KRATKA PRIČA MANJE VELIČKOVSKE: TAKO TI JE TREBALO

Uvijek smo za velike sile. Rusiju, SAD, Njemačku i Francusku. Nitko nije za Makedoniju… Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska i Slovenija nekako prolaze, ali Albanija i Bugarska – nikako. U svijetu igara to su slabići. Izabereš li neku nikoju i ti si nitkoBalkan, kažu nam domaći je nikakav i nitko. Ali, tko zna što znači biti netko tamo negdje. Ovdje je to jednostavno. U Napadamnapadam moć se mjeri po mogućnosti da napišem veliko ime sa zdrobljenim vapnom, što je ostalo u nekom od napuštenih dvorišta. Da iscrtam izabrano ime kao da je sveto. Da oko njega plešu aureole od nacrtanih biljaka. Da ga okitim. Da je s ogrlicama, raskošnim vezovima. Da ga ukrašavam dok mi vapno ne opeče ruke. Dok me ne vrati nazad.

Prostor među zgradama naše mahale popločan je hrapavim i glatkim pločama još iz vremena Jugoslavije. Hrapave oblikuju velike kvadrate, s prazninom u sredini, što mi dijelimo na četiri jednaka dijela. I u svojem dijelu upisujemo svoje ime. Stvarajući kom-pa-ni-ju odlučujemo tko će napadati. Držeći štapić u desnoj ruci napadač zamahuje u jednom pravcu, a zatim baca grančicu na nečiji teritorij i bježi. Napadnuti, pak, zajedno s ostalima, već je pobjegao. Vraća se po štapić i zaustavlja rastrčale. Stop! – uzvikuje. Nišani sa svoje teritorije da nas pogodi i zamahuje štapom nadajući se da će pozvati izabranoga u napad.

U posljednjem trenutku odlučuje da sam mu bliže. Podlo se okreće te me pogađa. Naslađuje se onim što slijedi. Preuzimanjem dijela moje ploče, čija se površina pod njegovim vapnom polako smanjuje.

Igra ne završava sve dok jedan ne posjeduje cijeli kvadrat, a to može trajati i satima.

Bježimo doma tek kad je ručak i kad je najtiše. Kad sve miriše po jelu. Kad smo na doista bitnom. Kad nam se ne ostavljaju zemlje i ne ostavlja mi se nacrtano, a ipak odlazim zato što i onako gubim. Mi smo pod takvom zvijezdom rođeni, sine! – kaže mi moja baka. Nikada ne dobivamo. Ni ja neću dobiti ništa od ovog, pa odlazim prema domu.

I nije prošlo ni sat i pol kad ponovno silazim stepenicama i izlazim. Držim pisaljku BiC između kažiprsta i srednjeg prsta, što je dio moje nove finte. Nosim ju duboko ukopanu u kožu, poput cigarete kojoj još grafit ostaje gorjeti. Čekaj da premjestim prst niže da te osjetim sutra – kažem dok ju vrtim kao novčić između znojnih prstiju koji me danas peku.

Kao stari.

Čula sam ih kako premještaju prstenje s jednog na drugi prst da se prisjete da su za sutradan nešto nekome obećali. Ali, ja nemam prsten i ne volim prstenje. Imam BiC i imam ranu, što znači da ću odsada ovo raditi samo kad će biti potrebno. Zabezeknula sam se od bola jutros, kad mi je oštrica prodrla izravno u meso. Pretvarala sam se pred Džinom i Kristinom, jer od stida nisam htjela izvaditi trun iz zjenice da ne vide krv što mi je potekla. Tako mi je trebalo – rekoše mi doma. Roditelji su prvo priopćavali grešku, a zatim mi stavljali hidrociklin da mi pomogne.

Kao onog puta kad smo sjedili u dvorištu stana koji bijaše oglašen za prodaju. Znajući da nas nitko neće uhvatiti, ostali smo se igrati Kuće satima. Pa me je majka presrela na povratku. Pa mi je opalila šamar i zagrlila me.

Tako, godinu kasnije radim te stvari samo iz inata. Uzimam BiC, iz inata. Preskačem stepenice i izazivam trešnju zgrade iz inata. Nespretno se kližući po mramoru na ulazu uspijevam zakočiti. Nadnoseći se na ogradu zurim u podrum. Skupljam pljuvačku i polako ju ispuštam iz usta. Čekam vidjeti njen odsjaj. Mrak. Čujem ju kako kaplje. Kap. Jezikom kružim ispod donjih zuba, podražavam žlijezde da ovog puta skupim još veću količinu pljuvačke. Moja izlučevina paralizirat će tminu. Ja sam muška leteća bogomoljka što koristi svoju slinu da zavede partnericu za vrijeme parenja. Time odvlačim pažnju od sebe i sprintom bježim dok se nisam prepustila totalnom ludiranju. Iz inata.

U svakom slučaju ne znam ništa o podrumima. Što je sigurno – sigurno jest. Obitelji što se sele najčešće nemaju takvu prostoriju. Poslije rata mnogi nemaju bilo kakvu prostoriju. Pretpostavlja se da nemaju niti mnogih drugih stvari i kad nešto imaju to čini susjede još znatiželjnijima.

Želeći istražiti tek useljeni stan dolaze sa svakakvim problemima. Jutros mi se iznenada pojavila crna mrlja na stropu – kaže mi bakica ispod nas. Pitala sam se je li to od vas – rekla bi i ušla provjeriti. Ne znam. Ovdje nije ništa vlažno – pokazujem joj podižući ćilim, a ona to ne čuje. Obilazi stan. Oduševljena je pokućstvom, bojama. Pita se tko je radio ugrađene police za knjige. Pokušavam joj reći da su tamo od prije, ali gleda me s nepovjerenjem jer sam dijete. Ipak, nije ovo očekivala. Eto, ovdje su živjeli mirni ljudi. Doista je mislila da će dočekati nešto sasvim drugačije pa ju i ne pitam što. Želim da ode, a ona se oslanja laktom na ulazna vrata i priča mi kako je uspjela kupiti svoj stan kad je neočekivano dobila novac od prodaje prethodno kupljenih dionica. A što su to dionice? Raspreda mi o njenom iskustvu u banci pošto je doznala za dobitak. Nije se razumjela u to, ali me uvjerava da je to pravo rješenje za nas.

I razmišljajući o tom krenula sam u pogrešnom smjeru pa se odlučujem vratiti na prijašnje mjesto, kad vidim da su ostali već pristigli. Dijele se u dvije grupe za igru Granice. Nogom pred nogu hoda jedan što razdvaja. Nogom pred nogu hoda drugi što razdvaja. Gaze se. Obojica se naginju lijevo i desno te balansiraju vlastitim tijelima u prostoru kao da hodaju po žici. Jedan pobjeđuje. Ugledavši me, pozivaju me da se priključim timu koji uzmiče. Tim koji se brani, pak, broji do trideset i čuva kvadrat od nas koji trčimo u neodređenom smjeru da se sakrijemo.

Klečimo u jednom bunkeru od grmlja. Privremeno naseljavamo ovaj mali prostor i sjedimo dok ostali ne odustanu od potrage i odu kući. Ali, svi znaju da nitko ne odustaje. Mi čekamo, a oni nas traže. I kad zaredom odlučujemo da ćemo konačno napustiti skrivalište da bismo dohvatili Granicu, ja ostajem posljednja. Ustrajna sam. Liježem na travu. Te čekam li čekam. Dodirujem grane iznad moga lica. Mirišem listove koje drobim prstima. Liježem na trbuh i tražim rupe od skakavaca. Uvlačim BiC ne bih li izvadila jednog.

Ranije sam ih odnosila kući. Zatvarala u staklenku i držala na noćnom ormariću pored kreveta. Kad sam se jednog jutra probudila, našla sam samo njihove ostatke. Ja sam spavala, a oni su se međusobno proždirali. Prava borba za preživljavanje najjačih. Ali sada, ni skakavaca nema. Umjesto toga čujem zvuk nečijeg približavanja. Osjećam strah. Uhvatit će me. Ali, gledam i gledam – i kad tamo samo jež. Odbacujem BiC u travu i uzimam ježa u ruke. Milujem mu bodlje i spuštam ga na zemlju. Ne boli, ali peče. Na vrhovima prstiju osjećam neprekidno peckanje pod kožom pa puštam ježa da ode. Pogledavam kroz bunker i vidim busene porasle i suhe trave kako lelujaju u daljini. Nepokošena livada je poput valovitoga mora na kojem se isprepleću staze ježeva i skakavaca.

Zagledavam se, a zatim odlučujem naći BiC, ali ga nigdje nema. Nakon nekog vremena odustajem i izlazim odavde. Podižući traperice idem prema Granici kad primjećujem moje uhvaćenike kako već sjede na ploči. Gledaju me i ljute se. Kristina mi pokazuje neku travu pred očima.

Je ti otac bio u vojsci? – pita me.

Da – odgovaram.

A glava mu je ovako odletjela? – uzvikuje sa smijehom i udara po vršku bockavoga raslinja koje pada na zemlju.

Optužuju me zato što ih nisam spasila. Nalaze razlog da me dokače rekavši mi da sam muškobanjasta. Pitaju, što sam htjela odijevanjem muških traperica i bojama. Zezati se. Zbog mene su izgubili, viču na mene, a ja ne shvaćam o čemu mi govore. Sada se svi smiju dok osjećam da mi netko poteže hlače. Sve se to brzo događa.

Ne smiješ mi ih svući, Džina. Što ti je? – kažem dvije godine mlađoj djevojčici koju postiđujem.

Ne, ne smijem. A udarim li te tamo dolje hoće li te zaboljeti, zar ne? Hajde da vidimo jesi li muško.

Džina sakuplja snagu i udara me između nogu tako jako da padam na zemlju. Ona je junakinja, kojoj se ostali dive dok se ja previjam na kvadratu na kojem smo se igrali maloprije. Svi se prave važni, ali čim počinje grmjeti razbježe se od straha prema domu. Tada ostajem da im pokažem. Ležim na ploči da zaboravim na ovo i na vapno koja me dodiruje i peče.

Zamišljam kvadrat u glavi i umom zapečaćujem sjećanje na njega. Kao da punim vreću uspomenama i ostajem na zemlji čuvati vapno ispod sebe da me opere.

Ležim satima na kiši da mi ona napravi siluetu od moga sklupčanoga tijela na kvadratu. Da iscrta naše posljednje igranje Napadamnapadam i Granice. Da kvadrat zapamti i iz inata.

Tako mu je trebalo.

__________________________________________________________________

MANJA VELIČKOVSKA rođena je u Skoplju, 1995. Diplomirala je na katedri za Opštu i komparativnu književnost Filološkog fakulteta „Blaže Koneski“ pri Univerzitetu „Sveti Ćirilo i Metodije“ u Skoplju. Trenutno je na magistarskim studijama na programu Estetike na katedri za Filozofiju, istog Univerziteta. U vreme studija volontirala je u izdavačkoj delatnosti, u kućama „Goten“ i „Templum“. Radi kao projektna asistentkinja u Koaliciji „Margine“. Deo je neformalne regionalne grupe „Pobunjene čitateljke“, a u slobodno vreme piše prozu i književnu kritiku.

priča je objavljena u zborniku antiratne proze “BIBER 03”, 2020, i preuzeta uz dozvolu autorice

s makedonskog preveo Borislav Pavlovski

TOLSTOJEVA 18

Kao mala znala je pjevati:
‘Ima nešto u meni što sigurno voli more
ima nešto u moru što sigurno voli mene’.
Njen omiljen film bio je ‘Bal na vodi’:
poslala je pismo Esther Williams,
i glumica je otpisala natrag. Zapravo,
možda je Esther to naložila vrtlaru Alfredu,
koji je u njenoj vili služio i kao tjelohranitelj
i kao noćni čuvar i batler. Kako bilo,
poslala je par toplih riječi djevojčici
iz daleke prekooceanske zemlje
koja u Esther vidi vodenu nimfu.

Ulica u Splitu bila je Tolstojeva 18.
U vrijeme talijanske okupacije, gazdarica
Talijanka, samotna udovica, pod ključem
držala je masivni drveni kovčeg s knjigama
o životima svetaca ilustriranim drvorezima,
palila je svijeće i bila aktivna u životu župe.
Nitko pred njom nije mogao imati tajne.
Ni sama gazdarica nije imala tajni
osim jedne velike tajne, koja i nije
bila tajna, a ticala se djeteta
bez roditelja.

U djetinjstvu živjela je u kući sa vrtom
koji se nastavljao na druge vrtove i onda
na druge vrtove. U krošnjama
južnjačkog drveća, naranča i limuna
nagnutih nad obalom mora
poput zvijezda prijepodneva
čula je šum:

izađi u rano jutro,
stupi hrabro na kamen,
udahni slobodno morski zrak.

Uroni u labirinte uskih ulica, prvi crveni cvjetovi
rastu iz zračnih pukotina u tlu, od plavičastog su svjetla
i duboko pod nogama vribrira slano more dok trčiš
zajedno s drugom djecom, kratiš put, siječeš
kroz gustoću vremena koje vas čeka.

Nepoznato se more jedva vidi
kroz zastore od morske pjene, tu je
usidren i američki brod na kojem je radio otac
prije nego je umro dok je još bila mala,
a tu je negdje i mapa života koja joj bježi
i koja tek treba biti iscrtana.

Postoji već jedna mapa koja nije ni pomorska ni
mapa hodočašća u Santiago de Compostelu
ili Wallmart Hollywood Megastorea
kamo će putovati kao studentica glume,
karta je to bolničkog groblja na otoku Rabu,
karta grobnica s brojevima umjesto imena,
groblje nepoznatih duša u kojem počiva
njena majka čekajući da dijete odraste
i prepozna je i zapamti u mnoštvu
lica u svemiru.

TOMICA BAJSIĆ (Zagreb, 1968.), iz zbirke pjesama “NEVIDLJIVO MORE”, Fraktura, 2018.

DVIJE SUBOTE POEZIJE BRANISLAVA ŽIVANOVIĆA (iz zbirke “Pesma galiota”, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2019), drugi dio

NA OBALI

Sedimo na pojasu gradske plaže
u senci topole otrgnute od kasnog avgusta.
Sa slepoočnicama punim zlatnog cimbala
posmatramo bitisanje balegara.
Zmija izlazi iz vode, gmiže letnjom zemljom
tragom se opirući imperijalizmu obale.

Linije želje nemušto meandriraju
između uposlenih dečjih mesnatih dlanova.
Unaokolo razbacane plastične crvene i plave
lopatice i kofe podučavaju sticanju i podelama,
zbrajaju ono što se ne može prebrojati.
U sumrak munkovski će zevati na peni oseke.

Sidrom sna oremo prostrano vodeno polje.
Fatamorgana i nautičke stope
na horizontu podrhtavaju poput želatina.
Pustinja pogleda u pogledu pustinje.
Prohladni večernji vetar raznosi nabore peska,
otisak šake u nervaturi vremena.

Što manje poznajemo, više imenujemo.
Na tri mesta preskočen Dunav.
Učimo trajanje od mostova, nevini kao
rečni tok u koji nikada nije bačen kamen.
Kap znoja sa čela izliva se u beli zarez
o koji će smrt prvom prilikom okačiti bademantil.

***

GALIOT GOVORI

no picture is made to endure nor to live with
but it is made to sell and sell quickly
with usura, sin against nature
Ezra Pound

Ovo je doba trgovaca,
cifara, banaka i fiskalnih računa;
kredita, kamata i krupnog kapitala;
biznismena, menadžera i privatnih preduzeća.
Ovde se vrednosti mere drugačije – contra naturam.

Ovo je doba trgovaca,
telom i unutrašnjim organima;
lakom zabavom i teškim opijatima;
intelektualnom svojinom i porodičnim nasleđem.
Ovde moral ima širok osmeh sa zlatnim zubom.

Ovo je doba trgovaca,
iščašena čula u utrobi robe za široku potrošnju.
Mislimo da uvek nešto želimo,
tražimo način i pokorno radimo da bismo to dobili.
Ovde treba preispitati vlastite životne potrebe.

Ovo je doba trgovaca,
ali ja nemam nešto što bih mogao da razmenim,
osim nekoliko pesama i reči o pročitanim knjigama
za nepotkupljive oči i dlanove plitkih džepova.
Ovde se vrednosti mere drugačije – contra naturam.

Ovo je vreme izobilja,
na ovoj galiji poezija je slepi putnik.
Stihovi u sitim danima ne pale vatru iznutra.
Ovo je pesma galiota,
ispisana crvenom tintom na trgovačkoj hartiji.

***

ELEGIJA O UMORU

Noge i leđa opterećeni težinom
uslužnosti prema drugima,
romoru bujice što nadire u talasima
želje i potrebe u tokovima potrošnje.
Oči i jezik nagrizeni umorom
više ne osećaju žeđ i glad, odsustvo
interpunkcije, velikog i malog slova.
Pesma nastaje prema sećanju mora
u čije virove se sliva pismo galiota.

Zamišljaš kako ćeš leći blažen,
počinuti bez podešenog alarma,
praznovati godišnji odmor svog tela,
a sutra te diktat odgovornosti
neće strovaliti u košmar vremena,
ispljunuti iz mekanog jedra postelje
u cokule obaveza i žvaku društvenosti,
stepenice raspoloženja i turpiju rutine,
klupko emocija i omče rokova.

Onaj dan kada će te probuditi svežina
dužinom stiha kojem sanjivo pružaš
ruke iz ramena, lake kao zamahe vesla,
što bi da zagrle ništa i obuhvate sve.
Možda samo slapove kasnojutarnje kafe
ispod giljotine zidnog časovnika,
sa leđima u naslonu visoke stolice
i nogama u slobodnom padu iznad tla,
na koje ćeš za nekoliko sati ponovo stati.

***

DANAS SE NIJE DOGODILO NIŠTA BEZNAČAJNO

Za Z. K. (1984–2018)

Leto je šešir na visokom čelu heliotropa,
doba što blještavo traje u mesecima
što ne poznaju glas r.

Topao vazduh, težak i vlažan,
slana voda se oslobađa,
napušta telo i natapa tkaninu.

Opori, kiseloslatkasti vonj
podiže se u nozdrve i sve više osvaja
ispunjeni prostor oko savršenog spavača.

Čulne utiske dana prevodim u reči.
Noć: tmina pupi na jeziku kupina,
diše usporeno i duboko.

Kroz otvoren prozor prodire
zrakasti zvuk zrikavaca: striže i hrče
iz pomrčine šipražja;

bridi strahom u drhtavim prstima,
treperavim srcima zvezdâ
rasprsnutih na aliteracije, rime i metafore.

Krajem prvog kvartala
smrt se seli u predele
oslobođene kotrljajućeg sonanta.

Sa crnom lanenom tunikom,
do zemlje, i još dalje, duž nje, dođe da upije
ispuštene suze i znoj, da vrati ih moru.

Ušunja se nasumično u poznato ime
da načini predah na mestu zajedničkog slova
što ispira grlo dok vibrira u vremenu.

14. avgust, i tišina glasnija od pulsa.
Glava suncokreta klonula pod prozorom.
Danas se nije dogodilo ništa beznačajno.

_________________________________________

BRANISLAV ŽIVANOVIĆ (1984, Novi Sad), objavio je sledeće knjige poezije: Pogledalo (2010), Crno svetlo (2012), Sidro (2017), Pesma galiota (2019). Jedan je od urednika portala za književnost, filozofiju i društvenu teoriju Rizom i član uredništva časopisa Dometi. Živi i radi u Novom Sadu.

fotografija: “Mračna komora”, ytb kanal, video snapshot

ČETIRI PJESME EDINA DŽAMBIĆA

LOGOPED

u Bosni ne viđoh građana još od građanskog rata
reče mi jedan: otišo si u pravi čas
Noa nije ni počeo brod da pravi, a ti se već spasio
molim te snimi jedan solo za Medinu
kraj dušeka meka

a ova vrelina, pa nekakav srklet insana prožme
ubi me po slabinama
i sve posrćem

znaš li da slanina ne goji
jer domuz ne doji
povika u sebi hadžija Sulejman
(stalno u selu lago da posti)
našla jednom tetka Enisa na verandi kosti
krmeće bile, klela se djecom

a Sulejman prvi za iftar sjedne
pa onim prstima što je krmetinu diro
opogani sofru da niko ni ne zna
uzme zalogaj riže pa podigne pogled na dajnicine bujne grudi
dok se tetka batkom po tepsiji bavi
bez tespiha nije jeo, jednom mu u supu ispo
viljuškom ga ganjo i vadio

umrla neka što mu pare bila dužna
u kasni akšam kad pametan insan spava
on je po ulicama hodo
i svaku joj posmrtnicu u čaršiji obišo
i na svakoj flomasterom napiso: “vrati pare”

znao je on ako se jednog dana iskorijeni siromaštvo
da nestat će i vjera
zato je na nišane redo gorske vijence
šizofrenik masturbator

ujutru ustajo i išo na poso
radio ko logoped
i sve djeci viko
„Hajd sad recite: nanula“

***

KASETNA

Bogumili se skrivali po pećinama
gledali u kamen
i đe su sad?
bežičnim mikrofonom ubiše svata
dajte nam malo sifilisa, prostakluka, vaški, rata

Vidi, Igman!
a seljanke jedre, jake, grube, femine
građanke ne vidim, manje su od čestice prašine
ali čuju se
osjetim vlagu, možda i fajtinu
Hajate

Imam goluba izdresiran da na munaru sleti
svezali smo hodži slanine oko nogu dok je spavo
pa ga prijavili u islahijet
završio u avazu
biro između šijita i sunita
na kraju u Srbiju otišo ko izbjeglica
preko cijelih leđa istetoviro Vuka Karadžića
na lijevo rame Ivu Andrića
i sebi prizno da je janjičar ali Savinih korijena

U Bosni se u kamen gleda
prvo štale od stećaka napravili
pa tek onda o kulturnoj baštini
piramide se traže
de, pojavi se Tutankamone, pa ćorćik tubeztak

A tri hajvana
sijaset klupa, oronula ministarka
a sad će izbori
Alija s prijevodom mogo bi da prevali
na enu stranu sve ko i do sad

Što nas ne ubije to nas ponovo gađa
ma kasetne su zakon
kao i ispiranje mozga
od klanja do klanjanja
mali korak nas dijeli
u tom koraku bijeda se skupila
za nju drama davno napisana
još da naleti dobar producent
da to lijepo i kako treba pogura

***

CRNI DUD

samo crni dud je naš
bijeli je hrišćanski
a kad dud rodi i raširi grane
mišćem miri dok sabah ne svane

kalemila dud na ružu
al ne reče svome mužu
đevđir nosala
i po vodi hodala
u mutvaku rađala
mejtef pohađala
centar pite kašikom pogađala
dukate u ustima nosila
bila jedna pa se opet rodila
tri je hitne odvele u noć

pod ašlamom okoti se Meyra
dijete s bradom rodila
ćurtu s lima pojela
u jabukov pekmez umakala
kabašom se kupala
Aliju s prijevodom pratila
u Bakira se zaljubila
čojku nije pričala
čojku borcu bez zlatnog ljiljana
al duše čiste pune gelera

***

U PUPKU MRAK

pomrčina, neko hlupa
ona se pokrila jorganom po glavi
ja sam se sakrio pod sijeno
na verandi ostali fildžani s kahvom, sve će se ohladiti

korica mi se zalijepila na nepce, na štesrce
neće dole, a neće ni napolje
ama svud je pomrčina, akšamlije

kad borci banuše u grad
sikirama razhlupaše ne moj klavir
popališe ne moje slike sa zidova
poderaše ne moje knjige
ubiše umjetnost, ona ni mukajet

neuzubillah, moj Ekreme

a svud je pomrčina, miris kadulje miriše u sijenu
a ti sama pod jorganom u mutvaku
…zar već sabah?
virim ispod sijena i vidim u daljini malehnu limenu konstrukciju, poredali ih
svi poredani savili se toliko da su do koljena ovome što stoji
vidim mu pupak, a u pupku svemir cio

sabah, a opet pomrčina
tamno je, kiselo, omora
neuzubillah, moj Ekreme

_______________________________________________________________________

EDIN DŽAMBIĆ rođen u Mramoru 1980. godine. Trenutno živi u Zagrebu.

POEZIJA MARKA KRAGOVIĆA

SOLIPSIZMOM ĆEŠ ME

Kako se istrošio prostor
Koji je činila neobična putanja u slici:

List odsečen kljunom u dugom padu
Prolazi kroz rešetke u prizemlju
I sleće na hladno čelo
Nakon neuspešne obdukcije

Dve sveže smrti u lakom poljupcu
I čudna gustina vazduha
Između trenutka dok je ptica grizla list
I dok su pokojnici zašivali stomak

Ne znam
Zašto mi je tada to bilo bitno.

Sada je sve sasvim bistro
Neko će umesto ptica otresti grane
Lišće će u mekom krdu
Odneti na đubrište

***

NAŠE NEZRELOSTI

Jedina kajsija pala je u pepeo

Ko još hrani prastaro drveće
Ostacima vatre
Upita ljutito neko od sveznajućih

I danas ja im objašnjavam
Uzalud
I svakim danom
Po jedan irvas na finskim obalama
Umre od njihove ruke

323 mrtva irvasa leže na mojoj duši
A ja im i dalje govorim

Možda je ipak došlo vreme
Da se zaćuti
I da sneg
Obavi svoje

***

POST___________ (DODATI ODREĐENU NEODREĐENICU)

(ja bih ovde lamperijalizam/institucionalizam)

Pas sa zida mirno posmatra
Skrštene ruke u čekaonici

Ulazi mi kroz nozdrve
Prati mog tridesetogodišnjeg oca do posla
Sve do smrti

Biljke kroz prozore protežu vrat
U sporo samoubistvo

Pas je paraidolija
Porekla bušnog grla vodovodnih cevi
Tako i miriše

Stajem u red za overu
Ulazim u prostor škorpije
Izvrnute na leđa na sredini peščane pustahije
U vodi koja će od nje postati otrovna uzalud.

***

DOBROVOLJNI KUPEI

Topi se olovo
U srednje dugim stvarnostima

Dobije se uz naročit napor
Klot oblik koji nam ipak neće dati
Ono što se u osnovi traži-
Udobnost jasnog I oblog načina ljubavi
Nahtkasnu sa uredno poređanim zimskim snovima
Koji neprimetno oduzimaju težinu

Mora se opet u selidbu
Mestima sa braon tapetama
Viškom nameštaja
….
Zvuku lima dok mrtvi vrapci padaju
Po krovu naših strogo nedovršenih kuća

____________________________________________________________________

MARKO KRAGOVIĆ rođen je 1990 godine u Kraljevu, detinjstvo proveo u Kosovskoj Mitrovici. Završio je Medicinski fakultet u Beogradu, specijalizant je interne medicine. Laureat 48. Festivala poezije mladih u Vrbasu. U izdanju Festivala poezije mladih, u aprilu 2017 objavljena je njegova prva zbirka poezije ,,Šav’’. Zbirka je 2017 godine ušla u uži izbor za Brankovu nagradu. Objavljivan u zbornicima i na internet portalima jugoslovenskog kulturnog područja. Organizator je poetskog karavana ,,Stiholet’’. Živi i radi u Beogradu. Mleko voli mlako.

NAŠE LJETO

svašta bi nam se moglo desiti u ovom tunelu
dugačkom pet kilometara,
u koji smo tako nepromišljeno uletjeli
svatko u svojim mislima,
ti usredotočen na cestu ispred nas, na kamione s prikolicom,
i tko zna na što još sve ne,
ja razmišljajući o mogućnostima samozapaljenja automobila,
prevrnute cisterne s naftom
ili ventilatora koji se sa stropa tunela
ruši ravno na nas,
užasnuta od pomisli da se nalazimo u samom srcu brda izdignutog
nakon što je komad afrike otplovio od matice
i zabio se u ovaj dio europe,
donoseći nam na dar plodno crveno tlo i planinski vijenac veći od smrti,
užasnuta od pogleda na tunelska ugibališta
u kojima žive nevidljiva planinska bića iz kojih zjapi
crnina mračnija od vječnog života,
užasnuta od mogućnosti
da će se na semaforu odjednom upaliti crveno
i da će to, dok nas budu obavijali polusvjetlo i atmosferska izmaglica,
biti posljednji prizor koji ćemo vidjeti.

jurimo u naše ljeto,
i na šta smo samo mislili?
da smo kao ljudi
koji razumiju po kojim principima funkcionira život,
koji imaju zacrtane putanje kretanja
i uvijek znaju koliko čega kupiti
kad odlaze u mjesečne nabavke hrane i kućnih potrepština?
koji uvijek znaju datume svojih ljetovanja,
a na plaži čitaju novine uz koje dolazi figurica sveca
ili pozlaćena djetelina s četiri lista?
ili da smo kao oni
čija djeca i kućni ljubimci nikad ne obolijevaju,
a ako im se to ipak desi
uvijek imaju pouzdan izvor rješenja svih problema,
kojima klima-majstor dolazi u dogovorenom terminu,
koji nikad ne moraju improvizirati
suočeni s mogućnošću propasti svakog plana?

i kako se samo usuđuješ ostati smiren,
usredsređen na život, kao da znaš o čemu se tu radi?
pogledaj malo oko sebe,
iz tunelskih rupa izlaze strahovi,
koliko povjerenja pružamo ljudima iza volana,
koliko vjerujemo da svi dobro znaju šta rade?
dovoljan je samo jedan krivi potez na posljednjem kilometru.

dok polako izlazimo iz tunela
i bojažljivo stavljam dlan na tvoju ruku,
preplavljuje me osjećaj mira
koji zamišljam da ima pahulja snijega
u dodiru s površinom mora.
i ne čujem više ništa
osim tvog disanja,
a u prostoru između tvoje i svoje kože
otkrivam dovoljno svjetlosti
da pronađem put iz svog mraka.

LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin), iz zbirke pjesama “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019.

POEZIJA JELENE LJUBENOVIĆ

TRIJUMF

Kada mesec se već pojavljuje
i zraci ne odlaze na počinak

obleću ga nezavisne ptice
one tako bogosluže

***

GDE SUMNJE UMIRU

sa gledišta večnosti
ne znam gde sam
to samo neusklađeni znaju
koji se poluživi protežu
prožimaju po čaršavima
nežnih podnebesja

i zatvaraju vrata za zlo
podnebesje nema otvore
ima samo ulaze
koji su zatvoreni za zlo
kroz čitanje
hezar afsane

***

ELIN VRT

radujem se
da smo se srele
na čarobnom prostoru
draga Ela

volim tvoju poeziju
i načine na koje opisuješ hortenzije
mislim da bi sve ptice poželele
da ti dođu u krilo

podsećaš me na
čudesno mitsko biće
koje je bezimeno
i postoji samo u tebi

i u čarobnom prostoru
često se pojavi
i kao reč izvetri
ako zaželi – opet se vrati

volim tvoju poeziju
sofisticiranost i umerenost
tvoj okrugao okvir za naočare
i način na koji koristiš
reč sročiti

***

MOMENTUM

Instalacije rasplamsalih
ljudi koji sede
za svojim pisaćim stolovima
vratiće panteone mistike
u prvobitni nadražaj lepote

do tada ti i ja
sedećemo u galeriji
pod zemljom
i u okviru sivih energija
razgovaraćemo
i grlićemo vazduh
u međuprostoru
kao da postojali smo nekada

_____________________________________________________________________

JELENA LJUBENOVIĆ rođena 1995. godine u Aleksincu. Živi u Beogradu. Piše poeziju, prozu i aforizme. Objavila je zbirku pesama “Hod” u izdanju Male Ptice 2018. godine. Neke od njenih pesama objavljene su u Turskoj, Egiptu i Iranu, pretežno u časopisima za savremenu umetnost i kulturu. Njene pesme prevođene su na engleski, arapski, turski i farsi jezik. Trenutno priprema svoju drugu zbirku pesama “O nežnosti i tihosti”.

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Lidija Dimkovska

KRATKA PRIČA LIDIJE DIMKOVSKE IZ ZBIRKE “KADA SMO NAPUSTILI “KARL LIEBKNECHT” “, 2020. (КОГА ЗАМИНАВ ОД „КАРЛ ЛИБКНЕХТ“, Или-Или, Скопје, 2019.)

U Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, tridesetak ljudi raznih nacionalnosti sjedi oko improviziranog stola na bini u dvorani za događaje, iza njih prevoditelji, neki s tekstovima pred sobom, neki bez njih, i na prvi se pogled čini kao da su na nekoj sjednici, dok zapravo nazoče jednom nesvakidašnjem susretu, ili bolje rečeno, predstavi. Naime, sudjeluju u pilot-projektu Udruge poštovalaca Karla Liebknechta iz Leipziga koja je 19. siječnja 2018. povodom 99-godišnjice smrti velikog njemačkog ljevičara i suradnika Roze Luksemburg Karla Liebknechta pozvala sve emigrante koji su prije nekada živjeli na adresi koja nosi njegovo ime ili su na neki drugi način povezani s njime. Neki su od njih samo privremeno promijenili adresu, neki su je zauvijek napustili, neki je žele napustiti, neki je nikada doista nisu napustili, dok su neki na osobit način povezani toponimom „Karl Liebknecht“. Poziv je bio javan, zanimanje veliko, da bi na kraju tridesetero njih bilo izabrano. Dvorana je ispunjena do posljednjeg mjesta. Žitelji Leipziga i svi ostali koji su na neki način povezani s Karlom Liebknechtom, većina članovi Udruge njegovih poštovalaca, pokazali su veliko zanimanje za događaj. Nakon kratkog obraćanja predstavnika Udruge, dobili su mogućnost da ispričaju ili pročitaju prethodno napisani tekst, svatko na svoj način, kako tko želi i misli, o načinu na koji ih je obilježila adresa „Karl Liebknecht“ za vrijeme boravka na njoj i nakon njega.
Ovo je jedna od priča

IRENA, 21, SKOPJE, MAKEDONIJA – TIRANA, ALBANIJA

S adrese u ulici „Karl Liebknecht“ u Skopju otišla sam lani, tek sam diplomirala na studiju međunarodnog prava, sa znanjem engleskog, njemačkog, francuskog i albanskog, ali bez nade za boljom budućnosti. Sve sam se vrijeme prijavljivala na natječaje za posao i u Makedoniji i u inozemstvu, i na kraju mi je bio ponuđen jednogodišnji projekt u okviru zaklade jedne njemačke firme u Tirani, Albaniji. Zaklada je imala cilj u albanski pravni sustav implementirati što više elemenata iz zakonodavstva Europske unije, a prije svega, radila je na povezivanju albanskog društva sa susjednim.
Moj brat i roditelji, izgubljeni u svom užasnom svijetu, još prije mog polaska na autobusnu stanicu, uklonili su moj kauč na kojem sam spavala od djetinjstva. I meni se nije čekalo više ni časa, jedva sam čekala otići, u New York ili Tiranu, bilo mi je svejedno. Nikada nisam bila sretna u roditeljskom domu, ni s bratom, kao ni s roditeljima, nikada nisam imala dobre odnose i sada činim sve da ostanem trajno u Tirani ili da nakon projekta odem nekamo drugdje. Znam da nikome u obitelji neću nedostajati. Moja obitelj je odavno trebala završiti u psihijatrijskoj bolnici, ali nije bilo nikog da nas prijavi i tamo zadrži. Ja sam bila preslaba za taj korak. Zapravo u kvartu nas svi znaju po ovim trima stvarima: brat je „Ludi Branko koji žica novac za autobus i tumara Skopjem”, ja sam „Irena, lijepa i pametna, ali uzalud joj sve to kada živi s takvim idiotima, već se kao mala pokušala ubiti“, otac i majka „reklo bi se fini ljudi, ona s punđom i štiklama, dotjerana, on se svim susjedima javlja s Dobar dan, Dobro jutro, a zapravo godinama po kući hodaju goli, ne spuštaju ni rolete, bez srama i obraza!“.
Da, sve je to istina. Brat je odmalena pokazivao znakove psihičkog rastrojstva, nije razumio mnoge stvari ni u školi, ni na televiziji, na primjer nije shvaćao razliku između kuće i stana, a mi smo živjeli u stanu, u školi je dobivao jedinice i tata ga je zbog toga tukao remenom, a mama svojim štiklama, a kada bi takav plav, sav u masnicama, otišao u školu davali su mu dvojke samo da ne ponavlja godinu, nisu ga htjeli imati na savjesti. Ali nitko za njega nije učinio više od toga, ni nastavnici, ni itko od susjeda. Rođaci nas nikada nisu posjetili dvaput – prvi puta su ih roditelji dočekali goli kakvi su bili uvijek u kući. Kada sam bila mala, to mi je bilo zanimljivo, dok su gledali televiziju, sjela bih mami u krilo i posegnula za njezinom dojkom, a sigurno sam imala već pet-šest godina, ne sjećam se više. Ona se hihotala i lupkala me po guzi. Doduše i brat i ja smo po doma bili sve vrijeme goli. Čim bismo se vratili kući, svi bismo se po pravilu svlačili do gola i zimi i ljeti, a mama samo u natikačama na petu. Ljeti je bilo čak i ugodno biti gol, a zimi smo palili sve tri peći na struju te smo se brzo naviknuli biti goli i u zimskim uvjetima. I kada bi netko zazvonio na vrata, otvarali smo goli, no rijetko se to događalo.
Kada sam išla u treći razred, jako me pogodilo kada su mi se djeca iz susjedstva počela rugati: „Irena je gola, pogazit će je kola“, posramila sam se tako jako da mi je počela smetati naša golotinja, počela sam se buniti i ne skidati se kod kuće nakon škole, ali brat, iako stariji od mene, to je još uvijek radio i derao se bacajući se po podu da se moram skinuti jer će mi mama i tata, kada se vrate s posla, pokazati moga Boga ako to ne učinim. Mama je radila u dječjem vrtiću – do danas mi nije jasno kako je bilo moguće da ranije nije dobila otkaz, rekla je da je sama u 46. godini podnijela zahtjev za razrješenjem radnog odnosa. Nakon toga je radila u jednoj slastičarnici kao konobarica. Na posao je išla u pripijenoj odjeći i uvijek, uvijek je nosila cipele s toliko visokom petom da nije mogla hodati uspravno, već su joj se noge savijale u koljenima. Ne znam uopće kako je i doma mogla biti u štiklama. Tata je do prije dvije godine radio kao strojarski inženjer u Metalskom zavodu „Tito“ i kasnije u firmi koja je sada na tome mjestu iz koje je otišao u invalidsku mirovinu. Pitam se nije li se radilo o psihičkoj dijagnozi? Čini se da ga je netko prijavio da po kući hoda gol i, kako bi imao od čega živjeti, dali su mu invalidsku mirovinu. Kako je bilo moguće da netko s fakultetskom diplomom po doma hoda gol golcat?! Brat je zacijelo bio dijete s poteškoćama u razvoju, ali nikada nije bio tretiran kao takav, na momente je bio malo normalniji, no najčešće je gledao u plafon ili luđački okretao glavom lijevo-desno dok ne bi malaksao od umora. Događalo se da danima ne jede, a da roditelji to ne bi ni primijetili. Danas je tako mršav da mu se vide sva rebra, hoda kvartom pačjim koracima, a kada isprosi novac za autobusnu kartu, ide u grad obučen u prljavu košulju, nosi iste prljave gaće po tjedan dana i kosa mu je uvijek raščupana… Svi se za njim okreću i zovu ga Ludi Branko. Ne znam kako sam izdržala tolike godine dijeleći s njime istu sobu.
I nastavili su oni po kući hodati goli, ali ja njihovu golotinju više nisam primjećivala, autogenim sam treningom postigla da mi ona ne smeta, da me ne nervira, i jednostavno je nisam više vidjela. Unatoč svim raspravama i uvredama koje sam doživljavala od njih troje, kod kuće sam bila obučena, presvlačila sam se u kupaonici i zaključavala vrata ključem kojeg sam sakrivala ispod perilice za rublje, jer su oni odstranili i ključeve kako bi svatko ulazio nesmetano i bez kucanja. I nitko me više nikada nije mogao vidjeti golu, ni u stanu ni izvana kroz prozore bez roleta našeg stana u prizemlju zgrade u ulici „Karla Liebknechta“. Susjedi su ionako već bili navikli na našu golotinju, ali je ona za nove naraštaje djece bila zanimljiva, smiješna i skandalozna. Događalo se da ispred naših prozora stoje policajci i bulje u stan, no nisu činili ništa smatrajući da je naša privatna stvar jesmo li u vlastitom stanu goli ili obučeni. Svojom golotinjom nismo narušavali javni red i mir. Međutim, nitko se nije pitao jesu li svi članovi obitelji goli svojom voljom ili je netko primoran na to. Nisu li izvana vidjeli mene obučenu, a ostale gole? Ili su i sami bili perverzni kao i moja obitelj?
Osobito nisam podnosila bratovo i očevo spolovilo, stalno u različnim pozicijama, te mlohavi, te uvučeni, te uspravljeni. Do kraja života ću mrziti i muška i ženska spolovila! Ona su bila razlog mom pokušaju samoubojstva kada sam imala 13 godina. Kada bih vidjela tatu s podignutim spolovilom na putu do spavaće sobe gdje je majka gola čitala ženske časopise, znala sam da će se odatle ubrzo čuti uzvici kao da ih netko kolje. Često ni vrata nisu zatvarali pa je brat stajo na pragu i redovito ih gledao kako se seksaju. Kada mu se spolovilo ukrutilo, dolazio je u našu sobu, gurao me na krevet želeći me obljubiti i misleći da je to posve normalno u situaciji kada mu je dignut, da ima pravo isprazniti se, a kako bi inače, nego u žensko spolovilo, odnosno u mene. Od vlastitih krikova mislim da sam skrenula s pameti. Odgurivala sam ga, udarala rukama i nogama i uspijevala sam se osloboditi jer je on imao tek četrdesetak kilograma, a ja puno više. Trčala sam u kupaonicu, tamo se zaključavala i čekala da se svi smire, da mama i tata prestanu tobože grditi brata govoreći mu: “Kada ćeš jednog dana imati svoju ženu, seksat ćeš se s njom“, a brat je frustriran od nemoći obično razbijao čaše i tanjure. Događalo se da tako gol skoči i na mamu, na što bi se ona hihotala, gurala ga i govorila: “Budalice mala“, ali bi tada tata poludio, i remenom bi ga počeo tuči po goloj stražnjici. Tko zna jesu li se ikada mama i brat seksali, sada mi se čini da je u našemu domu i to bilo moguće. Naš je dom definitivno bio dom luđaka, i to u svakom smislu. Čudim se da država nije poduzela ništa, pobrinula se za nas, za mene! Nisam imala kamo pobjeći, nisam imala izlaza. Počela sam razmišljati da je najbolje da me više nema.
Jednog srpanjskog dana, za vrijeme ljetnih praznika, brat me pokušao silovati i umalo mu je uspjelo. No ja sam tada imala već šezdeset i tri kilograma jer sam jela kao luda što od kompulzivne gladi, što zbog nužne samoobrane pred bratom. Dohvatila sam vazu i udarila ga svom snagom njome po glavi. Nakon toga sam se javila mami u vrtić i rekla joj da Branku krvari glava. Ubrzo je došao tata, na brzinu ga obukao, ugurao u našu zelenu „dijanu“ i odveo ga k liječniku. Kada sam ostala sama, popila sam mamine pilule i legla na svoj kauč. Čula sam mamu kao iz sna: „Popila mi je sve apaurine, glupača!“ Taj isti dan tata je na rukama i mene ugurao u „dijanu“ i odveo u bolnicu gdje su mi u liječničku knjižicu upisali „pokušaj samoubojstva“. Preživjela sam. Nakon toga je u stanu vladala tišina. Oni su i dalje bili goli, ali ih ja više nisam primjećivala. Kao da sam preko noći odrasla, sazrela. Otišla sam učiteljici iz dnevnog boravka jer mi je samo ona pala na pamet i sve joj ispričala. Ona me povezala s nekom ženom koja se bavila autogenim treningom o čemu nikada prije nisam ni čula. Gospođa Nevena naučila me kako se kontrolirati i ne se previše uznemiravati. Savjetovala mi je da što više boravim u školskoj knjižnici, učiteljica iz dnevnog boravka sredila mi je besplatnu hranu iz školske kuhinje. Ostajala sam čitave dane u školi, a doma sam praktički samo noćila.
U srednjoj sam školi izabrala jezičnu gimnaziju i počela učiti jezike. U sebi sam izgovarala strane riječi koje su mi ulazile i u podsvijest, koja je postala moj prostor za riječi stranih jezika. Riječi su mi nudile nekakvu zaštitu, u njihovom sam se svijetu osjećala sigurno. Obitelj se i dalje pravila ludom, hodali su stanom goli, brat je posve prekinuo školu, počeo je jako piti, tumarati okolo i tražiti od ljudi cigarete ili novac, ponekad se i nije vraćao doma spavati, mama je dobila otkaz u vrtiću i počela raditi u slastičarnici, a ja sam se trudila sve to ne primjećivati. Srednju sam školu provela u školi i u knjižnici. Jezici su mi išli tako dobro da sam već prije upisa na fakultet tečno govorila njemački, engleski i francuski.
Na Fakultetu međunarodnog prava jedan je profesor rekao da je budućnost studenata u Makedoniji u albanskome jeziku. Nije to mogao konkretnije argumentirati, samo je rekao da ćemo i sami to uvidjeti. Odmah sam počela fakultativno pohađati nastavu iz albanskog, a srećom u Skopju je bilo prilika i razgovarati na njemu. Odjednom su mi postale bliske Albanke obučene u duge kapute i marame i ljeti i zimi. Zavidjela sam im na odjeći koju su nosile kao sigurnost i zaštitu pred svijetom. Kako mi je nedostajala odjeća dok sam bila mala, kada sam morala biti gola po doma i koliko mi još uvijek nedostaje, jer moji ni za živu glavu ne žele promijeniti naviku, ni sada kad su već stariji, visećih grudi, trbuha i spolovila. Nakon fakulteta zaputila bih se preko kazališta, Trgovačkog centra i Kamenog mosta prema Staroj čaršiji kako bih došla do autobusne stanice s koje vozi broj 50 na Bit-pazaru, i zagledavala se u Albanke u kaputima i maramama jer ih je ondje bilo najviše. Nisam razmišljala je li im vruće, smeta li im duga odjeća, je li ih netko natjerao da se tako oblače ili same žele biti obučene od glave do pete – ne, jednostavno sam željela gledati njihove pojave koje nisu pokazivale ni centimetar gole kože. Ljubazno sam ih pozdravljala, prosjakinjama koje su sjedile na trotoaru s djecom udjeljivala bih poneki dinar od stipendije za nadarene studente, obraćala sam im se na albanskom, a oni su se radovali i novcu i riječima. A ja sam se radovala njihovoj odjeći koja im je obavijala tijelo od glave do pete. Jednom sam u crkvi „Sveti Dimitrija“ vidjela monahinju u dugoj mantiji koja ju je svu pokrivala. Jako mi se dopala njezina crna odjeća, no zbunila sam se i pozdravila je na albanskom. Začuđeno me pogledala i prekrižila se. Otad sam rijetko navraćala u crkvu. I studij mi je protekao na fakultetu i po knjižnicama. Rijetko sam išla na zabave, bojala sam se svakog muškog pogleda, nisam željela da me se dotiče čak ni po glavi, a kamoli po nekom intimnijem mjestu.
Nakon diplome bacila sam se na traženje posla kojeg u Makedoniji za mene nije bilo. Čim sam na Internetu vidjela oglas za projekt u Tirani, prijavila sam se isti čas i na svu sreću, sada sam ondje. Čitave dane govorim i pišem na engleskom, njemačkom, a najviše albanskom. Onaj je profesor u Skopju imao pravo, barem što se tiče mene. Iznenadila sam se da u Tirani nema odjećom pokrivenih žena i da je Enver Hoxha ateizacijom Albanije zauvijek ostavio Albance bez osjećaja vjerske pripadnosti. Danas je grad proeuropski, ubrzan i siguran. Djevojke šeću u minicama, mladići se za njima okreću, no nitko nije toliko razgolićen da bi me podsjećao na moj život u Skopju. Moram ostati u Tirani ili otići negdje drugdje, ali se u svoj nekadašnji dom u ulici „Karla Liebknechta“ ne vraćam više nikada. U krajnjem slučaju ili ću se zamonašiti i odjenuti monašku mantiju od glave do pete ili ću postati muslimanka i početi nositi dugi kaput i maramu. Ili ću jednostavno kupiti tri kutije apaurina i popiti ih naiskap. I u Tirani se mogu kupiti bez recepta.

Bilo bi zanimljivo čuti što više priča bivših stanovnika adrese „Karl Liebknecht“ i onih sadašnjih od svuda po svijetu. Ovaj pripovjedni susret prvi je u nizu i predstavlja probu za novi koji će se održati 19. siječnja 2019. povodom stote obljetnice smrti Karla Liebknechta. Nakon protesta na ulici koja nosi njegovo ime, ovdje u Leipzigu, za prava, ne samo radnika migranata diljem Europe, već svih čija su prava ugrožena, za koje se čovjek stoljećima ne prestaje boriti, Udruga štovatelja lika i djela Karla Liebknechta planira pozvati drugih tridesetak stanovnika povezanih s adresom „Karl Liebknecht“ iz cijelog svijeta koji će govoriti o tome je li ih i na koji ih je način obilježila adresa „Karl Liebknecht“, odnosno život na njoj i nakon nje. Povijest bi se trebala ponavljati samo u dobrim stvarima. Bar bi u tome trebala biti dobra učiteljica.

LIDIJA DIMKOVSKA (Skoplje, 1971.)

na hrvatski prevela Borjana Prošev-Oliver

zbirka je bila u najužem izboru za nagradu za najbolju proznu knjigu »Stale Popov« Društva pisaca Makedonije, 2020.