
PIŠEŠ MI NA RUSKOM
iz zemlje previše egzotične
da bih je spominjala
a i nije nam baš prijateljska
ta tvoja
naftom bogata egzotična zemlja
i ima nešto u toj
izlizanoj od upotrebe
etiketi
„zabranjeno voćе“
mamac po mjeri za nas
blazirane
glob trotere
koji smo odradili
i Ameriku i Afriku
i Aziju on a shoestring
being there, done that
kušali smo nepalski istripovan med ✔
ambroziju kod Sai Babe ✔
išli u Safed po blagoslove ✔
i na grobna mjesta pravednika✔
ti kao od šale izvučeš iz mene
Tatjanu Larinu
prije Peterburga
prije muža generala
i kažem ti da
„navika često slijeće,
kao zamjena kad nema sreće (1)
i nekako mi je lako da ti kažem
na ruskom
da sam te puno voljela
iako to nije sasvim tačno
bila sam tek pomalo zaljubljena
ali nema to na ruskom
tih polovnih ljubavi
sve je fatalno
sve je… sve ili ništa
i hoću da ti kažem
drago mi te čuti
poslije toliko vremena
prećutkujem da sam
morala da zovem
bivšu cimerku
koja je u Njujorku
u drugoj vremenskoj zoni
da pitam kako se ono zoveš…
ali ovaj visokontekstni ruski jezik
me tjera, nagoni me, prosto me
prinuđuje
da ti kažem
da te još uvijek volim
(1) Aleksandar Sergejevič Puškin, Evgenije Onjegin, osma glava
***
KAPIJA PRVA
u bijelim haljama plešeš
daleko od gradskih zidina
daleko
od Asirije i Mesopotamije
daleko od rijeka Vavilonskih
gdje seđasmo i plakasmo
veliki vijenac obješen je preko četiri štapa
nalik na hupu, vjenčani baldahin
ti podižeš pehar i nazdravljaš svojoj sestri
bračna ceremonija se neće održati
u hramu koji ste ostavile za sobom
ničice pada vitez koji se nije usudio poći
za tobom
rekli su mu da se čuva slobodnih žena
i blagoslovili ga da odoli pjesmi tvojoj
princeze su smjerne i ne vrte bokovima
uz zvuke muzike
ne piju vino
i ne traže đavola
daleko od gradskih kapija
***
KAPIJA 25
ja napokon više
nisam ja
vitka sam, štaviše mršava
svijetlih očiju
u mojoj kosi svjetlucaju
zrna morske soli
u dugoj ljetnjoj bijeloj haljini
noge su mi preplanule
imam perle oko vrata
jeftine plastične niske
a po njima šareni krstići
i jedan plastični mali Jevrejin začuđenog pogleda
koji kao da se pita otkud on uopšte tu
i šta su mu sve to pripisali
mnogo, mnogo godina nakon njegove smrti
ućutkujem ga pogledom jer ni sama ne znam šta radimo u ovom snu
ja više nisam ja
sve je kao u filmu Liberated: the new sexual revolution
pitam se kakva je to revolucija
koju smo u istočnoj Evropi
ostavili iza sebe još sedamdesetih
ah, da
sedamdesetih u istočnoj Evropi nije bilo klera
nije imalo ko da nam ispira mozgove
da je vrijednost žene samo u njenom „cvijetu“
da je defloracija jednaka smrti u časnom čistokrvnom društvu
u kojem su baš svi iste vjere
abortusi su bili dozvoljeni
drugarice su mogle da se sunčaju bez gornjih djelova
a drugovi su morali dobro da razmisle prije nego što bi uopšte pisnuli
to je nama naša borba dala
sada u užasu ćutim
u bašti nepostojeće kafane
i u snu slušam svoju svekrvu
matronu, malograđanku, palančanku
danas posti i ogovara sav svijet
nemojte slučajno kavu s mlijekom
zamjenu za mlijeko, molim,
pa ospi po komšiluku
ko s kim, kome iza leđa,
sramota
piiiiiiihhhhhhhh
sjetim se u snu
moj učitelj kabale je rekao
da mi je ovo posljednja inkarnacija
nikad neću biti tanana snajka
neću slušati praznoglavu svekrvu
neće mene kler učiti šta ću ja da mislim
u znoju se budim
***
BUDVA 1976
ukus soli
miris jekoderma
skok na glavu sa ponte
duboka ledna voda
ujutro,
prije invazije turista
i djece sa šlaufima
rano, rano ujutro
dok more, more je samo moje…
poslije će svijet zamirisati na pržene krofne
i hladno cijeđeno maslinovo ulje
Romkinje će povoljno gledati u dlan
a ja ću žuriti natrag u kafenu zgradu na Trgu sunca
tu smo živjeli kao u Le Korbizjeovoj komuni
a zgrada boje kafe stvarno je ličila na brod
na prvom spratu porodice sa puno djece
na drugom „bijeli“ Rusi i najbolji očni ljekar u zemlji,
iznad njih – pjesnik,
pa mi
na spratu iznad živjela je cura koju ću sasvim slučajno upoznati u Kini
vidjela sam je na nekom rejvu
počele smo da ćaskamo
pita me: „Where are you from?“
ma, rekoh: „You wouldn’t know“ (to je bilo
u prošlom vijeku)
s raznih mjesta, puno smo se selili
Prag, Kijev, Firenca i tako
ali svako ljeto provodim u Budvi
u kafenoj zgradi kod sajma
i ona mi kaze na čistom nemandarinskom:
“ne mogu da verujem,
svako leto sam tu kod babe i dede
na trećem spratu…”
a prvi put smo otišle u Budvu 1976.
u iznajmljeni stan
moja majka, pokojna sestra i ja
iznajmile smo stan kod pijace
još dok su tamo gospodarile bake sa
bijelim upletenim kosama
sve obučene u crne raše
govorahu kao da pjevaju, primorski, onako
kao kad nedjeljom crkvena zvona dugo zvone
tu smo uzimali žute sireve od kojih je svaki za sebe ličio na jedno
nezavisno malo sunce, centar svoje sopstvene vasione
i masline već začinjene peršunom i bijelim lukom
na doku kod stare autobuske smo uzimali svježu ribu
a odmah tu pored bio je najljepši mali park na cijelom svijetu
i mogli ste posuditi knjigu u biblioteci koje više nema
iza restorana Sunce
(u kojem je svirala živa muzika)
i sjesti da čitate u parku
i vrijeme bi najzad stalo
***
SAŠA I JA PIJEMO KAFU U FORUMU, USRED PODGORICE
Saši Radoviću
znamo se iz nekih drugih gradova, drugih života, drugih priča
pitam ga: Sale, jel te ne podsjeća pomalo ova naša prednovogodišnja Podgorica
na Njujork?
posmatramo pust velik centralni trg, užurbane prolaznike, ukrase, odnekud
dopire muzika
mi sjedimo napolju, na terasi restorana, dovoljno je toplo za to
osjeća se miris pečenog kestenja, nema poznatih lica, dovoljno je okićeno,
osvijetljeno i prazno za jedan pravi velegrad
jedne godine smo slavili jevrejsku novu godinu u Londonu
druge – tibetansku, ovdje u Podgorici
moja majka je umijesila neke lepinje za koje sam recept našla na internetu
a Saša je tvrdio da su ama baš iste ko pravi Balep korkun
znamo se dugo, preko dvadeset godina
Saša se pojavljuje kao protagonista već u mojoj drugoj knjizi, i kasnije, u
nagrađenoj priči
taj njegovo ulazak u crnogorsku savremenu književnost je bio potpuno spontan,
neplaniran,
sinhronističan i akauzalan
pitanje koje su mi najčešće postavljali u intervjuima tokom godina bilo je:
Jesu li Vaši junaci stvarni?
da, jesu, štaviše svi se nalaze pod svojim pravim imenima
nisu uljepšani, začinjeni, docrtani
takvi kakvi zaista jesu
oni su junaci našeg doba
imali smo velike planove Saša i ja
mi ih nekako uvijek udjenemo u neku lakše svarljivu priču
sve se sada zove drugačije
ako koristite dovoljno svarljivih, neutralnih riječi, možete pričati o ma čemu
kanibalizmu na primjer
udjene se sve u umjetnost i širenje svijesti
to je sve metafora, je li?
umjetnička sloboda
čovjek mora da pojede sam sebe da bi…
ne znam, ali to nije teško osmisliti, nanizati puno slogova koji ni sami po sebi ni
zajedno ne znače ništa ali zvuče smisleno
stvarajući privid punoće u koji se rijetko ko osmjeli da dirne
Saša i ja pijemo Dojč kafu i ostavljamo još jednu godinu za sobom
***
BOCCA DELLA VERITÀ
[Usta istine]
Ad sanctam Mariam in Fontana, templum Fauni; quod simulacrum locutum est Iuliano et decepit eum*
između papske bazilike i jevrejskog geta
na mjestu gdje je nekada u Rimu bila stočna pijaca
zjapi u vječnost lik
zarastao u bijelu mermernu bradu uglačanu vjekovima
tokom vremena bivao je tumačen
kao bog mora ili okeana
kao kamen istine ili tek šaht Cloaca Maxima (šaht Kloake Maksime)
u prvom vodiču za hodočasnike, Čudesima grada Rima,
u jedanaestom vijeku
Usta su optužena za obmanu Julijana filozofa
posljednjeg mnogobošca na čelu rimskog carstva
u srednjem vijeku se šuškalo da je Usta
napravio čarobnjak Vergilije, namijenivši ih muškarcima
posumnjalim u vjernost svojih ljubavnica
princeza En se u Prazniku u Rimu od nesuđene ljubavi oprašta riječima:
“Moram sada da te ostavim. Idem do onog ćoška i tamo skrećem.
Ti moraš ostati u kolima i odvesti se. Obećaj da nećeš gledati kako odlazim.
Samo se odvezi, ostavi me kao što ja ostavljam tebe.”
ne očekujući ovakav blaziran kraj,
Usta istine gorko zaplakaše
ipak, ona su bila tek jedno veoma emotivno
staro rimsko proročište
*Opis Usta istine u prvom vodiču za hodočasnike Mirabilia Urbis Romae (11. vijek): „Kod Svete Marije kod Fontane, hram Fauna; to je lik koji je govorio Julijanu i prevario ga.“
***
LJETA 1431 PO VJERSKOM KALENDARU
kad se prođe Porta Pia
kapija u Aurelijevim zidinama
koju je dizajnirao Mikelanđelo
ulazi se u Via dei Villini
Rim prebogatih ljudi
viktorijanskih vila
u zelenilu
jako je tiho
na vjetru vijore zastave
stranih ambasada
Zahra je izbjegla iz Mogadiša trudna
porodila se sama u pustinji
između Sudana i Libije
donijevši na svijet Inan
sada su živjele tu
mati i kći
u napuštenoj ambasadi Somalije
u ulici Via dei Villini
obučene u baati haljine jarkih boja
žene su pripremale skromno posluženje
da obilježe kraj ramazanskog posta,
Allah razi olsun,
nek je Allah zadovoljan
oko dvjesta njih živjelo je ovdje
po deset u svakoj sobi
spavali na ćebadima prostrtim na zemlji
i dijelili jedinu česmu iz koje je tekla voda
niko se nije sjećao kada je isječena struja
raseljena lica, ljudi bez državljanstva, ljudi bez doma
ljudi bez dozvole da budu ljudi
tog ljeta 1431 po vjerskom kalendaru
Faruk je pogledao u jasno plavo nebo
pretvorio se u pticu, raširio krila
i poletio sa krova zgrade
(pjesma je uvrštena u antologiju Žica – poezija Jugoistočne Europe protiv represije, u izdanju Hrvatskog PEN-a, koju je uredila Lana Derkač)
________________________________
LENA RUTH STEFANOVIĆ rođena je 1970. u Beogradu. Diplomirala je ruski jezik i književnost na Univerzitetu „Sv. Kliment Ohridski“ u Sofiji, gdje je odbranila i magistarski rad iz savremene ruske književnosti. Doktorirala je 2014. godine na Puškinovom državnom institutu za ruski jezik u Moskvi.
Bila je predsjednica crnogorskog žirija za Evropsku nagradu za književnost (European Union Prize for Literature) 2011. godine, članica Borda direktora Evropskog savjeta pisaca (European Writers’ Council) u Briselu od 2013. do 2015. godine i članica žirija za dodjelu Nagrade „Risto Ratković“ 2018. godine.
Objavila je knjige: Arhetip čuda (OKF, Cetinje, 2006), Io triumpe (OKF, Cetinje, 2008), romane Šćer onoga bez đece (Nova knjiga, 2017) i Aimee ili Voljena (OKF, Cetinje, 2019), kao i zbirke pjesama: Đavo, jedna neautorizovana biografija (OKF, Cetinje, 2011), Boja promjene (Gligorije Dijak, 2013), Izvinite, mislim da umirem (OKF, Cetinje, 2020) i Zovem se Ilan (Udruženje književnika i književnih prevodilaca Crne Gore, 2022). U štampi: Bocca della Verità, izdavač Ouroboros.
Njena djela prevođena su na više jezika, uključujući albanski, azerbejdžanski, engleski, holandski, mandarinski kineski, poljski, slovenački i ukrajinski.
Živi i radi u Podgorici.

fotografija: Polina Kalashnikova














