ROMAN MILOŠA PETRIKA “ELEKTRIČNI ORGANIZAM”, Rende, Beograd, 2023; odlomci

ŽABLJI HOR

Aleksić je krenuo niz uzani hodnik TOC-a. Pošla je za njim dok je Miljan naprosto jezdio niz hodnik kao da ga ništa ne zanima. Umeo je da se tako vešto pretvara da nikoga ne primećuje, dok su svi oko njega mislili kako on sve zapaža.
Miljan Aleksić je, pored toga što je bio viđen za princa žapca MUP-a, zapravo bio jedna od Veoma Interesantnih Persona: od onih koje su se motale po celoj zemlji i izdavale naloge koje su svi bez pogovora izvršavali. Sanji nikada nije bilo sasvim jasno šta te tačno čini Veoma Interesantnom Personom, ali nije joj bilo drago što neko takav zna za nju.
Jedna Bezlična Osoba otvorila je, nasumice, jedna od bočnih vrata.
− Trebaće nam ova soba − tiho je rekao Aleksić, i dvoje službenika brzo je iz nje izašlo. Jedan je u prolazu uputio Sanji napola sažaljiv, a napola uplašen pogled.
− Možemo ovde − okrenuo se Aleksić Sanji i propustio je.
Bezlične Osobe su namestile fotelje jednu naspram druge.
− Sedite − rekao je Aleksić, pa je seo i sam. Ovo dvoje stali su levo i desno od njega. Osećao se miris duvana i osušenog kafenog taloga sa dna plastičnih čaša.
− Kako ste, Sanja? − Aleksić je konačno progovorio.
Sanja je jedno dve sekunde preispitivala moguće odgovore .
− Dobro?
− Zašto tako nesigurno?
Slegla je ramenima. Pretpostavljala je da je najbolje da odrobija ovu situaciju uz što je moguće manje ličnog učešća.
− Kako vam je na novom rasporedu? Nemate problema u… Majke Jevrosime?
Aleksić je pravio pauze na ključnim mestima kao da je čekao da mu se došapnu bitni podaci.
− Nikakvih problema − odgovorila je.
− Čujem da ste viđeni, u petak, na protestu.
− Raspoređena sam u pratnju službenog lica Lutrije. Protest je i dalje trajao kada se emitovanje završilo.
− I zato ste tamo bili − zaključio je Aleksić. Donji kapci na njegovim vlažnim očima blago su se podigli. Nastavio je: − Zgrada Televizije ima tri izlaza. Jedan na Abardarevu, jedan prema Crkvi Svetog Marka, i onaj na koji ste vi izašli. A ima i restoran, gore, na… šestom spratu. Jeste li bili tamo? Zgodno je da se tamo sačeka ako je napolju gužva.
− Može da se popije kafa − dopunila je jedna Bezlična Osoba. Sanja se trgla; skoro je zaboravila da su prisutne.
− Ili čaj − dodala je Druga.
− Je li to preporuka za sledeći put? − upitala je Sanja.
− Kako vam leži novi zadatak? Pratnja nije previše zahtevna?
− Pa i nije − rekla je Sanja. Osetila je grč u donjoj vilici i sa užasom konstatovala da se osmehuje.
− E, pa, drago mi je da je tako. − I Aleksić je razvukao usne i pokazao zube. Zubi su mu bili bleštavobeli i pravilni. Sanji su se činili neskladnim sa njegovom vodozemačkom fizionomijom. − Veliki je MUP i ima posla za razne ljude.
− I žene − oglasila se Bezlična Osoba.
− I konje − dodala je Druga dok su je Aleksić i Prva presecali oštrim pogledom.
− Ne znam koliko nam je Sanja za konjicu, uglavnom, drago mi je da ste se uklopili. Imali smo prilično problema sa vama, sećate se?
Sanja se sećala. Otkako je rasformirana Jedinica za posebne istrage, svi njeni preživeli pripadnici bili su sklonjeni uz otpremnine u nadi da će im to izazvati amneziju u vezi sa istragama koje su vodili. Sanja je, koliko joj je bilo poznato, jedina ostala u službi.
− Sećam se.
− Dobro. Drago mi je da sve ide kako treba. Neka tako i ostane.
Sanja nije imala komentar.
− Dobro − ponovio je Aleksić.
− Dobro − rekla je Bezlična Osoba.
− Dobro − dodala je Druga.
− Dobro − složila se i Sanja.
− Slobodni ste − rekao je Aleksić.
Konačno slobodna, Sanja je izašla bez pozdrava i zaputila se ka kući.

***

PRELOM

− Super − rekao je − samo ne znam šta hoćeš od mene.
Siniša Veličković zagrizao je sa izvesnom setom komad prasetine i masnim prstima prošao kroz ostatke svoje sede kose.
− Pa, kako ne znaš! − izričita je bila Stefana. − Hoću da znam pravi broj. Znam da je ovo što pričaju glupost.
Veličković je još jednom na tabletu pogledao fotografiju.
− Samo na osnovu ove fotografije rekao bih da je bilo mnogo više ljudi nego što je zvanično objavljeno.
− Odlično! − uskliknula je Stefana. − Dakle, visoko pozicionirani izvor iz policije tvrdi da je procena broja učesnika protesta koju je iznela ministarka potpuno nerealna i da je na protestu bilo mnogo više ljudi. Može?
− Teško da sam ja visoko pozicionirana ličnost. Ja sam samo penzioner − odgovorio je Veličković, pogledom pretražujući ostatke Stefanine slavske trpeze. Posle kraćeg razmišljanja prstima je svukao sa poslužavnika samosu sa krompirom i graškom na tanjir.
− Okej. Je l‘ može onda dobro obavešten izvor?
− Kako hoćeš. − Veličković je žvaknuo punjeno testo i slegao ramenima.
− Odlično! − Stefana je nakratko ostavila Sinišu i vratila se pisanju članka.
− Evo, ovako će izgledati na sajtu. Kako ti se dopada? − oglasila se Stefana posle nekoliko minuta i okrenula tablet ka njemu.
Siniša je naočare svečano stavio na nos, ali je čak i s njima mogao samo da se pravi da čita. Slova su mu bila kao mravi.
Crveno, belo i sivo zaglavlje Uličnih novina zauzimalo je gornju četvrtinu ekrana, odmah ispod bio je bombastičan naslov: SVE NAS JE VIŠE, dok je desno bila fotografija kolone demonstranata. Ispod naslova bio je Stefanin prvi samostalni tekst.
− A, bre, ćero. Nekako mi je, ova fotografija, onako, znaš, amaterska. Ni moj šahovski klub ne bi je u mesečnom biltenu objavio.
− Morali smo da improvizujemo. Trebalo je da Kristina fotografiše protest, ali se ne javlja, ima već nekoliko dana.
− Slušaj, znam zašto si me zvala. − Veličković je otresao mrvice sa košulje. Stefana je zaustila da uzvrati, ali on ju je prekinuo podignutom rukom. − Znam. Brineš se, pošto je baba umrla, da ću da se obesim o neku voćku. Ne brini. Mlade su još, samo bih im grane polomio s ovolikom guzicom. I ne gledaj me tako. Kažem ti, uzalud se brineš. Imam ja šahovski klub, imam lov na fazane…
− Budi bog s nama, deda, pa zar ti nije bilo dosta oružja!
− Ništa oružje. Samo dron.
− Kakav sad dron?
− Pa ja zapravo ne lovim. Kupio sam neki vijetnamski dron sa kamericom, i tako njime preletim preko polja, a sve to gledam na mobilnom, pa kada ugledam fazana, ja opalim.
− I šta onda?
− Onda fotografije okačim na Fejsbuk; a vidim da ne pratiš dedu, ne pratiš, dobro; dok ja sa drugarima pijem pivo. Dobro me podseti − rekao je, dok je ustajao s mukom − imam sastanak lovačkog udruženja. Đurica Mišković, sećaš se Đurice, on je imao onaj meksički restoran, kupio novi dron, idemo da ga malo podignemo.
− Hajde, deda, lepo se provedi, i svrati. I hvala ti na doprinosu u borbi za slobodu i demokratiju.
− Doprinos, do mojega. Sve smo mogli to i preko telefona da završimo.
− Deda…
− ‘Ajde, dete, da me ispratiš − rekao je, gurajući teglicu ruske salate u džep.
Siniša je, dok se vozio liftom, počeo da se smejulji Stefaninim dobronamernim pokušajima da ga uvuče u nekakav društveni život, ali već je negde oko prizemlja shvatio da mu je unuka, možda, u pravu. Sastanci šahovskog kluba održavali su se mahom u njegovoj glavi, jer se igra ostarelih članova, sve manje voljnih da napuštaju svoje domove, preselila u najvećoj meri na internet. Lovce je počeo da eskivira kada je uslikao sto osamdeset prvog fazana i bez iznenađenja shvatio da se tek neznatno razlikuje od sto osamdesetog i da su njegovi sulovci triput iscrpili skroman repertoar viceva koje su razmenjivali. Otišao je na slavu kod unuke a ne kod njenog oca, koga nije voleo da gleda i sluša bez preke potrebe, otišao je zbog prasetine. Počeo je da primećuje kako se učauruje u dedastosti. A iz dedaste čaure neće se izleći leptir.
Izašao je na oštar zimski vazduh i osetio vibraciju pod levom miškom. Okej, dakle, infarkt, pomislio je, a onda se setio da mu je u džepu mobilni. Zvala ga je Stefana.
− Alo, deda, a je l‘ možeš da nam pozajmiš možda taj tvoj dron? Video si kakve su nam fotografije loše ispale.
Sinišin pogled pao je na kontejner za smeće pored Stefaninog ulaza. Neko je na njemu ljubičastim sprejom napisao − Gledaj u svoj tanjir.
− Dron? Mogu dron… A je l‘ vam treba operater?

____________________________________________________

MILOŠ PETRIK je pravnik iz Beograda koji je napustio glamurozan posao u advokaturi zarad glamuroznog posla u medijima, a glamurozni posao u medijima zarad glamuroznog posla u proizvodnji kompjuterskih igara, koji je napustio zbog glamuroznog posla u marketingu, a trenutno se ponovo bavi strukom, uz koji posao prevodi i piše.
Objavio je zbirku natprirodnih policijskijh priča „Siva hronika“ 2016. godine i zbirku tužnih kratkih priča humorističkog karaktera „Mlad si da se proslaviš“ 2019. godine. 2023. godine objavio je svoj prvi roman „Električni organizam“. Sarađivao je sa Radiom Beograd 202 i više puta učestvovao na Međunarodnom salonu stripa u Beogradu.
Književnost prevodi od 2016. godine. Preveo je romane Naomi Alderman, Sandre Njuman, Endži Tomas i Dejvida Mičela, kao i strip Snowpiercer.
Udat je i živi u Beogradu sa suprugom i decom.

fotografija autora: Andrej Bjelaković

PET PJESAMA NIVES FRANIĆ

PUTUJEMO

Putujemo već dugo.
Svijet se naginje lijevo pa desno.
Tako i mi.

U obilju namjera tanjimo linije otpora:
lakše je biti u nečijem tijelu, nego u nečijem životu.

Da nas tko pita, sigurno bismo spomenuli
čaroliju – iščekujemo samo malo čarolije.

Ali mirimo se sa izvanjskim svijetom:
bogove potkupljujemo ustrašenom molitvom,
vladare sjajnim pridjevima.

Kada se dovoljno smrači,
krećemo opet od
najstarijih knjiga.
Učeći jezik
u nevjerici
da se na njemu može
i voljeti.

***

ŽIVOT JEDNE TEORIJE

Odjednom
sve se čini lako i slatko.
Jezik sastavljen od vina i svjetla,
od svega što se još nije dogodilo.
U nama – puca led!
Komad noći kičma je dana.
Pobijeđene riječi umiru od smijeha,
ubrzavaju život.
Za njim će i kajanje.
(Ovo poznajem!)
Stihovi se ponavljaju.
Želja je starovremena,
slučajnost beskrajna.
Sretno otkriće možda i kasni,
ali –
vidite, dolazi ljubav.

***

KAKVO ĆE VRIJEME BITI SUTRA?

Rekla je da pogledam prognozu.

Dnevna, tjedna, mjesečna.

Sati puni sunca razgrabili su budućnost
uspostavljajući vrijeme,
opet i opet.

Bez štete za njegovo kruženje,
umjesto neba u sobu ulaze nebesa –

utiha kojoj sve odjednom pripada:

bolnička posteljina i zagledanost u neviđeno,
izmaknuta zaštita sljedećeg jutra.

***

ONO ŠTO OVDJE NAUČIMO

Ono što ovdje naučimo
na kraju će ionako zamijeniti nježnost.

Svjetlo će se provlačiti kroz lišće
nagovještavajući vrijeme
koje će se tek

pretvoriti u nas.

***

KABASTI ORMARI

Kreće od onog trenutka kada u osakaćenosti misli i osjećaja prstom upireš po mrvici na stolu, voziš je po iverici, oslobađaš tamu trpeze od njezine neuklopljenosti. Tupu prazninu činiš još besmislenije glatkom, raščišćenom. Odsutna zagledanost u nevidljivu točku kao da ipak prepoznaje makar suvišno. Između kože i riječi godine su ugurale razum. Ali tupilo je često potajno hvatanje zaleta, odustajanje od žaljenja.

Toliko smo toga vidjeli!

A sve što bi trebali zaboraviti ukonačit će se u skrivenoj želji. Vrijeme je, kažu, može razvodniti, ako ne već ispuniti.

Na vrata, sasvim sigurno, nagurat ćemo najteže riječi, nezgrapne i strašne kao kabaste starinske ormare. A nakon toga muk će učvrstit crne kutije u nama. Zarasli u ravnodušnost zaboravljamo da nam u pojednostavnjivanju najviše pomaže strast: nedovoljno sveta, ali spremna zgrabiti sreću. Svaki raspusni trenutak odvojit će nas od kalendara: svih jučer, danas, sutra!

Vrijeme povremeno treba izbaciti iz igre, ali ostaje: lice koje isijava nemir, pušačko kašljucanje, opetovani sentimentalni protokol – odron osjećaja, zastoj misli. Želja iščupana iz svake misaonosti ponekad traži veliku pogibelj.

Posrnimo, kažeš, i ja znam da će dalje sve biti stvarno kao gubitak.

_________________________________________

NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.

POEZIJA ALEKSANDRE LEKOVIĆ

SLOBODAN PAD

Bacam se raširenih ruku
u sve što nudi zaborav

padam i sanjam
o svim propuštenim životima

čekam
da me neko uhvati

da istisne iz mene
naslage sala i tuge
da me uhvati za vrat
i podigne
u ravan sa svojim očima
i pogledom kaže
da želi
samo mene

***

OŽILJCI

Svuda okolo
oštre ivice
predmeta
o koje se sečem

ostavljaju
tanke crvene linije
pa kraste
ispod kojih se krije
bledi tatoo
za nas što
ne volimo
dizajnirane

iznutra
svi ožiljci
imaju jasne oblike
onih
o koje smo se posekli
i koje smo posekli
oštrim ivicama
sujete
i dobrih namera

***

U MEĐUVREMENU

I jednom
samo tako
isplivaće moje telo
sa belim stomakom
okenutim nagore
i ostaće da lebdi
na granici svetova
dok ga neka
nežna ruka
ne prenese
u vlažnu i toplu zemlju
da ponovo
postane klica
i vlat
što se lomi
pod vetrom
i stopalom
i krišom
ponovo izvija
i stoji
glumeći da je stablo
što drži
krošnju od
oblaka

***

BEZ STRAHA

Nesvesna
ravnodušnosti
koja preti
njenoj
granici od sna

Bez straha
gleda u vreme
krupnim očima

Kaže da
ne boji smrti
I smeška se

Kao da zna nešto
što joj je prijatelj šapnuo
usput
da je zabavi i oraspoloži

Dok ne stigne
tamo
gde je čekaju

***

SA KIM JE NAJTEŽE

Najteže je
sa onima
što su nam nekad bili bliski
pa proziru
kroz paravane
izdržljivosti i snage
koje smo postavili okolo

A nema više bliskosti
sa njima
pa da se prepustimo slabostima
i kukavičluku
i pustimo tu poplavu samosažaljenja i beznađa
da se razbuja i odnese
svo umršeno granje
i leševe sujete
što smo pokopali duboko

Znam
ostao bi na kraju mulj
i blato izneverenih očekivanja
ali bi bar brana
izdržala
do sledećeg kišnog perioda

_________________________________________________

ALEKSANDRA LEKOVIĆ rođena je 1971. godine, u Kosovskoj Mitrovici. Završila je Pravni fakultet u Beogradu, gde živi i radi od 1991. godine.
Bavi se umetničkom fotografijom od 2009. godine i član je Fotografske sekcije ULUPUDS-a od 2017. godine.
Poeziju piše dugi niz godina, a ponekad je i objavljuje na internet portalima posvećenim kulturi i umetnosti.

ČETIRI PJESME MILENE STANOJEVIĆ

KAKO SE POSTAJE RATNIK U AFRICI

Hteo je da vidi
Afričko pleme
Kad kidišu na lava
Mladići su manekenski doterani

Na tetkinoj dudinji provodio je leta
U strnjiki vežbao
Kako da se ne zaustavlja

Digitalno je kompetentan
I emocionalno nepismen

Tako je nazdravio čašom
Sveže životinjske krvi
Masai ratnik

Baba ga je odnegovala
Na kravljem mleku
I kozjoj surutki
Tako se postaje ratnik
Na Balkanu

I još
kad gledaš kako
Da izbegneš
Kaldrmu
I kad u Maksiju
Kupuješ maskarpone 

***

PLODOVI ZEMLJE

Iz uzorane brazde
Podno Kotlenika
Proklijao luk
Kad se
Gora goropadi
Njemu bude lepo

Pošalji vetrove na put
Kažem mami
Neka krenu sa mnom
Pod gorom na Savi
Uzdiže se Vavilon
Košava mu ne pomaže
Kad dune
Beton joj se isplazi

Ima jedna zemlja
Natopljena mnoštvom
Teških koraka
Pod njima i ciglom
Batrga se
Uzalud

***

SEPIJA

Ponekad
kad padne mrak
Budem sipa

Živim u pukotinama stena
U hladnim dubinama mora

Tada zavolim
Svoja tri srca
Rane mi se
Zagnoje
Inače su mi sasvim taman
Ne umem da hodam
Ne plivam u grupi
I ponekad umem
Da menjam boje
Najčešće sam crna

Kad me uzmu u naručje
Znam da grizem

Voleli bi me rado
Samo da sam mekša
Ili manje upućena
Od omiljenih aktivnosti
Izdvojila bih
Zaklanjanje sunca

S proleća
Migriram u dublje
Vode okeana
Tad je primetna najezda
Predatora

Od morskih životinja
Najviše volim one
Koje mi se pridruže
Kad plivam
Na mlazni pogon

Ponekad
Pred svitanje
Budem sipa

***

DUNAV SA TIM NEMA NIKAKVE VEZE

Svakog dana kraj
Dunava šetam
I još nisam naučila da hodam
Htela bih da se spotaknem
O kamen
Na putu ka Gardošu
Kad se razdani
Umre još jedno drvo
Nikad neću naučiti
Da hodam
Rodna je godina
Na svet je došao
Još jedan četvorotočkaš
Hoće da sedne za sto

Tako bih da naučim da hodam
Kraj Dunava
Kad god pustim korak
Ispreči mi se na putu
Po jedan metar asfalta

____________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984). Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost.
Piše pesme, pripovetke, eseje, književne i filmske prikaze. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu Kritika savremenog društva Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ za najbolju književnu kritiku njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze 14“ kao jedan od najuspešnijih radova. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE JELENE DAVIDOVIĆ “NAJGORA NA SVETU”, Neos izdavaštvo, 4/2024; pet pjesama

PROŠLOST

Vrati me u pametnu prošlost
glupa sadašnjosti
srljaš u propast brzom trakom
sve važno si odbacila
sve lažno prigrlila
glupa, površna sadašnjosti
trampila si intelekt za zrno dopamina
trampila empatiju za ispraznu taštinu
glupa, tužna sadašnjosti
obesmislila si ljudski život
obezvredila, učinila ga valutom
glupa bedna sadašnjosti
ukinula si kritičku misao
upropastila humor
ukinula smisao
ti lažna isprazna glumice

***

MULJ

Pada kiša staklenih perli
veselo mi lupka po mozgu
obukla sam previše lagane cipele
za hodanje kroz teške močvare
lepljiva žabokrečina vuče me dole
hvatam šareni balon i odlećem
ostavljam cipele da tonu u mulj

***

SLOBODA

Slobodan um priča sa pticama
pušta insekte da se igraju po telu
priroda i ja, sklad i celina
težina duše ne meri se u gramima
vazduh je mekan mekši najmekši
vazduh je na vrhu najređi
telo oslobođeno bola
nesmetano postoji
putujem sitnim koracima
idem ka mojim oblacima

***

NOĆ

Razmileli se kišobrani i kaputi po kiši
cipele plešu, trče, žure
jure boje da im ne pobegnu
crvena plava zelena razmazane preko crne
nestrpljivo tražeći momenat razumevanja
momenat kad noć nabaci blagi osmeh
dobroćudan kao čovek u miru sa sobom
ljudi su ovde isprepleteni kao kolariću-paniću
Sve je u redu. Biće sve u redu.

***

PLUTA

Plutam kao pluta
rašivena po šavovima
lagana i natopljena
natečena puna vode meka i gnjecava
plutam rekom ka obali
tražeći mesto za san
među lišćem spavam licem u blatu
vraćam se u svoje prirodno stanište
kao i svaka druga materija

_____________________________________________

JELENA DAVIDOVIĆ rođena je u Novom Sadu. Završila je Prirodno-matematički fakultet. U periodu 2008-2019 živela je i radila u Beogradu a onda se vratila u svoj rodni grad. Piše poeziju i kratke priče. Učesnica je državnog takmičenja u slem poeziji 2022. godine. Pesme i priče su joj objavljivane u više različitih zbornika/almanaha i u online časopisima. Nakon pobede na takmičarskom pesničkom konkursu izdavačke kuće Neos i Spoken Word RS-a, objavljuje prvu zbirku poezije “Najgora na svetu”, za Neos Izdavaštvo, u aprilu 2024.

POEZIJA SANDRE BOGDAN RAKIĆ (iz zbirke “NOĆNI KUPAČI”, Studio HS internet, 2023.)

RENDEZ-VOUS

Sjeli su za stol
muškarac “volim upoznavati nove ljude”
i žena “zanima me ozbiljna veza”
u kafiću u kojemu sam bila jedini gost,
skrivena od ljetne sparine.

S moje udaljenosti odmah je bilo očito da je u pitanju “spoj na slijepo”,
samo što su oboje imali širom otvorene oči,
bar na početku.

Žena je imala lijepe zelene oči
i kovrčavu kosu,
a on kao da je ispao iz nekog filma koji se snimao u doba socijalizma,
s izgledom skretničara na željeznici
koji ima 40 godina staža
i problematičan smisao za humor,
dosadan kao sat marksizma
s kojeg smo bježali kroz prozor škole
da bi na Dravi lovili bjelouške.

Takav je bio taj muškarac,
teški kontrast ženi koja je bila previše pristojna da bi se digla od stola i rekla mu:
“Koji si ti teški davež, grub si i kockast kao zidarska cigla,
i užasno me smaraš.”

Njeno razočaranje postajalo je fizički opipljivo,
poput magle pune vlage koja uvlači se u svaki kutak prostorije.
I meni je već postalo mučno
biti svjedokom
potonuća njenih očekivanja,
dok je voda samo nadirala i nadirala.

Žena se vidljivo smanjivala,
postajala nevidljiva,
izašla je iz svog tijela i haljine
i odšetala u svoje citate o ljubavi i čežnji.
Bio je to tako tužan prizor
da sam i ja uzdahnula
za susjednim stolom,
gledajući kroz staklo u vrhove katedrale.

Rekla je da mora na drugu stranu,
ima puno obaveza,
on je otišao pljesnuvši je po koljenu,
bio je to vrhunac njegova šarma.
Ostala je sjediti sama
pušeći cigaretu za cigaretom,
njene svijetle zelene oči
dobile su boju nakvašenog zida
s kojega je upravo odlijepljena stara tapeta.

***

ČITAJ IZMEĐU REDOVA

Na uglu Reisnerove ulice
izgledala je kao šiljcima probodena,
naslonjena na ogradu od željeza.
Rekla je
bit će još dana,
ali ovaj nije takav.

I sad,
ja bih trebala čitati između redova,
ogromna bijela praznina koju nagrizaju moljci
u čije rupe propadaju slova
kao prolaznici u neoznačeni šaht.
Život je protočna kanalizacija
odvratih filozofski,
dok je cijeli jedan neshvaćeni svijet
izgarao na krajičku cigarete
male osobne predstave javnog spaljivanja.

Jednom sam čitala James Joycea,
bez točke i zareza struja te odnese daleko,
ulijevaš se u Crno more
Možda su točke precijenjene
i kraj rečenice trebalo bi posuti žutim peludom suncokreta,
gorčinu premazati bijelim mlijekom smokve
i gledati kako se pčele roje iznad poeme.

Imam susjeda,
napustila ga cura
Svaku večer slušam njegove glasne naricaljke u slušalicu telefona
Da bar zatvori prozor i pati bez svjedoka.
Psuje i moli,
a ja pojačavam ton dnevnika
Razmišljam o točki veličine topovske kugle
koju treba ispaliti na kraj balade.
Pozvonit ću mu na vrata
Susjed, treba Vam interpunkcija, ogromna točka
da završite s tom patetičnom blamažom
Moje umjetničko čulo trpi
Niste Vi James Joyce

***

AKVAREL

Gledam te kako stojiš
zatvorenih očiju
ispred slikarskog platna.
Kroz prozor ulazi jesenji akvarel
kistom razlivena kiša
miriše na mahovinu i svježu zelenu travu.

Miris zaboravljenih dana.
Gradovi koji me nisu znali,
a čekali su.
Mutne ljubičaste misli kovitlaju se
u pukotinama nedovršenih priča.
U tamnom prostoru svemira
okreću se planeti od leda.
I tamo ćemo jednom stići,
izgubljenog sebstva.

Svjetlost prolazi kroz dno čaše za vino,
u pozadini krive se slike.
Tako mi vidimo svijet. Izlomljeno. U fragmentima.
Pod tvojim prstima stvara se novi prostor u kojemu ja više ne obitavam.
Umijeće zaobilaženja oštrih rubova
širokim potezom kista,
unijeti u grubu jezgru stvari mekoću i prozračnost,
magijom zarobiti nečiju dušu na platnu.
To je đavolja nagodba slikara.

U tvom ateljeu
Svijet još miriše na čašu jabukovače,
vaniliju i med
i zdjelu punu lješnjaka na drvenom stolu.
Tu, između prašnjavih zastora ateljea,
u igri brojenja koraka,
još nismo odrasli u ozbiljne portrete.

Brišeš kistove i ruke o staru majicu:
“Kad se osuši boja,
ti ćeš dobiti konačne obrise”.
Od tvog poljupca ostaje mi boja na čelu.
Lazurnost akvarela.
Tako izgleda ljubav.

***

NOĆNI KUPAČI

Preobrazit ću se.
Na dnu riječnog rukavca
bit ću kamen.
Bit ću fluidni oblik vode,
muški i ženski svijet.
Krug koji koncentrično se širi,
i u svojim valovima umnožava odraze krošnji i ptica.

Preobrazit ću se.
Bit ću vodeni ljiljan,
cvijet lopoča.
Šutjet ću s ribama,
zaboraviti svijet iznad površine vode.

Tamo negdje na obali,
ljudi izvrću čamce na trbuh zemlje.
Skidaju im zelene haljine od algi.
Ulazak u čamac je kao povratak u maternicu, u svijet prije rođenja,
kada su plovidbe bile duge i sigurne.

Noćni kupači ležat će spokojno,
ukopani u pijesak poput školjke,
gledajući ostakljeno nebo
kao beskrajan ravni horizont.

***

POST SCRIPTUM

Draga moja,
ne mogu te utješiti
I najslađa jabuka ima srce od cijanida,
snovi koje sanjaš zimi
ostvarit će se tek u proljeće
nema tu prema zaslugama
snovi bogatih jači su od snova siromaha
jedan ormar pretijesan je za jedan iznošen život,
a varljiva nada posna je večera.

Mi koji ljubimo
bez barikada na srcu,
sačinjeni od vatre koja se ne dimi,
I pišemo pjesme na ničijoj zemlji,
uzdajući se u milost Božju
da bit ćemo nešto više
od kostiju koje trunu
i guraju se u utrobi zemlje,
izopćenici s alibijem zvijezda,
odmetnici od kaosa bez smisla.

Jer ionako,
umirati polako sa stažom promašenih sati,
isto je kao neodgodiv i neopoziv odlazak samoubojice,
kao da je tama u kojoj će duša oslijepiti
jedino mjesto utjehe.

________________________________________________

SANDRA BOGDAN RAKIĆ je pjesnikinja i slikarica iz Osijeka. Rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Radila je kao novinarka na Gradskom radiju i bila urednica emisije “O nama”. U Gradskom oglasniku uređivala je svoju rubriku “Metafizički savjetnik”.
Dugi niz godina bavi se pisanjem poezije. Pjesme su joj objavljivane u književnim časopisima Kvaka, Sapphoart, Diskurs, The Split Mind, Sizif, Suština poetike, na portalima za književnost Metafora i Kritična masa te u brojnim međunarodnim zbornicima.
Poezija joj je uvrštena u Zbornik 8. gornjogradskog književnog festivala, a zastupljena je i u Antologiji suvremene književne forme 2021. godine.
Svoju zbirku poezije pod nazivom “Noćni kupači” objavila je 2023. godine.
Osim pisanja poezije, bavi se slikanjem, fotografijom i digitalnom umjetnošću. Iza sebe ima samostalne i grupne slikarske izložbe, samostalnu izložbu fotografija, te nagrađene fotografije koje su bile izložene u sklopu grupnih izložbi u Osijeku i Zagrebu.
Uskoro će biti postavljena i njena druga samostalna slikarska izložba u galerijskom prostoru grada Osijeka.

POEZIJA MINE ĐUKIĆ

POSLEDNJE MAČKE NA ULICI

imamo novca samo za
paklu cigareta i dve boce sangrije

nosimo ih u rukama kroz varoš
sektašice, dobacuju nam iz kafića

provlačimo se kroz pijačnu ogradu
okruženu uspavanim kamiondžijama

ležimo na betonskom stolu
celu noć smejemo se glasno

princezi kojoj je tata kupio poršea
naslednicima koji ulažu u erekciju

brineti čije štikle zapinju o šljunak
njenoj drugarici kojoj viri leva bradavica

u svitanje nailazi narkoman
preti praznim špricem

bežimo kao ulične mačke
u poslednjem životu

***

RAZLIČAK

korisna sam
kada me ubereš
ali rastem na pogrešnom mestu

kod nas su sušna leta
niko ne zaliva korov

***

NEKRŠTENA

ponovo sam uključila veš-mašinu na crveno slovo
cimerka kaže da ću goreti u paklu

na Krstovdan sam zaboravila da se posti
možda zato nisam nikog sanjala na Bogojavljenje

moje oči čekaju na Oca
blizu je carstvo nebesko

***

LUCKY STRIKE SA OKUSOM BOROVNICE

demonstriraš nesreću
koja ti se dogodila na magistrali
prevrtanjem pakle cigareta
do ivice kuhinjskog stola

bankina
pred kojom se od tada krstiš
pri svakom povratku kući
zaustavila je poslednji krug

umesto molitve, zahvaljujem sudbini
koja je dozvolila da se upoznamo

***

MARIJI IZ MAGDALE

u tebi se kote đavoli
nedostojni njegovih ramena

ostani na kolenima
spasitelj je u mojim rukama

***

TAČKA ZAREZ

vetrovi šapuću moje ime
hineni, hineni

ne plašim se Onog
koji i dušu i telo
može uništiti u geheni

moje butine
slikarsko platno
renesansa u tvojim rukama

I’m not ready, my Lord

_______________________________________

MINA ĐUKIĆ (2001, Šabac) studentkinja je osnovnih studija novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Novinarka je i urednica rubrike kultura u beogradskom magazinu Student, u okviru kog je organizovala pesnički konkurs i veče poezije. Pesme su joj objavljene u zborniku poezije Signali u noći (PPM Enklava 2024), časopisu za književnost, umetnost i kulturu Buktinja (april 2024), elektronskom zborniku savremene poezije Bludni stih i na portalu Strane. Pohađala pesničku radionicu Zvonka Karanovića. Bila je članica i vokalni solista Folklornog ansambla Đido iz Bogatića 13 godina. Na 8. Međunarodnom festivalu studenata novinarstva On the record osvojila je drugo mesto u kategoriji radijskih priloga.

TRI PJESME MARKA RADUMILA IZ ZBIRKE “KAO BILO TKO”, Kvaka, Velika Gorica, 2023.

U KRIVOM PUTU S MALIM

za šankom s Malim
dovoljno dugo
da mi se ukažu
neki mrtvi
prijatelji

prvo ugledam Buša
kako naručuje pivo
čak mi i namigne

s Malim sam već dosta riječi
potrošio
te večeri
on je negdje daleko
spuštenog pogleda
sâm sa sobom

onda vidim Polana
on mi mahne
i izađe bez riječi
jer ima nekog važnijeg
posla

pitam Malog kaj pije
ali njemu je svejedno
pivo ili kratko
isti kurac

gdje smo to mi
pitam ga konačno
ali ne odgovara
on je negdje daleko
čak dalje
nego ja

***

MOJI PRIJATELJI SU MRTVI

moji prijatelji su mrtvi
i ono malo živih
pod zemljom je

pokopali su me odavno
i onda utihnuli
od tuge

nekad smo pokapali noći
sad noći
pokapaju nas

moji prijatelji su mrtvi
i sad smrt
zajedno živimo

***

NEGDJE DRUGDJE
(PLAVO NEBO TOG JUTRA)

tu sam
tamo gdje ti više
nisi
i sjećam se tog
jutra

telefon je
dugo zvonio
dok se nisam javio
mamuran

tog prokletog
prosinačkog jutra
skoro sam
umro
za tobom

šakama sam
zakrvavio zidove
ubio sam se
nestao sam
tog prokletog
prosinačkog jutra

možda sam
tog dana
dok si žderao tu
smrznutu baranjsku
zemlju
baš drkao
u svojoj zagrebačkoj
sobi
na neku lošu pičku
kojoj si se
sviđao

sve sam zasrao
onog dana
prokleto hladnog
dana
kad si mi rekao
zbogom

nemoj mi nikad
oprostiti
neću ni ja tebi
frende
mogli smo još toliko
mogli smo još
puno

i dok sam te
pokapao
dok je ta hladna
kiša
tog davnog
prosinačkog jutra
bubnjala po tvom
svježem lijesu
rekao sam ti samo
bok

nisam plakao
nisam
jebi ga
i znam da ti je
drago zbog toga

nisam plakao
jer nisam
mogao
mislio sam
da ti je možda
hladno

tvoj Dinamo
tog jutra
sjebao je naš
Dinamo
ali svejedno
ja nisam
plakao

vojnički plotuni
proparali su nebo
to sivo nebo
koje mi je
onda
izgledalo tako
plavo

i znaš kaj;
jebo sam ti mater
onda
kao nikad
jebo sam ti mater
kao kaj ti i sad
jebem
kad god pomislim
na tebe

_______________________________________________

MARKO RADUMILO rođen je 1972. godine u Zagrebu. Tu je završio osnovnu školu i II. gimnaziju. Poslije toga nije radio ništa, a onda svašta. Krajem 2008. Sa zagrebačkog asfalta odlazi u Pulu, gdje ostaje narednih devet godina. U Zagreb se vraća 2017., ali samo nakratko, jer već nakon godinu dana odlazi u Rijeku gdje i danas živi i radi. U Zagreb se vraća uvijek, jer ga ovaj stalno zove.
Prva priča objavljena mu je 1995. godine u časopisu za dramu i prozu Plima. Poslije toga je objavljivao u časopisima Godine Nove, Vijenac i Zarez. Zbirku priča Dan kada su centarfori promašivali objavljuje 2016. u izdanju Ibis grafike.

ACO ŠOPOV, TRI PJESME

PRIJE CVJETANJA FLANBOAJENA

Svu noć je zemlja plakala
suha i ispucana kao prepečena pogača,
svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,
i pijeskom zasipali pukotine.
Od presvlačenja ocean je poderao sve modre
košulje,
a ipak nije uspio da se smiri.
Samo je nebo ostalo spokojno i prazno
kao da se ništa ne dešava
kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć je zemlja urlikala.
Možda su to bile žedne zvijeri koje
lutaju kroz savane i šume
umirući pored presahlih izvora vode.
Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja
i lišćem liže suhu zemlju.
Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno
kao da nikome nije potrebna kiša
kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć se zemlja grčila.
Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu
kao što se čeka prvorođenče
zgrčeno u majčinoj utrobi.
Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se
zateklo, i ljudi i drveće i zvijeri.
Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.
A kad je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,
(crveni cvjetovi i požari, požari u gradu)
procvjetali su flanboajeni.

iz zbirke “Pjesma crne žene”, Zagreb, August Cesarec, 1977.
Prevela Elina Elimova

***

AVGUST

Ležim pod stablom noći, u avgustu što umire i peva
sa cvetom od pepela ugasle groze.
Sa čela mi kao iz crnine bubri i sazreva
grozdova prepuno stablo zvezdane loze.

Ležim u noći avgusta za zemlju prikovanog temena.
Da li će izdržati, da li će me zaustaviti
ovi neumorni ratnici od bilja i semena,
od paprati, trava i paviti.

Leži i čekaj ovde. Nepokretan, okamenjen leži.
Šta ako te noć pije, šta ako te vetar šiba.
Ribari tvog pogleda pletu okca u nevidljivoj mreži,
u bezdanu tvog čekanja sanja zlatna riba.

Ležim i znam, avgust je i sve se menja, spolja i u meni.
Zlatna zrna grozda gase se kao jedre zenice neke.
Tamno ponoćno sunce dostiže već svoj zenit.
A ja ostajem zarobljen u travama i srastao u paprati meke.

zbirka Гледач во пепелта (Zagledan u pepeo), 1970
Preveo Vlada Urošević

***

RAĐANJE RIJEČI

Rađanje riječi
Čvor na čvoru.
Na kamenu kamen.
Kamena šuma smrzlina.
Čvor u čvoru.
Nad kamenom kamen,
oba smo od kamena.
Dimi noć.
Riječ se od tmine udvaja.
Modar ugljen utrobu joj gori.
O ti što postojiš jer ne postojiš,
nebo ljuljaš,
zemlju okrećeš.
O ti što postojiš jer ne postojiš,
ječi zemlja pod kamenim pločicama.
Ide ošamućena od umiranja svojih
riječ što lomi sve sljepoočnice.
Čvor na čvoru.
Na kamenu kamen.
Raku svoju s ukletošću kopam.
Otvori me
prokletijo,
ti tvrđavo kamena,
da izgorim u ugljen riječi,
da se istopim.

iz zbirke “Dugo dolaženje ognja”, Beograd, Rad (Reč i misao), 1977.
Preveo Sreten Perović

preuzeto i odabrano sa stranica https://www.acosopov.com/

__________________________________________________

ACO ŠOPOV, makedonski književnik (Štip, 20. XII. 1923 – Skoplje, 20. IV. 1982). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Djelovao je kao urednik književnih časopisâ (Idnina, Nov den, Sovremenost), glavni urednik i direktor u izdavačkom poduzeću »Kočo Racin«, predsjednik Društva književnika Makedonije te visoki republički i diplomatski dužnosnik (veleposlanik SFRJ u Senegalu 1972–76). Smatra se začetnikom suvremenoga makedonskoga pjesništva (zbirka Pjesme – Pesni, 1944) i autorom paradigmatskih zbirki makedonskoga pjesničkoga modernizma (Stihovi o muci i radosti – Stihovi za makata i radosta, 1952; Vjetar nosi lijepo vrijeme – Veterot nosi ubavo vreme, 1957). Tematiku ratne i poratne stvarnosti usmjerio je 1950-ih prema subjektivnim doživljajima u središtu kojih su priroda, žena i ljepota. Središnje ontološko mjesto njegove refleksivne lirike zauzima zbirka Nepostojanje (Nebidnina, 1964; naslov bi mogao označivati i nepostojanje te odricanje bitka biću i njegovo pronalaženje u riječi i stvaralaštvu). Tom je poezijom kao i zbirkom Zagledan u pepeo (Gatač vo pepelta, 1970) dostignuo visoke standarde metaforičnoga i simboličnoga modernoga pjesničkoga izraza. U zbirci Pjesma crne žene (Pesna na crnata žena, 1976), slijedeći teoriju miješanja kultura svojega prijatelja pjesnika L. S. Senghora, ostvario je čudesan spoj afričke i makedonske kulture, ispjevavši antologijske primjere ljubavne, pejzažne, domoljubne, kozmopolitske i refleksivne lirike. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.)

PET PJESAMA JOSIPE DRAGIČEVIĆ IZ ZBIRKE “ONE”, Društvo hrvatskih književnika, 2023.

***

na taj velik dan
stavila si neprimjetnu šminku
bezbojni lak za nokte
i parfem lakih nota
za posebne prilike
obukla majčino odijelo
cipele s diskretnom potpeticom
bojom podudarne s torbom
samo nenametljivo
misliš
pokorava se svijet
onaj isti u kojem si odrastala
misleći da je odrastanje teško
jer nisi trošila dane kako to rade djeca
sanjala samo stare stvari stare poslove stare ljude
one iste
koji danas ne uviđaju
da odijelo koje nosiš nije tvoje odijelo
staro je i pomalo ofucano
čak je i broj ili dva veće
točno onoliko koliko je dovoljno
da se pod njim pogrbiš
onemoćaš i slomiš onu već nekoliko puta lijepljenu potpeticu
one iste
koji ti neće pridržati torbu naglo otežanu
od tuđih stvari tuđih zadaća tuđih zahtjeva
koje ćeš nositi kući i njima uspavljivati dijete
i nećeš znati što si krivo napravila
da znaš o svakom i o svemu barem nešto reći
ali ne i što kad te pitaju o tebi

***

ulaziš u njegov stan
zid optočen obiteljskim fotografijama
tebe nema
i nemaš što ni tražiti tu
sve su obiteljske fotografije
sretne na isti način
a vaša sreća
nefotogenična
ostavlja dijelove sebe
u svakom kutku
svake sobe
znajući da nitko neće zauzeti ta mjesta
na način na koji ih ona svojata
da bi ti zaboravila sebe svoj život
male laži i velike istine
vlastite obiteljske fotografije
da ne mariš
i ne razmišljaš o kraju
koji će ionako doći
ušuljati se u obliku
neke nove dosade
nečeg već viđenog
nečeg novog besmislenog
i otpustit ćeš sve
tek oblikovati svoju priču
svjesna svih dijelova sebe
zabranjenih da budu
sulude potrebe za onim što jesi
i da dobiješ točno onoliko koliko daš
nefotogenična sreća
zauvijek ovjekovječena

***

gledaš ih
sestre majke bake
sve izgubile muževe
davno
davno prije nego si uopće razmišljala
kako je izgubiti polovicu sebe
i biti primorana sve sama
odgajati zarađivati živjeti
voljeti
za dvoje
sve su to bile velike ljubavi
sretne za doba u kojem su nastajale
koje su rasle svakim novim danom
zbližavale svakom novom srećom
vezivale svakom novom nesrećom
posvećivale se svakim novim sjećanjem
oplakivao se svaki spomen njihova kraja
gradeći jednu jedinu misao o vječnosti
kao imperativu kojem se moraš predati
nisi razumjela njihovu samoću
izabranu svjesno
njihovu zatvorenost
kojoj pripadaju
njihove živote koji su stali
i nisu dovoljni sami sebi
pa se dalje grade kroz tuđe
djece unučadi susjeda prijatelja
nisi razumjela ništa
pa obećala sebi da nećeš tako
dok nisi ulovila korak
s onim vremenom
koje kako prolazi
otvara zatvoreno
a iz njega izlaze
svi gubitci
sva žrtvovanja
sve boli
svi teški trenutci
kojima su usprkos
koračale uspravno
uzdignute glave
damski
šuteći o svemu o čemu
se mora šutjeti
pa i o razlogu
izabrane samoće
danas razumiješ
po prvi put
omogućena
svijetu jedino
opravdana
odanost pokojnima
odanost je samoj sebi

***

nikad im nisi rekla
kako je bilo gledati
kojom brzinom padaju
borove iglice
kad u bravi zatutnje
njegovi ključevi
nikad im nisi rekla
kako je bilo osjećati
neprestano treperenje
tvog jedinog svjetla
uvijek u kvaru
nikad im nisi rekla
da se nije puno promijenilo
ičijim odlaskom
iglice su i dalje u strahu padale
a svjetlo je zauvijek pregorilo
nikad im nisi rekla
kako je hladnoća
istisnula i ono malo zraka
što je punilo pluća
barem nakratko
a da su u zrakopraznom prostoru
stvari češće letjele
najčešće bez upozorenja
uvijek bez razloga
riječi se lomile na slogove
slogovi prerastali u bezbroj slova
prijeteći da će te ugušiti
još ih i danas znaš neočekivano ispljunuti
nikad im nisi rekla
koliko se sjećaš
koliko toga znaš
to ionako ne bi više trebalo biti važno

***

između nevidljivih brojača
života prošlih i budućih
ne smiješ zaboraviti disati
barem toliko dugo
dok ne dočekaš prirodan kraj
ali priroda se uvijek buni
kad joj plitko dišeš za vratom
otresa te silovito kao
što si otresla njega
kad si ga našla
u ruci pripitomljenog sutra
priroda se buni
rastvara svaki put
kojim hodaš bez traga i signala
kad pobrkaš principe i dimenzije
u linearno vrijeme prestaneš vjerovati
kad ispituješ
koliko može trajati beskonačnost
kad tražiš izlaz
za sve živo i neživo
da nitko nikom ne diše za vratom

_______________________________________________

JOSIPA DRAGIČEVIĆ rođena je 1978. u Dubrovniku. Diplomirala je i doktorirala na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim znanstvenoga bavljenja književnošću, piše poeziju i prozu. Objavila je znanstvenu monografiju Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća (Ex libris, 2017), slikovnicu za djecu Lina u šeširu (Sipar, 2014) i zbirku poezije One (Društvo hrvatskih književnika, 2023).