stranci u noći: MIRCEA CĂRTĂRESCU – “Zaslepljenost: Levo krilo”, odlomak iz romana

– s rumunjskog prevela ILEANA URSU NENADIĆ, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2020. –

Zatekao sam se kako pretražujem malu porodičnu arhivu, smeštenu u maminu staru tašnu, još iz mladosti, nekakva tašna što se nosila preko ramena, granatna, sa izanđalom imitacijom kože. Iznutra je bila postavljena jeftinom svilom, tu i tamo pohabanom. U jednoj pregradi tašne našao sam dva ručna sata, toliko stara da se na njima nahvatala nekakva crna so s prednje strane, a rđa na poklopcu je već bila potpuno pozelenela. Odavno na njima nije bilo kaiševa. Pored nekoliko zihernadli, lampice sa starog radio-aparata, druge sitnice s kojima sam se igrao još u detinjstvu. U jednoj požuteloj hartiji, dva čuperka plavo-sive kose bila su vezana gumicom, moja kosica, iz vremena kad su me, po priči mojih roditelja, oblačili u haljinice i šortseve i zvali me, kao i sav komšiluk, Mirčika. Kosa je bila meka i svaki put me je terala da se naježim, jer mi se činilo kao da dečkić od tri godine živi paralelno sa mnom i da svaki čas može ući na vrata. Na dnu tašne nalazili su se dokumenti i računi, ugovori o zakupu, sertifikati, garancije, sa markama i pečatima, ali i žute tablete od starih lekova, koje su oporo mirisale, stare fotografije sa čipkastim okvirom, na nekim mestima poderane, a na poleđini sa datumima i kratkim tekstom pisanim masnom olovkom, nezgrapnim i ružnim rukopisom, stari novčići, krstić sa krštenja, jedan beli cvetić sa neke svadbe… Rasuo sam sadržaj tašne na krevetu, pretražio svaku stvarčicu a da i nisam znao šta zapravo tražim. Našao sam neki razvijen film, uvijen u papir, izvukao sam ga i gledao prema svetlu porodične scene, slikane čas uspravno, čas vodoravno, sa ljudima koji su svi imali crna lica i belu kosu, bela odela i crne košulje, crne haljine sa belim cvetovima i bele haljine sa crnim cvetovima. Naišao sam i na neke moje slike „kad sam bio mali”, toliko poznate: u dvorištu, na Silistri, u pletenom odelcetu, sa cipelicama, kovrdžave, čupave kose, kako držim jednu ruku na okruglom vrhu baštenskog stuba, a drugu ruku kod očiju, jer sam imao godinu i po i bio sam plačljivko; video se i deo zida kuće iz predgrađa, sa muškatlama na prozoru, a dvorište je bilo popločano kamenim kockama. Zatim, slika gde sam na motociklu sa prikolicom, na vašaru (bio sam buckast i uplašen, u košuljici sa kratkim rukavima), pored jednog plišanog medveda, olinjalog krzna, ne mnogo većeg od mene. Ali to je isto tako mogao biti i moj brat od tetke, Marian, sin teta Sike. Fotografija, veoma mala, toliko je izbledela da je poprimila prljavu sepija boju. Još tri fotografije iz nedatiranih vremena pomešale su se sa dokumentima, vojnim knjižicama i oštećenim značkama. Tipična fotografija sa venčanja mojih roditelja, toliko retuširana da bi bilo teško opisati kako su, zapravo, izgledali mladenci: on kose crne poput fleke od tuša, zalizan, sa unezverenim izrazom lica, kao da je pred puškama na gotovs, u crnom odelu, kao nacrtan; ona u venčanici, sa neprepoznatljivim licem (mogao je to biti bilo ko iz filmova tog vremena), a sa strane, držeći monstruozne sveće sa venčanja, jedna predebela kuma, sa nogama kao da pati od elefantijaze, i jedan ćelavi kum, sa brčićima kao Gručo Marks. Druga fotografija, zapravo, bila je prva po nastanku. Na njoj su mama i tata u banji, gde su se upoznali. Ovde je ona bila lepa, sa visokim jagodicama, kestenjastom kovrdžavom kosom, sjajnih očiju: jedna mlada radnica koja je došla u grad i koja nije planirala svoju budućnost. On je skoro dečkić, ima tek nešto više od dvadeset godina i liči na mene. Nosi trenerku i vojničke cipele. Polako sneži nad njihovim golim glavama dok stoje naslonjeni na ogradu nekog mosta. Preko mosta prolaze još dve osobe sa kapama. To je 1955. godina, i zima je mnogo blaža nego prethodna. Ko zna kakav je putujući fotograf, možda bivši industrijalac, a možda isto fotograf u prošlom režimu, čekao po zimi, na mostu, klijente koji bi se slikali, a moji, sramežljivi, pošto su se jedva poznavali, ovekovečili su se u svoj toj tužnoj mladalačkoj raskoši. Poslednja fotografija je pažljivo bila pocepana na dva dela, ne presečena makazama, već pocepana savijanjem papira. Prvo je pucala opna a zatim i papir, prilično precizno. Ono što je ostalo bili smo tata i ja, u njegovom naručju, sa onim famoznim plavim repićima. Ipak, nisam u haljinici već u špilhoznama sa cvetićima. Tata gleda nasmejan, četvrtastog lica i oštrog pogleda, dok se ja smejem nekome sa leve strane, ko se verovatno nalazio na onom drugom delu fotografije. Tamo se video samo goli lakat žene.

Čitava unutrašnjost tašne, koju sam istraživao i ranije, ali ne sa sadašnjim interesovanjem, mirisala je na rđu i buđ zahvaljujući satovima. Poslednja stvar do koje sam došao, jer je bila skrivena u naborima punih mrvica, bila je jedna mamina zubna proteza, koju možda nije ni nosila i koja je tu sakrivena kao sraman predmet, o kojem ne treba govoriti. Kada sam je prvi put našao, imao sam osećaj gađenja i neprijatnosti kakav sam još jednom bio osetio, u ranom detinjstvu. Bilo je to prve godine kad sam sâm prešao ulicu, po hleb ili primerak iz „Kluba neustrašivih” ili do kioska da kupim ocu cigarete. U tihe letnje večeri stigao bih do zidova koji sada ne postoje, ulazi su bili u oblacima duvana i gledao sam uplašeno nakinđurenu debelu prodavačicu, sa roze kosom, okruženu novinama i časopisima. Napolju se spuštao mrak i samo ovde, u sobičku sa izlogom, sijala je snažna i postojana svetlost. Gledao sam kroz staklenu vitrinu različite vrste cigareta, duvana za lulu, metalne upaljače u obliku pištolja, britve poput olovnih riba… Pored su stajale šibice, druge sitnice, a najlepše su mi se činile kutijice od prelakiranog kartona, sa slikama nekih tropskih leptira, plavkastih i zlatastih, kraj kojih se nalazila etiketa na kojoj je nešto bilo ispisano crnim tušem. Reč je bila dugačka i fascinantna – prezervativ. Šta to može biti unutra? Često sam sedeo u tišini u svojoj sobi, sve vrteći igračku – limeno lovorovo drvce iz kog bi izlazila plastična vila – i pitao se kakva se čudesna igračka, egzotična, mogla kriti u onim kutijicama sa leptirima. Nekad sam zamišljao da je moguće da je baš leptir, sa telom u obliku luka i sjajnim, šarenim krilima, od istog šuškavog papira u koji su bile uvijene „salonske” bombone. Ili mirisna žvakaća guma, providna, što u želatinastoj masi krije okamenjenog crvenog leptira. Planirao sam na putu za bioskop „Volga”, gde je trebalo da sa roditeljima gledam neki film, da ih zamolim da kupe i meni jedan prezervativ. Koštao je samo tri leja. Na kraju, mogao sam i sâm da sakupim te pare iz kuće, skupljajući po pet, deset ili petnaest bana, dok ne sakupim tri leja. Počeo sam da skupljam, i zamišljao kako mi se prodavačica sa roze kosom smeši majčinski dok mi spušta na dlan željenu kutijicu (znao sam i koju hoću: onu iz vitrine, na kojoj je leptir mahao krilima na goruće zelenoj površini)… Jedne večeri, na putu za bioskop, video sam drugu vitrinu duvandžijskog kioska sa kineskim kutijicama i, gledajući uvis, osmelio sam se da pitam oca: „Tata, šta je to prezervativ?” Čim sam to upitao, tatino lice je ogrubelo i strogo mi je odgovorio: „Nisi našao da pitaš nešto drugo?” Mama i tata, između kojih sam žurno hodao, zaćutali su, razmenjujući poglede nekoliko trenutaka. Po tonu mog oca znao sam da sam se namerio na zatvorena vrata, u onaj prostor u koji vas roditelji, iako ste im dragi, nikada te ne primaju. Osećao sam njihov dah, njihov misteriozni život odraslih, one nerazumljive zabrane koje se tiču rađanja dece i malih i smežuranih organa između nogu, i kako je tata bacio mamu na krevet u spavaćoj sobi, ona plakala a ja dotrčao da je branim, po leđima lupajući pesnicama šiljatog i brutalnog čoveka. Posle tog nesrećnog pitanja osećao sam užas prema samom sebi, isto osećanje koje sam imao kad sam otkrio maminu protezu. Bili su to gornji zubi, prljavo-bele boje sa malo plavkastog između, od jeftine plastike, udenuti u veštačku vilicu. Crvenilo vilice se ne može opisati kao prirodno, imalo je naročitu nijansu, kao da je plastika uzeta od drugih, starijih proteza, istopljenih i ponovo upotrebljenih: ljubičasta i bleda boja sleza u dominantnoj crvenoj. Nekoliko krajeva žice tu i tamo doprinelo je fascinantnoj odbojnosti koju sam osećao dok sam vrteo u ruci tu stvar. Od mame sam nasledio loše zube, sklone kvarenju i propadanju, čak i lomljenju krunice, onako, dok sam nešto žvakao osetio bih na jeziku deo zuba: s jedne strane sjajno i glatko kao ogledalo, a sa druge grubo i udubljeno. Od nje sam nasledio i beskrajnu zubobolju tokom koje bih jurio po kući, rušio stolice i vukao zavese. Ali mogu reći da me predvidljiva budućnost mojih zuba nije toliko zgražavala dok sam posmatrao neobično zakrivljen luk proteze. Zgražavala me je boja. Bilo je tu nečeg preciznog, nečeg što je podsećalo na stvar koju sam već video, koju sam poznavao, i koju nisam mogao ponovo pronaći. Nekoliko dana sam hodao okolo sa maminom zubnom protezom u džepu. Vrteo sam se po poznatim mestima oko gimnazije „Kantemir”, po ulicama Toamnei i Profetului, spuštao sam se do Ulice galaci u buku tramvaja br. 5, lutao po ruševinama Ulice lizeanu. Spuštalo se predvečerje, nežni sneg sa trotoara poprimao je stidljivo ružičastu boju, pokoja starica bi, na nekom prozoru, sisala dečju cuclu, jedna mačka imala je oko isto kao i Đina kasnije, jedna žena se zaustavila, gledala okolo i dizala gaćice, vukući ih preko jakne i suknje. Čekao sam, hodajući između prehrambenih artikala i dečjih kolica, trenutak kada će predvečerje dobiti boju desni, i odjednom sam to uhvatio. Bio sam u Ulici gospođe Ruksandre, gde se nalazio mali trg, kao u snu okružen dvorištima, kuglama na vrhovima stubova, i jednom žutom zgradom, sa uspravnom trakom od matiranog stakla iznad ulaza. Sada, u predvečerje, staklo je gorelo i plamen se uvijao oko art nuvo stabljike od kovanog gvožđa, crne i tople kao noć. Sneg, koji je osvetljavao mali trg belom svetlošću, koja kao da je dolazila odozdo, ispod zemlje, brzo se rastapao u morbidno ružičasto predvečerje. Tiha zgrada, kao odlomljeno sečivo zariveno u asfalt, uznemiravala me je i dovodila do nesvestice. Zaustavio sam se nasred trga, kao spomenik tužnom heroju, izvadio iz džepa stari papir i odmotao ružni predmet. Podigao sam protezu iznad glave i zubi su počeli da svetle, žuti kao plamen soli, dok su desni nestale, stapajući se sa identičnom bojom predvečerja. „Ah, mama”, šapnuo sam u ludilu te tišine. Ostao sam nekoliko minuta gledajući sve tamniju svetlost proteze, i dok je predvečerje postajalo tamnocrveno kao venska krv, proteza je poprimala nekakvu unutrašnju svetlost, kao da je neki fluorescentni gas ispunio luk plastičnih desni. A oko njih, fantomski, ukazala se mama. Isprva kostur, proziran kao koža gliste, kao zelenkasti rendgen, nežan poput somota. Lobanja sa velikim flekama umesto očiju, i malim umesto nozdrva, grudna krletka, svetleći leptir bedrenih kostiju, želatinaste cevi ruku, nogu i prstiju. Preko toga, poput laganog snega, poput vela egzotičnih riba, narastalo je majčino meso.

MIRCEA CĂRTĂRESCU rođen je u Bukureštu 1956. godine. Spisateljsku karijeru je započeo kao pesnik 1978, da bi ubrzo bio, zahvaljujući svojim zbirkama poezije, prepoznat kao vodeća književna figura svoje generacije. Tokom osamdesetih godina počinje da piše prozu, u kojoj će se prepoznati lirski senzibilitet iz njegovih pesama. Njegov književni rad karakteriše pretapanje i kombinovanje različitih stilova, žanrova, kao i kritičko inkorporiranje starije rumunske književnosti, mitologije, legendi, i kritički odnos prema savremenom rumusnkom društvu i politici. Pripadao je književnoj grupi koju je predvodio Nikolae Manolesku. Nakon što je u Bukureštu diplomirao rumunski jezik i književnost, radio je kao nastavnik, da bi kasnije postao lektor na odeljenju za rumunsku književnu istoriju, a danas je profesor na bukureštanskom Univerzitetu. Dobitnik je više rumunskih i internacionalnih književnih nagrada, a preveden je na skoro sve evropske jezike.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

ILEANA URSU NENADIĆ (1954, Zrenjanin – 2021, Petrovaradin) prevodila je na rumunski jezik savremene srpske pesnike, kao i modernu poeziju koja se piše na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini. S pesnikom Milanom Nenadićem prevodila je s rumunskog dela Mihaja Emineskua (dvojezična izdanja), koja su objavljena u Srbiji i Rumuniji. Pored toga, prevela je dela više savremenih rumunskih pesnika (Anu Blandijanu, Mirčea Dineskua, Ileanu Malačoju, Karolinu Iliku, Lilianu Ursu). Sačinila je dvojezičnu Antologiju savremene rumunske poezije, koja se stvara u Vojvodini, takođe dvojezične Antologiju legendi i bajki Rumuna iz Vojvodine i zbornik Pisci na granici. Uređivala je dvojezični list za književnost i kulturu „Oglina” („Ogledalo”) i bila je član redakcije višejezičnog zbornika Most. Objavila je deset knjiga poezije (na rumunskom i srpskom jeziku). Poezija joj je prevođena na italijanski, engleski, francuski i švedski jezik. Zastupljena je u više antologija i zbornika poezije. Dobitnica je nagrada: „Pečat varoši sremskokarlovačke”, „Stražilovo” za najbolju knjigu pesama, nagrada „Lumine”, Nagrada Saveza književnika Rumunije za najbolji prevod za 2000, Međunarodna nagrada „Valahija” za doprinos književnosti i književnom prevodilaštvu, Orden „Mihaja Emineskua” u Rumuniji za doprinos kulturi, Zlatna značka KPZ Republike Srbije.

stranci u noći: GERMÁN ARAÚZ CRESPO – “Čudo s lubenicama”, kratka priča

– sa španjolskog prevela ŽELJKA LOVRENČIĆ, iz knjige “Andske priče” (izabrala, prevela i priredila Ž. Lovrenčić), Euroknjiga, Zagreb, 2004. –

Ni onda kad bismo se popeli nekome na ramena, nismo uspijevali pogledom obuhvatiti krajnje točke lubeničišta. U daljini smo samo mogli vidjeti odsjaj sunca na voću. Polagano smo se razdijelili po zemljištu. Naš je zanos bio toliki da nismo vodili računa o veličini svakoga ploda niti o vrućini koja je prijetila da će raspoloviti zemlju. Čak nam se činilo da sanjamo. Čitavo lubeničište gospodina Casiana bilo nam je na raspolaganju, a nismo se morali žuriti zbog straha od hitaca kamenjem iz praćke njegova vlasnika.

Na ovome području nije postojalo voće za kojim bi se više žudjelo od onoga koje je uzgajao gospodin Casiano i možda upravo zbog toga, on ga je radije prodavao izvan našeg sela. Moguće je da se radilo o njegovoj zemlji, moguće je da se, kako je govorio gospodin Uruguay Carrillo, radilo o sreći škrca. Istina je bila da je sve što je posijao taj čovjek urodilo zavidnom žetvom.

Na njegovoj zemlji nicali su najnježniji kukuruzi, najslađi mango, najveće lubenice, najsočnije naranče. Smješten na samom vrhu uzvisine, posjed gospodina Casiana bio je najpoželjniji. I najmanje posjećen. Vlasnici nisu nikada nikoga pozivali i kad bi se netko približio da porazgovara s njima, primili bi ga osorno na ogradi. Među nama također nije bilo nikoga tko bi se mogao pohvaliti da je koji put prošao prepreku od bodljikave žice, a da ga siguran pogodak praćkom nije prisilio maknuti stražnjicu. Na prvi pogled sve je izgledalo jako jednostavno. Nije imao čak niti psa koji bi najavio uljeze. “Posljednji je izdržao 23 dana jedući travu. Kakva nesreća za jadnu životinjicu. Kad je uginula, već je skoro bila uvjereni vegetarijanac”, običavao je govoriti Israel Mendoza, kamiondžija. Ipak, ograda koja je odvajala posjed gospodina Casiana i ono izvan, bila je neprijelazna. Bilo kamo bi čovjek gurnuo nos – u zoru ili u sumrak – tamo bi pronalazio vlasnika imanja kako sa zadovoljstvom maše svojom praćkom.

Kako bi se obranio od napada na njegovo voće, gospodin Casiano nije nikada napuštao svoj posjed. Osim onda kad bi putovao da proda svoje proizvode izvan našeg mjesta. Onda bi onaj koji bi ušao na njegov posjed sa željom da ubere koju naranču kako bi utažio žeđ, zasigurno susreo njegovu ženu. A ako je netko u selu koristio praćku bolje od gospodina Casiana, bila je to gospođa Etelvina.

Glas o škrtosti gospodina Casiana širio se susjednim selima. U blizini nije bilo nikoga tko bi želio raditi za njega i kad je dolazilo vrijeme sjetve ili berbe, morao je ići svaki put sve dalje tražiti nekoga tko bi mu pomogao. Mnogi od njegovih najamnih radnika napuštali bi posao prije nego što bi ga završili. “Posljednji put ih je već morao dovesti s juga Potosíja”, prisjetio se Pastor Vaca. “Trebalo je vidjeti kako su samo odlazili ti mješanci!”, dodao je Cesáreo Nogales. “Ako tako nastavi, čak će mu i žena otići”, proricao je Benigno Perales. “A to bi ga sigurno ubilo. Tko bi mogao pronaći boljega najamnog radnika od gospođe Etelvine i to besplatno?”, odgovorio je Inocencio Taboada.

I to je bilo točno. Nitko nikada nije vidio radišniju ženu od gospođe Etelvine. Radila je od izlaska do zalaska sunca s energijom tri najamna radnika. Čak niti onda kad je ostala trudna, njezina se sposobnost rada nije umanjila.Svi su njoj pripisivali napredak na posjedu. Tko bi mogao povjerovati! Baš ju je to ubilo. Bila je otprilike u sedmom mjesecu trudnoće kad joj je muž morao žurno otputovati u Tariju kako bi utvrdio povoljne cijene lubenice prije njihove sezone pa ju je poslao osedlati konja.

Nešto se bilo dogodilo jer je konj gospodina Casiana bio pitomiji od žabe odgajane u kući. Možda mu se približila neka zmija. Baš onda kad mu je žena htjela staviti ular, riđan ju je udario kopitom u sam trbuh. Umrla je – kažu – ne ispustivši niti jedan jauk dva dana kasnije. Liječnik ju je mogao pogledati samo jednom i morao je obećati gazdi da mu neće naplatiti niti novčića za taj pregled. Za vrijeme bdjenja nad pokojnicom – a da ih nitko nije ništa tražio – susjedi su se počeli uspinjati na uzvisinu donoseći kavu, šećer, cigarete, čak i alkohol, kako Bog zapovijeda. Jer, kao što je njezin suprug izazivao prijezir, tako je gospođa Etelvina uvijek bila predmet simpatija i žaljenja stanovnika sela. Sljedećega dana, u dva sata poslijepodne, usprkos jakom suncu koje je probijalo krovove kuća, selo se počelo okupljati na posjedu škrca radi pokopa. Mi također. Ali, sa stražnje strane.

Znali smo da bi gospodin Casiano morao biti nazočan na sprovodu i ostaviti kuću praznom. To je bila prigoda za posjet lubeničištu kakva nam se nije pružila već 20 godina. Okupilo nas se osmero dječaka i imali smo dobro razrađenu strategiju. Donijet ćemo lubenice do ruba obronka, tako da se na kraju nećemo morati truditi ništa više nego ih samo gurnuti niz obronak. Oni manji poput Luciana i Edila čekat će na sredini puta kako bi pogurnuli voće koje bi moglo ostati nepomično. Započeli smo berbu s puno radosti. Ali, trajala je jako kratko. Nakon nekoliko minuta sunce je oslabilo naš zanos. Leđa su nas počela boljeti, a veliko voće otežavalo nam je njegov prijenos do obronka. Jedva smo uspjeli skupiti nekoliko tuceta lubenica na njegov rub, kad nas je Saúl upozorio: “Vraća se škrtac!”

Provirili smo niz brijeg. Povorka od dvadesetak osoba na čelu s udovcem, s naporom se vraćala s groblja. Teško su hodali iscrpljeni jakim suncem, spremni na posljednji napor koji bi im omogućio popeti se na posjed. Bilo je nemoguće da nas ne vide. Nije nam ništa drugo preostalo nego da započnemo činiti što smo bili naumili. Očajnički smo počeli gurati voće nabacano na hrpu koje se počelo kotrljati stvarajući veliku lavinu. Gospodin Casiano je podigao glavu i ostao nepokretan. Kao da ga je udarila munja. Ali, to je trajalo samo tren. Nakon toga počeo je ubrzano trčati prema vrhu brijega. Užasnut, osjetio sam mlaku tekućinu kako mi teče između nogu.

Škrtac se teško uspinjao, kližući se po kamenju na obronku i ponovno se uzdižući. Sve dok nije dohvatio prvu lubenicu. Brzo ju je podigao i podijelivši je napola na jednoj nozi, uronio je lice u crvenu i svježu površinu voća i počeo ga pohlepno jesti. Zatim, gledajući prema nama, požudno je uzviknuo: “Dobacite još lubenica, k vragu!”. I, vrativši se među one koji su ga pratili, rekao je: “Dođite, kume, poslužite se voćem! Iskoristite to sada kad je Etelvina umrla!”

***

GERMÁN ARAÚZ CRESPO rođen je u La Pazu, Bolivija, 1941. godine. Spisatelj, novinar. Radio kao novinar u rubrikama za kulturu u nekoliko novina u Santa Cruzu i La Pazu. Bio je urednik književnog dodatka lista La Razón. Pripovijetke su mu objavljivane u različitim antologijama i zbirkama priča. Objavljena djela: “Priče za djecu” (Cuentos para niños, svezak I., II.), 1985.-86., “Tajna kronika o ratu na Pacifiku”, priče (Crónica secreta de la guerra del Pacifiko, cuentos), 2002. i dr.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

ŽELJKA LOVRENČIĆ je književnica, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Piše eseje, kritike i putopise. Rođena je 13. travnja 1960. u Koprivnici gdje je pohađala osnovnu školu. Srednju školu jezičnog usmjerenja završila je u Križevcima. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Tema diplomskoga rada bio joj je španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez. Na istome je Fakultetu 1992. magistrirala filologiju. Prošireni i prerađeni rad naslovljen “Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu” objavljen je kao knjiga 2001. godine. Doktorski rad pod nazivom “Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena” obranila je na Hrvatskim studijima 2011. Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na dva vodeća Sveučilišta UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Radila je i kao voditeljica područne knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, voditeljica na radiju u Punta Arenasu, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sada vodi tribine na tu temu. Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 17, a prevela 62 knjige. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski između ostalih su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Mario Benedetti, Pablo Neruda, Roberto Ampuero, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart… Na španjolski je dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Veselko Koroman, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Branka Primorac, Sibila Petlevski, Stjepan Šešelj, Davor Šalat i Lana Derkač. Tekstove objavljuje u hrvatskim i stranim časopisima te na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Meksiku, Kolumbiji i Argentini. U četvrtom je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Dopisni je član Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba, Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama. Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika, predsjednica Povjerenstva za književne veze, suradnica veleposlanstava Čilea i Španjolske te Hrvatske matice iseljenika. Sudjelovala je na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Autorica je izložaba održanih u NSK i na Interliberu, te kataloga o Pablu Nerudi, Miguelu de Cervantesu, hrvatskoj knjizi izvan Hrvatske, nakladi Hefti u NSK, hrvatskoj periodici u iseljeništvu itd. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski, rumunjski, makedonski i bugarski. Kao autorica, zastupljena je u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina te u međukulturnom rječniku suradnika rumunjskog časopisa za međunarodne veze Orizont Literar Contemporan objavljenom u Bukureštu. Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze Društva hrvatskih književnika organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji. Dobitnica je priznanja i zahvala bivšega čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa i bivše ministrice vanjskih poslova Soledad Alvear te počasna građanka Porvenira, mjesta na krajnjem jugu Čilea odnosno ledenoj Ognjenoj Zemlji, kamo su dolazili prvi hrvatski doseljenici.

stranci u noći: ELFRIEDE GERSTL (Beč, 1932 – Beč, 2009) – Šest pjesama

– s njemačkog prevela TRUDA STAMAĆ, iz knjige “Jezik i svijet /austrijski pjesnici druge polovine dvadesetog stoljeća/”, izbor i prijevod Truda Stamać, Ceres, Zagreb, 2004. –

ELFRIEDE GERSTL rođena je u Beču (1932), tamo je preživjela rat skrivajući se kao dijete iz židovske obitelji po tuđim stanovima, tamo je nakon rata maturirala i studirala medicinu i psihologiju. Objavljuje od 1955. godine, poeziju, prozu, točnije pjesme i eseje, radio igre, knjige za djecu. Napisala je jedan roman i drugi sa skupinom autora, bila koautor antologije itd. Važniji naslovi knjiga: Prostori igre (Spielräume, 1977.), U sve dane pjesme (Alle Tage Gedichte, 1999.), Let haljina (Kleiderflug, 1995.), Pod jednim šeširom (Unter einem Hut, 1997.), nova bečka mješavina (neue wiener mischung, 2001.). Za svoj književni rad je višekratno nagrađivana. Važnije nagrade: George Trakl, Erich Fried. Beč je, unatoč mnogim osporavanjima i književnim svađama, glavni književni grad Austrije. Bečanka rođenjem i stilom života. Elfriede Gerstl spada u gotovo izumrli rod flanera, bečkih šetača. Kao šetač skuplja dojmove svakodnevnog života i uvodi ono što joj se čini vrijednim u književnost. Ta punktualna koncentracija na izabranu pojedinost iz nanosa svakodnevice često omogućuje dublji uvod u šire cjeline. Osim uličnih sajmova i kavana, uz šetača književnika idu susreti s književnicima i književne kavane. Iz eseja Elfriede Gerstl razabire se da je gostovala – uglavnom kao tihi svjedok – svim skupinama a da nijednoj nije pripadala. Razgovore s književnih susreta nastavlja u pjesmama, navodeći pisce koji put imenom a drugi put stihom. Obraća se piscima njihovim jezikom i stilom, koje pogađa do virtuoznosti. Ono vlastito je pritom način postavljanja pitanja ili komentar uz karakterističan ironijski odmak što ga postiže povezivanjem neuobičajenih razina zbilje, recimo, primjerice, pjesničke teme komentira jelom i kuhinjskim receptima i sl. (Umjesto svih primjera navodimo samo naslov pjesme “Prizivanje velikog spremanja”, što smjesta priziva u sjećanje naslov opće poznate pjesme i zbirke pjesama Ingeborg Bachmann “Prizivanje Velikog Medvjeda”.) Način na koji skuplja materijal za pjesme, ironičan odmak, vještina u rimovanju, lakoća u izrazu, svjedoče o velikoj pjesničkoj vještini i pridaju njezinim pjesmama nešto od stila vagabunda. Dakako da čitateljeva barem djelomična upućenost u književne prilike Beča pridonosi značenju njezinih pjesama. Za manje upućene ostaje usporedba s bečkim valcerom – glazbeno savršen i tako općenito zanosan da izmiče trivijalnosti. (Truda Stamać)

***

GDJE UĐE FREUDOVAC

rastu neuroze
skupi svoje tikove
poći ćemo put
neurastenija
stari nagoni cvatu
iz mumija
i vrapci
pjevaju iz svojih tjednih listova
o kozmetici u srcu

***

STANOVATI U JEZIKU

često i prečesto nedostaje mi
riječ
korisna
anatol
eternit
ontologija
a koji put opet
ne fali mi tu baš ništa.
u mom sklepanom
jezičnom kućerku
stoji i leži moj rječnik
kao kupus i repa
kao na sajmu sitnarija
često se nađe što se traži
a koji put i ne

***

PESIMIST

žuti plodovi zriju u mom vrtu
topla i smeđa proteže se moja kuća na suncu
rutave pčele bruje oko cvijeća na prozoru

ali već malog pauka nad vratima
moram ubiti
preko godine
sa svojim kćerima i unucima
izdanak za izdankom
zastro je žalosnim tkanjima svojih mreža
i napokon sunce
stisnuo u čeljusti
i ugrizao smrtno.

***

ZAŠTO SAM JA JA

malo po malo morala sam se
sama stvoriti
sada stojim do grla
u nagomilanu vremenu
ako transcendencija
nešto od mene očekuje
j a se ne mogu
za nju brinuti

***

TKO JE još pri sebi
tko je još kod kuće
tko je još kod kuće pri sebi
tko je još kod kuće
kad je pri sebi
tko je još pri sebi
kad je kod kuće
tko je još pri sebi
tko je kod kuće pri sebi
tko to

***

DOBRO DOŠLI GOSTI GLAVE

retci pjesama prolaze mi glavom
oni su tvoji
moji
ili od odavno preminulih:

kopamo grob u zraku
tu nam nije tijesno
ja šuma sam
snijeg sam koji pada
ovo vrijeme nisam izabrala

govore mi
prate me
najpouzdaniji su mi prijatelji
da neki retci unajme stan
u srodnim glavama
više nije moguće poželjeti

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

TRUDA STAMAĆ rodila se 25. svibnja 1942. u Petrovaradinu. Godine 1968. diplomirala je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je dugogodišnja članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, cijenjena i višestruko nagrađivana prevoditeljica s njemačkog jezika, književnica i urednica. Radila je i u Ministarstvu kulture te kao savjetnica za kulturu hrvatskoga veleposlanstva u Beču. Godine 1989. dobila je nagradu Republike Austrije za prijevode djela austrijske književnosti na hrvatski. Za antologiju ‘Jezik i svijet austrijski pjesnici druge polovice XX. stoljeća’ 2005. godine dodijeljena joj je Nagrada Iso Velikanović, koju Ministarstvo kulture dodjeljuje za najbolja ostvarenja u području prevođenja književnih djela. Nagradu Kiklop za prijevod godine primila je 2013. godine za prijevod knjige Ingeborg Bachmann i Paula Celana ‘Vrijeme srca’, a za predan i vrstan prevoditeljski rad 2019. godine dodijeljena joj je Nagrada Josip Tabak za životno djelo Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Truda Stamać je, uz ostalo, prevela djela Rainera Marie Rilkea, Georga Trakla, Paula Celana, Novalisa, Bertolda Brechta, Güntera Grassa, Hermana Hessea, Gottholda Ephraima Lessinga, Sigmunda Freuda, Ingeborg Bachmann, Waltera Benjamina, Thomasa Bernharda i Friedricha Schillera. Priredila je i antologiju ‘Razgovor o stablima: deset suvremenih njemačkih pjesnika’ (1985.), a većinu prijevoda za kazalište (Brecht, Hölderlin, Schiller, Weiss) napravila je u koautorstvu s Antom Stamaćem. Objavila je zbirke kratkih priča ‘Kapi’ (1988.) i ‘Adame, gdje si?’ (2014.) te roman ‘Pasji život: godinu dana sa Stašom’ (2003). Umrla je 22. 1. 2021. u Zagrebu.

stranci u noći: JUAN BAÑUELOS – Četiri pjesme

– sa španjolskog prevela MIHAELA ŠUMIĆ

VJETAR DIJAMANATA

Kao što je Adam zaronio u šutnju noćne ptice,
Prljav od ljudske noći u koju sam upao,
Razbijam sve zamjenice
Kako bih legao na dan okoštan ispunjenosti.
Napijam se mahovinom i tulipanima
Sve do dubokih kripti kamenja
Ili presušenih rijeka u kojima sove sumraka zagrizaju u tišinu
I u kojima jedan usamljeni čovjek kleči na koljenima.
Gazeći usamljenost ulazim u dan,
Jer stvoru je dato da vidi kako njegovo vrijeme raste
Kako bi kasnije pronašao ponešto od smrtnika
Skriveno u zrnu pijeska. Ali i pod svjetovnim tribinama
primijetim dim iz čovjekovih koliba,
Vidim svakodnevne puteve, oblake koji najavljuju jesen
I trudnu ženu sa svojim plodom kako sjedi u mreži za spavanje
I gleda sate kako prolaze.
    Krećem se zajedno s biljem,
  S najmanjim pokretom konja i
  Osjećam da unutar sebe tečem
Kao ona rijeka koju vidim da ide ka naprijed.
I vidim kako se udaljavaju kolica posljednjeg žeteoca!
I baš kao riječ bačena u sred mora,
Padam na grudi čuda. I kao rudar koji si lice
Pokriva rukama kad, iznenada, slijep, ponovno otkriva svjetlost,
Tako nježnost zadiže svoju togu i budi strah u meni.
Ah, ja sam čovjek, a toga nisam ni bio svjestan!
  Onaj kojeg štite strašljivi bogovi bezakonja,
Onaj koji je čest i svojom bijelom grivom na repu okreće besciljnu gorčinu u prašini.
Čovjek sam, ali to mi nije dovoljno!
Jer sunce ima svoju pšenicu u plamenu i moru,
Ima oči blagoslovljene milošću.
Čovjek sam, ali svaka stvar rođena u zoru, sa njom i umire,
I svaki stvor kojeg začne noć
S njom se udaljava jer njegova loza je tamna.
Sve prolazi.
I kao voda i sunce, također sve i ostaje. Jedna tišina
  Koja sjeda čuvši prvi zvuk. Naš lik
  Koji se gubi i ponovno nalazi kao dim
            koji nije ništa više nego eho vatre.
Ništa drugo nego crna pjena koja nježno ore zemlju.
I daleko od sjećanja vjetra koja su ostavile epohe,
  Miris raži i anisa tjera ptice u povratak.
A kako horizont nije ništa više nego list dugačkih kontura,
  Puštam da nijema plemena riba nagrizaju šljunak
  Puštam njuške divljih svinja da sijaju u noći
  I da pod tihim zujanjem pčela
  Volovi mlate novu žetvu.
Ah, osveto okupana u nevinom oku!
Ah, ushićenju mora skrivenom u sjaju!
Iz kog smo nestvarnog, dalekog sna ispali? Zašto smo
Jedan kotač koji zaluđeno vrišti? Ah! Tužan je naš korak, zaista.
Nismo ništa više od običnih valova. Ustajemo na tren…
Kako bismo nastavili biti more.

***

KISELI LIST

Kćeri polja
I svjetlosti
Utrobo zapaljenog kamena
Nikad se nije
Tako nisko
Podigla tvoja glad
Tvoja sjena bez tijela
Obmana
Pepeo tvojih zapaljenih staja
Bič
Ništavnici žeđi…
– I šta sve ne! –
I na trenutak do izlijevanja
Je bratska krv
Koja je bolna
I povrijeđena
Smrt
Određuje intonaciju
Zatim um
Tiho sisa
Pjesmu iz kolijevke
Tamo gdje sunce umorno korača
Izgubljena si
U daljini
Ne mogu zgrabiti
Tvoju ruku suhu
Kao rijeku
Znam da živiš: dođi
Ne znam gdje – ali znam da živiš
Zgrabit će nas
Doći će
Sva tvoja djeca:
Žene i muškarci šišmiši
Cvrčci i mravi
Svi stanovnici Mjesta sedam špilja
Oni su ljudi kukuruza
Sa svojim umrljanim licima
Reci mi
Da vidiš
Vraća se lice
Okreće se
Pleše
Kraj našeg debla života
Gluhonijema
(Tvoje ime se ne izgovara
Ono se diše)
Pričaj
Mi
Iako je noć
Još uvijek nisi zakasnila
O kisela domovino:
Pridruži
Mi se
Pridruži
Nam se
Iako je noć
U zemlji suncokreta
Idemo idući
Plešimo
Samo plešimo

MUTACIJE

Jedan Perjani Kojot je više
Od vuka bez čopora
Manje je
Od debla bez korijena
Više je
Od zraka bez ijedne paprati
Manje je od onih vrata
Zatvorenih zbog nemilosti vjetra
Više je od rijeke koja za sobom povlači
Debla i životinje
Manje je
Od zaklanog jelena u grmlju
Više je
Od svih plodova
Koje glad ne sažvaće očima
Također
To je jarak bez hodočasnog krika
Među bolnom kosom od plamena
*
SJEVER ZAPAD ISTOK JUG
Nomad od Aurore Borealis
Svojim ostakljenim mesom
Zavija nad vrelom močvarom
Prvi je kamen koji govori
„Stigao sam maloprije
Jer sam posljednji pauk od leda.”
To je jedina utrnulost
Nakon pomahnitalog lutanja
Prvo Sunce od Kosti nikad nije dopuštalo
Rijeci goruće vode koja nagriza vječnost
Unutar zrna pijeska da teče
Pogledaj njegov odraz u potoku
Teško je znati gdje se rađa njegov izvor
Gdje je rijeka napravila obiteljski potez
Kap po kap svega što postoji
Kad je kojot još uvijek bez perja
Svojom skoro kamenitom vilicom
Zavijao na Mliječni put
Kad je raširio svoja krila svom težinom oblaka
S prolaskom sjene pomračenja
Sa svojom ogromnom pahuljicom od lišća
I valovima zmije u travi
U plesu
Nebo daje
Ono lijepo
Za pokazati svijetu
Govori Balam* koji čita
Zvijezde
Svjetlost
Ponekad ode
Ponekad se vrati
Ponekad ostane i premišlja, izmišlja
A ponekad odmara
Ponekad ga njegova snaga tjera na ostanak
Unutar doma
Da bi je tražili
Gdje zakorači svjetlost
Ostaju žljebovi
Sačekaj da voda dođe do kamena
Koji poznaje cijelu istinu
Sjever
Jug
Zapad
Istok
Četiri puta oblak obilazi
Četiri kruga
Ono što dolazi s planina
Nikad ne stari
Ono nedokučivo
Nikad ne spava
Perjani Kojot
je živ
Njegovo srce kuca
U mojoj riječi.

*Balam na majanskom jeziku je „jaguar“. Maje su ih smatrale zaštitnicima sela, prema nekim povijesnim izvorima su bili i vodiči kroz podzemlje.

***

GOLA ŽERAVICA

Ležiš sanjiva, gola,
Širiš se kao koža brda koju je zagrizlo sunce.
Počinjem te zadovoljavati od tvog stopala zaspalog u zraku,
Tvoje simetrične noge, dok podižem pogled
Susreću se u crnom doku, opkoljene
Vlažnim komadima uglja,
Uglja na usnama,
Usnama od lijana.
U tom trenutku ispunjavam dob žudnje
U najnježnijem večernjem licu.
Voće zri,
Svakim minutom raste i izgara.
U šest sati u ogledalu
Ulazim u tebe
Kao najiščekivaniji gost,
Jednostavan kao dnevna rijeka
Pokrivam te svojim muškim tijelom,
Ja sam jezik koji teče kroz tvoje vene da te ušutka,
Bolno ti oduzimam oči,
Dajem ti dva dodira da izmjeriš život.
Moja usta rominjaju na tvojim grudima,
Osvjetljavam ti leđa da napišem tvoje ime,
Pričam ti kostima,
Tvoji krici su ono najduže što će noć ikad čuti.
Kakve smo mi prelijepe ljudske životinje…
Kad ostanemo sami, goli kad sve završi,
Pljušti slutnja da nas je zrak
Ipak otkrio.

***

JUAN BAÑUELOS rođen je 6.10.1932. u Tuxtli, u Meksiku. Bio je pjesnik, esejista, urednik i profesor na univerzitetu. Završio je studije prava, filozofije, španjolske književnosti i diplomacije na Nacionalnom autonomnom univerzitetu u Meksiku (UNAM), gdje je vodio poetske radionice. Objavio je nekoliko zbirki poezije, kao i zbirke eseja. Do svoje smrti 2017. godine primio je brojne nagrade, od kojih se mogu izdvojiti: Nacionalna nagrada za poeziju u Aguascalientesu (1968.), Nagrada za umjetnost u Chiapasu (1984.), Nacionalna nagrada „Carlos Pellicer” (2001.) i Nagrada za poeziju „José Lezama Lima.”

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

MIHAELA ŠUMIĆ (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Tijekom 2012. godine je pisala poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda”, (Imprimatur, Banja Luka) objavila je 2020. godine.

napomena prevoditeljice: Izbor i prijevod pjesama Juana Bañuelosa izvorno je objavljen u časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Bosanska vila, 77/78, zima/proljeće 2020/21

stranci u noći: DAINA OPOLSKAITĖ – “Čudesan čovjek”, kratka priča

– s litavskog prevela JULIJA GULBINOVIČ, iz zbirke kratkih proza “Piramide dana”, Sandorf, Zagreb, 2020. –

Sve je već sada vrlo jednostavno i jasno. Ne može biti drugačije. Udat ću se za Gvidasa čim dođe vrijeme i čim to bude moguće, jer ipak na kraju svima dođe to vrijeme. Taj dan ću nositi dugu bijelu haljinu, a male sklizave gumbe na leđima zakopčat će mi moja rođakinja Silvija, žurno stigavši iz Londona, kojoj će od uzbuđenja drhtati ruke, a ja ću osjetiti mokre i hladne dodire njezinih tankih prstiju po mojim leđima. Njezin topao dah koji odiše na svježu nježnu vlagu iznenada će pokriti moju kožu, šireći bolnu uočljivu privremenost. Kroz prozor će neočekivano udarati prijepodnevno sunce, i njegov oštar, zasljepljujući pogled iznenada će me probosti jantarnim očima plišanog tigra što leškari na kauču. Istim će me očima pogledati i Pepeljuga s prašnjavog poklopca CD-a koji će već odavno ležati ispod ormara, a stolni sat s veselim miševima na ispucanom brojčaniku, koji se nalazi u mojoj sobi, na kraju će jednostavno izazvati da ga se baci iz ove kuće. Cijeli taj dan u rukama ću držati buket bijelih orhideja i perunika, sve dok njihov oštar miris, pomiješavši se sa snažnim mirisom Gvidasovog znoja, u maloj drvenoj crkvi ne omami sanjarijom koja se polako širi. Kao što sam rekla, sve je zaista vrlo jednostavno.
Otac je već odavno odlučio da treba početi od drveća. Najprije će sasjeći dvije stare kruške i pretvoriti ih u drva za ogrjev, jer su već prestare i od njih nema više nikakve koristi. Sada kad gledam, dvorište očito oplakuje svoju zaštitnu barijeru, gore zijeva zastrašujuće svevideće oko neba, više nema visokog bujajućeg svoda ispod kojeg se mirno odvijala svakodnevica.
Trule i strašno hrapave stare kruške, izdahnuvši svoj posljednji izdah, već se odmaraju na rubu dvorišta, dok otac i Gvidas puše naslonjeni na ogradu, a plavičasti, razvedeni oblačci dima svaki put im gusto omotavaju oči i kosu. Kroz popucale male saće kuhinjskih zavjesa vidim – evo Gvidasa kako čvrsto sklapa usne, drži ih tako neko vrijeme, a zatim u stranu ispuše gustu opojnu struju koja odmah tu, kod njegovih nogu, zaroni u guste vlati trave i tamo se nevidljivo sklupča. Ni on ni moj otac ne vide me, a ja promatram njihove potamnjele vratove i ruke u kojima tinjaju cigarete, pokrete glava i kimanje jednog drugome, pljuvanje ravno sebi pod noge i nesvjesno uspoređujem oštre čekinje mojeg oca s Gvidasovim nježnim paperjem ispod nosa, očeve duboko usađene oči – s Gvidasovim sivkasto-zelenim, kosim, i očev smijeh – promukao, koji izbija duboko iz prsa – s Gvidasovim zvučnim grohotom koji podsjeća na radosno klepetanje.
Bacivši cigaretu uz ogradu, Gvidas se ispruži, rastegne se duboko udahnuvši i uroni prste u svoju neurednu konistru. Sijevnu njegovi pazusi – dvije primjetno potamnjele mrlje – i meni se učini da negdje posve blizu osjetim miris što se širi od njih, kao i svaki put kad me Gvidas vozi biciklom ili kad me stavi na svoja ramena i nosi preko nabujalog kanala na putu do škole gacajući u ogromnim teškim gumenim čizmama. Stravičan bezdan blata i vode svaki put pohlepno usiše njegov korak, ja rukama obgrlim Gvidasov vrat, on me zamoli da se držim čvrsto, a njegova kosa pokrivena prašinom oko korijena i velike, ne sasvim čiste uši, nađu se točno ispred mog nosa, i mogu sve to gledati koliko želim. Gledam i mislim da želim beskonačno gledati njegovu kosu i te uši, beskonačno osjećati taj miris koji se širi iz njegovog tijela, beskonačno slušati kako klepeće poput rode. Gvidas je zaista vrlo dobar.
– Ipak je on tuđi, bilo bi bolje bez njega – moja majka ponekad kaže ocu.
– A meni nije žao što smo ga udomili. Osim toga, taj mladić stvarno voli djecu, vidi kako se bavi s njom.
– Ali tako je neotesan, pravi brđanin.
Nije mi zapravo jasno što Gvidas ima zajedničkog s brđaninom, ali sa mnom se on uopće ne bavi, a ni ja nisam više posve dijete, doći će vrijeme i nas dvoje ćemo se definitivno vjenčati, ali znam da to trenutno roditeljima nikako ne bih uspjela objasniti. Oni uvijek misle da je sve onako kako oni misle i vide, samo je njihovo viđenje ispravno i istinito, dok su ustvari slijepi kao muhe koje bezglavo lete i svaki put pogriješe. Mama stalno uzdiše da ovdje, u ovom mjestu i ovoj kući, otkad smo se doselili, njezina francuska manikura izdrži samo dva dana, a kupci prilikom potpisivanja ugovora prvo vide tvoje ruke, to je važnije od bilo čega drugoga, a ona još malo pa će na poslu sjediti prljavih noktiju, koja rupa. Jedina je utješna misao da će oni napokon imati svoju kuću i kamin, vrativši se doma nakon ludog dana u banci, mama će najprije ložiti kamin i ispružiti noge prema blaženoj toplini koja će istjerati svaku napetost. Onda će si natočiti malo vina.
Tata joj objašnjava da će kamin moći ugraditi najranije nakon godinu dana, kad se kuća u potpunosti sagradi, bude pregrađena, kada bude napravljen krov i sve ostalo, ovo će ljeto biti pravi pakao jer će na to potrošiti cjeloživotnu ušteđevinu. Slušajući to mama zamišljeno gleda u svoju popucalu manikuru i lijepo spoji sjajne usne, obojane dubokom bojom nara. Dobro je što smo još i njega udomili, kaže otac, ipak je od neke pomoći, vidiš i sama kakvo je tu smetlište, jer dječarac još i pomaže, zapravo radi kao konj, nije da samo jede i leži. Nekom drugom do toga uopće ne bi bilo stalo, to je sigurno.
Danas moraju srediti te kruške, neće i valjda ostaviti – stare i hrapave – da leže u dvorištu preko noći, dok ih bolno probadaju milijuni elektroda mjesečine. Gvidas baci košulju, s tragovima soli, na prošlogodišnju smećkastu mrtvu travu, naginje se i ispravlja, ponovo se naginje, a nakon nekog vremena tanak potočić znoja odvijuga dubokim koritom kralježnice, dosegne pojas plave trenirke koja se nešto spustila i bestidno nestane u njoj. Kad se okrene prema meni, odjednom vidim da takvih potočića ima puno, vijugaju mu po cijeloj površini grudi, na suncu čitavo Gvidasovo čelo sjaji od vlage – visoko i strmo poput nizbrdice. Ispod neravnih obrva mene gledaju njegove dobre oči, zelenkaste s nekoliko tamnih točkica u tom zelenilu, a prašnjava ruka se ispruži i neočekivano dodaje dva jedva živa leptira žućka. Kaže mi da ih je pronašao u deblu kruške, među ulomcima kore kojih ima puno po cijelom dvorištu, i jesam li ja ikad pomislila da leptiri zimuju u kruškama? Ne znam što bih s njima, a on savjetuje da ih odnesem u sobu, stavim žlicu meda na stol, a žućke negdje blizu, na prozorsku dasku, te čekam što će se dogoditi.
– Jesi li se umorio? – prišavši pita otac i ugleda leptire. – Odakle su ti ovi?
– Ma iz onih krušaka. Samo treba pomesti ostatak i bit će gotovo.
– Za idući tjedan sam naručio prozore te će doći čovjek pogledati krov. Budeš pazio, bacio oko, ako bude trebalo?
– U redu. Hoće li to puno koštati?
– Dosta – smije se tata.
Navečer žućci već pomiču krila, trzaju svojim malim ticalima i još uvijek omamljeni puze do žlice s medom. Na kraju se smještaju u velikom cvijetu tulipana što stoji u vazi s vodom i tamo provode noć. Mama odmahuje glavom i podiže obrve: pa baš je interesantno, vidi ti to, uostalom, rekla sam ti da takvo nešto može samo on.
Ne znam što bih bez Gvidasa. On ne samo da siječe stare kruške i donosi mi leptire, nego i popravlja moju ljuljačku potrganu tijekom zime, nespretno pravi debele sendviče i, naravno, dolazi me pokupiti na povratku iz škole obuven u teške crne gumene čizme kako bi me nosio kroz poplavljeni kanal koji se pretvorio u baru. Ugledam ga kad je još jako daleko i svaki put uživam u tom prizoru osobe koja se približava. Nevjerojatno je uzbudljivo čekanje kad znaš da čovjek koji ti se približava zapravo ide prema tebi, ide po tebe, dolazi zbog tebe – to je vjerojatno isto što i polako lizati nasjeckane ohlađene kockice ananasa kad ti sok kapa kroz prste dok su tvoja usta i cijeli svijet ispunjeni nebeskom ljepljivom slatkoćom. On hoda teško podižući noge poput rode koja traži žabe, pogleda uprtog dolje u svoje tonuće korake. Crna uzbibala kaša guši se ogromnim tamnim mjehurima, pod svaku cijenu inzistira da iščupa ama baš svaki korak, čvrsto drži noge napola ih progutavši, blato grglja i mljacka ispod gumenih čizama, nerado otvarajući duboki vir i vraćajući čizmu. Dok pratim svaki njegov korak, čini mi se da osjećam miris natopljene crne zemlje, koji postaje sve intenzivniji i uvlači se u svu Gvidasovu odjeću, sve dok on stigne te se zaustavi pokraj mene duboko zadihan. Obriše nos rukavom izblijedjele fufajke i hrapavim si dlanom zagladi kosu.
– Idemo.
Te nas dvoje krenemo. Isprva još uvijek koračam sama, samo ga držim za ruku, on je jedva pridržava, ali moj dlan sam visi u njegovoj šaci, prsti se raduju poznatoj tvrdoj koži, debelim kvrgama i žuljevima, koji se poput malih okruglih kamenčića pomiču u ruci dok hodamo. Omamljena tim kamenčićima neko vrijeme ne čujem svoje korake. Samo se miris vlage pojačava, pod nogama se postepeno počne cijediti tamni sok zemlje, napravim još jedan korak i čizma mi bučno zagazi u vodu, a stopalo mi se čak savije od ledene hladnoće koja ga iznenada zalije.
– Ajoj.
Gvidas se prepadne, vrati se iz tko zna kojih misli, zgrabi me za kapuljaču i malko digne u zrak. Preplavi me topla radost kad vidim njegove obrve potamnjele od uzbuđenja – to se uvijek događa kada se uzruja ili uznemiri. Koža iznad obrva tada naglo nabubri, izbiju dvije velike mrlje ključajućeg cvenila. Blago se zacrvene i njegove jagodice, i uši, i čekinjasti potiljak, koji odaje miris umora, prašine i znoja. Držim se za ovratnik Gvidasove jakne, a on se nešto zafrkava, čini se da mu čak nije ni stalo da li ga slušam. Priča unesen u priču, gotovo se daveći od čudnog uzbuđenja. On želi studirati, puno i dugo, dobiti diplomu napisanu velikim lijepim slovima, postati zaposlenik jedne poznate tvrtke, a još bolje – vlasnik, takva su vremena sada, svi otvaraju privatne tvrtke, pokreću poduzeća, žive dobro i ispunjavajuće, da upravo ispunjavajuće, kaže Gvidas, kad više ne ostaje nikakvih rupa u postojanju ni neočekivanih virova koji te uhvate i zavrte tako brzo da se jedva uspiješ iskoprcati. Već mu je dosta tih dana koji se raspadaju poput niti, ali koji se moraju proživjeti. Privatno poduzeće, a ako ne, onda možda ode u inozemstvo, drugima tamo ide prilično dobro.
Ovratnik njegove jakne zagrijava sunce, priljubim svoj obraz njemu, a dolje uzduž zemlje ispod naših stopala krilima lamataju nestašni vivaci, njihovo je tanko perje, bez sumnje, također prožeto bogatim mirisom vlage i zemlje, baš kao i ovratnik jakne. Glasaju se slabo i uporno, njihove male živahne oči blistaju nemirnim crnilom.
Pored zida kuće zagrijanog suncem, Gvidas skida teške gumene čizme, lupa ih jednu o drugu, i veliki komadi već pomalo osušenog blata lete u svim smjerovima, puno ih je dvorište.
U kući je dosta hladno i prazno, roditelji će se vratiti tek navečer, samo majčini fikusi i sobne guarane bacaju sivkaste bezoblične sjene na široke zidove. Na stolu stoje neoprane šalice s ostacima jutarnje kave i zdjelica s kolačima. Trpam ih u džepove i uzimam knjigu.
Gvidas puši na klupi pored zida, pokraj njega stoje gumene čizme i strši bačena jakna.
– Ja neću. Čitaj sama, sama, tebi to treba za školu.
– I tebi to treba. Rekao si da ćeš studirati, morat ćeš puno čitati.
Čita od te stranice na kojoj sam otvorila knjigu. Želim slušati njegov glas, ali ne uspijevam. Po meni, Gvidas je čaroban, kao što u bajkama znaju biti čarobne stvari koje se pojavljuju u trenutku kada ih najviše trebaš i odjednom sve iz temelja promijene. Ispada da ljudi isto mogu biti čudesni, već sama njihova pristutnost obogaćuje život drugih sa stvarima koje se može dodirnuti tek dušom i omogućava im da povjeruju u čuda. On čita polako, povremeno gutajući slinu što mu se skuplja, možda kako bi pravio duže stanke između riječi, mršteći se, prilično pogrbljen nad knjigom koju drži u rukama. Glas mu je dubok, ali dolazi iznutra s nježnim zvonom koji toliko prodire kroz mene da zatreperim, ne pročita sve riječi odjednom, poneke polako i nešto tiše rastavlja na slogove, tek ih onda izgovori čvršće i opet proguta slinu od uzbuđenja. Izgleda da na neko vrijeme potpuno zaboravlja na mene, čita duboko koncentriran, čak napola zatvorenih očiju. Da sam sasvim mala djevojčica, vjerojatno bih mu se popela u krilo, ali sada me obuzima opijajuća i lagana pospanost, omata me velom ugodne sigurnosti kroz koju nejasno, kao kroz izmaglicu, vidim Gvidasovu kosu, podbradak koji se pomiče i profil nosa koji se trza.
Proljeće se već žuri, kaže otac. U naše dvorište dolaze cigle, crvene i bijele, mami obavezno trebaju one crvene jer ona želi verandu koja će izgledati nekoliko desetljeća stara, s malim svodom i neobičnom svjetiljkom od postaranog željeza odmah kraj vanjskih vrata. Vidjela je da se jedna takva prodaje u antikvarijatu, tamo će je i kupiti. Za kišnih dana, dok će u našem dvorištu mutno svijetliti svjetiljka, ona će sjediti kraj prozora, piti čaj i gledati kako velike kapljice klize njezinim zamagljenim staklenim stranama i ugodno kaplju dolje na zemlju. Treba joj ta svjetiljka, možda čak i više od kamina.
Nakon cigla dolaze različite vrste ploča, role, građevinske kante, vreće i nepoznati ljudi. Mama odlazi u banku, vraća se kući navečer, uzima lijekove protiv glavobolje i izlazi u dvorište odmahujući glavom. Otac također odlazi na posao, kad se vrati obuče najgoru odjeću koju ima, odlazi u dvorište i vraća se unutra tek kad se smrači. Tada broji novac, govori o računima, prihodima, ulaganju, ušteđevini i poziva Gvidasa. Pokaže mu kome će sutra morati platiti umjesto njega, jer će se otac kasno vratiti, a ako nešto iskrsne, neka ga nazove. Gvidas šuti, sluša i smeteno klima glavom, a zatim odlazi u svoju sobicu. Sjene koje baca lampa zapetljavaju se u njegovoj kosi, prate njegovo tjeme sve do vrata i naglo odskoče kad on potone u mrak.
Ja legnem u krevet, gledam u velike cvjetove na navučenim zavjesama i praznine što su ostale između njih i čini mi se da ne može biti ništa bolje nego živjeti u kući sa zavjesama na velike cvjetove i s Gvidasom koji spava odmah pored, u svojoj maloj sobi.
A sutrašnje jutro je surovo, vjetrovito, ni traga od jučerašnjeg proljeća što se rascvjetalo pred očima i oglašavalo se vivacima. Cvjetovi na zavjesama su tamni, gotovo crni, nešto svjetliji razmaci između njihovih gigantskih kontura jedva se naziru. Vani se diže vjetar, mrsi suhu travu koja se još nije uspjela obnoviti i vodu što se nakupila u lokvama. Ne zna se što očekivati – kišu, olujni vjetar, ili će možda crni čirevi oblaka ipak otploviti nebom, prsnut će negdje drugdje.
Gvidas kasni po mene, počinjem se brinuti, oči mi trčkaraju kao vivci kišovitom pustoši. U njoj divlja isti vjetar koji postaje sve jači, iako bi me samu mogao podignuti i otpuhnuti sa zemljem zveckaju suhe stabljike i šuška mrtva prošlogodišnja trava, jezivo škripe đermovi visokih suhoperki. Dolazi po mene u istoj zakopčanoj iznošenoj fufajki, plaho uvukavši ramena od naokolo bjesnećeg nevremena, podignuti ovratnik skriva uši koje su pocrvenile od vjetra. Požuruje me kući, kaže da se moramo brzo vratiti, i ja jedva sustižem njegove dugačke korake, na trenutak se čak zapitam jesu li ti koraci uvijek bili tako dugački kao danas. Pokušavam uloviti Gvidasovo lice, ali vjetar otpuhne podignuti ovratnik jakne točno na njegovo lice, sakrije ga od mojih očiju, oduzimajući mi dah tako da neko vrijeme uopće ne mogu odahnuti, a zatim brzo gutam taj vjetar velikim teškim gutljajima, a oči mi se napune suzama.
Ništa se ne promijeni ni kad me Gvidas podigne i nosi kroz lokve i zemlju koja se njiše. Čini mi se da je njegov zagrljaj drugačiji nego ikad prije, nemiran i nekako nesiguran, ispod džempera neobično lupa njegovo srce, prilijepivši se uz njegova prsa, osjećam njegove ritmičke eksplozije pod svojim dlanom. Čini se kao da nikada nećemo stići doma. Gvidas diše duboko, hropčući, kao da nosi težak teret koji mu je netko uvalio. Ne mogu govoriti, moram gutati vjetar, kao što ga guta i Gvidas noseći me u naručju sve do kuće. Glavom mi proleti pomisao da ću se, čim dođemo kući i on me spusti na zemlju pored zida od opeke gdje čeka uvijek ugodan zaklon, ovaj put rasplakati, stvarno ću plakati, samo ne znam zašto.
Rasplakati se ne mogu i nemam vremena jer pored zida od opeke stoje, naslonjene jedna na drugu, dvije crne putne torbe s čvrstim crnim ručkama, takve ljudi spakiraju za putovanje svijetom ili za odlazak na mjesto odakle se obično ne vrate brzo. Gvidas odmah pred mojim očima zabacuje te torbe na ramena, svojim velikim prstima čvrsto steže remene naramenica, a ja stojim, i sada se rasprskava moje srce, eksplodira tisuće puta, iznova i iznova, i to nikako ne prestaje. Ljudsko srce zaista može puknuti milijun puta.
– Nemoj nikamo ići dok se tata ili mama ne vrate, ok? Najbolje da odeš unutra i nešto čitaš, ok?
Ne gleda me, govori ne skidajući pogled s putne torbe, nešto još traži jednom rukom, čini se da provjerava je li sve na svom mjestu, nije li nešto zaboravio.
– Pa što je? Odrast ćeš ti, bit ćeš velika. Dobra i lijepa djevojka, zar ne? Pa rekao sam ti, puno toga me čeka, ne mogu ostati ovdje, zar ne? A roditelji će ti se snaći, zar ne?
On se ne zna oprostiti. Zato i odlazi ne dočekavši moje roditelje, bez ijedne riječi. Odmahne glavom, kao da to shvaća, i više me ne pogledavši brzim korakom izlazi na cestu. Podivljao vjetar koji je podmuklo vrebao iza ugla, odmah uhvati njegovu kosu i skute, remenčiće putnih torbi i ovratnik. Niti jednom se ne okrene prema meni, korača i korača, tek mi isti taj vjetar donese i bolno u lice baci taj toliko poznati miris kože i odjeće. Nestaje, jasno osjećam da ga gubim, gubim ga kao siroče u bajci što je izgubilo čarobno klupko i ručnik, osjećam se bespomoćno, sve se urušava.
Skroz do navečer sjedim na travi uza zid kuće. Opojna letargija pouzdano drži moje tijelo omotano plahtom ravnodušnosti, a morfij pomirenja teče svim mojim venama i para osjećaj boli koji još uvijek raste. Nema Gvidasa, nema ga više, više ga neće biti, čuda su vrlo krhka i privremena.
Predvečer se vraćaju roditelji. Čekam kad će me pitati gdje je Gvidas, a ja ću im morati reći da ga više nema. Kad ću morati izgovoriti te riječi i sama ih čuti. Ali ništa me ne pitaju, samo počinju po kući otvarati ladice, ormariće, pa ladice velike komode, mama iznenada počne glasno plakati, a tata izađe van i popuši četiri cigarete zaredom. Lice mu je strašno blijedo, oči čudne, kao kod čovjeka koji iznenada posljednji put vidi svoju kuću, a njegove stisnute čeljusti grčevito podrhtavaju. Unutra, mama bez prestanka očajnički lupa ladicama komode, čini se, ne može povjerovati onome što vidi, odjednom joj dođe da vrišti da je to bilo sve što je stekla u životu, a tog Judu će ona pronaći pod svaku cijenu i objesiti za onu stvar u vlastitom dvorištu.
Nedaleko, malo iza naše kuće glasno vrisne vivak. Postupno počne padati sumrak.
Dok sklupčana sjedim uz ohladnjeli zid kuće, moje se umorne oči počnu zatvarati, ali još stignem vidjeti kako se nemilosrdno, poput magle, raspršava bijela vjenčanica, padaju oporo mirisne bijele orhideje i perunike, a rođakinja Silvija zauvijek zaglavi na aerodromu u Londonu ne ušavši u avion, miševi se krenu ludirati na brojčaniku starog sata, a veliki plišani tigar odjednom me s kauča pogleda zelenim Gvidasovim očima ispunjenim pokajanjem.

***

DAINA OPOLSKAITĖ rođena je 1979. godine u Vilkaviškisu na jugozapadu Litve. Diplomirala je litavski jezik i književnost. Knjiga “Piramide dana” druga je autoričina zbirka kratkih priča, koju su čitatelji čekali čak 18 godina. U nju su ušle priče koje su ranije objavljivane u raznim književnim i kulturnim publikacijama. Prošle su test vremena i dobile visoke ocjene od strane književne kritike. 2018. godine kratka priča „Rešetke“ osvojila je „Nobelovu nagradu litvanske kratke priče“ – nagradu koja nosi ime književnika Antanasa Vaičiulaitisa, a pripovijetka „Dođi preko leda“ iste je godine nagrađena književnom nagradom Jurgis Kunčinas. 2019. godine zbirka „Piramide dana“ autorici je donijela prestižnu Nagradu Europske unije za književnost.
Odana klasičnoj poetici malog žanra, autorica u svojim kratkim pričama uspijeva suptilno nijansirati jezik, tkati gusta platna besprijekornog stila. Ogoljeni realizam čovjekovog postojanja u njezinim djelima snažno djeluje na čitateljevu maštu, a poneki elementi mistike i fantastike održavaju ravnotežu između vidljivog svijeta i magičnog realizma – nečeg što je nevidljivo, neobjašnjivo, neshvatljivo. Ove kratke priče bave se promišljanjima o tome što se s vremenom mijenja u svijetu protagonista i čemu je suđeno trajati vječno. Postavljaju se pitanja ljudskog postojanja, ljubavi, osobne slobode, Boga i sudbine, pored kojih se život suvremenog čovjeka doživljava kao najveće postignuće. Bitni detalji koji se ponavljaju u mnogim kratkim pričama stvaraju važne podtekstove.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

JULIJA GULBINOVIČ studirala je komparativnu litavsku i hrvatsku filologiju na Sveučilištu u Vilniusu te, u sklopu studentskih razmjena, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevela je “Posmrtnu trilogiju” Mate Matišića i “Seobe” srpskog klasika Miloša Crnjanskog na litavski. Ovo je njezin prvi prozni prijevod na hrvatski.

stranci u noći: ANTONIO PORCHIA – Poetski aforizmi iz knjige “Glasovi”

– izabrala i prevela sa španjolskog JELENA VUKANOVIĆ –

Moja beda nije potpuna: falim ja.

Čovek, kada se ne žali, skoro da i ne postoji.

Bol nas ne prati: korača ispred.

Kada je sve završeno, jutra su tužna.

Vidiš me kada me dodiruješ: kada ne bi trebalo da me vidiš.

Dete pokazuje svoju igračku, čovek je skriva.

Volim te takvu kakva jesi, ali mi nemoj reći kakva si.

Ima takvih snova koji zahtevaju odmor.

Kada se ne želi nemoguće, i ne želi se.

Čovek bi želeo biti bog, bez krsta.

Išao bih u raj, ali sa svojim paklom; sam, ne.

Svaka igračka ima pravo da se razbije.

Ljudski rod više ne zna gde ide, jer ga niko ne iščekuje: ni Bog.

Onaj koji je učinio milion stvari i onaj koji nije učinio niti jednu, imaju iste želje: da učine jednu stvar.

Kada se približim jednoj duši, nemam želju da je upoznam; kada se udaljim, da.

Kada nisam u oblacima, hodam kao izgubljen.

Ko raj napravi od svoga hleba, od gladi svoje pravi pakao.

Da, sve sam već čuo. Sada mi samo nedostaje da zaćutim.

Znati umreti košta života.

Čovek ne ide nigde. Sve dolazi čoveku, kao sutrašnjica.

Učiniše me stogodišnjakom određeni minuti koji su ostali uz mene, ne stotinu godina.

Zlo ne čine svi, ali svi su optuženi.

Ostrva, mostovi i krila: moja tri života odvojena. Moje tri smrti ujedinjene.

Samo jer znaju ime onoga što tražim, veruju da znaju šta tražim!

Kada mi ti i istina govorite, ne slušam istinu. Slušam tebe.

Daljine ne učiniše ništa. Sve je ovde.

Zašto se vraćaš životu? Razumem. Čovek se umori od svega. Takođe i od smrtovanja.

I ako bi abnormalno zaista bilo abnormalno, ne bi postojalo.

Sve je ništa, ali nakon. Nakon što je pretrpelo sve.

Želeo bi ići tamo gde nisi. A gde nisi?

Ono za šta živim nije ono za šta umirem. Bilo bi me stid da umrem za ono za šta živim.

Ne verujem ni u šta u šta ti veruješ. A verujem tebi!

Kada me ne vidiš izgubljenog, želeo bi me videti izgubljenog, da bi me spasio. Isti si kao tvoj Bog.

Život počinje da umire onda gde je najviše života.

Ono izvan mene loša je imiticija onoga u meni.

Verovao si da uništavanjem onoga što razdvaja ujedinjuješ. Uništio si ono što razdvaja. I sve si uništio. Jer nema ničega bez onoga što razdvaja.

Plaši te praznina, a otvaraš širom oči!

Senke: jedne skrivaju, druge otkrivaju.

Tvoja bol je toliko velika da ne bi trebalo da te boli.

Onaj koji govori istinu, ne govori gotovo ništa.

Ti misliš da me ubijaš. Ja mislim da se samoubijaš.

Bože moj, jedva da sam ikada verovao u tebe, ali uvek sam te voleo.

***

ANTONIO PORCHIA (1886 – 1968), argentinski pisac rođen u Italiji. Napisao je knjigu aforizama na španskom jeziku, ,,Glasovi’’ (Voces), prvi put objavljenu 1943. Prevedena je na italijanski, engleski, francuski i nemački. Uticao je na mnoge autore, poput Bretona, Borhesa, Huaroza, a neki kritičari nalaze veze između ,,Glasova’’ i japanskog haikua zbog maestralne umnosti i složene jednostavnosti.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

JELENA VUKANOVIĆ (Madeline Sandvik) rođena je 1995. godine u Peći.

Živi u Mladenovcu, piše poeziju i prozu. Prevodi sa španskog i italijanskog.

Objavila je dve zbirke pesama: ,,Logor” i ,,Čađavi vlak u smehu”.

 

stranci u noći: INGER CHRISTENSEN – Soneti

This image has an empty alt attribute; its file name is inger7.jpg

– prijevod s danskog i uvodna bilješka: MIŠO GRUNDLER

INGER CHRISTENSEN (1935. – 2009.), danska pjesnikinja čija lingvistički sofisticirana djela ispituju isprepletenost jezika, fikcije i stvarnosti. Rođena je u gradiću Vejleu na zapadnoj obali poluotoka Jyllanda, a nakon studija na Učiteljskoj akademiji u Aarhusu posvetila se književnom stvaralaštvu.

U prvim pjesničkim zbirkama Lys (Svjetlost) i Gras (Trava) iz 1962., tj. 1963. bavi se propitivanjem odnosa jezika i prirode oslikavajući lirske karte danskog krajobraza. Svjetsko priznanje stječe dugom poemom Det (To, 1969.), koja odiše filozofskim promišljanjima, među ostalim, Kierkegaarda i Chomskog, a u kojoj prijašnje analogije jezika i fizičke stvarnosti nadograđuje primjenom alfabetskih i numeričkih struktura poput Fibonaccijeva niza kao principa kreativnog reda. Osim što se ubrajala među najsnažnije literarne glasove Skandinavije, Inger Christensen bila je erudit bez premca, a njezin univerzum znanja obuhvaćao je najrazličitija područja – od povijesti umjetnosti, kvantne mehanike, matematike, semiotike, prirodoslovlja do glazbene teorije. Iako je izbjegavala ikakvu kategorizaciju, njezina ingeniozna poetska i prozna djela nazivali su naturalističkima i eksperimentalnima, formalističkima i strukturalističkima. Sva njezina djela ipak imaju jedno rekurentno svojstvo – povezuje ih vizionarska jasnoća i duboka osjećajnost. Osim poezije, pisala je i romane, kratke priče, eseje, priče za djecu, radijske i kazališne drame te operna libreta. Za svoje stvaralaštvo nagrađena je prestižnim danskim, skandinavskim i europskim nagradama, a djela su joj prevedena na 30-ak jezika.

Inger Christensen jedna je od najsmionijih, eksperimentalnih danskih književnica dvadesetog stoljeća; ona rasteže jezik do krajnjih granica, do točke pucanja, i od poznatoga stvara nešto novo i začudno, baveći se pritom aktualnim, suvremenim temama i političkim pitanjima poput rodne određenosti, ekologije i nuklearnog rata.

***

I.

Uvis vinu se leptiri planeta;
pigment topla Zemljina tijela,
cinober, oker, fosfor, zlato cv’jeta.
Jata su počela tad poletjela.

Je li lepet krila tih razigran stog,
tek svjetlosnih čestica umišljaj?
Il’ snohvatica ljeta djetinjstva mog,
što munja ga rasprši u beskraj?

Ne, svijetli anđeo to posta mrak
ko crni Apolon od Mnemozine,
vatreni plavac, lastin rep, topolnjak.

Zamagljenom se umu snovidjelo
da to je perje maglične bjeline
u Brajčinske doline podne vrelo.

II.

U Brajčinske doline podne vrelo
gdje sjećanje kopni, a sve ostalo
kad svjetlo se je s biljkama proželo
od bezmirisja mirisom postalo;

od lista do lista noga mi gazi,
slažuć ih na djetinjstva mi koprive;
te božanske zamke neukrotive
love to što poput dana prolazi.

U kukuljici admiral prebiva;
ličinka što taži pohlepu svoju,
preobražena umom sada biva

i poput svih leptira toplih ljeta
iznosi života purpurnu boju
iz dubine spilja bezdanih sjeta.

III.

Iz dubine spilja bezdanih sjeta,
međ’ puzavcima podrumske tmine,
gdje leži okrutnost polusvijeta
što iz zakutaka uma sine,

uzdiže se Morfej, mrtvačka glava;
roj noćni ogoli, razotkriva:
lako se dođe do pada strmoglava
u sivilo; Bogu nalik biva.

Iz Vejlea kupusni bijelac taj,
duša bijela što na krilu riše
da sve što jest prolazan je doživljaj.

Zar zrakom mu se sumornim letjelo?
Da l’ to jade život mi ispiše?
Gorskog mu raslinja vonj krije čelo.

– iz sonetnog vijenca “Dolina leptira” (Sommerfugledalen), uskoro u izdanju Multimedijskog instituta iz Zagreba

This image has an empty alt attribute; its file name is sommer.jpg

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

This image has an empty alt attribute; its file name is misogr.jpg

MIŠO GRUNDLER rođen 1988. g. u Slatini, magistrirao je švedski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevođenjem se kontinuirano bavi od 2008. godine. Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog jezika.

Od 2011. godine radi kao prevoditelj na Hrvatskoj televiziji, za koju prevodi serije, filmove i dokumentarce. Od 2015. godine predaje književnost kao vanjski suradnik na Katedri za skandinavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 2017. imenovan je stalnim sudskim tumačem za švedski i engleski jezik.

Dosad mu je objavljeno desetak književnih prijevoda, uključujući romane, zbirke poezije i publicističku literaturu (Utopija za realisteŠto je filozofija?Soba zlaSmrt vozi AudiRazumijemo li životinje?Proroci fjorda VječnostPrava djeca (ne) odrastaju usputPraško proljećeOd kraja prema početkuIracionalizam i marksizamFilozofija usamljenosti).

Prevodio je za institucije poput Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Hrvatskog društva pisaca, a bavi se i prijevodima stručne literature. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja i Društva sudskih tumača i prevoditelja.

stranci u noći: JOANNA INGHAM – Tri pjesme

– s engleskog prevela MARIJA STOJANOVIĆ

DŽOANA INGAM (JOANNA INGHAM) rođena je 1975. godine u Safoku. Studirala je englesku književnost na University of York, menadžment u pozorištu i umetnosti na Goldsmiths College i kreativno pisanje na Birkbeck College.
Poezija joj je objavljivana u brojnim publikacijama i nagrađivana je. Njena prva zbirka pesama Naming Bones objavljena je 2019. godine (ignitionpress),  a druga se očekuje 2022. godine (The Emma Press). Radi na rukopisu svog drugog romana, a piše i kratke priče . Članica je The Poetry Society.  Živi u Herdtfordširu s mužem i ćerkom.

***

MAJKA KAO SPISAK LOKACIJA

Staza u parku
gde sam rekla samo prestani da plačeš,
samo prestani, SAMO PRESTANI
dok sam te gurala preko brazdi od točkova.

Padina iznad katedrale
gde sam te munula
s krila tako jako da si se otkotrljala
preko trave.

Igralište gde sam potonula
i tonula sve dublje, ali
ti si me naterala da svoje telo doteglim do gore
i podignem te na ljuljašku.

Kuhinja gde sam urlala
na tebe što si mi slomila
bakinu činiju
kao da si namerno htela da me povrediš.

Spavaća soba gde sam bacila
tvoju knjigu o zid
a ti me pogledala kao
da želiš da sam neko drugi.

***

SVIJANJE GNEZDA

Gnezdo leži na putu, zaobljena šaka
od mahovine i runa, nežno, poludovršeno.
Ima i ljudske kose. Neka žena

stoji kod kapije u spavaćici,
češlja se dok deca prolaze.
Nada se da će navesti ih da progovore,

dobace joj reči ko mrvice hleba.

***

NEMA KRVI U IKEI

Onog dana kad smo otkrili da nam dolaziš, odvezli smo se u Ikeu.
Znali smo tu trasu, sumrak Haroua, ali orijentiri su se ispremeštali.

U Ikei nema krvi. Ćelije se ne dele uz čiste bele površine.
Krave ne riču na sve četiri u krevetima s maštovitim prostorom za odlaganje.

Odeljenje za povrat robe, iako neefikasno, funkcioniše.

U povratku kući, s komodom kablovima vezanom za krovni nosač, mislila sam na cestu
što se odvija u tami između nas. Ličilo je da je dug taj put.

Kasnije, prikopčanoj pred rez, rekli su mi da će osećaj biti kao da mi neko pere sudove
u stomaku. Pokušala sam da mislim na kuhinje s vratima što se bešumno zatvaraju,

na nizove nerđajućih sudopera. Ammeran, Langudden.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

MARIJA STOJANOVIĆ rođena je 1974. godine u Beogradu, gde je diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Objavila je tri zbirke pesama (Drugi grad; Ja da nisam ja; Metafizički rajsferšlus). Piše pesme, drame, scenarije, pesme za muziku. Prevodi s engleskog i srpskog jezika, takođe drame, pesme, scenarije, pesme za muziku, a ponekad i sve drugo.