Bilo je to ono slavno i nesigurno doba kada vlast nije uspijevala nadzirati čitavo područje zemlje, te se posvema ustalio običaj da u okolici kakvog grada, u najbližoj šumi, svoj nastan ima četa razbojnika. Kako su priprosti ljudi odvajkada odmetništvo držali romantičnom ludošću naspram ugnjetavačke čizme vlastite države, skupine vihorastih bandita mogle su računati na diskreciju stanovništva, a katkad i na potpunu podršku. To su odmetnici svesrdno koristili, pljačkajući često i iznenada bogate trgovce i državne službenike, a katkad, ruku na srce, i pokoji siromah postade žrtvom njihove obijesti. No, slični slučajevi bili su rijetki i nepotrebno ih je naglašavati, jer to može samo iskriviti našu predodžbu o ljudima s one strane zakona.
Jednom neki gradski trgovac, hoteći biti lukaviji od moguće opasnosti, pošalje svoju kćer, priprosto je obukavši, u susjedno selo da prenese veću svotu zlatnika. Nadao se da razbojnici neće napasti jadno djevojče. Svakako da je bio zaveden pričama koje su se u to vrijeme ispredale uz vatru te veličale ponos i častoljublje odmetnika, jer vođi razbojnika, skrivenom u grmlju pokraj puta, nije promakla iznimna ljepota mlade djevojke – ljepota koja bijaše plodom svakodnevne i usrdne njege, a to bijaše nepoznato običnim seoskim prostakušama. Možda je silovitost karaktera nadjačala njegovu osjećajnost, te on iskoči iz zasjede, zarobi djevojku i smjesta je htjede povaliti pod prvim stablom, kako bijaše red i kako se već običavalo u ono doba.
Djevojci navriješe suze na oči i plačući zamoli razbojnika da je pusti kući.
– Što bi me moglo odvratiti od namjere i natjerati da te netaknutu pustim? – upita je razbojnik.
– Dopusti da ti nešto ispričam – zamoli ga djevojka, a ovaj nakon kraćeg razmišljanja pristade.
Tada ona rastvori svoje uplašene oči i poče pripovijedati. Pričala je neku veoma lijepu priču. Potom joj se disanje smirilo a grudi se stale uzdizati i spuštati vrlo odmjereno i stidljivo. Bandit je kao začaran gledao u njeno zaneseno lišce te udivljeno slušao bogatstvo riječi koje se ljepotom ni sa čim nisu mogle usporediti. Kad je djevojka završila, odmetnik joj reče:
– Bila je to lijepa priča. Zaslužila si da te pustim.
I tako je po djevojku sretno završila ova mala zgoda. Nakon stanovitog vremena isti razbojnik dospije u zatvor, a kako je cijelog života plesao na tananoj niti između pravde i nepravde, taj ga nezavidan položaj ne bi uopće pogodio da sljedećeg jutra nije padala odluka kobna po njegov život: trebali su ga objesiti. Satjeranom u škripac, te mu noći sine očajnička zamisao pa, sjetivši se one lijepe priče, pozove noćnog čuvara zatvora i stade mu pripovijedati. Izvrsno je zapamtio sve djevojčine riječi i vjerno prepričao lijepu priču.
– Čovjek koji ispriča ovako lijepu priču – reče mu čuvar zatvora – ne može biti zao. Ti ne zaslužuješ umrijeti.
Izrekavši to, s nekim neobičnim odsjajem u očima, čuvar otključa vrata ćelije i pusti odmetnika na slobodu. Vjerojatno to ne bi učinio da je znao kako će sutradan, zbog svoje nepromišljenosti, namjesto razbojnika on biti obješen.
Nekoliko godina kasnije razbojnik se oženi i nastani u drugom kraju, s namjerom da mirno i pošteno proživi ostatak života. No, jednog dana neka opaka bolest baci njegovu ženu u postelju. Nakon mnogo toplih čajeva i hladnih obloga, njezin se život nađe u Božjim rukama, te budući odmetnikom, a ne znajući što da još učini, on sjedne do njenog kreveta i ispriča joj, polako i biranim riječima, onu lijepu priču. Kao da se malo nasmiješila, kao da je život ponovno ušao u njezino tijelo. Sljedećeg je dana žena već uzmogla hodati, a uskoro je bila potpuno zdrava.
Grijesi iz prošlosti ne mogu se jednostavno izbrisati, a ljudskoj pravdi nije nimalo lako uteći. Tako se vlast, ipak doduše sa zakašnjenjem, dočepala našeg bandita i milosrdno mu podarila vječni mir. Njegova ga je žena mnogo godina nadživjela, a na svojoj samrtnoj postelji, ćuteći ledene prste smrti za vratom, pozove najmlađeg unuka, i, kao najveću tajnu, ispriča mu onu sudbinsku lijepu priču.
Prolazile su godine i unuk je odrastao u skladno razvijena mladića, blagog pogleda i tamne, pomalo kovrčaste brade. Razmišljajući jedne večeri o svojoj pokojnoj baki, sjeti se da mu je na samrti ispričala neku lijepu priču. Međutim, shvati da se same priče nikako ne može prisjetiti, pa, želeći nekako odati poštovanje prošlosti koja se neće tako skoro ponoviti, napiše ovu priču i nazove je lijepom.
***
EDO BUDIŠA, hrvatski književnik (Rovinj, 20. VIII. 1958 – Trst, 24. X. 1984). Diplomirao pravo u Zagrebu. Od 1979. objavljivao pripovijetke u Studentskom listu i Quorumu. Te su pripovijetke djelomice skupljene u zbirci Lijepe priče (1984), a odlikuju ih, kao i roman Klub pušača lula (1984), osviještenost pisma, sklonost fantastičnim situacijama i likovima, vješta naracija, intertekstualnost i suptilan izraz. Zahvaljujući tim značajkama smatra se jednim od najistaknutijih pripadnika kvorumaškoga književnog naraštaja, koji je obilježio hrvatsku književnost 1980-ih godina. Djela su mu sabrana u knjizi Ponovo probuđeni čovjek (1999). (hrvatska enciklopedija)
priča je preuzeta iz knjige “PRIČE IZ ISTRE: Hrvatski pripovjedači XX. stoljeća. Izbor” Daniela Načinovića, Sveučilišna knjižnica u Puli i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 1999.
čovjek-časopis 