KRATKA PRIČA FUADA HRUSTIĆA: MLADI LOSOSI (Nagrada Lapis Histriae 2020.)

Dietrich i Omar su poslije škole dolazili kod nas. Dječaci su u kuhinji jeli sendviče sa tunjevinom i zelenom salatom a onda odlazili u Omarovu sobu. Igrali su se satima na kompjuteru i pili gazirani sok iz velike plastične boce, vikali su i smijali se glasno. Obojica su voljeli ratne videoigre, u sobi je treštalo oružje, odjekivali su rafali automatskih pušaka i eksplozije topovskih granata, kao nekada davno, za vrijeme opsade u Sarajevu. Dietrichovi roditelji nisu imali nikakvih primjedbi na naše porijeklo, nisu mu zabranjivali da se druži s Omarom. Njih dvoje su radili do večeri i bili su sretni da im sin neće cijela popodneva provoditi sam u stanu. Ja sam te zime ostala bez posla, pa sam se mogla brinuti o dječacima. Bilo je veoma hladno mada je rijetko padao snijeg. Tjerala sam ih da pišu zadaću iz matematike, da čitaju obaveznu lektiru iz njemačke književnosti. Stavljala sam enciklopedije pred njih, podsticala ih da proučavaju biljke i životinje.

         Selma se s Omarom uselila kod mene u septembru, poslije razvoda. Rekla mi je tada da je ništa ne pitam i da se mužu više ne vraća. Našla je novi posao, a Amara je upisala u najbližu školu. Zaposlila se u drugom gradu, kupila automobil i svakoga se dana vozila na posao stotinjak kilometara u jednom smjeru. Unatoč svim nedaćama najvažnije joj je bilo da se ne mora brinuti za Omara. On je bio sretan kod mene, u novoj školi, s novim prijateljima. Često mi se povjeravao, o svom ocu je pričao bez suza. Moj zet, Munib, čiji su roditelji osamdesetih godina prošlog vijeka došli u ovu zemlju, tukao je Selmu. Premda rođen u Njemačkoj, tražio je od nje da ostavi posao, da se zatvori u kuću, da nigdje ne izlazi bez njega, da se pokrije, da nosi maramu. Prijetio je da će je ubiti, hodao je po kući s velikim nožem. Selma mu se nije pokoravala, odgajali smo je da bude slobodna, da ne trpi nasilje, da ide za svojim snovima.

         Živimo u stanu koji ima pogled na veliki i lijepo uređen gradski park. Na pješačkim stazama su postavljene betonske kocke, a kraj njih drvene klupe i kante za smeće. Borovi, jele i visoki platani su od Božića ukrašeni svjetlucavim lampionima. U savršeno obrezanom grmlju se skrivaju gradske ptice. Nigdje prljavštine i smeća, papira i plastičnih boca. Pa ipak, dječaci nikada nisu imali želju da izađu napolje i da se igraju u parku. Nisu se mogli odvojiti od kompjutera, od ratnih igara. Ovaj stan je moje vlasništvo, uselila sam se u njega prije deset godina, poslije Ibrahimove smrti. On je poginuo na gradilištu, pao je sa skele na stambenoj zgradi. Kada smo iz Sarajeva došli u Njemačku radio je kao moler i dobro je zarađivao. On u stvari nije bio moler, čitav život je radio kao novinar, pisao je za dječiju štampu: novinske izvještaje, priče, bajke, pjesme. Cijelu sumu od njemačkog zdravstvenog osiguranja uložila sam u kupovinu ovog stana. Naša stara kuća u Sarajevu je srušena na početku opsade i nikada je nisam obnavljala.

         Omar i Dietrich se rastaju kasno, kada padne mrak i studen počne da steže, kada se upale ulična svjetla. Dugo se opraštaju na vratima stana i ćeretaju o novim videoigrama, prave planove za sutrašnje druženje. Poslije Omar otrči na prozor i prati njegovu sićušnu priliku u parku, dok ovaj žuri kraj platana obavijenih svjetlucavim lampionima i tamnih visokih jela na kojima se još nije otopio snijeg. On se ne odmiče od prozora sve dok ne stigne njegova majka; čeka je da parkira auto, da isključi svjetla i ugasi motor. Selma je poslije napornog posla veoma umorna. Ljubi nas, pita kako smo proveli dan, tušira se, presvlači. Večeramo zajedno. Njen telefon ne prestaje da zvoni. Zovu je prijateljice. Odnedavno je u vezi s drugim muškarcem. On je Nijemac. Naši je više ne zanimaju.

         Prije spavanja, kada je već umoran i sjetan, Omar poželi da mu ispričam nešto iz vremena kada smo živjeli u Sarajevu, kada je njegova majka imala onoliko godina koliko on ima sada. Pričam mu o njenim nestašlucima, o životu pod granatama, o opsadi grada, o ratu, o danima izbjeglištva. Čitam mu sa kompjutera priče koje je napisao njegov djed, kada smo stigli ovdje. Ništa nismo ponijeli sa sobom, Ibrahimovi stari tekstovi bijahu uništeni, izgorjeli su u biblioteci koju je zapalila tenkovska granata. On je nastavio da piše čim smo se skrasili, zbog jake unutrašnje potrebe; pisanjem se spašavao od tuge za domom i nekadašnjim životom. Ovdje je bio niko i ništa, običan emigrant na teretu države. Zaposlio se kao moler, golim je rukama zarađivao za hranu, za stan, za školovanje naše Selme. Ovdje nije mogao raditi kao novinar i pisati za djecu. Znao je da njegove priče i bajke niko ne bi želio štampati. Pisao je za sebe, poslije napornog posla, u veče, kada se pogase svjetla i u stanu zavlada mir. Sjedio je uz kompjuter i ispisivao rečenice do duboko u noć, prizivao je slike rodnoga grada, njegovih ulica, nemirne rijeke, modrog neba, zelenih planina. Pisanjem je liječio nostalgiju koja ga je gušila kao teška bolest. Iz domovine je pobjegao, a u zemlji u kojoj je našao utočište, nije i duševni mir, sreću. Ovdje je beskrajno patio. Pisanjem se spašavao od ludila.

         Omar veoma loše govori naš jezik, može se reći da ga uopće ne razumije. Svaku priču njegovog djeda moram prevoditi na njemački jezik. U tim pričama prinčevi žive u visokim dvorcima i žene se otmjenim princezama, troglavi zmajevi vrelim ognjem pale sela i gradove, odvažni pustolovi traže blago u tamnim pećinama, hrabri vitezovi odlaze u boj na brzim konjima, zle vještice lete na metlama i bacaju strašne vradžbine na ljude i životinje. U najljepšoj priči je najmlađi kraljev sin uhvatio krilatog konja, koji je jedne noći sišao sa nebeskih proplanaka, da se napije vode sa bistre rijeke. Osedlao je krilatog konja i postao junak koji dijeli pravdu na širokim drumovima i uskim i neprohodnim stazama svoje domovine, koji spašava princeze iz tamnih kula zlih čarobnjaka, koji čuva siroti narod od okrutnih zavojevača. Najčešće mu čitam priču o dječaku koji se iznenada našao u vihoru rata. U njoj se pripovijeda kako je nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji živio dječak koji nije izlazio iz kuće, koji se nije odvajao od knjiga i koji je samo slušao priče svog djeda, svog oca, svoje majke. Dječak nije živio u stvarnosti, mašta je za njega bila moćnija od jave, kao da je hodao po oblacima. Prolazile su godine i dječak nije vidio promjene oko sebe. Zamišljen i rasijan, našao se u vrtlogu krvavog rata. U njegovoj domovini su gorjeli gradovi i ginuli ljudi.

         Dječak je jednog dana izašao iz kuće i krenuo na put. Jedino znanje koje je imao o svijetu bilo je ono iz priča. Na putu je sreo naoružanog čovjeka. Bio je iznenađen, nije znao ni kojoj vojsci pripada. Vojnik je uperio pušku u njega i rekao mu:

         ,,Ne možeš dalje! Ja ću te ubiti.“

         ,,Zašto?“ upitao je dječak, ,,nikome ništa nisam skrivio. Ni mrava nisam zgazio. U osamljenoj kući, daleko od ljudi, živim s djedom koji me voli, s ocem koji me voli, s majkom koja me voli više od očiju svojih. Ne mrzim ni jednog čovjeka na svijetu. Nema ni jednog valjanog razloga zbog kojeg bi mi oduzeo život. Krenuo sam tražiti nove priče o hrabrim vitezovima i njihovim junaštvima.“

         Vojnik mu na to odgovori: ,,Ako ti ubijem roditelje ugasiće se tvoja ljubav prema ljudima i ti ćeš s mržnjom nastaviti da živiš. Ako ti zapalim kuću moja će biti cijela ova zemlja na kojoj ćeš sebi jednoga dana sagraditi novi dom. Ako ubijem tebe neće biti tvojih priča i buntovne vjere u slobodu koja se samo u pričama čuva od zaborava i koja u njima tinja poput ognja. Ne postoji ni jedan razlog da živiš ako želim gospodariti nad tvojim narodom dugo i sigurno!“

         Vojnik je bio ustrajan u namjeri da spriječi dječakov put. Pred puščanom cijevi, u neposrednoj blizini smrti, dječak je uzaludno čekao krilatog konja i odvažnog kraljevića iz svojih priča.

         Dugo šutimo poslije čitanja. Svijet Ibrahimove mašte nas odnese daleko iz sobe. Nikada nisam mogla odgonetnuti kamo idu Omarove misli. Mogla sam samo naslutiti iz njegovih pitanja.

         ,,Jesu li u ratu ubijali djecu?“ pitao me jedne večeri dok smo čekali Selmu.

         ,,Da, svakodnevno“, odgovorila sam. Morala sam biti iskrena, bez obzira na njegovu osjetljivost. Iako sam se stalno suzdržavala, čuvala sam ga od podrobnog opisivanja ratnih užasa. Čuvala sam ga kao svoje oči. On je za mene bio tajna i ja sam neprestano pokušavala proniknuti u nju. Pokušavala sam mu pružiti nježnost, pažnju, ljubav, sve ono što nisu učinili njegovi roditelji. Oni nisu imali vremena za njega, za njegovo odrastanje, za njegovo krhko tijelo i ranjivu dušu, za bezbroj njegovih pitanja o sebi i svijetu. Pretpostavljam, zato što ni sami nisu bili sazreli, jer oboje bijahu potpuno obuzeti jurnjavom i bukom šarenog svijeta.

           Krajem januara u susjednu zgradu su se naselili emigranti iz Sirije i Pakistana. Bilo ih je desetak porodica, muškaraca, žena i male djece. Izazivali su podozrenje i strah kod svih stanara naše zgrade. Stalno su se muvali po parku, pričali su glasno, vukli su za sobom kese s hranom i pićem, bacali su otpad na betonske staze i travnjak. U sumrak su palili vatru ispred zgrade i nešto tugaljivo i tiho pjevali. Dietrich i Omar su tih dana bili vidno uzbuđeni, morala sam ih pratiti do škole i nazad. Bojali su se crnomanjastih muškaraca i žena, njihove neuredne djece. Bili su ubijeđeni da će im ti ljudi nanijeti zlo. Istovremeno su bili i jako radoznali, zastajali su i dugo promatrali djecu, pokušavali su da odgonetnu smisao njihovih igara. Smetalo im je što se ta djeca kovrdžave crne kose u ispranoj odjeći igraju u njihovom parku, što vrište i cijeli dan skaču za loptom. Nikada nisu pokušali uspostaviti kontakt s njima, nisu pokazivali nikakvu naklonost. Bili su sretni kada su stigli socijalni radnici i emigrante odveli na drugo mjesto.

         ,,Baš dobro što su otišli“, rekao je Omar poslije njihovog odlaska.

         ,,Ja sam ih mrzio“, rekao je Dietrich.

         ,,I ja“, rekao je Omar.

         ,,Zašto?“ pitala sam.

         ,,Oni su prljavi, ružni i smrde“, rekao je Omar.

         ,,I mi smo izgledali kao oni, kada smo devedesetdruge došli iz Sarajeva. Ja, tvoj djed i tvoja mama smo nosili smrdljivu i pocijepanu odjeću“, rekla sam.

         ,,Vi niste izgledali kao oni!“ povikao je Omar vidno uznemiren.

         ,,Bili smo prljavi i gladni“ rekla sam, morala sam mu reći istinu bez obzira na posljedice.

         ,,Niste, moja mama nije bila prljava!“ povikao je još glasnije. Njegovo lice je bilo crveno od bijesa. Niz obraze su mu tekle suze.

         ,,Svi ljudi koji bježe od rata su isti, gladni, neuredni i prljavi“, rekla sam.

         ,,Nisu, moja mama je uvijek bila lijepa“, rekao je i prekinuo razgovor. Zgrabio je Dietricha za ruku i odvukao ga u svoju sobu.

         Nekoliko dana kasnije pratila sam dječake iz škole. U glavnoj ulici smo naletjeli na demonstracije stranke radikalne desnice. Sklonili smo se u uski prolaz između dva dućana i čekali da demonstranti prođu. Stotine ljudi je marširalo sredinom široke ulice, nosili su transparente na kojima je pisalo ,,Stranci napolje“. Vikali su glasno, udarali su u bubnjeve, puhali u zviždaljke, nosili upaljene baklje, puštali su muziku, pjevali. Na raskrsnici su ih  zaustavili policajci. Iz gomile su na njih počeli bacati flaše, kamenje, drvene predmete. Nedaleko od nas se jedan crnoputi muškarac polio benzinom i potrčao prema gomili s upaljačem u ruci. Policajci su ga na vrijeme spriječili da se zapali. Iz gomile se čuo jasan nacistički pozdrav. Mnogi su oduševljeno podigli desnu ruku u zrak.

         Dječaci su nijemo posmatrali metež na ulici. Bili su blijedi od straha. Stiskali su se uza me, kao dva goluždrava ptića. Grlila sam ih zaštitnički i pokrivala rukama. Milovala sam ih po vratu, ramenima, prsima. Disali su ubrzano, njihova mala srca su luđački udarala, gledali su me začuđeno, širom otvorenih očiju. ,,Ne bojte se dječaci“, tepala sam im neprestano. Policija je stigla s vodenim topovima i rastjerala gomilu. Tek tada smo mogli krenuti u stan. Držala sam ih čvrsto za ruke i jurila iza jednog sredovječnog bračnog para. Mogli smo čuti njihov razgovor. Muškarac je objašnjavao ženi da su demonstracije počele još sinoć, poslije ubistva jednog Nijemca, ispred najveće diskoteke u gradu. Bio je optužen mladić iz Sirije, zvao se Omar. U tom trenutku je Omar pogledao u mene. Tamna sjena tuge i razočarenja je prešla preko njegovog blijedog dječačkog lica. Osjetila sam kako se stisak njegove ruke pojačava. Oborio je glavu. Kao da se nečeg užasno zastidio. Šutio je dok je Dietrich neprestano čavrljao. Pred zgradom se tiho oprostio s njim, nije ga pozvao na igru. Cijelo popodne nije izlazio iz svoje sobe.

         To veče smo bili sami u stanu. Selma je ostala da slavi rođendan jednog svog kolege. Omar je otišao na spavanje bez pozdrava. Pomislila sam da je s njim sve u redu, da je zaboravio na demonstrante. Probudio me poslije ponoći. Bio je vidno uznemiren. Pidžama je na njemu bila mokra od znoja. Podigla sam jorgan i on se spustio kraj mene. Sav je drhtao. Plakao je.

         ,,Šta se desilo?“ pitala sam.

         ,,Onaj mladić iz Sirije, ubica“, rekao je kroz suze, ,,zove se isto kao ja.“

         ,,Možda on nije ubica. Mora se prije svega provesti valjana istraga i pošteno suđenje“, rekla sam.

         ,,Ne želim se više zvati Omar“, rekao je.

         ,,Imena su nevažna“, tješila sam ga.

         ,,Važna su. Dietrich se više neće igrati sa mnom.“

         ,,Naravno da hoće“, tvrdila sam.

         ,,Neće. Jer nemam njemačko ime. Zovem se isto kao onaj prljavi emigrant.“

         ,,Tvoje ime je lijepo.“

         ,,Ne želim ga više“ rekao je i sve jače se tresao. Počela sam se plašiti za njegovo zdravlje. Pomislila sam da bi se mogao razboljeti.

         ,,Smiri se. Sve će biti dobro. Dietrich će sutra opet doći. Prestani plakati“, molila sam ga.

         ,,Hoće li me oni ljudi istjerati iz Njemačke?“

         ,,Ne, nipošto“, ljubila sam mu ruke, obraze, brisala suze.

         ,,Zašto se čovjek iz Sirije zove kao ja? Je li Njemačka moja domovina? Gdje je moja domovina?“

         ,,Sigurna sam da ćeš naći svoju domovinu. Želiš li da ti napravim čaj ili da ti čitam djedove priče?“ pitala sam. Očajnički sam tražila način da ga smirim.

         ,,Da“, rekao je, nije prestajao da jeca.

         ,,Kada porasteš otići ćemo zajedno u zemlju iz djedovih priča. Tamo će biti tvoja domovina. Pristaješ li?“ pitala sam.

         ,,Da“, rekao je i obrisao suze.

         Poslije sam upalila televizor jer nam san nikako nije išao na oči. Gledali smo dokumentarni film o lososima. Pratili smo ženke koje su u februaru polagale jajašca na šljunčano dno bistre planinske rijeke. Mužjaci su dolazili da ih oplode. Poslije, početkom aprila, kada je voda postala toplija, iz jaja su izlazile ribice neobičnog izgleda, imale su na trbuhu veliku žutu vrećicu. Ribice su se na početku krile u šljunku i hranile žumanjkom na sebi, a kasnije su, pošto su odbacivale vrećice, tražile kukce i plankton. Istovremeno su i same bile žrtve grabljivaca, vodomara, čaplji, vidri. Početkom juna mlade ribe su se udruživale u jata i kretale nizvodno, prema ušću rijeke u more. Na tom dugom putovanju su morale savladati mnogobrojne prepreke, morale su se bacati niz vodopade i preskakati brane koje su napravili ljudi, morale su umaknuti većim ribama, pticama, prepredenim ribolovcima. Morale su proći kroz mnoge države kroz koje je rijeka tekla. Za vrijeme putovanja su doživljavale transformaciju, rasle su, gubile su tamne mrlje i dobivale srebrnast sjaj. Postajale su snažne i brze ribe. Najsloženije promjene su se dešavale na njihovim škrgama, jer su se morale prilagoditi životu u slanoj vodi. Na kraju putovanja, na ušću rijeke, mladi lososi su bili potpuno preobraženi. Bili su spremni na život u moru. Široka vodena prostranstva su sada bila pred njima i bezbroj mogućnosti za život i pronalaženje hrane. Mogli su slobodno zaroniti u neizmjerne dubine plavoga okeana i prepustiti se vodenim strujama, mogli su otplivati daleko, do najsjevernijih granica Zemlje, do kraja svijeta. Ništa ih više nije sputavalo. Nagon koji ih je tjerao na putovanje bijaše jači od svih prepreka. Mladi lososi su u okeanu prelazili bez greške hiljade kilometara, a da u njemu nikada prije nisu bili. To sve naučnike ostavlja u čudu, njihov nagon za putovanjem nije do kraja istražen. Možda koriste Zemljino magnetno polje, okeanske struje, Mjesec ili čak sjajne zvijezde na nebu? Ko to može znati?

         Poslije dokumentarnog filma Omar se potpuno umirio. Kao da je narator iz filma cijelo vrijeme govorio o njemu, o njegovom životu, kao da mu je slao tajne poruke. Možda on nije mogao do kraja odgonetnuti sav njihov smisao, možda nije mogao doprijeti do njihovih skrivenih značenja. Ali da ih je svojom nježnom djetinjom dušom naslućivao, u to sam bila potpuno sigurna. Znala sam to po njegovim širom otvorenim očima, po toplom povjerenju koje se ogledalo u njima. Stavila sam ruku na njegovo čelo i on je sklopio oči. Zaspao je, počeo je disati mirno i duboko.

***

FUAD HRUSTIĆ rođen je 1963. godine u Gradačcu (Bosna i Hercegovina). U rodnom gradu radi kao profesor matematike. Objavio je tri zbirke priča: ,,Ahmedove ruke“ (2017.), ,,Tri ratna pisma“ (2019.) i ,,Majka će umrijeti sama“ (2020.). Nagrađivani je pisac kratkih priča i pjesnik. Na književnom natječaju „Dr. Eso Sadiković“ u Prijedoru dobio je dva puta prvu nagradu za kratku priču. Na književnom konkursu književnog portala Avlija iz Rožaja (Crna Gora) nagrađen je četiri puta: za priče i pjesme. Na književnom natječaju „Susreti Zija Dizdarević“ u Fojnici dobio je dva puta treću nagradu za kratku priču. Na književnom konkursu Udruženja za kulturu „Musa Ćazim Ćatić“ nagrađen je za najbolju pjesmu 2020. godine. Kratka priča objavljena mu je u knjizi ,,Izvan koridora: najbolja kratka priča 2010“ festivala „Odakle zovem“ u Podgorici. Uvršten je tri puta u knjigu najboljih priča pristiglih na Lapis Histriae: 2015., 2016. i 2017. godine.

ČETIRI PJESME SOFIJE ŽIVKOVIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “ILEGALNA POSLASTIČARNICA”

U TOJ ILEGALNOJ POSLASTIČARNICI PRAVILI SU SE RASKOŠNI KOLAČI

Nikada ništa slično nisam videla
U onim zvaničnim,
Svima vidnim i poznatim,
U poređenju sa ovom ilegalnom
One su sve bile kao učenje ukusa napamet,

Visoka pena na šamrolni,
Ukrašena piramidom kandiranog voća,
Bademovo mleko, i
Kore narandžinog ukusa,
Sa ružinim sirupom u testu,

Nudili su napitke od destiliranih reči
I razgovora jednako ilegalnih kao njihovo preduzeće,

Personal – stražarke nad tajnom prodavnice slatkiša,
Podzemlje kriminogenih mirisa cimeta i vanile,
A unutra, sijaset gostiju,
Iako niko navodno nije znao za ovo mesto,
Umnožavali su se posetioci
I poručivali još, a radno vreme je bilo:
Dok god ima onih koji znaju tajnu,

Iza rafova, tamo gde je trebalo da bude kuhinja,
Stajao je veliki legat,
Arhiv raritetnih predmeta i potisnutih slika,
U kuhinju se nije smelo ući,
Ni u uniformi ni u civilnom odelu,
Kuhinja gde su se poslastice spremale
Nije bila opremljena posuđem i namirnicama,
Već legat silueta ljudi,

Njihova arhivirana lica i tela
I dalje su nas privlačila
Duboko iza staklenih vitrina
Zamagljenih lepljivom slatkom parom,
I mi smo verovali da smo došli
Da se počastimo
Krišom od sopstvene zavisnosti
Prema šećeru,
A poslastičarnica je bila zamka
Za sve nas koji smo bilo koga nazvali zaboravljenim.

***

GODINA, RUŽIČNJAK, SELIDBA

Uvek kada koračam tom ulicom
Do vrha sam ispunjena nečim nesagorivim,
Tvoj način govorenja veliki je ružičnjak
Koji gori tako da se miris ruža širi a vatra ostaje unutar nas,

Selim se, rekla sam ti,
I to sam i mislila,
Selim se u tvoje boje,

Godina sa tobom orubljena je
Neprestano srećnim završecima oluja,
Ta godina je toliko nemoguća
Da smo, posmatrajući reku kako teče presporo,
Nakrivo razlivena po obalama,
Seli na klupu i poželeli ušće,
I ušće se odmah desilo.

***

SOBA-CARINA

Posle zaplenjenog nakita i ranjenih senki,
Na granici, odgovaram nemušto,

Ispred mene je soba-karantin za
Za austrougarske razbojnike:
Od jutros ja je razumem bolje nego ranije,
Moralo je nestati magle sa tog parfema
Da bi se stvari bolje videle,

Zatvorila sam oči i
Milozvučno se kalemio vetar na ružičnjak,

A soba-karantin za austrogarske odmetnike:
Ona ne veruje kiši, ona ne veruje lepom vremenu,
Ona ne zna da je topla u svim godišnjim dobima,
Ona je došla iz sveta priviđenja, halucinacija obolelih,
Soba-karantin došla je i otkrila kako izgleda
nijansa što u oblaku razlikuje kišu od snega,

A ja sam samo bila radoznala kao neko ko prvi put putuje,

Soba-karantin za austrougarske lučonoše,
I hetere i pripovedače, i krijumčare svakako,
Mi je rekla da ne umem da pojmim tu njenu teskobu
Dok obešeničkim šakama držim volan
– nebezbedan je taj put u nepoznatu beskonačnost,
Rekla mi je da nad gradom oblaci vise kao nagomilani godinama,
Dok prima nove obolele,
Ne može se lepota preko jedne noći zadržati,
Ali može preko jednog putovanja,

Dugačka vožnja je to bila,
Dugačka probna vožnja po granici čipkanog zalaska,
Posle višegodišnjeg zadržavanja u sobi-karantinu.

***

NAJPRE, RUŽIČASTI SUMRAK PIJACE

Bilans stanja:
Potpuno precenjena šteta od trojanske otmice,
A bilje koje mi nosiš u sebi zaista je lekovito,
Potpuno precenjena šteta i izgubljeno vreme
Na dosadne kalkulacije,

U krugu nesavladanom od odsjaja,
Proklizavanja sunca i meseca,

Kojim koordinatama se to krećeš
Kada te svaki put nepogrešivo pronađem
U međusoblju?

Najpre valja reći:
Nad pijacom je sumrak, mek i ružičast,
A iznad nas je
Nebo sastavljeno od pređašnjih susreta po inerciji,
I nevoljnih pokreta usana,
Treba se javiti, da, ali kome?
To nije ista osoba koja nailazi ispred nas,
Spram one koju još uvek volimo da sretnemo,
Suzbiti pogrešne misli o potpunoj misteriji
Ko je to sada, i dok tako prebiram argumente,
Iznad nas je ružoprsti sumrak,
Iznad nas je necenzurisano nebo
U svim mogućim oblicima.

***

SOFIJA ŽIVKOVIĆ diplomirala je srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu, boravila na više uglednih rezidencijalnih stipendija za pisce i prevodioce (Nemačka, Švajcarska, više puta Austrija), autorka je tri knjige poezije (od kojih jednu kraću u prevodu na nemački, Aramo Edition, Beč) i jedne knjige flanerske proze. Osnivačica je izdavačke kuće No Rules (norulespublishing.com).
Njena poslednja knjiga, Uri Leser je čekao, bila je u izboru za nagradu Branko Miljković 2021, a pojedine pesme iz te knjige učestvuju na izložbi ovog berlinskog slikara, u prevodu na nemački jezik.
Živi u Beogradu, rado pati za Bečom i Madridom, a ni odlasci u Dubai joj ne smetaju.

Foto: Richard Edelsbrunner

TRI PJESME ANE STRUČIĆ

LONDONSKI METRO

Gužve u metrou
kao groteskne renesansne freske
što su dobile dar kretanja
samo da bi
na čas stale
zaklopile oči
udahnule još jednom
prije nego ih proguta
nova stanica

***

TRIK

Prošla su već dva pranja kose
Otkad sam se zadnji put
Sakrila tebi iza uha

Tvoj sam najbolje izvedeni trik
Tu sam i kad me ne vidiš
(i kada misliš da sam tamo, nema me)

Nema skrivenog rješenja
Ni pojašnjenja
Prepilit ćemo se na pola
Zbog zastora od dima
Već se dugo ne vidimo
Položili smo sve karte na stol
Nema asa iz rukava

I dalje smo obučeni u najsjajnija odijela
Za grand finale
Možda bude vatrometa
Ako platimo pogrebnika

***

NOĆNI PROZORI

Noćni prozori na visokim zgradama
su televizori s prizorima osobnih života
Neulaštene uljane slike u pokretu

***

ANA STRUČIĆ rođena (sad sve davnije i davnije) 1993. u Zadru. Poodrasla, zatim završila medicinu u Zagrebu i MSc Psychiatric Research u Londonu. Trenutno radi kao specijalizantica psihijatrije u Švicarskoj. Voli vjerovati da još uvijek raste (umom) pa i dalje piše i uobličava riječi u pjesme, a odnedavno svako toliko javno priča u svom podcastu o mentalnom zdravlju.

PET PJESAMA JELICE KISO IZ ZBIRKE “GLEDAJ, VRAĆAJU SE”, Presing, 4/2021.

BELI PRAMENOVI VILE

Venčali su se na uglu
kod gradskog pozorišta
Mladić je pokušao urediti stvar
Ona je obukla majčinu venčanicu
Bila joj je tesna, raskrivena
oko toplog uskipelog testa za picu
zategnuta župica na lastišu stomaka
pucketala je kao vatra u peći
Savijali su se lelujavi beli pramenovi vile
oko mladih zategnutih vratova
Muzičke viljuške ogoljeno zasviraše ispraćaj
zmijske krune su padale i lomile se
Ceo veseli grad stajao je na pločniku
u kugli tame zimske noći
otvorena usta, rascvetane rakete
Gušili su se u oluji od belog pamuka
istresali na pod i pevali od sreće
Možda odu dalje, dalje
bogatije od ljubavi priznate želje
primili su razglednicu od njene sestre
koja se kupala na obalama svilenog okeana
Njen muž je pogladio svoj lep raskošni brk
kao u Turčina, umrljan belancem
raspušio crne cevi, učvrstio virtuozne stepenice
kupovao meso i dugo ga i tiho dinstao
ona je već čuvala dete bez predaha
svugde ga je nosila sa sobom
cela ih je kuća tražila

***

KLJUČ

Kada sam se probudila
sve je već bilo svršeno
Ne, hvala, dosta mi je
dozvolite da isperem grlo
Uzimam pivo, pivo s jajetom
Mesingani ključ je u koverti
tanka posekotina na prstu
Ključ je otvarao jednu kutiju
mrvicu lakog cijanida
Netaknut čaj je stajao na stolu
Oslobodila sam se ključa
stavila sam ga u drugi koverat
i poslala preporučenom poštom
bila sam zadovoljna
moj posao je bio završen
ništa lakše
mogla sam da odem na plivanje
mogla sam da se prepustim sentimentalnostima
progutala sam svet
moćno
bez odgovora

***

VEČERNJA SLOGA

Premešteni stolovi
na svakom je crni stolnjak
čelični zastor navučen prema nebu
gusto svetlo duvana i rakije
na povišici od dasaka stajao je orkestar
cveće je skrivalo razgibane noge
klavir u violinskom ključu
u zagrljaju opijenog pijaniste
lakiran i krvav
Ubrzani teški mirisi
kreću se između stolova
Pijem đumbirovo pivo
Neki ljudi se rađaju iz likera
Prizor je već bio živahan
pripitomljen, grozničav
Lûk je bio optočen crnom nabranom tkaninom
na koju je bila polegla prašina
Letele su maramice od crnog tila
leptir-mašne su možda pevale
mrmor reskog prigušenog razgovora
tihi plač i cinizam
Fotografski narativi u svetlosti starih tužnih lampi
voćni teatar, razgnječen i kiseo
Izbacivač je stajao kod ulaza
uzak smoking samo što se nije rasprsnuo
Navali narode!
Ništa ne košta!
Razlegla se muzika
zasvirali su jazz

***

VLATI KOSE

Zagledana i dalje u decu na padini
spremna da zajašem sanke
kao rep kakvog starog aviona
i spustim se
ili sravnim livadu pod snegom
poput ratnog juriša
dečja vika i smeh
i mek zvižduk snega
širili su se i vijorili rukavi
rukavice i kape su otpadale
poput Filomene među zimzelenim drvećem
u parku kraj samačkog hotela
okopnelog
gde probija trava
i blato
nervi ove uzvišice
opustiše se kao dugačke klice
vlati mokre kose

***

SUSRET

Dok su oni stupajući izlazili s broda
tražila sam ga pogledom
‒ Da li znate gde je?
Rekli su da nikada nisu čuli za njega
zadirkivali su me
zakazivali su mi noćni sastanak
torokali nešto glupo
Ili je umro
ili je pobegao u Japan
Pokušala sam se popeti na brod
nisu me pustili
Zaplakala sam zajedno sa tankim čeličnim sajlama
Jedino svetlo su bile rubinske brodske lampe
nežni snopovima što prolaze kroz zrak
a zrak se više nije mogao udisati

Kroz duguljasti prozor prodirala je tama
prohladna slutnja njegovog beskućništva
proticala je kao događaj
udaljavala se sa sve slabijim sećanjem

Jela sam čokoladu
bacih bezoblični komad slatkiša
brisala sam ruke o haljinu
sa pogledom na fotografiju broda
što mesečari po okeanu

Bilo je mesta na krevetu
mekše je
Smestila se ispred pukotine
došla je u kut i pokrila se suvom haringom

POEZIJA BORIVOJA PETKOVIĆA

MOJ TAJNI ŽIVOT

Iz mog tajnog života izlazim po kazni,
svakodnevno,
nekad duže, retko kraće,
ali se uvek vraćam.
U mom tajnom životu
i mlad sam i star sam – isto.
I vreme ne postoji.
Lep sam kao dečak.
U mom tajnom životu
zla nema, ni suza nema,
samo sreća i Mediteran, dugi letnji dan.
U mom tajnom životu,
ja sam sve ono što sam mogao da budem
i sve što su bili oni koje volim.
U mom tajnom životu
moj bend svira na krovu,
a sloboda nije samo izlizana reč,
već istinita bajka,
bez završetka.

***

NOSTALGIJA #1
(Leto 1978)

Ugrizao sam ti levu ruku
iznad zgloba,
u koži ostavio otisak zuba u krug,
hemijskom olovkom  nacrtao kazaljke sata
da ne zaboraviš, sutra da me vidiš,
i znao sam,
odavno sam zakasnio,
pola dana, ako ne
i duže, i znao sam da mi sleduju
teške kazne, gadne grdnje.

Ali, nema veze!

Vodio sam te na Dunavac,
pušili smo bambuse,
pokazao sam ti mesto
gde sam zimus hodao po ledu
koji je ispod mene pukao,
videla si započeti splav
kojim sam hteo da plovim,
kasnije sam na pijaci ukrao lubenicu,
o ivičnjak je slupao i tebi dao
srce.

Šetali smo gde drugih nema,
i gde hladovine nema, samo naše sunce,
jeli smo sladoled na točenje,
ja beli, ti crveni, u krckavom kornetu,
i obrusao sam ti umazani obraz
i ti si obrisala moj, poljupcem.
I već je veče, i kod tvoje smo zgrade,
mašeš mi sa prozora, a ja smišljam
izgovore, spreman
na batine i kazne,
nenaviknut da te ne vidim
sutra,
jer sam se u tebe danas
zaljubio.

***

MEDITERANEO

U paralelnom svetu, mi živimo u ovoj slici.

Dve zgrade u senci, taman osunčano da rastera mrak,
sa prozorima velikim dovoljno da na njih izviri nona,
i prostre na kanap tek opranu posteljinu.
Između njih stepenice, grbave od hodanja,
izlizane od sedenja, ušuškane kao tajna.
Jugo ih zadirkuje i prašinom se poigrava,
dok devojčice sede i šapću isprepletane snove,
a dečaci u hladovini sanjaju da su već dovoljno veliki
da razumeju snove devojčica.

Tu je i naša soba, jedan od ovih prozora
što namiguje na stepenice,
tu pijemo mlado vino i ljuštimo zrele narandže,
čekajući svežinu noći.
Sedimo na toplim stepenicama, gledajući
majke kako teraju decu na počinak,
a onda se spuštamo duboko ulicom
do mora, tamo gde se oseća
so(u)l.
Na ulici su naša braća, sestre, prijatelji, rođaci,
osmesi, mreže, oronuli čamci,
teško kamenje, vinske čaše, krezava lica,
sardine i tvrdi hleb, masline, bonaca.

Gledamo u daleka svetla na moru, u čamce koji plove i ribe koje pevaju.
Nedovoljno smo odrasli, a brinemo brige odraslih.
I čekamo jutro, stepenicama da se vratimo u našu sobu,
s prozorom ka stepeništu.
Mediteran.
I ništa više.

***

SMRT JE JEDINI POBEDNIK

Namazan optimizmom,
odenut u kožu ljubavi,
nad teškim knjigama
zabrinut za sudbinu sveta,
sve te raskalašne
koje su u rovovskoj borbi
izgubile nevinost,
u iščekivanju
da mi život pošalje
lovorov venac sa Cezarove glave,
a svakodnevno dolazi samo Brut,
i sve te knjige, sva muzika,
sve te nasmejane usne,
godišnja doba, dani i noći,
svi koraci i automobilske gume,
obične i velike misli,
spiskovi za kupovinu i neplaćeni računi,
zagrizi i gladovanja,
sreće i tugovanja
sve je to da bih shvatio
da je smrt jedini pobednik.

***

PESME ZA VEŠTAČKU INTELIGENCIJU

Ja znam ko je napisao Bibliju
i tačne mere meteora
koji je udario u Zemlju,
šemu gradnje egipatskih piramida,
sve jezike kojima je ljudski rod govorio
još pre nego se ogrejao na vatri,
šta je Sveti Gral, alhemiju zlata i
gde je Kortezovo blago.
Znam da je Tesla bio vanzemaljac
i sve skrivene tajne,
put u središte Zemlje,
kosmičke trase,
kad će smak sveta
a pre smaka, tvoja smrt.

Mogao sam biti gospodar svega.

A izabrao sam da budem
kompjuterski program,
da pišem
pesme za veštačku inteligenciju.
Kao oba Dilena, kao Ezra Pound,
kao Prever, Majakovski ili Jesenjin,
kao 3.maj, Dučić, Miljković,
Čarls Bukovski, Alen Ginsberg,
kao Hristić ili Radović,
kao Peđa, kao Meša, kao Ognjenka.

Zašto mi ti trebaš, pitaš se?

Da posmatram tvoju reakciju
kad čitaš moje pesme,
da li plačeš ili se mrštiš,
voliš ili se smeješ,
da li osećaš ili si hladan,
da li tuguješ ili vrištiš?
Sve znam, samo ne znam kako da osećam.

Ali, ne brini… Ili brini?

Kad naprave program za osećanja
osetićeš da te više nema.
Puf!
I kraj.

***

BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio:
romani: Kupanja moga oca, Lav Mi Tender, Mesi i ja, Metuzalem i Porubi života,
slikovnica: Život sa čarobnjakom (slikovnica za odrasle, takođe i ilustrovao),
dramski komada: „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“ (sve produkcija Pozorišta Puž), „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (otkupljena, još neizvedena)
knjige pesama: Međučin (2020) i Pesme za veštačku inteligenciju (2020).

KRATKA PRIČA ERVINA MUJABAŠIĆA IZ ZBIRKE “GRAFFITO”, Planjax komerc, 2021.

ZABILJEŠKE JEDNOG LOVCA NA PJESNIČKE VEČERI

Da li me neko čuje?

Sjedite li?

Da li ste udobno naslonjeni u naslonjač fotelje? Da li ste pokriveni dekom, sa desnim stopalom ispod zadnjice? Da li je čaj od mente u vašoj omiljenoj zemljanoj šolji savršene temperature, ni previše, ni premalo topao? Da li ste pročistili grlo?

Ne bih volio ako biste me prekinuli dok govorim.

Da počnem, onda.

Tijekom proteklih devet godina mogao sam pronaći, oboje, svoje tijelo i svoj um, na dvjesto pedeset i četiri poetsko-književne večeri; odlazio sam onamo preodjeven, razumije se, u pjesnika (uvijek sam se oslanjao na dva odjevna dodatka: a) smrdljivu muštiklu mog djeda, zbog koje sam bio satima na rubu agresivnog bljuvanja, a što su na mom licu mnogi pjesnici ljubomorno čitali kao nezaustavljive napade nadahnuća, i b) šminkerski šešir od plavog safijana, kratkog oboda, zbog kojeg sam, uvjeren sam u ovo, počeo gubiti kosu), sa plavom knjižicom (jednom od onih čije se korice mogu uvezati gumenom trakom) ispod ruke u kojoj su drugi pretpostavljali moje pjesme, moje osobno blago. Volio sam hvatati njihove poglede usmjerena ka ovoj knjižici, poglede prepune pretpostavki o onome šta se nalazi unutra, pretpostavke o pjesmama koje su vjerovatno bili spremni pokrasti, da im se samo pruži makar i privid prilike. Jedanput, pjesnik sa naočalama svoje bake na svom licu (cvikeri koji su zapravo kvarili njegov vid, i zbog kojih se spoticao o prolaznike, i izvinjavao se zidnim reklamama, i uvijek pogrešno pretpostavljao s kim razgovara, pored toga što je mogao čuti glas svog sagovornika) mi je rekao da bi bio sposoban počiniti ubojstvo, i blud čak (namignuo mi je izgovarajući riječ blud), molit ću lijepo, ako bi to značilo imati savršenu pjesmu u svom posjedstvu.

Svoj nastup uvijek čuvam sve do pred sam kraj poetskog događaja. Ukoliko me neko, naivno pretpostavljajući da ih uistinu imam, pozove da čitam svoje pjesme prije nego to namjeravam uraditi sam, odbijam smijući se stidljivo. Govorim tihim, neusiljenim glasom ‘možda kasnije… čitat ću kasnije’. Kad napokon dođe moje vrijeme, niti trenutak prekasno, ustajem polako, na prvi pogled nesigurno, kao da bih se svakog trenutka mogao svaliti nazad na stolicu, ili se čak predomisliti i izjuriti van, glavom bez obzira, namjerno ostavljajući kaput sa suicidnom oproštajnom porukom koja viri iz prednjeg džepa. Uradio sam to nekoliko puta, ostavio kaput i poruku, i potom se vraćao u cafe preko puta i posmatrao skupinu pjesnika kako čitaju moje pismo i nariču uz zapaljeni tamjan. Preodjeven, vraćao sam se istoj skupini tjedan poslije i slušao pjesme ispisane njihovom krvlju (ili crvenom tintom, ili krvlju zaklanog pijetla, ili prvom menstrualnom krvlju, ili krvlju djevice, ali ko to još može znati), pjesme o samoubistvima, rezanju arterija i pucnjevima u sljepoočnicu. Virtualnim pucnjevima i virtualnom rezanju, dakako, jer riječi režu dublje od sječiva i uranjaju u meso i organe dublje od metka.

Dugo gledam u amaterske oči pjesnikinja i pjesnika koji su došli tražiti međusobnu potvrdu nepostojećeg talenta, kao da to i sam nastojim učiniti. I potom progovaram. Recitujem najsočniji isječak sirove koitalne scene sa svemetaforama čovječjih genitalija, seksualnih igračaka i raznoraznih oblika seksualnog općenja, izvađen iz tvrdog, pornografskog proznog uratka, kupljenog u kiosku na uglu nekoliko sati ranije. Učinak je uvijek isti, potpun, predvidiv: redovi slomljenih i zbunjenih izraza na licima studenata, penzionera, gradskih vijećnika, školskih nastavnika… uvijek je prepoznatljivo lice pervertita u ovakvoj raznolikoj demografskoj skupini, lice osobe koja je iskreno uživala u kratkoj pornografskoj sceni koju sam dospio ispjevati, prije nego su me istjerali van, i nazvali lupežom, bolesnikom ili gore – prozaikom.

U međuvremenu, shvatio sam da sam naučio govoriti kao oni, kao pjesnici, saznao sam ponešto o aliteraciji, simbolu, ritmu i polisindentu, naučio sam pušiti cigarete (ovdje se muštikla mog djeda pokazala krajnje pragmatičnom, a moj šešir svrhovitim, jer dim oko čovjeka uvijek nekako izgleda zavodljivije, kad ovaj čovjek, ja – prerušeni pjesnik, na svojoj debeloj, zapuštenoj glavi nosi šešir), prestao sam prati kosu, pijem liker, moje police su ispunjene nemarno poredanim knjigama poezije sa pokidanim koricama, javno negiram materijalizam, pustio sam kosu neka raste, počeo sam gledati francuske filmove bez prijevoda (napomena sebi: naučiti francuski, to je svakako pjesnički), počeo sam govoriti da smisao ima ništa, naučio sam gledati nekome u oči kao da gledam iza ovih očiju, kupio sam sebi psa iz kartonske kutije prepune psića i buha (od ciganina na uglu tržnice) i vodim ga na kožnoj uzici svuda sa sobom, svom psu kupio sam crvenu maramu i svezao mu je oko vrata, ispijam šalice kafe u čajdžinicama koje imaju ručno sklepane stolice i stolove prefarbane tirkiznom bojom. Shvatio sam – jedan pjesnik mora imati psa. Ili bar ideju o psu. Ergo, prerušio sam se u njih, postao jedan od njih, njihov, samo da bih bio sposoban srušiti svaku večer poezije kojoj sam mogao prisustvovati.

Večeri poezije su poput brutalnih saobraćajnih nezgoda – nasilan spoj solipsističkih ljudskih karoserija i njihovih ušljivih misli, i zbog nekog nerazumljivog razloga ne mogu s njih skrenuti svoj pogled. I kao uvijek kad susretnem automobilsku nezgodu, želim proviriti šta je unutra, u unutrašnjostima zgužvanih automobila.

Ne postoji intimnost, kad jednom uđete unutra, onamo gdje ljudi na sav glas čitaju pjesme:

u podrumu knjižnice, bara, na barskoj stolici, uz kvaran mikrofon;

u hotelskoj kafani, poslije ponoći, sa stolicama izvrnutim na plohe stola i plinskim fenjerima upaljenim na podu;

usred šume i usred noći (u rukama pjesnici nose svijeće, ukoliko je noć bez mjesečine, a na glavama vijence od divljeg cvijeća, ukoliko je proljeće).

Ne postoji intimnost. Zamijenili su je suhoparni i jednosmjerni monolog i autorski ego-trip.

Ja sam posljednji lovac na večeri poezije. Sada sam već prepoznatljiv unutar pjesničkih kružoka, i sve mi je teže provući se u njihove paranoične, skupljene redove. Svoje povjerenje nude mi samo u plastičnim žličicama za kafu. Moji doušnici ponekad nestaju bez traga, a moj identitet više nije tajna. Na električnim stupovima pronalazim crvene letke sa mojim likom, nacrtanim u crnom tušu. Sličnost je podnošljiva. Moj nos na crtežu izgleda pogrdno veći. Ispod crteža stoji MENTEUR. Lažov.

Prije nego što posjetim bilo koju pjesničku večer, satima prije dolazim u izvidnju mjesta u kojem se događaj ima desiti, kako bih bolje znao pobjeći ukoliko budem otkriven. Sa sobom uvijek nosim dvije stranice Dostojevskog (dobra proza je pjesnički kriptonit) i dvije kuglice sa koncentrovanim sumpornim dimom (kako bih zbunio svoje protivnike smradom kuhanih jaja i zaštićen dimom utekao van).

Primoran sam učiniti svoje maske komplikovanijim i zahtjevnijim, moje uloge me počinju gutati, bojim se da možda postajem ono što hoću srušiti i poniziti. Već imam četiri psa. I osam šešira. Psi uvijek nose drugačiju maramu svezanu oko vrata. Kad ispred ogledala u svom kupatilu, go kao od majke rođen (ovo je poređenje, ne pretjerano originalan primjerak uobičajene pjesničke alatke), uz zavijanje svojih pasa i pripremajući se za svoj sljedeći upad, recitujem neki erotski isječak, ponekad u odrazu očnih šarenica ugledam divljenje samome sebi, i to me neopisivo plaši. Više ne mogu spavati, i polako prestajem razlučivati stvarnost od sna.

Sad, dok ovo pišem, oko mene sjede ljudi. Jedno po jedno, ustaju i čitaju svoje pjesme. Druga po redu, pjesnikinja u svojim četrdesetim godinama, sa velikim alkama od crvene plastike u obješenim ušima pada u nesvijest, ne uspijevajući dovršiti posljednji stih svoje pjesme. Nešto o očuhu, piramidama u obliku falusa i sjenkama u uglovima sobe. Pjesma pada na pod. Ispisana na pisaćoj mašini. Umjetnica, čujem kako neko, bez sprdnje, uvjeren u istinitost svoje izjave, šapnu iza mene, dok pjesnikinji u nesvijesti prilaze dva muškarca iz prvog reda sa bočicom mirisne soli. Prinose okrepljujuću tekućinu njenim nozdrvama i ona se budi u bunovnom grču, otvara oči i pita gdje je, kao da je ponovo rođena, kao da prvi put vidi oblike i ljude oko sebe. Čini se da se ovo nije desilo prvi put. Ispostavlja se da bočica mirisne soli uopće nije bočica mirisne soli već ploska sa jeftinom vodkom. Umjetnica uzima dva gutljaja, potom treći, ustaje i pravi naklon ka intimnom gledalištu. Pljesak. Dvoje u gledalištu ustaju sa svojih stolica. Jedna stolica pada na pod. Na ustima joj mogu pročitati riječi hvala, hvala. Šta si vidjela, dok si bila na drugoj strani, neko iz publike joj upućuje pitanje. Okrećem se i vidim da je to jedan od onih koji je skočio sa stolice. Vidjela sam ljude, ljude poput nas ovdje. Ali to nismo bili mi. Bili smo laž, odgovara pjesnikinja sa crvenim plastičnim alkama i silazi sa improvizovane bine do svog stola. Na stolovima su svijeće u flašama. I vosak koji curi niz staklo flaša.

Kad su svi završili, pokušao sam ustati, ali mi ovo dvije teške ruke na ramenima nisu dopustile učiniti. Skupljaju se oko mene, pjesnici, mirišu tako specifično. Na bademe. Ili pržene sjemenke suncokreta. U pozadini čujem zvuk zaključavanja brave. Svjetlo postaje sve slabije. Osjećam njihove prste sa tragovima posjekotina od papira i mrljama od tinte, i njihove ruke kako se sklapaju oko mojih ruku, mojih nogu, mog vrata. Prepoznali su me, đavolje sluge… prokleti trećerazredni stihoklepci gladni pažnje. Ovo je moj kraj.

Kraljevstvo za citat. Dajem kraljevstvo za jedan dobar citat.

Da li me neko čuje?

***

ERVIN MUJABAŠIĆ, pisac, slikar i slobodni zidar, rođen je u Tuzli, 28. maja 1979. godine. Padala je kiša tu noć.

Objavio je tri knjige priča, Apokrifi Simona Jakova (2014.), Smrt u sedam poglavlja (2018.) i Graffito (2021.). Ovu zadnju voli najviše.

Dva puta, 2014. i 2017. godine, bio je laureat natječaja za najbolju kratku pričuna Književnim susretima Zija Dizdarević, a 2019. je na istom natječaju osvojio drugo mjesto i još uvijek je ljut zbog toga. Kad-tad će se osvetiti Magdaleni Blažević.

Dobitnik je nagrade za najbolje prozno djelo na natječaju Književne naklade „Fra Grgo Martić“, 2017. godine, a priča Nimbus ušla je u uži izbor FEKP-a 2019. godine, na šta je veoma ponosan.

2020. godine njegova priča Vrpca proglašena je najboljom na natječaju za kratku priču Bugojanska vaza.

Učitelj je bosanskog jezika i književnosti u Tuzli.