Biće noć slomljena u zoru, ključevi će se ljuljati kao pahulje snega, a vrata će se otvoriti kao da savijaš zavesu!
II
Jednom će svi grobovi zazeleneti, crna će ostati samo čekaonica, pesma koju je vetar poneo kao amanet ostaje da lebdi.
III
Najpre beše reč. Potom su došle planine da donesu melodiju vetra. U liftu, gde je označen sprat 13, samo je jedan prolazni zid, liči na nadgrobni kamen, epitaf mu je ukradeni grafit. Pročitaj: „Svuda si i nigde.“
Potom se čuje jedan tih, prigušen glas Džona Lenona: „Dajmo šansu miru!“
U sky restoranu, prosedi rokeri piju gorke kafe. Sede sa ženama u zagrljaju. Čini im se da su izgubili rat i da više nema ko da umre za mir!
Jesen ’26
***
I
Ka me qenë natë e thyher n’ag, çelsat kanë mu lëkund si fjolla bore, e dera ka me u hap si me lakue perden!
II
Tan varret dikur bahen jeshile, e zezë mbetet sallë pritja, kangën që e mori era amanet rri pezull.
III
Së pari ishte fjala. Më pas erdhën malet me prue melodinë e erës. Në ashensorin ku shenohet kati 13 ka vetëm një murë kalues, duket gur varri, epitaf ka një grafit të vjedhur. Lexo: “Je gjithëkund dhe askund.” Më pas një zë i të i mekur vie i John Lennon: “Jepi shancë paqes!” Në sky restaurant, rokerët e thinjur pinë kafet e hidhura. Rrinë me gra të përqafuar U duket se kanë humbur luftën dhe s’ka kush më të vdesë për paqen!
Vjeshtë ’26
_____________________________________
XHEVAT LATIFI (1968) je sociolog i publicist s Kosova. Završio je poslijediplomski studij sociologije (MSc) i ima dugogodišnje iskustvo u području novinarstva, medija i javnog komuniciranja. Bio je i predsjednik Neovisne komisije za medije (KPM) na Kosovu. U svom profesionalnom radu bavio se javnom diplomacijom, medijima i kulturnim pitanjima. Dobitnik je više književnih nagrada; njegove su pjesme prevedene na više jezika i objavljene u različitim antologijama.
Snježne lisice grebale su parket bijelim šapama. Trčale su stanom kao da se utrkuju ili igraju lovice. Svakog trena činilo se da ih je sve više, vjerojatno su rasle iz zrnaca prašine. Prostorije su se punile polarnim krznom sve dok životinje nisu zavladale svakim kutkom. Sjedile su na policama za knjige i na kuhinjskom stolu, ležale u kadi i na krevetima, pile vodu iz zahodske školjke, pojele svu hranu iz frižidera i sa špareta, zavukle njušku u svaku teglicu s cvijećem. Netko je zvonio i kucao na vratima. Polarne lisice počnu cviliti, kričati, plakati. Nastala je nesnosna buka. Lovro se pokuša provući kroz tu gužvu bijelih kitnjastih repova i otvoriti vrata, no zvuk grebanja po parketu toliko ga je smetao da je prekrio uši i pobjegao na balkon. Teško dišući zaustavi se na rubu balkona s kojeg je nestala ograda. Zamalo je pao i nestao u crnoj prosinačkoj kiši.
Strah od pada probudi ga u mokroj postelji. Opet se sav preznojio, trebao bi se presvući i promijeniti posteljinu. Ležao je na leđima pokušavajući se smiriti pa se prisjeti da nije sam u stanu, no više nije bio siguran je li sanjao i Rokov dolazak. Vlažnom rukom posegne za mobitelom da sazna koliko je sati. Tek je dva i četrdeset. Mora se naspavati jer radi jutarnju smjenu u knjižari. Čekaju ga računi, police, knjige u plastičnim omotima, nekoliko crnih kava, prodorna svjetla trgovačkog centra, naporna glazba koja trešti zvučnicima i kupci koji traže tekstove o zdravoj prehrani, ispravnom odgoju djeteta, uzgoju biljaka u mračnim stanovima i osvještavanju obiteljskih trauma. Već je zaboravio kako je osjećati strast prema dobroj književnosti ili društveno-humanističkim istraživanjima kojima se nekada bavio. Sve znanstvene radove kojima je pokušavao promijeniti skučen svijet oko sebe odavno je bacio u koš za smeće. I sam se čudio koliko je sad, s dvadeset šest godina, drugačiji od onog nadobudnog studenta koji je dane provodio u knjižnici, a večeri u kafiću raspravljajući s kolegama o svemu što su upijali tih živahnih godina.
I dok je razmišljao o trncima prošlosti, najednom začuje zvukove slične grebanju noktima po parketu. Pogleda u strop shvativši da ti čudni zvukovi dolaze iz stana iznad njega. No gore već godinama nitko ne živi, podsjeti se. Grebanje se pretvorilo u lupkanje, postajalo je sve glasnije i glasnije. Najednom su stotine šapa trčeći udarale po parketu.
„Lovro?“ začuje se prestrašeni šapat iz tame dnevnog boravka koji je bio nasuprot spavaće sobe.
„Roko?“
„Koji vrag je to? Jel sam ja lud?“
„Snježne lisice se igraju lovice.“
„Daj, prestani! Jel trebamo gore? Možda su ti susjedi poludjeli? Možda se tuku?“
„Spavaj, to su samo lisice koje se pokušavaju vratiti na sjever.“
Taman kad je Lovro pomislio da je Rok možda u pravu i da bi trebali ustati i poći na drugi kat provjeriti što se događa, nastane tišina. Polarne lisice ponovno su postale oblak bijele prašine. Proguta slinu i obriše znoj s čela. Ne može ležati mokar u krevetu, mora se barem presvući u hladnom mraku. Nije mu bilo jasno kako se toliko oznojio kad je u stanu bilo izrazito hladno. Već danima je slušao na radiju i čitao u vijestima kako se na sjeveru zemlje približava hladna zima kakvu nismo osjetili već godinama. Naravno, ni Lovro ni Rok, kao ni drugi stanovnici između Mure i Medvednice, između Drave i Save, između Sutle i Dunava, između Kupe i Une, između Mrežnice i Učke, nisu očekivali da će to biti najhladnija zima otkad su Iliri, Grci, Rimljani, Kelti i Slaveni naselili te prostore.
Rok je ponovno zaspao. Lovro je, presvlačeći majicu i bokserice, slušao kako ovaj hrče i mljacka u snu. Debeljuškasta mačka hodala je teškim koracima po hodniku, vjerojatno je čula da se netko probudio i sad se nadala da je vrijeme poslastica. Bilo je strašno hladno, pa Lovro upali plinsku peć, što inače nikad nije radio noću. U tami rukama potraži mobitel kako bi vidio kolika je vani temperatura – začuđeno pročita naglas: „Minus sedam.“ Zatim pođe do prozora, malčice podigne roletu da vidi pada li zaista snijeg kako su napisali maleni vilenjaci iz sveznajućeg mobilnog uređaja. Ulica je bila obasjana usamljenom uličnom lampom, u daljini su treperila svjetla vlakova s teretnim vagonima – spuštali su se prema toplijim južnim krajevima. Pod tim blagim umornim svjetlima lepršale su prve snježne pahulje. Bio je to početak najhladnije i najsnježnije zime u povijesti europskog kontinenta.
***
subota, 4. siječnja 2025.
Probudilo ga je Rokovo glasno roktavo hrkanje. Prije nego što je otvorio oči, Lovro pod prstima osjeti nešto grubo, poput dlačica na četki. Njihali su se, drmusali se lijevo-desno, gore-dolje, lijevo-desno, gore-dolje – kao u kočiji koja vozi šumskim putom. Sporo je otvarao oči bojeći se onoga što će vidjeti. Ležali su na tamnom debelom krznu. Još uvijek pada snijeg i još uvijek je mračno, dan je tek u žućkastim i plavičastim povojima, zora se polako uzdiže nad brežuljcima, pomisli Lovro zabrinuto.
Bojažljivo okrene pogled ulijevo i shvati da leže na živom stvorenju koje se nekamo kreće. Na leđima ih nosi ogromna, snažna medvjedica, velika kao gora. Čuje kako golema životinja dašće pritisnuta teškim teretom, sporo postavljajući šapu za šapom ispred sebe. Boji se pomaknuti ili probuditi Roka. Hladan snijeg dodiruje mu stopala, pa ih pokuša malčice podići, trudeći se ne uznemiriti obremenjenu zvijer. Ne sjeća se kako su dospjeli na ta krznena pleća. Bezbroj pitanja rojilo mu se glavom, no bio je već previše gladan i umoran da bi se zaista mogao brinuti. Prepustio se neobičnom prijevoznom sredstvu koje ih možda vodi u svoj topli brlog ili u svoju vlažnu gubicu. Prste je zarinuo dublje u smeđu medvjeđu dlaku – tražeći mekani nježni sloj uz kožu. Napokon prestaje osjećati hladnoću.
Nitko ne zna koliko su dugo tako sneno putovali. Povremeno bi se jedan od njih probudio i začudio se što ih velika medvjedica i dalje nosi, no odmah bi zatim ponovno zagnjurili lica i ruke dublje u njeno krzno. Nisu prozborili ni riječi kako ju ne bi uznemirili. Tromim, teškim korakom probijala se kroz visoke nanose snijega, povremeno rušeći posljednje ostatke nekoć moćnih snjegovića, ulazeći u nečije vrtove i dvorišta gdje bi nagazila na neku zaboravljenu igračku ili lopatu, šuljajući se kroz šumarke i grmlje u kojima su se skrivale šutljive ptičice. Pokraj medvjedice s dvama uspavanim mladićima prolazile su skupine dječaka obučenih u vojnička odijela, starice na metlama koje prevoze naftu u kositrenim kotlovima, prestravljeni učitelji s torbama u kojima gore udžbenici iz povijesti i zemljopisa, krda mršavih konja, kuje koje u njuški nose gladne štence, visoki muškarci u crnim haljama koji mašu sjekirama i križevima, mokra močvarna stvorenja s ribljim očima koja u lijevoj šaci drže luč. Prolazili su prestrašeni i razjareni, bježeći od nekoga ili nečega, tražeći spas u snježnim hostijama. Medvjedica se nije obazirala na njih.
Vodi nas do Lovrekovog stana, pretpostavio je Rok ugledavši trešnjevačke ulice. Nekoć su mu ti krovovi nalikovali smežuranim korama krumpira, a sad su se protezali kao nizovi bijelih ogrlica.
______________________________________________
JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. Odrastao je i školovao se u Donjoj Stubici i Zaboku. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za djecu i mlade napisao je kratki roman Hahari na dnu mulja (Mala zvona, 2022.) te slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.) i Lipa, kokoš i pravica (Mala zvona, 2026.). Objavio je zbirke poezije Junaci i zmajevi u zalasku (Mala zvona, 2022.), Dječak pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023.), Doba beskorisnih umnjaka (HDP, 2024.), Rukovet noćnih putovanja (Mala zvona, 2025.). Zbirka pjesama Dječak pred žetvu osvojila je nagrade „Na vrh jezika“, „Zvonko Milković“ i „Mali Kvirin“. Knjiga Doba beskorisnih umnjaka uvrštena je na širi popis regionalnog književnog izbora „Štefica Cvek“ 2025. Sudjelovao je na nekoliko književnih festivala te je boravio na književnim rezidencijama „Poemma“ u Hvaru i „Odisejevo utočište“ u Grčkoj. Kratke priče i pjesme objavljuje u raznim časopisima i zbornicima. Roman Krastice objavljen je u srpnju 2026. (Mozaik knjiga).
Snalažljivi se snašli, klize kroz poredak, prave kule i penju se na njih, kao sluz ili gliste posle kiše smrti i bede izlaze na površinu.
A ti pišeš pesme.
Bacaju bombe, krize, otkaze i pretnje. Bacaju koske kada uskomešaju se mase, pa se onda dugo smeju i nazdravljaju sebi u naše ime.
A ti pišeš pesme.
Da si bar oteo od brata, da si se bar dala moćniku, o bar da si druga prodao, onom što nema i to malo oteo, onog jadnog više tlačio, ovoga slepca bar malo gazio, da si bar…
Ali ne, ti i dalje pišeš pesme.
Proklinje te bližnji pas jer ujesti nema za šta. Proklinju te otac, majka, žena, deca, muž i svet, što ne pričaš sa sadašnjošću pokorno i ponizno,
što sa večnošću si na ti i osmeh ti niče više nego što sme, dok pišeš bez tržišne vrednosti, dok živiš bez tržišne vrednosti, sve te pesme bez tržišne vrednosti.
***
NOĆ
Srce ima previše otkucaja za ovako male korake koji rosu neće pretvoriti u more. Na kraju dana nisu modrice, tahikardija, bol i strah. Na kraju dana je uvek noć. Ali u toj noći živi i san, a posle nje je uvek jutro i nove oči vlažne i tople, oči snage na barikadama, oči zore posle noći i sna, oči dana, pred novu noć.
***
KOD BREHTA
Brehtova kuća u Berlinu sada je muzej čije radno vreme ne postoji na netu. Ljudi prolaze pokraj njega a da ga i ne primete, nedaleko od trotoara sa rečima Roze Luksemburg. Nemačka je uspela u svom naumu, Brehtov muzej postoji ali je gotovo nevidljiv. Samo smo mi zadrti Balkanci ušli u njega ovog meseca, pa nam je kustoskinja nasmejano pričala o njegovoj ženi i njenom cveću, poreklu kuhinjskog posuđa, velikim scenama i brzim automobilima. Potom se izvinjavala zbog biblioteke u kojoj je mogla opravdati nacističku literaturu ali ne i sve te knjige Staljina, Maoa i Marksa. Sa prozora koji gleda na Hegelov grob, na koji posetioci iz nekog razloga ostavljaju novac, sada se vidi i njegov. Hegel i Breht, došaptavaju se korenjem, pokopani jedan naspram drugog. Ja sam se samo nasmejao kustoskinji koja je ponavljala da je zabranjeno slikanje, posebno njegove biblioteke i da uskoro moraju da zatvaraju, pa sam na njeno zaprepašćenje zapalio cigaretu a potom je i ugasio u Brehtovoj uglačanoj pepeljari. Izbacila me je ljutito zbog toga uz reči da sam prvi koji je tu zadimio još otkada je Breht umro.
Stao sam između Hegelovog i Brehtovog groba, zatim prišao Bertoldovom kamenom spomeniku, uzeo svesku i olovku u ruke i šapnuo mu u spomenik: „Pa da počnemo.”
***
KNJIGA VEČNOSTI
Kiša bombi možda učini da niknu mladice, koje neće gaziti kao mrave i sirotinju pa se onda planovi zamrse u mrežama veštačke inteligencije i cev postane cvet, novog jutra.
A možda će to jutro biti poslednje kao što u nekim knjigama piše, pogrešno čitanim i previše štampanim, pa ništavilo neće zaobići ni dvorce, ni zemunice kao što piše u nekim knjigama, neozbiljno shvatanim i premalo štampanim.
U svakom slučaju bićemo slovo u knjizi, štamparska greška ili potpuno novi stih.
______________________________
DAMIR NEDIĆ rođen je u Kragujevcu 1984. godine. Piše pesme i priče. U štampanoj i elektronskoj periodici prisutan od 2007. godine. Prva zbirka pesama „Ugrizi” izašla je u ediciji Prvenac SKC-a Kragujevac 2009. godine. Na međunarodnom festivalu Odakle zovem u Podgorici 2011. godine dobio je drugu nagradu „Vranac -najbolja kratka priča”. Iste godine na prvom međunarodnom festivalu „Vojislav Despotov” dobio je drugu nagradu za poeziju. Učesnik Festivala poezije mladih u Vrbasu (2011. treća nagrada) i Festivala mladih u Knjaževcu. Nastupao više puta na Poezinu, Argh-u, Pesničenju i sličnim formama poetskih manifestacija. Književne večeri imao u mnogim gradovima Srbije, Hrvatske i BiH. Učestvovao je i na festivalu u Breši (Italija) kada mu je nekoliko pesama prevedeno na italijanski a takođe je prevođen i na španski, poljski i francuski jezik. Jedan je od urednika almanaha „Bundolo offline 3” (2012). Zbirku pesama „Nešto si zaboravio” objavio je u oktobru 2012. godine i ona je 3. novembra proglašena za knjigu dana Narodne biblioteke Srbije. Pobednik je festivala „Poezija grada” u novembru 2014. godine u Beogradu. U Akademskom pozorištu SKC-a režirao je predstavu „Ljudi iz struke” (2014). Na „Pesničkim susretima Velimir Rajić” u Aleksincu (2015) dobio je glavnu nagradu „Pesma nad pesmama”. Na prvim „Đurđevdanskim pesničkim susretima” (2016) u sklopu obeležavanja Dana grada Kragujevca, dobio diplomu „Đurđevdanski venac” za najbolju pesmu. U septembru 2019. godine objavio je zbirku pesama „Kada kamen poleti” (UK Koraci). Predstavnik Srbije na „Slem šampionatu Evrope” u Briselu 2021. godine. Tekstopisac i vokalni solista alternativnog benda Bauk. Predsednik Samoupravnog kulturno-obrazovnog pokreta Kragujevca (SKLOPKA). Jedan od osnivača „Festivala angažovane poezije”. Osnivač „KG SLEMA”. Na Đurđevdanskim pesničkim susretima, u okviru „Majskih svečanosti” i proslave dana grada u Kragujevcu u kategoriji angažovane poezije dobio je priznanje „Kosta Abrašević” za najbolju angažovanu pesmu na susretima 2024. godine. Prvak Srbije u slem poeziji za 2025. godinu. Predstavnik Srbije na „Slem šampionatu Evrope” u Berlinu 2025. godine. Dobitnik nagrade „U korak s vremenom” (najbolja savremena poezija) 2025. godine na „Pesničkim susretima Književnog kluba Velimir Rajić” u Aleksincu.
otаc spаvа nа kаuču miriše nа znoj i mаšinsko ulje
mаjkа je zаpаlilа cigаretu nа terаsi progoni je zvuk pisаće mаšine
tebe su ostаvili pred televizorom dа sediš u tišini i dok ćutke gledаš u ekrаn srećаn si
mogаo si biti Hronosov sin rаsti obešen o stаblo strepeći dа će te izdаti nebo ili zemljа
***
SNOVI DETINJSTVА VREDE DOK SE NE OSTVАRE
sа prvim mrаkom legni nа trаvu pogledаj u zvezdаno nebo i zаpitаj se štа rаdi Žoze Murinjo nаkon što osvoji Ligu šаmpionа
čitаve sezone znojio se u odelu dok su se pored njegа dečаci igrаli loptom
o čemu on još može dа sаnjа
***
TERMINАTOR JE ZАBRАNJEN U UNIVERZUMU 329
momci i devojke koji su se jebаli nа veš-mаšini tokom žurke u kući ocа mаlog S.
sаd šetаju ćerke i sinove i uče decu kаko mаšine donose zlo
***
UNIVERZUM 418 JE DOSАDNO MESTO
kаdа mu dođe krаj gаlаksije će postаti tаmne poput nаpuštenih zgrаdа
neće biti poruke zovite nаs sutrа dаnаs nemа nikog kod kuće
ostаće zаuvek mrtаv i prаzаn poput leve strаne tvog krevetа
***
POSTOJI UNIVERZUM U KOME ĆE TE VOLETI
možeš verovаti u kvаntnu mehаniku i nаdаti se dа postoji univerzum u kome će otаc oprostiti sinu što je hiljаde očevа poveo u Troju što je izglаdneo milion fаrmerа poput Polа Potа što je žmurio nа njegovom odru
аli ti znаš dа nisi u njemu
***
O VENECIJI, DАNDOLU I SLOBODNOM TRŽIŠTU
srećаn si dok ploviš gondolom i ne rаzmišljаš čije su mаjke plаkаle dа bi ti video konje Svetog Mаrkа
***
O PSIMА I SUDАRU GАLАKSIJА
obuj nаjudobnije pаtike i prošetаj do supermаrketа
zа milijаrdu godinа kаd Аndromedа udаri u Mlečni put kese će i dаlje biti tu zаto ponesi rаnаc zа sve stvаri koje ćeš kupiti
dok pozdrаvljаš ljude koje srećeš pomisli koliko bole kolenа onog koji se vozi u poršeu
mаhni mu uz osmeh nek i on oseti rаdost
ne dozvoli mu ni zа tren dа rаzmišljа o tome zаšto Pluton više nije plаnetа
***
O GEOMETRIJI SVEMIRА
аko nаm se putevi ne poklope seti se Lobаčevskog bilo koje dve pаrаlelne prаve osuđene su dа se sretnu u beskonаčnosti
nаše je sаmo dа čekаmo
________________________________
MLADEN ŠLJIVOVIĆ rođen je u Zaječaru, u kome je završio Gimnaziju u kojoj je dugo i radio, da bi od 2024. prešao u Centar za promociju nauke. Diplomirao je na Fizičkom fakultetu u Beogradu. Dobitnik je književnih nagrada Matićev šal (2006) i Aladin Lukač (2007) za najbolju knjigu poezije mladog autora, kao i druge nagrade na konkursu Ulaznice (2023) . Piše i kratke priče i nagrađivan je na konkursu Andra Gavrilović (2016), kao i na Nušićijadi (2014. i 2015) Autor je dve knjige poezije: Petnaest razglednica za dvanaest adresa (2006) i Priručnik za snove i kvantnu mehaniku (2008). Za rukopis knjige Astromehaničar dobitnik je književne nagrade Slaviša Nikolin Živković. Pored književnosti aktivno promoviše STEM obrazovanje i prvi je dobitnik nagrade Prosvetitelj (2024). Suprotnom uvreženom mišljenju ne meditira.
Tebe je lakše voljeti iz blizine Tvoje blage ruke i tvoj poluosmijeh Tebe je lakše voljeti iz blizine Tvoj gordi nos i tvoje pametne oči
Izdaleka budu elegije, izdaleka budu strategije Robije, nedođije, a kad dođeš i nadođeš Sve je bolje, sve je mekše, padnu okovi, tebe je vrlo, Tebe je upravo nemjerljivo lakše iz blizine Sve te je lakše iz blizine, pa i kad se malo Namrštiš, kad se naljutiš, još uvijek te je blisko Još uvijek nije smak, raskorak, rak, nije bol Nije rana, nije sol, nije tako najstrašnije
Bolje je kad se gledamo u oči i iz ravnine Preko istoga stola, preko sjedinjene sobe Ja sam tvoje čuđenje u svijetu, ti moj nužni štap, Oslonac, moja vječna poštapalica, pošalica, Moja ljubica poljubica, držiš me, ništa mi ne podmećeš Ne odapinješ strijele otrovnice, projektile s visine Ne umotavaš stare traume u blještave nove pakete
Muškarče moj, oče brate sine, ma sve moje, moj duše I dušo i potopu moj i sušo, moje nasušno i moje Pretpotopno, oko moje, srce moje, mozgu moj pretjerani O klasje moje ispod golih brda, ko li mi te hrani, ko li mi te Od samoga tebe brani, ja ne mogu uvijek s razdaljine Ja ne mogu, ljubavi, često sam prekratka, nemam toga Dometa, predmeta, raznoške, nemam mota i motam se Oko plota, oko kuće tvoje udaljene, a ti preko grede, ma Nije greda, mrak potrpim, čekam da sine, sve će na dobro Sve će na lakše, tebe je lakše, tebe je lakše voljeti iz blizine
***
RASPORED ZA IDUĆI ŽIVOT
Pravim nam raspored za idući život Kad budemo jedno za drugo svježe raspoloženi Drugačiji, mlađi i zapravo mudriji S djetinjstvima iz drugih obitelji I znakovima u drugim kućama
Hodanje obavezno Svakako više kretanja Manje spavanja Otprilike jednako obojega Hodanje sa spojenim rukama Hodanje rame uz rame Hodanje s pogledima Po prirodi i po gradovima
Putovanja iz maloga ruksaka za dvoje Na tvojim leđima Da ja mogu lepršati oko tebe slobodna Dosta će nam biti jedne hlače, par majica Dva para tenisica Nešto donjeg rublja veličine M I jedna plesna haljina
I čudit ćemo se iznenadnoj sreći koja nas obuzima I izmicat će nam to nešto suptilno predivno Dok se budemo gubili u poljupcima i zalogajima U krajolicima, u diskotekama, u gradskim vrevama
Izmicat će nam odakle takva trajna euforija Jer ne možeš doista imati sve ako se ne sjećaš kako je bilo Dok nisi imao ništa
***
LET ME KISS YOU
Ima ta jedna pjesma, poslušala sam je tek kao stara baba Što je u redu, kao mlada ne bih razumjela ni pišljiva boba
Morrissey govori o namjerno zatvorenim vanjskim očima O tome kako svatko treba naći svoju emocionalnu nišu Svoje čudnovato mjesto pod smrtonosnim suncem
Nekoga tko će te divno ljubiti zamislivši da si netko drugi
Koliko god jako ne volio sebe, ne znači da ne možeš uživati U tim malim trenucima najosnovnije fizičke povezanosti
Kako ne razumiješ da te još i više volim kad nisam pijana I sve ću s tobom probati i više nego dvaput A ti na mom ramenu zaplači nakon svih dugih potraga Oči neka nam budu kakva im je god trenutna potreba
Iako znam da to tvoje srce nije otvoreno isključivo meni Nego svakome tko zna dobro i lijepo zamišljati Ne može ti se prigovoriti za prijevarnost i prijetvornost
Ti si uvijek zamišljao da si sa mnom dok si bio sa mnom
***
ZAMUĆENJE TREĆEG OKA
Sanjala sam te noćas, prisutno i obično i zanemarivo, detaljna analiza nije nimalo potrebna, nikakva terapija, medikamenti, životna promjena, jednostavno te sanjam jer te sanjam, ionako za maglovitih dana svi živimo u oblacima, ali što je tu zapravo nova, ništa, moja je noćna svakodnevica pretežito tvoja, pretežito oblačno tvoja, ti si moj stalni gost, moj san snova, ja brodica ti bova, ili suprotno, da, opet ću reći, ili suprotno, to više nitko ne zna, ni Bog ni psiholog, ti si u mene urezan i zarezan, zaboden, sada već toliko dugo da se ne vidi da je to ikada moglo boljeti, sada je samo umjetnost, samo ukras na koži, na unutarnjim organima, stijenkama, ovojnicama, ostaci krvave crne tinte u šupljinama i po kanalićima, da je žarilo i palilo znaju samo upućeni, ne koji su možda promatrali, samo oni koji su se jednako tako neumornom strašću tetovirali, pružali se na ekstruziju, intruziju, iluziju, da ih preuzmu motivi koje su oduvijek željeli, da postanu njihovi.
__________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO (1978.) pjesnikinja je, prevoditeljica i lektorica iz Zagreba, a osim poezije piše i mikroprozu, kratke priče i osvrte. Može je se čitati po književnim portalima i na Facebooku. Zasad ima jednu objavljenu zbirku pjesama. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis, gošća u pazinskoj Kući za pisce, finalistica Gorke priče i Post scriptuma, sudionica Riječi na granici, a na Instagramu stvara virtualne književne bedževe koristeći stihove pjesnikinja iz regije.
kugla se grije u utrobi, kažeš želim da njome porazbijaš prozore, kažem
***
GIBRALTARSKA VRATA
zakuni se u Magreb, Esma dok još uvijek jednim stopalom stojiš na vrhu Herkulova stupa zakuni se da mi nikad nećeš dopustiti držati uzde tvojih htijenja
zaustim li reći da nipošto ne postaneš slična meni sjedni u prvi kafić u Algesirasu objesi jednu sandalu o same vrhove prstiju naruči kafu pokretom lokalke
povučem li te za lakat pokazujući rasute turmaline Al-Andalusa reci mi, Esma, kuda da se maknem kaži da su mi tri strofe dovoljne
potrgaj lagano ovaj spisak uputa i naredne stihove smisli sama dok na vrhu mog žednog jezika podrhtavaš kao Agadir
______________________________
DARIO HAJRIĆ rođen je 1983. godine u Foči. Njegova prva zbirka poezije, Uništiti nakon čitanja, objavljena je 2026. godine u izdanju Građanskog foruma, u ediciji Sent. Dobitnik je prve nagrade na regionalnom konkursu „Ulaznica 2024” u kategoriji poezije. Učesnik je programa The Word Literary Forum 2019. godine, pod okriljem Krokodil festivala, a od 2020. godine deo je međunarodnog pesničkog projekta The Wrong Language Tour, u organizaciji švajcarskog kolektiva Bern ist überall. Sa rukopisom Nebranjeni prostor među nama ušao je u uži izbor konkursa izdavačkih kuća „Raštan” i „Presing”, kao i u širi izbor za nagrade „Slaviša Nikolin Živković” Grada Niša i „Zlatni stih” Narodne biblioteke „Stevan Raičković” u Kučevu 2025. godine. Sa zbirkom Ne smeš biti gola u travi ušao je u uži izbor konkursa izdavačke kuće „Raštan” i u širi izbor za nagradu „Jovan Popović” 2024. godine. Pesme su mu objavljene u zbornicima PPM Enklave Signali u noći (2024), Paket aranžman (2025) i Distorzija (2026), u Panorami nove srpske poezije (2025. i 2026), časopisu Gradina, almanahu Čitaonice „Laza Kostić” u Somboru, kao i na portalima Oblakoder, Čovjek-časopis, Strane i Perkatonic. Objavljivan je i u prevodu na makedonski jezik na portalu Elementi. Učestvovao je u radionicama poezije Zvonka Karanovića, Ognjenke Lakićević i Monike Herceg. Živi u Bačkoj Palanci.
Čekam nebo bez zvezda, čekam da zvezde jedna sa druge kapnu i ostave se, čekam da mi samo jedan zrak preostane za disanje, čekam da snopove u sumrak odsečene, sa zorom odbacim kao kasno milosrđe
***
HLADOVINA
Napolju je letnje sunce a u tebi se hladnoća podiže – preko toplote ljudskih organa pada hladovina od preostalog srca koje nije moglo u telo da stane
***
BELA MUZIKA
Moji snegovi svoje ose imaju i zimske ose svoje horove imaju i horovi žaoka svoje planinske tonove imaju, krvotok mi se sve sporije uspinje a sve glasnije zuji i zemlja bi da se pridigne ka svodu u predugom iščekivanju, još samo da moja glava žaokama bude ohlađena, još samo da bela muzika kroz mene krene da prodire, još samo da zaustavljen budem kao planinski spomenik toploti i muzika će konačno podići zemlju u sumornom iščekivanju, muzika će osama vratiti zvukove kad ne bude imao ko da je čuje
***
BELE KUPINE
Neko nevidljiv uporno goni ovu brdsku reku a ja gledam da li je voda u kapima gola ili ipak tkaninom providno- srebrnom roni i teče, neko se kreće među nama kao budan među spavačima pa bez predaha korito prati dok moje se oči dvoume da li je reka sa sebe tečnost skinula pa sada naga niz padinu silazi ili u slapove njene odeće gledam, u svetlucavo- prazan tekstil prosut – čelom bih da ga duž obale ogradim – dok gore se na strmini vetar kroz bukvu raširio i stablo ogrnuto sa nje je skinuo i krošnju je krojenu odložio, nevidljivo munjevita bukva sada gola drhti i kljunovi svraka su rasparani, bele kupine u grmlju su odšivene dok bukva je gola kao otvor u pejzažu i duboko iza svake kapi teče naga voda, savija se i misliš nikoga za temenom nema kad odjednom njen nevidljivi gonič je sustiže, sa žarom je za goli vrat uzima, i guta je
***
NOĆAS JE TVOJ SAN
Noćas je tvoj san prošao pored mene a ja sam bio na krivini i kroz nju sam prolazio, noćas se tvoj san kretao blizu mene a ivice šuma su kroz
tamu sporo dolazile i slepilo nije umelo iz ponoćne paprati da izađe, sunce se u tvom snu od svog sjaja odvajalo, kroz snevani vazduh se vozilo i zrake je ostavljalo
zvezde da ih razdele, sunce iz tvog sna rak svetla je imalo a ja sam obasjan slutio da neko će uskoro umreti –
ti, ja ili sunce – neko će uskoro kroz zemlju da svetluca, još uvek je ponoć i neonka iz tvog zaspalog oka zuji i granice drveća polako
preko mene prelaze, a kada bude svitalo, bolesni zraci će pasti
samo na one što zajedno sa suncem zemlju moraju da napuste
______________________________
GORAN KORUNOVIĆ (1978, Jagodina) je pesnik i docent na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjige: Gostoprimstva (2011, poezija), Reka kaiševa (2012, poezija), Literatura i opasnost (2013, komparativni ogledi), Crvena planeta (2014, poezija), Usta bez kapaka (2019, poezija) i Manastir (2023, poezija).
Dok sam bila mlađa, prije dvadeset, trideset godina, pitanje održavanja poželjne tjelesne težine, nije bilo tako teško.
Jest, brate, u životu sam se nagladovala i nadržala dijeta, neke su od njih bile drastične i dramatične, ali mi nekako gladovanje danas puno teže pada.
Sjećam se neke jabučne dijete iz studentskih dana – svaki dan možeš jesti jabuka koliko god oćeš. I samo jabuka. Fakat nisi gladan. Premda ti se treći dan pomisao na jabuke počne iskonski gaditi. Ali guraš dalje i za nedjelju dana evidentno izgubiš barem tri, četiri kila. Istina, pokupiš PTSP na jabuke, ali šta je PTSP spram vitkog stasa? Ništa.
U to vrijeme nisam uopće šljivila slatkiše. Kraj mene su čokolade mogle mirno hvatati plijesan. Kolači? Nije da bih odbila kad me tko ponudi, ali nisam uopće ginula za kolačima. S vremenom, međutim, mic po mic, slatkarije su se ušuljale u moj život, a zadnjih dvije, tri godine, bože prosti…
Tarem sve! Otkako je krenula pandemija, to se hrska, to se maže, grize, čupa, slasti i masti sve u šesnaest. Pazi, ja ne večeravam. Niti ne marendajem. Do podne nisam gladna, šta ću? Pa ne mogu jesti nasilu! Ručam kako bog zapovijeda, oko četiri, a večeru preskačem jerbo ogladnim tek oko devet i pol navečer, a tad je, jel’te, nezdravo jesti. Međutim…
Međutim, u moj su život nekako s proljeća ušetali čajni kolutići. Moja pokojna svekrva je jedino čajne kolutiće kupovala, sve joj je drugo bilo bezveze. Kako i zašto je ona meni prenijela opsesiju čajnim kolutićima, pitaj boga. Stvar je još misterioznija budući da je ona već odavna rahmetli, no u kakvim smo dirljivim odnosima bile, ima biti da je s onog svijeta na mene poslala blagoslov. Ili urok…
I tako ja – koja, jel’da, ne večeravam – uvečer pred televizorom tamanim kolutiće. Što je radnja napetija, meni su kolutići napetiji. Što su mi kolutići napetiji, to mi se više kolutića oko pasa stvara…
Nisam, iskreno, baš odmah povezala fatalnu vezu čajnih i trbušnih kolutića. Kako i bih? Pa ja ne večeravam! Nego sam bila krenula da ću obući jednu veštu… Vešta se šokirala kad me je vidjela.
I ja sam se šokirala kad sam se vidjela. Pucam po šavovima, čovječe! Mislim, mogu ja nju zakopčati, ali kad je zakopčam ne mogu disati. A ni to nije zdravo! Ne mogu ni sjesti, a ni to nije zdravo jerbo ponekad umorna žena, supruga i silom domaćica mora i otpočinuti… Nemoš čitav dan stajati ko vojnik. I pritom i ne disati. Nije red…
Onda sam se bacila u razmišljanje. I istraživanje. Šta izbaciti iz jelovnika budući da niti doručkujem niti večeravam? Ručak? Pa ne mogu baš na vodi opstati. Da je voda toliko dobra, svaka bi žaba izgledala ko Cune Gojković. Jako je teško sastaviti program dijete za nekoga tko ništa ne jede…
A da, protivno svim svojim uvjerenjima, pređem na tablete? Ekstazi ili tako nešto?
– A da pređeš na Deit? – rekao je Zakoniti vareći od smija.
– Tebi je nešto kao smiješno – škljocnula sam na njega.
Onda mi je ispričao istinitu priču o Jovi zvanom Deit. Jovo je bio momak iz njegovog mjesta, dobro stavljen i podstavljen, zoran i jak ko bik. I korpulentan ko Cune Gojković pa još dvaput toliki.
U neka doba, Jovo je odlučio dotjerati liniju te se, prateći reklame toga doba, odlučio za terapiju bezalkoholnim pićem naše mladosti koje je, za razliku od Cockte i crvene narančade, bilo opisano kao niskokalorično i idealno za mršavljenje.
To je to, zaključio je Jovo, vjerujući da će pijenje Deita imati, šta ja znam, efekt liposukcije. Tako je Jovo iz dana u dan išao u zadrugu i iz zadruge – tako se u selima i sad nazivaju trgovine mješovitom robom – tegleći gajbe Deita.
– Oće li to, Jovo? – pitali su ga suseljani.
– Oće, oće, pomalo – odgovarao je Jovo, dahćući pod teretom vlastite, ali i težine gajbi, rumeneći se ko gigantska jabuka sorte ajdared. Jovo je mjesecima sretno živio, i, za razliku od mene, i marendavao i ručavao i večeravao ozbiljne količine svega i svačega, a između obroka, kad bi malo osjetio glad, natukao bi se kruva i slanine.
Sve to bi zalijevao prvo vinom iz ćaćine konobe, a potom Deitom. Puno Deita. Tako je Jovo strpljivo čekao kad će proraditi formula za topljenje sala, ali formula nikako da upali.
Jovi je to bilo malo sumnjivo pa je pojačao dozu. Računa, možda momčini moje građe pet litara Deita dnevno nije dovoljno? Potom je po dvaput dnevno viđan kako u karioli iz zadruge vuče gajbe Deita jer, štaš’, nemoš tolike količine boca donijeti u samim rukama makar bio i velik i jak ko Jovo.
Dakako, njegove muke s optimiranjem količine Deita, selo je pratilo sa zanimanjem, navijajući za Jovu u svakom pogledu: ako smršavi – super, a ako ne smršavi – još bolje.
– Oće li to, Jovo? – pitali bi ga ljudi, sklanjajući mu se da protjera kariolu između kuća.
– Oće, oće – odgovarao je on, u međuvremenu u cijelom mjestu prozvan Jovo Deit.
– Jesi to smršao, jadan ne bio? – pitali bi ljudi – Nekako si opao…
– Ma jesam malo – rekao bi sretno Jovo zvani Deit – Ali nemoš’ smršati učas. Nije to zdravo, znaš?
– Nega, nega – rekli bi ljudi – Nemoj naglo! Samo ti polako…
Slušala sam Zakonitog i nekako mi došlo i smiješno i tužno. Daleko od toga da sam se identificirala s Jovom zvanim Deit, ali…
– I šta je poslije bilo? – pitam muža, buljeći u deklaraciju na kesi čajnih kolutića na kojoj je, crno na bijelo, otisnuto da sto grama rečenog keksa sadrži 471 kilokakoriju. Boktejeba! Deset deka 471 kilokalorija. Meni fakat i ne treba večera! Ja smažem dvije večere prateći Ubojstva u Midsomeru…
– Ništa nije bilo – rekao je Zakoniti – Jovo zvani Deit ostao je debel sve dok ga život nije nakon Oluje odnio u izbjeglištvo u Švedsku.
– Jadan Jovo! – rekla sam sa suzom u oku – Smršavio tamo, nevoljnik?
– Umro, ženo božja – rekao je Zakoniti – Umro! Tamo nema Deita!
EDA VUJEVIĆ rođena je 1961. godine u Kninu, a od 1980. živi u Splitu. Diplomirala je na splitskom Pravnom fakultetu, a od 1990. do umirovljenja 2025. godine radila je kao profesionalna novinarka i urednica u dnevnome listu Slobodna Dalmacija. Bila je najmlađa kolumnistica u povijesti Slobodne Dalmacije kojoj je dodijeljena nagrada Miljenko Smoje (2015.). Objavila je dvije knjige poezije – Miris ribe (Narodno sveučilište, Split, 1994.) i Dječja soba (Književni krug, Split, 2001.), romane Na čekanju s Filomenom Pravdić (Slobodna Dalmacija, Split, 2002.) i U sfinginoj sjeni (Fraktura, Zaprešić, 2008.) te publicističke knjige Droga – opća opasnost (Lukana, Split, 1995.) i Dedal na iglama (u suautorstvu s Damirom Pilićem, Naklada Bošković, Split, 2005.). Knjiga Silom domaćica nastala je na temelju njezine istoimene kolumne koja je tjedno izlazila u Slobodnoj Dalmaciji.
Tvoja glava na mom ramenu, šolja čaja od vranilove trave hladi se na preponama, Platon na traci za trčanje.
Svjedočenja o sofisticiranosti drevnih naroda nekada smo sami brali te čajeve u planinama.
Jedno nezavršeno djelo, prolaznost ekspresionizma naše muze, Sančo, jedine trajnosti su zapravo ugravirani izrazi.
U jednom selu stoji štala izgrađena od antičkih spomenika jagnje ide unazad uzalud žrtvovan bog.
***
PAPAJA
Saplićeš se o mitologiju, pravednost je odavno nestala u čaši vode s limunom, sazreo junak nema snage za sanjarenje a bez sna on prestaje biti Don.
Sve, kao univerzalna dostupnost, genocid naših čežnji proizvod na traci običan Alonso Kihano.
Mehanički zubi mašine grizu tek procvale krokuse.
Liofilizacija ljubavi, dodaj svoje slatke sokove. Sreća je šolja supe iz kesice, magma iza vatrostalnog stakla kamina, vrela pastrmka iz akvarijuma i plod papaje kog nikad nisi probala.
***
ZAGRIZI
Budi makar žilava, uporna trska ili neka druga močvarna biljka koja hrani, ostavi se Odisejevih pohoda.
Budi moj imunomodulator, Sančo, labud iznad Tamiša štetočina stotine hiljada razdraganih čvoraka skok u dalj na šljunku vodeni pauk ječam i plemenita loza teška podnošenje nepodnosivog i samoodržanje.
Zagrizi. Lotofag jede lotos i stoga na njega ne utiču sirene što je po meni najljepša definicija optimizma sve što treba je da jedeš cvijeće.
Zagrizi cvijet.
***
LAMPIRIDAE
Nešto nespojivo kao sjaj soja Lampiridae i miris prosutog benzina Faradejev kavez signal kog emituju tvoji moždani valovi prekida aluminijumska roletna bat tupih tuđih koraka opasne sintagme i riječi magija kao krvava neistina ostani i neću nešto nespojivo kao japanska ptica snježna vila i svraka na vrućem limenom krovu nebodera preko puta, lampa na vrhu insekta, koja ne može da gori bez ružnjikavog ostatka.
***
ČINI MI SE, DULSINEJA
Za sreću nosim križ i akvamarin kog skidam pred spavanje, ne zadržavam se na pragovima i drugim portalima paralelnih dimenzija niti silazim u mračne podrume tuđih moždanih jazbina.
Čini mi se, Dulsineja, došlo je doba poslije teorija zavjera, tvoj vitez tužnog lika više cijeni osušeni cvijet samonikle zove poprečni presjek lista medvjeđeg grožđa i to što teksturu svakog predmeta možeš zamisliti pod jezikom više od svih svojih vjetrenjača.
Sve je istina jer ništa nije istina.
Moja se sreća sjemeni, neprovjerena, ali sigurna.
_________________________________________________
AMINA HRNČIĆ rođena je 1995. godine u Zenici. Osnovnu školu, nižu muzičku školu i gimnaziju završila je u Maglaju, a diplomirala je na Farmaceutskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Živi i radi u Novom Sadu.
Objavila je tri zbirke poezije: Put u Agape (Književna omladina Valjeva, 2020), Oktava (Festival poezije mladih, Vrbas, 2020) i Tri života južnije (Šumadijske metafore, Mladenovac, 2023), koje su objavljene kao nagrade za najbolje rukopise na pomenutim književnim konkursima.
Dobitnica je više regionalnih i međunarodnih književnih priznanja. Njena poezija prevođena je na francuski, italijanski, njemački, kineski, engleski, španski i makedonski jezik, a objavljivana je u međunarodnim časopisima, zbornicima i antologijama. Zastupljena je u više od pedeset antologija širom regiona i svijeta, dok su njene priče objavljene u nekoliko proznih zbornika.
Tu je zvonki red kuća Nanizanih na traku vetra Čiji se slobodan kraj U nevidljivim krošnjama Gubi. Ciljaš centar u sebi Uvek kad bližiš se gradu. I sve je dobro u hodu, Dok želje nisu reči – Uznemirena šarena pera Na zabodenom pikadu.
***
ODGOVOR
Ćerka mi tokom šetnje Postavlja bezbroj pitanja Pred kojima sam nem.
Uokviren profilom dnevnih Briga, kao iza stakla, Progovaram mrveći suve Grančice nemuštosti:
Ti si odgovor na svako pitanje.
Odjednom, sa njene visine, Bokori gejzir mente, planine, Snegova, ukupne svežine:
Jesam li ja odgovor i Na pitanje zašto šuška lišće?
Jedini za koji znam, Jedini tačan.
***
PREDANJE O KORNJAČI
Glavo pešačenja, Cela ti zemlja fitilj vrata Iz oklopa točkićem odmotava. Lizneš plamenom jezik slike I brzo pamtiš da unutra rožnato Nebo samoće ukrašavaš.
Kornjačo, šumska pogačo, Zle kumove si pod praznim čankom Ostavila da čame u gostima, Dok ne stigneš tamo gde se I oni mogu založiti, Gde se i njima može oprostiti.
Niko ih ne voli kao ti, žabice. Zapalila si se u starost kroz pešačenje Koje niko ne vide da se pomera, A toliko si zabrazdila u daljinu Da si tek šuma na noktu buknula u muk.
***
PEŠAČENJE
Pešačenje je majka. Pešačenje je uvek novo-isto Pitanje za pitanjem koje traje. Stalni odgovor vazduhom Koji nemamo. Iščašenje slike, Udah, izdah i pokretni Pitomi kontrolisani požar. Žrebanje šarenih kuglica Za kup divne običnosti. Ravnoteža stabala, Protivteža smrti, Makazice večnosti, Nožić za jabuku, Krckalica za orah. Ja pešačim pešačkim svetom I obuhvatam sve druge svetove. Pešačenje je razvijanje filma. Mešanje boja. Reč kao predmet I reč kao zvuk. Muzika – ne postoji bez pešačenja. Ono je pokretna izložba. Detinjstvo, dečaštvo, mladost. O, koliko je pešačenje starost. Mora biti i večnost Jer u pešačenje se smrt Ne uvlači. Pešačenje su brojevi, To sigurno. Matematika i fizika. Pešačenje je razgovor Dug kao dužina A razgovarati je Isto što i misliti. Pešačenje je pobeda usmenog. Poezija i proza i legenda, Kratka folklorna forma. Pešačenje izmišlja mostove. Pešačenje je bič za svaku laž, Bič-sudija za svaku suvišnu reč. Vuna, pamuk i lan! Pešačenje je ogledalo, Ono je gledalo Kada je nastao točak I samo se smeškalo. Pešačenje voli točak Kao svoje mače. Pešačenje pati kada vežu Dva obruča golim lancem Kao kada muče životinje. O drugim prevoznim sredstvima Ne želi da zna. Letenje je šaljiva misao pešačenja, Ne uzima je za ozbiljno. Pešačenje je rodilo pingvina I još neke ptice hodalice. Pešačenje je odgovor na pitanje: Kokoška ili jaje? Pešačenje je rodno. Ono jedino hrani. Voda je isto pešačenje. Pešačenje je ikona u vazduhu, Krst i vaskrsenje. Pešačenje rađa sve puteve Iz svoje malene zdele. Koraci su perca sa krila Anđela – koji su veliki pešaci, Oni prate pešačenje. Samoća nije u stanju Da bude blizu pešačenja I survava se pored njega u prah A pešačenje ga pozlaćuje.
______________________________
VELIMIR KNEŽEVIĆ rođen je 15. oktobra 1985. u Zemunu. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je četiri knjige pesama: „Mrazovnik“ (Srpska knjiga, Ruma, 2008), „Dunav stanica“ (Povelja, Kraljevo, 2019), „Slušni aparat“ (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2021), „Lido“ (Povelja, Kraljevo 2024). Dobitnik je književnih nagrada „Novica Tadić“ (2021) i „Pero despota Stefana Lazarevića“ (2025). Živi i radi u Zemunu.
