SELIDBA

Od mene se očekuje strašna odluka
napraviti red
baciti višak stvari
prilikom seljenja

Biti ona koja će ih imenovati
jednu po jednu
(ne mogu se oteti dojmu
kako se tako vježba izdaja)

Moram uprijeti prstom
uzeti svojom rukom
i odstraniti
Sretnu suknju u kojoj sam išla
zubaru i ginekologu
cipele koje su same znale put do kuće
jednu zavjesu iza koje smo bili
tako dobro zaštićeni od radoznalih svjetiljaka
Tvoj dotrajali džemper marke Pierre Cardin
što si kao izbjeglica dobio preko Crvenog križa na dar
zajedno s pismom punim dobrih želja
od jedne (francuske) obitelji
koja se (kako delikatno) nije htjela potpisati
da te ne obaveže zahvalnošću

Kako je strašno biti onaj koji upire prstom
onda poslije gledati kako radnici gradske čistoće
odvoze sve uspomene
melju ih zajedno s tuđima i stavljaju u javnu spalionicu
iznad koje će se nekoliko trenutaka kasnije
vinuti u zrak siv stup dima
(na što li me to podsjeća)
Duše naših stvari padat će ponovno na nas
u obliku gradskog smoga

Donosim smrtnu presudu
Osjećam se kao dželat
Ne znam bi li što pomoglo
da preko lica navučem crnu kapuljaču
kao i ostale ubojice
kako me stvari ne bi prepoznale.

(Zagreb, 14. IX 2002.)

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, 2004.

KRATKA PRIČA JOZEFINE DAUTBEGOVIĆ IZ ZBIRKE “ČOVJEK KOJI JE KUPOVAO KUĆU”, Profil international, Zagreb, 2006.

KIŠA

– Kiša će opet – kažu kad vide Ludu Ivku kako krupno grabi uzbrdo, a svi su davno prestali pratiti hoće li zbilja.
Upoznao sam to brdo s rijetkim četinarima, kamenito, sivo, puno paprati, panjeva, mirisa smole i pitajenih, sklupčanih zmija. Ivku nisam. Nije me zanimala njihova priča o njoj. Bio sam na brijegu prije Lude Ivke i prije podneva. Mislio sam da ću biti.
– Je li teško, Ivka?
– Meni je uvijek teško.
– Svakom je, uzbrdo.
– Meni je uvijek uzbrdo.
Čudi me što tako govori. Sad tek vidim, puno joj krilo nečega i to drži jednom rukom, a u drugoj nešto stiska u šaku i krije. Zagleda me postrance.
– Što ti je to u krilu?
– Ništa, otkidala sam glave ovome.
Otvara krilo i istresa mnoštvo već sparušenih vrhova paprati.
– To je ružno što radiš.
Oči joj se zaokružile, tamne. Diše ubrzano kao da se tek sad penje.
– Valja li tako? – pita, a oči joj prikovane za moje. Osjećam nelagodu i vrućinu u zatiljku.
– A to u ruci?
Spremno otvara šaku kao da je jedva čekala da bude upitana. Dlan krupan, oznojen, a na njemu mnoštvo sitnih puževih kućica odozdo s nasipa
– Što će ti to, Ivka?
– Ne treba meni, ja to onako, ako netko zaišće.
Otvara moj dlan i stavlja mi mokre od znoja, prazne, sitne, puževe kućice.
– A što će to meni?
– Nek imaš, vidi kako su ti prazne ruke, ja ću sebi naći druge.
Sjeda povlačeći rubove suknje preko koljena. Na zaobljenim ispupčenjima briše dlanove.
– Koga ti imaš Ivka? – pitam, a znam da nema nikoga.
– Imam svakoga – i pogledom obuhvaća jedan lagan ploveći oblak, jedno treperenje vjetra u granama, pa spušta pogled na moje lice.
– I tebe.
– Kako mene?
– Pa tako, zato što ti mene imaš – zakiva mi se u oči.
– Eto se vidim u oba tvoja oka, dvije Ivke u dva oka, ha, ha, ha…
– Obje ćeš mene odnijeti u oba oka kad budeš išao, u sebe, u sebe kad budeš…
Lupa se po koljenima, maše rukama kao ptica prije uzleta.
– Probaj me obrisati kapcima, probaj!
Nehotice žmirkam. Što mi sve ovo treba?
– Eto, ne možeš, eto me opet, u oba, u oba.
Unosi mi se u lice. Njezino sitno kao dječje. Za jednu šaku, jedan dlan. Oči, tamne, zacakljene, širom otvorene pa se čini da je iza cakline naslagana suha paprat u slojevima, jedna preko druge, i mogla bi svaki čas planuti. Već vidim dvije crne duplje iz kojih kulja dim, obavija sitno lice, ono sivi i rasplinjuje se.
Stresam se, osjećam znoj na čelu i podižem ruku.
– Ne briši me rukama, to je kukavički.
Spuštam ruku. Nelagoda nadrasta radoznalost. Pokušavam pametnije.
– Sad ja idem, Ivka.
– Išao ne išao, ja uvijek idem, a nikud ne idem, vidiš da je svejedno.
– Ti si drugo, ja danas putujem.
Ona misli svoju misao. Oko usta joj nešto spečeno.
– Žmiri, ja ću ići. Ne mogu otići dok se vidim. Ja se u sebi nikada ne vidim, u tebi se vidim dvaput. Žmiri, jako.
Žmirim nerado. Negdje zvoni podne. Otvaram oči i vidim kako već odmiče nizbrdo i kako rubom predugačke suknje savija vrhove mlade paprati.
Iza brda tutnji potmulo.

***

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008) završila je Pedagošku akademiju u Slavonskom Brodu. Radila kao nastavnica i knjižničarka u Doboju, a od 1992. živjela je u Zagrebu, gdje je radila u Muzejskom dokumentacijskom centru. Pisala je pjesme, prozu i muzeološke članke. Pjesničku djelatnost započela je zbirkom Čemerike (1979), a nastavila zbirkama Uznesenje (1985) i Od Rima do Kapue (1990). Zbirka Ručak s Poncijem (1994) poetski transponira traumatično iskustvo rata i izbjeglištva, nerijetko uz oslonac na biblijsku simboliku. Objavila je i zbirke Prizori s podnog mozaika (1997), Božja televizija (2001) i Vrijeme vrtnih strašila (2005) te novelističku zbirku Čovjek koji je kupovao kuću (2006), u kojoj tematizira urbanu svakodnevicu.

TRI PJESME JOZEFINE DAUTBEGOVIĆ IZ ZBIRKE “PRIZORI S PODNOG MOZAIKA”, Hrvatska sveučilišna naklada, 1997.

PRIZOR S VARKAMA

Što sve nisam činila
molila da potraje obećavala se nudila
zvala ga u sobu
zagovarala očaravala služila se
malim lukavstvima smišljanim za tu prigodu
vraćala kazaljke unatrag ulagivala se
presvlačila se pred njegovim otvorenim očima
samo da ga zaustavim
Moglo se reći da sam se ponašala
nedolično mojim godinama
čak raskalašeno
Ništa nije pomoglo
Dan je jednostavno prošao
ne dodirnuvši me
Na moje prazno zrcalo i na grad
spustila se noć
zatvorena
za bilo kakvu mogućnost

/Zagreb, 3. listopada 1995./

***

SVAKI PUT IZNOVA

Okrećem novi list ozdravila sam
pisat ću opet o ljubavi govorim
sebi u bradu dok se prepun autobus
opasno naginje u zavoju kao plavi cvijet
na pretankoj stabljici
Potrošit ću ovaj dan na razgledanje
svježe oličenih pročelja u sjajni
austrijski oker na Zrinjevcu
Napunit ću oči sadržajem iz izloga
s talijanskom robom koja dobro izgleda
jedino na šiparicama
Potrošit ću nešto novca na beskorisne sitnice
U lijepo uređenoj prodavaonici stišan radio
govori nove vijesti o nastavku borbi
Broj mrtvih odgovara konfekcijskom broju
majice s bijelim utkanim perlama
koju gledam
Na vješalici se njiše prazan rukav
u kom se ničim potaknut povremeno
nervozno trza zamišljeni batrljak
Izlazim na sasvim ravan pločnik
i dišem kao na uzbrdici
Prolaznici me čudno zagledaju
a ja sam sunčane naočale ostavila
jer je padala kiša
kad smo bježali iz opkoljenog grada.

/Zagreb, 13. studenoga 1994./

***

NEPRILAGOĐEN PRIZOR

Ponašam se kao sat koji i dalje
tvrdoglavo odbrojava vrijeme
unatoč činjenici da su kuću
odavno već svi napustili
A što ću reći ako mi se
jednog dana pojave na vratima
istovremeno
svi prosjaci pokraj kojih sam
bez samilosti prolazila
Ili još gore
Ponašam se kao drvo od kojeg je
davno napravljen prozorski okvir
a ono nesvjesno nove uloge
još uvijek luči onu istu smolu
koja se svaki put ponovno skameni
na dnu pukotine
A što ću odgovoriti ako mi se ti
jednog dana pojaviš na vratima
s pitanjem
u što sam potrošila radost
koju si mi donosio

/Zagreb, 12. lipnja 1996./

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari, Derventa, 1948 – Zagreb, 2008.)

NE ŽELIM NI GLEDATI KAKO JAŠU BIJELE KONJE LIPICANERE

Ništa ne može opravdati jahače
u mojim očima
Ni sport ni rekreacija ni tzv.
performans što ga je izvela hrvatska umjetnica
Vlasta Delimar u Zagrebu srpnja 2001.
jašući gola bijelog konja kroz grad
nastojeći ‘dokazati čistoću misli
i dostojanstvo pojedinca… osloboditi ljude
od ograničenja njihove duhovnosti’
(Zašto bi se netko sa svojih šezdesetak kg
i k tome gologuz
natovario nekome na leđa
(makar to bio i konj)
da simbolizira slobodu?)

Ni pod kakvim izgovorom

Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere
ni bez jahača ih ne želim gledati dok na pašnjaku
tankonogi u trku prelaze livadu
savršeno lijepi
i razuzdani
Jer znadem kako će ih takve uvijek netko htjeti uzjahati
kao što su na ilustracijama u povijesnim čitankama
u moje vrijeme prikazivali
Slobodu

Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere
Točno znam zašto to govorim
Oni su kao adolescenti
sami zaljubljeni u svoju muškost
koju bestidno pokazuju
dok još nisu svjesni u što će se
kasnije preobraziti

Nije slučajno što je na jednom od takvih
besprijekornih
prikazan prvi jahač
apokalipse

A tek njihove bijele razularene kobile
dugovrate i gizdave
savršene kao barbike u svijetu lutaka
Mašu raspletenim grivama
s glavom visoko uzdignutom
dok se zadnjim kopitima bijesno
iz čista mira ritaju u prazan prostor
koji ih okružuje
s repom uvijek podignutim malo nagore
Čak ni to ne bi smio biti izgovor
za jahače bez skrupula

Nisam nikad povjerovala u priče
o pobjedniku što dolazi na bijelom konju
(dok Isus okolo jaše na magaretu)
Kako bi se tek na tako bijelom vidjela krv
koja se inače poslije svake slobode
dobro prikrije

Kada sjašu
i sloboda i pobjednik
i običan jahač rekreativac
i Lady Godiva i Vlasta Delimar
mogu točno vidjeti
koliki su kada stoje na svojim nogama
a koliki je bijeli konj
bez jahača

Zagreb, 17.XI.2002.

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari, Derventa, 1948 – Zagreb, 2008.), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, Sarajevo, 2004.