Od mene se očekuje strašna odluka napraviti red baciti višak stvari prilikom seljenja
Biti ona koja će ih imenovati jednu po jednu (ne mogu se oteti dojmu kako se tako vježba izdaja)
Moram uprijeti prstom uzeti svojom rukom i odstraniti Sretnu suknju u kojoj sam išla zubaru i ginekologu cipele koje su same znale put do kuće jednu zavjesu iza koje smo bili tako dobro zaštićeni od radoznalih svjetiljaka Tvoj dotrajali džemper marke Pierre Cardin što si kao izbjeglica dobio preko Crvenog križa na dar zajedno s pismom punim dobrih želja od jedne (francuske) obitelji koja se (kako delikatno) nije htjela potpisati da te ne obaveže zahvalnošću
Kako je strašno biti onaj koji upire prstom onda poslije gledati kako radnici gradske čistoće odvoze sve uspomene melju ih zajedno s tuđima i stavljaju u javnu spalionicu iznad koje će se nekoliko trenutaka kasnije vinuti u zrak siv stup dima (na što li me to podsjeća) Duše naših stvari padat će ponovno na nas u obliku gradskog smoga
Donosim smrtnu presudu Osjećam se kao dželat Ne znam bi li što pomoglo da preko lica navučem crnu kapuljaču kao i ostale ubojice kako me stvari ne bi prepoznale.
(Zagreb, 14. IX 2002.)
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, 2004.
– Kiša će opet – kažu kad vide Ludu Ivku kako krupno grabi uzbrdo, a svi su davno prestali pratiti hoće li zbilja. Upoznao sam to brdo s rijetkim četinarima, kamenito, sivo, puno paprati, panjeva, mirisa smole i pitajenih, sklupčanih zmija. Ivku nisam. Nije me zanimala njihova priča o njoj. Bio sam na brijegu prije Lude Ivke i prije podneva. Mislio sam da ću biti. – Je li teško, Ivka? – Meni je uvijek teško. – Svakom je, uzbrdo. – Meni je uvijek uzbrdo. Čudi me što tako govori. Sad tek vidim, puno joj krilo nečega i to drži jednom rukom, a u drugoj nešto stiska u šaku i krije. Zagleda me postrance. – Što ti je to u krilu? – Ništa, otkidala sam glave ovome. Otvara krilo i istresa mnoštvo već sparušenih vrhova paprati. – To je ružno što radiš. Oči joj se zaokružile, tamne. Diše ubrzano kao da se tek sad penje. – Valja li tako? – pita, a oči joj prikovane za moje. Osjećam nelagodu i vrućinu u zatiljku. – A to u ruci? Spremno otvara šaku kao da je jedva čekala da bude upitana. Dlan krupan, oznojen, a na njemu mnoštvo sitnih puževih kućica odozdo s nasipa – Što će ti to, Ivka? – Ne treba meni, ja to onako, ako netko zaišće. Otvara moj dlan i stavlja mi mokre od znoja, prazne, sitne, puževe kućice. – A što će to meni? – Nek imaš, vidi kako su ti prazne ruke, ja ću sebi naći druge. Sjeda povlačeći rubove suknje preko koljena. Na zaobljenim ispupčenjima briše dlanove. – Koga ti imaš Ivka? – pitam, a znam da nema nikoga. – Imam svakoga – i pogledom obuhvaća jedan lagan ploveći oblak, jedno treperenje vjetra u granama, pa spušta pogled na moje lice. – I tebe. – Kako mene? – Pa tako, zato što ti mene imaš – zakiva mi se u oči. – Eto se vidim u oba tvoja oka, dvije Ivke u dva oka, ha, ha, ha… – Obje ćeš mene odnijeti u oba oka kad budeš išao, u sebe, u sebe kad budeš… Lupa se po koljenima, maše rukama kao ptica prije uzleta. – Probaj me obrisati kapcima, probaj! Nehotice žmirkam. Što mi sve ovo treba? – Eto, ne možeš, eto me opet, u oba, u oba. Unosi mi se u lice. Njezino sitno kao dječje. Za jednu šaku, jedan dlan. Oči, tamne, zacakljene, širom otvorene pa se čini da je iza cakline naslagana suha paprat u slojevima, jedna preko druge, i mogla bi svaki čas planuti. Već vidim dvije crne duplje iz kojih kulja dim, obavija sitno lice, ono sivi i rasplinjuje se. Stresam se, osjećam znoj na čelu i podižem ruku. – Ne briši me rukama, to je kukavički. Spuštam ruku. Nelagoda nadrasta radoznalost. Pokušavam pametnije. – Sad ja idem, Ivka. – Išao ne išao, ja uvijek idem, a nikud ne idem, vidiš da je svejedno. – Ti si drugo, ja danas putujem. Ona misli svoju misao. Oko usta joj nešto spečeno. – Žmiri, ja ću ići. Ne mogu otići dok se vidim. Ja se u sebi nikada ne vidim, u tebi se vidim dvaput. Žmiri, jako. Žmirim nerado. Negdje zvoni podne. Otvaram oči i vidim kako već odmiče nizbrdo i kako rubom predugačke suknje savija vrhove mlade paprati. Iza brda tutnji potmulo.
***
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008) završila je Pedagošku akademiju u Slavonskom Brodu. Radila kao nastavnica i knjižničarka u Doboju, a od 1992. živjela je u Zagrebu, gdje je radila u Muzejskom dokumentacijskom centru. Pisala je pjesme, prozu i muzeološke članke. Pjesničku djelatnost započela je zbirkom Čemerike (1979), a nastavila zbirkama Uznesenje (1985) i Od Rima do Kapue (1990). Zbirka Ručak s Poncijem (1994) poetski transponira traumatično iskustvo rata i izbjeglištva, nerijetko uz oslonac na biblijsku simboliku. Objavila je i zbirke Prizori s podnog mozaika (1997), Božja televizija (2001) i Vrijeme vrtnih strašila (2005) te novelističku zbirku Čovjek koji je kupovao kuću (2006), u kojoj tematizira urbanu svakodnevicu.
Što sve nisam činila molila da potraje obećavala se nudila zvala ga u sobu zagovarala očaravala služila se malim lukavstvima smišljanim za tu prigodu vraćala kazaljke unatrag ulagivala se presvlačila se pred njegovim otvorenim očima samo da ga zaustavim Moglo se reći da sam se ponašala nedolično mojim godinama čak raskalašeno Ništa nije pomoglo Dan je jednostavno prošao ne dodirnuvši me Na moje prazno zrcalo i na grad spustila se noć zatvorena za bilo kakvu mogućnost
/Zagreb, 3. listopada 1995./
***
SVAKI PUT IZNOVA
Okrećem novi list ozdravila sam pisat ću opet o ljubavi govorim sebi u bradu dok se prepun autobus opasno naginje u zavoju kao plavi cvijet na pretankoj stabljici Potrošit ću ovaj dan na razgledanje svježe oličenih pročelja u sjajni austrijski oker na Zrinjevcu Napunit ću oči sadržajem iz izloga s talijanskom robom koja dobro izgleda jedino na šiparicama Potrošit ću nešto novca na beskorisne sitnice U lijepo uređenoj prodavaonici stišan radio govori nove vijesti o nastavku borbi Broj mrtvih odgovara konfekcijskom broju majice s bijelim utkanim perlama koju gledam Na vješalici se njiše prazan rukav u kom se ničim potaknut povremeno nervozno trza zamišljeni batrljak Izlazim na sasvim ravan pločnik i dišem kao na uzbrdici Prolaznici me čudno zagledaju a ja sam sunčane naočale ostavila jer je padala kiša kad smo bježali iz opkoljenog grada.
/Zagreb, 13. studenoga 1994./
***
NEPRILAGOĐEN PRIZOR
Ponašam se kao sat koji i dalje tvrdoglavo odbrojava vrijeme unatoč činjenici da su kuću odavno već svi napustili A što ću reći ako mi se jednog dana pojave na vratima istovremeno svi prosjaci pokraj kojih sam bez samilosti prolazila Ili još gore Ponašam se kao drvo od kojeg je davno napravljen prozorski okvir a ono nesvjesno nove uloge još uvijek luči onu istu smolu koja se svaki put ponovno skameni na dnu pukotine A što ću odgovoriti ako mi se ti jednog dana pojaviš na vratima s pitanjem u što sam potrošila radost koju si mi donosio
/Zagreb, 12. lipnja 1996./
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari, Derventa, 1948 – Zagreb, 2008.)
Ništa ne može opravdati jahače u mojim očima Ni sport ni rekreacija ni tzv. performans što ga je izvela hrvatska umjetnica Vlasta Delimar u Zagrebu srpnja 2001. jašući gola bijelog konja kroz grad nastojeći ‘dokazati čistoću misli i dostojanstvo pojedinca… osloboditi ljude od ograničenja njihove duhovnosti’ (Zašto bi se netko sa svojih šezdesetak kg i k tome gologuz natovario nekome na leđa (makar to bio i konj) da simbolizira slobodu?)
Ni pod kakvim izgovorom
Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere ni bez jahača ih ne želim gledati dok na pašnjaku tankonogi u trku prelaze livadu savršeno lijepi i razuzdani Jer znadem kako će ih takve uvijek netko htjeti uzjahati kao što su na ilustracijama u povijesnim čitankama u moje vrijeme prikazivali Slobodu
Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere Točno znam zašto to govorim Oni su kao adolescenti sami zaljubljeni u svoju muškost koju bestidno pokazuju dok još nisu svjesni u što će se kasnije preobraziti
Nije slučajno što je na jednom od takvih besprijekornih prikazan prvi jahač apokalipse
A tek njihove bijele razularene kobile dugovrate i gizdave savršene kao barbike u svijetu lutaka Mašu raspletenim grivama s glavom visoko uzdignutom dok se zadnjim kopitima bijesno iz čista mira ritaju u prazan prostor koji ih okružuje s repom uvijek podignutim malo nagore Čak ni to ne bi smio biti izgovor za jahače bez skrupula
Nisam nikad povjerovala u priče o pobjedniku što dolazi na bijelom konju (dok Isus okolo jaše na magaretu) Kako bi se tek na tako bijelom vidjela krv koja se inače poslije svake slobode dobro prikrije
Kada sjašu i sloboda i pobjednik i običan jahač rekreativac i Lady Godiva i Vlasta Delimar mogu točno vidjeti koliki su kada stoje na svojim nogama a koliki je bijeli konj bez jahača
Zagreb, 17.XI.2002.
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari, Derventa, 1948 – Zagreb, 2008.), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, Sarajevo, 2004.
čovjek-časopis 