svašta bi nam se moglo desiti u ovom tunelu
dugačkom pet kilometara,
u koji smo tako nepromišljeno uletjeli
svatko u svojim mislima,
ti usredotočen na cestu ispred nas, na kamione s prikolicom,
i tko zna na što još sve ne,
ja razmišljajući o mogućnostima samozapaljenja automobila,
prevrnute cisterne s naftom
ili ventilatora koji se sa stropa tunela
ruši ravno na nas,
užasnuta od pomisli da se nalazimo u samom srcu brda izdignutog
nakon što je komad afrike otplovio od matice
i zabio se u ovaj dio europe,
donoseći nam na dar plodno crveno tlo i planinski vijenac veći od smrti,
užasnuta od pogleda na tunelska ugibališta
u kojima žive nevidljiva planinska bića iz kojih zjapi
crnina mračnija od vječnog života,
užasnuta od mogućnosti
da će se na semaforu odjednom upaliti crveno
i da će to, dok nas budu obavijali polusvjetlo i atmosferska izmaglica,
biti posljednji prizor koji ćemo vidjeti.
jurimo u naše ljeto,
i na šta smo samo mislili?
da smo kao ljudi
koji razumiju po kojim principima funkcionira život,
koji imaju zacrtane putanje kretanja
i uvijek znaju koliko čega kupiti
kad odlaze u mjesečne nabavke hrane i kućnih potrepština?
koji uvijek znaju datume svojih ljetovanja,
a na plaži čitaju novine uz koje dolazi figurica sveca
ili pozlaćena djetelina s četiri lista?
ili da smo kao oni
čija djeca i kućni ljubimci nikad ne obolijevaju,
a ako im se to ipak desi
uvijek imaju pouzdan izvor rješenja svih problema,
kojima klima-majstor dolazi u dogovorenom terminu,
koji nikad ne moraju improvizirati
suočeni s mogućnošću propasti svakog plana?
i kako se samo usuđuješ ostati smiren,
usredsređen na život, kao da znaš o čemu se tu radi?
pogledaj malo oko sebe,
iz tunelskih rupa izlaze strahovi,
koliko povjerenja pružamo ljudima iza volana,
koliko vjerujemo da svi dobro znaju šta rade?
dovoljan je samo jedan krivi potez na posljednjem kilometru.
dok polako izlazimo iz tunela
i bojažljivo stavljam dlan na tvoju ruku,
preplavljuje me osjećaj mira
koji zamišljam da ima pahulja snijega
u dodiru s površinom mora.
i ne čujem više ništa
osim tvog disanja,
a u prostoru između tvoje i svoje kože
otkrivam dovoljno svjetlosti
da pronađem put iz svog mraka.
LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin), iz zbirke pjesama “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019.
čovjek-časopis 