sve zavisi od nečega a ja često od sunčane strane ulice uronim u svetlost i kroz prelome gledam ljude što se mršte jer im ide u oči devojčica je ugazila u blato mama joj viče kravo jedna rekla sam ti nemoj tamo jadna mala devojčica zavisi od te budale sve zavisi od nečega sunčana strana ulice posle duge zime prolazim mamu i devojčicu ali ostaje gorko kao da nikad neće biti bolje kao da to ne zavisi od nas.
***
IZGLEDA DA JE SVE PREVARA
izgleda da je sve prevara to o radu trudu i životu ja znam taj očaj čoveka bez posla koji je juče bio radnik a danas gleda u svoje ruke koje pale cigaru i misle da više ni za šta nisu nekad pomirišem u prolazu plavi radnički mantil koji visi na vratima u garaži kod mog tate dobro da je stigao do penzije pomislim on bi bio jedan od onih što se ne snađu gledaju u svoje šake ispred prazne fabrike i pitaju se gde su pogrešili nigde izgleda da je sve prevara ako više radiš samo se više umoriš.
***
PREOBRAŽENJE
danas sam od leta postala jesen pod drvetom kraj reke u meni je dečiji strah od grube reči i nerazumevanja od ljudi od policijskih kola malih rečnih zmija visine i saobraćaja bojim se isto kao nekad a stalno govore treba raditi na sebi ja mrzim bavljenje sobom preobražavam se prirodno punim se ko mesec ne znam kako da postanem bolja ali i ovakva uspem nekom da osvetlim put.
***
OKO PONOĆI
nešto pre ponoći knjižara je i dalje puna ljudi gledaju u knjige i meni je drago ali malo i žao svih nas koji se drogiramo čitanjem uzela sam telefon da te pozovem ali sam se setila da si umrla i da je sve manje onih koje mogu da pozovem u ponoć kao da je podne strašna pustoš me je uhvatila tu, među ljudima rekla sam sebi šta sad ako ne znaš šta da radiš uzmi knjigu i to je nešto.
***
OČEKIVANJA
tu gde je sahranjena prababa a sada baba bilo je mnogo drveća a sada ništa sunce udara u teme sa druge strane liže vetar jer vetar uvek mora na groblje kao i život malo miluje malo šamara uvek sam se pitala zašto ljudi dolaze ovde i zašto idu u svatove tu smrt sedi za stolom a lepo je verovati da nema kraja životu i ljubavi kad sam bila dete tu je bilo mnogo drveća i jedan stari zarastao grob sa požutelom slikom devojčice tad sam prvi put videla da i deca leže na groblju stojim tu i jedino što sada osećam je da vreme teče a tada sam mislila da me čeka bog zna šta.
VITOMIRKA TREBOVAC rođena je 1980. u Novom Sadu. Objavila je zbirke pesama Plavo u Boji (Škart, Beograd, 2012) i Sve drveće sva deca i svi bicikli u meni (LOM, Beograd, 2017)
Glad je oštra kao pravi kut izgriženi nokti presavijen papir u torbi rub vaze sa Hrelića hladan zid do golih leđa.
Glad je glasna kao migrena u proljeće utakmica na susjedovoj televiziji moja prijateljica usred prekida prosvjedi lijevi i desni noćni išijas na desnom boku bušilica kod zubara.
Glad je najveći pauk u gradu žena obučena u sivo najružnija riba u akvariju treća kava popodne kosa u odvodu.
***
KATJA P.
Željela sam stropove toliko visoke da bi ptice iznad moje glave imale dovoljno mjesta za napraviti krug i vratiti se tamo odakle su došle, a da se ne uplašimo i ne dodirnemo.
Željela sam zidove najdeblje da ne čujem tuđu djecu i mačke da mogu glasno voditi ljubav i u miru se svađati kada je ponestane pa sutradan bez srama lijepo naspavana i probuđena u tišini pozdravljati susjede.
Željela sam ovdje umrijeti jednom u dalekoj budućnosti od srčanog udara stara kao što je bio moj stan do danas malo prije sedam ujutro Od konačnog treska šamara buđenja zaista poskočilo je srce u ptica buba greda susjeda moje.
***
ZAMISLI
Zamisli da smo prije konačnog odlaska kišu, sunce, pelud i fotosintezu pospremili u torbe a drveće je zavladalo svijetom i preraslo svoje pretke i to samo od svjetla u kućama koje smo svojatali pa napustili.
Zamisli dan je noć i noć je dan a vrijeme nema tko brojati ono se spominje samo među najžilavijim pticama koje više nitko nikada neće nišaniti iza pračke.
Zamisli crno je bijelo i bijelo je crno a sve između su sijene koje nitko neće očešati nositi primijetiti Cijeli svijet je plesna dvorana za noćne leptire.
***
PODNE
Podne je upozorava najveće zvono u selu U loncu je juha u torbi su knjige a u rijeci ribe Na vijestima kažu da će padati kiša i grad
Podne je podsjećaju nas mokri poštari bez kišobrana U pećnici je meso, mačke su u haustoru a djeca na dvorištu Na vijestima kažu da će sijevati
Podne je Uskoro ćemo sjesti za stol a do tada na televiziji gledamo one neustrašive kako čekaju tramvaje avione i ljubavnike mokrih mantila i nogu kao spori divovi iznad malenih rijeka uz kolnike
Podne je Na vijestima najavljuju početak ljeta Danas će padati sve osim aviona A mi, mi ćemo snisnuti zube i sve koje volimo zatvoriti uz sebe na sigurno i suho pa sutra u ovo vrijeme pričati o još jednom smaku svijeta
BEATRICA KURBEL (1989.) rođena je u Osijeku. Završila je dramaturgiju. Osim što pretežno piše dramske tekstove i dramatizacije, sa poezijom se sastajala i rastajala nekoliko puta u zadnjih desetak godina. Živi i radi u Zagrebu.
Prošlost je đak generacije koji čeka na presađivanje koštane srži. Prošlost je starica koja se srami svog dobrog zdravlja. Prošlost je pakao. U njoj su velike oči. Prošlost je pakao čak i kada je dobra. Gledaju te. Pakao je dobar čak i kada je pakao. Pakao ne možeš poljubiti da prođe. Ima jedna te ista tvar u oklopu kornjače, ljudskom noktu, koprivi i rogovima kopitara. Tu smo tvar previdjeli. Ništa o njoj nismo naučili. Nismo znali. Neznanje je loše čak i kada je utjeha, a utjeha je najgora, utjeha je budućnost.
***
KRIVI ZUBI
Objesili smo se o klinove nakon što smo ih zabili jedni drugima u srca koja smo potom ukrali i bacali ih kao frizbi fluorescentnih boja.
Ukoričili smo adrenalin na prostranoj livadi koju potapamo vještačkom akumulacijom tako da smilju i bosilju pod pazuhom rastu škrge.
Kalimo udicu na tankom gajtanu od legure svilene bube i srebra. Zagriz naše djece biće nepravilan, ali taman za njenu kuku.
***
SAVSKI BRZACI
Nedjeljom atlas olabavi stisak, a opruga prestane da trne. Huk poždere muk. Ostanu tek iznutrice sivoj čaplji Pritki čija je posebna moć jednonožni asketizam i obrušavanje.
***
KIŠOBRANDŽIJE
Sada se čini izmišljenim ali majstori za pokvarene kišobrane znali su sramežljivo taknuti zvono na našim vratima. Stavila bih knjigu, dvije, tri, one očeve o radnom pravu ili one što su se uzimale na metar, samouspravno bih se popela i, po ko zna koji put, zadivljenim mrštenjem, bezdisajno, gledala kroz špijunku.
Predmeti su onomad zamišljani trajno. NEMA BACANJA sloganistički je proganjalo nekadašnju djecu sa sela, u dvosobnim koračnicama, snagom jeresi njihovih roditelja u čiju su rijeku ušli drugi put, snatreći put mlaznih tragova aviona,
ANETA VLADIMIROV rođena je 20. decembra 1980. u Bosilegradu u porodici Vinka i Mire kojoj se četiri godine nakon pridružio Vladimir. Odrastala je u Despotovcu. Školovala se u Jagodini, a potom Beogradu gdje je završila sociologiju. U Hrvatskoj živi od 2006. Ima kćer Sofiju.
Pokraj posuda u kojima su barbari ostavljali do kraja nepojedenu divljač,
doznao sam kako ću umrijeti.
Dogodit će se to u nekom sparnom svitanju, u kojem će oblaci tek stalno sliniti no nikada se neće valjano oznojiti.
Gležnjevi će mi se preplesti, moj će jezik rigati kletve, u krvi sijevnut će munja, a moja napeta bit zamrijet će odmah.
Umrijet ću, a zvijezde to nikad doznati neće jer samo ja imam mapu njihovih nedotaknutih površina,
ni Vilen neće uspjeti okruniti me lukom svoje duge.
***
0
Niti su se šarene lopte kotrljale svojim nepravilnim krugovima. Niti su svjetlosni izvori zauzeli svoja upravljačka mjesta. Ni užareno kamenje lebdjelo nije bestjelesnim prostorom. Niti se glatko plavetnilo nadvilo nad okolinom bez ikakvih svojstva. Niti je meka bjelina naselila zaobljeni svod. Niti se munjevito smjenjivao tren za trenom. Ni pojave nisu bile obilježene ni riječi imenovane.
Samo su tamni ognji smireno hladili bezbojnost, koja se lijeno savijala kroz šuplju sferu.
Još uvijek nije došlo do Velikog životvornog susreta.
***
NA MOSTU
Titra opna pod njegovim dlanovima, na izlomljenom jeziku u grlu reži mu šansona, i nada da će danas u kuću donijeti kovanicu više nego jučer, da ga otac ne bi udario mnogo grublje od onog kako on udara u tarabuku svoju i oboji mu kožu izrazitijom modrom od one na nateklim prstima, dok svira.
Obezglavljeni imperator Kamenovana grofica Obješeni svećenik
Zapaljena vještica Raspnuti mesija Mrtvi Bog
Počasni plotun!
***
PROGONSTVO BUBA
Plavimo žalce u ognjištu nazvanom Vataša.
Palimo mravinjake u Oslomeju koji bljeska u natprirodnoj ekstazi.
Pustošimo paučine u Krstovaru, koji smo bakljom okrunili.
Praznimo pčelinjake u Mrežičkom, u kojem zavijaju zimska svitanja .
Duge povorke nepokornih buba povlače se dostojanstveno iz svojih složenih nastamba, pokazujući pronicljivo da su svjesni koliko smo se prema njima neprijateljski postavili.
No uskoro će doći dan kada će nam očajnički nedostajati da nam po koži gmižu. Čeznut ćemo za njihovim bezopasnim ugrizima, koje toliko nepravedno kažnjavamo drakonski; I lutat ćemo poludjeli nad tlom kojeg smo sami umrtvili,
jer tada neće biti podanika nad kojima se možemo osjećati nadmoćnima.
ISTOK J. ULČAR rođen je 11. rujna 1996. u Skopju, na ginekologija općine Čair. Objavio je pjesničke zbirke: „Sjene cirkuskog šatora“ (2014.), „Intenzivni tečaj agonije“ (2016.), Hrvojevi stihovi“ (2018.) i „Bujica iz pepela“ (2020.) Dio njegova stvaralaštva je zastupljen u nekoliko objavljenih zbirki izbora pjesama mladih makedonskih i eks-jugoslavenskih pjesnika: Antologija mlade avangardne makedonske poezije“, „Lirski Dekameron“, „Rukopisi 36“, „Očuđenja 1-2“, „Glasovi novog stoljeća“ i dr. Sudjelovao je na više pjesničkih čitanja od kojih izdvajamo: „Noć bez interpunkcije“ u okvirima Struških večeri poezije, „Pjesnička noć u Velestovu“ kod Ohrida, „Pjesnici za promjenu“ u Strumici u sklopu festivala „100 Thausand Poets for change“ (jednom i u neslužbenom djelu D. festivala), „Astralne projekcije“, „Bijela noć“, „Pjesnilo“, na nekoliko slem-čitanja i dva pjesnička događaja (slem-čitanje „Večer otvorenih mikrofona“ 2014. i čitanje u sklopu manifestacije „Dani makedonske kulture, 2019. u Beogradu R. Srbija. Pjesme su mu prevedene na srpski, mađarski i engleski jezik.
krletka od kostiju prekrivena kožom dečački ožiljci ispod majice
brzo odskočiš od stola još brže se vratiš tvoje misli su jasne, snalaziš se
ostavljam skoro netaknutu činiju supe s rezancima
odlazimo
autobuska stanica pozdrav mek i prisan
glupi kišobran sprečio me je da te zagrlim i levom rukom
***
MALA RASEDNA DOLINA
izlazim iz vode prislanjam lice na tvoju mokru bradu kao nilski konj svoju njušku na zemlju kad u sumrak ispliva iz reke i počne da brsti tek izraslu travu nakon kiše
***
SUMATRANSKI NOSOROG
nalećem čelom na tvoja čvrsta leđa u letnjoj košulji u želji da te oborim na krevet i nežno se poigramo
nijednom nisi poželeo nešto više
neću te videti s posedelom kosom bradom umiljatošću dečaka koju ćeš zadržati, zamišljam uprkos starenju
volela bih da si ostao na nogama
***
LJUBAVNO PISMO MENTORKI
usamljeno mesto u čitaonici šire je od prostora teskobe u bezbednom domu
olovke koje si mi poklonila obrasta lišaj na stolu
ništa ne shvataj ozbiljno sem rada manje izgovora više doslednosti i posvećenosti
čvrstina autoriteta stroga ljubav
zareze, tačke, niz malih slova tvojih poruka i pesama zapisujem na papirima
napamet učim, podvlačim crvenim pratim kao uputstva praveći sebi mape, spiskove
tvoja brižnost je jutarnje sunce na obrazima umilnost pasje dlake na dlanovima, čelu
hrabrost, razum, samoodržanje
da si ptica bila bi plamenac raskošno narandžaste boje s jednom nogom na zemlji drugom uvučenom u perje
***
PAPIR SVESKE
čist kao pre upisivanja reči crtanja jedrilica s grafitnim zastavama
baš kao koža tvojih podlaktica još uvek neistetovirana
MAŠA ŽIVKOVIĆ (1994, Beograd) završila je Filološku gimnaziju, sada je studentkinja Filozofskog fakulteta na Odeljenju za klasične nauke. Pohađala je radionice kod Ognjenke Lakićević, a potom i kod Zvonka Karanovića. Učestvovala je na 34. festivalu mladih pesnika Dani poezije u Zaječaru i festivalu kulture Slovo Gorčina u Stocu. Dobitnica je druge nagrade Mak Dizdar za 2019.godinu. Kroz visoku travu joj je prva zbirka pesama u izdanju PPM Enklave.
odbrambeni mehanizmi su ono što nas održava živim; svaki put kada pomisliš da ćeš pregoreti kao izanđali komad tehnike bilo bi dobro da usisaš stan ili isečeš glavicu crnog luka i pojedeš je sa parčetom sira; prazni novčanik u unutrašnjem džepu tvoje jakne je raspomamljeno zinuo kao kakva džinovska provalija, a njegovo ćeš vrištanje lakše podneti ako pogledaš dečiji film koji si kao mali voleo da gledaš na novogodišnjem televizijskom programu; lezi na vreme u krevet, pokušaj da ustaneš ranije i već ćeš se bolje nositi sa tim što neki tvoji prijatelji žive silovanu svakodnevicu samo zato jer imaju neobična imena ili se zaljubljuju na neki krajnje nedopustiv način; svaki put kada pomisliš da nema nekog naročitog razloga zašto bi ustao iz kreveta, znojav uskočio u papuče i uputio se u još jedan dan, oteraj te misli, oteraj ih brzo, uradi sto trbušnjaka, pojedi kašiku meda ili maslinovog ulja, popij čašu vode, operi zube i brzinski izdrkaj pre odlaska na posao; tvoji i roditelji tvojih prijatelja polako, ali sigurno postaju kolekcija dnevnih doza lekova, operacija i iznenadnih umrlica, ali to je stvar na koju se može prestati misliti ako mozak umoriš redovnim pranjem veša, plaćanjem računa, terminom u teretani i terminima za natapanje jetre alkoholom; to što tvoji prijatelji i ti imate sve manje vremena da se viđate nije posledica nekih apstraktnih okova koji vam zveckaju oko nogu, ne, to je sasvim normalna stvar, naprosto su vas u viđanju omeli planiranje godišnjih odmora, prekovremeni radni sati i mamurluci samačkog života; svaki put kada bi oljuštio svoje srce, seti se da ti takvi napadi egzibicionizma nikad ništa dobro nisu doneli, ljubav je racionalna stvar, donesi ispravnu odluku, to što već mesecima živiš raspolućen, rastrzan između vlastitih želja i vlastite stvarnosti nikako ne može biti racionalno, emocije i nisu toliko važna stvar, da, umeju da izazovu neartikulisanu hladnoću, naročito noću, ali to nije ništa što se ne može rešiti nekom novom košuljom, nedeljnim roštiljanjem, sporazumnim dobijanjem dece, letovanjem u grčkoj, produženim vikendom u pragu, kreditom i pozajmicom, čašom viskija i svežom jabukom, odbrambenim mehanizmom, nekim slatkim malim odbrambenim mehanizmom, hladnom oblogom na čelu života, antibiotikom za koji ti nije potreban recept, najmoćnijim kontraceptivnim sredstvom, slatkim, malim odbrambenim mehanizmom.
moraš imati vere u odbrambene mehanizme, da nema njih, svi bismo izginuli, od pušaka i zakasnelih plata, od patetičnih nemani i siledžijskih pesnica, da nema njih, ne bi nas bilo sramota da priznamo da smo tužni, da nema njih, ništa nas ne bi sprečilo u tome da umremo od života.
BOJAN MARJANOVIĆ (Užice, 1990.), iz zbirke pjesama “Između dva rata”, Književna radionica Rašić, 2016.
Negdje sam naišla na krilaticu kojom se nastoji ublažiti surova stvarnost izolacije tokom pandemije: “Niste zarobljeni kod kuće, već ste sigurni kod kuće.” To, dakako, važi za neke od nas, i super, ali sve dok ta krilatica ne bude važila za sve, ideja da je dom sigurna luka trebala bi biti preispitana.
Uzimajući pojam doma kao sigurnog prostora — posebno kada je kao takav zagarantovan zakonom i procesima odlučivanja — zdravo za gotovo, ignorišemo ogroman dio društva. Ignorišemo one koji žive u siromaštvu, ignorišemo žene, ignorišemo osobe koje se identifikuju kao LGBTQI+, pripadnike/ce romske, aškalijske i egipćanske zajednice, te pojedince/ke u mnogim drugim grupama koji su sada itekako marginalizovani čak i ukoliko prije nisu bili.
Možda naša najveća briga ne bi trebao biti poziv da ostanemo kod kuće, već domovi u kojima nas ti pozivi zatiču. Kada neko kaže: “Ostanite kod kuće, spasite živote”, na to bi se trebalo gledati kao na moralnu odgovornost, a ne kao na moralni teret.
No, kada vam vlastito domaćinstvo izgleda kao ratište i kada se “kao kod kuće” osjećate više van svog doma, kuda da odete sada kada je ratno stanje i unutra i vani? Gdje, ili šta je sada dom? Apel “Ostani kod kuće” odjednom postaje itekako težak teret.
Izlazak iz kuće je u mnoštvu slučajeva, naročito kada je riječ o marginalizovanim skupinama koje sam spomenula, jedina stvar koja donosi olakšanje i stvara barem neki osjećaj sigurnosti.
DOM JE ONAKAV KAKVIM GA NAČINIMO
O domu kao konceptu intenzivno sam razmišljala kada sam bila daleko od njega. Našavši se u jednoj kući, nasilu sam je pokušavala ukalupiti u vlastiti ideal doma, ispunjavajući je stvarima na koje sam se navikla u svojoj prvoj kući, jedinoj u kojoj sam se i osjećala kao kod kuće.
Naravno, pretjerana upotreba riječi “dom” kao nečega čemu treba težiti, nečega apstraktnog što nadilazi puku zgradu i predstavlja osjećaj, doživljaj, smisao, nagnao me je da promišljam o tome gdje je moj dom i da li želim stvarati nove domove.
Ne znam da li postoje izrazi koji se više koriste od onih “moja kućica, moja slobodica” ili “nigdje nije kao kod kuće”. Budući da su te izreke ukorijenjene u naš jezik i mentalitet, pojam doma neizbježno postaje nešto sveto; toliko sveto da u težnji ka domu nekada i u potpunosti zanemarujemo način na koji domaćinstvo zapravo funkcioniše.
Da li je ustvari neodgovorno pridavati takvo značenje samoj riječi “dom”? Za nas koji pronalazimo veliku utjehu u našim domovima, da li bismo trebali ići toliko daleko da dom prestanemo doživljavati kao puku građevinu ili svojinu — kao mjesto gdje se jednostavno možemo obući kako želimo i raditi šta želimo — i počnemo gledati na njega tako kao da se u potpunosti podrazumijeva da bi se svako trebao “osjećati kao kod kuće” kad je fizički kod kuće?
Kada dom u kojem se “osjećamo kao kod kuće” postane norma, to nas sprečava da sagledamo izgled — ili potpuno odsustvo — domova drugih ljudi. Dok god smo zaogrnuti privatnošću vlastitog doma, to nas možda udaljava od onoga što se događa pred našim vratima, u susjedstvu pa i šire.
Dostojevski to ilustrira u “Zapisima iz mrtvog doma”, gdje je zatvorenik prestravljen činjenicom da bi mu zatvor na kraju mogao nedostajati. Teško je i pojmiti da bi zatvor mogao postati dom, međutim Dostojevski ne piše uzalud da je “čovjek stvorenje koje se na sve može prilagoditi” te da je ta prilagodljivost ujedno i najbolja i najgora ljudska osobina.
Zastrašujuće je to što se možete prilagoditi na zatvor. Zastrašujuće je to što se morate privići na nasilje. I zastrašujuće je kada je nasilje nečiji dom i kada je to naselje nevidljivo drugima.
DA LI SVI ZASLUŽUJEMO DOM?
Povrh svega, da li svi imamo pravo da zahtijevamo i težimo ka domu?
Kada opisuje solidarnost među ženama svijeta, Alison Vir (Allison Weir) ističe sljedeće: “Možemo udružiti priznanje borbi i konflikata koji nas povezuju, utopističku viziju budućnosti i dom koji svi zajedno možemo dijeliti.”
Ovdje se potraga za domom povezuje s utopijom i tako postaje vječna potraga radije nego udobnost ili norma. To ima veze s priznavanjem borbi i konflikata koji se mogu odvijati unutar doma te s nagonom za korištenjem ovog priznanja radi nalaženja zajedničkog jezika. Možda i najvažnije od svega, povezano je sa spoznajom da postoje ljudi bez doma u figurativnom smislu (doma kao doživljaja) i u doslovnom smislu te riječi (doma kao fizičkog prostora).
Koncept doma u oba smisla iskusila sam vrlo duboko dva puta u svom životu: prvi put u toku rata na Kosovu, 1999, i drugi put sada, 2020. godine. Valjda zbog toga što je potraga za domom u oba navrata bila mnogo značajnija — mnogo oštrija, takoreći.
Okolnosti su 1999. godine bile su posve drugačije i tada sam bila u godinama kada je dom mogao biti bilo gdje. Za jednu četvergodišnjakinju, dom može biti u šumi, na traktoru, u izbjegličkom kampu — pa čak i u bijegu. Ipak, u bijegu ne možemo naći utočište kada smo prisiljeni da “ostanemo kod kuće”. Vratimo se sada toj poruci.
GDJE JE DOM ZA ŽENU KOJA SE SUOČAVA SA ZLOSTAVLJANJEM?
Žene su zatvorene kod kuće, ali tamo nisu nužno sigurne. Ukoliko ste u zatvorenom, to bi vas, ako ništa, moglo spasiti od koronavirusa. No, ne bismo smjeli zaboraviti da ova kriza nije okončala onu drugu, već postojeću krizu: kontinuirano nasilje nad ženama. Štaviše, treba imati na umu da niti jedan od svjetskih problema nije na čekanju dok se borimo protiv zaraze i nailazimo na nove probleme.
Zamislite da smo ozbiljnije shvatili sistematsko nasilje nad ženama, da smo na njega odgovorilo istim proaktivnim pozivom na borbu kao što to činimo s ovim virusom. Možda ćemo se uspjeti izboriti s virusom na sveobuhvatniji način. Sada kada smo svi primorani da ostanemo kod kuće, možda bi svijet trebao malo više zamisliti nad ubistvima i zlostavljanju žena — i zapitati se zašto se na to nikada do sada nije gledalo kao na akutan problem.
Za nas koji živimo ne samo tugujući za voljenom osobom koju smo izgubili uslijed femicida, već i sa strepnjom od toga ko bi mogao biti sljedeća žrtva, virus je samo još jedan u nizu strahova.
Problemi žena su se intenzivirali i intenzivirat će se i dalje, čak i kada se “oslobodimo iz kuće”. Trenutno, u jeku panedmije, žene rade dvostruko više u odnosu na period prije izolacije.
Nemojmo zaboraviti da izolacija žena nije ništa novo. Mnoge žene koje su i prije bile zaključane u kućama nikada nisu ni imale gdje. Jedino što se promijenilo jeste trajanje u kojem muškarci moraju ostati kod kuće, i djeca također, zbog zatvaranja škola i drugih društvenih prostora.
Žene kod kuće sada imaju više usta koje moraju hraniti, non-stop. U svakom momentu. Prije su možda i mogle odvojiti barem malo vremena za sebe — da gledaju TV, čitaju ili da rade nešto beznačajno što ih nije stavljalo u centar pažnje. Kažem “beznačajno”, ali to se ne mora doimati beznačajnim nekome ko se toliko trudio da konačno dobije priliku da uradi nešto za sebe.
Zarobljene sa svojim zlostavljačima, brojne žene su sada sve vrijeme na nišanu. U vezi u kojoj je nasilje norma, način života — pa čak i “dom” — često je jedino olakšanje fizički se udaljiti od partnera zlostavljača. Kako su sada na Kosovu uvedene mjere [suzbijanja pandemije], to je moguće učiniti samo u trajanju od 90 minuta dnevno.
U ovom periodu izolacije, žrtvama nasilja je dozvoljeno da u bilo kojem trenutku izađu iz kuće, no kada već mnoge od njih nisu imale kuda otići čak ni prije virusa, zašto smo onda uvjereni da imaju gdje sada kad je situacija još i dubioznija? Kada ih sigurnosni organi nisu zaštitili ni prije, kako da ih sada uputimo istim tim institucijama?
I još jednom: virus nije stavio prijašnje probleme na čekanje; u najboljem slučaju im je samo promijenio okus.
Na ovaj način se javlja opasnost od toga da se problem porodičnog nasilja afirmiše kao “privatna stvar”, stoga su kanali putem kojih se to nasilje verbalizuje i putem kojih mu se možemo suprotstaviti sada neophodniji više nego ikada. Kada se zlostavljanje drži u dnevnim sobama i kuhinjama naših domova, sam dom postaje utočište nasilja, ne žrtava.
Kada nasilje ostaje u privatnoj domeni zbog toga što se kanali pomoću kojih se o tome može javno govoriti ograničeni, zlostavljači naprosto imaju više slobode da se ponašaju nasilno. Ovdje se ne radi o tome da je nasilje u porodici sada kada smo u izolaciji vraćeno u privatnu domenu, jer ono nikada nije ni bilo javno pitanje.
GDJE JE DOM ZA LGBTIQ+ OSOBE?
LGBTIQ+ osobe, posebno one koje se nisu autovale svojim porodicama, prisiljene su da kod kuće preuzmu drugi identitet. Prisutan je strah da će ih i najmanja greška u najgorem slučaju koštati života, a u najboljem, da će ih početi prezirati.
Zamislite da svaki dan započinjete tako što poželite “dobro jutro” ljudima koji vas ne prihvataju onakvima kakvi jeste.
Virus nije izazvao homofobiju niti transfobiju, nego im je samo osigurao platformu — dom. Iako su gotovo svugdje autsajderi/ke, LGBTIQ+ osobe su prije možda nalazile bijeg u barem nekim sigurnim prostorima, što ne znači da je situacija prije bila bajna, ali i to je bilo nešto. Mali džepovi društva u kojima su ove osobe imale slobodu da budu svoje — džepova kojih ni prije pandemije nije bilo u izobilju — sada su itekako ograničeni.
Ne kažem da se priroda domova kao takvih mijenja, zato što se diskriminacija nije iznenada pojavila u ovom periodu, već se samo trajanje izloženosti nasilju kod kuće produžilo.
Dakle, ukoliko su se u jednom trenutku mogle “izolovati” u prostorima u kojima su bile prihvaćene, LGBTIQ+ osobe se sada moraju izolovati u prostorima gdje nisu dobrodošle. A to traje 24 sata dnevno, minus predah od 90 minuta (čak i manje za one koji imaju invaliditet). Kod kuće — posebno s obzirom na to kako porodice tradicionalno funkcionišu na Kosovu — privatnost je još uvijek koncept koji nailazi na slabo razumijevanje, a spremnost na njegovo shvatanje je nadasve ograničena.
Pored toga, ne znam koliko bismo ovdje trebali govoriti o privatnosti. Sada govorimo o osnovnom pravu čovjeka na puko postojanje, a kada vam dom to ne dozvoljava, onda svoje domove gradimo tamo gdje nas drugi prihvataju.
Upravo s tim u vezi, naš dom bi nas trebao prihvatiti onakvima kakvi jesmo i ne bismo trebali biti prisiljeni da to bude mjesto u kojem nismo poželjni. U tom slučaju je izlazak iz kuće sloboda, no ostanak primorava LGBTIQ+ osobe da kriju svoj sami identitet, ono što ih čini onakvima kakvi jesu. Ipak, to nije ništa novo — to nije došlo s pandemijom, niti će s njom otići.
GDJE JE DOM ZA SIROMAŠNE?
Jedna porodica je ne tako davno izbačena iz svog doma na ulicu, zajedno s namještajem, i morali su potražiti novi. Kada se neko istjera iz kuće usred pandemije, onda skoro sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je ta osoba bila suočena sa siromaštvom i prije krize i da su male šanse da će stanje biti imalo drugačije kada se kriza okonča.
Sve dok je sam čin istjerivanja moguć — dok god ima istjeranih i istjerivača — oni koji se istjeruju ne mogu biti u svojim domovima, u figurativnom smislu doma kao utočišta.
Osoba koja nikada nije imala radni ugovor neće sad odjednom postati siromašna. Onaj ko nema novca da plati kiriju i živi u strahu od trenutka kada će gazda pokucati na njegova vrata oduvijek je bio siromašan i potlačen.
Zašto nas je virus zatekao u ovakvoj situaciji? Dok siromašni bivaju siromašniji, pritisak ne jenjava. Njihov frižider će ostati prazan i nada u to da će moći izaći iz kuće u potrazi za poslom polako nestaje.
Prema tome, možda je to jedina promjena uslovljena virusom. Njihovi najmiliji ostaju bolesni, no sada je i ta bolest ostala u četiri zida. Ne mogu ni zamisliti ima li išta teže od toga da ste pod krovom gdje krče stomaci, gdje bjesne bolesti i gdje se nema kud.
Život kakvim siromašni žive danas stao je u ove stihove koje je Miđeni (Migjeni) napisao prije gotovo stotinu godina:
“Siromaštvo i danju i noću rinta, radi,
Prsa i čela posve mokrih od znoja,
Do koljena u blatu, puno gnoja,
A prazna crijeva još se krive od gladi.”
Tračak nade je vani, unutra je patnja. A nada je opet samo nada sve dok se ne ostvari.
GDJE JE DOM ZA STARIJE?
Da se razumijemo, pričamo o starijima na Kosovu. Nije isto biti starija osoba u Norveškoj, recimo, gdje je sigurno lakše kada vas neko zamoli da ostanete kod kuće zbog toga što ostati kod kuće ne znači ostati zaboravljen. Starije osobe na Kosovu rizikuju da budu “daleko od očiju, daleko od srca”.
Osobe treće dobi, prvenstveno one koje nisu radno aktivne, opterećene su s još najmanje tri izazova u vremenu izolacije: ne mogu izlaziti zbog visoke opasnosti od zaraze, moraju se snabdjeti osnovnim namirnicama i brinu se sami o sebi — i sve to izuzmemo li podatak da se veliki broj njih suočava s ionako teškim bolestima još od vremena prije pandemije.
Pitanja se nastavljaju — gdje je dom onima koji nikada nisu imali dom? Teško je pronaći odgovor na to pitanje. Pogotovo s tim što, dok god uživamo u udobnosti vlastitih domova, jedva uspijevamo i postaviti takva pitanja.
Dom je ponekad samo zgrada. Ponekad je potraga, nedostižan cilj. Ponekad je utočište. A ponekad je, nažalost, leglo nasilja i tlačenja.
Ako je dom za vas siguran prostor, pridržavajte se pravila i nemojte izlaziti van. Tako ćete vi koji ste zaglavili kod kuće ranije moći napustiti domove; tako nasilje u porodici neće više biti privatna stvar. Ne zaboravite, siguran dom je privilegija.
________________________________________________
AULJONE KADRIJU (AULONË KADRIU) završila je politologiju na Univerzitetu u Prištini, te je pohađala predavanja na studiju o ženama, rodu i seksualnosti na Univerzitetu u Kanzasu, SAD. Programska je menadžerka u Kosovo 2.0 (https://kosovotwopointzero.com/sr/ ), sa čijih je stranica preuzet ovaj tekst.
isekli nekoliko stabala iz kotline da naprave mesta za solitere i visoke zgrade
nigde ni jedne kuće samo zgrade i najgušća šuma koju možeš da zamisliš
duboko hladna leti prošarana tankim srebrom tajnih potoka razgovorena pticama i pastelno mirisna u jesen
Alava glava se pomalja
kao ker koji vidi veću kost u odrazu prevarne vode pa sam otišao da živim
u nekim parkovima gde uredno planirane drvorede nazivaju šumom pa sam se tome smejao
i gde je lakše osetiti miris zaduvanih džogera umesto mokre koprive i lišća
skitao sam gradovima i u svakom nešto izgubio i zaboravio
a onda sam jednom olistao u snu mladice su krenule sa oba ramena napravile mlado i svetlozeleno lišće razgranao sam
i najzad shvatio
***
POKUŠAJMO PONOVO ALI HIPNOZOM
Ako planiraš da nastaviš sa kruženjem moraćeš da zadržiš snove to je teško i znam da zvuči kao zagonetka
gusto je dovoljno da se pojede viljuškom I traži malo strpljenja koje niko nema
zato pročitajmo još jedanput ali malo sporije
ako planiraš da nastaviš sa kruženjem moraš
pazi, moraš
da nekako zadržiš snove
doći će vreme koje ni sat neće uspeti da otkuca i oblici koji će nestajati brzinom razmazanih slika koje se nikada ne lepe za prozore čudni nagoveštaji živih ljudi koji iščezavaju kao magle kada samo malo snažnije ispustiš vazduh i sitno iseckani ostaci razgovora
ja to tako ne pamtim i ne sećam se da sam tamo bio ali mi je drago što mi pomažeš da ovo pokupim
pokušajmo još jednom ali hipnozom sećam se da je bilo zabavno
***
ŠTA SU NACRTALI RADNICI ISPOD PRVOG SLOJA TAPETA NA GIPSANOJ PLOČI
Ustajati u 6 zimi pre svitanja bez ikakvog asketskog mističnog opravdanja ustajati sam od sebe, bez sata jer je ležanje na oba ramena na leđima postalo neudobno i bolno vazduh je čitavu jednu noć star i stomak počinje da prigušeno reži stajem pred ogledalo koje mi odgovara odrazom koji izgleda još uvek ne sasvim kao ja kao čovek koji će ubrzo da istisne sadržaj tube pokuša da zalepi neposlušnu kosu za potiljak pokušati da svom izgledu da neki društveno prihvatljivi oblik jer će me tako ostaviti na miru ući će u razvučene krpe za tumaranje po svojoj pećini i to je u redu beskrvnim stihovima dajem ispovedni ton da bih vas prevario kada oljuštiš ovaj jedan sloj ispod naći ćeš zid po kojem nastavljam da švrljam
ispod prvog sloja tapeta smo jednom prilikom renoviranja na goloj gipsanoj ploči koja razdvaja dva stana pronašli nacrtan jedan ogromni kurac to je ono što radnici misle o našem stanovanju ovde time su nam poželeli dobrodošlicu i nahranili nas to su nam ostavili na zidu sobe koju smo nazvali dečijom
možda nije trebalo grebati poslušaj me jer istrošićeš svoje nokte do mesa i izaći će samo to što nismo želeli da vidimo i povrediće nas oboje iskopaćeš ružne i smrdljive reči koje nikada ne bih pomislio ni rekao iskopaćeš moja siktanja, škrgut i nastavićeš dalje da kopaš dok na kraju od mene ne ostane samo sparušena vreća bez čula dodira gola kao ono što su nacrtali radnici na gipsanoj ploči
ISIDOR IGIĆ, profesor latinskog jezika, rođen je 1977. Živi i radi u Majdanpeku. Do sada je objavio šest muzičkih albuma samostalno i za nezavisne izdavače iz Hrvatske i Srbije i prvi u potpunosti autorski govorni album na srpskom jeziku, u saradnji sa multimedijalnim umetnikom Džoni Promisom. Pojavljuje se u književnim časopisima sa poezijom i esejima (Libartes, Buktinja). Piše blog (https://belakarneval.blogspot.com/). Muziku sa albuma poslušajte ovde:https://isidorigi.bandcamp.com/
Bilo je to u ona vremena kad sam bio mali. Rastom. U školu još nisam bio pošao i život je bio jednostavan. Nisam čitao, nisam pisao, ponekad bih gledao slike, crtao i maštao vidjeti golu ženu. Uživo. Granice svijeta bile su skoro istovjetne s ogradom oko naše avlije. A ona je bila velika. Imala je svoj urbani, cementirani dio, zatim ruralni, s travom, cvijećem i povrćem, čak i pokojim kukuruzom, a imala je u džunglu, odnosno stabla raznolikih voćki po kojima bih se ja pentrao. I to je bio cijeli svijet sa svim svojim geografskim i klimatskim varijacijama ovisno o godišnjem dobu i mome raspoloženju. Ja sam bio kralj tog svijeta. Moćni gospodar travnjaka i vrhova krošnji jabuka i kajsija. Neko vrijeme sam imao i jednog mačka koji mi je bio vjerni pratilac u avanturama. Onda sam ga jednog dana pogodio ogriskom od zelene jabuke posred trbuha iz čista mira. Iz obijesti. Jer sam bio mali rastom. Mačak je otišao, nikad se nije vratio. Ne bih ni ja na njegovom mjestu. Od svih voćki ja sam najviše volio zelene kajsije. Volio sam ih i kad su bile maaalo, malkice zrele. Verao bih se po krošnjama naših kajsija i tamanio njihove plodove po čitav dan, i mačak se verao sa mnom dok nije dobio otkaz. Jednom tako, popnem se ja na kajsiju koju smo zvali “rana”, jer su njeni plodovi sazrijevali par sedmica prije ovih drugih. Već sam bio potamanio kajsije po nižim granama, pa sam se morao penjati sve više i više, nogama i rukama prošaranim modricama koje sam zaradio u svojim avanturama. I tako sve do samog račvastog vrha gdje sam udobno mogao smjestiti svoju kraljevsku guzicu. Tu je sve bilo puno velikih i sočnih kajsija, maaalo, malkice sazrelih. Najboljih. Nakon što sam potamanio koliko sam mogao, nakon što mi se trbuh napuhao poput mješine i počeo proizvoditi čudne zvuke, a bogami i vjetrove, shvatio sam da je bolje da siđem na vrijeme. Tek tada shvatim da ne znam kako. Prvi put sam se bio popeo tako visoko. Grane ispod mene bile su tako daleko, a moje noge kratke i trbuh težak. Osjećao sam se potpuno bespomoćno. A kada je kralj bespomoćan jedino što mu preostaje je da se obrati Bogu. I ja odlučim u pomoć pozvati Boga. – Majka! Maaajka! – počeo sam i ne tako glasno. – Majka! Maaaajka! – ovaj put glasno i nestrpljivo. Da bi te Bog čuo očito si morao biti glasan i uporan. – Pa majka, hoš doć više! Maaaaaajka! – ljutito i razmaženo. U to se pojavi moja majka, na vratima naše kuće. Majka je pravi gospodar kuće i avlije. Kad ona, recimo, hoće da pomete avliju, ni ja kao kralj, a ni mačak nismo smjeli hodati po njoj sve dok ona ne počisti svaki ćošak. Majka sa svojom slamnatom metlom. Ona je u stvari bila mama od moje mame, ali ja je zovem majka. Zaključio sam da ako sam ja kralj avlije, onda je ona Bog. Najprije se pojaviše njene oči, uplašene da se meni nije nešto “nedajmibože” dogodilo. – Molim! Šta je bilo? – još uvijek uplašeno. – Ne mogu sić! – odgovaram ljutito. – Pomozi mi da siđem.- već sam prešao u plačljiv ton. Tad se nešto u toj krupnoj i visokoj ženi pokrenu. Kao u pravih bogova iz njenih očiju sijevnuše munje dok je silazila niz stepenice. – Polahko sine… de polahko… sad će majka.- govorila je oblačeći papuče na zadnjoj stepenici. Vukući starim papučama po betonu ona napokon dođe ispod stabla i poče me voditi umirujućim glasom: – De sine, de… Evo stavi nogu ovdje… de. De sad ovdje… Tako… De, de još malo, još malo… Eto… Nije mi više ni trebala govoriti, ali činilo se poput neke novootkrivene igre. Bilo je zabavno slušati majku i upravljati se po njenom glasu i jedva sam se čekao baciti joj se u naručje. Ali još dok sam bio na stablu, čim sam joj bio na dohvat ruke, majka me ščepa svojom jakom rukom. – Jebo te babo babin… – i one munje u njenim očima opet sijevnuše. – Hoćeš li se ikad više penjat tolko, arsuze jedan!?- i dobih udarac teškim majkinim dlanom po kraljevskoj guzici. Ali to nije bilo sve. Bogovi u našim krajevima su nemilosrdni kad se naljute. – Sad ćeš mi pravo fasovat! Ne mogu ja tebe svako pola sahata snosit s kajsije. Neš ti mene više zahandravat! – odjekivao je majkin promukli sopran preko avlije. I tako, dok sam ja drečao koliko god je to bilo moguće i zvao djeda u pomoć, majka me je vukla prema dunji. A ja sam znao što to znači. Majka će odlomit štap “tunjovac” i napraviti nekoliko šara po mojoj “kraljevskoj”, a ja ću vrištati i preklinjati i obećavati: “neću više nikad, neću više nikad majka…”. U to bi se obično pojavio djed, moj dobri duh spasilac, čija je moć bila daleko ispod majkine, a ponekad čak i moje. Ipak, njegovo molećivo: – Nemoj ba majka… Pusti dijete… Ih, jesi mi i ti neka… – uglavnom bi pomagalo. Ona kao i obično popusti djedu i mojoj pretjeranoj vriski. Otišao sam, onako uvrijeđen, u spavaću sobu, pokrio se svojom plavom dekicom na kojoj su bili bijeli psići, kupljenom na dan kad sam rođen i zaspao. Pravo je čudo kako djeca kad fasuju i otplaču slatko i brzo zaspe. Kad sam se probudio, već se spuštao mrak, a majka i djed su u to vrijeme obavljali svoje rituale. “Drugi dnevnik” u 19:30 da se djed informira o događajima u nas i u svijetu, a uz to je obavezno išla turska kahva i “57” koji se dimio poput svih parnjača svijeta. Ja izađoh iz spavaće sobe sramežljivo, još natečen od plača i spavanja. Pogledah tada u majku, ona me gledala nekako tugaljivo, kao da moli da joj oprostim. Nakon tog kratkog trenutka, ona poviče nekako nesputano, možda pomalo i trapavo: – Hodi ti nani svojoj! Ne da njega nana za milijarde! I ja skoro ponovo zaplakah. Sav naježen bacio sam se majki u krilo, a djed me nespretno, samo njemu svojstvenim načinom, škakljao po trbuhu. Ja sam onda majku ljubio u obraze, smijao se i grlio je. A djeda sam ljubio po ćelavom tjemenu na što se on hihotao, a majka odmahivala rukama i kroz smijeh govorila: Aman, aman…
BEKIM SEJRANOVIĆ (Brčko, 1972 – Banja Luka, 2020.), iz zbirke priča “FASUNG”, Naklada MD, 2002.
Kada je Vrag ušao u kafić, zalajao je pas lavežom nesrazmjernim njegovoj veličini i svi su na tren zašutjeli. U tom naglom muku moj se pogled zaustavio na starčiću u dugom kaputu sa šeširom na glavi. Figuru sitnu čak i za starca smjestio je na stolicu, prislonio je kišobran na rub stola, skinuo šešir i mirnim rukama izvadio cigarete. Sve je bilo uobičajeno. Konobar je prišao njegovom stolu, da bi se potom vratio sa šalicom čaja. Starčić je uzeo novine kao da ih čita, ali svako je malo pogledavao oko sebe. U trenutku dok sam promatrala njegovu ćelavu glavu s tek ponekom sijedom vlasi i razmišljala o čudnom obliku njegove lubanje, okrenuo se prema meni. Susreli su nam se pogledi. Kroz kralježnicu mi je prošao led. Na tren su mu pocrvenjele zjenice. „Misliš da će ti tko povjerovati?!“ Nije se ustručavao pokazati mi se, bez obzira koje tijelo obukao, bez obzira je li dolazio kao misao, riječ, djelo ili propust, Vrag je znao što radi i znao je da sam nemoćna. Tu i tamo sam možda mogla popraviti koje njegovo djelo, onu malu sitnu pakost koju bi učinio tek da mi se naruga. One velike sam mogla samo gledati očiju suznih od bijesa. Okrenula sam glavu vratima zureći u kazaljke na satu urara preko puta. Sluh mi se izoštrio i žamor ljudi se iskristalizirao. Priče o bolesti, ratu, gladi, siromaštvu dopirale su do mog mozga. To je bila njegova misija. Unijeti jad gdje god da se pojavi. Lica ljudi bila su blijeda, bezizražajna, sjetna. Ispio je još jedan gutljaj čaja, ustao, stavio šešir, uzeo kišobran. Izgledao je puno veći nego kada je ušao. Pred njim su se vrata sama otvorila. Uhvatila me jeza kada je dimni oblak ocrtao siluetu na vratima. Pa još jednu, pa još jednu. Okružen ljudima sjenama krenuo je niz ulicu rastući i pomlađujući se.
ŽELJKA ŽITKOVIĆ-BANIĆ rođena je 1974. u Splitu. Radovi su joj objavljivani u zbirkama priča „Od osmijeha do smijeha“ i „Za puknit o´ smija“, u različitim zbornicima te na internetskim književnim stranicama. Članica je grupe Novi književni val https://noviknjizevnival.wordpress.com
čovjek-časopis 