KIŠA
– Kiša će opet – kažu kad vide Ludu Ivku kako krupno grabi uzbrdo, a svi su davno prestali pratiti hoće li zbilja.
Upoznao sam to brdo s rijetkim četinarima, kamenito, sivo, puno paprati, panjeva, mirisa smole i pitajenih, sklupčanih zmija. Ivku nisam. Nije me zanimala njihova priča o njoj. Bio sam na brijegu prije Lude Ivke i prije podneva. Mislio sam da ću biti.
– Je li teško, Ivka?
– Meni je uvijek teško.
– Svakom je, uzbrdo.
– Meni je uvijek uzbrdo.
Čudi me što tako govori. Sad tek vidim, puno joj krilo nečega i to drži jednom rukom, a u drugoj nešto stiska u šaku i krije. Zagleda me postrance.
– Što ti je to u krilu?
– Ništa, otkidala sam glave ovome.
Otvara krilo i istresa mnoštvo već sparušenih vrhova paprati.
– To je ružno što radiš.
Oči joj se zaokružile, tamne. Diše ubrzano kao da se tek sad penje.
– Valja li tako? – pita, a oči joj prikovane za moje. Osjećam nelagodu i vrućinu u zatiljku.
– A to u ruci?
Spremno otvara šaku kao da je jedva čekala da bude upitana. Dlan krupan, oznojen, a na njemu mnoštvo sitnih puževih kućica odozdo s nasipa
– Što će ti to, Ivka?
– Ne treba meni, ja to onako, ako netko zaišće.
Otvara moj dlan i stavlja mi mokre od znoja, prazne, sitne, puževe kućice.
– A što će to meni?
– Nek imaš, vidi kako su ti prazne ruke, ja ću sebi naći druge.
Sjeda povlačeći rubove suknje preko koljena. Na zaobljenim ispupčenjima briše dlanove.
– Koga ti imaš Ivka? – pitam, a znam da nema nikoga.
– Imam svakoga – i pogledom obuhvaća jedan lagan ploveći oblak, jedno treperenje vjetra u granama, pa spušta pogled na moje lice.
– I tebe.
– Kako mene?
– Pa tako, zato što ti mene imaš – zakiva mi se u oči.
– Eto se vidim u oba tvoja oka, dvije Ivke u dva oka, ha, ha, ha…
– Obje ćeš mene odnijeti u oba oka kad budeš išao, u sebe, u sebe kad budeš…
Lupa se po koljenima, maše rukama kao ptica prije uzleta.
– Probaj me obrisati kapcima, probaj!
Nehotice žmirkam. Što mi sve ovo treba?
– Eto, ne možeš, eto me opet, u oba, u oba.
Unosi mi se u lice. Njezino sitno kao dječje. Za jednu šaku, jedan dlan. Oči, tamne, zacakljene, širom otvorene pa se čini da je iza cakline naslagana suha paprat u slojevima, jedna preko druge, i mogla bi svaki čas planuti. Već vidim dvije crne duplje iz kojih kulja dim, obavija sitno lice, ono sivi i rasplinjuje se.
Stresam se, osjećam znoj na čelu i podižem ruku.
– Ne briši me rukama, to je kukavički.
Spuštam ruku. Nelagoda nadrasta radoznalost. Pokušavam pametnije.
– Sad ja idem, Ivka.
– Išao ne išao, ja uvijek idem, a nikud ne idem, vidiš da je svejedno.
– Ti si drugo, ja danas putujem.
Ona misli svoju misao. Oko usta joj nešto spečeno.
– Žmiri, ja ću ići. Ne mogu otići dok se vidim. Ja se u sebi nikada ne vidim, u tebi se vidim dvaput. Žmiri, jako.
Žmirim nerado. Negdje zvoni podne. Otvaram oči i vidim kako već odmiče nizbrdo i kako rubom predugačke suknje savija vrhove mlade paprati.
Iza brda tutnji potmulo.
***
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008) završila je Pedagošku akademiju u Slavonskom Brodu. Radila kao nastavnica i knjižničarka u Doboju, a od 1992. živjela je u Zagrebu, gdje je radila u Muzejskom dokumentacijskom centru. Pisala je pjesme, prozu i muzeološke članke. Pjesničku djelatnost započela je zbirkom Čemerike (1979), a nastavila zbirkama Uznesenje (1985) i Od Rima do Kapue (1990). Zbirka Ručak s Poncijem (1994) poetski transponira traumatično iskustvo rata i izbjeglištva, nerijetko uz oslonac na biblijsku simboliku. Objavila je i zbirke Prizori s podnog mozaika (1997), Božja televizija (2001) i Vrijeme vrtnih strašila (2005) te novelističku zbirku Čovjek koji je kupovao kuću (2006), u kojoj tematizira urbanu svakodnevicu.
čovjek-časopis 