temat SUICID: PJESMA LIDIJE DEDUŠ IZ ZBIRKE “APATRIDI I OSTALE ČUDNE LIČNOSTI”, Treći trg, 2018.

ODGODIM SE NA TJEDAN DANA
 
neću više da pijem minerale, vitamine, vodu
za pravilan rad srca, mišića, kostiju,
i neću da pazim na hranu, slatkiše, ugljikohidrate
da redovno vježbam i trošim toksine i vežem slobodne radikale.
hoću da ustanem u ranu zoru, da skuham kavu,
da upalim svjetlo u kupaonici, da se pogledam u ogledalo,
pa da gurnem glavu u lavabo pun vode
i da ostanem tako sve dok me ne pojede mačka.
subota je i svi su nekuda otišli.
kupaju se u morima, istražuju špilje i planine,
a ja sam ovdje
sjedim nasred dnevne sobe i širim po parketu rekvizite
s kojima bih mogla i htjela da se ubijem.
vidim
ispod kauča se s kokicama zamrsilo klupko kose,
pa izvučem usisivač i krenem čistiti podove.
iz ormara izvadim stare gaće, navlažim ih vodom
i počnem brisati police.
usput pronađem plastičnu vrećicu i izolir-traku
i spremim ih u džep za poslije.
prebacim se u kupaonicu, oribam kadu, lavabo, wc,
gucnem malo varikine, razdijelim šareni veš od bijelog i kažem
ok, sad mirne duše mogu da skočim kroz balkon
pa iz ladice izvadim nož.
zasučem rukave i taman kad krenem da zasiječem,
omete me moj odraz u nehrđajućem čeliku.
dignem sječivo da popravim frizuru, obrišem ruž s prednjih zuba
i tako mi prođe subota.
u nedjelju obučem najljepšu haljinu i odem van.
mjerkam koliko je visoka zgrada, ali
zapnem za rubnik, padnem
i razbijem koljeno.
psujem, hoću da se bacim pod auto.
krenem prema rijeci na drugom kraju grada, ali
usput sretnem s. koja me pozove na ručak.
kažem: dobro, može, iako sam upravo krenula
da skočim s mosta.
a onda me nazove moj čovjek i pita kad dolazim.
pa dobro, evo me, stižem,
kažem,
mada iskreno
stojim na pružnom prijelazu kod bile
i čekam da naiđe putnički zagreb-varaždin.
i tako mi prođe nedjelja, i pokvari se kuhalo za vodu,
i pregori mi žarulja, i razbijem dva tanjura,
i izgori mi pegla i oljušti se zid, i stigne mi ponedjeljak,
i ustanem u ranu zoru, i skuham kavu, i upalim svjetlo u kupaonici,
i pustim vodu u lavabo, i izađem iz stana
i osjetim nelagodu što postojim, ali
odgodim se na tjedan dana.
 
LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin)
 
 

NAŠE LJETO

svašta bi nam se moglo desiti u ovom tunelu
dugačkom pet kilometara,
u koji smo tako nepromišljeno uletjeli
svatko u svojim mislima,
ti usredotočen na cestu ispred nas, na kamione s prikolicom,
i tko zna na što još sve ne,
ja razmišljajući o mogućnostima samozapaljenja automobila,
prevrnute cisterne s naftom
ili ventilatora koji se sa stropa tunela
ruši ravno na nas,
užasnuta od pomisli da se nalazimo u samom srcu brda izdignutog
nakon što je komad afrike otplovio od matice
i zabio se u ovaj dio europe,
donoseći nam na dar plodno crveno tlo i planinski vijenac veći od smrti,
užasnuta od pogleda na tunelska ugibališta
u kojima žive nevidljiva planinska bića iz kojih zjapi
crnina mračnija od vječnog života,
užasnuta od mogućnosti
da će se na semaforu odjednom upaliti crveno
i da će to, dok nas budu obavijali polusvjetlo i atmosferska izmaglica,
biti posljednji prizor koji ćemo vidjeti.

jurimo u naše ljeto,
i na šta smo samo mislili?
da smo kao ljudi
koji razumiju po kojim principima funkcionira život,
koji imaju zacrtane putanje kretanja
i uvijek znaju koliko čega kupiti
kad odlaze u mjesečne nabavke hrane i kućnih potrepština?
koji uvijek znaju datume svojih ljetovanja,
a na plaži čitaju novine uz koje dolazi figurica sveca
ili pozlaćena djetelina s četiri lista?
ili da smo kao oni
čija djeca i kućni ljubimci nikad ne obolijevaju,
a ako im se to ipak desi
uvijek imaju pouzdan izvor rješenja svih problema,
kojima klima-majstor dolazi u dogovorenom terminu,
koji nikad ne moraju improvizirati
suočeni s mogućnošću propasti svakog plana?

i kako se samo usuđuješ ostati smiren,
usredsređen na život, kao da znaš o čemu se tu radi?
pogledaj malo oko sebe,
iz tunelskih rupa izlaze strahovi,
koliko povjerenja pružamo ljudima iza volana,
koliko vjerujemo da svi dobro znaju šta rade?
dovoljan je samo jedan krivi potez na posljednjem kilometru.

dok polako izlazimo iz tunela
i bojažljivo stavljam dlan na tvoju ruku,
preplavljuje me osjećaj mira
koji zamišljam da ima pahulja snijega
u dodiru s površinom mora.
i ne čujem više ništa
osim tvog disanja,
a u prostoru između tvoje i svoje kože
otkrivam dovoljno svjetlosti
da pronađem put iz svog mraka.

LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin), iz zbirke pjesama “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019.

DVIJE PJESME LIDIJE DEDUŠ IZ ZBIRKE “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019.

COHENOVA PUKOTINA

povremeno odlazim do mjesta na kojem smo nekad živjeli
samo da provjerim postoji li ono još uvijek.
želim se uvjeriti da nisam sve to izmislila,
nas i taj naš mirni kvart s posebno dizajniranim igralištem za djecu.
ne želim nikoga sresti,
neću da me pitaju zašto nas ovdje više nema,
ne mogu nikome objašnjavati tišinu među nama,
nema te formule kojom se može tumačiti njezina beskonačnost.
skrivam se iza drveća, auta, zgrada prekoputa i čekam
da naiđeš s rukama zauzetim vrećicama od kupovine
ili bilo čime drugim, samo da me vidiš,
samo da si sam.

povremeno odlazim tamo.
u našem stanu sada žive neki drugi ljudi,
neki ne-mi.
ne prepoznajem ga više kao dom,
mi smo kuhinju bojili u žuto.
umjesto nje tu je sada velika dnevna soba s ogledalom.
navečer blješti odsjaj s prevelikog televizijskog ekrana
i vidim sjene iza poluspuštenih roleta,
dekonstrukcija i integracija su bile temeljite,
ti su se ljudi stopili s tim mjestom,
i to mi je slomilo srce.

ponekad samo brzo prođem,
lažem si da sam ovdje tek usput,
želim da pretvorim svoje nemani u likove iz crtanih filmova,
ali ne mogu biti dio tuđe sreće,
takva simbioza ne postoji ni u prirodi ni u društvu.
krajičkom oka bacim pogled,
sve je tu, na istom mjestu, nisam sanjala.

ponekad odlazim noću kad svi spavaju.
gledam u prozore, mirno je, iza tog stakla ne dešava se ništa,
nikakva drama, nikakvo pucanje, nikakav strah.
sreća spava umotana u svilene plahte,
pitomost na uzici kraj kreveta miroljubivo čeka jutro,
u tom našem ne-domu,
u toj našoj pustinji od riječi koje smo jedno drugome prešutjeli.

povremeno odlazim tamo.
sjedim na zidiću pokraj igrališta, čekam,
osjećam kako me obuzima san,
i tonem,
dok se kroz jedva vidljivu pukotinu u nebu
polako probija jutro.

***

VRIJEME OPASNOG ŽIVLJENJA

postoje stvari koje su veće od svemira
i ljudi odjednom tako umru,
ljudi koje znamo,
svaki dan za doručak nova osmrtnica u novinama,
prvi u vjeri, peti iznenada,
dvadeset i sedmi nakon kraće bolesti.
na slikama svi izgledaju isto,
počešljani, umiveni, otišli fotografu,
napravili sliku za dokumente, nisu računali s ovim,
smiješe se i u smrti.

prije nego se to desi nama, moram da ti kažem,
godinama me prati taj iracionalni strah od umiranja,
strah da će svi koje znam odjedanput samo nestati.
svaku večer prije sna rastavljam se na dijelove,
uredno ih slažem na stolicu pokraj uzglavlja,
poravnavam rukom,
pa iz noći u noć sanjam tvoja leđa kako odlaze niz hodnik –
stojim u dovratku i gledam u mrak
još dugo nakon što ih više nema.

ujutro se budim tjeskobna,
dijelove sebe pronalazim razbacane posvuda po sobi,
sklapam se u cjelinu da dostajem za predstojeći dan,
češljam se, perem zube,
brzi pogled u ogledalo i izlazim iz stana,
možda se više nikad neću sresti –
ovo je vrijeme opasnog življenja.

bojim se da će jednom zazvoniti telefon
i glas će reći da te više nema,
a ništa nismo stigli reći
ni naučiti o ljubavi.

svemir je, navodno, najveći, ali
postoje stvari veće od svemira;
tvoja leđa niz taj tamni hodnik
zauvijek će ostati
najtužniji prizor koji pamtim.

______________________________________________________________________

LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977. godine. Autorica je zbirki pjesama “Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018) i “Ništa od najavljivanog kraja svijeta” (2019). Pjesme objavljivala u regionalnim časopisima i na web portalima. Živi u Varaždinu.

SEZONA RETROGRADNIH PLANETA

vikend počinje optimistično,
budim se rano, palim kompjuter, čitam portale
iznutra nadire dobro poznat osjećaj suvišnosti –
počela je sezona retrogradnih planeta
i odmah je lakše,
mars i uran su krivi za sve neuspjehe
volim da se samozavaravam.

subotnja jutra me uvijek sjete na djetinjstvo,
opsežne obiteljske kupovine u supermarketima,
spiskovi potrepština, ponavljajuće iluzije sklada,
dugački redovi individualne melankolije uramljeni
kvarljivom srećom pred istekom roka trajanja,
mrzila sam ih iz dna duše.

jednom sam vidjela živog grgeča
na odjelu svježe ribe,
mlatio je perajama i plivao kružno u prljavoj vodi akvarija
i gledao me najtužnijim pogledom na svijetu.
znam taj pogled,
neprolaznu tjeskobu osuđenu na smrt,
viđala sam ga u vlastitim odrazima u ogledalu.

vikend ponekad budi nadu
da je sve na svom mjestu i kako treba biti,
pretvaram se u nekog drugog,
postajem prijateljica, tješiteljica, osoba od povjerenja,
odazivam se životu.
šta sve čovjek neće učiniti da odagna usamljenost.

vikend je rasadnik loših uspomena.
vikendom postajem taj grgeč,
vrtim se u krugovima po sobi sve dok konačno ne padnem.

a onda,
jedva dišući,
sklupčana na kauču
pokušavam da proniknem u srž samoće.

LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin), iz zbirke pjesama “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA LIDIJE DEDUŠ “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019; tri pjesme

BOYS DON’T CRY

trebalo je napraviti bolji plan za preživljavanje.
ugraditi armirani beton u kosti,
ojačati sinapse,
bilo šta za obranu od tihog urušavanja
dok su se raspadale kovalentne veze naše obitelji.

umjesto toga, žalila sam
što nisam rođena kao dječak,
a nisam mogla susprezati suze –
porodična gravitacija uzela je negativan predznak,
dječak bi znao kako s tim preživjeti
s obje noge čvrsto na tlu,
s hladnom glavom, hladne krvi,
i jasnom vizijom budućnosti u slučaju krize.

nešto se dogodilo s mojim tijelom.
preko noći postalo je tijesno,
pluća su postala veća od zemaljske kugle
pa kako bih onda mogla stati u nekoliko metara kože.
preko noći udobnost je postala kategorija
iz kataloga za uređenje doma sretnih obitelji,
a mi serijska greška,
nedovoljno lijepi za ijedan izlog,
nedovoljno stabilni da bi nam se moglo vjerovati.

nešto se dogodilo s mojim tijelom,
postalo je teško.
mrzila sam svoja velika stopala i to što s njima
nisam mogla ništa.
stajala sam ukopana u mjestu s kojeg se nije moglo dalje,
a otišla bih,
utopila se u masi, samo da je svijet nudio
formulu kojom se dobiva plašt nevidljivosti.

uvijek bi se našao netko da me potapše po ramenu
i kaže
bit će sve u redu,
kao što se kaže za neizlječivu bolest.
bit će sve u redu, ali ja ne znam šta s tim da radim.
lažna sućut i utjeha,
mrzila sam ih sve tada.

htjela sam biti dječak.
oni su hrabri i nemaju napade panike,
njihova pluća spavaju mirno u svojim kavezima
dižući se i spuštajući u pravilnim bioritmičkim
razmacima.
dječaci imaju čvrsta leđa i jaku kičmu,
i svaku mekoću pretvaraju u razbor,
svaku nemoć u dostižne ciljeve.

u njihova tijela stane još jedan čovjek
spreman zauzeti se u njihovu obranu kad stignu loše vijesti,
spreman držati dijelove njihove unutrašnjosti
prije nego što se raspadnu kao staklo.

dječaci ne plaču, a ja sam plakala
dok su se tiho urušavali temelji našeg doma,
dok sam napuštala udobnost u kojoj sam odrasla
moja se bolest razvijala
kao zastava na vjetru.

***

BILI SMO NALIK NA GLAVICE KUPUSA

na livadi iznad šume
nas troje
sagradili smo uskršnji krijes
velik kao vigvam,
our own private idaho.
dobili smo cigareta, čvaraka, kruha, vina
i pucali iz bačvi s karabitom.
kad je padala kiša
igrali smo država-grad-selo.
grad na m: smokva.
ništa nismo znali.
za doručak smo jeli pivo,
za ručak apaurine.
kad ih je ponestalo tražila sam još od babe.
dala mi je kalij i šampon protiv žgaravice.
ništa nismo imali i nitko nas nije trebao.
bili smo nalik na glavice kupusa
razlistanih glava uvučenih među kragne.
ničega se nismo bojali i ništa nam nije bilo strano.
po kućama smo molili ljude za kolače
pa ih davali seoskim psima.
noću smo čekali
da iz šume dođu partizani.
ali nitko nije dolazio.
nije bilo nikoga da nas oplijevi i zalije,
ili barem pod nama
potpali krijes.

***

SOM I VODA I STRAŠNO MASNA RIBA

da se odmah razumijemo, ja ti neću biti
poslušna žena i domaćica.
takve je stvari dobro razjasniti prije nego oboje
uronimo glavu u ovu vodu iz koje je možda
nikada više nećemo moći izvući.
zato razmisli dvaput želiš li stvarno
uopće uranjati sa mnom.

iz nje je potekao sav svijet i život
i ti,
i na to mislim kad joj kažem hvala,
ali sada želim reći nešto sasvim drugo.
u njoj istovremeno žive
i ribe, i samoubojice,
i žrtve ubojica kao što subotom možemo vidjeti u tv serijama,
a ponekad i u životu.
usta im budu puna mulja, pijeska i algi,
i u grlu im nađu školjkaše,
ovisno o tome koliko su dugo ronili licem po tlu.

strašne su takve smrti, zgražamo se,
strašne su riblje smrti,
kada nas iz tanjura gledaju
dva bijela oka i blago rastvorena riblja usta,
atavizam ostao od hvatanja zraka
prije nego su škrge potpuno zakazale.

i mi ćemo tako, ti i ja, jednom, duboko u starosti,
ali sada ih u slast jedemo
i kažemo:
kako je dobra ova riba, ili:
strašno je masna ova riba.
i prije nego što sasvim uronimo, želim ti reći
šaran je strašno masna riba.
upecan,
mora još danima stajati u kadi punoj slatke vode
da iz njega izađe sav mulj i pijesak,
da bude čist kao dijete pred pričest
prije nego što završi u pećnici.

i još ti želim reći sve te nevažne stvari
o šaranu, i mulju,
i o tome kako se ukućani tih dana ne peru,
već samo obilaze šarana u kadi,
mijenjaju mu vodu i čekaju
da postane sasvim čist iznutra,
samo ulaze u kupatilo da se uvjere
da im ručak nije pobjegao.

sa somom je slična stvar, ali,
za razliku od šarana koji se peca na udicu i plovak,
soma možeš uloviti rukama.
živi u rječnim rupama u plićaku,
dovoljno je samo zagaziti do koljena,
čučnuti kao kad pišaš u more
gurnuti ruke pod površinu, umiriti se
i čekati.
som ima velike brkove i neobičan je u svojoj ljepoti,
prepoznat ćeš ga po tome
i po napućenim usnama.

eto, to sam htjela da ti kažem
prije nego što zaronimo zajedno.
možda se nećemo moći izvući, pa razmisli dobro
i pogledaj još jednom ovu vodu,
pogledaj dobro –
nećemo moći u nju
dvaput ugaziti.

______________________________________________________________

LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977.g. Autorica zbirke „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018). Pjesme objavljivala u regionalnim časopisima i na web portalima. Živi u Varaždinu.