ne pozdravljamo se navikli smo na prećutno pomirenje jednom u godini kada je kuća puna
ribi se oduzimaju kosti u podrumu se ispituje starost rakije samo nešto u meni uporno izostaje kao da su mi ga odvojili viljuškom
pokazujemo nežnost u porodičnoj potrebi da budemo dobri domaćini
***
OBLAČIM OČEVU TEKSAS JAKNU I VOZIM BEZ GLEDANJA U RETROVIZOR
imam dvadeset i šest godina nisam nasledio stan od babe nemam ušteđevinu na računu ni redovan seks
bes mi izjeda obraze ne podnosim konzumerizam što zaudara u hodnicima tržnog centra
u kratkim pauzama od posla način na koji ljudi žvaću izaziva mi napad panike
zvuk pišanja u pisoar postaje eho nostalgije
razmišljam kako je teško biti otac deteta koje nema ništa
***
BESMRTNI JUNAK NA BESKRAJNOM PUTU
zove se Hiron gleda sadašnjost kako nestaje u retrovizoru
pušta da vetar odnese kaubojski šešir i kači ga na kaktuse pored puta
njegove četiri noge upozoravaju na neuhvatljivost
iza njega i njega ili njega i nje ostaju istopljene linija na asfaltu
što podsećaju na uzbuđenje pri škripanju guma
kada izađe iz auta bezimeni vozači ostaju pokvašenih obraza
_________________________________________
NENAD KOSTIĆ, rođen 1996. godine, apsolvent na departmanu za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, gde trenutno živi. Bavi se pisanjem poezije i proze, kratkih priča i eseja i prikaza književnih dela. Radovi su mu objavljivani u časopisima Bez limita, Nedogledi, Saznanje, Magacin reči, Buktinja, Dunjalučar, XXZ magazin, Bludni stih, Astronaut, Strane, Enklava, Čovjek-Časopis, Hiperboreja. Učestvovao je u projektima kao što su promovisanje časopisa Nedogledi i u projektu povodom Svetskog dana poezije koji su organizovali Narodna biblioetka Desanka Maksimović i Udruženje Sevap za 2021. godinu. Jedan je od učesnika Internacionalnog festivala književnosti u Sarajevu – Bookstan, u okviru radionice „Kritika i književni zanat“ i učesnik dve godine za redom Praznika poezije koji ogranizuje KOM018. Učesnik je i pesničke večeri Poetskom rečju „Stop nasilju nad ženama“ 2021. godine kao i organizator poetsko-ilustrativne večeri pod nazivom Ko sam tebi?. Osvojio je drugu nagradu na konkursu Studentsko pero za pesmu Očevi i njihovi sinovi. Autorski, kritički tekstovi su mu objavljeni na blog- portalu Filozofskog fakulteta u Nišu a vodi i bookstagram profil pod nazivom poezijabezpesnika gde redovno objavljuje kritike, recenzije i prikaze, odabrnih i pročitanih knjiga proze i poezije. Polaznik je radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.
Poslednji put ga nisam pitala kada će ponovo doći, a inače ga uvek pitam. Neka zna da sam i ja nekada ljuta. Svakako, ne dobijem odgovor. Uvek mi odgovori neodređeno. Doći ću možda već sutra. Možda sledeći vikend. Možda tek za dve nedelje. Ovo nije život, ponekad razmišljam. I bojim se šta mi sve može pasti na pamet. Nisam ja lik iz nekog ljubavnog romana. Ruke su mi kao trenica. Stomak kao bara pokraj puta. Ni prema sebi nemam milosti, a kamoli prema drugome. Jednom ću ga ubiti, majke mi. Mirne savesti. Otrovaću ga. Podmetnuću požar, pa neka sve izgori. A i ja zajedno sa njim. Nisi više ni za jebati, a ni za ubiti, rekao je pre nego što je otišao. I uvek ti nešto treba. Bio je ljut. Ne voli kad sam nezadovoljna. Kad tražim hleba preko pogače. Kad ne cenim dovoljno ono što mi pruža. Prvo je lupio pesnicom u vrata smrdljivog ormara, kojeg je pre par godina dovukao od svog prijatelja iz stana neke pokojne babe. Onda je i mene udario. Zateturala sam se i pala. Kao ošamućena kokoš pred klanje. Ležala sam na podu dok nisam čula da pali auto. Otišao je. Konačno. Nije strašno, nije strašno, šapućem sebi iz mutnog ogledala koje visi na zidu naspram prozora. Samo mala posekotina na gornjoj usni pored herpesa. Zato se toliko rascvetalo. A ni njegova pesnica nikad ne promaši. Uvek naleti na isti zub. Dešava se s vremena na vreme. Od skoro sve češće. Život mu je seo na ramena. Teško mu je. Svi me jebu, moja Ružo. Svi. Ceo svet me jebe. Ne treba i ti da mi otežavaš. Kad je teško, ja se setim kako je na samom početku naše vreme bilo lako i lepršavao kao tanka svilena marama oslikana cvećem. Preko nedelje bih željno iščekivala vikend. Petkom uveče bi dolazio sa štapovima za pecanje i flašama vina. Kesama prepunim hrane. Sa skupim buđavim sirom. Kavijarom. Čokoladnom bombonjerom punjenom votkom. Cvećem. Osmehom. Mirisao je na skupe cigarete i jak muški parfem. Samo kaži šta nikada nisi jela, pa ću da ti donesem. Jesi li nekada jela avokado? Ja sam mu kuvala omiljena jela, masirala mu dlakava leđa eteričnim uljima, palila vatru i grejala mu vodu za kupanje. Pekla ribu koju je upecao. Govorila mu koliko ga volim. Bila mu zahvalna što me je pustio pod svoj krov. I sada mi se nekada učini da živim u raju. Pokojni deda, bivši oficir JNA, ostavio mu je kao svadbeni dar malu vikendica uz Dunav. Na tromeđi. Na ničijoj zemlji. Bez vode i struje. Daleko iza kraja uskog asfaltnog puta. Svuda naokolo je velika preglasna šuma. Prava vukojebina. Nikada ovde nije doveo nijednog prijatelja. Ni njegova žena, za dvadest godina braka, nikada nije bila ovde. Ona je glavna sestra na psihijatriji i drži neki nivo. Ide samo na manastirske ekskurzije i u obilazak srednjovekovnih gradova. Ona ne voli vukojebine. Suve grane na velikim krošnjama drveća noću škripe dok vodimo ljubav. Škripi i uski prašnjavi ležaj pod nama. Spavamo goli. Isprepletanih tela. Nije nam potrebno mnogo. On oseća da ga volim. Kaže, tako ga je volela još samo njegova pokojna majka. Ceni što sam skromna. Ona njegova rospija mu izbije i poslednji dinar iz džepa. Ne može više da je podnese. Ali nije lako kad imaš četvoro dece. A on je dobar čovek. Trpeljiv. Ne može tek tako zalupiti vratima, okrenuti se i otići. Kaže mi da mi zavidi jer ja nemam nikoga. Meni je lako. Mene niko ne može da zajebava. A videla bih ja kakav je život da imam oko sebe toliko pijavica. Zato se trudim da pokažem koliko sam mu zahvalna. Uz usku stazu uz našu kućicu svakog proleća sadim cveće. Leti preko dana sedim na ljuljašci okačenoj pod drvetom i čekam. Posmatram u tišini teretne brodove koji plove u daljini. Proveravam da li mu je čamac dobro vezan. Hranim kokoške. Sakupljam jaja. Od kad mi je doneo telefon, kažem mu, javi se da znam kada dolaziš. Pusti bar poruku. Šta ti je teško. Ne znam da gledam u pasulj. Uhvatiću kokoš i skuvaću nam paprikaš. Ostalo mi je još brašna i ulja, napraviću nam i uštipke. Najbolji su kada su vrući. Jesi li me čekala, pita me kad dođe. Jesam, uvek te čekam. Namignem mu i obesim mu se oko vrata. On zna da samo zbog njega nosim suknju. Podigne je još pre nego što uđemo u sobu. Svuče mi gaćice. Sjuri se u mene kao bujica. Prepolovi me kao sekira mokri panj. Celu me ispuni. Nekada me tako jako stegne da pomislim da ću umreti pod teretom tolike ljubavi. Niko te nije hteo, kaže, samo ja. Ti si moje sidro. Moja sigurna luka. Meni vrediš. Meni si dobra. Najbolja. I znam da sam zahtevan i komplikovan, ali shvati. S vremena na vreme svako poludi. I čovek lako prsne kao zgažena bubašvaba. Život je sranje, ali u retkim trenucima ima smisla. Vredi zbog tih malih nežnosti. Ti i ja smo, Ružo, kao Romeo i Julija. Vidiš da živimo u pogrešnom vremenu. Ljudi su prepuni predrasuda. Ja bih voleo da je sve drugačije. Jer ja sam osetljiv i nežan čovek. Mekan. Kao sredina belog hleba. Nikad ne bih digao ruku na tebe kad sam pri zdravoj pameti. Kada ćeš je ostaviti, pitam. Nemam srca da je ostavim. Nesrećna je. Da li bi ti imala srca da ostaviš nesrećnog čoveka? Da nekoga posle nosiš na duši? Ćutim. Eto vidiš da ne bi. Doći će vreme i za to. Znaš da samo tebe volim. I ja znam da me voli. Osećam to. Nekad kaže s tugom u glasu, žao mi je što te nisam upoznao ranije. Sada smo već stari, Ružo. Izrađeni smo kao konji. Nikada to neću prežaliti. Ti i ja, imali bismo lepu decu. Svi bi samo u nas gledali kada šetamo gradom. I dalje ćutim. Ne spominjem da imam decu. Ne spominjem pokojnog muža. Ni ludog svekra. Ni kakvo sam nekada imala telo. Zategnuto kao struna. Bila sam mlada. I lepa. Ne bi mi verovao koliko sam bila lepa. Kao oblak. Kao odraz mesečine u mirnoj reci. Pitala sam ga jednom, šta da čovek radi kada mu je svega preko glave? Kad ne može više. Ja sednem u auto i dođem ovde, kod tebe, kaže. Milujem ga po kosi dok mi drži glavu u krilu. I bojim se. Nekada se bojim sama sebe. Svojih misli. Obično maštam kako hodamo ulicom držeči se za ruke. Da nas vidi ceo svet. Ali nekada maštam da odlazim. Da ga napuštam zauvek. Sebi čvrsto obećam, kad sledeći put bude došao, neće me zateći ovde. Ružo, ne budi glupa. Šta ti treba da trpiš nečija sranja. Samo hrabro put pod noge i iznova traži svoju sreću. Oprala sam najlepšu odeću. Skratila kosu. Sedam kilometara u starim cipelama. Ali neću odneti jaja na seosku pijacu. Ni kape koje sam isplela. Noćas ću otići u suprotnom smeru. Preko granice. Kroz kukuruze. I onda još dalje. Preko šuma i njiva. Laganim korakom. Valjda će mu biti jasno. Čovek mora da ode kad više ne može. To je i sam rekao, ali me nikada nije pitao da li je meni nekad svega previše. Nije me ništa pitao ni kad me je prvi put zatekao u svojoj vikendici. Nije mu bilo bitno kako sam se tu stvorila. Rekao je, daću ti sve, samo, molim te, nemoj nikada da odeš. Tebe mi je poslao sam Bog! Osvrćem se oko sebe pre nego što za sobom zatvorim vrata. Sve je čisto i zategnuto kao u lutkinoj kući. Kao u nekom lepo nacrtanom životu. Promenila sam flekavi stolnjak. Promenila posteljinu. Potpalila vatru i stavila lonac vode da se greje. Ali ko zna kada će doći. Možda danas. Možda sutra. Možda sledeći vikend. Možda tek za dve nedelje. I neće mu biti lako kad shvati da me nema. Na stolu sam mu ostavila i vruće uštipke. Ohladiće se, znam. Ali neka bar zna da sam mislila na njega. Čujem zvuk automobila. Na vratima se prvo pojavljuje njegova duga senka. Potom mu vidim oči. Osmehuje se. Znala si da ću doći? Najbolja si na svetu. Jednom ću svima reći da odjebu i preseliću se ovde kod tebe. Više me neće videti ni žena, ni deca, ni firma. Koliko si lepa, Ružo! Najlepši moj cvete! Raju moj! Doneo je nekoliko kesa prepunih hrane. Flaširanu vodu. I dve pljeskavice. Ruž za usne i kremu za ruke. Stavio na sto ljubavni roman koji uvek kradom uzme od tašte. Iz kartonske kutije pored vrata čuje se pijukanje pilića. Donosi mi jedno. Tronedeljni. Lako će se othraniti. U gepeku su dva džaka hrane za njih. Podseti me da ih izvadim. Da ne zaboravim. Stavlja mi pile uz obraz. Izvini, šta da kažem. Bio sam budala. Izvini, kaže i otkopčava pantalone. Grize mi usne. Podižem suknju i naslanjam se na ivicu stola. Miris me podseti. Još se nisu potpuno ohladili. Stavljam mu topli uštipak u usta. I njegov dah je topao. Nadvija se nad mene. Telo mu je teško i veliko kao teretni brod. Kao šuma. Kao mutni Dunav. Koliko sam ga samo ovaj put čekala. Previše dugo. Skoro mesec dana. Toliko da sam zaboravila koliko me voli. Toliko da sam skoro zauvek otišla. Ujela sam unutrašnjost obraza da ne zaplačem. Sledeći put mi donesi jednodnevne piliće. Kad su tako mali, onda su najlepši. Ovi nisu tako lepi. Više nisu žuti i meki. Napolju pada mrak. Veče se zgušnjava pod našim nogama. Mi smo tromi obrisi koji se skladno pomeraju kao da su jedno telo. Dahće mi na uvo. Grize mi vrhove kose. Ne primećuje da je na meni kaput. Da imam čizme na nogama. Da sam upravo htela da odem. Ne znam šta mi je bilo prošli put, kaže dok mu se telo trza. Ljubi mi grudi. Miluje mi obraze. Izvini, smeje se. Nekad se bojim sam sebe. Svojih misli. Da li i ti nekada sumnjaš u nas? Nikada, baš nikada, pokušavam da izgovorim, ali glas ostaje duboko zarobljen u meni. Grlo mi je suvo i vrelo kao ugarak koji je upravo ispao iz peći.
______________________________________________ DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Osnovne studije završila na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Nagrađivana na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018.
Objavila je tri knjige poezije: Cikličnosti, Slavija, Novi Sad, 1997. Mesto za savršen beg, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2015. Šećer, led i varikina, Treći Trg i Srebrno drvo, Beograd 2021.
i dve knjige proze: Tragom rasutih trenutaka, Prometej, Novi Sad, 2014. Kvadratno disanje, Treći Trg, Beograd 2018.
Htio sam naručiti kavu s cijanidom. Taman za dobro jutro i laku noć. Odustao sam od te narudžbe čim sam primijetio da imaju Jamesona na akciji. Gužva na kolodvoru konačno se stišala.
Između rijetkih putnika relacije Zagreb – Štodaljegrad, ugledam Dioniza kako luta gotovo praznim kolodvorom. Ignoriran od ljudi, nekadašnji bog sada prodaje katoličke kalendare. U dugom šarenom mantilu skriva bocu domaćeg vina koje cucla s tabletama za smirenje. Okreće se za dušama koje čekaju svoj autobus, okreće se za djevojkama koje čekaju svoje očeve i dosađuje taksistima pričom o boljim vremenima.
Još jedan gutljaj vina, još jedna tableta i eto, Dioniz priđe starcu i ponudi mu kalendar po povoljnoj cijeni. Posebna vrsta kalendara. Dvanaest slika Djevice Marije za dvanaest mjeseci u godini.
“Jeste li vjernik, gospodine?” upita starca.
“Nisam.”
“Pametno. Nema smisla vjerovati u nešto šta će ubrzo izgubiti svoju moć. Želite kupiti kalendar?”
“Ne vjerujem u Boga.”
“Vjerujete li u godinu?” Dioniz nastavi.
“Vjerujem.”
“Eto. Samo zanemarite ovu divnu gospodičnu kroz nje-
zinih devet mjeseci čarobne trudnoće i ostala tri mjeseca u izgnanstvu preko granica i fokusirajte se na dane i mjesece. Oni su stvarni, iako i oni gube na važnosti s vremena na vrijeme. U moje vrijeme se bolje računalo, znate?”
“Koliko dođe?”
“Petnaest kuna.”
“Što nisi rekao prije da je to deset kuna?” upita starac. “Oh, izvinite. Zabunio sam se. Umoran sam. Dugo nisam
spavao. Znate kako je.”
“Ne znam. Ja svaku večer odem leći u deset navečer i budim se u šest ujutro.”
“Sada je pet i pol ujutro, gospodine.”
“Oh.”
“Jeste li se izgubili, gospodine?”
“Prodaješ li možda satove?”
“Ne prodajem ono u šta ne vjerujem”, ramenima slegne
davni bog.
Starac nestane u čekaonici. Dioniz se okrene i uhvati
mladu damu.
“Molim vas, kod kuće imam djecu koju trebam nahraniti.
Bez posla sam već duže vrijeme.”
“Aj miči nam se s puta, svi znamo na šta trošiš lovu!” odgurne ga jedan od prolaznika.
Dioniz padne na tlo i ostane ležati ondje nekoliko minuta. Dovoljno dugo da popijem svoj Jameson i naručim drugi dok gledam kako se posrnuli bog zabavlja sam sa sobom, pijano pjevajući antičke pjesme kojima je zaveo žene Olimpa i okolice. Crna tinta moje kemijske ocrtava renesansni portret na stranici bilježnice.
Za nogavicu uhvati jednog putnika.
“Stari moj, da smo onda znali za koku, Olimp nikad ne bi pao!” kaže i prasne u smijeh.
Ustane i unese se putniku u lice.
“Ali bitno da su one meni rađale djecu i onda očekivale da se ja brinem za njih. Sve je bilo dobro dok se vremena nisu promijenila i moja besmrtna djeca nisu zatražila alimentaciju za sva ta tisućljeća! Ma dosta o tome. Nećemo o depresivnim temama. Nego, reci ti meni, otkuda si?”
“Pazin.”
Dioniz zagrli jadnika kojemu nije jasno što ga je snašlo. “Istra, a? Tamo sve puno dobrog vina, tartufa i pršuta!” “Moj djed se time bavi.”
“Kakvo vino više volite?”
“Malvazija”, odgovori putnik nakon neugodne tišine. “Men Sana in Malvasia Istriana! Prijatelju moj, suđeno
nam je! Ajde, plati mi kartu pa da ja odem s tobom. Ne možeš dobiti boljeg pomagača od mene, da ti uleti pri pravljenju vina. Časna pionirska”, posrnuli bog uhvati prolaznika za rame te ga uputi prema šalteru.
“Pusti me!”
“Ma nemoj se brinuti. Uz moju pomoć, vaša će vina postati vrhunska. Još uvijek imam ono nešto u sebi što im daje premium kvalitetu.”
“Odjebi!” vikne prolaznik i udari ga.
Dioniz padne na hladno kolodvorsko tlo pod kišom udaraca. Grči se i smije. Jedan udarac razbije bocu vina unutar njegova mantila. Prolaznik pobjegne i ostavi boga samog na tlu, u mješavini krvi i jeftinog Vranca. Mučenik modernih vremena, Dioniz, ustane i krvav se zaputi prema čekaonici. Doći će jednom autobus i za njegovo vrijeme.
***
“Što je sve moguće kada se dogodi neočekivana pomrčina sunca i zaustavi svijet na neodređeno vrijeme?
Kao da smo u neviđenom djelu Davida Lyncha, prvi roman Tonija Juričića Nokturni u d-molu vodi nas na nadrealno putovanje od Praga do Labina uslijed nestanka dnevne svjetlosti upoznajući nas s galerijom nevjerojatnih likova, od kauboja koji čuva vrata zahoda na autobusnom kolodvoru jer vode u tko zna kakve nevjerojatne halucinacije i dimenzije do svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja, krvave mladenke, vile alkoholičarke ili samog svemira.
Juričićeva zaigranost i mogućnost da nas neprestano iznenađuje pokazuju nam kako je pred nama hrabar autor koji pisanje shvaća kao stalnu potragu i eksperimentiranje. Nokturne u d-molu mogli bismo nazvati prije svega romanom ceste, romanom magičnog realizma, ali svakako osvježavajućim književnim ostvarenjem koje nas drži budnima i zabavljenima na svakoj stranici.
Proza je to koja se odlikuje kratkoćom rečenica, zanimljivim dijalozima koji povremeno odlaze u apsurd, scenama koje odvažno koračaju područjem imaginacije. Upravo ta neograničena mašta najvažnija je odlika ovoga autora koji je, možemo već sada tvrditi, novi autentični književni glas generacije koja dolazi.” – Fraktura
TONI JURIČIĆ rođen je 19. rujna 1990. Živi u Labinu. Na temi anatomije groteske u (post)jugoslavenskoj kinematografiji završio je doktorski studij na Durham Universityju kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Diplomski studij komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Preddiplomski studij završio je u Rijeci, na Odsjeku za kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu. Piše. Režira. Scenarist je dokumentarnog filma Labinska republika u produkciji Levela za HRT. S Biancom Dagostin režirao je kratkometražni dokumentarni film Izvorni sjaj (čiji scenarij i potpisuje). Uz dokumentarne filmove, radio je i na glazbenim spotovima za NLV, Barbari, BluVinil i mnoge druge.
Nekoč je živela Helga. Ja, und Helga war ein hübsches Mädchen. Als sie im Urlaub auf der Insel Krk war, traf sie Marko. Sljedeće su se godine vjenčali. Imali su dvoje djece, Marinu i Bojana, i živjeli su na otoku Krku. Bojan je otišao u Ljubljanu na studij in tam je spoznal Ingrid. Ingrid war ein hübsches Mädchen. Als sie im Urlaub auf der Insel Krk war…
_______________________________________________
TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA kazališni je stvaralac posvećen suvremenom kazalištu. Dosad je gostovao u Armeniji, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, Gruziji, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Litvi, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Autor je brojnih objavljenih i uprizorenih dramskih tekstova, a ponekad napiše i nešto prozno te čak i ponešto poetično. Osim toga, živi mirnim životom sa suprugom, troje djece i mačkom.
Čovek koji je danas držao sveću u crkvi i zaklinjao se na vernost dobrovoljno pristao na brak pre samo par godina mi je ruke vezivao lisicama i kačio ih za krevet moja nemoć ga je uzbuđivala delovalo je da ga neće uplašiti kad otkuca trideseta da se neće prilagoditi očekivanjima drugih da neće požuriti da napravi svadbu jer mu je žena u četvrtom mesecu trudnoće samo da sve bude u top izdanju da mu majka pusti suzicu i da sutradan na Fejsbuku ispod fotografije mlade i mladoženje napiše: moja deca
to nije onaj svet koji smo zamišljali dok si mi provlačio prste kroz kosu dok si vadio vodku iz zamrzivača koju smo pili dijagonalno sedeći u istoj prostoriji a ja glumila hladnu Ruskinju pa te je to uzbuđivalo i teralo da mi se približavaš znam da je to sad ništa naspram tvojih idličnih putovanja sa ženom u miru i blagostanju u hotelsku sobu stići ćete već premoreni od hodanja bacićete se u krevet, pustiti seriju ona će reći draagi, a ti ćeš već spavati snom pravednika
jedna žena upravo sad drži sveću iznad vas i moli se za vašu budućnost budite krotki i ponizni srcem čuvajte jedno drugo.
***
CIRKUS U VAŠEM GRADU
Koga da biram da li onog što je plivao za časni krst ili onog čiji se otac učlanio u vladajuću stranku kako bi postao direktor bolnice da li onog koji me je vodio na meksikance, prespavao kod mene i sad samo slutim da nije spreman za vezivanje da li onog s kojim sam jela Ferdinand kugle, ali koji je imao zlatan lanac oko vrata ili onog kog sam čekala šest meseci da se vrati da bi mi rekao nije do tebe, do mene je koga da biram da li onog koji mi posle godinu dana pasivno-agresivno lajkuje slike ili onog koji mi čim padne kiša šalje poruku da je usamljen da li onog koji mi je napisao konačno neka devojka s kojom možeš razgovarati, a koji je posle četiri koktela pozvao brata jer mu je bilo neprijatno da deli sto sa mnom ili onog što mi kaže: Мilice, uživaj u životu sutra će možda da te udari automobil
od dva zla izaberi manje ali izaberi zlo.
***
ŠTA SI ŽELELA, TO SI I DOBILA
Kaže mi da nije nešto naročito zabrinuta iako je dete dobila neplanirano i život se promenio dok si rekao keks nema posao, ali nije zabrinuta moj mali ti dobro zarađuje ustaje u šest, moleriše ceo dan i vraća se kući tek uveče uhodali smo se dete je već naučilo da kaže ta-ta i ma-ma imam najveći plazma televizor o kom sam kao mala mogla samo da sanjam pokazuje mi sliku svoga muža sa devojčicom iz vrtića dok je zapertlava na kolenima ruke su mu bele od kreča
ja sam uvek htela nekog čistunca s kojim bih sve mogla da planiram
MILICA MILOSAVLJEVIĆ rođena je u Čačku 1991. godine. Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja –„(sic!)”, „Кnjiževnom magazinu”, „Beogradskom književnom časopisu”, „Sent-u”, „Libeli”, „Ars-u”, u časopisu za književnost „Čovjek-časopis”, kao i na portalima za književnost i kulturu „Astronaut” „Strane”, „Enklava”, „booke.hr”. Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke „Milutin Bojić” i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom „Tamne intimnosti”. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika „Dani poezije” u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka „U zoni umereno-kontinentalnih strahova”. 2019. osvojila je drugo mesto na „Ratkovićevim večerima poezije za mlade pjesnike”. Na konkursu „Vreme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca” (2019) izabrana je da bude deo dvojezičke antologije mladih pisaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Nemačke, Rusije i Srbije. Učestovala je na festivalu „I literatura ima žensko lice” (Berane, 2020), kao i na 11. Beogradskom festivalu poezije i knjige „Trgni se! Poezija” (Beograd, 2017). Bila je učesnica tribine „Učitavanje” u okviru književnog kluba „Booksa” (Zagreb, 2020), takođe i učesnica programa „Cruising sa Srđanom Sandićem” (Zagreb, 2019). Kao kritičar, dala je doprinos u održavanju književnih promocija savremenih autora i autorki, Jelene Marinkov i Ivana Ergića. Uredila je prvi tom edicije „Vavilonska biblioteka”, u kojoj se nalazi izbor iz poezije savremenih autora sa prostora cele bivše Jugoslavije. Poezija joj je prevedena na nemački, engleski, španski, rumunski, mađarski i makedonski jezik. Diplomirala je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije piše kratke priče i književne prikaze. Radi kao lektor.
Od mene se očekuje strašna odluka napraviti red baciti višak stvari prilikom seljenja
Biti ona koja će ih imenovati jednu po jednu (ne mogu se oteti dojmu kako se tako vježba izdaja)
Moram uprijeti prstom uzeti svojom rukom i odstraniti Sretnu suknju u kojoj sam išla zubaru i ginekologu cipele koje su same znale put do kuće jednu zavjesu iza koje smo bili tako dobro zaštićeni od radoznalih svjetiljaka Tvoj dotrajali džemper marke Pierre Cardin što si kao izbjeglica dobio preko Crvenog križa na dar zajedno s pismom punim dobrih želja od jedne (francuske) obitelji koja se (kako delikatno) nije htjela potpisati da te ne obaveže zahvalnošću
Kako je strašno biti onaj koji upire prstom onda poslije gledati kako radnici gradske čistoće odvoze sve uspomene melju ih zajedno s tuđima i stavljaju u javnu spalionicu iznad koje će se nekoliko trenutaka kasnije vinuti u zrak siv stup dima (na što li me to podsjeća) Duše naših stvari padat će ponovno na nas u obliku gradskog smoga
Donosim smrtnu presudu Osjećam se kao dželat Ne znam bi li što pomoglo da preko lica navučem crnu kapuljaču kao i ostale ubojice kako me stvari ne bi prepoznale.
(Zagreb, 14. IX 2002.)
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, 2004.
“Ekipo, imamo jednu novost”, rekao nam je šef u laundžu, “pola ćete plate primiti u kinti, a pola kroz jedan sjajan tečaj neurološkog reprogramiranja kod čuvene Milke Bauer.” “Milka je top“, ubacio se Siniša, Head of HR, “Znači, ona je majstor. Ona stvara vrednost, višak vrednosti i daje je vama.” Niko nije rekao ništa, samo smo ćutke klimali glavom. Momenat je bio sličan onom kad šef izbaci na Instagramu sliku svoje zle mačke pa mu je svi odmah brže-bolje lajkuju.
A, zašto da ne prihvate? Svi su se ionako svakog dana usavršavali, pravili smutije i salate i čitali knjige o samopomoći. Naslikavali su se sa konceptima i eksperimentima umesto večere. Svi ti restorani zapravo su održavali te sitne tim lidere, menadžerčiće i hedove ovoga i onoga važnim, milovali njihovo nepce i ego. Dokle god je bilo tako, osećali su se nezamenljivom karikom u lancu. Važnom karikom koja se snašla da kupi stan na kredit u gradu i ode na poneko daleko putovanje, karikom koja je uspela u životu i koja zaslužuje samo lepe stvari. Istina je da se posle toga što večeraš koncept, što ti stan sprema ženica i što si navikao na najskuplje serume i eliksire mladosti nije lako vratiti na svojeručno ribanje tuš kabine, plavu niveu i sir trapist domaće proizvodnje.
Prvo što sam uradila – izguglala sam Milku. “Ja sam godinama jurila samo karijeru i novac, da bih živela dobar život i ugađala svojoj porodici. Na tom putu sam izgubila svoju ličnost. Milka mi je pomogla da se ponovo vratim sebi”, izjavila je jedna korisnica. “Kako da pošaljete jasnu poruku? Kako da privučete sve što vam pripada? Ja sam živi primer da se može živeti od saopštavanja jasnih i konkretnih poruka i privlačenja pozitivnih stvari. Naučiću vas kako. Vaša Milka”.
***
Bila je subota kad smo stigli u Retreat “Reprogramiranje.” Na velikoj fototapeti, preko celog zida iza recepcijskog pulta, protezao se neki vodopad i pisalo je Coaching by Milka. Ona na slici nije delovala nimalo hippie, naprotiv, imala je sako i debelu zlatnu ogrlicu, a ruke je držala prekrštene na grudima poput bankarske službenice. Moglo je da se bira: ko će na Divelopujte se na ličnom planu (“Dobiti ono što želite možete samo ako znate šta želite”) ili Kako da vas stvarno čuju (“Komunicirajte pozitivan stav na poslu i ostvarite pozitivan feedback”).
Uzela sam ovo drugo po sistemu eci-peci-pec. Ušli smo u jednu salu s ogledalima gde nas je Milka dočekala u beloj majici kratkih rukava sa sopstvenim likom na grudima: “Dobro nam došli… Evo ovako, dragi moji – počećemo meditacijom, kristalnom zvučnom činijom da se malo opustimo, a posle ćemo prigrliti usavršavanje.” Ležali smo na leđima, dok se ona šetala između strunjača kao nekakav prodavac po plaži i udarala u činiju različitom jačinom. Potpunu tišinu povremeno bi narušila tek vibracija Milkine zvučne kupke ili jednoličnog šuštanja koje se vraćalo u jednakim vremenskim intervalima.
“Osvestimo sada prepreke i blokade i uklonimo ih, recimo im: ‘Ti za mene ne postojiš’. Kad uhvatiš loptu koju ću ti upravo baciti treba da kažeš jedan problem koji doživljavaš na poslu.”
“Pa, ne znam… Na pauzi me izbegavaju. Kad kuvaju kafu ni ne pitaju me da li i ja hoću. Štaviše, pre neki dan su mi pojeli avokado iz frižidera bez ikakvog objašnjenja”, čuo se tanušni muški glasić u dubini sale koji je možda pripadao Siniši kojeg smo zvali Hjuman. Prvi lajk šefove mačke. Testirao nas je prilikom prijave za posao i bez obzira na to što je rekao da ne postoje pogrešni odgovori, držao je ispred sebe neki šablon i upoređivao s onim što smo napisali. Na kraju meseca bi nam davao zadatak da ocenjujemo jedni druge anonimno. Jednom je tražio da predložimo moguće mere sankcija za koleginicu koja dva meseca zaredom nije analizirala istu količinu podataka kao ostali u njenom timu. Digao je frku što je neko od nas u mejlu napisao “problem” a ne “issue.” Hjuman je često znao da te zagleda i zapisuje nešto na papir. Reklo bi se da je završio psihologiju zbog nekih problema lične prirode. To su oni ljudi pored kojih se osećaš štrokavo i neuredno ako imaš zanokticu ili ti štrči pramen kose, a kad kažeš nešto smešno naiđeš na zid ćutanja i nerazumevanja.
Kad bi se neko požalio na nekakvu prepreku na koju je naišao u poslu i životu, Milka bi mu samo kratko rekla: “Promeni fokus”.
“Promeni fokus”, naredila je Milka, “Šta je ono što ti možeš da učiniš da te zaista čuju i primete? Da li si pokazao da želiš da budeš uključen? Kako ti komuniciraš poruku da želiš kafu, da hoćeš s njima da provedeš vreme na pauzi?“
Najpre sam oklevala, a onda sam se javila: “Izvinite, stvarno mi smeta ovaj akuzativ.” “Molim?” “Ovde ne može da stoji akuzativ, ni u opisu ovog kursa ni u rečenici tako kako ga Vi koristite. Lokativ da, instrumental da, ali akuzativ nikako,” bila sam uporna, “Komunicirati o tome i tome, sa tim i tim. Ali komunicirati nešto – to ne može.” “Jao, koja smorulja, brate”, čulo se kako se neko došaptava. “U redu. Još neko? Ima li još neko da podeli nešto sa nama? Još nešto iz gramatike možda? Dobro, ljudi, idemo dalje. Imamo puno posla.” Ti za mene ne postojiš, poručila mi je Milka.
“Ne zarađujem onoliko koliko vredim,” izustila sam kad je došao red na mene. “Promeni fokus! Da ostvariš veću zaradu sprečava te negativan stav.” “Sprečava me kurs Milke Bauer, između ostalog,” pomislila sam. “Najveća prepreka u tome da ostvarite prodaju je to što smatrate da je prodaja nešto neprimereno, nešto ispod časti, kako je sramota unovčiti svoj talenat. Prodati sebe najveće je umeće i stvoriti vrednost koju ćete podeliti s drugim ljudima.” “Budem li još jednom čula stvoriti vrednost, ja ću…”, titralo mi je na vrh jezika. Milka je očigledno znala kako da efikasno pošalje poruku, ali ne i da je primi: “Dakle, promeni fokus. Moćni smo, vidljivi smo, uspešni smo.”
“I ne zaboravite – kada odete odavde, vi ste svoj motivator. Hilujte se, mislite na svoj helt. Vi ponovo ispisujete scenario svog života! Dakle, ljudi, prizivamo u četvrtoj dimenziji da se nešto ovaploti u trećoj dimenziji. Na primer, ako ste bolesni a vi vidite sebe zdravim – bićete zdravi!”
Jedino što sam htela da se ovaploti je da Milka primi jedan čirugi i dva apčagija.
“Postavljaću vam pitanja, a vi ćete otključati u sebi skrivene brave i daću vam krila da uletite u svoj predivni život. Prvo pitanje glasi: Osećaš li se zaglavljeno na poslu? Osećaš li da se tvoj posao ne poklapa sa tvojom životnom svrhom?”
Nekoliko njih je klimnulo glavom.
“Razumete li šta mi radimo ovde? To je kao da vam dajem na poklon novi stav u životu, uspeh za ceo život. Jer, ako vi sada meni kažete da nemate vremena i volje za ovo, to i nije za vas, jer vi poručujete da nećete da radite na sebi – vi odustajete, vi pravite od sebe gubitnika. Hoćete li doći ovde ponovo da za nekoliko nedelja završimo sve potrebne coaching sesije ili ćete nastaviti sa onim svojim istim životom punim neuspeha i nezadovoljstva?”
***
“Boemski tip”, rekli su o meni HR-ovci Siniša i Nadica nakon procene kad sam tek došla u firmu. Izgovorili su ovu sintagmu kao da je to nešto loše, ne znajući da sam se iz petnih žila trudila da na testu ličnosti dajem odgovore koji bi zvučali prihvatljivije.
Prvog dana na poslu, devojka s kojom sam delila kancelariju, nosila je crveni sako. I ne samo ona, muškarci su bili u džemperićima i košuljicama kao šestogodišnji dečaci koji su se doterali za rođendan. “Pogledaj ove rođendandžije, kako su se oni samo sredili”, rekla sam toj devojci, ali ona je samo klimnula glavom i nastavila da kucka. Odmah nakon posla otišla sam u second hand da i ja nabavim sako. Našla sam jedan tamno plavi da mi ide uz teget pantalone koje sam davno kupila za neku svadbu. Sutradan sam došla u sakou na posao, ali niko nije ni primetio. Obukla sam i te svoje teget pantalone “na peglu”. Obično su žene u poslovnoj garderobi izgledale uspešno i bogato, ali ne i ja – ja sam izgledala kao kondukter.
***
Nakon što su mi oduzeli vikend i pretvorili ga u mučenje motivacionim krilaticama osvanuo je ponedeljak. Šef nas je pitao kako nam je bilo, i naravno, svi su bili oduševljeni i Milkom i Retreatom i živo su komentrisali hvaleći se kako su svašta naučili.
“Učili smo asertivnu komunikaciju i kako da prevaziđemo prepreke jasnijim saopštavanjem poruka”, odmah se javio Hjuman, “Ja sam dosta toga već znao od ranije, ali uvek je dobro sagledati iz drugog ugla šta je ono što možeš da učiniš da te zaista čuju,” briljirao je Siniša, predsednik opštemesne zajednice. “Osvestili smo blokade kojih možda nismo ni bili svesni. I bila je neka zvučna kupka za meditaciju, to je ludilo, jako mi je prijalo”, deklamovala je Nadica.
Ovog puta sam već znala šta me tamo čeka, pa mi je ustajanje u subotu ujutru palo teže nego inače. Napravila sam plan da se celog vikenda na coaching sesijama dobro nalivam alkoholom kako bih izdržala količinu poletnih rečenica koje će tamo biti izgovorene.
Milka je nosila majicu “A winner is a dreamer who never gives up.” Za zagrevanje, dobili smo vežbu poverenja – padamo unazad, a kolega ili koleginica nas dočekuje u naručje. Bilo kakav telesni kontakt s ljudima s posla bio mi je izuzetno neprijatan i jedva sam dočekala da se ova vežba završi.
“I? Kako vam sad sve ovo deluje kada je prošlo nedelju dana? Sad kad su se utisci slegli?” “Meni je ovo top!”, rečita je bila gospođa sa psetancetom u rukama.
Prešli smo na vežbu koja je trebalo da kod sagovornika izazove utisak kao da ga pažljivo slušamo čak i ako ga nismo slušali uopšte. Naš zadatak bio je da ponovimo samo poslednju reč koju je kolega izrekao i da njome započnemo rečenicu.
Jedino što nam nije bilo uključeno u paket u Retreatu “Reprogramiranje” bilo je piće koje se posebno plaćalo i to papreno, što je poprilično kvarilo moj plan da svoj mozak u fazi reprogramiranja utapam u alkoholu. Stoga sam morala potražiti neku pumpu ili prodavnicu izvan Retreata. Bez obzira na cene, ovčice iz firme su uzimale koktele na šanku kako ne bi uvredile Milku i šefa, da ne ispadne kako su se stisli ili da neko ne daj bože pomisli kako nemaju para da piju skupa pića.
Mesto u kojem se nalazilo “Reprogramiranje” bilo je tipično ravničarsko selo u kojem kerovi laju dok prolaziš ulicom, babe sede na klupi i komentarišu, a lokalni tipovi piju ispred radnje. Taj objekat je štrčao kao da se usred sela nasukao brod. Sve ulice su bile iste, sekle su se pod 90 stepeni i kao da je na svakom ćošku bila po jedna ista loše snabdevena prodavnica sa muzgavim izlogom.
“Nemoj probuditi ratnicu u sebi. Nemoj probuditi kraljicu u sebi. I nemoj probuditi boginju u sebi, već popij jedno pivo”, govorila sam sebi dok sam naginjala flašu na parkingu najbliže lokalne prodavnice koja je, na moju veliku žalost radila samo do 21h.
***
U ponedeljak ujutro se u firmi primenjivala tehnika ponavljanja poslednje sagovornikove reči. U čajnoj kuhunji naletela sam na razgovor dveju koleginica: “Toliko sam umorna, dete mi je nešto bolesno pa cele noći nisam dobro spavala, skidala sam mu temperaturu. Možeš li u džezvu dodati vode i meni za kafu?”, žalila se prva. “Kafu? Da, ni ja ne mogu bez kafe,” puna razumevanja je bila druga.
Dvoje kolega na hodniku je takođe obnavljalo gradivo sa coachinga: “Stigao je onaj izveštaj. Dodali smo i tebe na taj task. Vidi samo da do sutra uradimo kakav-takav research pre nego što krene projekat. Bilo bi dobro da imamo da pokažemo klijentu sve one metrike.” “Metrike, da… metrike su važne.”
***
Opet subota i opet mi u “Reprogramiranju.” Opet ceđeni sokovi i čajevi od đumbira. Opet sedimo za dugačkim stolom dok konobari iznose pred nas kanapeičiće i salatice dosipajući nam u čaše vodu iz bokala u kojem plivaju listići nane i kolutići krastavca. I Milka u majici na kojoj piše: “Kiss me I’m juicy.”
Ponovo je u sali nešto zašuštalo kao vetar iz Milkinog pravca.
“Sada ćemo raditi sendvič tehniku”, preplela je prste ispred sebe Milka i razrogačila oči. Nekoliko njih se zasmejuljilo. Ošinula sam ih pogledom. “Sendvič se koristi kada kolegi čijim učinkom niste zadovoljni treba da uputite kritiku, ali na fin način. To ćemo izvesti ovako: najpre kažete nešto lepo, dakle pohvalite kolegu, zatim ide kritika, nešto što je ružno ali prosto mora da se kaže i na kraju opet nešto lepo. Vidite, na taj način smo uvili kritiku u sendvič,” raširila je ruke.
Pozadi u sali, čuo se prodoran zvuk kao kad zaškripe vrata. Okrenula sam se i videla nekoliko zajapurenih lica.
“Na primer, ako kolegi ili koleginici treba da skrenete pažnju da nešto loše radi, učinićete to ovako – Ti si stvarno majstor u svom poslu. Ne, zaista, ti si mi uzor. Znači, kad porastem biću ti. S druge strane, osećam da moram da ti kažem da nisam zadovoljna što kasniš svakog dana deset minuta na posao, samo tebe čekamo. Možeš li da promeniš tu naviku? I još sam htela da ti kažem da si onu konferenciju fantastično organizovala, draga, sve je bilo savršeno.”
Za partnera u vežbanju sendviča su mi dodelili ženu s promuklim glasom iz content tima koji se bavio pisanjem raznoraznih reklamnih tekstova. Taj tim svi u firmi zovu “piscima” na šta redovno dobijam napad. Kažu: “Pitaj pisce.” ili “Daj to piscima.” Na sesiju je došla s kučetom koje nije ispuštala iz ruku.
“Hajde sad ti probaj”, obratila mi se Ceca. “Reci mi nešto loše umotano u sendvič, pa ću onda ja tebi.” “OK. Cenim što uvek poštuješ rokove, ali tekstovi su ti najobičnije sranje koje recikliraš. I da, imaš lepog psa.”
***
U ponedeljak su se na poslu mogli čuti i ovakvi razgovori: “O, dobro jutro! Danas ti je jako lepa kosa. Htela sam nešto da te zamolim. Možeš li da vraćaš kutiju sa nes kafom na mesto, jer i meni treba, a ne mogu da je nađem? Hvala ti. Jao, je l’ ti to Gucci Bloom? To je najbolji parfem na svetu! Vidimo se kasnije na pauzi.” I ovakvi: “One fotke koje si odabrao su bile odlične. Međutim, ja bih na tvom mestu stavila više linkova. To je moje mišljenje, ne bih da ti se mešam u posao. Verujem da ćeš sledeći put staviti više linkova. Hoću da znaš da te podržavam i da se radujem saradnji s tobom. Baš si mnogo napredovao.”
***
Poslednje subote u “Reprogramiranju” sam samo strepela da ne bude nekakve finalne inicijacije, pošto sam prethodnu noć na internetu naišla na sledeću vest: “Dvadeset i pet osoba zadobilo je juče uveče opekotine nakon što su u sklopu tim bildinga u Švajcarskoj hodali po užarenom uglju. Trinaest ih je prevezeno u bolnicu zbog teških ozleda.” Stvar je jasna – nisu žaru dovoljno jasno rekli: “Ti za mene ne postojiš” i nedovoljno artikulisano su manifestovali da žele da im stopala ostanu neopečena. Milka je nosila majicu na kojoj piše PANTERA – Fucking hostile i drvila o tome kako “Ne postoje problemi, postoje izazovi”. Opet trpezarija u “Reprogramiranju” i svi mi za stolom. Milka je bez reči odložila viljušku i usplahireno stavila ruku na grudi unezvereno gledajući kroz prozor: “Dobro, smiri se. Promeni fokus. Samo diši.” “Da li je sve u redu?”, pitala sam iz pristojnosti, jer sam se zadesila za stolom baš pored nje. “Zaboravila sam kod kuće svoj Element. Ne znam kako se to desilo. Evo osećam da nemam vazduha. Ne mogu da dišem…” “Element?”, pravila sam se da me cela stvar zanima. “Ma sigurno znaš onu ogrlicu što šušti kao vetar. Imam je svakog dana.” “Molim? Kakav vetar?” “Nosi se ispod majice i šušti na određenoj frekvenciji. Nisi videla tu reklamu – ‘Element vas štiti od stresa savremenog doba, daje vam snagu prirode i lakoću vetra uz koju ćete i vi biti snažni i laki, fokusirani samo na ono što je važno – da idete napred?’ ” Samo sam je pogledala, slegnula ramenima i nastavila da trpam rukolu u usta.
Pao je mrak i morala sam što pre da se snabdem pićem. Taman sam otvorila novu flašu upaljačem kad sam čula: “Jebem te u usta škrbava. Šta je? Šta me gledaš? Dođi sad ovamo! Pičku da ti polomim sada”. Bio je to neki za moje pojmove prilično veliki metalik sivi auto koji je stao na glavnom putu i upalio sva četiri. Imao je nemačke tablice. Videla sam, kako kroz prozor kola viri Milkina glava koja se dere na biciklistu, podiže gore bradu nekoliko puta i ruku koja preti. On se odvozao dalje osvrćući se unazad i mrmljajući nešto sebi u bradu. “Promeni fokus”, dobacila sam joj, ali mislim da me nije čula.
U nedelju ujutru imali smo završnu sesiju. Neko je iz šale udario u gong, verovatno Siniša Hjuman jer je stajao najbliže. To bi baš ličilo na njegovo glupiranje. Nadica iz HR-a je ustala sa strunjače i otišla do ćoška sale, podigla veliku vazu iz koje štrče bambusi, tresnula je o pod i vratila se na svoje mesto. Komadići zen vaze ležali su po podu, voda se razlivala, a oni bambusi s dlakavim korenjem bili su razbacani naokolo kao tužni gnjecavi ostaci povrća nedeljom posle pijace. Milka se malo stresla, pa s istim žarom nastavila dalje: “U redu. I to je nešto! Pokrenuli smo promenu. ‘Ajmo jedan aplauz za vašu koleginicu! Pitanje broj dva: Osećaš li da te tvoji podređeni ne percipiraju kao lidera, da nemaš pravi autoritet i poštovanje? Da li misliš da su ti odnosi sa kolegama zategnuti, a da ti komunikacija s njima ne donosi radost, već iritira i ometa rad? Da li odatle dolazi tvoj bes?”
Nadica se opet pridigla sa strunjače. Milka je gledala zabezeknuto. Prišla je Milki i opalila joj šamarčinu. Dobro da ne moram ja, pomislila sam. Milka se hvatala u prazno tamo gde joj je inače visio Element. Tako je, Nadice, ljudski resursu naš. Milka je sedela na podu i s rukom na obrazu bez prestanka ponavljala: “Promeni fokus, promeni fokus…” a iz glave su joj, kao robotu, virile neke žice koje se dime.
Ovo se nažalost nije dogodilo. Međutim, počelo je da se dešava nešto drugo. Ljudi s posla, za koje sam već sumnjala da im u Retreatu sipaju nešto u koktele, jedan po jedan su se razbudili posle Sinišinog udarca u gong:
“Nećemo ovde da džedžimo vikendima! Hoćemo da budemo s ljudima s kojima zaista želimo da provodimo vreme.”
“Tako je! Hoćemo da budemo s porodicom, nije nam dosta što se gledamo svakog jebenog dana na poslu, sad još i subotom i nedeljom treba ovde da padamo jedni drugima u naručje i uvijamo rečenice u sendviče. Dosta nam je ovog prodavanja magle. Dosta smo ćutali na ovo proseravanje.”
“Nećemo da budemo nikakvi lideri i nećemo da pazimo kako šta saopštavamo, mi samo hoćemo da nas pošteno plate za to što radimo.” Ljudi su se pobunili, ustali su, šetali i galamili po sali, zauzeli prostor i postavili svoja pravila. Nadica je kao pravi HR-ovac napravila Excel tabelu pod naslovom “Zahtevi zaposlenih, 18. maj 2025.” u kojoj su po stavkama bili pobrojani zahtevi zaposlenih. Zalepili smo manifest na zid. Prihvaćen je i moj predlog da se zabrane glupi izrazi koji ne znače ništa, kao i da glagol komunicirati ne sme da se koristi uz akuzativ, a da je upotreba reči “izazov” umesto “problem” novčano kažnjiva. Ne mora da se sastanči, može sve da stane u mejl. Niko ne mora da lajkuje šefovu mačku i niko ne mora da se pretvara kako voli da jede avokado na pauzi za ručak. Ako ti se ne ćaska sa kolegama, niko te neće gledati s prekorom. U oglasima za posao više neće pisati da se traži nindža dizajner i čarobnjak kopirajter za rad u dinamičnom okruženju, već koji te tip zadataka očekuje i kolika je plata. Svako može da se oblači za posao kako poželi i niko ne sme da ga osuđuje zbog toga dok god radi svoj posao kako treba. Ljudi iz content tima više neće objavljivati stručne tekstove pod šefovim imenom, već pod svojim, a ljudi koji sarađuju sa strancima više neće morati da se lažno predstavljaju kako su iz Amerike. Ukida se tim bilding, a vikend je svetinja. Ako ti je dete bolesno nećeš više morati da radiš od kuće nego ćeš moći da otvoriš bolovanje, a ako ti se ide na godišnji u avgustu a ne u nekom drugom mesecu niko neće moći da ti kaže da ne odeš tad jer u to doba godine ima mnogo posla.
***
Nažalost, ni ovo se nije desilo. Dobila sam sertifikat o završenom kursu i pridužila se zajedničkoj fotografiji. Okačila sam sertifikat na svoj LinkedIn. Obukla sam svoje kondukterskiplave pantalone i odvukla se na posao, jer došao je novi ponedeljak.
______________________________________________ ANDREA POPOV MILETIĆ (Novi Sad, 1985) autorka je zbirke priča Bezazlene crtice objavljene u ediciji Prvenac, SKC Kragujevac, 2013. Zahvaljujući nagradnom konkursu Trećeg trga objavila je roman Pioniri maleni, mi smo morska trava (Beograd, 2019) koji je ušao u širi izbor NIN-ove nagrade i uži izbor Vitalove nagrade “Zlatni suncokret.” Roman je doživeo i drugo izdanje za Bulevar books (Novi Sad, 2021). Haiku na engleskom jeziku objavljen joj je u on-line i štampanom zborniku Vladimir Devide Haiku Award (The International Academic Forum, Osaka, Japan). Osvojila je prvu nagradu 14. West Herzegowina festa za kratku priču Čovek koji nije video Deda Mraza; Široki brijeg, BiH, 2016. Priča Ja sam svakog dana sve više nemirna publikovana u višejezičnom zborniku Biber 02, CNA, Beograd/Sarajevo, 2018. Zastupljena u štampanim i onlajn časopisima: Rukopisi, Sveske, kARTon, Afirmator, Konkursi regiona, Balkan express, PULSE, Alma, Republika, knjizevnost.org, strane.ba, Polja, astronaut.ba, covjekcasopis.art.blog, Libartes. Dnevničke beleške Ostani suva danas u Pečuju objavljuje kao rezultat rezidencijalnog boravka, projekta realizovanog u saradnji Fondacije Novi Sad 2021 i Pečujskog programa za pisce Pécsi Íróprogram (Mađarska, 2017.) Uvrštena je u antologiju Novosadska ženska proza: od ispovesti do putopisa (priredila Vladislava Gordić Petković). Proza joj je prevedena na makedonski, albanski, nemački i engleski jezik. Prozni odlomci su joj se našli i u zbirci Poslednja Atari generacija: panorama novosadskih prozaista generacije osamdesetih (Zenit, 2021). Priča Coaching by Milka nastala je u okviru Radionice kreativnog pisanja Tranzit u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i Radničke komune Links (Mokrin, 2022.) i objavljena je u zbirci Mokri(n) čvor koju je priredio Saša Ilić.
Rasporena svinjska glava grokće: beži oko mene truli bubrezi njihovi prsti grabe, kidaju prepečeno uvo nove poverenice Mastilo sa nadlanice curi na obraz stvorila se fleka, vidljiva jedino među kupatilskim pločicama Beži. Ne vredi svinjo, tvoji su krici zamrli kada su stupili u kočinu Žvaćem jezik, preda mnom teške noge, kapija zabravljena oko vrata sajla, kojom su te umirili Poput tebe, nisam znala žrtvenik izgleda kao krevet U njemu lepo staje jedna klanica
***
NN LICE
Dana tog i tog, lice se nije pojavilo umesto njega, došle su ruke, nepoznate teksture nije imao miris nije imao nikakav miris kao da nikada nije kročio, na moj prilaz, u predvorje zamka sagrađenog na izdisaju poslednjeg veličanstvenog rata patike NN boje i marke, dotakle su moje čizme koje takođe nosi Ema Votson sve je u detaljima, rekao je šef stanice da li je imao neobičnu tetovažu njegovi prsti klizaju po tastaturi, dok odlučuje da li uz reč ruka ide akuzativ sa prilogom ruke NN lica nisu pripadale njemu. Inspektore, nisam sigurna da je on uopšte imao kožu
***
OVDE NE POČIVA
Urednom platiši ne gledaju u zube tamo bi našli krilo mrke ptice pozlaćenu krunu i zeleniš njihove uši čuju papirne note i ne proveravaju ruke muzičara pune korova i grobljanske zemlje posute nad Onom što se usudila
Šilo sakriveno u džepu tregeruša, platiša uredno leže, pre buđenja slepih miševa i drugih bezumnih sisara Njegov nožni palac, obrastao mahovinom nikom ne pada u oči u noći bez meseca, on preskače zid naš Baš-Čelik, odlazi u lov na košute
– Zdravo, Stara, otišla je vaša ćerka. Sve one odu od mene, kad tad moram da ih nalazim, mučne su to rabote. Na kalendaru broj jedan, uvek zaokružen, svedoči o poštenju, a poštenje nema procep kroz koji se provlači ludost, a ipak ono ispod noktiju nije od prašine
Ljudi su utihnuli kao psi pogođeni kamenjem kada je platiša sebi prosuo mozak, među ogrevom za buduće snegove neverica Plavih, takođe se rasula Muve su obletale nad crkotinom, a grad ugušen pljuvačkom, mislio je o rožnjačama Tihog čoveka
Ko ikada proverava dosije, jednog urednog platiše?
***
TELO
Telo mi je kao testo pre pečenja oblo, uvek pomalo gnjecavo prepuno nervoznih rana sitnih mladeža, koje uočim kada me sunce teško rani
Preko butina prostrta mreža tankih kapilara njom lovim kad moram kada me izdaju ramena jedina pristojna za gledanje
Protežem se do vrha žbuna kosom zaslepim one koji ne slute teškim nogama grlim i vučem ka ustima sve što dobro miriše
***
VOLIM TE, CRVENO
Očekujem priliv bolu želim dobrodošlicu, zagrljaj i ključalu vodu očekujem grč, razvezan čvor debele čarape, šuštanje pri hodu
Navikla sam na čekanje
Kada zažmurim, skoro da čujem kako dolaziš, željna i tamna, meni
_________________________________________
ALEKSANDRA JOVANOVIĆ rođena je 23.7.1996. godine u Vranju. Diplomirala je i masterirala dramaturgiju na Fakultetu Dramskih umetnosti. “Prsti u psećem krznu”, u izdanju Književne radionice Rašić je njena druga zbirka pesama. Živi i radi u Beogradu.
Njene krake vidim u korenju drveća probijaju se kroz zemlju opasnost su za temelj naše kuće
Hoćeš da kontrolišeš rast korena i dok pričaš o tome tvoj jezik se cepa na osam delova
Moje telo menja boju i znam kako moram da odem pre samoubilačkog čina
***
UREĐENJE ŽIVOTNOG PROSTORA
Premeštam reči kao nameštaj verujem u pesnički feng shui
Iako vidiš da nestajem pričaš mi o deci i vernosti
Gledam u žičani ofinger zamišljam krov naše kuće
Ostaješ i kad bacim tvoje stvari a znaš
Da sam zemlja iz mene bi nicale biljke sa otrovnim plodovima
Da sam grad prostirala bih se na dva kontinenta
***
SAMO DA ZALASCI BUDU CRVENI
Imaću plavu kosu i dvoje dece crni izrastak biće krik mog identiteta
Dan tesna cipela a ja zgrčen prst
Polukrug na noktu izgledaće kao zalazak
U mene će ulaziti sunce i tešiti uskoro će zaspati
__________________________________________
SUZANA DŽUVER rođena je 1996. godine u Kuli. Osnovne studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde trenutno pohađa i master studije. Poezija joj je zastupljena u zbornicima Rukopisi 45, Tajni grad (PPM Enklava, 2022), kao i u zborniku pesama sa konkursa za pesničku nagradu Milo Bošković. Pesme su joj objavljene i na književnim portalima Astronaut, Strane i Čovjek – časopis. Povremeno piše književnu kritiku za koju je osvojila drugo mesto na međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu.
Tragači za rečenicama, uz Savu, prosijavaju kroz sito čestice svjetla i imenice. Iz daljine ne vide je li koji našao poneki zlatni grumen. Bob Dylan, pjevajući Man Gave Names To All the Animals, protiskivao je riječi i glazbu kroz sito kasnih sedamdesetih. Životinje i englesku gramatiku ocijedio je i spremio u zlato rocka. Ali što je s biljem? Je li ono sve već u pjesmi imenovano? Na početku množile su se šume pa su i pjesme nastanjivane piljevinom, šuminim brašnom. Pile su posvuda ostavljale tragove koštanog praha stabala. To brašno ulijepljeno je u krevete-kosturnice, stolice-kosturnice, ormare-kosturnice. Povijest je postala piromanka, sve češće pali šumu u solo izvedbi. No svi su zadovoljniji ako je ruši. Kad šuma nestane, kupovat ću je kao suvenir. Poput berlinskog zida. Možda će se moći nabaviti baš u gradovima, vidljiva kao prah i pepeo u malim urnama s kraja svijeta gdje je već sve imenovano.
***
KERAMIČAR IZ VUČEDOLA
Ako se izuzmu ruke, lubanja i donji dio nogu, položaj kostiju vučedolskog mrtvaca prikazuje zviježđe Orion. I nije neobično kako su mu nakon smrti zgrčene noge, nego to što ima visoko podignute ruke. Lijevom drži posudu. Nad njim povijest, poput čistačice, stoljećima drži kišu i sunce, kao kantu i krpu. Inficira pa dezinficira i ovo tlo. Ratovima koji tu ostavljaju mrtvace drukčije položenih tijela deblja mrak. Pri tome oživi, razigra se, ne poriče da nema ništa protiv krvoprolića. Potom se dugo opušta, gleda televizor. Vidi kako se tračerica iz dopodnevne meksičke serije naposljetku seli u tuđe tijelo, ženu koja u Slavoniji kritizira konobara.
Mrtvac iz Vučedola svoju posudu ne pušta, netko mu ju je stavio u ruku 3000 godina prije Krista. Pravo nebo ne vidi, ali vodoravna crta na najširem dijelu posude uživljava se u ravničarski horizont. Pa on pod zemljom ima svoju plavet.
Približi mi se smrt kada usnem vučedolskog keramičara koji na svoje terine ucrtava konture reljefa i zviježđa. Vidim ga kako čeka zapadanje triju zvijezda Oriona za horizont i slavi proljeće. Kako ono dokazuje da nisu samo režimi i države oduzimali vlasništvo, nego to čini i vrijeme, godišnja doba. Na proljeću je da zatraži oduzetu mu zelenu.
***
LUDWIG VAN BEETHOVEN
Čitav planet je zgrada. Svaka njegova suša na kožu polja upiše barem pjegu. Polje je u prizemlju. Krtičnjaci nastanjuju podrume, planine su se rasprostrle na prvi i one više katove i čekaju da šume na njima načine asimetrični vez. Svaki križić, jedno stablo. Na ravnom krovu izležava se svemir. Kao ulijenjeni lav. Susreće se sa stanarima koji nisu odviše odani Zemlji pa dok motre Mjesec iz žablje perspektive čini im se da je i on zarastao u bršljan koji mu zakriva lice iako nije vrijeme karnevala. Do njih dopiru zborovi šuma koji se s Beethovenovim glasovirom natječu u izvođenju prvog stavka Mjesečeve sonate. Vide kako upravo jedan lug radi novi križić, začinje stablo. I vide kako se Bog sve teže saginje do Zemlje da ubere preslicu za čaj.
***
PANONIJA
Drveće, žito, nebo samo su strojevi čije zujanje ne čujem. Laže onaj tko tvrdi da su ugašeni dok osjećam njihovo gibanje u ravnici.
No treba i ovdje Europi uzeti otisak prsta, otisak boka u mulju i pijesku. Ali za što ju se uopće sumnjiči? Ona ne svjedoči lažno o vremenu koje isušuje krajobraze pa njihova mrvičasta tijela više nisu blato, nego skrutnuta zemlja.
Zemlja nikada ne počini krivokletstvo bez obzira što arheolozi hoće Panoniji, još jednom, novim metodama utvrditi identitet. I što povjesničari strpljivo izučavaju kako se upornost svjetlosti taložila u radnju.
Naša soba katkada se čini tako izdvojenom iz ravnice da Davor kaže: Pogledaj kroz prozor i reci ima li još ičega vani. Učini mi se da se uletjeli komarac ispovraćao pa ispire zadah u ustima vodom iz čaše. Pitam se kada će poželjeti krhkom nogom upaliti televizor.
Rijeke koje su u davnini učile teći uzele su Panoniju u najam i njeni su podstanari. I reljef koji još uvijek uči starjeti njen je podstanar.
Ali Dunav sve više otkriva svoj karakter. Iz hotelske sobe u Budimpešti istovremeno mu vidim i lice i leđa. Dok mi se bezuspješno pokušava izgubiti iz vida, a otišao je kilometrima daleko, propovjednik je koji širi nauk o nizini.
Taj podstanar, iako je voda, stanodavki Panoniji dokazuje svoju gorljivost kad ga vjetar što puše u suprotnom smjeru pozove na dvoboj.
***
JOHN LENNON
Vidjeti dva sunca isto je što i vidjeti kraj svijeta, pomislila sam. Kraj ili njegov kroj? Nepobitno je, i Lennon je bio krojač kad je s McCartneyem izrezivao oblike svijeta. Norvešku šumu. I utisnuo u nju glazbu poput podstave.
Ako uginem, već ću nekako prezimiti u neugrijanoj šumi, misli ptica koja upravo prelijeće onu slavonsku. Zna da je Lennon mrtav i više ne može upaliti vatru u Norveškoj šumi. Ponekad u snu Davor i ja uzimamo škare, izrezujemo svoju šumu. U nju unesemo doručak. Rekla sam Davoru: Kupi pola kilograma domaćeg sira. Četvrtkom i subotom žene na požešku tržnicu donose u sir iscijeđene mliječne riječi s neba.
***
TEATAR SJENA
Predvečer s balkona motrim atletičare koji trče nebom ujednačenim ritmom. Pitam se, da nije zašlo sunce, bi li njihova mišićava tijela bacala sjene na Zemlju, bi li te sjene prešle preko susjedovog vrta i mlohavih bedara neumorno izlaganih suncu.
Na Zemlji sjena muškarca iza obješene plahte pruža prelji ruku iz koje viri nit. Pa reče: Načini gnijezdo! Ili: Opori gnijezdo. Ali izgubio se zvuk.
Iza tkanine zastrašujuće uvećan roj muha prelijeće provalije neba i zvjezdane gromače.
Kad ponovo promotrim nebo, vidim da trkači ne trče jednako. Sada su im neki koraci usporeni, drugi neuvjerljivo brzi. Povijaju leđa i njišu glave kao da slijede zvukove afričkog bubnja. Afrika u svemiru? Kao da svemir nema svoju Afriku! Kontinente koje je preko indiga neba kopirao na Zemlju.
_____________________________________________
LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.