostova u Bugarskoj. U svom pisanju bavi se transgeneracijskim ranama, porodičnim naslijeđem, sjećanjem, identitetom i svakodnevicom, istražujući načine na koje se lične i kolektivne priče prepliću.

KRATKA PRIČA MILICE MARKOVIĆ: RADNA SOBA

proza

U sobi nema nikoga. Možda su ona i on u njoj, ali ne možemo biti sigurni u to. Ne vidimo svaki kutak te sobe jer ona je zaista ogromna. Četiri zida ko četiri zida, reklo bi se, šta tu može da bude posebno. Ali, može.
Biblioteka je velelepna. Teška, drvena konstrukcija, vintidž fazon. U njoj se nalazi gotovo sve što se može zamisliti, od Homera do monografija o Hendriksu. I ljubića, i krimića, i erotskih romana, na svim mogućim jezicima, jer vlasnik ove sobe je bio strastveni kolekcionar knjiga. Ne može se reći da ih je baš sve pročitao, niti većinu, niti je stvarno govorio sve jezike na kojima je kupovao knjige, ali voleo je da pročita poneku stranicu ili tom, u zavisnosti od toga koliko mu je vreme to dozvoljavalo. On je mrtav, da, ali njegovu sobu brižljivo održavaju njegovi potomci. Njih ima ko šaše. Ne moramo da nabrajamo, potrajalo bi. Bitno je da su oni u pristojnim odnosima i da imovina našeg bogatog pokojnika ne ispašta zbog svađa naslednika. Retkost u današnje vreme. Možda je zato ta soba zadržala svetlost i svežinu, iako je bila natrpana antikvarnim knjigama.
Nameštaj je novijeg datuma jer naš bogataš je umro pre tri godine. U uglu ljubičasta sofa sa puder jastučićima (to je sigurno neka od njegovih ljubavnica birala), žuta fotelja, sivi tepih. Ogromni prozori preko celog istočnog zida. Odatle se pruža pogled na dvorište puno breza i smreke i kojekakvih žbunića. Televizora nema jer ovo je radna soba. Masivni, drveni sto postavljen je posred ovog ogromnog prostora. Pod njim je sivi tepih, sličan onome koji je u uglu. Još jedan tepih je tu, u onom delu sobe koji ne vidimo. Njegove nežne rese izviruju iz udubljenja koje je skriveno od našeg pogleda. Ali, koga briga za tepihe, stolove i breze.
Ona i on su možda tu, u tom kutku koji je veličine metar i po sa dva i po. Taman da stane nekakav krevet u čije postojanje ne možemo biti sigurni, niti možemo da pretpostavimo njegovu boju. Možda, neka bude bela. Neka to bude veliki, beli krevet sa belim jastucima. I ona i on se, možda, ljube. Možda ona potpuno gola leži pored njega dok se njegovi prsti igraju s njenom kožom. I možda nju svaki, i najmanji njegov dodir, uzbuđuje.
Ali, mi to ne znamo jer sve što mi vidimo je da u sobi nema nikoga i da je to moderno uređena radna soba u vintidž fazonu sa tri siva tepiha i jednom ogromnom podnom lampom koju nismo spomenuli jer koga briga za lampe.
Možda je ona rekla, pomalo uplašeno:
„Previše si mi blizu.“
Možda je on odgovorio:
„Da li bi više volela da odem predaleko?“
Zbunila se. Rekla je:
„Ja ne znam ko si ti.“
„Ja sam onaj u kog ćeš se zaljubiti sutra.“
„Šta ako sam već zaljubljena?“, pitala ga je.
„Onda voliš da maštaš o ljudima koje ne poznaješ.“
„Zar ti ne voliš?“
„Ja tebe jako dobro poznajem.“
„Kako?“
Ne znamo šta je on odgovorio na to pitanje jer, ispostaviće se, možda, da je on, nešto nalik na genija. Nešto nalik na osobu koja na svako pitanje ima savršen odgovor. Nešto nalik na čoveka koji na svaki uzdah odgovara savršenim dodirom. Tako bi ona rekla. Da, naša gola žena je, možda, zaljubljena u njega, zato i jeste gola iako ga baš i ne poznaje i sklona je idealizovanju našeg misterioznog genija. Činjenica je, ipak, da ni on nju nije poznavao, a pogotovo ne jako dobro. Možda je posmatrao, možda je proanalizirao, možda se čak i raspitivao i zabadao nos gde mu nije mesto, ali nikada s njom nije popio ni jednu običnu kafu da bismo mogli reći da se tu radi o poznanstvu. Ne, oni su se znali samo iz viđenja. Ali želja ne bira koje će dvoje stranaca da obuzme.
„Neću da pričam, hoću da te ljubim“, rekao joj je.
Ljubio joj je usne, oči, uši, vrat. Ljubio joj je grudi, pune, meke, sa izrazito tvrdim bradavicama u tom trenutku.
„Previše je ovo lepo.“, rekla je.
„Neću da pričam, hoću da te ljubim.“, ponovio je i nastavio da je ljubi i miluje.
Naš mrtvi vlasnik sobe posmatrao ih je s neba na kom već tri godine živi, ako možemo tako da kažemo za mrtvog, prisećao se svojih ljubavnica kojih je zaista bilo mnogo i neke su čak i pomalo ličile na našu zaljubljenu ženu. Posmatrao joj je telo, puno i zrelo, pa opet, mogao je gotovo da oseti nežnost njene brižljivo negovane kože. Glatkost njenih nogu, struka, leđa i, što da ne, onoga do čega prsti našeg misterioznog muškarca još nisu došli jer se on dugo poigravao s njenim grudima. Možda. Spustio je usne na njenu bradavicu, jednu, pa drugu, lizao ih, usisavao usnama. Naš mrtvi vlasnik gledao je, gotovo pohotno, kako joj celo telo drhti dok je njen genije ljubi. Sreća, ona i on nisu imali nikakvu svest o tome da su posmatrani. Možda bi im to zasmetalo. Ako uopšte postoje. Možda oni i ne postoje, mi u to ne možemo biti sigurni. Ali, ako su stvarni i ako je ona zaista gola i ako su njegove usne na njenim grudima, a njegova ruka na njenoj zadnjici, i ako ona toliko drhti i uzdiše, i ako je cela vlažna, a pogotovo u onom delu koji on još uvek nije dodirnuo prstima (ali hoće, sasvim izvesno hoće), on će u nju, zasigurno, uskoro, vrlo uskoro, ući i onim delom svog tela koji ona još uvek nije dotakla, a toliko ga želi. I hoće, sasvim izvesno će ga dodirnuti jer ga želi. Možda je to i rekla naglas.
„Želim ga.“
Možda i nije to rekla, ali je sigurno to pomislila.
Nego, šta je tu je, mi ne vidimo šta se dešava u tom kutku sobe i ne možemo znati da li se sve ovo stvarno dešava ili je puka izmišljotina.
Sve je u ovoj sobi od drveta, pa tako i lampa. Možda hrast.
Ta cela soba, ogromna je i nesaglediva. Četiri zida ko četiri zida, reklo bi se, šta tu može da bude posebno. Ali, može.

_____________________________________

MILICA MARKOVIĆ rođena je 1986. u Beogradu. Diplomirala je socijalni rad i socijalnu politiku na Fakultetu političkih nauka. Objavila je roman “Simptomi” pod pseudonimom Milica Sniva. Roman je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Predstava “Simptomi” rađena po motivima romana, na repertoaru je Ateljea 212 u Beogradu.
Stidljivo piše poeziju i uporno se trudi da napiše drugi roman.
Majka je dvoje dece, devojčice i dečaka.

PET PJESAMA ALEŠA JELENKA

poezija

VELIKI SNJEŽNI ČOVJEK

Iz smrvljenih komada balasta
gradiš školjkama

posutu kuću; škare, konac, igla
i ostali pribor pomažu

u stvaranju kičastog kraljevstva,
praznina dopunjena šeširom.

Od potrganih dijelova svilene
domovine, stvaraš novu;

blještava svjetla su važna
stakleni podovi i šarene maske.

Izgledaš kao snjegović u ljeto;
svjetlucav, bijeli, sa šalom i bez sadržaja.

***

BACITE ME U SMEĆE

Moj je svijet ogledalo savršenstva;
uzvišen, orgazmičan, neuokviren.

Nema pravila u mome statutu;
stvaram svoje definicije usput

(pet prstiju nije pet prstiju-
ne prihvaćam stare

koncepte koji su prisilno upućeni
prema svemu i svakomu).

Malo je podnošljivije
u mojoj ostavi;

nema pijavica, samo ptice.
Moj svijet je ogledalo savršenstva.

***

EVANĐELJE PO FRIEDRICHU

Monotonija nema kotače.
Svom svojom snagom gura dalje po

gruboj površini. Silom.
Zlatne strukture i

sveznajuće oči na vrhu
piramide posve su dovoljne.

Stara majka je jela brašno,
zalila ga vodom, da siđe dolje;

riječi napisane prije (iako su
nastale naknadno) pomažu pri

gravitaciji. Okrenu se naglavačke.
Potom poletimo prema nebesima.

***

NIJE ISTINA, ALI JESTE

“Ja ne učim svoga sina strpljenju.
Učim ga što je to ljubav.” Ideje su se

pomiješale sa svetom vodicom
i dobile potpuno nove definicije;

ljubav je nestrpljiva – bar tako kaže
gospođa u žutoj haljini, koja sjedi

u prvom redu gradske katedrale,
pijuckajući vino s ludim gljivama.

Čak i moj pas pokušava uhvatiti
susjedovi mačku crnog repa;

a kad zatvoriš oči, vidiš majku prirodu
u potpuno drugačijem svjetlu – bez nje.

***

(ANTI)MATERIJALISTIČNO

Djeca su već
krenula niz tobogan.

Vjetar bjesni
na vrhu,

a trolovi su dovoljno
sjajni, da puste

krilate ptice
dolje. Ne na

dlan. Dolje
I paaadaju. Hop!

I nema vjetra.
Ima još trolova.

– iz zbirke Kontejner, 2016. –

preveli VLADIMIR VIDAKOVIĆ i ŠURA DUMANIĆ

________________________________________________

ALEŠ JELENKO (Celje, 1986.) iz Slovenskih Konjica, magistar menadžmenta. Objavio je zbirke pjesama Kontejner (2016.), Prvinska govorica (2017.), (Ne)obstoj (2018.), Paralelna vesolja (2021.), Terra incognita (2022.) i Socialna omrežja (2025.). Objavio je i knjigu kratkih priča Zgodbe iz podtalja (2020.) te knjigu dramskih tekstova za kazališta mladih Praznina (2020.). Autor je i stručnih knjiga Spopad z moralo (2010.) i Vpliv etike na inovativnost in razvoj gospodarstva (2019.). Objavljuje u časopisima Literatura, Sodobnost, Poetikon, Apokalipsa, Mentor i Vpogled. Dvostruki je finalist Festivala mlade književnosti Urška, finalist Pesničkog turnira, dobitnik nagrade Mentorjev feferon za najbolju prosvjednu pjesmu, pobjednik međunarodnog natječaja Ritratti di poesia u Rimu te dobitnik Općinske Prešernove nagrade za iznimna postignuća na području kulture. Idejni je voditelj književnog festivala Spirala i urednik istoimenog književnog časopisa. Prije dvije godine sa zbirkom Terra incognita izabran je za sudjelovanje na festivalu Pranger, a prošle je godine nominiran za nagradu Velenjica – Čaša nesmrtnosti za vrhunski pjesnički opus desetljeća.

POEZIJA IGORA VESOVIĆA

poezija

DA LI BUBE MOGU…

Mogu li bube dići glavu
i uprti pogled u nebo
kao mi?
Kada zgaziš bubu kržljavih krila —
onu koja gamiže i puza
i najveći stvara zazor —
ili pobediš mrskost da je preneseš na sigurno,
ona ne zna za tvorca sudbine
ni glasonošu svoje kobi;
Sudiji svom il’ spasiocu ne vidi lik.
E, tako ni ti, podno neba,
bubo moja mala.

***

ŽIVETI JE TRPNI GLAGOL

Kad klecaš, dok lutaš, razmišljaj:
Koliko nesreće možeš da podneseš a da sam
ne počneš da stvaraš nesreću? Koliko sreće
možeš naći i da je umnožiš pronoseći je?
Smisao tvog pohoda do mraka počiva
između ova dva pitanja. Bavi se odgovorima,
kad ne vidiš smisla. Nesreća raste,
sreće je sve manje, i zapitati se već je
pola posla.

***

U NEVREMENU

Pad s konja.
Metak suparnika.
Kraj obale kaplja.
Smiraj disanja
u bolesničkoj sobi.
Sve klice pesama
rođene u času
pesnikovog umiranja;
neporođene u zapis —
Kuda one idu?
Žalimo samo što nije bilo,
što se udavilo u raskoraku
zamisli i zbilje

***

DVE KAPI

Kaplja odzvanja;
na prozoru pada kiša.
Srodna kap se, iza gora,
sliva niz bukov krst.
Klizi između
dve grude,
kroz zemlju — na jedno drugačije drvo,
ponire, nalazi procep
i pada na obraz — kao suza.
Hladni obraz
koji smo ljubili.

***

PO RASTANKU

“Molim bogove ili sveukupnost vremena
da moj život zasluži zaborav
da moje ime bude Niko (…)
ali da neki stih potraje
u noći naklonjenoj sećanju.”
— HORHE LUIS BORHES

To što drugima radimo sve što radimo
s idejom da će nam biti izdata hvala
nad posmrtnim buketima,
i čast ukazana nakon što legnemo u zemlju,
da će prijatelji pronositi sećanje o nama
i pustiti suzu nekada nad slikom,
da ćemo biti klica novih ushita i htenja —
bez da ikada išta o tome doznamo
kada se zavesa veđa nad zanosom spusti
— nekome je potvrda praprirode sebičluka,
a drugom sadušja i ljubavne vrline.
Ostaju dela da ćutke mirišu.

______________________________

IGOR VESOVIĆ (1993), dramski pedagog i autor iz Beograda. Aktivan u oblasti poezije, prevođenja, pedagoškog i angažovanog teatra, kao i u radu sa mladima u kulturi. U poeziji istražuje teme gubitka, tišine, lične istorije, odnosa i svakodnevnog preispitivanja. Objavljivan u sopstvenom uredništvu pozajmljenog internet prostora. Piše između intimnog i javnog, sa uverenjem da pesma ne postavlja samo pitanja, već daje i odgovor — onda kada se isti traži u istini koju ne možemo da prećutimo.

KRATKA PRIČA ANICE MILIČEVIĆ: SUNCOKRET

proza

Vlak je iznenada poprimio boju fuksije. Sve oko nje namreškano je i neopipljivo. U ušima čuje poznato zujanje. Prsa joj se nadimlju od prikrivenih želja. Kuda zapravo ide? Je li ovo odlazak ili povratak? Smetaju joj jarka svjetla kabine, sjedala su previše plava, hodnici zagušljivi. Fantomski priziva u misli njegov dlan. Što će joj reći kada se napokon ugledaju?

Vožnja do prokletoga Frankfurta traje predugo. Zadnji put vidjeli su se u Šerbinoj studentskoj sobi. Jedino što pamti od toga susreta je odjek pepeljare od zid pun vlage. Ma koga laže? Pamti sve. Svaku riječ, boju glasa, dlačice tek izrasle na njegovoj čeljusti.

Ruke su joj umrljane od sjećanja. Prsti ljepljivi, kao kada je bila malena i umakala ih u slatko od šljiva. Trebali su joj mjeseci da potisne otiske vrelih pogleda i prešućenih riječi.

Zašto onda putuje k njemu? Možda odgovor dobije tek na izblijedjelim pločnicima i zvuku oksfordica što se približavaju. Pita se je li dobio njenu poruku. Hoće li je sačekati? Hoće li mu se u rukama klatiti jedan jedini suncokret kao onoga jutra kada su priznali jedno drugome što osjećaju?

Vani je počelo kišiti.

„Kako prikladno“, pomisli, „čak mi i nebo poručuje da je ovo jedan usrani klišej“.

Otvara ruksak u potrazi za sendvičem. On će se iznervirati kada mu kaže da ponovno ne jede meso. Prečesto joj se činilo da se hvataju grčevito za trenutke sreće, kao ose što navaljuju na već isušeni i izmoždeni grozd u kasnu jesen.

Za sve je kriva njena glupa usnica. U nju je zubima utiskivala riječi, umjesto da ih izgovori njemu. Zapele bi joj na sredini grla, klizile i koprcale se. Njihov izostanak stvorio bi bolnu prazninu. Prekasno je shvatila da sve što ne kažemo svejedno nastavlja svoj sablasni, polutanski život negdje u zapećku duše i uma. Baš kao onoga jutra kada ju je zatekao u studentskoj kafeteriji.

***

Osjetila je da dolazi. Zrak se najednom zgusnuo i težina udisaja rasla je obrnuto proporcionalno njegovoj blizini. Počela je skupljati knjige i note sa stola. Bachova partita u E-duru razletjela se posvuda. On se sasvim nježno spustio na pod i krenuo skupljati papire.

„Di ti je provedba, evo pronašao sam sve do prelaska na dominantu..?“ pruži joj snop u stisnute dlanove.

Ona šuti. Osjeti svoju donju usnicu kako se trza i bubri.

„Aj, popij kavu. Molim te. Aj, pa ćemo dalje…“, gleda je svojim dubokim, tamnim očima.

Ona grize usnicu i guta sve što bi mu željela reći. Jer, što ako to bude premalo?

„Sorry, moram ovo srediti. Previše je falš, a profa mi dolazi prekosutra“, izgovara i okreće se.

Nervozno lupka prstima po stalku za note, bilježi si oznake. Vadi iz kutije kalofonij za gudalo i odsutno premazuje strune. Svi misle da je umjetnost sloboda. Za nju je ona plod pažljivo birane i osmišljene strukture. Polako odlaže violinu na klimavi, drveni stolić i briše si čelo. Žedna je.

Otvara vrata učionice i zatekne ga naslonjena na zid. Ulovio ju je nespremnu. Nije stigla izgraditi svoj bedem i osjeti kako tone, propada, nestaje.

„Znao sam da bez veze pizdiš, nije uopće falš. Uvijek si ista“, šeretski joj dobacuje.

„Ne seri“, odreže i produži do WC-a.

Sjela je na prljave pločice, obgrlila koljena rukama i plakala. Ne za njim. Za sobom.

***

Bože, bljuje joj se od ove glupe salame s proteinima graška, soje ili čega već. Možda joj je Marija spremila bananu. Zbog nje i sjedi sada u ovome vlaku. Rekla joj je to, uz jutarnju kavu i dim Eva Slims cigareta.

„Znaš li ti koliko je on tebe, jebote, volio? Ma, kruh te nedo, mislim da te još uvijek voli…“

„Od kud sad to? I ne, nije, on je…ne znam što je, ali znam da sam morala otići. Pa, sjećaš se kakva sam bila, sjećaš li se…!?“

„Nisi ti, ženo, otišla. Ti si pobjegla. Slušao te svaki dan iza vrata dok si pilila po toj svojoj violini, svaki dan dok nije krenuo za Frankfurt! Kažem ti, volio te. A ti…koza“, završila je i otresla pepeo u staklenku na stolu. Nije joj rekla da se nešto nepovratno slomilo te noći kada je čula da odlazi.

***

Bili su u Šerbinom stanu, na laptopu je svirao Miladin Šobić. Boca se zavrtjela i čep je pokazivao prema njemu. Odabrao je istinu.

„Je, poslije lipanjskih rokova. Imam rođaka u Frankfurtu“, prošaputao je pognute glave odgovor.

Sjedi na rubu Šerbinog kreveta i sluša ga kako joj govori da je zadnjih par mjeseci jedva pregurao. Da je htio ubiti nekoga kad mu je rekla da ima dečka. Da je ona njegov Mostar, njegov cvat lipa, njegova mokra ulica.

„Nisam“, šapuće jedva čujno.

„Što nisi?“

„Imala dečka“, gleda ga netremice i smiruje dah.

S njim je uvijek tako, čini joj se da leti i da granica ne postoji, srce se ne može zadržati unutar tijela. Zatim počinje. Stopala se znoje, dlanovi stišću. Nije dovoljno lijepa, nije dovoljno pametna. Nije dovoljna.

Palčevima joj je ocrtavao obraze, molio ju da kaže bilo što. Ostat će zbog nje, zvat će je u kino, otići će napokon na tu večeru, sve će biti drugačije ovaj put. Samo neka mu kaže. Ako ga još uvijek želi, ostat će.

„Sve je uredu. Znaš da ne bi išlo, nismo mi više ti ljudi“, izgovara, a u usnicu utiskuje „Ostani.“

Zatvara vrata i čuje ga kako razbija pepeljaru o zid.

***

U daljini izvire grad. Koliko svjetala, pomisli. Jedna od tih treperavih točkica je njegova. Vjerojatno je u trapericama i potkošulji, isprobava nove rifove i harmonije. Donja čeljust mu je stisnuta i čelo se mršti od napora.

„Podcjenjuješ me. Misliš da ja to ne mogu“, procijedio je jednom, optužujući.

„Mislim da gubiš vrijeme na nepotrebne stvari, past’ ćeš iz solfeggia i polifonije. Znaš da bez toga gubiš godinu“, bila je uporna i tvrdoglava.

Bože, kada bi se barem život mogao izvrnuti kao rukavi tek oprane bluze. Uzela bi mu ruku i poljubila vrhove svih prstiju. Nema veze, rekla bi mu, zajedno ćemo, nije ti to teško, tvoje su stvari puno teže. Prešla bi palcem preko njegove čeljusne kosti, pobrisala nesigurnost.

Čuje glas s zvučnika, vlak Zagreb-Frankfurt am Main stiže na peron 103. Prikovana je za sjedalo, grčevito stišće rub svoga ruksaka. Podiže pogled prema ostakljenom stropu željezničkoga kolodvora. Učini joj se da je bljesnuo jedan suncokret. Tu je.

Vlak se zaustavlja, ljudi su nervozni i guraju se što prije van. Niz obraze joj kapaju suze. Vožnja je ipak trajala predugo.

„Žao mi je“, šapuće i grize donju usnicu.

______________________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i etnomuzikologija.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.), Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.), Odjeci grada na Dravi ( Prof&Graf, 2025.).
U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024, te širi izbor za nagradu Na vrh jezika 2024. i 2025. godine. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci i objavljen 2025. godine u nakladi Općinske i narodne knjižnice Drenovci, njena priča „Zgrada koje nema“ odabrana je među 15 nagrađenih priča na Festivalu jednominutne priče u Požegi 2025. godine, na natječaju udruge Skribonauti Nastavi priču 2025. ušla je u uži izbor od deset autora, njena pjesma Ogledalo uvrštena je u zbornik Gradske knjižnice Solin u sklopu natječaja Naj pjesma, njena monodrama Nafaka preporučena za čitanje na natječaju Marin Držić Ministarstva kulture i medija, te rukopis Popravljačica svijeta ušao u uži izbor za nagradu PIŠIRIŠI Hrvatskoga društva književnika za djecu i mlade. Kratke priče, impresije i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora, Časopis Kvaka, Ajfelov most i Perkatonic.

NOVE PJESME BORIVOJA VEZMARA

poezija

PONOĆNI ZAPIS

spavao bih nego me gušenje
trglo iz sna
prasnu sa dna želuca
kiselina na grlo
i usred sna mi vazduh oduze
krkljajuć pomislih
gotov sam
jedva se izborih za udah
(to potraja desetak minuta
pa se umiri)
zatim uzeh stihove
volasa stivensa
o čoveku na plavoj gitari:
on ne svira stvari
kakve zaista jesu
(svet je u tonu i u pogledu
sve što vidi svira)
ni mi ne živimo stvari
kakve zaista jesu
(živimo ih kakvima ih vidimo)
mi više čak ne živimo ni stvari
kakvima ih vidimo
za ono čeg se dotičemo ne postoji
mesto sa kog bi se svet
neokrnjen mogao preneti
u melodiju
a stvari kroz njega
teku i ćute
i zvuci gitare
o stvarima
teku i ćute.

***

TRAKIJA

niko niotkud nije stigao
niko nikog napustio –
sve je još tu
duše i nebo
maske
stopala
ugljevlja žar.

***

PLATON

kad se duša na kraju vremena
spusti natrag
u telo
zaboraviće da nema
smrti.

***

RODOPI

jednom sam vozio dugo
senjivim šumskim putem:
svetlost kaplje
u pepeo
rodopi kaplju
u nebo.

***

NAČIN

način na koji rasteš
i propadaš
nije nimalo
fluidan
a duh
ređi od zraka
još nije ni svetlost
ni praznina.

***

SVET NE POSTOJI

svet ne postoji kao
oblik
svet postoji kao
prelaz –
ti si napetost utisnuta
u platno razlike i trajanja –
jedino mesto na kom je moguće
stati i osvrnuti se
onde je gde oblik više
ne poseduje sebe.

***

ULICE

obično prođem jevremovom
ako ne jevremovom onda
jovanovom
svaki gospodar naposle
otvori se u ulicu
svaki car i carica
kralj i kraljica
knez i kneginja
nastavljaju da dišu
u plućima ulica
svak znamenit pređe u ulicu
trg
bulevar
il bar u kakvo
sokače
svak značajan zasluži spomenik
il makar spomen ploču:
heroji političari narodni tribuni
umetnici –
svak zasluži mesto u javnom
pamćenju.
al i u skrivenom
otvaraju se ulice
ničije
–––
moja je
mesečeva.

***

ORION

oni što ostaju ne stoje
sa nama dalje otičući
ništa ne stoji umesto onoga što jeste
orion nije mesto u nebu
i kada neko ode
u živima se otvori praznina
ne kao rupa nego kao
prozor –
otuda bol
jer uđe više svetla
nego što duša može da podnese
i hladan dah ponekad prostruji
a nije od mrtvih –
to je trenutak u kom se živi
na kratko rašire preko svojih
granica
kao kad koža oseti
da više nije na ivicama tela
nego u zraku dodira
ništa ne stoji umesto onoga što jeste
mi ne posećujemo i ne vraćamo se
nema gde
ali kad neko od živih utihne dovoljno
ne od tuge već od istinske prisutnosti
on uđe u isti treptaj
u kom smo i mi
ne kao gost nego kao ton
zato se voljeni javljaju u snovima
bez jasnih lica
zato se javi miris koji nema izvor
ili reč koja nije bila u planu
to nisu poruke to je
poklapanje
vi mislite da nosite mrtve u sebi –
istina je obrnuta:
mrtvi nose vas
kao nedovršenu muziku
tuga nije znak slabosti
ona je dokaz da je nešto stvarno prošlo kroz tebe
i nije te uništilo
a kad tuga smekša i pređe u zahvalnost
koja nema objekat
tad prestaje pitanje:
gde je on?
i pojavljuje se drugo
tačnije:
šta je u meni postalo moguće
zato što smo se sreli?

_____________________________________

BORIVOJ VEZMAR rođen je 1971. godine u Pakracu, Hrvatska.
Objavljene su mu zbirke pesama: Opis mesta (Pančevo, Grafos, 2000), Ploča se otvara (Beograd, Zora, 2005), Noć u čitalištu (Zagreb, SKD Prosvjeta, 2008).
Knjiga Sidra u vetru izašla je 2023. u okviru festivala “Smederevska pesnička jesen” kao prvonagrađeni rukopis na konkursu “Zlatna struna”.
Pesme su izlazile, između ostalog, u časopisima: Treći trg, Književna reč, LMS, Koraci, Braničevo, Književni magazin, Polja, Povelja, Mons aureus, kao i u Ljetopisu SKD Prosvjeta te u Srpsko dalmatinskom magazinu.
Radi u biblioteci Filološkog fakulteta u Beogradu.

TRI PJESME ALEKSANDRE VUJISIĆ

poezija

KAD VOLIŠ

Kod ljudi sam uvijek voljela
ono što su mogli postati,
uvijek u zametku,
u pokušaju,
u niskom startu.
Kod godina nikad
nijesam voljela zime
uvijene u tamu,
proljeća koja kasne
i nema ih u martu.
Kod knjiga sam uvijek voljela
stranice zbog kojih sam drhtala,
koje su pjevale o čudacima,
kod svijeta nijesam voljela gužve,
tražila sam puste plaže,
leđa okretala ludacima.
Kod glasnika sam najviše voljela
da me mimoiđu,
kod gomile sam voljela kad ode
na drugu stranu, da me svi
zaobiđu.
Kod sebe nikad nijesam voljela
iskrenost,
opijenost,
u parčad razbijenost.
Kod tebe sam najviše voljela
ono što nikad nijesam preboljela:
kako ti sijaju oči
kad voliš.

***

STRAH OD (NE)POZNATOG

Nećemo pričati o tome
koje je ljetovalište bolje
ni gdje se može naći
ljepši pogled,
nestaće čarobni trenuci za tebe i mene
prošarani mirisom cimeta
u kuvanom vinu,
nestaće bezbrižnost subotnje večeri
koja ne zna za rokove i ustajale fraze,
divićemo se lažnom sjaju
izdaleka
jer smo prokockali pravi,
i žalićemo se kako je sve bilo bolje
kada smo bili djeca
(iako je istina da je svijet oduvijek bio loš),
pisaćemo jedno drugom
spiskove za kupovinu,
slaćemo saldo na računima
i plaćati kredite,
jer tako svi rade,
izgubićemo spontanost ljudi
koji se ljube
jer na svijetu od toga nema ništa važnije,
nećemo više nestrpljivo čekati
da se sretnemo nakon radnog dana,
zajedničke kese vući ćemo
bezvoljno iz predimenzioniranih marketa
u kojima radnice nemaju
stolice ni pauze
(a nesrećni ljudi na njih viču jer im naplaćuju kese),
gledaćemo iste filmove i serije
kao naši poznanici,
komentarisaćemo izbore
i crkve,
pričaćemo o tome kako smo se
odrekli pravih vrijednosti,
nakon kakve teške nesreće
ili bolesti dragih ljudi
pričaćemo kako je samo zdravlje važno
(i zaboraviti to nakon dva dana),
ljetovaćemo po programu,
zimi ćemo možda skijati,
pratiće nas sjajni ljudi
koji će se diviti našim
sjajnim fotografijama,
srešćemo nekadašnje prijatelje
i kolege, obećati im kafu –
ovog puta stvarno –
plakaćemo kada život postane previše
za izdržati
(o, kakva tuga!),
lako ćemo otpisivati sistematske preglede
na koje znamo da treba da idemo,
nećemo umjeti da prepoznamo
simptome umora i nezadovoljstva,
pisaćemo kratke poruke, duge poruke,
ješćemo brzu hranu
za spore bolesti,
sastavljaćemo iskrivljene slagalice stvarnosti,
javljaćemo se svima,
a nikoga nećemo poznavati,
plašim se:
nećemo umjeti da se otgrnemo
od svega
i da od strasti drhtimo
negdje gdje nas ne mogu dotaći
prstima olovnim i zabraniti nam
da budemo
ljudi.

***

AU REVOIR

Kažem svom očaju:
Idi, prošetaj malo,
nemam ja vremena
da ti život posvetim,
na kraju,
mogu da te oslobodim bremena,
da ti se za sve pakosti osvetim,
ti biraš.

Kažem svom strahu:
Idi igraj se s drugima,
ja sam gvozdena vrata
na plućima otvorila,
i ušle su ptice koje pjevaju,
i u jednom dahu,
u kameni kip sam te pretvorila,
Meduza sam očešljana.

Kažem svojim nesanicama:
nađite bolje jastuke,
nađite veće mrakove
i mjesec koji bolje šapuće,
ja spavam u gnijezdima,
ja se grlim s pticama,
biram uvijek raspuće,
vidite – opet svanuće.

Kažem svojim bolovima:
vi nemate plamen
koji je potreban za život,
ni oči, ni srce, ni ruke, ni usta,
i kad pomjerim kamen
ispod njega nema zmija,
samo zemlja pusta
ali, iz nje će ponovo
cvijeće rasti,
zemlja pamti
i traži proljeće.

_______________________________

ALEKSANDRA VUJISIĆ (Podgorica, 1979.) je profesorica engleskog jezika i književnosti i autorka zbirki poezije za odrasle:
– „Krvarim po pismima” (IK “Poetikum”, Srbija, jun 2022.),
– „Slon na trapezu“ (podržao Sekretarijat za kulturu Glavnog grada, Crna Gora, septembar 2023.),
– „Igrokaz“ (IK „Nova poetika“, Beograd – Srbija, jul 2024.)
– (R)evolucion (IK Avant Editorial, Madrid, Španija, 2026.) – izdanje na španskom jeziku;
– Zbirke poezije i proze za djecu „Djetinjstvo u džepu“ (izdavač Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, Podgorica, Crna Gora jul 2023.)
– Interaktivne dvojezične slikovnice „Priča skakavca Paja“ (podržao Sekretarijat za kulturu grada Glavnog grada, Crna Gora i Ministartsvo ekologije, održivog razvoja i razoja sjevera, novembar 2025.).
Dobitnica je više nagrada na međunarodnim konkursima i festivalima, među kojima su priznanja časopisa „The Poet“ iz Ujedinjenog kraljevstva, festivala „Il Melleto di Guido Gozzano“ (najbolji strani autor), „Ossi di Seppia“, „Amilcare Solferini“, „Međunardonog festivala Grada Arone“ i „Premio Literario Gazzeta dal Tacco“ iz Italije. Aleksandra je dobitnica i niza regionalnih nagrada: proglašena je najboljim stranim autorom na festivalu za djecu „Stihuvalki“ – Sjeverna Makedonija 2021. godine, festivala „Književne iskre“, Sjeverna Makedonija, 2023. godine, laureat je Festivala „Pero Živodraga Živkovića“, Bosna i Hercegovina 2025., Festivala umjetničkog stvaralaštva za djecu – FEDU, Bosna i Hercegovina 2025., nagrađena je na konkursu IK „Nova poetika“ i nagrada joj je uručena na Beogradskom sajmu knjiga u oktobru 2024 godine.
Piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski, korejski, albanski, makedonski i druge jezike i uvrštena u preko pedeset svjetskih antologija, među kojima su: „The Tenth Muse“, koju izdaje English Clarke University (Vorčester, UK), te godišnji časopis Univerziteta u Teksasu (Platevil, SAD).
Pokrenula je Kulturni centar “Čigralište” (www.bajke.me) kojim se promoviše značaj čitanja u ranom uzrastu i autorka je programa radionica za djecu i mlade. Trenutno priprema zbirku poezije za odrasle (R)evolucija na osnovu podrške dobijene na konkursu Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kao i slikovnicu za djecu „Bajku o lavu Liru“ koju je podržao Sekretarijat za kulturu Glavnog grada.
Živi i radi u Podgorici, Crna Gora.