Otac sklanja zavesu sa prozora. Kaže kako želi da vidi celovitu sliku, a ne samo njenu polovinu. Nekada je majka njegovo krvavo lice brisala zavesom koju nije stigla da okači. Dolazio bi kući pijan. Padao po vertikali u hodnicima, sobama i kupatilima. Vešto bi izvodio osmice i govorio nerazgovetno, dosadno i sporo. Više ne priča o letnjikovcu. Postaje ćutljiv. Broji prste na svojim nogama očekujući da ih jednom izbroji više od pet, ili čak i manje. Njegov je pradeda bio hajduk. Neprijatelja bi vezivao za drvo i ne bi ga odvezao do momenta dok ga ne bi opio. Svoju je ženu tukao učestalo. U starosti, iznemogla, seda i slepa, hodala bi hodnicima kuće poput utvare. Ta kuća je ostala u sećanjima moga oca. Često je sanja. Njeno veliko dvorište, kako po njemu trči poput deteta koje se zaustaviti ne zna. Možda čezne za odlascima preko pruge. Jednom mi je pričao o Banetu Ciganinu. Bio je jedan od najboljih radnika u firmi. I kada se na radu povredio, savetovali su mu da firmu tuži, a on bi odgovarao, smireno i samouvereno: JA JESAM CIGANIN, ALI IMAM OBRAZ. I Velizar, na bogosloviji najbolji, u reci se kupao i nestao. Njegovo telo su pronašli u drugom selu, drugoj reci i pod drugim nebom. Priseća se ljudi sa kojima je hodao, rame uz rame, vraćajući se kući, ili odlazeći iz nje. Pogreba kojima je prisustvovao. Praseta koje uređuje njegov deda. Samo smrt demencija ne izjeda. Ona je uvek jača, sama i nepristrasna. U ambaru pronalazi staru metlu. Njom otresa kruške sa grane. Padaju po njemu poput grada na užareni crep. Nikada ne zaboravlja krušku tetke Ljubice. Zajedno sa njom jede i crve kojih se ne gnuša. Sve je manje mesa u našoj kući.
***
Potpuna je ona kuća u kojoj obitavaju i Smrt i Život. Moja je kuća nepotpuna, jer u njoj samo Život obitava. Često odlazim u drugu kuću, staru porodičnu. Onu potpunu. I posmatram, kroz prozor, jedan veseo život. U drugoj sobi, žutog nameštaja i žutih tapeta, zalazak sunca posmatram. Verovatno najlepši koji sam u životu dosadašnjem video. Znam, reći će, on takav je. Čudan! Ali, ko će mi priznati sve strahove i tuge, razočaranja i nezadovoljstva, kada dođem do kraja i kada se telo zemlji nakloni? Da li će neko reći: „Poštedite ga, on suviše je patio i tugovao u svetu prolaznom!” Neko mi na prozor kuca. To Mesec me poziva da zvezde njegove gledam. Već je noć i zemlja se tišinom pokriva. Negde, u nekom beskraju, jedna me soba čeka. Puna je stvari iznošenih. Sećanja, nadanja, patnje na slikama zabeleženim. Tamo gde tišina je muzika koja nas opija i gde ljudi nemaju usta. U svetu prolaznom duša se u vodi punoj reči davi. Pokloni mi ćutanje i biću ti zahvalan, prijatelju. U tom se ćutanju Mesec i Zvezde dotiču. Ali, ponekad, tišina buku stvara i ona ranjava. Jedan me dečak iz mačijeg oka posmatra. Izgubio se, odavno. Njegov se povratak ne očekuje. Roditelji su, odavno, na njega zaboravili. Život ga sebičan takođe zaboravlja i juri napred na konjima ludim. Ludim od straha. Jedino Smrt tog dečaka nam vraća. Tek na kraju setimo se dečaka u nama zaboravljenog. Za ruku nas uzima i odvodi u bezvremenost. Njegova ručica tanka je i topla. Smeškam se suncu! Toj zvezdi koja svakodnevno umire i svakodnevno se rađa. Mogu mi uzeti oči, ja videću mislima.
***
U kući nemamo vode. Uzimam kolica, u njih stavljam dve kofe, i odlazim na obližnju česmu. Ona je u groblju. Jedino ja sa česme točim vodu. Zatim, lonac na šporetu u kom se voda zagreva dugo. Polivam ga čašom tople vode. Okreće se. Nakon što njen topao zagrljaj popusti, otac počinje da drhti. Nekada bi mi, kao detetu, prao leđa. Nisam imao ni najmanju nameru da ga zamišljam kao mogućeg ubicu tela koje je zajedno sa majkom izrodio. Kada bih u kući sam ostajao, lagano bih puštao vodu. Napunio bih pola kade, a zatim ulazio u nju. Vrata kupatila bih zatvarao plašeći se da me utvare ne vide i ne povrede. A one ne povređuju fizički. Drugim načinima dolaze do naše ranjivosti i izvrgavaju je ruglu, poniženju i užasu. Grozdana je bila osamnaestogodišnjakinja koja se utopila u reci. Autobus je sa puta sleteo u Savu. Tonuo je brzinski, a ona se nije odupirala želji vode da je upozna što pre. Njen grob je zaštićen limenim krovom i nikada ga nisu poganile ptice. Odmah pored nje počiva i majka. Osluškujem pesmu bola koja se izvlači iz mermera. Njena glava nikada više ne može pokisnuti i majčina ruka je nikada ne može pustiti. U vodi reke kupao se i otac, nekada. Govorio o letnjim danima na reci, druženju sa prijateljima, pričama i pašnjacima koji su bili nedaleko od reke. Dva dečaka su se kupala i nestala. Pričalo se da su ih oteli Cigani. Tela njihova nikada nisu pronašli. Sada ispiraju ugalj. I reka je postala mutna još one godine kada su stranci počeli dolaziti i otvarati fabrike. Naši su ljudi, ipak, neodgovorniji. Po reci plutaju leševi svinja i ovaca. Jedna je krava sahranjena na obali, nedaleko od reke. Iz peska se uzdižu rogovi i deo skeleta po kom šetaju mravi. Deponija je nedaleko od reke. Jedne sam godine prepoznao gumenu vevericu i gumenog medvedića. Igračke koje bi me u detinjstvu zabavljale. Nestale su, onda kada majka nije bila kod kuće. Dugo sam ih tražio i majka nikada nije priznala da ih je bacila. Prepoznao sam ih po otkinutim ušima koje su im otkidali braća i sestre pre mene. Nekada je otac kod reke zasađivao kukuruz i prepoznavao deo našeg placa po velikoj krušci koja na istom mestu stoji godinama. Posmatram njeno debelo stablo. Otkidam jedan plod i bacam ga u njivu. Kuća za crve će istruliti na suncu. Zalazak ne znači smrt. Zamišljam se u toplim predelima Afrike dok sunce ulazi u svoj podzemni krevet. Njemu nisu potrebna odobrenja, njemu nisu potrebne zabrane, njemu nije potrebna smrt.
***
Majka je rođena u Plavu, 1966. godine. Prava Crnogorka, govorili bi. Zatim je došla u Beograd da studira, sa svojim očekivanjima od života. Da ima služavke i dobro da živi. Znala je da od tog posla nema ništa. Da se za dinar mora pomučiti. Onda je rodila brata. Njegovi učestali napadi astme i noćni odlasci u Hitnu poljuljali su njenu želju da rodi drugo dete. Ipak, otac je pri svome ostajao i ja sam došao. Onda smo u šumu odlazili. Drva iz šume dovlačili. I jeli krompir i kupus, za doručak. Tako barem svedoči sećanje moga brata. U crkvu je odlazila. Da uzme nekakve pomorandže, deo donacije za ugrožene nakon bombardovanja. Sveštenik joj rekao da ona uzeti ne može, jer je Muslimanka. Tada je raskrstila sa crkvom i od svoje kuće napravila hram gde jedina je religija bila skromnost. Uzimala bi motiku i okopavala baštu. Nasađivala kokoške i muzla koze. Sve je činila kako bi brata od astme izlečila. Ponekad bi bila mađioničar, cirkuski zabavljač i služavka. Odlazili smo u banju. Majka, brat i ja. Otac bi kod kuće sam ostajao, sa životinjskim carstvom koje je majka stvorila. Onda je zamolio komšinicu da pomuze kozu. I ona je pristala, ali je iz vimena teklo krvavo mleko. Svoju je majku ispratila rano. Oca još ranije. Kada je za sebe grobnicu završio, umro je. I voleo je da pije, ali ženu nikada nije tukao, dok ona je ostajala sama, sa decom u noćima zimskim i jesenjim. Prolećnih i letnjih noći nije se plašila. Čula se pesma sa dalekih njiva, voda se iz bunara uzimala, i jeo se kačamak. A onda, kada deca zatvoriše vrata njene kuće, u planini, među stokom i vukovima, baba je izdahnula. Nikada njene oči nisu zaboravile kuću u plamenu, izgorela tela braće i sestara. I majka nikada nije plakala pred svojom decom. I uvek je imala osmeh za brata i mene. Oca je od samoubistava odvraćala onda kada je krov garaže pravio i u afektu govorio da će se obesiti jer mu loše ide. Tada bi mu govorila: STANI! PRERAČUNAJ SE! TO KOŠTA! Sadila je ruže, davno. I gledala u polje iza kuće. Očekivala da nekoga u daljini opazi i da mu se obraduje. Daljina je bila nepregledna i divlja, i drveće je skrivalo čoveka koji je putovao dugo i nikada nije stigao da uteši moju majku. Onda smo išli po mešalicu kod komšije. Preko njive, otac i majka gurali su mešalicu za cement. Svojim bi rukama podizali kuće i okućnice. Nikada sebi nije kupila novo odelo. Dobijala od sestara i rodbine, bila bi zadovoljna. Plodove oraha lupala čekićem, zalivala cveće i baštu, i brala višnje na praznike. Nikada joj nisu oprostili poreklo, ime i znanje. Samo je ćutala i plakala. Jeftina je naša kuća. Kuća u kojoj je majka plakala.
***
Otac otvara vrata nekadašnjeg svinjca. Komšija pravi drugačiji, luksuzni i svečaniji. U njega će se useliti dosta budućih smrti svinja. Nakon što se rode, toviće ih koncentratima. I onda će im, kada sazru, ozvaničiti dan klanja i njihova će smrt biti potpuna i konačna. Zamrzivač će napuniti telima svinja i njihovim se mesom gostiti u dobima zime. Zima je na pragu. Sporo i lenjo kuca na vrata obližnjih kuća, i naše. Ništa nas od nje ne može zaštititi. Cveće koje sam tokom proleća zasadio unosim u kuću. U zimskim danima grejaće ga orahovo drvo koje će požudno gutati vatra u šporetu. Ove smo godine, komšija i ja, posekli poslednje stablo oraha u dvorištu. Sa poslednjim drvetom orahove šume biće zaboravljene. I nakon mene niko ih neće pamtiti. Otac se igra sa mrtvim mišem. Želi da ga unese u kuću i da ga postavi na sto, da se ugreje. Razmišlja o njegovom oživljavanju. Poput deteta veruje u čudnovato, a ja mu, poput strogog roditelja, ideju o morbidnom izbijam iz glave. U njegovom ponašanju primećujem ljutnju. Miša bacam kokoškama da ga pojedu. Otimaju se i njegovo telo brzinski postaje razdeljeno na više komada. Jedna kokoška uzima najveći deo, druge je jure sa namerom da joj deo plena otmu. Njihova glad se nikada ne umiruje. Razmišljam o plišanom medvedu narandžaste boje. Igrao sam se kod komšinice, među svinjama, i medved je upao u njihov prostor. Komšinica ga je brzinski izvadila i pružila mi ga ukaljanog. Nikada ga više nisam video. Majka ga je, verovatno, bacila već istog dana. Drugom je bila zašivena glava. Danas je u sobi moga oca. Otac ga stavlja pored sebe kada se priprema za spavanje. Svakim danom je bliži detetu. Za mene više nema medveda, niti vojnika koje mi je otac davno poklonio, još manje vozova i automobila kojima sam putovao daleko. Nikada nisam stigao na odredišta. Na prozoru otac primećuje goluba. Posmatra ga znalački, kao da ga prvi put vidi. A jednom je na lomaču, od granja sačinjenu, položio dva mrtva goluba, i zajedno ih sa granjem spalio. Kopao je grobove za koze, pse i mačke. Dozvoljavao bi mi da izgazim zemlju na nabrekloj humci. Zamišljao bih telo koje se raspada pod mojom težinom. U mladosti, kopao je rake i za one velike i bitnije. Za ljude. Otac je bio i grobar. Kažu da je u tome bio umetnik i verovali bi da bi pokojnicima, u grobu koji bi on iskopao, bilo udobno. Za mene otac neće iskopati grob. I nećemo zajedno u njega ući. Nećemo se smejati i opijati. Rugati se smrti, možda. Sve manje je vremena za njega ostalo. Kada bih mogao deo svoga vremena da mu poklonim, bio bih zahvalan Bogu i Đavolu, podjednako.
____________________________
MARKO TODOROVIĆ rođen je 1995. godine. Objavio je zbirke poezije “Useljavanje u novu smrt”, Presing izdavaštvo, 2024., “Ljuska”, Poetum, 2025. i “Blavor, otac i bog”, Poetum, 2025. te roman “Letnjikovac”, Dijak, 2025.
Obilno padam Tražim već dato danu koji ne dolazi Sloboda, to se ne zove Gledao sam Gledao kroz te prozirne pregrade, godišnja doba i tebe Putokazi Tešim se da nisam Arbitrarna želja Da imam kome Prožeti diskurs kao istorija Ne znam zašto pišem Postao sam kiša
***
VEST Enesu Haliloviću
Vek vukova sreo je vek slomljenih krila I naivno gledište da sve dolazi iz nas samih I glavna vest: Biti stvaran, biti srećan, biti konačan, što i jesam
***
ZALUTALE KORNJAČE
Šta smo to Mikroplazme? Šalovi? Kalemljena stabla koja šibaju nevolje ranijih predaka, grehova, kletvi
Šta smo to Dragulji propasti, ordenje Navejani cvrkuti pogrešnog doba Zalutale kornjače, slučajni daždevnjaci, dnevni kameleoni
Šta smo to Barice što su nekada bile poljana puna koraka
Sve podseća na ljude koji nisu tu
Duša nije alat Ni telo nije mehanizam
Povredi me, ali me upoznaj
***
PLAVI ŽIVOT
Bio sam ovde Hteo sam Pitam se šta će mi metla po snegu, i gde su mrvice Linijama konstruišem plakare i crtam korice knjiga Pročitaće ih kontejner, kada umrem
Žalim za uginulim mačkama koje nisam upoznao Nisam ni sebe Nešto gori, na ploči je garež omiljenog stiha Savijaju se brižljive tkanine I stremimo Potrebi kojoj treba – vetar i ti, i ja koji čekam
***
IZA STEPSKIH TIŠINA
I zato sada Kriška martovskog žira priseća kiše Putarak je zalutao i sabrao strane, išle su belom krznu i naručju Sađene su vlasi tumaraljke u tački spoznaje rupčasto crne tišine što će roditi Stidljiva ramena Nastaju Topli tragovi neznanaca na krajevima Dignuta ruka umrljanih stakala Odlazi i postaje Mrvica sećanja utkana u vene mladosti Skrivam mrvicu Leptir i noćni cvet Otvori prozore, znam da nisi tu
________________________________
IZUDIN AŠĆERIĆ rođen je 4. decembra 1995. u Novom Pazaru. Živi u Gluhavici, u Tutinu. Završio je studije geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Danas predaje u Gimnaziji u Tutinu i Osnovnoj školi „Aleksa Šantić“, svom klasju. Njegove pesme objavljivane su u književnim časopisima, zbornicima, antologijama i na web portalima. Poezija mu je prevođena na španski, francuski, engleski, turski, makedonski, slovenački i mađarski jezik. Pohađa Radionicu kreativnog pisanja Enesa Halilovića i časove kreativnog pisanja kod Nadije Rebronja. Svoju prvu knjigu poezije „Sirovo perje“ objavio je 2023. godine. Laureat je Prve nagrade XXVIII Nikšićkih književnih susreta (2025) za neobjavljeni rukopis „Bademasta erebija“. Takođe, priprema rukopis pod radnim naslovom “Pedagogija slobodnog vremena”. Uvršten u izbor 100 najboljih pesama 2024/25 na regionalnom konkursu izdavačke kuće Librum u konkurenciji od preko 3.500 pesama. Njegov rukopis „Bademasta erebija“ izabran je u uži izbor (5 najboljih) za nagradu „Zlatni stih“ za 2025. godinu, koju dodeljuje Narodna biblioteka „Stevan Raičković“ iz Kučeva, u konkurenciji od 105 pristiglih radova.
Zastupljen je u publikacijama: „Koraci“, „Povelja“, „Bagdala“, „Književne novine“, „Sent“, Kulturni dodatak lista „Politika“, „Ajfelov most“, „Trag“, „Librum“, „Hiperboreja“, „A priori“, „Strane“, „Astronaut“, „Eckermann“, „Diskurs“, „Sveske“, „Nova riječ“, „Sinhro“, „Libela“, „Književne vertikale“, „čovjek-časopis“, „Šraf“, „Poezija suštine“, „Beogradski krug kredom“, „ZATON“, „Книжевни елементи“, „Kazaljka“, „Slavitude“, „Riječ“, „Binku“, „Şiir Alayı“, „Bosnistika“, „NUN“, „Akt“, „Ezüst híd”…
Najdraži, ja više nimalo ne patim od inkontinencije, niti u tragovima, to je, ako ne medicinsko, a onda baš jedno pravo životno čudo, ja sam opet gospodarica svoga mjehura Nisu mi pomogli estradiol i didrogesteron, nisu ni Kegelove vježbe, veliki broj serija, nisu pomogla niti skupljanja niti širenja, ni mišića dna zdjelice ni bujnih podatnih bedara Nije bilo povezano s vremenskim uvjetima, sezonama ovim ili onim, bilo je tko zna od čega, poremećene unutarnje kemije, nestalo je s novom odlučnošću i starom promjenom prehrane Sada me smiješ nasmijavati po cesti tijekom čitavog našeg nepostojećeg budućeg susreta bez bojazni da ću morati u torbi nositi uloške, ekstra donje rublje i rezervne tajice
Najdraži, ja sam više puta dnevno katastrofalno tužna, dolazi u naletima i čekam da prođe, i to ne čekam mirno nego nemirno, vrlo nemirno, jer možda jednom tako zauvijek ostane Ne pomaže mi što sam gladna i što pokušavam stvari, kad zagusti, rješavati mentol bombonima bez šećera, pretjerana konzumacija može imati laksativni učinak, u njima je i tvar za sprečavanje zgrudnjavanja, ima li to veze s ovim što osjećam u grudima, oni sadrže i aspartam, ne smijem ga, to je jedan od otrova, ali i teže sam probavila, toksina sam se naučila rješavati sama, bez stručne pomoći nekih drugih pjesnikinja, iako sam, priznajem, malo zavirila Najdraži, ja sam često iritabilna i osjećam da mi je nanijeta velika nepravda
Najdraži, ja sam ti posve ista: i dalje funkcioniram, i dalje sve radim usprkos i unatoč Mene su u pisanju ovoga svakih sedam sekundi prekidali i ne prihvaćam da sam sama kriva Najdraži, ja sam fizički poletnija i svi mi govore da zračim, znaju li oni da postoje štetna zračenja, a da su također veoma blistava, hvala im svakako, ja to mogu, ja sam zvjezdana Ja imam nekoliko kilograma manje i gotovo da opet normalno obuvam čarape, to sam zbilja jako željela, nadam se da si sretan zbog mene, iako naravno da nisi sretan zbog mene, ja sam te pomalo ubila, a mene su ubile težine, težina moga tijela i masa tvoje otežale duše, ne pretjerujem, ti pretjeruješ
***
OTVORI
Vrata i prozori u građevinskoj i arhitektonskoj terminologiji zajednički se nazivaju otvori. Vrata omogućuju prolaz ljudi i kretanje između prostora. Prozori omogućuju prolaz svjetlosti, zraka i pogleda. Oboje su prekidi u zidu, stropu ili krovu, kroz koje nešto (osoba, svjetlost, zrak) prolazi. Tko koga ovdje zlostavlja, tko tu nema pravo prolaska, polaska, odlaska, odakle dolaze ove ozljede i lomovi, opet sam te u kut satjerala, opet nisi imao izbora. Postavljala sam pitanja, svakog božjeg dana tražila sam rješenja za obećanja, unosila sam ti se u lice, odgurivao si me trbuhom, živjeli smo u gegu, ali nije bilo dobro ako bih se smijala. Što je jače, jezik ili šaka? Opet je pukao stol, otpala su vrata. Mi nemamo više ni ulaza ni izlaza, a ipak su nam svi otvori zatvori.
***
CRTEŽ
Mislim da sada znam kako bih svoju ljubav nacrtala, bilo bi to ovako, dakle svakako crnim tušem, kojim bih stanjivala i zadebljavala, koji bih mjestimično slatkogorkim bojama pojačavala, da istaknem najvažnije među detaljima:
Sitne linije tvoga pametnoga čela pod mojim živčanim završecima, tvoja bijela koža na donjem dijelu leđa uz rub tamnoplavih traperica, tvoje izduženo tijelo sa stopalima koja vire preko ruba kreveta, posebno drugom bojom vrhovi čarapa, jedna ruka, obje ruke ispod jastuka, deka visi malo nakošena, oči zatvorene, iznad glave oblačić sa snovima, tu ne znam što bih stavila, bila bi tu možda knjiga, cesta, dom i naravno ja, ali možda bi to bilo sve u tamnijim tonovima i možda bi to bila noćna mora, još to nisam nacrtala.
***
HALOGENKA
Tu svoju silnu ljubav što me pogoni, što me pogladi i pogodi, dat ću tu svoju gromku ljubav bićima, stvarima i pojavama, bit će to sijaset imenica i zamjenica, subjekata i objekata, obasjanih mojom ljubavlju, obavijenih tom svjetlošću, ona će sjati kroz noć kao svjetla milijunskih metropola, ona će do tebe dosjati, u oči će ti usred sna zapičiti, ona će te probuditi, a ti, ti ćeš pomisliti: o Bože, jao, kako mi se muči, kako je gadljiva, kako je kičasta i neonski blještava, kako je posve u krivim nijansama, ta njezina ljubav, ta gadna, kričava, bolesno uporna, ta prodorna, glasna, titrava, treperava, blesava, plesava, kao luda lava što se prolijeva kao da nema kraja, nema pepela, a ja baš volim kad ima bezbroj bolnih živčanih završetaka.
***
PROŠLI SU BROJNI MJESECI
Prošli su brojni mjeseci, ja sam nas na kraju neočekivano preboljela u taksiju, shvativši da će sve pjesme uvijek biti naše i da je to kao koža, nosivo potpuno iz nužde, ne iz svjesnog odabira, jednostavno se ljudsko biće od atmosferilija mora nečime štititi, a to je osnovno, dalje mogu ići neki dodaci, mekani predmeti, bunde, šalovi, rukavice, no ničega nema bez baze, mi smo meni bazični, ja druge baze nemam i neću je imati, mene su svi ostavili, zato ja nas nikada neću ostaviti, ima li ti to smisla, to je patologija.
Prošli su brojni mjeseci, možda si bio u pravu baš svaki put kad si rekao da nema smisla šibati mrtvoga konja, ali ja sam sklona dozivanju u život do zadnjega, stvar je u tome da ja to ne radim šibom, ni bičem, sklonija sam eteričnim uljima, nježnim riječima, sitnim poljupcima, blagim muzikama, a sada, ako ti se čini da se često izražavam tuđim riječima, tvojim riječima, njegovim, to ti se ne čini, to je istina, to je zato što nemam svojih, što često više uopće nemam riječi.
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je, lektorica i urednica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora, Fenomeni, Časopis Nemo, Gledište, Zvona i nari), te u književnom časopisu Riječi, a na engleskom u časopisima Balestra i Zest. Na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Piše i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. i u uži izbor natječaja Perkatonic Skriptorija 2025. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka“ za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu, u sklopu koje je vodila radionice poezije i proze za djecu i mlade. Uvrštena je u zbirku konkursa Zlatna trešnja u Tuzli za najbolju pjesmu za djecu 2025. te u Zbornik „Sreća je sol“ Devetog natječaja Gradske knjižnice Solin za najbolju neobjavljenu pjesmu 2025., kao i u zbirku kratkih priča „357“ Književnih vertikala 2025. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama. Od 2025. na Instagramu stvara virtualne književne bedževe koristeći stihove regionalnih pjesnikinja.
trudiš se vratiti na stare načine još uvijek u domenu fizike zdravo za gotovo, ovdje i sada prihvataš zateći sve do čega ti je stalo ali takvo nešto nikad ne čeka i stalno mijenja oblike
u jednom, ne tako davnom sad i ovdje sjedila je majka i pitala te jesi jeo, sine
2.
mora da je oduvijek bio tu – pokušaj da se iza prve postavi druga riječ
djevojčice šibice kasarna u zraku nakon eksplozije debele cisterne – kao dječak žalio si za vremenom koje nisi imao iza sebe
sada na tacni na kojoj su fildžani nekad svečano iznošeni pred goste razvučene dvije linije
oblizuješ se i nastavljaš rudariti kućom koja te rodila kućom koja te ne ostavlja, kućom izgubljenom jednom i zauvijek
3.
večeras si maslac sklizneš i zapucketaš savladaš tavu kao tony hawk platformu poljubiš zid pa se ponovo konvertiraš poput mlijeka u priči o dvije žabe ukratko, osjećaš se sjajno
na plafonu sjene mrtvih trolova nekoliko mušica i nešto kao poziv da budeš tamo gdje trenutno nisi – sve je to puno važnije od toga kako će se ujutru zvati tvoja zemlja
raspoloženje naglo poraste kada čuješ kako m.đ. zapravo i ne zna šta je poezija kako se pišu pjesme, i ono veliko pitanje – šta je taj čovjek uopšte napisao dakle, voliš čuti činjenice
tada se posebno trudiš misliti na more na svoju ženu i na more u kombinaciji ali kad osjetiš kontradiktornost kako ti pulsira ispod čeone kosti znat ćeš da si tamo i ovdje u isto vrijeme
to su zapravo plaže, tave i platforme na kojima želiš derati guzove čekati blaženu smrt
4.
obavezno provjeri upaljače potezne žice tajmere namjere da ne bi došlo do ozbiljnih problema unutar forme da nemar, da mrzi me, da i sebe ću ne dođu u pitanje ako se upletu amerika, pogrešan password politička korektnost, flash ili dexter gordon koji se tastaturom šire i čekaju pendrek da krenu na pjesmu nezapisanu providnu problemnu a sve zbog prve riječi nakon koje dolazi druga i tako redom sve kao kad mravi grade pa čovjek sjedne na mravinjak i bum!
5.
dok se čeka izbor za miss AI i takmičarke uvježbavaju poruke mira i algoritmi se slažu u buket za pobjednicu i svi se pripremaju da ne zaborave kroz kakvo crypto i rešeto pobjednica mora proći… vi u zemljama trećeg svijeta pripremite kokice sve sa noktima, zanokticama, pulsirajućim hematomima kurjim očima i drugim gadostima koje neprestano iskaču na ekranima preko kojih dižete palčeve i šaljete depresivne emotikone za raskomadanu djecu četvrtog i petog svijeta… u međuvremenu ljubomorni utjecatelji drugog i prvog svijeta nastavit će skautirati talente šestog i sedmog svijeta – po kuloarima kruži priča da tamo djeca u nedostatku žitarica gutaju klikere & seru litij – budući entrepreneuri! kažu i puni lažne skromnosti najave humanitarni projekt s obaveznim natpisom work in progress
6.
tetrijebi prekomjerne stvarnosti sanjaju položaj merkura, pun mjesec mediteran procvao u leš more i drukaju mrak pod krevetom da proguta ubuđane čarape da bi iz istog tog mraka nastavili pisati angažiranu poeziju oštrim narativima probijati šikaru inferiornosti promatrati kako se trava zeleni i svako malo, radi čiste savjesti pitati sebe i druge: kako baš uvijek bešika malog kurčevitog boga presuši kad bolnica s djecom koja pričaju čudnim jezikom gori na lomači progresa
7.
još čitava plejada na doku čeka ukrcavanje – ali ovdje ni za mene nema mjesta – reče organizator književnog festivala i žrtvova sedam pjesnika ko tamose
8.
suvišan poput konceptualnog umjetnika u malom gradu besmisleno stojiš nasred sobe, pokušavaš prihvatiti ljubav u penetraciji hiltovke u komšijski zid, u mamurnom jutru konačno nesposoban čuti vlastite misli, danas kad je sve concept store – osim albanskih pekara, odlučuješ pokrenuti mašinu novog dana, spustiti je ispred zgrade, kupiti joj burek da podrigne, jogurt da podmaže remen prebaciti je do rijeke da ne zahrđa
9.
kroz koji klanac ili klaonicu treba proći da bi se stiglo u podnožje planine mudrosti ili do pupka velike bombe
koš i šok u rovovima majmuni iscrtali teren za basket u nedostatku parketa glancaju krilca dronova & ekrane pametnih telefona
sljedeće pomračenje se očekuje kao besprijekoran zajeb prodaja sunčanih naočala raste genocid sjaji ko inox na jahti jeffa bezosa
10.
iz nedavno prebolovane upale ždrijela meškoljenja ćelija ushićenih novim početkom iskašljavaš stihove na papir s ljepilom za miševe srce sladoleda na dnu korneta čeka da postaneš revolucionar – ali tek kad oženiš gretu thunberg
11.
vratilo u hodniku ispravlja leđa skladno će tijelo stati u sanduk mirno i dostojanstveno razgraditi tjeskobu
fascinacija iz djetinjstva – mikroskop kasnije nekoliko dlačica ispod njenog pupka tada nisi znao da je progres prvo pluto čep pa tek onda peć za naložiti ljude
sada si pravi muškarac, odlaziš na posao neizvjesnosti, vrludavom putu bez putokaza ni traga – šaka u tvojoj glavi sjećanje je koje odumire
potreban ti je degenek jasnoća jankélévitcheve smrti nešto da te prodrma nervoza navijačke homoerotike ljubavni trougao ustaše, balije & četnika ova ili ona strana nikakva baklava na sredini šlifera dok te sve to još uvijek dotiče
12.
bar na kratko iz wc-a izlaziš kao bolji čovjek ubrzo kreće razrojavanje prekomjerne stvarnosti dobra namjera je šumeća tableta na dnu septičke jame
dok sanjaš plažu, kuhani kukuruz, krofne zaključuješ:
pod hitno obnoviti paradigmu paradajz turiste civile ekskomunicirati iz riječi progres djecu izlagati radovima amela hodžića
13.
danas na čizmi brzopotezno dizanje desne ruke iz ramena ka nebu – hop! i kažu po danu nevidljive zvijezde se štrecnule: efekat leptira, transfer blama ili im se možda dycki prišunjao iza leđa da izgovori poeziju – presavijen i zgužvan, depresivni burek
ništa strašno, kažu izostanak strasti, svijet iscjepkan na mikrofantazije, bez zamaha velikih ideja, beskrajna lakrdija kad iznebuha prepadnu se zvijezde ili presretnu migranti u šumi i kazni ih se za nenošenje pojasa za spašavanje
14.
nekoliko koraka do samoostvarenja: prihvati sjenu i tremolo u ušima, iz tao torte pređi u nejestiv parizer, budi tašt prezenter, harmonika & pucanj na svadbi, hostesa u halterima ispred trafike (neko odmah kupuje cigerete koje ne puši) razmatraj vizije iz fildžana zubatih tetki, meditiraj u ružičastoj kupki, u britvu puši kao u rođendansku svijeću, oštri helijumski balon, pričekaj trenutak nepažnje da zeko odleti u nebo, a doktor da kaže: prebolovane pljuskavice, napuknuće u egzilu trenutka zakašnjela krivnja, možda kapitalizam, u svakom slučaju vrabac odlepršao s grane, miš poplašen, rupe u sjećanju pozne mladosti, novi papa u bubregu, liturgija, doboš sehur, orgije u cik zore, dakle – oružje za masovno poniženje, jednačina sa tri nepoznate, jeres, potukač kokolo i još neke riječi, a onda odjednom – spoznaja! poslije pranja zuba ne jedeš naranče, to je to pomisliš: ti si iskustvo a ne trenutna istina, zatim ponovo kreneš prema dole
15.
sva ova halabuka oko prve a nakon nje i druge riječi obična je diskrepancija modernog modela bolesnika šatro žudi za tišinom a teško raspoznaje stablo platana od stabla kestena
__________________________________
MILI ĐUKIĆ (Mostar, 1987). Odrastao, školovao se i radio u Adapazaru, Mostaru, Sarajevu, Kristiansandu, Istri i Dalmaciji. Objavio knjige poezije Pregaženi ježevi (Treći trg, Beograd, 2018), Ljetno kino (Vrijeme, Zenica, 2021), Rezervni upaljač (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2023) i Sparina. Nigredo (Amplituda, Mostar, 2025). Autor je dokumentarnih filmova Gutač nula (2023) i Andrej meets a flower (2025). Crteže, kolaže i slike izlagao je na nekoliko grupnih izložbi, a 2025. godine imao prvu samostalnu izložbu Ferdy & Durke u paklu palanke. Trenutno živi i radi u Zagrebu.
„Visoka su jedra barki, I tvrda su prsa junaka, Al’ bolna su srca majki!“ – turska narodna pjesma „Dosta mi je što imam krvotok! Ne treba mi baština!“ – Ilija Ladin, “Moji pređi”
„Vidi mi Zije, isti moj Šeho, rodo ga majka, eh, moj Šeho, moj Muharem, zlato moje oplakano!“ – govorila je nana moje majke Zula. Govorila je tako kad god bi vidjela mog daidžu Zijada. I niko je nije slušao, niti je ko razumio, niti je koga bilo briga o čemu ona priča. A dedo bi Selim, kad bi mu rakija pamet popij, naruči u kafani pjesmu „Lov lovio mlad Muhareme“, pa kad bi kafanski pjevač razvukao najžalivijim tonom, tad bi i dedo Selim polupaj sve oko sebe. Onda bi ujutro iz kafane otiđi prvo pred kuću hodži Mehi, izvadi ostatak plate i daj efendiji da mu bratu Muharemu – Šehi prouči Jasin. U ta ista jutra, šaputala je pranana Zula, okrečući tespih u ruci: „Ja ga zvala, hajde Šeho sine kući, a on meni, neću majko, mi se više ne vraćamo, ehet, jašta, pa tako i bi, i bogme se ne vratiše. Eh moj Muhareme, moj Šeho, zlato moje oplakano!“ Dedo bi Selim onda svaki put kad bi kreni od Lepenice prema Hadžićima stani na brdu Košćan pod jednom kruškom, pa bi pričaj kako mu je brat Šeho tu davao pušku i da je jednom, a nekada u priči, čak i dvaput opalio iz nje. Selim je čak pokazivao i koje je drvo puškom pogodio, a onima koji su slušali vazda se činilo da je to bilo neko drugo.
Nego, taj Šeho, taj Muharem, bolna rana krvi moje, ko je bio? Gdje je otišao? Što se vratio nije?
Pradedo Ibrahim, koji je već preživio jedan smak svijeta i nekoliko sudnjih dana, samo je ponekad plakao sa šargijom, i niko nije znao za čim plače. On se godine 1917. vozom i smrznutih nogu, pješke, vratio sa Ruskog fronta iz zarobljeništva u Galiciji. Smrznutih nogu došao kući i našao mrtvu ženu i sina, kojima niko više ne zna ni ime. „Ubila ih Španska kuga“-govorio je. Njih ubile glad i bolest, a Ibrahim oženio dvadeset godina mlađu Zulu. Porodio onda sa njom sinove Muharema, Ibrahima i Selima. Sakrio ordenje u korijenje kraj seoskog jezerceta i govorio da će se Švabo kad – tad vratiti s ratom. Švabo se vratio i donio rat koji mu je odnio drugog najstarijeg sina, Muharema, kojem je baš on dao drugo ime Šeho. Njegov i Zulin drugi sin, Ibrahim, isto je volio brata Muharema. Ne baš onoliko koliko Selim, ali nekako, onako kako niko drugi nije razumio. On je sa Šehom i otišao u rat. Jedno jutro im je samo iznenada došao rođak Huso, osenički muhtar, upisao ih u domobransku vojsku i dao im dvije vreće žita. Kad su se poslije rata svodili računi i kad se pričalo o idejama, idealima, vojskama i generalima, niko nije razmišljao o tome šta su znali gladni seljački stomaci o tome šta je rat i šta su ideali. Dva brata, Muharem i Ibrahim otišli su u vojsku za rođakov potpis i dvije vreće brašna.
Pred kraj rata, kad se već nije znalo gdje je Šeho, Ibrahim se vratio kući. Za to su saznali partizani koji su upravo bili zauzeli veći dio Lepenice. Odmah po saznanju da se Ibrahim vratio kući, došli su da ga traže. Nana je Zula tad stajala pred kućom, stajala i tresla se, još i trudna bila. Nikad joj se od tad ruke nisu prestale tresti. Ibrahim se, pak, sakrio u sepet na tavanu, a partizani nabili bajonete na tandžare pa svu štalu i gumno sjena pred njom isprobadali ne bi li ga našli. Ali ne nađoše ga. „Kismet! Sudbina! Spasio me dragi Allah!“ govorio je pred smrt, mnogo godina kasnije, Šehin brat Ibrahim. Nakon skrivanja u sepetu, u selu su našli ženu Ibrahimove visine, obukli ga u zar i feredžu i žensku odjeću, pa je tako sa visokom ženom prešao Lepenički most u Bukovici pored cijelog odreda partizana. Prešao je most i stigao u Hadžiće. Tamo se kao bolničar pridružio nekom partizanskom odredu, taman da učestvuje u operacijama za oslobođenje Sarajeva u aprilu ’45. godine. „Eh kako je tada bilo, oko Sarajeva, k’o u kotlu vrilo!“ – govorio je na seoskim sjelima.
Pranana je Zula baš tih dana rađala svoju najmlađu kćerku, najmlađu sestru Šehinu i Ibrahimovu. Kasnije je govorila, ne bezveze, već s razlogom: „Od Sarajeva tutnji ko u kotlu i tu večer ja rodih svoju Zehru.“ Pričala je Zula tako, jer su je uvjeravali da je Zehra rođena godinu dana kasnije, pošto je tako „stajalo u papirima“. Ali Zula se nije dala zbuniti, a i tad je opet spominjala Šehu. Zehra, pak, bješe jedina u porodici koja se nije sjećala brata Šehe i koja nije imala nikakve uspomene na njega. Ali slušala je, morala da sluša, dok je svaki drugi član šarene i velike familije, svak za sebe pričao o Šehi. Prvi put za njega, ipak, nije čula među ukućanima, već dok je na Lepenici rijeci sa ženama iz sela prala haljine, pa je jedna od njih rekla: „Eh sjećaš li se Hasno, kad je Ibetov i Zulin Šeho, ovdje ufatio pastrmku od pola metra?“ Zehra prvo nije mogla doći sebi od pastrmke od pola metra, pa kad se malo otrijeznila, otrčala je kući da pita ko je taj Šeho o kojem žene na rijeci pričaju. Kako je upitala, tako joj je svako od njih prilazio i predstavljao svoju verziju Šehe. Zehra više nije ispitivala. Zavoljela je brata po pričama.
A ljudi iz Bukovice, tog mahalskog lepeničkog sela, sa tri muslimanske i jednom katoličkom mahalom, isto su voljeli Šehu. Čim bi ga neko na prelima spomeni, počni bi rasprava o tome gdje ga je ko zadnji put vidio. Nisu pričali o nekom prethodnom životu. O onim vremenima mira. O nekim ljepšim vremenima, iako za lepeničku sirotinju, vremena nikad nisu bila lijepa. Pričali su samo o tom vaktu koji ga je odveo u rat.
„Dan prije nego što će otić’ bio sa mnom na gumnu, mlatili žito, bila dobra žetva!“ govorio je neko.
Neko je drugi prekidao: „Kakvo gumno, kakvo žito, sijo se krompir, meni s volom došao da freza. Sjedili popili po jednu, sunce te ne veselilo, uvijek se smij’o! Šeho naš!“
„Kakav vo, kakvo sijanje, bokte ne jebo, bila zima, znaš da je tad pola sela otišlo u ustaše, jer se nije imalo šta jest. A Šeho, zna se, nikad kapi popio nije.“ – ubacivao se treći glas.
Potom bi kreni u glas svi, pa bi neko dodaj da je prešao u partizane, neko je govorio da su ga zadnji put vidjeli u Blažuju kako čuva prugu, neko je govorio da je poginuo na Sutjesci, čas govorili partizan – čas ustaša, nekad da je i bradu pustio, neko bi reci da je tukao četnike oko Fojnice i na Zelengori u maju ’45. godine, pa bi pijan Meho vriskom prekini sve i saopšti im da mu je Jozo Lukić pričao da su Šehu vidjeli na Sremskom frontu, kako s partizanskom kapom donosi tekbire i puca iz mitraljeza stisnutih zuba, sve dok ga topovsko đule nije raznijelo u komade. Priča bi u tim doživi svoj klimaks i više se nije znalo o čemu i o kome pričaju. Na kraju bi se mrzovoljni i posvađani razilazili kućama, pa su neki psovali, neki proklinjali, neki nešto nabrajali, a svi i sve zbog Šehe, ili zbog nečega drugog, to nisu znali.
Dedo Selim je, dok je bio mlađi, volio ove priče. Kad je počeo da zrije prestao je da ih sluša. A onda je jednog dana, odnosno jedne večeri, izgubio i zadnju nadu. Mojoj je majci tad bilo šest godina. Taj dan, pred akšam, stiže vijest dedi Selimu, da će se to večer na radiju „Slobodna Evropa“ ili možda na televiziji javiti Šeho da pozdravi majku i cijeli rod. Dedo Selim i nana Rabija zaputili su se odmah u Homoljsku Ćupriju u kafanu „Kod Anđe“, gdje su jedino bili i radio i televizija, da čekaju javljanje Muharema Murtića, onako kako se tada Nova godina čekala. Ali Šeho se javio nije. Dedo je opet došao pijan kući s nanom Rabijom i sve opet polupao. Polupao pola kuće, ali nikad nije digao ruku na ženu ili na djecu. Jer tako ga je učio brat Šeho, koji se baš to ljeto kad je otišao u rat, trebao ženiti. „Žena je svetinja brate, mati naša, pogledaj je, šta bi naš kaharni babo bez nje? Da nikad nisam čuo da si na žensko podig’o glas, a kamo li ruku!“ –sjećao se Selim dok mu je Muharemov lik dolazio pred oči.
„Eh da se barem javio da mu čujem glas“ govorio je kad je došao sebi. „Lopov li jedan, sa mnom se zajebaje, ko da sam još pašče.“ – ponavljao je.
Poslije je čak u pijanim stanjima tvrdio da je sreo Šehu kad je radio u Abenzburgu kao jedan od prvih gastarbajtera iz Jugoslavije u ovom gradu. „Idem ja ulicom, kad plav čovjek, u odjelu, ja gledam što se uozbiljio, krvave mu oči, žena sa njim, nema je kod nas ‘nakve. Diže mi ruku, a drugoom mi ubaci šaku para u džep. Ja govorim ne treba, a on klimnu glavom pa veli trebaće Selime. Tako mi je i pure znao odvadit od sebe kad sam bio mal, jedi da narasteš govorio mi je. Eh kad je to bilo. Jebem li te sudbino prokleta što si mi odnijela Muharema.“
Ali Muharema, Šehe, kako kome milije, ni prije, ni poslije, ipak bilo nije. Đaba je brat njegov i Selimov, Ibrahim, sedamdeset i neke govorio da ga je u bijelom ruhu usnio na hadždžu pa se znojan probudio jer mu je Šeho rek’o „da je prvo treb’o vratit dugove narodu pa doć’ na hadždž.“ Đaba je Ivo Musa iz Lepenice kad se vratio iz političkog bjekstva, pričao da ga je sreo u Italiji ’53. u vojnoj uniformi, i da mu je Šeho rekao da mu poselami majku Zulu. Đaba je radila sva OZNA da dozna to gdje je Murtić Muharem zvani još i Šeho. Đaba se nadao dedo Selim. Đaba je čekala pranana Zula. Šehe bilo nije. Bio je živ ali mrtav. Vidjeli su ga ali ga vidjeli nisu. Imali su njegovo sve, ali nisu imali ništa.
____________________________________________
ENVER RIZVO rođen je 26. juna 1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Godine 2022. godine diplomirao je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu s usmjerenjem na kasnoantičkoj historiji. Saradnik je nekoliko naučnih i naučno-popularnih portala, uključujući Historiografija.ba, Laurus Laslaeana, Povijest.hr. Učestvovao je na velikom broju međunarodnih konferencija iz oblasti historije, političkih nauka, geopolitike i sigurnosti i bezbijednosti. Aktivan je učesnik u raznim društvenim i kulturnim aktivnostima, a posvećen je volonterskom radu i aktivizmu. Posebno je predan pisanju poezije koju objavljuje na literarnim portalima i u književnim časopisima.
Hteo bih da sam mrtav, ne, nemoj mi se obraćati, hoću da budem mrtav, ne pokazuj mi lepe slike, nago telo, ne dodiruj me, nemoj mi se unositi u lice, hteo bih da sam mrtav, ne stavljaj mi mačku u krilo, ni pauka pod jezik, ne pokazuj prstom na mene dok govoriš nekom o nečem, ne sedi uz moj krevet vrteći između prstiju šarenu maramicu, zatvori oba prozora, navuci zavese, hoću da budem mrtav, ne prepričavaj mi TV izveštaje s fronta, dok stavljaš karmin na usta, dok pereš suđe, dok se češljaš zagledana u jedno malo ogledalo oslonjena laktom o naslon na stolici, hoću da budem mrtav, ne govori mi o cenama brašna, cveća i vode, ne recituj mi moje stihove s podsmešljivim naglaskom, ne radi jutarnje vežbe na podu između svučene odeće i drugih predmeta, ne čitaj mi domaći sastav naše kćeri ocenjen sa pet, ne pokazuj mi njene crteže, ni sama se nemoj pokretati, odustani od svakog pokušaja da me oživiš ljubeći me, duvajući mi u lice mehuriće obojene sapunice, ili me udarajući po licu nekim lakim predmetom, ili šakom, hteo bih da budem mrtav, hoću da budem mrtav.
29. mart 1993.
***
ČUDOVIŠTE
Pušim jak duvan, hercegovački, što kupih ga na pijaci od nekog mladića u vojničkoj bluzi i u cokulama.
Miris duvana podseti me načas na đačka putovanja ka moru, u vozu gde tiskali smo se uz smeh i uz grdnje.
No neko čudovište zameni ove slike drugim: slikama grobova, novim krstačama, čuo se i glas onih što žale pokojnike.
Pušim jak duvan, hercegovački, uvijen u papirić tek stečenom veštinom. Kroz dim me gledaju nečija mrtva lica.
30. septembar 1993.
***
RUŽA ZA ONU KOJA NIJE OVDE
Moja mati u starinskom autobusu prelazi ogroman put. Preko zaleđenih livada, kroz snegom ophrvan planinski predeo.
Sedeći iza vozača, razgovara sa njim o neobičnom vremenu. Ljuljuška se na svom sedištu sa malim pticama u krilu.
Kadikad spolja čuju se krici, ali se ne vide oni koji su izloženi mučenju, negde od nekog.
Najednom u autobusu oseća se jak miris ruža, kao da je neko ispustio bočicu s mirisom, ili trlja između šaka ružine latice.
Moja mati putuje u Nigde zimskim autobusom. Kadikad joj je inje na licu. Pobelela su joj usta i obrve.
Imam dovoljno razloga da verujem u njeno putovanje, tome me uči metafizika, ali i jedno posve lično osećanje vremena i besmrtnosti.
3. februar 1993.
_______________________________
ALEKSANDAR RISTOVIĆ rođen je 1933. godine u Čačku. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bio je profesor u čačanskoj gimnaziji, a zatim urednik u izdavačkim preduzećima “Mlado pokolenje” i “Nolit”, u Beogradu. Objavio je knjige poezije: Sunce jedne sezone, Nolit, Beograd, 1959. Ime prirode, Bagdala, 1962. Drveće i svetlost unaokolo, Prosveta, Beograd,1964. Venčanja, Nolit,Beograd, 1966. Tekstovi, Prosveta, Beograd 1969. O putovanju i smrti , Nolit, Beograd, 1976. Ta poezija, Nolit, Beograd, 1979. Ulog na senke, SKZ, Beograd, 1981. Nigde nikog, Nolit, Beograd, 1982. Gore i dole, Gradska biblioteka u Čačku, 1983. Dnevne i noćne slike , Narodna knjiga, Beograd, 1984. Slepa kuća i vidoviti stanari, Nolit, Beograd, 1985. Lak kao pero, Biblioteka “Raspust”, Nolit, Beograd, 1988. Some other Wine and Light, Selected poems, The Charioteer Press, Washington, 1989, u prevodu Čarlsa Simića). Platno, Narodna knjiga, Beograd, 1989. Praznik lude, Prosveta, Beograd, 1990.
Poshumno su objavljene Ristovićeve knjige poezije: Hladna trava, pesme. Matica srpska, Novi Sad, 1994. Mirisi i glasovi, poezija, u izboru Pavla Zorića, Srpska književna zadruga, Beograd, 1995. Izdavačka kuća “Nolit”, objavila je, takođe poshumno, izbor iz pesnikove rukopisne građe u pet tomova, koji su sačinili Milica Nikolić i Miloš Stambolić: Kost i koža, poema. Nolit, Beograd, 1995. Neki dečak, Nolit, Beograd, 1995 Svetiljka za Ž.Ž. Rusoa, Nolit, Beograd, Beograd, 1995. Pesme (1984-1994), Nolit, Beograd, 1995. Mali eseji, Nolit, Beograd, 1995.
Ristović je napisao i romane Trčeći pod drvećem (1970), Pisma sanjalici (1972).
Bavio se prevođenjem (Žak Prever: Poezija, “Mala knjiga”, Nolit, 1969) i književnom kritikom. U izboru i prepevu Čarlsa Simića izašle su dve knjige Ristovićevih pesama na engleskom jeziku: Some Other Wine and Light (The Charioteer Press, Washington, 1989) i Devil’s Lunch (Faber and Faber, London, New York, 1999).
Dobitnik je više naznačajnijih priznanja za poeziju: Nolitove nagrade (1982) i Zmajeve nagrade (1983) za knjigu Nigde nikog, Oktobarske nagrade Beograda za knjigu Slepa kuća i vidoviti stanari (1986) i nagrade Branko Miljković (1991) za knjigu Praznik lude. Počasni gost Disovog proleća u Čačku bio je 1983.
Imam pedeset pet godina, četiri meseca i devet dana preko toga.
Rođena sam u Vršcu. Tamo vetar ne dolazi spolja; on je deo tela. Prvo ulazi u misli, pa tek onda u rebra. Brdo nije mesto, već tačka na koju sam odlazila kad nisam znala kuda dalje.
Sve je funkcionisalo. Dan je imao red: budilnik, kafa, ključevi. Radnje su se nizale bez zastoja, kao da ih obavlja neko drugi.
U tom ponavljanju telo je prvo ispalo iz ritma.
Sedim u kolima ispred zgrade i gledam sat na kontrolnoj tabli. Vreme prolazi ravnomerno, bez prekida, dok u meni sve stoji.
Tada se ispred vetrobrana pomerila senka. Čovek se izdvojio iz prolaza, kao da je na trenutak izgubio pravac.
Krupan je, kratko podšišane sede kose, u radničkoj jakni još zakopčanoj — zatvorenoj koliko i on. Kad se približi, kroz otvoren prozor ulazi miris znoja i prašine. U ruci nosi hleb, pod miškom smotane novine. Ne gleda me u lice; pogled mu se zadrži na ključu u bravi i na motoru koji radi bez potrebe.
Na trenutak podigne obrve, zatim se pomeri u stranu i ostane tamo.
„Idi dok još možeš“, kaže, glasom bez saveta, kao da izgovara nešto što se odavno zna.
Ispred mog auta ostaje prazan prostor. Tada shvatam: vreme je da pođem. Odlazak je već bio u meni.
Od tog oktobra prošlo je dvanaest godina, dva meseca i dvadeset četiri dana — dovoljno da odlazak prestane da bude događaj, a postane stanje.
Koža pamti noći u kojima sam zaspala obučena, sa svetlom koje nisam ugasila, i jutra u kojima sam se budila bez razloga da ustanem. Razum se povukao ne iz slabosti, nego iz zasićenja, iz umora od objašnjavanja onoga što je već imalo oblik. Reči su se prve povukle.
Na sastancima sam ćutala. Govor je išao brže od smisla, rečenice su se preklapale i trošile jedna drugu. Kada su me pitali zašto ne govorim, rekla sam da je sve već izgovoreno. Godine su se smestile u kostima; ne bole, ali se više ne povlače. Ćutanje se nije završilo sa sastancima — samo je promenilo prostor.
Sve je i dalje funkcionisalo. Dan je imao oblik, obaveze su se nizale kako treba, ništa nije izlazilo iz rasporeda.
Samo se u sredini dana pojavljivala rupa, tiha i pravilna, kao mesto gde je nekada stajalo pitanje. Nisam ga popunjavala. Navikla sam da oko praznina hodam pažljivo, bez naglih pokreta, kao oko nameštaja koji više nije tu, ali ga telo pamti.
Uveče bih skidala sat pre nego što legnem. Ne zbog sna, nego da mi ne meri ono što se više ne računa. U kuhinji bih ostavljala sudove da se osuše sami, bez krpe, kao da im ne treba moja ruka. Sitnice su preuzele brigu o sebi.
Tog dana se spolja nije promenilo ništa. Nije bilo povišenog tona, ni loma, ni gubitka koji bi tražio reakciju. Sve je ostalo na svom mestu, uredno i tačno, kao da je tako zamišljeno da traje. I upravo u toj pravilnosti shvatila sam da više nema kretanja, jer sam ostajala zato što sam znala naviku u kojoj sam bila bezbedna, i ta bezbednost me je zadržavala duže nego što sam mogla da izdržim.
Od tog trenutka nadalje, ono što sam držala iznutra počelo je da popušta.
Ništa se spolja tog dana nije promenilo. Dan je imao isti red, isti tempo, istu tačnost. Sve je funkcionisalo kako treba, svedeno i bez greške. I upravo zato je postalo nepomično.
Tek kasnije sam shvatila da sam ostajala jer sam znala naviku u kojoj sam bila bezbedna, i ta bezbednost me je zadržavala duže nego što sam mogla da izdržim.
Seli smo jedan naspram drugog, u prostoriji koja je znala ovaj razgovor i pre nego što je započeo. Zidovi su bili neutralni, sto bez tragova, vazduh naviknut na iste rečenice. Ništa tu nije očekivalo izuzetak.
Govorio je mirno, sa sigurnošću koja dolazi iz ponavljanja. Rečenice su mu bile uredne, već proverene. Govorio je o vremenu, o strpljenju, o tome da se neke stvari razvijaju sporo i da nije loše ostati tu gde jesi dok se ne pojavi sledeći korak. Slušala sam ga pažljivo i razumela svaku reč. Razumela sam i zašto ih izgovara. Ali dok je govorio, u meni nije nastajao odgovor. Ne otpor, ne slaganje — samo jasno odsustvo. Razgovor više nije govorio o meni, nego o prostoru koji želi da ostane isti.
Tog dana nije bilo povišenog tona, ni loma, ni gubitka koji bi tražio reakciju. Sve je ostalo na svom mestu, uredno i tačno, kao da je tako zamišljeno da traje. I upravo u toj pravilnosti shvatila sam da više nema kretanja.
Dok je govorio, posmatrala sam njegovo telo. Ramena blago povijena unapred, ruke blizu tela, košulja zakopčana do istog dugmeta. Telo koje je naučilo kako se ostaje. Njegov mir nije bio snaga, nego navika. U meni je, istovremeno, rastao strah da bih mogla ostati ista ako se ne pomerim. Taj strah nije tražio reči. Bio je dovoljan.
Odluka se nije pojavila kao reč. Došla je kao pomeranje težine u telu — kao kad stopalo krene pre misli.
Na peronu nisam imala plan, samo pravac. Voz je bio pun. Ljudi preblizu. Vazduh težak. Metalne šipke masne od dodira. Stajala sam ukočeno, čuvajući mali krug tela kao jedino što mi još pripada.
U Beograd sam stigla kasno, u sate kada grad ostaje bez lica, ali ne i bez buke.
Stan je bio mali, iznajmljen, bez istorije. Zidovi goli, pod hladan. Spustila sam torbu pored vrata, tamo gde se stvari ostavljaju privremeno. Otvorila sam prozor. Grad je disao bez pauze.
Legla sam obučena. Ne iz umora, nego iz potrebe da ostanem spremna. San nije dolazio.
Probudila sam se pre vremena. Svetlo je bilo tu pre mene. Noću je soba imala širinu; po danu je bila samo prostor.
Pogled mi se zadržao na stolici pored zida. Na njenom naslonu visila je moja jakna, još zakopčana. Tkanina je držala oblik ramena kao da ih još nosi. Nisam je skidala. Nisam je oblačila.
Odnela sam šolju do sudopere pre nego što sam je upotrebila. U njoj je stajala prljava voda, zamućena, sa ostacima od ranije. Pustila sam samo hladnu. Držala sam šolju pod mlazom duže nego što je trebalo. Prsti su mi utrnuli, ali nisam dodavala toplinu. Prsten na dnu se razlivao sporo. Spustila sam šolju mokru, bez brisanja.
Tek tada sam sipala kafu. Pila sam je stojeći. Toplina se zadržavala na jeziku bez puta dalje. Vilica je ostajala stegnuta. Gutljaji su se prekidali sami od sebe.
Uzela sam torbu. Zaključala vrata bez zadržavanja. Ključ je u bravi dao kratak, suv zvuk.
Ispred zgrade sam zastala. Vazduh je bio pun tuđih koraka koji nisu čekali mene. Stajala sam među njima, izvan ritma. Potiljak mi se zategao. U kolenima se pojavila kratka slabost. Dah je postao plitak.
Prvi korak se ipak desio, uprkos kolenima.
Đon je udarao o trotoar kratko i tvrdo. Zvuk je išao ispred mene. Nisam birala ulicu; sledila sam ono što je odzvanjalo.
Đon me je odveo do autobuske stanice u špicu. Ljudi zbijeni, preblizu. Laktovi uz rebra. Torbe koje zapinju. Mirisi koji nemaju gde da se razdvoje.
Stajala sam uz ivicu ivičnjaka. Zvuk mog đona se izgubio u kočnicama, uzdasima, kratkim psovkama. Telo mi je otvrdlo. Potiljak ponovo stegnut. Dah kratak. Kolena su držala težinu bez popuštanja.
Autobus je došao već pun. Vrata su se otvorila. Masa se pomerila napred.
I ja sa njom.
Prošlo je neko vreme; prestala sam da brojim onda kada su se jutra počela slagati jedno preko drugog, bez razlike. Isti hod, ista stanica, isti pritisak u špicu — telo je naučilo raspored, ali ne i pripadanje. Jakna više nije ostajala na stolici; bila je na meni pre nego što bih proverila kakav je dan. Šolja se više nije ispirala hladnom; voda je tekla onakva kakva jeste. Đon je i dalje udarao o trotoar, ali zvuk me više nije vodio — pratio me je.
U masi sam stajala kraće. Korak se pojavljivao ranije. Potiljak je popuštao prvi, dah je nalazio dužinu, kolena su prestajala da pregovaraju. Grad nije postao blaži; ja sam se samo preciznije uklapala u njegovu brzinu. Počela sam da stižem na ista mesta bez osećaja dolaska i da odlazim bez potrebe da se osvrnem.
Negde u tom razmaku, Beograd je prestao da bude događaj. Postao je trajanje koje me nosi, ali me ne zadržava.
Na ekranu je sve izgledalo mirno. Ordinacija nije.
Zidovi su bili požuteli, linoleum izližan, a vazduh gust od sredstva za dezinfekciju koje se zadržava i kad niko ne dolazi. Stolica na kojoj sam sedela škrgutala je pri svakom pomeranju, kao da pamti tela bez izlaza.
Lekar je bio sušta suprotnost prostoru. Mlad, uredan, skup, kao da nije seo u ovu ordinaciju nego je samo svratio. Košulja bez nabora, sat koji se vidi ispod manžetne, glas siguran i brz. Govorio je glatko, bez zastoja, kao neko ko nema vremena za sumnju, samo za zaključke. Dok je govorio, hladnoća se polako skupljala u meni; najpre u stopalima, zatim u listovima. Nisam osećala pod. Nisam pomerala noge.
Nije me gledao dok je govorio; pogled mu je ostajao na ekranu; mene u tom procesu nije bilo. Prsti su mi se ukočili, blago, gotovo neprimetno, ali dovoljno da znam da sam prestala da reagujem.
Zadržao se tek za nijansu — nedovoljno za pitanje, dovoljno da hladnoća uđe u telo. Hladan odjek se pojavio pre misli — ne bolest, nego njena senka. Ne upozorenje, nego mogućnost. Telo je već bilo procenjeno kao budući teret.
„U ovim godinama“, rekao je gotovo usput, „ne preporučujemo agresivne opcije. Pratićemo.“
Nije objasnio šta tačno znači agresivne. Nije rekao šta se prati. Reč je ostala da visi između nas, uredna i zatvorena, kao odluka doneta pre mog dolaska.
Klimnula sam glavom. Ne zato što sam se složila, nego zato što sam razumela. Razumela sam da se odavde ne izlazi sa planom, nego sa čekanjem.
Kad sam ustala, kolena su mi zakasnila za telom. Jedva primetno. On je već posegnuo za telefonom. Razgovor je bio završen pre nego što je stvarno počeo.
U hodniku je bilo svetlije nego u ordinaciji. Previše svetla za ono što sam nosila sa sobom. Vrata lifta su se zatvorila tiho. Dok je silazio, hladnoća mi se pomerila uz kičmu i tu se zadržala. Dah mi je bio kratak, ali uredan. Telo je preuzelo.
Napolju je Beograd nastavio bez mene. Ljudi su prolazili brzo, sa pravcima u rukama. Ništa se nije pomerilo zbog mene.
Iz Vršca sam otišla mirno. Iz Beograda bežim.
Ne zato što me odbija, nego zato što me uzima previše. Ovde se ne ostaje — ovde se polako brišeš. Okrenula sam se bez plana, sa telom koje je već bilo ispred mene.
Na peronu je hladnoća ulazila u kosti bez pitanja. Voz je stajao zatvoren, masivan, nepristupačan, kao odluka koja se donosi jednom i više se ne proverava. Kada su se vrata otvorila, ušla sam odmah, bez okretanja, kao da je telo čekalo samo taj znak. Metal je pod mnom zaječao, kratko, duboko, a zatim se sve pokrenulo. Grad je počeo da klizi unazad, u trakama svetla koje su se lomile i razlivale po staklu, dok nisu izgubile oblik i prestale da budu stvarne.
U Novi Sad sam stigla bez zadrške. Grad me je primio bez pitanja, kao da zna razliku između dolaska i povlačenja. Telo više nije tražilo sledeći korak.
Na Petrovaradinu sam stajala dugo. Tlo me je zadržalo. Kamen pod nogama bio je tvrd i nem. Nije popuštao. Držao je samo punu težinu. Ispod tog kamena Dunav je tekao široko i sporo, ne menjajući tok. Telo je zadržano u tački između.
Ostaje se tamo gde telo, umorno od odbrane, tiho spusti oružje.
_________________________________________
JELENA BEŠLIN rođena je 6. septembra 1970. godine u Vršcu. Po struci je ekonomista. Bavi se pisanjem proze i kratkih književnih formi. U svom radu istražuje teme kretanja, odluke i odnosa između tela i prostora. Trenutno živi i radi u Novom Sadu.
Kad se prosječan politikant, uvelike nadigne da napreduje, a šupljikanje svoje starodavno visinama pravdati stane, ja se tad lijepo ulagodim u ovo malo zalupane, ulubljene glavudže i bezobzirce licitiram ulog svoj mirno s kamenjem megdaneć: ko će koga nadjebati!
Dugo i zadugo bijah, umješnost ulažući svu, tek jedan od onamošnjih, kud moja pigmejska desetljeća bubice svoje na krevet Prokrustov slahu – a danas me zapalo da predjelu ovom posivjelom promatrač blesasto zadivljen budem, dok se oblaci nad njim, prolazni poput državica, rasplinjuju, a moje vidno polje koševina biva.
Bliska je ovdje pomisao na vječno, ali osmotri derte onog sabah politikanta, zabrljao u lažima pa mi savjesno nebesa razmazuje. A što se duše moje tiče, ona se u prizemlju najsigurnije zbrinutom smatra – Toliko daha jošte, vi neutješnici, u meni vazda biva da vlastitom snagom sebe ovo malo vazduha lišim.
***
MEĐ OPSJENJENIMA
Pjevaj, depresivna dušo, nevinost pročišćenu, pjevaj svoju iz konzerve sreću, opjevaj bilancu! Zamalo čista skrušenost postade to pa mi oko zacakli od želje puste, jer strvištem ovim bazam, bojažljiv i fintama nevičan svakojakim.
Ponizan, međ opsjenjenima, ne bih li sebi časak oproštenja priskrbio pod kužnim pečatom nemilosnika mojih.
Dan se još jedan u smogu zagušio, grad sa sebe vedrinu svukao da zima krzno svoje vučje pred noge mi baci. I prije nego cinizme spasonosne uspijem da sortiram na pepeljasto nebo, svi pravci u potkupljivo srce svežu se u rastanak.
Čini se da sentimentalno veče, gane grudi pancirne. Odakle li samo namuze tolike suze?
Nakon ovog staračkoga prenemaganja, suznim očima promatram podijeljenu zemlju nasuprot vlastitom uvjerenju!
***
JEDAN OD NAJPOZNATIJIH
Poezije bard unazad češlja čuperke svoje prosijede. Egzistenca mu seže od podignutog prsta do đona na peti. Sve što mu vlastiti dani u opnu moždanu procijede Jesu bezvezni pamfleti – puno udvorištva i ni zera pameti.
Poezije bard otresa glavom po zakonima kafanskim; Neopaža: svijet ovaj od krvi i benzina je sazdan – A kad ga četa jalijaša zaganja sokacima mahalskim on već spoznaju ima, da i on njima je znan!
Od njega, jamačno, nema neznatnijeg poete, Vašljiv i zaćoren, glava mu konfuznih misli splet; Prosvetljen fosforom i s nadom u duhove svete, On u magijski protokol zapisuje svijet.
Usud mu dao – na more neznanja frtalj sreće, Ehej, na more neznanja, jedva frtalj da kane. Kad s opsjenama se hrve, veli, to ga ljuti, Radije bi da umre onako poetski, natanane.
Lagodnim laprdanjem blažen, kao da pere dupe, A poslednje saznanje kaže, zavjesa pada, brate; Ama, uvijek se dangubijani oko njega skupe, Da mu prde u ćeif i sate dosadne krate.
Duša mu je čvorak, raščijanog krilca ptica, Oslijepljenog vida, ćurlik mu odzvanja jekom – Neka mu ogledalo, moliću, doda od gospode neko; Dosadna su mu – sva druga lica.
Naš bard vlada ironijom stepena trećeg; Božjak, druguje isključivo sa sobom, a s ludilom se kuca; Finistički pjesnik on je, i plitkov, da nema većeg, Tanušna mu riječ razvratnički niz jezik gegucka, Dok za vlastiti račun ode vlastodršcu prducka.
***
OLAJAVANJE
Sporo zarastaju rane iz mladosti. Ne zato što su teške, nego zato što nema ničega da ih zamijeni.
I žal za insanom, ta stara navika srca, jednom pređe u običaj, u puku rutinu, k’o abdest bez dove.
E, tad, vala, prifitilji i duši, toj matoroj, izhabanoj, da polahko koncu svome dožmiruje.
Oduvijek nam je sve klimavo, a ako nastavimo ovako taljati, za tren ćemo, bolan, do samog duvara dovaljati.
Evo, na primjer: lipe su opet ostale iza nas. K’o i sve što je mirisalo. (A ko još danas o jorgovanu zbori?)
Čovjek se više skoro i ne usuđuje da kaže: ja, među ovolikim pametnjakovićima, među promućuranima što znaju sve, osim kako se šuti. Uskoro, kad jesen lišćem nezaustavljivim odmahne, k’o rukom preko sofre, a drozdovi frulice i pjesmice za krioca poture, grijaćeš ti svoje kokošije grudi riječima Ničeovim, dok neko sa strane dobaci: – Haj’, dedo, trk po ugalj! – jer filozofija grije dušu, ali peć grije kosti.
Majstore, nema predaje. I starost je, vala, punovažna kriščica života. Dokle god imaš urednu stolicu, dan ti nije za džaba.
Pa ostaje ona belaj-zavrzlama: s jedne strane – s druge strane, ta sluzomuz-dijalektika što se uči u poodmaklim godinama, kad tijelo više ne sluša pamet, a pamet se pravi da tijela nema.
Kad gibljivost popusti. Kad se usta razjape, posijede, i pjesama postane prazna. I kad shvatiš: nije belaj što nema šta da se kaže, nego što je sve već rečeno.
_________________________________
ALMIR ZALIHIĆ, pjesnik, prozaista, književni kritičar, esejista i antologičar (Mostar, 01.01.1960.) Završio je studij književnosti. Poeziju, prozu i esejistiku objavljuje od 1980. godine u eminentnim časopisima za književnost i kulturu na prostoru ex YU. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, ruski, italijanski, francuski, švedski, arapski, slovenački, mađarski, albanski i turski jezik. Zastupljen je u bošnjačkim, bosanskohercegovačkim i balkanskim antologijama i književnim hrestomatijama. Dobitnik je desetak nagrada za književni i urednički rad. Bio glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu u BiH I u inozemstvu. Član je Bošnjačkog društva pisaca, Društva pisaca u BiH, Društva novinara BiH.
Objavljene knjige poezije: Raseljeno lice (1993), Raseljeno lice i druge pjesme (1994), Raseljeno lice i drukčije pjesme (2000), Rječnik sumnji (2005. /II izdanje 2006.; III izdanje2009./, Polovina pređašnjeg svijeta (2010), Lucida Calligaphy ( 2011), El ultimo suspiro del moro (2011), Camera obscura (2012), Kruna svega srušenoga (2020), Slaganje vremena (2024).
Objavljene knjige proze: Suhi žig (1989), Sasvim obična smrt (2002), Imaju li zvijezde domovinu (2007), Tuga je golub u bijelom (2020).
Objavljene knjige za djecu: Porodični album (2003), Pearl Medicine (na engleskom jeziku, 2017) Fabrika snova (2021).
Objavljene knjige kritika i eseja: Pogled iznutra (1999), Poetika razdešenih detalja Amira Brke (2017. /II izdanje2018./, Iskorak iz muka (2020). Iskorak iz muka 2 (2021). Pogled iznutra, iznova (2022).
Objavljene antologije: Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem) (1998), Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka (2000. /II izdanje 2001.; III izdanje 2003.; IV izdanje 2004.), Gospodari balansiranja – antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka (2006). Novi milenij – antologija bosanskohercegovačke poezije 2000-2024. (2024). Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, (izbor i eseji, novo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, BUKS Novi Pazar, BDP Sarajevo (2024). Novi milenij – bošnjačka poezija 2000-2025.
Objavljeni udžbenici: Čitanka za 6. Razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem) (2003, II izdanje2004, III izdanje 2005).
Natalija Nikolajevič je lupila svojom mesnatom šakom po izrezbarenom stolu od mahagonija i zaprijetila je svojim dominantnim altom:
„Balalajka će biti pronađena, tako mi svega i onog koji se drznuo ukrasti je stići će na licu mjesta moja kazna! Dosta je moja obitelj patila! Slijepa pri zdravim očima dopustila sam da se balalajka koja je bila vlasništvo moga pradjeda, uvrsti kao rekvizit kazališta. I nakon svega, da je netko ukrade! Ne, ovo neće proći nekažnjivo. Fjodore Sevastopoloviču Krajnicki, pogledaj me u oči.“
Fjodor je progutao knedlu i sa strahom u očima pogledao vodeću glumicu ruskog glumišta i kazališta „Novi Komsomol“ u Sankt Petersburgu. Kada je na probi trilogije „Obala Utopije“ Toma Stopparda uzela balalajku, shvatila je da je se radi o nekoj konfekcijskoj kupljenoj u prodavaonici, a ona njezina iz slavne obitelji Romanov je nestala.
„Kad mogu Englezi pisati o slavnom Bakunjinu, onda bi pravi Rusi trebali sačuvati ono što je značajno za njihovu povijest. Što je ovo?! Sve se izvitoperilo. Replike koje izgovaram zvuče kao da ću svaki čas izvaditi hot-dog iz košarice. Molim vas!! Odmah pozovite Matrjonu Aleksandrovu da mi objasni ovaj repertoarski potez. Ja, Fjodor Sevastopolivič imao sam strpljenja i nisam odbio ovaj usrani projekt s kazališnog repertoara, a Amerikanac koji sav miriše po menotolu i nakon svake probe kaže „prekrasno“, a da mi ni prstom nismo mrdnuli, neće nam donijeti svjetsku slavu. Trgnite se malo i osvjestite se!“ „Dobro, a što vi predlažete? Predstava je već započela, ne možemo ništa učiniti. Novac je potrošen i … “, nastavi Fjodor zamuckujući, a Natalija ga pogleda prezirno.
„Najprije moramo pronaći balalajku, a zatim ćemo razgovarati. Imam plan, no, evo, popustit ću, a to će me koštati poštovanja i tradicije. I otvorite prozor. Ovdje smrdi po jeftinom duhanu!“ Ona izađe i zalupi za sobom vratima, a Fjodor Sevastopolovič onjuši oko sebe da provjeri je li i koliko doista smrdi u prostoriji. Uto netko pokuca na vrata i pojavi se tajnica Anjutka s informacijom da u Sankt Petersburg tu večer treba stići makedonsko kazalište. Fjodor se lupne po čelu i upita sav u panici: „Je li sve spremno? Zapravo, ništa još nije spremno! A kada dolaze?“, upitao je glasom u kojem se osjetio bijes usmjeren prema njegovim suradnicima.
„Paaaa… ja mislim, večeras…., da večeras, oko ponoći“, promrmljala je tajnica nesigurno. Preznojavajući se, Fjodor se skljokao na široku direktorsku fotelju.
„Želite li možda šalicu čaja?“ upita ne previše pametna, no zgodna tajnica. Na to Fjodor zamahne prema njoj s „Idiotom“ od Dostojevskog, pisca čije je ime nosio. Knjiga je stajala na njegovom stolu spremna za pregovore oko sljedećeg projekta po njezinom predlošku. Anjutka je izverzirano izbjegla knjigu i učas nestala kroz vrata. Fjodor je spustio glavu na stol i nakon nekoliko minuta počeo vikati:
„Serjožaaaaa. Nikoljkaaaa, Ivaaaaan!!!
Ubrzo su se pred njim stvorili Serjoža Nikitin, Nikolaj Namusov i Ivan Kratki, a zapravo najviši od njih.
„Makedonska trupa dolazi zaaaa…“, računao je zagledan u ručni sat gnjevan i očajan.
„Za deset sati. Želim da ih lijepo smjestite i pripremite kazalište za njihovu sutrašnju predstavu.
„Mislite za prekosutra“, ispravi ga Serjoža kiselo se osmjehujući.
„Hotel Sevastopolj nas je odbio zbog neplaćenih računa od prošle jeseni kada je gostovala kazališna trupa iz Tanzanije. Morat ćemo se obratiti hotelu „Vij“. Znam da nam to nije pravi izbor, no nažalost je jedina mogućnost.
Upravnik hotela „Vij“ je bio politički protivnik Fjodora Sevastopoloviča i obojca su sudjelovali u jednom skandalu o kojem Fjodor nije želio govoriti, a kamo li koristiti njegove usluge.
„Postoji i druga opcija, da ih smjestimo u neki udaljeniji hotel.“
„Prjamuhino“, no morat će se vozit metroom.
„Može i tamo“, kratko je odgovorio Fjodor. „Neka se vozikaju malo po Sankt Peterburgu. Još nešto?“
Ivan je rekao da će danas obavijestiti sve medije i dogovoriti preskonferenciju dan nakon predstave, no da….
„I sve ovo se planira danas?! A što ste radili dosad?“
Sva trojca su gledala u strop. Fjodor zamahne rukama i procijedi kroz zube:
„Želim da do deset sati navečer sve bude sređeno, u suprotnom, ne vraćajte se na posao!“
Trojca organizatora koji su fingirali da su učinili sve što su rekli, napustili su ravnateljev ured i odmah se primili za posao. Fjodor je pokrio lice dlanovima i duboko uzdahnuo. Zatim je posegnuo za bocom votke iz najdoljnje ladice stola i ulio piće u široku čašu. Popio je do dna i gnjevno frknuo kroz nos.
Za to vrijeme u autobusu u kojem ni inače govorljivi stjuard više ništa nije želio reći, vladala je sablasna tišina. Čulo se samo tiho brujanje motora i povremeno hrkanje pijanog Pandea. Nitko drugi nije spavao. Činjenica da je dvoje iz glumačke podjele slavnog „Hamleta“ u deset dana turneje nestalo, djelovala je na sve zastrašujuće. Borjan je kovao u svom umu plan o buntu i prekidu turneje za koju je zlurado mislio da je posve nepotrebna no ipak je nudila mogućnost posjete zemljama koje si inače sam nikad ne bi mogao priuštiti pa je šutio, iako nitko ni najmanje nije mario za njegovo mišljenje, a najmanje Buldog.
„Sada je pravi trenutak za prevrat“, mislio si je Borjan Sterling kojeg su njegovi neprijatelji tračajući ga, zvali Stjenica. Da prestane ovo beskorisno ludilo koje bi nas moglo koštati života pa da konačno krenemo ispravnim putem.
Promatrao je konsternirane kolege, brojao one koji bi u slučaju pobune stali na njegovu stranu i preplašeno pretpostavljao tko bi od njih mogao biti sljedeći kojeg će progutati mrak.
Smrkavalo se. Linditu koja je zaspala pomoću nekoliko tableta za spavanje probudilo je vibriranje mobitela. Bio je to Pampurov. Odmah je uključila telefon, saslušala ga i rekla samo: „Dobro. Doviđenja.“ Božo i Vule su pretrnuli. Lindita je pogledala Božu šutke i gestom ruke mu dala znak da će kasnije razgovarati i da će se sve srediti na najbolji način, na što Božo promrmlja kroz bradu:“I do sad je trebalo sve biti u redu ali netko mi desetkuje ljude. Bog zna kako će se sve ovo završiti.“ I Vule je bio napet. Okrenuo se prema Boži tek da mu da do znanja da je uz njega, budan i spreman. Stjuard, posve nezainteresiran za kazališnu trupu, jedva je čekao da mu s ovim posljednjim putovanjem u Rusiju prođe mandat. Nakon Rusije, ansambl će nastaviti avionom do Pekinga. Uzdahnuo je i pomislio:“Nikad više s vama“ i nastavio igrati igrice na mobitelu. Najmanje zainteresiran je bio vozač koji je sve vrijeme pjevušio srpske narodnjake rutinski obavljajući svoj posao „strogo profesionalno“.
Sablasno ozračje u autobusu nalikovalo je onom u obitelji Adams, zlokobno i istodobno, životno. Ušavši u Rusiju živnuli su svi likovi Shakespearove tragedije kao i njihovi tumači: Toci i Boci bi povremeno podigli glave da vide što se događa i vratili bi se brzo u njihov veseli i tajanstven svijet, Eeej se igrala prstima obje ruke somnabulno govoreći nepovezane rečenice što je bio znak da je ipak nekako prošvercala lake opijate koji su joj omogućavali da se vine u neke dimenzije koje ostalima nisu bile poznate, osim možda Pandi koji je bio u stalnom fermentiranom stanju i spavao s jednim okom otvorenim da bi bio u dosluhu sa svime što se oko njega događa. Borjan i Bojan su zamijenili mjesta s obzirom na „tihu misu“ između Sitnice i Bojana zbog njegovog koketiranja s lijepom Sevdom Güngör u Instanbulu. Lavinija se prema mladom i simpatičnom Bojanu u početku odnosila majčinski i pokroviteljski tek da bi odagnala napetost u autobusu zbog nestanka Dimka i Filke no kasnije ga je počela promatrati i uviđati neke njegove osobine i njegova nazočnost joj je postala vrlo ugodna. Tješila ga je zbog izgubljenog nožića i obećavala da će ga „skupa“ potražiti kad stignu na sljedeću destinaciju. Počela se pitati bi li Bojan Štrkovski kojeg prije nije ni primjećivala smatrajući ga tek talentiranim klincem, u njoj mogao probuditi erotsku Gorgonu kojom je prije desetak godina palila i žarila javnim prostorom Makedonije kada su afere s političarima i biznismenima bili dodatak jutarnjoj kavi diljem luksuznih hotela i na jahtama na Ohridskom jezeru. Duboko je uzdahnula i nasmješila se tom osjećaju koji je odavno uspavala u sebi. I sada je došlo vrijeme da ga malo probudi. S tom mišlju, uvukla je svoj dlan u dlan Štrkovskog uz silni stisak, a on se okrenuo prema njoj i ovlaš se oznojio sjetivši se svojih erotskih fantazija koje je imao još kao student dok ju je gledao u razgolićenim scenama nekih kazališnih predstava. Činilo se da su oboje pomislili na isto, bili su na istoj valnoj dužini.
Glumac koji je igrao Laerta bio je uvijek otsutan i kao takav privukao je Pandevu pozornost i zagolicao maštu da je upravo on „mirna voda koja brijege roni“. To će nasamo reći Boži sljedeć put kada neće biti Vulea u blizini. Gunduru i Bowieu je dosadilo kartanje što je moglo značiti da je i njih obuzeo nemir i napetost. Izvalili su se na stražnja sjedišta uz stol i buljili u strop autobusa.
„U pitanju je veliki novac… zasigurno… Ostavio sam u kazalištu onu budalu i Andžara s popisom ljudi koje trebaju pratiti. I do sad, od njih nikakvog odgovora. Mora da je i njih netko podmazao čim me ovako zajebavaju. Koliko novaca i kome sve nismo dali da sve prođe kao podmazano. Tko se sve nije okoristio“, sav u grču mislio si je Božo trudeći se naći vezu između ljudi koji su mu nestajali i struja koje su ga ustoličile na ovo mjesto i koje mu je bilo nekoliko brojeva preveliko, međutim imao je bogato iskustvo i strukture su mu progledavale kroz prste.
„Na aukciji je sve bilo u redu, no…“, skočio je kao oparen vidjevši Laerta koji je ustao sa sjedišta i satima gledao u put ispred sebe. „I on je bio ondje… Nikada ga nisam pitao zašto. On nema novaca za takve stvari, a sve vrijeme se vrzmao među ljudima. Uspjeli smo otkupiti rekvizite iz doba Osmanskog Carstva, no…“ ponovo je pogledao u njega. Glumac se vratio na svoje mjesto, spustio sjedište do kraja i prignječio noge Bociju i Tociju koji su čvrsto spavali te ih tako probudio.
„No kakve veze ima on sa svim ovim…“, pitao se Božo sav nesretan.
U Sankt Peterburgu trebali su ostati četiri dana od kojih su dva dana igrali predstave. U Sankt Peterburgu je za Linditu završavala turneja i već je s Božom dogovorila strategiju kako sve predstaviti kod kuće u resornom ministarstvu odakle su već dolazili izvjesni znaci uznemirenosti jer kada bi se dogodila neka traumatična situacija, nastajale bi gužve i naguravanje po hodnicima ministarstava i počele bi kolati raznorazne priče, od onih o serijskim ubojicama, do političke osvete i namještenih spinova kako bi oporbenjaci dobili bodove i još mnogo zanimljivih tračeva. Samo Buldog nije znao što činiti jer mu je prijetnja istrebljenja ljudstva visila nad glavom i redovito su mu stizale na mobitel poruke od kojih se preznojavao, dizao tlak i razina bilirubina. Popio bi tabletu Redergina koje mu nisu pomagale. Promatrao bi kolege i u svima vidio potencijalnog zločinca koji želi potkopati ovu teško stečenu turneju, dosad najveću u Balkanskoj Makedoniji.
Polako, u dubokoj noći pojavila su se svjetla Sankt Paterburga. Činilo se da su se svi donekle raspoložili gledajući prekrasno osvijetljenje trgove. Lavinija i Štrkovski su jače pripili dlanove, a počeli su preplitati i noge, a Sitnica, gledajući ih počne plakati skrivajući suze od Borjana koji bi od toga za zabavu kolega smislio jeftini ljubić i sve to još podijelio na tom prokletom fejsu.
Stjuard je živnuo jer se bližio čas rastanka s robusnim glupanom Božom koji je sjedio iza njega i cijelom njegovom horor-družinom jer je odlučio za povratak tražiti zamjenu. Trebalo je naći hotel za koji, začudo nisu imali lokaciju pa su vozač i on odlučili stati ispred „Međunarodnog kazališta Mihaila Bulgakova“, što su i učinili. Nisu lutali, niti morali pitati za smjer jer su oznake u ovoj metropoli bile jasne i petnaest minuta prije ponoći našli su se pred stražnjim ulazom kazališta. Na vratima su se pojavili Serjoža, Nikolaj i Ivan Kratki srdačno pozdravljajući svoje goste i prije nego se smjeste u hotel, pozvali ih da se ugriju čajem u kazalištu jer je vani bilo prilično hladno, a padala je i ledena kiša koja im se ubadala kožu poput igle. Iako umorni, ipak su se složili prvo posjetiti kazalište u kojem je unotoč ponoći, još trajala neka proba. Ivan Kratki je utrčao u kazalište i brzo se vratio.
„Proba je upravo završila pa ćete moći vidjeti scenu i sve ostalo“, rekao je na lošem engleskom.
Božin engleski je bio i gori, neka mješavina francuskog i srpskog i sličio je na neukusni esperanto koji nitko nije razumio iako su svi kimali glavom.
„Umorni smo, no mogli bismo nakratko obići kazalište.“.
Okupljeni pred autobusom, glumci su tiho negodovali na što im je Božo uputio ubojit pogled, a stjuard i vozač su se pogledavali i cinično se hihotali.
U tom trenu na vratima se pojavila Natalija Volkova i zakopčavajući tamnosmeđu bundu od nerca prostrijelila ih je svojim strogim rojalističkim pogledom. Stala je naglo i neočekivano se zagledala u glumce. Gledali su se tako netremice neko vrijeme. Glumac koji je igrao Laerta se povukao iza svih skrivajući se pred pogledom Volkove. Sve je to primijetila Lindita dok se Božo nervirao i pitao zašto već konačno ne ulaze. Volkova je očito shvatila da se Laert skriva pred Volkovom koja je frknula ljutito nosom i nastavila svojim putem bez pozdrava.
„Madam Volkova, madam Volkova, dozivao ju je Serjoža, ovo je trupa iz Makedonije“. Ona nije odgovorila, niti se okrenula već je nastavila svojim putem. Začuđen njezinim ponašanjem Serjoža ju je predstavio gostima: „Ovo je bila naša nacionalna prvakinja Natalija Nikolajevič Volkova. Ispričajte njezino ponašanje, vjerojatno je umorna jer je do sada trajala naporna proba. Bit će sutra prilike da se družimo. Biti će domjenak i prigodni govori. A sada izvolite ući“, i gestom ruke dade znak umornim glumcima razbarušene kose. Jedan po jedan ulazili su u veliko zdanje „Dramatičeskog teatra imeni Mihaila Bugalkova“. Na začelju je bio Laert koji se zamišljen sapleo na pragu i umalo pao ispred portirnice.
Linditi je njegovo ponašanje bilo sumnjivo i čudno i požurila je svoju sumnju podijeliti s Božom. Laert se zapravo zvao Gorazd no nitko ga tako nije zvao i gotovo da nitko nije uopće s njim komunicirao. Oliver mu je dodijelio ulogu upravo zbog dojma o njegovoj nenazočnosti i kao takav, u ovom konceptu djelovao je sjajno. Dok su razgledavali kazalište, Borjan se došaptavao s nekim od kolega kako bi bilo dobro da se nađu u njegovoj sobi jer ovo prešetkavanje više nema smisla. Božo je osjetio komešanje među glumcima i dao znak Pandi da im se pridruži kako bi mu kasnije raportirao o postupcima i namjerama ambicioznog Borjana koji je godinama pretendirao na njegovu fotelju, no zbog njegove slinavosti i nesposobnosti nijedna vlast mu je nije htjela dodijeliti. Božo priđe Linditi i šapne joj oštro i nezgrapno na uho na što se ona trgne upozoravajući ga da bude umjereniji:
„Ovi pripremaju nešto za večeras. Onaj pozer, Borjan. Rekao sam ja Oliveru da mu ne daje ulogu, no taj slinavac ga je već prije nazvao na telefon i obećao mu Klaudija. I sada se moramo mi s njim gombati. Diže pobunu, organizira glumce“, reče joj Božo, a Lindita zakoluta očima objasni mu da se ne treba brinuti i da će ona s tri slatke riječi osujetiti njegove namjere.
„Ja mu dopuštam da se izlaje i nakon toga ga oštro režem“, namignula je Boži i srknula čaj iz šalice u malom simpatičnom kazališnom klubu za glumce koju joj je donijela nasmješena Ruskinja.
„Umrijet ću, ne želim živjeti. Sakrio se preda mnom, možeš li to zamisliti“, plakala je Natalija Volkova u slušalicu pozlaćenog telefona svojoj prijateljici Augustini Pereverzevoj Stekin, poznatoj spisateljici ljubavnih romana u modernom Peterburgu.
„Kako to misliš da sam ti ja inspiracija?! Augustina, ja patim, a ti zapisuješ moje patnje! Zar želiš zarađivati na mojoj nesreći? Konstantin Vladimirović je ovdje. Ovdje! Razumiješ li? U makedonskoj kazališnoj trupi. Ondje se sakrio! Kada sam ga ugledala, stalo mi je srce, a on se sakrio kao miš. Kreten! Gnjusni kreten! Kako je samo poružnio“, govorila je bijesna i sva u suzama ruska kazališna nacionalna prvakinja vukući kabao telefona prema prozoru s kojeg se vidjelo kako se kiša polako pretvara u snijeg.
„Nataška, Nataška, mila moja… Jesi li još tu?“, pitala je u panici s druge strane žice Augustina dok je Natalija otvorenih usta gledala u Laerta koji je pognureno stajao pred njezinom kućom s jednom putnom torbom u rukama.
„Tu…tu… je, zamuckivala je Volkova, a Augustina je zakriještila s druge strane: „Čekaj, zapisujem…I?“ Natalija spusti slušalicu i zalijepi lice o prozorsko staklo. Zatim i dva dlana. I već sljedećeg trena potrčala je otvoriti mu vrata. Laert je ušao kroz vrata. Gledali su se čeznutljivo i sa suzama u očima. Natalija mu je šutke pokazala rukom put prema sobi i krenula za njim. Kada se naplakala i kad su se suze osušile, pogledala ga je prijekorno. U času se u njoj probudi ona ponosita i moćna glumica koje su se svi u kazalištu bojali. Opalila mu je šamar od kojeg se Laert srušio na stari no otmjen kauč i ispustio torbu iz ruku uz opori zvuk titrajuće žice. Volkova se zgrčila.
„Što je tebi?! Bezobrazniče! Ostavio si me bez pozdrava i sad se vraćaš kao…kao posran. Što ćeš kolegama reći o meni? Što si im rekao dosad? Sigurno ste se smijali na moj račun. Govori! I što, uostalom radiš ovdje? Da ti oprostim, zar ne? Nema oprosta. Neka ti oprosti ona mala Čečenka koja me je umalo doista ubila na sceni pravim nožem, samo da bi bila s tobom. Deset godina veze i umjesto da naša ljubav bude okrunjena brakom, ti si izabrao avanturu s tom teroristicom. I tad se Volkova sjeti. Balalajka! I ustremi se na njegovu torbu. Balalajka je doista bila ondje. Sjetila se da ju je on zamijenio običnom. Ona ovije ruke oko instrumenta.
„Godinama sam mislila da je to moja prava balalajka. Stari rekviziteri su otišli u mirovinu, zapravo samo jedan od njih, a Ipolit je umro od infarkta u hodniku kazališta. On je jadnik znao da je balalajka Romanovih ukradena i smrt ga je spriječila da mi to kaže. Zato je i umro. Odgovoran si za jedan ljudski život! Želio si je prodati na aukciji. I zašto je sada vraćaš?“ uzbuđeno je gledala balalajku provjeravajući inicijale slavnog imena Romanov na njoj. „Govori već jednom! Uvijek si samo šutio. Šutio si i teško disao i kad smo bili u krevetu. Za ništa drugo nisi sposoban.
„Oprosti mi. Evo, vratio sam je. Doista smo je bili prodali, a kada me je Zemfira napustila i ukrala mi novac, ja sam je ponovo otkupio.“, tihim glasom govorio je Laert. Volkova ga je sumnjičavo gledala.
Laert joj uputi dugi pogled, pomiluje je po kosi, poljubi u čelo i okrene se zatvorivši za sobom vrata. Volkova je nepomično stajala neko vrijeme, a onda se zaletila prema vratima i povikala: „Vrati se Konstantine, molim te vrati se…! Ahhhh…!
Teškim koracima se popela na kat i s prozora gledala na ulicu i Laertove tragove na svežem snijegu. Duboko je uzdahnula i procjedila kroz stisnuta usta: „Fjodor, Fjodor, platit ćeš mi za sve!
***
Bila je to burna noć. Božo je nestrpljivo čekao Pandea do tri sata ujutro kako bi čuo obavijesti o planovima za mogući pobunu Borjana i njegovih istomišljenika. Bio je u strahu da Pande neće ni doći jer se negdje zapio. „Samo neka proba ne doć! To će ga skupo koštat.“
S druge strane, u te sitne sate na povratku od Volkove, Laerta je slijedila jedna tamna silueta. Laert, zapravo Gorazd bio je smireni čovjek. Primjetio je da ga netko slijedi no nije se posebno uzbuđivao oko toga. Usporio je korak željeći vidjeti tko je taj tajanstveni pratitelj. Kada ga je vidio, ubrzao je korak prema hotelu.
Bilo je 3,30 ujutro kada je pijani Pande pokucao na Božina vrata. Božo je požurio otvoriti mu i uvukao ga munjevito u svoju sobu. Pande je bio nizak i zdepast čovječuljak, ružne face. Stalno je posrtao u hodu i udarao se u nešto. Nekoliko puta je zbog toga ležao u bolnici.
„Žele se vraaa… vraaa, vratiiii… vratiti se, jedva je izustio i zamahnuo rukom. Božo ga je uhvatio za kragnu jakne i gotovo podignuo od poda.
„Što još?!“, procijedi Božo, a Pande gušeći se dade mu znak da ga pusti. Božo je popustio stisak, a Pande je pao kašljajući poput pudlice.
„Planiraju nakon pred…“, štucajući dao mu je znak da pričeka i da ga ne dodiruje, na što se Božo dodatno iznervirao. Pande je nastavio objašnjavati staccatom.
„…nakon predstave …“, ponovo je stao, na što je Božo poludio no zaustavio se prije nego je Pande nastavio.
„ Oći u …“ i ponovo je zaštucao. Božo više nije mogao izdržati i sasuo mu je čašu vode u lice. „Ako mi ne kažeš sve u slijedeće dvije minute, ti ćeš na ovoj turneji sljedeći nestati.“
„Nakon predstave žele otići u drugi hotel i rano ujutro sljedećeg dana napustiti turneju. To…, to…. sam čuo iako su se skrivali od mene i razgovarali potajice u kupaonici.“
„I kad si rekao da to planiraju?“. „Su…s…su…“ zamuckivao je Pande, a Božo ga mlatne po glavi i potjera iz sobe. „Ajde bježi na spavanje. Od tebe, ništa.“ I taman kada je htio za njim zatvoriti vrata, ovaj ga odjednom upita: „A gdje je Vule? Ne viđam ga nešto u zadnje vrijeme.“
Božo mu zalupi vrata pred nosom. „Doista, pa gdje je ta budala?“ Sjeo je na krevet i zamislio se. Uto dobi poruku na mobitel. Ovog puta na whatsaap i u potpisu Arlekin. „Mislim na tebe, ne brini. Nije još sve gotovo. Ima toga još.“ Na zaslonu se pojavi slika Jockera iz filma Betmen. Božo baci mobitel u zid koji kao da ga je opekao. Oslonio se na zid na kojem mu je netko s druge strane odgovorio lupanjem.
„Ma, odjebi!“, razderao se na susjeda s druge strane zida i nemoćno sjeo na fotelju pokraj oprozora. Vani je snijeg padao sve jače, a Božo je počeo sumnjati da se ne radi samo o jednom ubojici.
Sljedeći dan je protekao u tipičnoj atmosferi, tenzičnoj. Božo nije želio razgovarati s nikim od pobunjenika i davao im je na znanje da zna sve o njihovom planu. Eeej, Toci i Boci kao i tehnička služba njisu bili među njima. Ostali su se već počeli odnositi kao da ne pripadaju ovoj trupi. U kazalištu ih je dočekao Fjodor, ravnatelj i ljubazno ih uputio prema klubu u kojem su se trebale održati prigodne zdravice i domjenak na kojem su nazočili i makedonski diplomati iz veleposlanstva, no ne i makedonski veleposlanik osobno. Lindita se potrudila da njega nema kako ne bi shvatio stvar s nestancima glumaca. Osim njega, nije bilo ni Laerta. Volkova ga je tražila pogledom u masi istežući si vrat.
Vule je sjeo pokraj Bože koji ga je mrkim pogledom pitao gdje je bio dosad. Vule se primio za trbuh, pa za zadnjicu uz paćenički izraz, što je značilo da nije izlazio iz sobe zbog probavnih smetnji. Buldog ga je shvatio i pritom napravio grimasu gađenja. Sada ih je očekivala još jedna adaptacija da bi se pokrila Filkina uloga, koja iako nije bila zahtjevna i sastojala se u nošenju pisama na pladnju, bila je koncepcijski nužna zbog spajanja scena i simbolike same predstave. Vule nije imao ideju kako da to riješi. „Osim da se ti popneš na scenu“, ponovo mu je predložio Božo. „Pa kako to misliš, ja u ženskoj ulozi?“, začuđeno i u panici upitao je Vule dok je Fjodor čitao već dvanaestu stranicu pozdravnog govora.
Božo je uzdahnuo što od dosade zbog dugog govora domaćina, što od Vuline gluposti. „To nisu ženske uloge, to je koncepcija režisera, razumiješ li? A i ti si režiser pa ćeš se sam izrežirati. Ako nećeš, eno su ti vrata!“ Vulea je to Božino pokazivanje vrata dovodilo do ludila. Morao je ipak nešto smisliti. Nije čekao kraj pozdravnih govora nego se s tekstom pod rukama uputio prema hotelu.
Vule i Eeej su bili u velikoj ljubavi prije nego se ona počela drogirati raznim opijatima i psihotropnim supstancijama. On se izvukao i suočio se sa stvarnošću te postao kakav takav režiser, a ona je nakon burnih kriza i liječenja ostala u nekoj zanesenosti koja se Vuleu nije dopadala, sve dok se nije sjetio i navratio u uspomenama na minulu ljubav kako bi je nagovorio da ona upadne u uloge Filke, a na kraju da odigra i ulogu Ozrika, rolu koja je imala samo tri rečenica. Tog prijepodneva pozvao ju je u svoju sobu. Ona je začuđena prihvatila. Vule ju je već na vratima dočekao strastvenim poljupcem koji je u dosluhu s prirodom i uspomenama na njihovu ljubav završio bučnim seksom. Dok su sjedili u krevetu nakon visokotonskog orgazma, Vule joj je objasnio o čemu se radi i ostavio joj prostora da razmisli. Ona nije dugo čekala s odgovorom. Došapnula mu je patetično:“ Prihvaćam jer si me podsjetio na neke lijepe dane. A onaj debeli? Hoće li dizat paniku?“ Vule joj uputi lukavi pogled.
„Njega ostavi meni. A uostalom, imamo još nekoliko sati do probe. Da se podsjetimo na još nešto iz prošlosti… Nije dovršio rečenicu, a Eeeje se popela na njega te su nastavili uznemiravati goste hotela zvukovima koji su ličili na konjsko hrzanje. Vule je i ovaj put uspio izrežirati novonastalu situaciju. Takve stvari su mu išle od ruke. Odlično je režirao sve što se događalo izvan scene. Problem bi nastao upravo na sceni.
Te je večeri proba protekla odlično. Božo se složio s Vuleovim prijedlogom, zapravo bilo mu je svejedno samo da predstava protekne bez problema i jer mu je u tom času sastanak s Linditom bio važniji od svega. Predstava je tekla mirno prema očekivanjima, sve do pojave Eeej u ulozi Ozrika. Neposredno prije toga, Gundur ju je vidio kako se svađa s Laertom koji je oštro gestikulirao unoseći joj se u lice, no on nije na to obratio pozornost. Između dviju scena, Laert je Eeej stisnuo uza zid i dlanovima joj stegnuo vrat pitajući je zašto ga je slijedila. Hropčući, Eeej se klela da to nije bila ona. Vule ih je pokušao razdvojiti, no oni su se nastavili svađati zaklonjeni zastorima.Vule je odustao sve do scene s Ozirikom kad je ponovo intervenirao.
Božo i Lindita su iz prvog reda gledali predstavu zadovoljni što se ne primjećuju prisilne promjene, no jako su se iznenadili kada se umjesto Eeej na sceni ipak pojavio Vule. Izgovorio je te tri rečenice i izazvao iznenađenje i kod ostalih glumaca. Predstava je i u ovoj verziji završila gromoglasnim aplauzom i pozivanje glumaca nekoliko puta na poklon. Međutim, Božu je već stezalo srce: ŠTO SE DOGAĐA S EEEEJ?
On i Lindita su požurili iza scene i u panici pitali što se to događa. Sav uznemiren, Vule im je objasnio da je Eeeej u posljednjem trenu prije izlaska na scenu nestala, a on je morao obući neki drugi kostim sličan onom koji je za tu scenu trebala nositi Eeeej.
„Obukao si Dimkov kostim“, prekorio ga je Borče, na što je Božo glasno reagirao potjeravši ga iz lobija za glumce. Borče se udaljio prijeteći: „Otići ću, otići definitivno. I ne samo ja.“ Lindita je krenula za njim. „Ka…kako nema Eeeej?“, upitao je Božo drhteći.
„Ne znam. Svađala se s onim tamo“, i pokaže na Laerta koji se u tom času sklonio u garderobu. „ I zatim je više nisam vidio, nestala je“, zamuckivao je Vule drhtavim glasom. „Eto, ja sam upao, kao što si želio.“ Vule odmahne rukom i ode se presvući. Božo sav znojan, nije znao što da radi, kamo da ide. Krenuo je prema stepenicama gdje ga presreo nasmijani Fjodor čestitajući mu i hvaleći predstavu. Božo se prijetvorno smješio i krenuo s njim prema restoranu gdje će biti žrtva još jednog govora s dvoznamenskastog broja stranica.
I sljedeći dan je predstava protekla odlično, čak i s kostimom nestalog Dimka, a Vule je „briljirao“ u Eeeejinoj ulozi. Vratili su se u hotel i zaspali umorni od svih uzbuđenja, gužvi i zlokobnih događanja dok su sitne pahulje snijega udarale po hotelskim prozorima. Božo je smogao hrabrosti i zakucao na Laerova vrata.
„Otvaraj, znam da si unutra“, povikao je. Otvaraj, moraš mi puno toga objasniti! I za aukciju i novac koji je nestao iz kazališne blagajne. I sve što se zataškalo dok si se ti povlačio po kazališnim kuloarima. Nikada te ne bih primio da nije urgirao onaj glupi ruski konzul“, vikao je Božo pred vratima Laertove sobe. No, Gorazda, odnosno Laerta u sobi nije bilo. Bio je u krevetu Natalije Volkove koja ga je uspjela dobiti neznajući da je to zadnji put, sretna i zadovoljna što se njihova ljubav vratila i to u najljepšoj verziji. Pokraj kreveta u kojem su bili zagrljeni, u raskošnoj kući u središtu Sankt Peterburga, stajala je oslonjena pokraj kamina, balalajka Romanovih.
s makedonskog prevela Borjana Prošev Oliver
_____________________________________________
SAŠO OGNENOVSKI (1964.) makedonski je književnik, kazališni kritičar i komunikolog. Do danas je objavio trinaest knjiga. Od toga je sedam zbirki poezije (Lavina, 1995.; Plodovi pakla, 2014.; Pustinjski cvijet, 2015.; Šuma, 2018.; Mijenjanje prošlosti, 2019.; Druge daljine, 2023.; Neprona- đeno sklonište, 2024.), dvije knjige igrokaza za djecu (Jednostavna priča, 2001.; Čarobni kompas, 2011.), dvije drame (Tuga, 2012.; Tvrđava, 2016.) i dva romana (Sivi trg 2019.; Turneja 2020.).
Radove iz područja komunikologije, semiotike, multikulturalizma i kazališta objavio je u brojnim časopisima i predstavio na konferencijama diljem svijeta. Piše i kazališne i književne kritike, eseje i kolumne za makedonske, srpske i europske časopise i internetske portale te za Plays International & Europe. Za svoj rad dobio je nagradu „Iwa Bogdani“ u Kosovu, godišnju nagradu Društva prevoditelja Crne Gore i nagradu „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva iz Rijeke. Djela su mu prevedena na albanski, engleski, indijski, slovenski, srpski, hrvatski, mađarski, bugarski i arapski jezik.
Glavni je urednik časopisa Književni elementi i e-časopisa Elementi. Predsjednik je Udruge za umjetnost i multikulturalnost i izdavačke kuće Perun Artis iz Bitolja.
Pita da li sam dobro razumjela da su snjegovi sa Hajle zatrpali njegov put.
I da to nijesu snjegovi, već bijela krila predaka što mu hladnim perom čuvaju stope. I da ona Biser voda samo njegovom krvlju teče.
Kaže da je Ibar sa žuborom umornog kamena, njegova posljednja molitva. I da mu ruke pamte ožiljke, a srce samo oblik majčine šake.
***
GEOGLIFI
U urezanim linijama čovjek se raspada precizno.
Šest puta bio sam neko drugi Tri puta sam se vratio Sa manje kože
Hodam pravo Dok u sebi crtam spirale
Linije su mape karaktera vidljive onima koji znaju
da se udalje
***
REKONEKCIJA
Ko još vara sebe da postoji lažan pokret zamahnut da uzme otiske van vremena stvarane
***
NARCIS
ali bez ogledala
***
LJUBAVNA
Zagrljajem cijelog svijeta dodirnuh joj utrobu.
Davno rođenu, bez mene, a sa tobom u sebi.
Rodila me taman kad sam shvatio da sam mrtav.
Samo krv i koža što pamte tebe, umjesto mene.
***
MOLITVA IZ PUKOTINE ZEMLJE
Jutros smo krenuli ka Konji.
Zatekosmo Platona u razgovoru s Rumijem.
Čekali su nas u kamenu. Između dva pogleda, gdje se misao savija kao svjetlost na minđuši iz Vermerovog sna.
Spaljena svila između trepavica. Tantre što se niz pleksus tope poput meda u vrtložnom snu koji Atar šapuće pticama.
Iz pukotine zemlje, među pokidanim molitvama, Platon nas podsjeća:
Lako ćemo oprostiti djetetu koje se boji mraka. Stvarna tragedija su ljudi koji se boje svjetla.
Ono što tražiš, traži te.
___________________________________
JASMINA LUBODER LEKOVIĆ rođena je u jesen 1983. godine, u podnožju Hajle. Nasljeđem određena kao Huseinova kćerka, milošću Lamijina i Linina majka. Diplomirana žurnalistkinja. Profesionalno iskustvo sticala je kao trener za nezaposlena lica u Zavodu za zapošljavanje Crne Gore i kao bibliotekarka. Trenutno je zaposlena u Istorijskom arhivu „Ras“ u Novom Pazaru. Autorica je knjige „Bajke za odrasle“, čiju naslovnu i sve ilustracije potpisuje Muhamed Đerlek Max. Učesnica je Radionice kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Traži tragove zaboravljenih priča, vjerujući da svaka od njih nosi zrnce istine o svijetu i čovjeku.
čovjek-časopis 