ČETIRI PJESME KATARINE FIAMENGO ALISPAHIĆ IZ ZBIRKE “PUTOPISI”, Presing, 2021.

HIMALAJSKE MAČKICE

Crvene pande su male i
nadrndane
i jedne od najslađih stvari na
svetu
Jednom bih želela da krenem
u šumu crvenih pandi
na sopstvenu odgovornost
da slušam njihovo negodovanje
i razmirice
i da me nikad ne primete
Crvene pande su mali i pufnasti
namćori
kakva lepota
u australijskom zoo vrtu
opandile su se tri bebe
Volela bih mojoj bebi da
pokažem
bebe pande sa njihovom
crvenom mamom
na slobodi
Naš narandžasti mačak je
otprilike
iste veličine
stambena lisica koja misli da je
čovek
i pita se zašto više ne može da
spava u krevetu
otkako je stiglo ćosavo
mladunče
koje mu se smeška

***

MATICA

Stare kuće
imaju sopstveni život
koji ti ne kontrolišeš
Nekad deluje strašno
Svi prethodni stanari
ostavili su svoju kožu
po ćoškovima
grinje se raduju
kolonije insekata
se tu mreste duže
nego cela tvoja loza
a kamen pamti
vremena kada je bio
tek deo reljefa
Zemlja koju si zauzdao
i ograničio podom
i zidovima
progutala je mnogo njih
tvoje vrste, i tebe će
Drvo kojim si okitio
prozore, nadstrešnice
nekad nam je pružalo
i mnogo više
Kuća je tvoj zarobljenik
koliko si i ti njen
ali dok ti nju održavaš
i čuvaš
ona te ćutke pušta
da se osipaš
Stanari tako kratko
poseduju svoje kuće
Kuće poseduju sve
svoje stanare
zauvek

***

VAKUUM

Kažu
na Marsu
je nebo plavo
samo u zalazak Sunca

Kroz prozor
vidim
Veneru i Mesec

Pamtim noć
kada smo bez
teleskopa mogli
da posmatramo
5 planeta

Kažu
Venera je
bila loše sreće
davno puna
vode
danas pakao

Nekad je stvarno
bitno biti mali

I Zemlja će imati
crveno nebo
za neko vreme
i reke lave
a mi ćemo možda
izrovariti Mars
međuplanetarni mravi

Nekad je stvarno lekovito
biti kratkotrajan

Mi smo sitni igrači i
džaba igramo kvarno

Ali bilo bi divno
prošetati Titanom
uz žubor metanskih
potoka

***

ŽAL

U bunilu septembarskih
vrućina
nedostaju ti ćilibarski
odrazi na stenama
(nisi znao da ih ceniš tada)
Osećaš da ti identitet
curi
kroz prste
kroz pore
kroz dokumenta
Svet je možda igralište
ali ti ne želiš
da se igraš
Uljuljkuje te popodnevno
sunce
i besmisao te čini
lakom metom
za samosažaljenje
Dani su otegnuti
i treba ti razlog
i način
da ih vratiš
na normalnu brzinu

***

Zbirka Putopisi je pobednička zbirka VI Presingovog konkursa za najbolju zbirku pesama.
Od Atola Karibati, preko Tibeta do Komiže – za samo nekoliko stranica, tako bi se mogao prikazati rukopis pobednice, Katarine Flamengo Alispahić (1984, Kladovo), «Putopisi», jedno «prebiranje po klavijaturi uspomena» (Nabokov) od detinjstva pa preko ljubavi i istorije do ozbiljnih godina, prošarano razglednicama s putovanja. Ta putovanja – sada već nije bitno da li su se zaista dogodila ili su «samo» izmaštana – ujedno su i lek i izvor nostalgije, ona su lek jer su po pravilu značila spas i bekstvo od zna se već čega, a izvor su nostalgije jer doprinose intuitivnom osećaju prolaznosti, da sve kao pesak prolazi kroz dlanove. Zbirka «Putopisi» su pre svega filozofsko, razvojno putovanje – neprestano razmišljanje i brušenje jezika, jer «književnost je odbrana jezika a jezik je odbrana smisla» (Komnenić), dapače filozofsko hvatanje u koštac sa zubom vremena koje se oseća na svom telu. (Presing)

TRI PJESME DŽENANE HADŽIHAFIZBEGOVIĆ

INFEKCIJA

na pitanje bogu
da mu o rani kazivam
rekao je bog, ne
ne može
rana još uvijek nije inficirana –

vrijedna,
kopala sam i grebala po rani
sastavila lijepu fikciju, a
ludi bog me poslao
u apoteku

***

KLETVA

Bismillah-ir-Rahman-ir-Rahim

pincetom, iz blata,
vađah kosti što zemlja
ih se odricala

Rod ti, i porod.

moje su nemire
tješile tuđe nesreće
tuge sam svoje rezala
ultimatumima –
neka živa mi je
zdravlja dobroga neka joj je

sazidah amajlije od
ebanova drveta –
unutra
da me ne vide
da me ne čuju kad
vazim gorke misli,
trošim sjećanja dok
ronim obrezana u
krvi i svesrdno,
kao kožu doboša, na
križ razapinjem
tuđe duše, sretne

***

KLACKALICA

boga zatekoh, u
poslu bio on
upitah ga
o, bože, ima li šta za ono moje?
podno boga
trista duša raspada se
sedam puta dnevno umiru
Sijaset.
od laveža, hropca, muka i
grijeha
čuo me nije –
zalud pitah
zagalamih o istom,
prekidoh uposlenog boga
evo, bog će ti meni,
u protokolu sam,
poslujem ono tvoje
. . .
šta je smiješno, bona?

***

DŽENANA HADŽIHAFIZBEGOVIĆ rođena je u Tuzli, 23. oktobra 1990. godine.
U rodnom gradu, uporedo sa osnovnom školom pohađala i časove flaute u osnovnoj muzičkoj školi. U Tuzli završila i srednju školu, gimnaziju Meša Selimović.
Po završetku gimnazije, u Sarajevu upisala Filozofski fakultet gdje je na odsjeku za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo odbranila diplomski rad na temu “Poetska strategija Wislawe Szymborske u obradi historijskih tema“.
Uz F. M. Dostojevskog, posebnom čitateljskom poslasticom smatra djela Dževada Karahasana.

POEZIJA VALENTINE NOVKOVIĆ (iz zbirke pjesama “ODGONETKE NEŽNOSTI”, Liberland, 2021.)

PREHODALI

Hajde da učinimo nešto dok
žirafe ne podignu glave, slonovi
repove ne sustignu,
voda ne povuče sa horizonta u koji
smo se jednom zagledali.

Da se unapred vratimo,
gromovi grebene zaobiđu,
slavuji svrake milopoju nauče,
daždevnjaci u susret trsci pohrle
što od nedostatka nežnosti odumire.

Hajde da jednom isprva shvatimo sve
što će ikada biti izrečeno, nalete vetra
što se na nejake obrušavaju, kikot
rovaca koje je tvorac na tamni red osudio.

Da samo budemo mi u odeći od
razumevanja teških jednačina vremena,
u obući koja se kamenjem ispunila da
ne odletimo pre no što je rečeno
pred jednoistinu Svepoznanja.

Sa naramkom sitno prosejane raži koja
će nas na početak vratiti onda kada se
dna dotaknemo, kad drvcetom fosfornim
sve potamnelo olučimo, ako smo zbog toga
svetom prehodali.

***

RAZNEŽENO

U pogledu tvom zaustavljenom
na odbegloj kovrdži iščekivanja
sve apokalipse sveta su obamrle,
karavani s drumovima posvađali
birajući staze do kojih se samo
odlukom može stići.
Neman je ovo na trećem slovu raznežena,
u rukama joj krčazi što će tek
vinu da se poraduju, niska joj pod
grlom kojom ćeš se oprstiti
kad mi se vrata domogneš.
Što se savilo snagom će olistati,
buktinja kad do
stopala nam dosegne.

***

PRETPLATA

Ako treba da te izgubim, neka
to bude u dan pijačni kad trgovci
uspešno maglu prodaju našim
vazda gladnim željama.
Kasna jesen neka bude, sa rojem
uznemirenih osa na svako puce slašću
zadojeno, da se nemiri u vrtloge sliju
onako kako to slikari nikada neće umeti,
ma koliko paleta i boja imali.

Nek bude
kratak poljubac bola u parku preko puta
da će jutro poneko na udvojenost
možda zamirisati. Tog ću dana crveno
obući i cipele sa vrpcom umesto ukrasa;
kosu raspustiti da iz nje sve vilenjake oslobodim
i demona ponekog koji i dalje šapuće:
na samoću si se pretplatila dana onog kad
brzopleto izreče da nema skuta koji bi te
toplinom raskravio.

***

ČUVARI VODE

Mesec žmirkanjem leči
zubobolju zvezda,
ogrtači neba drveće greju.
Ako se jazavci ježevima približe,
ljubav će ekspres lonac maštanja
postati.
Presrećem ti misli o tugu
okačene, očima
psa lutalice svaki tvoj pokušaj
pratim
da se u kućicu stida sakriješ.
Dvoglava je skrivenost noć
koju delimo nad lepezastim
čuvarima vode, bez prozora
i vatrometa, očima caklimo.
Tvoja leđa zauzimaju
prazan prostor čežnje za koju sam
sve do sad meleme tražila.
U vodopadima uplašene
hrabrosti plaču – nikada ih nećemo
doseći.
Snaga je naša u potrebi
da, u očima onog drugog,
pronađemo bolnosti
i ćutanjem ih zalečimo.

***

VALENTINA NOVKOVIĆ diplomirala je na katedri za ruski jezik i književnost. Piše poeziju, kratke priče, bavi se prevođenjem i pisanjem književnih osvrta. Poeziju i prozu je objavljivala u mnogim časopisima: Književne novine, Trag, Književni pregled, Stremljenja, Brankovina, Savremenik, Istok, Balkanske vertikale, elektronskim časopisima Eckermann, Hiperborea, Zvezdani kolodvor i Društvo živih pesnika. Pesme su joj prevođene na ruski, engleski, makedonski, rumunski, uzbečki, azerbejdžanski, korejski i bangla jezik. Dobitnik mnogih priznanja za poeziju i prozu. Objavila tri pesničke knjige Bezvremeno, (Draslar, 2014.) i Kap na suš (Partenon, 2018.), Odgonetke nežnosti (LIberland, 2021.) kao i knjigu priča Dva sata od zbilje (UKS, 2020.)
Urednik je u izdavačkoj kući Liberland. Novinar portala FokusVesti gde su joj sagovornici bili mnogi stvaraoci iz Rusije i bivšeg Sovjetskog Saveza. Za književne prevode dobila je veliki broj nagrada i priznanja. Voditelj redovnog programa biblioteke Milutin Bojić, Razgovor sa pesnikom. Član Udruženja književnika Srbije i saradnik Instituta za dečju književnost. Živi u Beogradu.

PET PJESAMA AMRE MUJEZINOVIĆ IZ ZBIRKE “ZALEĐENI UZDAH”, Lijepa riječ, Tuzla, 2021.

PAZI MINE

U klimatiziranom autu
Na putu prema moru
Sav ozaren
Rastura me u igri
Brojanja tabli
“Pazi mine”
Koju je mene
Naučio moj otac
Prije dvadeset pet godina

***

SAMOĆA

Koliko toga se krije
U poklonjenih
Sedam komada narandže
Za sedam dana gripe
Zna najbolje onaj
Ko ih je morao
Vlastitom rukom
Prinijeti svojim ustima

***

SUSRETI

Dok leđima podupire zid pekare
I deset centi nastrešnice
Zaštitnice od kiše
Očima cilja moj pogled
Treperi
Ne vidi on u meni ženu
Još sekundu grli svu nadu
Pohranjenu u jednu jedinu rečenicu
Do you speak English
A ne vidi da je i moj pogled vezan
Istim lisicama kojim se djeci brani
Da budu to što jesu
Odraslih se već i zvijeri stide
Dok mu pred pekarom hranim nadu
Novčanicom puno sitnijom od naših briga
Zahvaljujem se Bogu što mi ga posla
Da me uvjeri da sam još čovjek.

***

KAO TREPTAJ OKA

Prolila sam vrijeme
I dok sam ga krpom kupila s poda
Nisam shvatila da se razlilo i po njegovoj kosi
I da mu je od njega narasla glava
Ojačao trup
I ogrubio glas
Nijema
Umorne oči odmaram na njemu
Dok prosušenu krpu čvrsto stišćem rukom

***

POZIV

Desi se da me zovneš da dođem.
Ja bih voljela da me zovneš da ostanem.

***

AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. godine u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao profesorica u osnovnim i srednjim školama na području Tuzlanskog kantona.
Godine 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice.
Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica. Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”. Ovo joj je prva knjiga.

PET PJESAMA RAJNE RACZ IZ POETSKOG CIKLUSA “SKRIVENI U REČENICI”

VIŠETOČJE

Zbog tebe bih mogla
ostaviti sve
Otići usred rečenice
I postati nedovršena

Sakrila bih se u slova
Koja rijetko izgovaraš
Samo da budem
Dio tvog vokabulara

Ne moraš me primijetiti
Mi smo se odgojili
Naučili govoriti se
Ja sam te voljela više

Ti si stavljao točku na nas
A ja bih nadopisala
Točka točka točka točka točka
Samo da postoji sutra
………

***

DVOTOČJE

Voljela sam dvotočku
(Samo na tren)
Uspravno koračaš zbijen
U dva epicentra.

Bio si moje prošivene misli
Stanka i udah.
Na kraju rečenice sve ima smisla:
Objasnio si me kroz dvije zjenice.

Sačinjeni smo od istog skupa riječi
Kad te dodirnem –
upio si me u jeziku
Nabrajam rebra kao upravni govor

Ne mogu te pretvoriti u točku
Razvijaš priču – ne ostaješ u njoj
Iza tebe ostaju : riječ, riječ, riječ
Nepomične kao leš.

***

POSTAJEM RIJEČ

Mjesec je noćas izglodana kost

U grlu mi zapinju k, r i h
Slova ne pripadaju
djevojkama koje trče.
Spaljena trava.

Prabaka je posadila kupinu mjesečarku

Riječi su nepomične
Želim biti poput njih
Zapeti nekome u grlu
Rečenica je doživotna kazna.

Mjesečarim u haljini otpornoj na vatru

Prelamam se preko jezika
Bojiš se uzviknuti me.
Zglobovi su zauvijek tihi
Kao krhkost.

Mjesec je noćas znamen na oku.

***

UPITNIK

Iskrivljena kralježnica
Nadvijena nad licem
Kapljica na obrazu:
Tuga kao točka.

dječak na vrhu hrasta
skoči s grebena u more
Priznaj: nisam dobro
Postani hrabar

Dovoljna je riječ da pitaš
Izglačat ću svoje tijelo
Leći pored tvojih nogu
Ispisat ću se kao rečenica

Ljubav je pitanje
Glas se penje prema mjesecu
Zagrljeni kao kraj zagonetke
Skrivamo odgovor

Nakon tebe slijedim ja.
Kraj pretvoren u nastavak.

***

KOSA CRTA

Imam skoliozu
Pretvaram se u svoju baku
Krivim se prema tvom tijelu
Orhideja se naslanja na sunce
Roze kvačice na stabiljci
Knjige ukošeno čekaju na polici
Ne mogu biti uspravna
Jer živim u potkrovlju
Na kraju svakog stiha
Gubim svoju formu
Strofa  ispisana u redu
dvije riječi koje se dijele.
Ti i ja značimo isto:
Pretvaram se u zalazak sunca
Na tvojim obrazima
Protežem se
na dvije vremenske jedinice:
Sumrak koji guta noć.
Ja sam na rubu stoljeća
Slamam ih
I živim u svakom datumu
Na tvom kalendaru.
Ti kosa crta ja
jedno

***

RAJNA RACZ rođena je 1997. godine u Zagrebu. Diplomirala je Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i trenutno je na studentica na Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture  i  na petoj godini Kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ove akademske godine  režirala je svoje dvije profesionalne predstave: Nepoznata iz Seine koja igra na repertoaru Teatra &TD i Patnje mlade Hane za otvaranje festivala Prvi Prozak na Vrh jezika. Bila je asistentica Matiji Ferlinu na europskom projektu Sad sam Matthaus. 
Ove je godine uz to napravila dva ispita na Akademiji dramske umjetnosti: Katastrofu prema novelama Janka Polića Kamova  i  Mačuš i Čavalica nastalu po istoimenom 17stoljetnom spjevu Vlaha Skvadrija.  Trenutno priprema predstavu Mornar prema drami i poeziji Ferdinand Pessoe u koprodukciji umjetničke organizacije Ruper i Teatra ITD koja će imati premijeru u studenom ove godine.
U svojem umjetničkom i znanstvenom radu trenutno se bavi aspektima tijela, traume, percepciji majčinstva, ritualom u izvedbi i katarzom.

NOVA POEZIJA JOVANKE ULJAREVIĆ PAJKIĆ

RITAM TIJELA

žene koje umivaju mrtvace
rade to bez rukavica
izjutra
neometajući smrt da klizi niz dan

na sahrani te drže za ruku
i nježno miluju
kao melem da razmazuju
mirne
oslobođene svakog uticaja

***

OSTAVŠTINA

ovo je mjesec spaljivanja karnevala
krenimo

u centralnom dijelu ormana odijela
iznad šeširi
sa strane do pola iznošene cipele

napuni džepove slamom
veseli ljudi te zovu
i ona vatra
ne
ne obeshrabruj se danas
pred svježnjem dobrih namjera

***

NAŠA STVAR

ne pišem dovoljno patriotski
ne angažujem se oko tekućih problema
ne strijepim za NAŠU stvar

ova planeta
udaljena je 30 000 svjetlosnih godina
od centra mliječnog puta

majušnost naše egzistencije
u centru
mora da iznenađuje

***

PRIBOR ZA JELO

ne pitaj me zašto nekada provedem noć sa Floberom
njegova samoća je tako uzavrela
da me ugrije
bolje od zagrljaja
ili zašto prošetam sa Karverom
kojem svaki detalj je putovanje u daleku prošlost
iz koje na njemu znan način
zatvori krug u sadašnjem trenutku

ima dana koji su za radost
i onih koji je uopšte ne poznaju

nekada je dovoljno
da postaviš pribor za jelo na sto
i da ručamo skupa

***

IZDRŽI SRCE

prste koji se tresu
mrvljenje zuba
zgužvanost u grudima
izdrži srce
smušenu prostotu
nepokor budi
izdrži
nebiranost
neprimjerenost
netraženost
nesmotrenost
neželjenost
nepodobnost
svu protivnost tvojem ritmu
izdrži srce
najjače stegni
šta je od vilice ostalo
i kad je dosta
glasno pukni

***

JOVANKA ULJAREVIĆ PAJKIĆ rođena je 13. 1. 1979. u Kotoru, CG. Završila je studije filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Objavila je zbirke poezije:
“Prije muva” (Podgorica, 2000),
“Maskenbal proteza“ (Podgorica, 2003),
“V sandalih iz smole“ (Ljubljana, 2007),
“U sandalama od smole“ (Podgorica, 2007),
“Stanovanje” (Podgorica, 2010).

Radovi su joj prevođeni na slovenački, makedonski, engleski, poljski, italijanski, ruski, njemački i albanski jezik.

Bavi se poslovnom primjenom informacionih tehnologija, rekreativno borilačkim sportovima. I dalje piše jednakim ritmom.

književna premijera: ROMAN MILANA ZAGORCA “PRIJATELJICE, VARALICE I VATRENI STARCI”, Studio TiM, Rijeka, 7/2021, ulomak

POKVARENI MARKIZ ZANCHI I POTONULO BLAGO

“Moram vam pokazati nešto što sam našao u brodu”, sada će Luka.

Iako je već prošla ponoć, Doriana i Filipa još nije bilo, na što je Dunja još jednom zaključila – šupci.

U ovoj se alkoholom i dimom nabijenoj atmosferi pomalo osjećala potreba da se promijeni temu. Luka je očigledno to znao dobro napraviti, unatoč činjenici da su mu zabavljačke i plesne sposobnosti bile jednake ili približne nuli.

Ninu i Niku je onaj divlji ples umorio, a Sari i Dunji je dobro došla promjena. Ivan se izvalio na kauč. Sada ne samo što mu se vidio goli trbuh već i dlakavo dupe, a za što ga očito nije bilo nimalo briga.

“Kada sam donio brod, najprije sam mu skinuo palubu. Nemam pojma zašto, očekivao sam nešto skriveno u njemu. Ali unutra su bili samo neki natpisi.”

Djevojke su na fotkama pogledale te natpise na unutrašnjim stranama broda. Bilo je to neko čudno pismo, više kao neki hijeroglifi ispisani crnom i crvenom tintom. Ni Dunja ni Nika to nisu raspoznavale.

“Iste sam grafite primijetio po šumi, tu oko grada, od Kastva do Drenove, Rujevice i Vežice”, nastavi pokazivati druge slike. “Pogledajte, ovo smo Ivan i ja snimili zadnjih nekoliko tjedna.”

Na fotografijama i videima bile su crvene, žute i zelene točke; oko u trokutu iz kojeg su se slijevale zrake ili suze; kvadrati u kojima i iznad kojih su bile označene točke i otvorene osmice; svjetlo koje je izgledalo kao žarulja, a čije su zrake dopirale do ljudi; drvo ispod čijeg je korijena zmija izlazila i kretala se iznad i ispod pojava nalik ljudima; zatim isti takvi mrtvi ljudi probodeni kopljima i strijelama, razbacani na sve strane.

“Ovo je jako neobično”, sada će Nika. “Izgledaju kao neki crteži pećinskih ljudi, a vidi se da je novo. Ovo je crtano sprejem.”

“Da, sigurno nam žele reći kako trebamo grliti stabla”, zajedljivo će Dunja.

“Kako god”, ubaci se Luka, “ovo nešto znači, a ja ću otkriti što. Osim toga, zaboravio sam reći, što je mjesto nedostupnije, to je više ovakvih crteža. Mislim da sve to ima neku poruku. Također je pitanje tko nam to želi reći.”

“A što? Tko?” upita Nika.

“Nemam pojma, ali nešto važno.”

“Da, da, a sve su to stvorili Ancient Aliensi i Giorgio Tsoukalos”, dobaci Sara.

“Mislim da nije tako neozbiljno”, odgovori Luka.

Sara je zacoktala jer je mislila da će Luka razumjeti šalu.

“Ali nije ni jako ozbiljno”, doda Ivan koji se odjednom razbudio. “Moja je pretpostavka da ovo pišu ljudi usred ove pandemije. Nije riječ ni o kakvim starim zapisima ni o nečemu jako ozbiljnom, ali kao da se radi o nekoj vrsti moderne magije kojom se želi odagnati ova pošast.”

Djevojke nisu baš razumjele kako bi to neki grafiti na stijenama mogli odagnati virus Covid-19, no Ivan odmah doda:

“Tradicionalno su ljudi mislili da se nekim činima, a koji u sebi imaju nešto magično, može odagnati nevolja. Primjerice, čitali su znakove u prirodi, ali su i prinosili žrtve, stavljali su križeve i stupove, gradili zavjetne hramove. Pandemija samo pojačava taj iracionalni dio u ljudima. Čak mislim da su ovo radili neki konceptualci koji na neki način žele obilježiti svoje vrijeme.”

“Da, ali ovo fakat izgleda kao iz one emisije Ancient Aliens. Nisam se uopće šalila”, kaže Sara.

“Znaš onaj mem”, upita Ivan Saru, “zašto Giorgio Tsoukalos ima onako postojani gel u kosi?”

“Nemam pojma, možda sperma Ancient Aliensa”, lupne Sara.

“Bingo!” odgovori Ivan. “A znaš ono njegovo, zašto su sagrađene piramide?”

“Pa normalno”, kaže Sara, “nemam pojma zašto, ali sigurno su ih sagradili Ancient Aliensi.”

Fore su bile smiješne samo njima dvoma, dok ih drugi nisu baš previše pratili.

“Ima jedno pravilo”, nastavi sada ozbiljnije Ivan, “kada su teža vremena, počinjemo vjerovati u magiju koja će nešto ukloniti. Nemamo objašnjenje pa pripišemo to, primjerice, masonima, Marsovcima i tko zna kome i tražimo od njih milost koja će nas poštedjeti zla.”

Ovo što je govorio Luka imalo je smisla.

“Zapravo smo Luka i ja odlučili napraviti jedan mockumentary*”, opali Ivan kao iz topa.

Nika i Dunja su odmah shvatile o čemu se radi.

Drugi su gledali.

Mocku what the fuck?” upita Sara.

“To je dokumentarac koji ismijava neke ljude ili pojave”, kratko pojasni Ivan. “Želio bih da to izgleda kao neka naša potraga za smislom tih grafita, a sve povezano s pandemijom, uz, naravno, masu intervjua. Čak ne ni mockumentary, nego možda i neki poluigrani film koji bi djelovao kao dokumentarac, snimljen na najbanalniji mogući način, bez neke velike pretencioznosti.”

Ova je priča ipak zainteresirala Saru.

“Moramo razviti scenarij, a za to nam je potrebna prava priča”, nastavi Ivan.

“Ispričat ću vam malo pozadinu”, kaže Luka. “Ima jedna prastara priča, a na to me podsjetio upravo ovaj jedrenjak. On je iz 19. stoljeća i zapravo nije toliko star. Ovdje se radi o priči koja je još starija i seže u 17. stoljeće.”

I Nika je sve pažljivije slušala.

“Tada negdje je otok Sveti Marko pripadao Veneciji. Bio je granična utvrda i na njemu su se, gore u tvrđavi, izmjenjivali kapetani. Svi su od reda bili zaduženi kako bi spriječili prodor uskoka na Kvarner, no stvari nisu bile baš takve kakve su se činile. Kapetani su često baš u dogovoru s uskocima ubirali svoj porez. Znamo da su uskoci pljačkali sve živo. I nije baš da su bili, primjerice, samo za Austriju, a protiv Venecije. Naravno, mogli su proći samo ako bi platili u zlatu kapetanu Svetog Marka koji je pak sve dijelio sa svojom posadom. Zato ih je Venecija brzo izmjenjivala. Ali početkom 17. stoljeća stvari su se malo zakomplicirale, jer su obje strane, i Austrija i Venecija, smatrale da se radi o nebitnom graničnom otoku. Uskoci su pljačkali, kapetani, kao, branili mletački teritorij, a u stvari bili korumpirani do boli. Najgori od svih je bio neki markiz Zanchi. Tamo je u biti i bio poslan po kazni.”

“Čekaj, kakve to veze ima s ovim grafitima i pandemijom?” prekine ga Nika.

“Vidjet ćeš”, odgovori joj kratko Luka i nakon kratke stanke nastavi: “Taj je Zanchi obećao da će propustiti cijeli tovar zlata jedne uskočke galije, ali samo uz jedan jedini uvjet – da stanu na Svetom Marku gdje će ih najesti i napiti, ali su dužni predati mu žene koje su oteli na kopnu, a potom ih pušta dalje sa zlatom”, nastavi Luka. “Nakon što su prišli otoku, Zanchi im je obećao siguran vez u jednoj dubokoj spilji koja se danas ne vidi, ali ima ulaz odozgo s otoka, ne znam točno gdje, o tome ćemo se raspitati. Znam samo da nije ona Galeblja spilja. Dakle, Zanchi ju je eksplozivom srušio i cijeli brod, zajedno s posadom, zarobio unutra. Ne moram reći da su uskoci pljačkali bez prevelike razlike i po austrijskim zemljama s kojima su, kao, bili saveznici. Dakle, žene su bile ove naše, iz austrijskih krajeva, a Zanchi je svojoj posadi obećao jako dobru zabavu te nevjerojatno dobru nagradu u zlatu. Najprije je sa svojom posadom pobio sve uskoke, a onda im je, onako pijanima, predao sve žene.”

“Mislim, odvratno!” uzvikne Sara. “Ovo je za mene, ono, baš Me2.”

“Kakav Me2 u 17. stoljeću?” odgovori Ivan. “Znaš li ti kakva su to bila vremena?”

“Mogli su se eventualno žaliti austrijskim vlastima, ali njih nije bilo briga koliko je lokalnih žena oteto i predano pijanim, korumpiranim polurazbojnicima na osamljenom graničnom otoku”, doda Ivan. “Osim toga, Austrija i Venecija su toga trena bile gotovo pa saveznice. Bila je još i jedna gora situacija. Tada se opet pojavila kuga i briga je bila nešto puno veće i ozbiljnije od dvadeset ili trideset zlostavljanih žena i hrpetine zlata.”

“Ne mijenja ništa na stvari. Odvratno!” doda sad i Nika. “Oteo je žene, djevojke i djevojčice! Odvratno, ali baš odvratno!”

“Okej, Zanchi je zaista bio odvratan tip. No, tada je napravio nešto još luđe. Dakle, osim što je oteo brod pun blaga, predao žene razularenoj bagri, a prethodno pobio cijelu uskočku posadu, kada su se ovi dobro iznapijali, sa svojih je pet najodanijih plaćenika pobio i pijani ostatak vlastite posade skupa s otetim ženama. Nakon par tjedana javio je u Veneciju da su svi pomrli od kuge i da su tijela spaljena. Nikako nije mogao iznijeti blago koje je dijelio s malom nekolicinom – jednostavno bilo je preteško i nedostupno – pa je odlučio pričekati. Prikrio se preko puta otoka, na tada pusti kraj oko današnje Grabrovice, i namjeravao kasnije doći s novom posadom pa polako, kada se sve pomalo zaboravi, iznijeti sve blago. Ali karma is a bitch. Po povratku u Veneciju već je bio zaražen kugom koju je prije toga raširio i među rijetkim stanovništvom Grabrovice koje je umiralo kao muhe. U međuvremenu su ljudi počeli umirati i u samoj Veneciji, iako je postojala čak i kontrola vlasti kako se takvo što ne bi dogodilo. Tako markiz nikad nije uspio pokupiti svoje blago, a sva mu je posada, uključivši i njega, na kraju pomrla od bubonske kuge te je navodno pokopana u zajedničkoj grobnici. Sigurno nije u Santa Maria della Salute. By the way, mislim da je ta crkva sagrađena baš kao zavjetni hram za vrijeme te epidemije. Mrtve od kuge se pokopavalo isključivo u zajedničkim jamama. Njegov drugi brat, valjda jednako pokvaren kao i on, bio je isto po kazni poslan na otok Sveti Andrija. Ali to je druga priča, jednako čudna, pokvarena i jednako zanimljiva. Potomci ove linije sa Svetog Andrije postoje još i danas. Cijela je ta loza jako čudna, ali nisam se nikada njima bavio.”

“Ovo je fakat odvratna priča”, zaključi Nina.

“E sad, odonda do danas širi se legenda o basnoslovnom blagu na otoku. Bilo je i drugih priča, ali ova je nekako najlogičnija. Postoji čak i u pučkom sjećanju pa možda ne bi bilo loše da se napravi jedno malo terensko istraživanje…” predloži Ivan.

“A mještani su, da bi se obranili od pošasti, bilo da je riječ o pljački ili bolesti, pa čak i ratu, radili razne stvari. Između ostalog, prinosili su žrtve ili ostavljali te čudne znakove – grafite, ili obilježavali mjesta nekim oznakama koje su u biti služile za zaštitu od uroka”, kaže Luka i dovrši: “Tu je veza s ovim današnjim grafitima.”

“Hoćeš li nam nakon ovog uvoda predložiti potragu za blagom?” napokon će Dunja.

“Da!” kaže Luka. “Iako ne vjerujem da ćemo nešto naći. Mnogi su već tražili, ali nikada ništa nisu našli. To sve izgleda tako davno, a u zapisima je puno toga iskrivljeno ili krivo interpretirano. Ali pokušajmo uhvatiti glavnu nit priče. A možda nađemo i zlato. Ne bitcoine nego pravo zlato… A neka intuicija mi kaže da sve to ima i veze s ovim grafitima: kuga, pošast, karantena, bolest, nečuvena pljačka i, ono najbitnije, način kako se nositi s time. Možda baš magijom, ali sve u nekom novom kontekstu.”

“Mislim da bi to mogao biti prilično zanimljiv film”, doda Ivan. “Puno stvari ne znamo, nemamo pojma skoro ni o čemu, ali neka nam ovaj brod bude prvi trag. Pa ćemo vidjeti kako dalje. Možda je i ta baba još živa, mislim na onu koja je ostavila maketu jedrenjaka u antikvarijatu…”

Bilo je prošlo četiri sata ujutro kada su se na vratima pojavili Dorian i Filip.

“Ah, dečki, prošao party”, kaže im Luka. “Ali neka vam cure ispričaju o čemu smo razgovarali. Pa ako vas zanima, pridružite nam se.”

“A ima što još za pojesti i popiti?” upita već jako pijani Dorian.

“Ima, još je nešto ostalo”, kaže Luka.

Djevojke su već bile spremne za odlazak kući, no pričekale su dok ova dvojica nisu pojela ohlađene ostatke pizze i popila po pivo.

“Onda, hoćete da vas ja prebacim doma ili idete taksijem?” upita Luka.

“Ja sam autom”, mahao je Dorian ključevima očeva auta.

“Ne mislim da si baš za vožnju”, odgovori Luka gledajući ga.

“Pomoći ću ti da urediš stan”, kaže Nina.

Pridružila joj se i Nika.

“Hvala, može, iako nije tako strašno. Dočekat ćemo jutro, popiti kavu zajedno i urediti stan. Vikend je vrijeme za spavanje, zar ne?” kaže Luka. “Dakle, koga vozim kući?”

Javile su se Sara i Dunja, ali su ubrzo povukle ruke.

“Jebi ga, i ja želim tu zajedničku kavu, to obožavam. Lako ću spavati”, kaže Dunja. “I pliz, može sada bez ovog tvog hipsteraja od muzike? Ili barem malo tišine?”

“Baš me briga”, odgovori nehajno Luka.

Iako nevoljko, a ponajprije zbog Dunje, od odlaska je odustala i Sara.

Okej, ostajem i ja. Ovo ćemo srediti tip-top. Samo kave, kave mi daj”, kaže.

Za to su vrijeme Dorian i Filip već zaspali na kaučevima.

“Klasika! Kao, nešto drugo smo mogli i očekivati? Okrenu se, prdnu i zaspu”, posprdno će Dunja.

Luka se povukao u jednu od šest soba iz kojih se sada čulo samo brutalno hrkanje.

***

MILAN ZAGORAC rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.
Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo. Od 1997. godine objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu.
Objavio je sljedeće knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002.), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010.), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016.), Noćni ekspres (proza, 2017.) Kralj ribar (roman, 2020.) te Car Edgar i razvrstavanje otpada (slikovnica, 2019.).
Sa suprugom i sinom živi u Rijeci.

NOVE PJESME SOFIJE ŽIVKOVIĆ (iz poetskog ciklusa “Maskenbal mrtvih na zelenom nebu”)

CLARIDAD, THIEVERY CORPORATION

Dok traje muzika pomišljam:
nečje ruke, ramena, ukupan habitus,
a oni iščezavaju, klize niz spektar zvuka,
na njihovo mesto dolazi drugo telo,
i dalje pokušavam da rekapituliram tu pesmu,
da vratim ono što je u njoj bilo smešteno,
ali ipak kažem: ovde u njoj je sada neko drugi,

i to bude kao veliko
oslobađanje od lepote koja me je varala
sa talogom Zemljine teže, sa truleži mora, sa mrtvima,

tako muzika regeneriše predele u nama,
uvodi nova lica u zvuk i ona potiskuju
ona stara, i ponovo kažem:
nečije ruke, ramena, ukupan habitus,
nežni mrak, svilene priče, čitav grad kiša
,
i ne nalazim to u jasnoći te pesme,
samo orgazmično jako čujem:

da, ovde u ovoj muzici sada je neko drugi,
neko kog sam zapravo sve vreme čekala,
dok sam u pravim pesmama
prepoznavala potpuno pogrešna tela,
i gradove. Gradove zelenih reka
.

***

RITER, ANĐEO I SMRT

Nemoj da uhodiš mrtve,
Rekao mi je riter u azurno plavom,
Nemoj da objašnjavaš mrtvima,
Oni ne shvataju da im želiš mir,
Oni se uplaše kad im pokažeš znake života,
Oni ne vide boje,
Ili ih vide prenaglašeno do slepila,

Riter je stajao pored mene
I voleo me više nego živi što vole život
A mrtvi praznu sintaksu ćutanja,
Stajao je sa mnom na kapiji grada šumskih vila,
Na reci zaboravljanja,
I ja sam htela da pođem za lađarem
Što prevozio je na drugu stranu obale,
Tamo gde danju stanuju duhovi ukletih kuća
A noću se pomame i onda
Ja poverujem da je u pitanju strast,
A to samo plešu uznemirene duše,
Najlepši valcer plešu, pa naša tela
Misle da su uzbuđena, čak i da su večna,
Krenula sam za lađarem našte srca,
Ne plovi za mrtvima,
Pusti ih da počivaju u nemiru,
Pusti ih da veruju da su živi
,
Rekao mi je i lađar u crnom,

Anđeo što sleteo je na prozor
Poslao mi je poljubac,
A potom se pretvorio u mermernu statuu
Pao, i razbio se u paramparčad.

***

ISPRAŽNJENA SOBA

U toj sobi skladištiš važne trenutke zabluda,
Tromih pokušaja da uhvatiš sreću,
Ali
Nije zgoreg podsetiti se šta je sve moglo biti
Da smrt nije pobedila,

Smišljaš stalno nove puteve,
Stranputice,
Prema meni a ne polaziš nikada,
Ne smeš od senki,
Ne smeš od sopstvenih košmara,
I lojalnosti prema njima,

Znaš da ako li dođeš,
Sveske će biti pročitane,
Zauvek raskrinkane tajne seoba,
A možda će i mrtvi oživeti
I tek tada će nastati metež,
Neće se više znati ko je životvoran,
Ko samrtan, da li je proleće ili pozna jesen,
Imamo li vremena za još jedan razgovor
O pripajanju teritorije jednog tela
Drugom, i obrnuto,

Opasno je pustiti da te sveske budu pročitane,
Što pre se mora isprazniti ta soba.

***

POVEST JEDNOG TRGA

Između mene i te kuće
sve smrti su se isprečile,
noći su počinjale u podne,
zatim su između nas posadili
jezero sa labudovima,
koji su svakako pevali neprekidno
nevini kao bistra voda,

na rubu grada umesto reke i ušća
postavili su mrtvaju,
i stabla su se lomila dok još niču,
nastala je velika suša
i uništila endemske vrste rastinja,

Pitaš se otkud onaj breg usred ravnice?
To je bunker od nabacane zemlje
zatrpan mrtvim vojnicima koji su nam došli u pomoć,
podsećam te na njihove odvažne juriše
i njihovu veru u pobedu ,
došli su da nas otmu
od strašnih glasova iz košmara
a uspeli su samo da izgube život:
pokopani su tu zajedno sa kurtizanama
i ubicama i beskućnicima,
zamisli kako nedostojno smo ih ispratili,

Za njihovo mučeništvo
niko sem nas ne zna,
niti iko ikada treba da sazna jer
oni nisu želeli da budu heroji,
oni su želeli da nas spasu i odu,

no u zasedi smrt ih je sačekala
ispred kapija tvoje kuće,
prepoznala sam je po osobinama
I pre nego što su poginuli na tom pragu:
Jedina je ona tako neumoljiva,
Jedina je ona tako samouverena,
I ona jedina nema osećaj za meru,
I ne poznaje kodekse posvećenosti,

Sve smrti su se između nas isprečile,
i neke za koje nisam ni znala da postoje.

***

VREMENSKA RAVAN NA/ESTAJANJA

Juče je neko umro,
Napokon je, i sasvim naprasno, kucnuo čas
Sa bogatih zvona Preobraženske crkve,

Ništavilo ima svoju jasnu konfiguraciju
I zauzima zapreminu veću od naših snova,

U tom prostoru, neko je umro bez jecaja,
Dostojanstveno, sasvim drugačije od onoga
Kako je živeo, taj neko imao je sneg-belo, vedro ime
A sada nosi bezimenu tablu sa godinom,

U nigdinu je poneo grimizne zalaske i ušća,
Noćna buncanja i svoju beskrajno duboku
kuću na leđima, sopstveni odjek i odsjaj,
I obeznačio mirise, odao prosjacima alfabet
Kojim se sporazumevao sa višim silama
U meni, uzrok neophodnosti te smrti – nepoznat mi je,
Ali svako jutro kad ustanem ja znam
Da ga nigde na svetu više nema i da ga ne želim ni stvoriti,

To samoubistvo smisla koje je počinio
Ravno je silovanju šumskih vila koje su rađale našu decu,
ili zaboravljanju pesme koja nam je jednom spasila život,

Narandžasta žega oglašava početak jula,
Moj voz stoji na svetlosti Venere,
Negde na drugom kraju sveta vozove osvetljava mesečina,

Ništa ne može da promeni tu činjenicu o smrti,
To se desi jedanput i nikada više,
Repeticija je moguća samo za život,

Ali ti, što čekaš da moj voz dođe,
Ti svojom živim smehom na tuđem jeziku
Popravljaš klimatske prilike
U mojim predelima gde juče je neko umro,
Posle višegodišnje agonije sa nežnošću,
Posle neuspešnog pregovaranja sa čistotom,
Posle premišljanja.

***

SOFIJA ŽIVKOVIĆ diplomirala je srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu, boravila na više uglednih rezidencijalnih stipendija za pisce i prevodioce (Nemačka, Švajcarska, više puta Austrija), autorka je tri knjige poezije (od kojih jednu kraću u prevodu na nemački, Aramo Edition, Beč) i jedne knjige flanerske proze. Osnivačica je izdavačke kuće No Rules (norulespublishing.com).
Njena poslednja knjiga, Uri Leser je čekao, bila je u izboru za nagradu Branko Miljković 2021, a pojedine pesme iz te knjige učestvuju na izložbi ovog berlinskog slikara, u prevodu na nemački jezik.
Živi u Beogradu, rado pati za Bečom i Madridom, a ni odlasci u Dubai joj ne smetaju.