ŽIVOT JE SAN
Stani malo, poslušaj me. Zapamti ovo. Često mislimo da je najlakše zaspati kako bismo se malo odmorili od jave. Međutim, snivanje nije bez opasnosti jer likovi spavači u bilo kojem trenutku mogu shvatiti da postoje u nestvarnom svijetu ili, što je još gore, da ne postoje u stvarnosti. Doduše, opažanjem kroz onirički okular teško je sa sigurnošću reći što je stvarnost a što nije i moguće je da ovo što ti promatraš i čitaš zapravo promatra i čita tebe.
Beskrajno se smijala. Smijali su se svi oko nje, i to ne posprdno i zlurado jer je možda djelovala glupo ili isforsirano, već zato što ih je veselila radošću kojom je ispunila svaki kutak prostorije. Nije znala plesati, niti je bilo briga. Na njezinim su nogama stajala dječja stopala, držala ga je za ruke dok su se vrtjeli, izgledalo je kao da on, sav tako malen i smiješan, zapravo vodi ples.
– Uspori, uspori, stani malo, zavrtjet će vam se u glavi, past ćete kao kruške, budale! – mudrovao je muškarac koji je nalikovao na dječaka, vjerojatno njegov otac, iako se i on smijao, bilo je to zapravo sve vrlo praznički, možda se slavio dječji rođendan, možda je obitelj objavila sretnu vijest, možda je bilo nešto treće. Ali to je bilo sasvim nebitno. Ono što je nju nasmijavalo nije bilo razigrano divlje rotiranje već činjenica da je u svojim rukama držala mekane prste djeteta koji su se čvrsto isprepleli s njezinima, to što je gledala u njegove velike tamne oči ne osjećajući se pritom kao majka već njegova vršnjakinja, djevojčica koja se divlje igra, plesačica koja je prvi put otkrila putanju kružnice u pokretu shvaćajući pritom da je u njezinu sustavu jedino bitno rotirati se oko malog toplog sunca.
Prolomio se pljesak koji je prekinuo razdragano dovikivanje, ali nije uspio prekinuti taj ljudski perpetuum mobile koji će se vrtjeti do kraja vremena – ona u imploziji smijeha i ljubavi i dječak oznojen od igre i smijeha.
***
U duhu zdravog početka jutra, prvo što bi napravila nakon buđenja bila je samoprijegorna higijenska rutina kojom bi se pripremila za novi dan. Zatim bi otišla u kuhinju i pristavila vodu za čaj. Napunila bi filter vrećicu suhim listićima mente, jabuke i cimeta te je umočila u čajnik, a zatim bi, rafiniranim pokretom ruke, dolila čaj u šalicu. Nije bilo te pospanosti koja bi Miju natjerala da se i u najranijim jutarnjim satima liši elegancije koja je proizlazila iz tog rituala, baš naprotiv, polagano ispijanje tople tekućine pratilo bi brojne kontemplativne procese u nadi da će se iz njih izroditi svježa ideja koja će obilježiti ostatak dana.
Kad bi bila naročito dobre volje, sa svoje bi police odabrala knjigu koja bi, u kombinaciji s pomno odabranom šalicom za kavu ili čaj, zaokružila estetiku jednog od mnogih lijepih trenutaka u njezinu životu. A ona je imala dar za stvaranje takvih trenutaka, dar o kojemu ćeš saznati nakon što pročitaš odlomak odmah iza idućega.
No prvo, njezin je telefon odsvirao melodiju alarma, što ju je podsjetilo na vrijeme kad je morala ustajati da bi otišla na posao. Na svu sreću, to razdoblje života nije dugo trajalo zbog suprugova posla koji je zahtijevao povremenu selidbu, tako da tko god bi njezin način života prozvao dokonim, bio bi sasvim u krivu. Uostalom, da je bila dokona, njezin stan ne bi izgledao kao da vreba nenadani ulazak novinara koji piše za časopis o uređenju doma. Da se to dogodi, razumije se, ona bi se iz pristojnosti odmah ispričala na tobožnjem neredu.
Čim bi završila s ispijanjem čaja, otvorila bi tanko prijenosno računalo i bacila se na posao. Rad je morao započeti na vrijeme, serviran u digitalnom obliku iz načela praktičnosti i distributivnosti. Da ne bismo bili nepravedni prema Miji, moramo ispraviti gore navedenu pogrešnu tezu – njezin je rad zapravo snažno naginjao volonterstvu i brizi za druge. Ideja je bila drugima olakšati snalaženje u otuđenom i odviše brzom životu. Shodno tomu, taj se altruizam utjelovio u izvrsno praćenom blogu o učinkovitom odabiru i organizaciji namještaja, pravilnom nanošenju šminke, bračnim savjetima, međuljudskim odnosima i općenito malim i velikim life hackovima.
Mia je, u svoje trideset i tri godine života imala sreću steći pozamašnu količinu mudrosti koju jednostavno nije imala srca zadržati samo za sebe. Nadalje, na njezinu su se blogu našli i mnogi citati književnih djela, što je govorilo u prilog činjenici da estetika, praktičnost i književnost često idu ruku pod ruku.
Miji nije bilo teško potruditi se da uz mudru misao doda i sliku zalaska sunca ili neke slične prirodne ljepote jer je općepoznata stvar da se i najveće mudrosti nipošto ne bi trebale sramiti dobre prezentacije. Zavidnici, a vjerojatno ih nije bilo malo, nisu joj mogli prigovoriti da su njene mudrosti rezultat skrivanja iza ekrana jer je Mia pazila da redovito stavlja svoje fotografije, pa čak i one na kojima nije bila u svojem najboljem izdanju, a sve u svrhu približavanja svojim pratiteljima. Pa i ona je bila žena od krvi i mesa, samo što se općenito bolje nosi sa životnim izazovima.
Bilo je dana u kojima bi njezina inspiracija dosegla nezapamćene visine pa bi misao iznad svoje fotografije napisala na engleskom jeziku jer je znala da će takva poruka biti ozbiljnije shvaćena, pogotovo od strane domaćih pratitelja. Nadalje, s obzirom na to da je bila vrlo moderna žena, nije se ograničavala samo na pisanu formu (iako je isticala njezinu važnost naspram vizualne!), nego je shodno tome kreirala mnogobrojne kratke videe kao jedan vid vizualnog priručnika za životne entuzijaste, kako ih je ona od milja nazivala.
Ponesena nadahnjujućim komentarima ispod jučerašnjeg esejističkog posta O važnosti kombinacije emocionalne inteligencije i osobne higijene, Mia je zadovoljno uzdahnula.
Ovo ti je najljepši tekst dosad.
Paše uz miris kave.
Dobro jutro, draga (emoji ruže, šalice i srca)
Što se danas radi?
Zazvonio je telefon. Muž joj se javljao s terena, onako kako je to običavao činiti u dogovoreno doba dana. Nakon uobičajenih pitanja o tijeku obostrane rutine, Mia je suprugu najavila da bi konačno bio red pozvati nove susjede na kavu, a budući da je to teško uskladiti s njegovim terenskim rasporedom, ona će tu odgovornost preuzeti na sebe bez ikakvog zamjeranja s njezine strane jer je jednostavno takva. Ovdje se može citirati rečenica iz spomenutog posta: Ego je rezultat nesređenih emocija.
***
Ležala je na livadi ispod zvijezda prstom prateći njihove oblike. Znala je pronaći samo sazviježđe Velikog medvjeda, sve ostalo pretapalo se u nepoznate nebeske krojeve. On je ležao tik do nje, držeći njezinu lijevu ruku u svojoj, praveći se da poznaje uzorke iznad njih, davao im imena Oriona, Vodenjaka i Pegaza, dok je slobodnom rukom ukazivao na zamišljene linije između nebeskih tijela. Zapravo, nije imao pojma o astronomiji. Njegov je glas bio nepoznat, ali ugodan, prisnoga tona, znala je da je on na ovoj livadi, izvor ljubavi i sigurnosti čiji intenzitet do sada nikada nije osjetila. Ispod njih prostirala se kratko podšišana trava koja je još mirisala po košnji. On je bio u odijelu, a ona u lanenoj haljini sa svijetloplavim prugama.
Međutim, to nije bila ona, a nije bila ni njezina haljina ni njezin čovjek.
Nije ga prekidala dok je pričao. Znala je da je želi zadiviti i zbog toga se osjećala zadovoljna. Dapače, što ga je duže slušala, to joj se manje činio strancem.
– Nedostajem li ti?
– Svaki dan – odgovorila je bez ustezanja jer to nije mogao biti pogrešan odgovor.
Svojom je rukom i dalje nježno obuhvaćao njezinu, no njegovi su prsti postajali sve hladniji.
Je li ti lakše – nastavio je – kad me sanjaš?
– Lakše mi je. – rekla je Mia ležeći na nepoznatoj livadi, u tuđoj haljini koju ni mrtva ne bi odjenula, pored muškarca kojeg je prvi put u životu vidjela. – Nisam toliko usamljena.
Najednom tišina. Ona se sumnjivo pridigla u polusjedećem stavu i pogledala nalijevo. Njega više nije bilo.
Raširila je prste i dlanove položila na mekanu travu. Kosac je obavio temeljit posao. Nije joj se ustajalo pa je samo prošaptala.
– Tko si ti?
***
Većina ljubavnih priča počinje običnije nego što bismo mi to htjeli. Sudbonosni pogledi, mirisi i dodiri rezervirani su za ljubiće, sapunice i djecu odraslu na Disneyjevim filmovima. Mia i njezin suprug bili su praktični ljudi pa su odradili onoliko romantike koliko je bilo količinski dostatno za par koji se namjerava vezati imovinskim i pravnim odnosima uz prigodnu dozu ljubavi i poštovanja. Bilo bi neukusno izostaviti da je u tim susretima bilo i nemalo iskonske estetike, ma koliko ona uobičajena bila te, ako bi se računalo, od početka njihove veze Mia je dobila sveukupno sedamnaest buketa cvijeća, od toga pet velikih i dvanaest manjih, no besprijekorno uređenih. Također, dobila je i šest kila organskih slatkiša u pristojnim razmacima, dakako, nakon čega je uslijedio i nakit razumne cijene. Njemu je ona pak darovala tri skupocjena etuija za naočale, pola kile klasičnih vrsta čokolade i pet kutija orijentalnih čajeva.
Nakon što je njihova veza prešla u ozbiljniju fazu, poklonila mu je dvadeset i pet raznobojnih i monokromatskih kravata u romantičnoj gesti usklađivanja svoje i njegove garderobe što je, ako ništa drugo, bio znak duboke naklonosti. Što se djece tiče, dogovoreno je da će jedno biti začeto na Mijin trideset i peti rođendan kako bi se par realizirao u roditeljskom smislu. To će joj dati dovoljno vremena da se pripremi za unos digitalnog sadržaja vezan uz roditeljstvo i odgoj djeteta.
Nastavno na sve navedeno moglo bi se reći da je to bio jedan prokušani recept za uspješan brak koji je Mia, vrlo neposredno i nesebično, dijelila sa žednim pratiteljima svojega bloga.
#volisamusebe
#queenNOTprincess
#girlpower
***
Mia je pripremila pladanj domaćih kolačića od rižinog brašna i bezglutenske kruščiće sa sirom nabavljenim iz pouzdanog OPG-a. Iz ormarića je, uzevši u obzir činjenicu da nije imala vremena procijeniti bračni par koji se doselio preko puta njih prije nešto više od tri i pol mjeseca, izvukla srednje dobre čaše za vino. Zadnji put vidjela ih je otprilike šest tjedana kasnije, što je rezultiralo ugodnim čavrljanjem, a posljedično i utiranjem puta za druženje. Miju su svakodnevne obveze sprječavale da poziv uputi ranije, iako je bila svjesna da to nije nikakva izlika i da se red treba poštivati. No da budemo pravedni prema Miji, činilo se da novi susjedi često izbivaju do te mjere da ih je gotovo nemoguće sresti na hodniku, što svakako odražava današnji brz, pa čak i nemaran način života. Ukratko, Mia je danas pronašla otprije spremljen telefonski broj i ženi koja se javila ponovila želju za ležernim druženjem. Uopće joj je bila zazorna ideja da svoj ugodan životni prostor velikodušno ne podijeli s nekime kome bi to, u najmanju ruku, bilo osvježavajuće i ugodno iskustvo, pogotovo ako su u pitanju novi stanari. Uostalom, koja korist od davanja online savjeta ako ih sami ne oprimjerimo, barem u nekim pristojnim intervalima.
Čim je odjeknula zvonjava iz smjera ulaznih vrata, Mia je popravila ležerno napravljenu punđu i rukom ispeglala bež kombinezon koji je isticao njezinu liniju. Za finiš, izvukla je dražestan smiješak iz svog repertoara, i to onaj koji je spajao nijansu srdačnosti, gostoljubivosti i neusiljene ležernosti. Taj joj je, mora se spomenuti, bio jedan od milijih.
Na pragu je stajalo dvoje posjetitelja: visoka tamnokosa žena i njezin sin od desetak godina. Mia je odmah primijetila dvije pozitivne stvari:
- Helenin suprug nije stigao, što je bio dobar balans zbog odsustva njezinog
- Helena je izgledala puno mršavija od zadnjeg puta, što je bila fenomenalna prilika za solidan kompliment
– Uđite, dragi moji – rekla je srdačno. – Dobro došli!
Gosti su pristojno hodali u mjestu na otiraču za cipele kao da se radi o izrazito sporoj pokretnoj traci, što je indiciralo da se radi o pristojnim ljudima.
– Hvala. Evo, sitnica za vas.
– Odmah da se razumijemo, mi smo na TI, može?
– To bi bilo lijepo – uslijedio je odgovor. Helena je lagano gurnula klinca koji je nespretno ispružio ruku pruživši poklon vrećicu.
– Belgijske čokoladne kocke s mentom, dakle. Dečko zna što žene vole. – Veselo je namignula dječaku. Sad je bilo vrijeme da njezin prirođeni smisao za humor ubaci u prvu brzinu:
– Vidim ja da je ovo plan da se mene udeblja kako bi se tvoja sjajna linija još više isticala!
Helena se nelagodno nasmiješila pa je Mijin socijalni radar ublažio pozdravnu poruku.
– Zadnji put kad smo se vidjele nisi bila ovako vitka. Izgledaš apsolutno perfektno. – nastavila je. – Uđi, pa ćeš mi reći svoju tajnu.
Žena i dječak zakoračili su iz predsoblja u dnevni boravak u kojem su dominirali uredno raspoređeni ormarići u shabby chic stilu u ukusno odabranim bojama koje su se odlično uklapale u prostor. Helena je lagano ustuknula u nastojanju da ne poremeti estetiku prostora svojom ležernom jaknom. Srećom, Mia je bila prvoklasna hostesa koja je to odmah zamijetila i spretno prihvatila jakne svojih gostiju te ih objesila na vintage vješalicu pored ulaznih vrata.
– Mila, raskomoti se. A ovaj zgodni mladi gospodin, kako ti je ono ime?
– Drago mi je, ja sam Tin – dječak je Miji pružio ruku.
– Kako pristojan dječak! No mi smo se već upoznali, zar ne?
– Niste do sada. – ubacila se Helena. – On je cijelo prošlo polugodište proveo kod moje mame dok smo mi jurili naokolo zbog eto… okolnosti. Sad smo Tin i ja napokon uspjeli doći na svoje i polagano se nastojimo vratiti u kakvu-takvu rutinu.
Mia je i dalje izgledala kao da se pokušava sjetiti gdje ga je vidjela. Nije naročito pamtila lica i svakako bi joj bilo vrlo neugodno da joj je promaklo to da novi susjedi koje namjerava ugostiti imaju i dijete za koje ona uopće nije znala da postoji. Zato joj je i laknulo kad je čula da je dječak proveo puno vremena izvan obiteljskog doma.
– U svakom slučaju, recite mi čime vas mogu ponuditi. Napravila sam nekoliko namaza raznih vrsta jer nisam bila sigurna što volite. A tu je i bezglutenski kruh i krekeri od pira.
– Baš si se potrudila. – Helena se zahvalno nasmiješila. – Hvala ti. – Iz pristojnosti je uzela namaz čija joj se boja učinila najneutralnijom.
– Vino za mamu?
– Može, hvala. Ali kapljicu.
– Malo bijelog? – Vragolasto se nasmijala prebacivši humor iz prve u drugu brzinu. Ako je na nešto bila izrazito ponosna, to je bio njezin neizrecivo šarmantni smisao za dvosmislenost. Kao kontrast izrečenome, u Mijinoj je ruci zablistala neotvorena boca Pinot Grigia, a Helena je odmahnula glavom.
– Znaš što, nemoj otvarati novu bocu radi mene, ja ionako slabo stojim s alkoholom, a sasvim je u redu i čaša vode ili mineralne ako imaš.
Mia je spretnim pokretnom izvukla čep.
– Opa! Sad je kasno – namignula je šeretski.
Natočila je Heleni čašu pazeći da tekućina lagano klizne niz rub stakla. Razumije se, ceremonija točenja pića oduvijek vrijedi kao pokazatelj visoke kulture, što je od ključne važnosti za prezentaciju osobnosti i općenitog dojma. Shodno tome, Mija je o navedenoj temi napisala cijeli jedan post na blogu, potkrijepivši svoje ideje fotografijama i laganom ambijentalnom glazbom.
– Sok od naranče za Tina? Grejp? Limun? Marelica? Jabuka? Bazga? Jagoda? Šumsko voće?
Tin je načas pomislio da Mia posjeduje skriveni voćnjak u kuhinji.
– Može marelica.
– Još se jednom ispričavam u Valentinovo ime, ima hitni nadzor na terenu, ali javio je da je oduševljen što se napokon otvara most između nas i novih susjeda, kako je rekao.
To je, naravno, bila potpuna neistina, Valentino nije ni izdaleka imao sposobnost metaforičkog izražavanja kao Mia, ali tako je to funkcioniralo među njima, primjerice, on bi kupio poklon, a ona bi ga zapakirala.
– No kad već on ne može doći – nastavila je prpošna domaćica – moram ti priznati da mi je malo drago da tvoj Gordan nije navratio. To nam daje priliku da ih malkice tračamo prije nego što njih dvojica krenu sa svojim tipičnim muškim pričama.
Razgovor između dvije međusobno gotovo nepoznate žene, mudrovala je Mia na jednom od svojih postova, katkad je najbolje započeti izvlačenjem karte simpatične ženske solidarnosti. To udružuje međusobne snage i nalazi zajedničku liniju koja će ih istom i povezati. Najgore što se može učiniti jest istaknuti svoje interese, pogotovo kulturnog karaktera, jer bi se druga osoba, ako tome nije dorasla, mogla osjećati inferiorno u svojoj koži. Miji se to previše puta dogodilo, a da ne bi apeliralo na njezinu suosjećajnost da pronađe drugu metodu. Zato je svoje znanje, bar na prvih par susreta s novom osobom, mudro dozirala prema vlastitoj procjeni. Uvijek ima vremena za edukaciju.
#mislimonadruge
Helena je otpila gutljaj.
– Ti dakle ne znaš – rekla je – da mojeg Gordana više nema.
Mia je nesvjesno nakrivila glavu kao da informacija nije ušla pod pravim kutom.
– Molim? Što?
– Preminuo je prije tri tjedna. Mezoteliom.
– Kako? Što?
Helena je pogledala svojeg sina koji se zabavljao žvakanjem slamčice kao da je želi zubima rastaviti na atome. Pogladila ga je po kosi. – Sad smo samo nas dvoje.
– Nije mi jasno. – Mijina analitička narav vapila je za definicijom. U njezinu svijetu nije smjelo biti nepoznanica jer su one bile opasno mjesto iz kojeg se nije mogao izvaditi savjet ili barem prigodna konstatacija koja bi u ovakvom trenutku mogla biti utješna.
– Maligno oboljenje. – Helena je nastojala zaobići teško izgovorljivu riječ. – U trenutku kad su otkrili da je došlo do ljevostranog pleuralnog izljeva, već se bližio kraju.
– Pa kako?
– Posao, kažu. Građevinar po struci. Godinama su sanirali kuće i navodno je tako krenulo. Zbog azbesta. Počeo je teže disati, pa kad je završio na hitnoj, napravili su mu rendgen, CT, punkciju pleuralne tekućine. Citološka je potvrdila najgore.
– Terapija neka? Nešto izvan okvira…? Čula sam da homeopatija čuda čini, da smo se bar ranije upoznale, poznam jedu ženu… a i antioksidansi u zelenom čaju, možda bi se moglo kombinirati…
Mia je očajnički kopala po registru saznanja o svemu što je naučila o životu. Na pamet su joj padali pripravci od joda, posni sir, bioenergija, theta iscjeljivanje, Bachove kapi, himalajska sol, meditacija, zeolit, smoothie od goji sjemenki i sva blaga alternativne medicine koje je moderna znanost uspješno potirala kako bi došla do zarade.
– Nema tu učinkovite terapije. Osim simptomatske, palijativne. – rekla je Helena.
Mia je od nelagode ponovno dodala vina u čaše. Htjela je s Helenom pričati o tome kako je bolest nametnuto stanje uma, kako je farmaceutska industrija oportuna i kako pomaže samo ono što je prirodno. Međutim, neka sitna unutarnja nesigurnost blokirala je taj put. Da je bila pribrana, bilo bi joj sasvim jasno kako su ti tračci sumnje relikt ograničenog konvencionalnog znanja biologije kojom su joj hranili mladi mozak još u školskoj dobi. Trebalo je toliko godina proučavanja članaka na internetu da se Mia oslobodi te indoktrinacije, a sad je, eto, ostala bez riječi.
Štorećištorećištoreći
Bar nije patio – što ako jest?
Dobro je živio – što ako nije?
Volio bi da ste sretni – kondicionali su klišej
Kad bi – da bi – ako bi!
A on mrtav.
Tu nije bilo verbalne kompenzacije koja se mogla proizvesti putem bloga ili unaprijed pripremljenog video uratka pa se Mia, na vlastito iznenađenje, morala odlučiti za konvencionalni pristup.
– Draga, primi moju iskrenu sućut, ja nisam znala, ja…
– Ne moraš se truditi, – prekinula ju je Helena gotovo ju tješeći – znam da nema riječi.
– Divim se tvojoj snazi – ovo je nešto što bi Mia inače rekla, ali je to nekako doista i mislila.
– Snaga je – Helena je gledala u čašu – sinonim za “neimanje izbora”.
– Ako ti to išta znači, ja sam tu u bilo koje doba dana za tebe. Reci ako ti kako mogu pomoći. – Mia je sućutno stavila ruku na njezino rame, ali je taj pokret objema stvorio nelagodu.
– Hvala ti. Ne mogu prestati pričati o njemu jer mi se čini da je tek onda otišao.
– Ali oni jesu ovdje s nama – rekla je Mia misleći općenito na mrtve – sve dok ih pamtimo, razgovaramo o njima, sanjamo.
– To je jedna od stvari koje me trenutno najviše bole. Tjednima ga više ne sanjam. Inače, spavanje kao da mi se pretvorilo u opću anesteziju. Ali nije li život općenito takav? Kao da nas tjera da se odreknemo onoga što volimo na svim razinama.
– Nemoj tako razmišljati! Ako ti to išta pomaže, ja godinama ne sanjam – tek u zadnje vrijeme pamtim snove, ali ti su osjećaji nevjerojatni.
– Znam točno o čemu pričaš. Još prije nekoliko tjedana sanjala sam sretne periode iz našeg života. Zatim beskrajne rastanke. Bilo je i u tome neke utjehe. I onda je sve to nestalo.
– Sanjala si kako umire?
– Baš suprotno. Ni bolnicu, ni sve te silne pozive, ni kopanje po internetu, ni psihologe, ni neprospavane noći u kojima smo izbezumljeno gledali jedno u drugo. Umjesto toga, vraćala sam se u sretna sjećanja, a najčešće u razdoblje malo prije dijagnoze. Skoro uvijek jedan te isti san.
Kako je njezina sugovornica pažljivo slušala, Helena je nastavila s pričom.
– Proljetos smo se vraćali s rođendanske zabave, malo smo oboje popili pa smo prošetali do svekrvine kuće. Tamo smo trebali prespavati. Umjesto toga, znaš što smo učinili?
– Što?
– Legli na livadu kod vidikovca, na travu, kao par zaljubljenih mulaca. Onako, nasred travnjaka.
Držali se za ruke
On je opisivao sazviježđa
Osjećala sam sam se kao na prvom spoju
A bio je zadnji
Od tada sam se vraćala na tu livadu
Da mu kažem koliko mi nedostaje.
– Oprosti – rekla je Helena tarući oči – nije mi bila namjera da se jadam. Zapravo te uopće ne poznajem, a pričam ti sve ovo. Prerano mi je za druženje. Mislim da nisam trebala doći, a kamoli vući Tina.
Mia je, prvi put u životu, šutjela.
– Naravno, zahvalna sam ti na pozivu. Svakako ćemo se odužiti čim malo… dođemo sebi. Zagrlila je dječaka koji je spremno vratio slamčicu u čašu.
– Idemo.
***
– Hej…
– Da?
– Kasno je.
– Baš me briga.
– Moramo se vratiti.
– Ne želim. Reci mi koja je ono tamo zvijezda?
– Jedna iz sazviježđa Kasiopeje.
– Zaista?
– Ne znam – šapnuo je ugodni glas. – Možda i jest.
Došlo joj je da se privije uz njega, ali nije si to dopustila. Upijati tuđe riječi bilo je sasvim nešto drugo. Nije bila kriva, niti je tražila da se ovdje nađe. A ipak, osjećala je mjehur ljubavi koji će se rasplinuti čim san završi. Poželjela je da se ne probudi.
– Znaš li kako se zovem? – uplašeno je pitala.
Nasmiješio se. – Znaš li ti kako se zoveš?
Pitanje ju je posve izbezumilo.
– Mislim da smo malo previše popili – rekao je da spasi situaciju, ali ipak…
– Ipak? – u želucu je osjetila mješavinu tuge i straha.
– Ovo je zadnji put.
Osjetila je kapljice tekućine koja joj je curila niz lice. Digla je pogled prema nebu i zamijetila da su zvijezde nestale. Umjesto toga je počela padati kiša.
Njega više nije bilo.
– Nedostajat ćeš mi – rekla je prekrivši lice rukama.
Probudila se uplakana.
***
– Helena?
– Da? – propentao je pospani glas – Tko je to?
– Mia. Oprosti što te zovem ovako kasno.
– Čekaj. – rekla je Helena i uključila noćno svjetlo. Protrljala je oči i prislonila mobitel na uho.
– Mislit ćeš da sam luda.
– Zoveš me u tri ujutro.
– Mislim da znam zašto više ne sanjaš Gordana.
Helena je zbunjeno odmaknula mobitel i pogledala ga kao da želi identificirati o kojoj je napravi riječ.
– Mia, jako je kasno, a ja…
– Nešto sam shvatila, molim te, saslušaj me.
– Sve je u redu.
– Nije, ali nisam ja kriva za to, obećavam, ja samo…
– Hej, kažem ti da je sve u redu. Doći ćemo opet neki drugi put. Žao mi je što ti je moj posjet napravio takvu nelagodu da ne možeš spavati. Molim te, oprosti na tome.
– Zovem te zbog snova koje si izgubila.
– Draga, ne brini. Noćas sam ga opet sanjala. Mislim da sam samo jako anksiozna i da zaboravljam. Očigledno je da još nisam spremna za druženja, davim se od tuge, oprosti.
– Prestani se stalno ispričavati, ja sam ta koja…
– Mia, laku noć. Stvarno mi treba ovaj san.
S druge strane telefona načas je nastao muk, nakon čega se čuo uzdah.
– Laku noć, Helena. Želim ti lijepe snove.
***
Snovi su posljednje prebivalište sjećanja.
To je bilo ime Mijina novog posta. Neispavana i nujna, rukom se mašila šalice čaja, ali joj hladan nije prijao. Boljela ju je glava do te mjere da je isključila ton na mobitelu. Dok je tipkala sadržaj posta, došlo joj je da se rasplače. Međutim, nije znala kako. Godine treninga opažanja isključivo lijepog i pozitivnog čak i u teškim situacijama pogurale su sve ostalo na marginu njezinih reakcija. Mia nije znala tugovati, ako isključimo osjećaje iz snova koji joj nisu pripadali. Ali ona se nije namjeravala predati. Kako je navikla savjete davati, a ne i primati, skupila je hrabrost i odlučila sama zagristi u ovaj problem kako bi si pomogla.
Treba živjeti tako da možeš sanjati.
Je li ona tako živjela? Tisuće ljudi zamijenilo bi se s njom u trenutku, što je samo dokazivalo da mi o drugima ipak ništa ne znamo ili znamo samo ono što su nam oni spremni pokazati.
U snovima smo kakvi jesmo i kakvi želimo ili ne želimo biti, a ipak jesmo. Bez snova smo ništa.
Ukopavši se u razmišljanje o podsvijesti i njezinu utjecaju na naš karakter i ponašanje, Mia je nastavila neumorno pisati rastegavši temu teksta od sna do smrti. Međutim, mudro je izbjegla uobičajeno pisanje u prvom licu umatajući svoje iskustvo u znalački odabrane citate znamenitih autora koji su davno prije nje činili to isto kako bi objasnili stanje u kojem se ona trenutno nalazila. Post je zaokružila latinskom izrekom.
Ut somnus mortis, sic lectus imago sepulchri.
Tekst je dvaput ponovno pročitala. Ovo je bilo nešto za što prvi put nije bila sigurna treba li podijeliti s ostalima. Ipak, to bi značilo da ju je nadvladao strah.
Dvije minute nakon što je kliknula gumb “objavi”, računalo je emitiralo kratke zvučne signale puno dobivenih lajkova.
Ovo ti je najljepši tekst dosad.
Paše uz miris kave.
Dobro jutro, draga (emoji ruže, šalice i srca)
Što se danas radi?
Mia je nervozno navigirala uobičajenim komentarima u potrazi za povratnom informacijom istinskog shvaćanja teksta. Kotačić na mišu bezuspješno se sudarao s emotikonima, animiranim gifovima, sličicama, tagovima i komplimentima. Kad je već namjeravala odustati, u oči joj je upao komentar na dnu stranice. Nalazio se pored profilne fotografije bradatog muškarca odjevenog u tamni montgomery kaput koji je stajao naslonjen na stup željezničkog perona.
Taj je kratki pisani dokaz recepcije za kojom je trenutno žudjela zapečatio potvrdu onoga o čemu je pisala pritom u njoj neočekivano izazivajući prvu naznaku iskonske tuge.
Živiš u snovima.
_________________________________________________
MOREA BANIĆEVIĆ napisala je niz romana za djecu i mlade. Serija je započela trilogijom: Demon školske knjižnice, Dvojnici iz tame i Tragovima Crnog Petra. Romani su tiskani u više naklada, višestruko su nagrađivani i rado se čitaju.
Roman Demon školske knjižnice osvojio je nagradu Sfera 2015. u kategoriji najboljeg romana za djecu, a autorica još jednu Sferu 2019. dobiva za roman Dvojnici iz tame.
Demon školske knjižnice odabran je i za Nacionalni projekt za poticanje čitanja i promicanja kulture čitanja djece i mladih Čitanjem do zvijezda.
Roman Dvojnici iz tame osvojio je nagradu Grigor Vitez Ptičica 2019. za najbolji roman po izboru dječjeg žirija te pohvalu nagrade Grigor Vitez za popularizaciju žanra fantastike među djecom i mladima.
Nakon trilogije izlazi njezin roman za mlade naslova Mjesečari Monteriera koji osvaja nagradu Anto Gardaš 2022. kao najbolji dječji roman.
Obiteljska horor-bajka za djecu i mlade imena Izgubljeni gospodin Kovač 2025. godine osvaja više nagrada kao najbolji roman za djecu i mlade:
nagradu Sfera
nagradu Grigor Vitez Ptica (stručni žiri)
nagradu Grigor Vitez Ptičica (dječji žiri)
nagradu Artefakt
regionalnu nagradu Mali princ
Ovo je djelo uvrštava na Časnu listu kao pisca predstavnika Hrvatske na IBBY-ju 2026. godine.
Ove godine trilogija se obnavlja u Nakladi Ljevak, a Tragovima Crnog Petra po prvi put izlazi u Hrvatskoj.
Također, na proljeće 2026. je izašla zbirka (auto)ironičnih pripovijedaka Sreća se ne mjeri decibelima, prvo prozno djelo za odraslu publiku.
čovjek-časopis 