1
Bura je tukla u ceradu oko apside Katedrale, pucajući poput jedara. Toma je ignorirao zimu pod trlišem, dvadesetak metara iznad tla. Već satima je, s finom četkicom i bočicom otapala u ruci, skidao jei stoljeća prljavštine s renesansnih lica. Kameni vijenac Jurja Dalmatinca. Sedamdeset i jedna glava davno mrtvih Šibenčana. Toma ih je volio više nego žive dolje; fizionomije su bile poštene u svojoj ružnoći, prćasti nosevi i duboke bore, stvarni ljudi uhvaćeni u prolaznoj taštini.
Skela ga je vodila dalje, u uski pregib između glavne apside i južnog zida. Arhitektonski slijepi kut. Mjesto koje se odozdo, ni s trga ni s rive, uopće nije moglo vidjeti.
Podigavši vizir zaštitne maske, Toma je posvijetlio halogenom lampom u dubinu sjene.
Četkica mu je ostala visjeti u zraku.
Između glave nekog mrzovoljnog redovnika i lica smežurane plemkinje zjapila je praznina. Savršeno isklesana niša u obliku blage školjke. Komad koji je otpao s vremenom ili nastradao u nekom ratu? Ali ne, kamen je tu bio zdrav, netaknut, majstorski obrađen i pripremljen da udomi još jednu fizionomiju.
Toma je prinio lampu bliže. U samom donjem kutu, jedva vidljiv pod slojem masne patine, bio je urezan sitan gotički broj: LXXII.
“Znači, falilo materijala na kraju, majstore,” promrmljao je u bradu, obraćajući se duhu starog Jurja. “Ili ti onaj zadnji naručitelj nije na vrime uplatija predujam, a ti mu reka’ neka ti ga ćaća kleše?”
Uzeo je strugalicu i rutinski nastavio skidati naslage čađe sa susjedne glave. Nije mario za tuđe neplaćene račune iz petnaestog stoljeća.
2
Sjene su već progutale uske kale oko Katedrale kada je Toma odlučio završiti smjenu. Bura je okrenula na onaj suhi, probadajući reful koji tjera suze na oči. Zatezao je čep na kanti s otapalom kada je začuo prvi zvuk.
Bilo je to tiho, zlobno coktanje. Poput starca koji isisava komadić mesa zapet za zubom.
Toma se sledio. Oprezno je provirio preko ruba skele na trg ispod sebe, misleći da neki zalutali pijanac baulja oko portala. Trg je bio potpuno prazan, okupan žutom svjetlošću javne rasvjete.
“Lipo san ti reka, makni tu svoju nosurdu, puše mi propuh drito u livo uvo ima tristo i pedeset godina!” odjeknuo je nečiji hrapav, piskutav glas s desne strane.
Toma se naglo okrenuo. Na skeli nije bilo nikoga.
“Muči, šporkaćunu težački!” odbrusio je drugi glas, nešto finiji, ali jednako otrovan, dolazeći iz pravca središnje apside. “Ja san ovi grad zadužija, tri san galije opremija za Lepant, a ti si smrdija na kvasinu i ribu! Da je pravde, ne bi me metnili da visin odi kraj tebe!”
“Asti stotine, vidi ga šta se prči! Galije si opremija s mojin maslinovin uljen koje mi nikad nisi platija, lupežu mletački!”
Toma se grčevito uhvatio za smrznutu metalnu cijev skele. Zrak oko njega odjednom se zgusnuo od šapata koji se brzo pretvarao u nesnosno zujanje. Nije to bio nikakav mistični, svetački kor, niti demonsko urlikanje kakvo bi čovjek očekivao od oživjelog kamena. Iz pora vapnenca, sa svih strana apside, probijali su se glasovi.
“Đava odnija i tebe i galebove!” zakreštao je netko oštro, ravno ispod Tominih nogu. “Usra mi se nasrid ćele, a ja san conte, razumiš, conte! Ni mrve poštovanja prema tituli nemaju ove današnje beštije!”
“Lako tebi za galebove, meni je ova posolica izila po nosa. Puše mi kroz ovu rupu di mi je bila noszdrva otkad je pala Mletačka…”
I s druge strane vijenca grmjela je žestoka prepirka.
“Vrati onaj suhozid doli u Donjen polju di je i bija, lupežu! Sve ja odozgo vidin! Tri pedlja si uša u moje, mrcino jedna vijećnička!”
“Tvoje?! Moje je od pradida, a ti si međe noću pomica ka zadnji tatić!”
Toma je čvrsto stisnuo oči. Miris otapala bio je jak, ali ne toliko jak da bi izazvao ovakve halucinacije.
Nadglasavanje i nesnosni žamor odjednom probije nova, duboka vibracija, koja je doprla je iz same utrobe Katedrale. Tomi zacvokotaše zubi. Lavlje režanje! Zvuk je putovao kroz kamen, rezonirajući u svakom bloku, i kroz samu konstrukciju skele. Kao da je cijela građevina odjednom zakašljala.
Hrrrrr-mgh.
Ljudske glave na vijencu su istog trena zašutjele. Nastao je muk, prekidan samo zavijanjem bure.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, onaj isti arogantni patricijski glas s početka tiho je prošaptao: “Kao što uvažena lavlja gospoda iz Nadzornog odbora sugeriraju… molio bih cijenjeni zbor da se drži Dnevnog reda. Sjednica je otvorena.”
“A šta imamo na Dnevnom redu, gospe ti? Opet ćemo brojat turiste šta nam blicaju u očne šupljine?”
“Ti si i u kamenu glup ka stup. Večeras primamo novog člana.”
Toma je instinktivno bacio pogled prema praznoj niši u mrtvom kutu.
“A ko nan to dolazi? Neki od onih gori, iz Zagreba?”
“Ma kakvi! Naš čovik. Domaći. Uspješan poduzetnik i društveno-politički radnik. Donosi uredne papire za trajnu ugradnju.”
Dok je mrtvi kamen mrmljao o birokraciji, a tri lava s rubova Katedrale teškom, vibrirajućom šutnjom nadzirala sjednicu, Tomi je postalo savršeno jasno da pakao nije vatra ispod zemlje.
Pakao je biti zazidan sa susjedima s kojima se ne podnosiš, i to do kraja vječnosti.
3
Jutarnja kava na Dobriću imala je okus neprospavane noći. Zakopčan u debelu jaknu, Toma je s terase kafića netremice gledao prema kamenom tijelu Katedrale. Na dnevnom svjetlu, sve je izgledalo normalno. Samo kamen i vjetar.
“Slobodno?”
Glas je bio mekan, dubok i nije čekao odgovor. Prije nego što je Toma uspio podići pogled s taloga u šalici, Vinko Šare već je sjedio nasuprot njemu.
Predsjednik Odbora za zaštitu i valorizaciju baštine mirisao je na Hugo Boss i tihu, neprikosnovenu moć. Njegov kaput od kašmira činio se potpuno neprimjerenim za oštru šibensku zimu, ali ljudima poput Šare hladnoća ionako nije mogla ništa.
“Mladi gospodine,” započeo je Šare, spajajući vrhove savršeno manikiranih prstiju. “Pratim vaš rad na skeli. Moram priznati, impresivna posvećenost. Odbor iznimno cijeni tu… proaktivnost u očuvanju našeg identiteta.”
“Radim svoj posao, gospodine Šare,” odgovorio je Toma, osjećajući kako mu se želudac veže u čvor.
Šare se blago nasmiješio, osmijehom koji nije dopirao do očiju. “I to vrlo temeljito. Posebno na onim, recimo to tako, manje vidljivim mjestima. Slijepim kutevima povijesti.”
Tomi je kava zastala u grlu. Nije nikome prijavio praznu nišu. Nije ni stigao.
“Vidite, Tomo,” nastavio je Šare, naginjući se lagano naprijed, prelazeći na onaj tihi, povjerljivi ton kojim se u ovom gradu rješavaju natječaji i građevinske dozvole. “Baština nije mrtav kapital. Ona je živi organizam koji se mora… nadograđivati. Povijest ne smije stati u petnaestom stoljeću.”
“Ne razumijem,” slagao je Toma, brišući znojne dlanove o grube hlače.
Šare je iz unutarnjeg džepa kaputa izvukao debelu, bijelu kuvertu bez ikakvih oznaka i glatko ju kliznuo preko stola.
“Odbor je sinoć, na izvanrednoj sjednici, donio Rješenje o inkorporaciji jednog suvremenog elementa u postojeći vizualni identitet Katedrale,” izgovorio je Šare tečno, kao da čita iz Narodnih novina. “Pojedinac koji je zadužio ovaj grad svojim vizionarskim radom zaslužuje trajnu, institucionalnu valorizaciju. A našao se, eto, jedan neiskorišten prostor. Rupa u zakonu, da tako kažem. Niša broj sedamdeset dva.”
Toma je samo zurio u kuvertu, dok je njegov sugovornik nastavio:
“Imam sve potrebne pečate, suglasnosti i jedan vrlo specifičan Ugovor koji stupa na snagu večeras u ponoć. Vaše je samo da pripremite skelu na sjevernoj apsidi, očistite onu nišu do kraja i osigurate potpunu diskreciju. Rješenje mora biti sprovedeno van radnog vremena, zbog… logističkih razloga.”
Šare je ustao, zakopčao kaput i blago kucnuo prstom po kuverti.
“Unutra je i Aneks za vaš prekovremeni rad. Očekujem čistu situaciju u 23:30. Ugodan ostatak dana, majstore.”
Toma je ostao sam za stolom. Galeb je kriknuo negdje iznad njega. Pogledao je prema Katedrali, pa prema kuverti, i shvatio jezivu istinu. Ovi na vlasti su doista pronašli način da se ugrade u vječnost, a papirologija im je, kao i uvijek, bila savršeno uredna.
4
Okrenulo je na jugo.
Bilo je deset i petnaest navečer kada se Toma ponovno popeo na skelu. U jednoj ruci držao je kantu s gustom, mliječnom emulzijom na bazi siloksana, a u drugoj široki kist.
Prišao je lijevoj strani vijenca. Već su počeli: tiho mrmljanje, noćno ogovaranje.
Zaustavio se ispred kamene glave širokog lica, podbuhlih obraza i mesnatog nosa, one iste koja je sinoć urlala na težačkog susjeda.
“Ajde, mali, šta čekaš,” prošištao je krčmarov glas. “Namaži to. Cilu zimu nisan kapi zaštite dobija, nos će mi se otkinuti od ove vlage. Samo vi furešte pazite doli po muzejima, a nas ko šljivi…”
Toma je podigao kist, prinio ga na centimetar od hrapavog nosa i – stao.
“Mali?” upitao je kamen nesigurno.
“Što se događa večeras u ponoć u onoj praznoj rupi iza ugla?” reče Toma tiho, držeći kist nepomično.
“Asti nedilje, ucjenjivaš?” Krčmar je frknuo. S desne strane, netko od patricija se podrugljivo nasmijao. “Neman ja tebi šta objašnjavat, to je klasificirani dokument. Raduj se šta si dobija prekovremene.”
Toma nije rekao ni riječ. Samo je polako spustio kist, okrenuo se leđima i napravio korak prema ljestvama.
“Dobro, dobro, čekaj, ludi čoviče!” zakreštao je krčmar, a glas mu je odjednom poprimio onaj molećivi ton prekupca stjeranog u kut. “Maži ovamo, reć ću ti! Slušaj… nije ovo gori samo ukras, razumiš? Ovo ti je Gradsko vijeće u sjeni. Trajni saziv.”
Toma je vratio kist i počeo debelim slojem premazivati krčmarovo čelo. Kamen je žedno pio tekućinu, mijenjajući boju iz isprane sive u zdravu, zaštićenu tamniju nijansu. Krčmar je ispustio dubok, gotovo perverzan uzdah olakšanja.
“Evo ti kako stvari stoje. Misliš da gradom vladaju oni doli u općini? Biskupi? Župani? Malo sutra. Mi in šapćemo. Mi in šaljemo fjaku, zavist, pohlepu. Koji god da zasidne u fotelju, naša mu je pamet u uvu. Juraj je to zna, pa je ostavija jedno misto viška. Za onoga ko oće potpisat da se trajno ugradi u Statut.”
“Ka’, ugovor s đavlom?” Toma je umočio kist i prešao preko krčmarovih obraza. “Krv, duša i to?”
Krčmar se zakašljao od smijeha, zvukom mljevenja šljunka. “Kakva duša, gospe ti blažene? Odi se prodaje obraz. Daješ svoju ljudskost da bi posta institucija. Besmrtan.”
“A šta Vinko Šare dobiva s tim?” upitao je Toma.
“Kontrolu,” šapnuo je krčmar konspirativno. “On će bit na najvišoj poziciji. Sedamdeset drugi žig. Vječno će upravljat svakon dozvolon, svakon koncesijon, svakin kvadratom pomorskog dobra u ovom gradu, sve dok se katedrala ne pretvori u prah.”
Toma je završio premazivanje brade. Kamen je sada bio zaštićen, barem za sljedećih pedeset godina.
“A šta se ti mrštiš, mali?” dobacio je krčmar, sada već oholijim tonom, siguran ispod svog novog sloja siloksana. “Moć je moć, sinko moj. A sad briši ća, moran se pripremit za sjednicu. Oblači se tute svečano odijelo, dolaze nam i ovi iz Nadzornog odbora.”
Kao na znak, iz dubine katedrale, kroz kamene blokove, ponovno je prostrujala ona niska, zastrašujuća vibracija. Lavovi su se namještali. Toma je zgrabio svoju opremu i žurno se povukao u sjenu apside, iza golemog kipa svetog Mihovila, stapajući se s mrakom.
Predstava je mogla početi.
5
Ponoć je otkucala na gradskom satu negdje u daljini, prigušena zavijanjem vjetra.
Škripa ljestava najavila je dolazak. Na platformu skele prvo je stupio Vinko Šare, čvrsto držeći ruku na ovratniku svog kašmirskog kaputa, a u drugoj nešto teško, umotano u tamni baršun. Iza njega, bešumno poput mačke, izronio je nizak, suhonjav muškarac. Nije nosio ni kaput ni jaknu, samo sivo, pomalo demode odijelo iz kojeg je isijavao miris ustajale arhivske prašine i vlažnog papira. Vjetar mu nije pomaknuo ni jednu jedinu dlaku na besprijekorno zalizanoj kosi.
“Evo ga, evo novoga!” prošuškao je nečiji zavidni glas s vijenca.
“Vidi mu kaputa, isti oni mletački providur iz sedamnaestog stoljeća, i taj se tija ugradit…”
“Mučite gori! Neka se čita Poslovnik!”
Čovjek u sivom odijelu spustio je crnu, izlizanu aktovku na daščani pod i otvorio je uz oštar klik.
“Klasa: 612-08/26-01. Urbroj: 2182/1-12-03,” započeo je muškarac ravnim, nazalnim glasom, nezainteresirano listajući papire. “Predmet: Ugovor o trajnoj inkorporaciji u Vijeće u sjeni i odricanje od smrtnosti. Stranka: Vinko Šare. Jeste li donijeli depozit?”
Šare je nervozno progutao pljuvačku. Njegova urođena bahatost sada je titrala na rubu straha, ali taština je bila jača. Drhtavom rukom povukao je tkaninu s objekta kojeg je držao. Pod svjetlom ulične rasvjete bljesnuo je savršeno isklesan komad bijelog bračkog kamena: Šarino lice, uhvaćeno s onom jednom uzdignutom obrvom i stisnutim, tankim usnama koje su cijelom svijetu jasno poručivale da mu nije ravan. Odložio je svoju kamenu glavu na skelu.
“U redu,” rekao je muškarac, vadeći svežanj papira. “Kao što znate, gospodine Šare, potpisom ovog Ugovora odričete se svog biološkog statusa. Vaša svijest, utjecaj i, kako vi to volite reći, strateški interes, trajno se prebacuju u kameni inventar Katedrale sv. Jakova. Vaše tijelo bit će administrativno otpisano. Razumijete li uvjete?”
“Grad me treba,” odgovorio je Šare, uspravljajući se. Brzo je posegnuo u unutarnji džep i izvukao zlatno nalivpero. “Gdje trebam potpisati?”
“Ne, ne,” zaustavio ga je muškarac. Iz svog je džepa izvukao plavu uredsku kemijsku olovku. “Službenom bojom, molim. I obavezno upišite OIB na dnu svake stranice.”
Nije bilo ni kapi krvi ni okultnih simbola. Najveći ugovor ljudske taštine rješavao se jeftinom kemijskom u tri primjerka. Šare je žurno potpisivao. Kad je završio, muškarac u sivom uredno je složio papire.
“Ugovor je valjan,” rekao je beživotno. “Preostaje samo ovjera Nadzornog odbora.”
Muškarac je uzeo papire i prišao samom rubu sjeverne apside, točno ispod prve lavlje glave. Gurnuo je cijeli snop ugovora u uski, tamni procjep između lavljih kamenih čeljusti.
Lav je, uz zastrašujući zvuk drobljenja stijena, zatvorio čeljusti. Kada se kamen ponovno razdvojio, na dnu svake stranice sada je stajao savršen, duboko utisnut slijepi žig u obliku lavlje šape.
Zbor od sedamdeset i jedne glave ispustio je kolektivni uzdah iščekivanja.
“Rješenje je pravomoćno,” objavio je muškarac, vraćajući papire u aktovku. Obratio se Šari. “Gospodine predsjedniče, molim vas, naslonite ruku na svoj depozit. Procedura prijenosa počinje.”
Šare je skinuo rukavicu. Spustio je dlan na hladno tjeme svoje vlastite kamene glave. Vjetar je odjednom stao. Zrak oko skele postao je težak, ispunjen mirisom ozona i spaljene plastike.
Nije bilo ni bljeska svjetlosti, ni dramatične grmljavine. Samo siktavi zvuk poput otvaranja staklenke pod vakuumom, i Vinko Šare se jednostavno ispuhao. Kašmirski kaput i odijelo srušili su se na daske kao prljavo rublje. Zlatno nalivpero otkotrljalo se do ruba i bešumno palo u noć.
Muškarac u sivom odijelu nije ni trepnuo. Sagnuo se i, s neprirodnom lakoćom za svoju krhku građu, podigao kamenu glavu. Obrisao je nevidljivu prašinu s njezinog čela, prišao onom uskom, slijepom pregibu između apsida i rutinski gurnuo kamen u praznu školjku niše.
Nekoliko sekundi vladala je apsolutna tišina. A onda je iz novopostavljenog kamena, prigušeno i šuplje, dopro poznati glas.
“Jesam li… jesam li unutra?” upitao je Šare. Glas mu je bio teži, ispunjen odjekom vapnenca.
“Osjećam težinu građevine. Osjećam… vječnost.”
“Čestitam, gospodine predsjedniče,” rekao je muškarac u sivom, brišući ruke i zakopčavajući aktovku. “Dobrodošli u inventar.”
“Izvrsno,” odjeknuo je Šare, s onom istom arogancijom, sada pojačanom nadnaravnom rezonancom. “Sada, da vidimo… Odbor ujutro ima sastanak, moram pripremiti sugestije za gradonačelnika… Samo malo.”
Muškarac u sivom je zastao s nogom na prvoj prečki ljestava.
“Zašto je mrak?” upitao je kameni Šare. U glasu mu se prvi put pojavila nesigurnost. “Gdje je Poljana? Ne vidim trg. Ne vidim ni kanal. Što je ovaj sivi zid ispred mene?”
“To je južni transept, gospodine,” odgovorio je bilježnik suhoparno.
“Transept? Pa ja gledam ravno u metar i pol golog zida! Ovdje nema nikoga! Nitko me ne vidi!” Šarin glas počeo je poprimati tonove panike. “A što je ovo poviše mene? Nešto mi kapa ravno po tjemenu!”
Muškarac u sivom je popravio kravatu i ravnodušno pogledao prema gore. “Ah, to. To je glavni odvodni žlijeb središnje apside. Vidite, prema Članku 14, stavak 3, Aneksa o smještaju, Odbor ne garantira panoramski pogled, već isključivo administrativnu prisutnost.”
“Što?!” zaurlao je Šare iz kamena. “Ovo je prevara! Ja sam predsjednik! Ja sam donio kapital u ovaj grad! Zahtijevam premještaj na prednju fasadu! Raskidam ugovor!”
“Žalbeni rok istekao je u trenutku inkorporacije,” hladno je odrecitirao bilježnik. “Ugodnu vječnost.”
Zgrabio je aktovku, prešao preko hrpe prazne odjeće na podu i nestao niz ljestve u mraku.
Toma je pritisnuo leđa čvršće uz kip svetog Mihovila, jer je katedrala u tom trenutku eksplodirala. Svih sedamdeset i jedna glava prasnula je u jeziv, grohotan smijeh, kao lavina kamenja koja se obrušava niz planinu.
“Žali se upravi vodovoda, lupežu!”
“Eto ti tvoje fotelje! Glavni i odgovorni ravnatelj gurle!”
“Dobrodošao u visoko društvo, predsjedniče. Ponesi kišobran!”
“Zabranjujem vam! Ja vladam ovim gradom! Čujete li me?! Ja sam Vinko Šare!” urlao je novi kamen, ali njegov se očajnički krik utapao u nemilosrdnom, podrugljivom smijehu susjeda i prvim, krupnim kapima kiše koje je jugo donijelo s mora, a koje su sada nepogrešivo, kap po kap, počele udarati točno u njegov savršeno isklesani, arogantni nos.
6
Jutro se razlilo preko šibenskih krovova, isprano, hladno i savršeno mirno.
Toma je rutinski, u tišini, demontirao metalne spojnice sa svog dijela skele. Zveket željeznih cijevi odjekivao je praznim trgom. Na malom tranzistoru, prislonjenom uz kantu s alatom, spiker je monotonim glasom čitao jutarnje vijesti.
“…predsjednik Odbora za zaštitu baštine, gospodin Vinko Šare, noćas je iznenada podnio neopozivu ostavku na sve funkcije. Iz Ureda gradonačelnika kratko su poručili da je gospodin Šare napustio državu iz duboko osobnih razloga. Prelazimo na sport…”
Toma je ugasio tranzistor. Napipao je debelu kuvertu u jakni. Nije ju ni otvorio. Pripalio je cigaretu, zgnječio šibicu đonom i prebacio torbu s alatom preko ramena.
Bilo je vrijeme za marendu.
- prvonagrađena priča na književnom natječaju KuŠin Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić” u Šibeniku 2026.
_________________________________________________
TEO KOS rođen je u Rijeci. Pisanjem se bavi od 20. godine. Pisao je solo i u tandemu (pod pseudonimom Viktor Kowalski) i objavljivao najprije na engleskom jeziku, a zatim i na hrvatskom. Voli žanrovsku literaturu, najviše F i SF. Najdraži pisci i uzori su mu Robert E. Howard, H. P. Lovecraft, Robert Anton Wilson, Arthur Conan Doyle, Brian Evenson, Philippe Claudel, Dan Abnett, Ted Chiang i mnogi, mnogi drugi. Nije važno tko je autor, bitno da je knjiga dobra. Osim čitanja i pisanja, voli filmove, glazbu, prirodu i planinarenje. Njegove priče možete pronaći u raznim domaćim zbirkama, najviše u Marsonicu.
https://www.goodreads.com/author/show/13800707.Teo_Kos
čovjek-časopis 