RUKOPISNI ROMAN TOMISLAVA IVANDIĆA “SVE JE BILO SAVRŠENO NORMALNO”, ulomak

proza

Prva zračna uzbuna stigla je u obliku starca na oronulom mopedu. Jurio je ulicom vičući da odemo u sklonište čim čujemo avione. Nedugo zatim nebom je zagrmio borbeni mlažnjak na izvidničkom letu.

– Počele su provokacijeee… – prokomentirala je susjeda sa svog balkona, jednako pijana kao što je danas.

Mama je zgrabila sestru, koja se ukočila od plača. Tata nas je odveo u garažu i sklonio ispod stepenica. Nekoliko dana ranije zaključio je da je to najsigurnije mjesto jer su stepenice napravljene od “pun kurac” armiranog betona. Pitao sam se zašto cijela kuća nije napravljena od istog materijala. Pridružila nam se teta Danica, susjeda preko puta. Iz njezina plača i bujice nepovezanih rečenica bilo je teško razabrati boji li se više aviona ili svoje srčane bolesti. Jedan od susjeda je bacao kamenje u nebo vičući da nam ne mogu ništa. Tata je stajao na vratima garaže, pogledom tražeći avion koji je još uvijek nisko letio nad gradom.

– Makni se! Možda će mitraljirati! – zavapila je mama.

Nastavio je gledati u nebo, kao da je nije čuo.

Sirene su stavili u pogon već sljedećeg dana. Avioni nas više nisu samo gledali. Mama i tata su naslagali nekoliko vreća pijeska na vrata garaže i nazvali to skloništem, a nas su poslali baki jer ćemo u njezinom podrumu biti na sigurnom. Bio sam solidan učenik pa sam jednostavnom dedukcijom zaključio da mjesto na kojem oni ostaju nije sigurno. Na pitanje kada i hoćemo li se uopće imati kome vratiti, nijedna škola nije mogla dati odgovor.

Prema volumenu suza i sline iz nosa, baka je naslutila kako nam ova neizvjesnost predstavlja ogroman emocionalni teret pa ju je smjesta eliminirala rekavši da prestanemo budaliti jer će mama i tata u onoj garaži sigurno poginuti.

***

Sigurnost bakinog podruma dijelili smo s nekoliko rođaka i susjeda. Moj favorit je svakako bila teta Milka, starija gospođa koja nije propuštala priliku da izrazi nadu kako nas neprijatelji neće ubijati noževima.

Drugi je bio barba Učo. Ozbiljan gospodin, prestar da se uključi u rat, ali previše ponosan da se skriva među ženama i djecom. Vjerojatno je zbog toga vrijeme provodio na stepenicama s lovačkom puškom u rukama, pretvarajući naš podrum u legitiman vojni cilj.

Barba Stevo, suprug tete Milke, nije osjećao jednaku potrebu za dokazivanjem vlastite muževnosti. Kada nam nije pričao priče ili recitirao narodnu poeziju, njegov nezainteresirano umirujući glas pobliže nas je upoznavao s tehničkim osobinama oruđa koja su marljivo radila na razaranju svijeta oko nas.

Njihov odrasli sin kao da je naslijedio ponešto od oboje. Na svaku jaču eksploziju trznuo bi glavom prema dolje, pokrivajući je rukama. Objašnjavao nam je da to radi zato da bi se zaštitio od šrapnela. 

Većinu vremena provodili smo u društvu ujne Doris i bratića Ivana. Ujna je bila najbliže mami što smo tada mogli imati. Za razliku od nekih starijih sustanara, doživljavala nas je kao osobe, a ne samo mlade sisavce koje treba održati na životu.
U kući iznad nas obitavala su dva ujaka. Ujo Ante se rano pridružio braniteljima, a ujo Ico je bio astmatičar pa se uglavnom bavio malim te srednjim poduzetništvom.

Neko vrijeme su s nama bila i druga djeca iz susjedstva, ali su ih roditelji brzo evakuirali negdje gdje ima vode i struje, a s neba ne padaju eksplozivne naprave. Nas su pokušali poslati u Austriju, ali su odustali kada su shvatili da me na taj autobus mogu ukrcati jedino vezanog. Sestra je bila razočarana jer se veselila snijegu.

Podrum je zaudarao na plijesan, ali je bio izuzetno siguran. Nalazio se ispod južne polovice bakine dvokatnice, izgrađene u vrijeme kada se pretjerivalo armiranim betonom. Većina napada stizala je sa suprotne strane pa smo bili zaštićeni od izravnih pogodaka. U podrum se ulazilo iz neke vrste hodnika kojem je gornji dio bio otvoren pa je više ličio na betonski rov. Terasa stana iznad nas činila je svojevrsnu nadstrešnicu. Prazninu od vrha rova do terase tata je popunio automobilskim gumama i vrećama pijeska. Ostavio je samo mali procijep između ovog improviziranog utvrđenja i ruba terase, kroz koji se danju pružao pogled na dio neba i gornjih katova zgrade preko puta.

Pogled je bio većinom dosadan, ali povremeno bi nas počastio pravim akcijskim spektaklom. Najviše mi se urezao u pamćenje onaj kada smo navijali gledajući avion dok izbjegava našu protuzračnu obranu. Podigao je nos gotovo uspravno pokušavajući pobjeći iz dometa projektila koji su pucketali oko njega, ostavljajući za sobom crne oblačiće dima. U moru uznemirujućih zvukova, njihov je bio stvarno lijep. Jedan mu je eksplodirao dosta blizu, ali avion je nastavio letjeti. Nijedan sportski događaj kojem sam kasnije svjedočio nije bio toliko uzbudljiv. Nijedan pogodak u vratnicu nije bio jednako bolan.

Noću se kroz isti procjep nije vidjelo gotovo ništa, osim pokoje zvijezde ili svjetlećeg metka. Unutrašnjost podruma osvjetljivale su parafinske svijeće od kojih sam ujutro iskašljavao nešto crno, a tišinu je često razbijao mali tranzistorski radio na kojem smo naizmjence slušali naše i neprijateljske programe. Njihove vijesti su bile gotovo potpuna logička inverzija našima. Glazba nam je bila urnebesno smiješna, a najdraža nam je emisija bila “pesme i pozdravi” u kojoj je rodbina pozdravljala svoje borce uz glazbene želje. Odrasli su ih proklinjali kao da se natječu u kreativnosti, a kletve tete Milke posebno su se isticale poetičnošću. Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo ih početi reproducirati.

Prva se prilika ukazala kada je iznenadni pogodak u zgradu preko puta učinio pogled na nju puno manje dosadnim. Kroz prozore je suknuo oblak prašine, a Ivan je kao iz topa ispalio klasičnu psovku s majkom i kućnim ljubimcem, začinjenu oznakom nacionalne pripadnosti onoga kome je bila upućena. Šok od eksplozije zamijenio je smijeh, a on se kroz suze ispričavao zbog nepristojnosti. Nitko mu nije zamjerio.

***

Baka se posvađala sa svećenikom usred nedjeljne mise. Uvrijedilo ju je njegovo pozivanje da oprostimo neprijateljima.

– Kako te nije sram?! – vikala je.

Danima smo slušali njezine izljeve bijesa, kada god bi joj taj nesretni svećenik pao na pamet. Nije to bilo ništa novo. Raspon tema koje je baka komunicirala bio je vrlo ograničen. Kada se nije ljutila na nekoga, obično nam je objašnjavala koliko smo nezahvalni jer u njezinom djetinjstvu nisu samo padale bombe. Bili su toliko gladni da su im kuhane kore krumpira bile najslađi obrok 1942. godine, a majku su joj partizani zbog istih kora htjeli strijeljati, jer ih je dobila od susjeda Talijana.

Zato mi je bilo pravo olakšanje kada je prekinula jedan od svojih manifesta zagledavši se u svježu rupu od metka na mramornom pragu samoposluge.

– To vam je malome što je sinoć bija na straži opalila puška! – ubacila se prodavačica.

Nisam volio čuti da vojnike nazivaju djecom. Ako su oni koji nas brane djeca, kakvo sam tek onda ja govno?

Tako su zvali i vojnika s Thompsonom, onog kojem sam često dosađivao na straži pred skladištem peradarske firme. Meni je bio baš faca. Možda zato što je bio stariji, naoružan i nije se nikada smijao. Njegova puška mi je bila posebno zanimljiva jer se isticala u mnoštvu onih sovjetskog dizajna. Zato me razveselilo kada sam pronašao nekoliko metaka za nju negdje na ulici ispred ureda mjesnog odbora. Htio sam mu ih pokloniti, ali bio je previše zaposlen. Uz pomoć nekoliko kolega tovario je protutenkovske raketne bacače u kombi neuredno išaran maskirnim bojama. Bili su ozbiljniji nego inače, a neki su izgledali prilično uplašeno. Dobacio mi je da odem kući, ukrcao se u kombi i odjurio. Valjda je to bio neki interventni protuoklopni vod. Tada još nisam znao što je to. Naučio sam nešto kasnije kad je mama našla oznaku takve postrojbe u džepu tatine uniforme. Morao ju je uvjeravati da nije njegova, nego je bila u džepu kad je zadužio uniformu, kao klinac kojem je mama našla cigarete.

Vojnika s Thompsonom nikada više nismo vidjeli. Bio je prevelika faca da mu se nešto dogodi.

_______________________________________

TOMISLAV IVANDIĆ rođen je 1981. godine u Zadru, gdje živi i radi na Odjelu za informatičke poslove Opće bolnice Zadar. Preddiplomski studij završio je na Fakultetu organizacije i informatike, a diplomski studij na Odjelu za informacijske znanosti i tehnologije Sveučilišta u Zadru 2023. godine. Piše autobiografsku prozu u kojoj se bavi sjećanjem, odrastanjem u ratnom i poratnom okruženju te obiteljskim odnosima, služeći se humorom i ironijom u prikazivanju osobnih i društvenih iskustava.
 

KRATKA PRIČA ENE MITROVSKI IZ ZBIRKE “ZOVEM SE SIN”, Imprimatur, Banja Luka, 2026.

proza

Dubrovnik, Frane i Ona

Početak osamdesetih bio je ujedno i početak ozbiljnije jugoslovenske ekonomske krize. Potrošački raj i zlatni životni standard sedamdesetih u Jugoslaviji prekinuti su gotovo preko noći. Već početkom naredne decenije, zbog rasta državnog spoljnog duga, počela je kriza i došlo je do nestašice namirnica. Krizu je obilježila i smrt Maršala 1980.

Z. sa svim tim nije imao naročito veze, izuzev što je fizički morao biti uključen u određena dešavanja, ali ovo svakako nije priča o postignućima te vrste. Godina 1980. za njega je bila neprikosnovena. Dogodile su se dvije vrlo važne stvari u njegovom dotadašnjem životu.

U januaru 1980. godine Z. je bio zaposlen kao poručnik artiljerije, na dužnosti komandira komandnog voda u haubičkom artiljerijskom divizionu jedne od jedinica garnizona Banjaluka.

Tokom aprilske provjere borbene obučenosti njegov vod je ostvario najbolji rezultat u pripremi elemenata za artiljerijsko gađanje. Podaci su određeni brzo i bez greške, veza nije prekidana, a gađanje je završeno bez vanrednih događaja. Zbog stručnosti, discipline i naročitog zalaganja u radu sa vojnicima, odobreno mu je deset dana nagradnog odsustva koje je uključivalo petodnevni boravak u Kuparima. Kupari su bili vojno ljetovalište nadomak Dubrovnika, poznato među vojnim licima kao „jugoslovenski Havaji”.

– Ovo je odlično, s obzirom na to da ja ne volim sunce! Septembar, pet dana odličnog hotela, bazen i onda Stradun… jako lepo!

Po dolasku u Banjaluku, Z. se na početku osjećao vrlo nesigurno. Iako je ovo bilo znatno manje mjesto od grada u kojem je proveo svoje najlepše godine, ljudi koje je upoznavao djelovali su mu vrlo hladno, uzdržano i nepovjerljivo. Zapazio je da mnogo psuju, da su nabusiti i da lako obećavaju stvari koje ne ispunjavaju. Z. je, srećom, odavno naučio da su ljudi nepredvidljivi i da im se nikada do kraja ne treba vjerovati.

U to vrijeme stanovao je u „Samačkom hotelu”. U apartmanu sa dvije sobe, od kojih je jedna bila kuhinja, koju nije bogzna kako održavao. Sve je bilo nadohvat ruke, centar preplavljen malim kafanama, kuglana, sportska dvorana i garnizon u kojem je radio. Bio je to dobar i obećavajući početak. Znao je da će njegovi činovi rasti kao i njegova plata, a onda će doći i pravi vlastiti stan. Nije mnogo brinuo i osjećao se dobro. Nostalgiju za domom odavno je zamijenio druženjem i radom. Vrlo brzo je ušao u dobro društvo, uglavnom tadašnjih sportista i vojnih lica, a tu i tamo se znao naći i pokoji bezbednjak.

Bila je subota, dan kad Z. ne radi. Odlučio je da ustane ranije jer je sunce jedino tada „imalo milosti”. Vrućina ga je posebno uznemiravala, i tokom takvih dana često bi razmišljao o tome kako bi bilo mnogo lakše preseliti se na sever. Budući da je i zima za njega bila nepodnošljiva, na kraju bi uvijek došao do istog zaključka: da je Novi Zeland, sa svojom blagom klimom, sve što mu treba. Z. uglavnom ne dobija ono što mu je potrebno, tako da je jutarnja kafa na dvadeset tri stepena bila umirujuća. Sišao je u baštu ispred hotela i konobar mu je donio piće. Uzeo je „Politiku” i počeo da čita rubriku „Sport”. Njegov mir je prekinuo vrlo glasan i pijan momak.

– Sanjaaaam, da te opet slušam kako dišeeeš, kako dišeš dok savija se travaaaa. Da me dira tvoja kosa plavaaaaa – pjevao je iz sveg glasa i sjeo za sto pored.

– Druže, litru bijelog i vodu!

Z. se napravi da ga ne vidi i nastavi da čita novine.

– Završetak Olimpijskih igara u Moskvi, a? A pala je i zlatna medalja Slobodana Kačara, a slab banjalučki rukomet? – obratio mu se mladić.

– Ti sa mnom pričaš?

– Jok.

Z. je spustio novine i pogledao ga malo bolje. Bio je to mladić njegovih godina, možda koju godinu mlađi, izgledao mu je poznato. Imao je urednu podšišanu kosu, bradu izraslu od nekoliko dana, bijelu majicu kratkih rukava i leviske. Izgledao je kao neko ko nije oskudijevao ni u čemu. Rastom je bio niži, ali je imao vrlo skladno tijelo.

– Što me gledaš tako? Pridruži se! – rekao je mladić.

– Hvala, ne.

– Ih, ne. Znam ja tebe. Ti si Makedonac, radimo zajedno, ali, jebiga, ja sam vodnik.

Odjednom ustade u stav mirno i pozdravi ga glasno – Druže potporučniče, vodnik Simić, javlja se po naređenju! – i prasnu u smijeh.

Z. je pomislio kako mu je malo iritantan, ali pošto nije u njemu vidio nikakvu zlu namjeru, samo se nasmijao.

– Ja stanujem ovdje, dobio sam prekomandu iz Sarajeva. Čekaj, ovo mi je prva sedmica, ha-ha, ali već sam se dobro uputio! Ti stvarno nećeš sjesti sa mnom?

I to je bio početak jednog dugog i velikog prijateljstva, isprva vrlo lijepog, a godinama kasnije vrlo mučnog. Vodnik Simić je bio simpatičan mladić porijeklom iz Posavine, duhovit i šarmantan, egocentričan i koristoljubiv. Z. ga je zavolio, bio je otvoreniji od njega, beskompromisan, svadljiv, energičan i stalno budan; kasnije će ga kriviti za mnoge stvari, ali ostavimo to po strani.

Već narednog mjeseca Z. mu je predložio da ga nekako ubaci da putuje s njim u Dubrovnik, pa je došao do njegove sobe da mu to saopšti.

– Uđi!

Z. je ušao. Simić je bio u toaletu, a na krevetu u maloj sobi sjedila je Ona. Z. je bio zapanjen pred njenom spoljašnošću. Imala je dugu plavu kosu, pravilne crte lica i duboko zelene oči, izgledala je pomalo nadmeno, ali i stidljivo. Iako se u prvom trenutku izgubio, brzo je uspio da se sabere.

– Zdravo, ja sam Z.

– Simićeva sestra – nasmijala se Ona.

Z. je, takav zbunjen, izvalio kao iz topa:

– Nisam znao da Simić ima tako lijepu sestru!

Poslije su se zajedno sjećali koliko je to bio loš upad, ali dovoljan da nakon nekoliko dana odu u kino. Gledali su „Kramer protiv Kramera”, sa njenom omiljenom glumicom i njegovim ne tako omiljenim režiserom. Z. je obožavao filmove, a Ona glumce, posebno one poznate. Jednom prilikom se pohvalila kako je kao djevojčica lijepila isječke sa fotografijama glumaca poput Vorena Bitija, Pola Njumena…, a posebne strane je posvetila Elvisu Presliju. Z. Elvisa nije volio, a nije volio ni Vorena Bitija, ali to svakako nije bilo važno. Ona je bila vedra i blaga, bar se činilo, odmjerena, pa čak i stidljiva, i glasno se smijala njegovim šalama. Završavala je pedagoški smjer i spremala se da postane vaspitačica. Kakvo divno zanimanje i kako joj je samo pristajalo!

Dopala mu se na prvi pogled, proradili su mu titraji u stomaku i stalno je želio da bude s Njom. Bilo je tačno mjesec dana kako su se upoznali i Z. joj je saopštio da bi trebalo da ode u Dubrovnik, jer već nekoliko mjeseci odlaže to putovanje, i usudio se da je pozove da pođe s njim. O, kako je Ona to odbila, pa kako Nju, koju poznaje tako kratko, da pita takve stvari, pa nije Ona neka tamo i od onih koje odlaze na prvi poziv. Godinama kasnije je na jednom od rođendana, da li njegovih ili sopstvenih, konstatovala da se zajebala. Z. se osjećao vrlo loše što je uopšte takvo nešto predložio, uz veliko izvinjenje i obećanje da se takva greška neće ponoviti.

Početkom novembra je krenuo na put u Kupare.

Putovao je ugodno, vozili su se autobusom, bilo je i vojnih lica iz drugih kasarni. Vodnik Simić se nije pojavio. Z. je tokom puta spavao. Stalno je razmišljao o Njoj. Ponovo je osjetio sreću i onaj blagi osjećaj spokoja. Razmišljao je da li se i Ona tako osjeća.

Z. njoj nije bio velika ljubav, niti ljubav na prvi pogled, ali, koliko se zna, jeste na drugi. Za Nju je sve počelo kao prijateljstvo sa dugim šetnjama, odlascima na ručkove u Dom vojske, šetnjom kroz Gospodsku ulicu, odlascima na kolače i u kino, povremenim odlascima u pozorište i redovnim praćenjem filmskih revija. Kada je otišao u Dubrovnik, osjetila je nemir i nekakav nenadmašiv gubitak. Bio je duhovit i jako šarmantan, pametan, da, svašta je znao i ispostaviće se manje umio, a i uniforma mu je jako lijepo stajala.

Stradun je ujutru pripadao dostavljačima, čistačima i vlasnicima radnji. Voda kojom je opran kamen još se zadržavala između ploča, pa se ulica presijavala i prije nego što bi kasno jesenje sunce prešlo preko krovova. Grad kao da je bio prazan, otvarale su se pokoje drvene škure, podizale tende i otvarali samo veći kafei i restorani za domaće stanovništvo i rijetke turiste. Z. i njegova ekipa odlučili su da se prošetaju pored Velike Onofrijeve česme, nastavili su Placom, a zatim skrenuli u Ulicu od Puča, paralelnu sa Stradunom. Z. se odjednom zaustavi ispred izloga zlatarske radnje Frane Čivljaka, za koju je čuo još od babe Marte kada je baš na tom mjestu nekada davno kupila par zlatnih rečina – minđuša.

– Sačekajte me! – rekao je Z.

Ušao je u zlataru i na postolju staklene izložbene vitrine ugledao vrlo male zlatne minđuše izrađene u filigranu, sa motivom peružine – kuglice napravljene od tankih, precizno savijenih zlatnih niti. Kupiće ih za Nju i pokloniti kad za to dođe vrijeme.

– Molim vas, ove! – pokazao je Z.

Djevojka se osmijehnula i upakovala ih u baršunastu kutiju, a onda u papir.

Z. je kutijicu stavio u džep. Šetao je i uživao u mirisu mora – ovo vrijeme mu je prijalo. Stabilno i bez bure. Ugledao je mali restoran i uspio da nagovori ostatak ekipe da ipak odu na ručak. Nakon ručka odlučili su da svako ode na svoju stranu do večeri. Z. se spustio na mol i gledao u more. Zažmirio je i osjećao slankasti vazduh na svom licu. Duboko je udahnuo i izdahnuo – činilo se da će sve oko njega i u njemu biti u redu.

Z. je tada prvi put vidio more. Z. se tada prvi i posljednji put zaljubio.

____________________________________________________

ENA MITROVSKI rođena je 1986. u Sarajevu. Zvanje profesora srpskog jezika i književnosti stekla je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Njena profesionalna interesovanja usmjerena su na kulturu, umjetnost, medije i komunikacije. Dugogodišnje iskustvo u televizijskom novinarstvu i autorskom radu ostvaruje na Alternativnoj televiziji (ATV), gdje kreira i realizuje autorske emisije posvećene kulturi, umjetnosti i savremenim društvenim temama. Osnivač je i rukovodilac umjetničke platforme „Prostorˮ, a njen stvaralački angažman obuhvata i pisanje scenarija za filmove, muzičke spotove i reklamne sadržaje. Zaposlena je u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, gdje se bavi odnosima s javnošću, komunikacijama i promocijom muzejskih programa i projekata. Kroz dugogodišnji rad u medijima, kulturi i odnosima s javnošću razvila je prepoznatljiv autorski izraz, zasnovan na kreativnom pristupu, interdisciplinarnosti i izraženom senzibilitetu za jezik i umjetnost. Svoje iskustvo u pisanju i pripovijedanju prenosi i u književno stvaralaštvo, kojem pripada i njeno prvo književno djelo.

fotografija: Tajana Dedić – Starović Ostić

ČETIRI PJESME ERNADA OSMIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “RAHAT PATNJA”

poezija

NEMUŠTI ZIDNI SAT

(Neni Safi)

Dok mi je kćerka učila govoriti,
nena je zaboravljala.

Istovremeno
Paralelno
Kao da su se tiho dogovorile
da tako bude.

Sa strane smo stojali mi
kojima riječ ne znači ništa
i gledali smo
jednu kako se uči
i drugu kako se gubi

pekli smo paprike u dvorištu;
kasna jesen
kada sam posljednji put
čuo neninu rečenicu
u ruci joj pokvaren zidni sat
moli da ga neko popravi
da zna kad namaz da klanja
jer iz svoje gluhe sobe
nekad ne čuje ezan

već dugo ništa ne govori
i glas joj se sveo na onaj
nemuštog novorođenčeta,
ali svaki put kad je vidi
moja kćerka stavi ruku na nju
i kao da želi ispuniti
neki tihi dogovor
pokušava
bez riječi da je tješi

***

POMIRENI FRAGMENTIMA

Kćerka me pita ‘što sutra nije danas?’
a ja i dalje mislim da je danas jučer
i Aristotel se pitao
koliko je debela linija sadašnjosti
između prošlog i budućeg

kćerka slaže puzlu na stolu
a ja vrijeme u glavi
njoj fali jedan dio da upotpuni sliku
meni fali bezbroj

otkud ja ovdje i sad?
gledamo se ona i ja
pomireni fragmentima

***

ANGST

dijete kad u noći
dok tumara hodnikom kuće
i sebi umisli nešto iza leđa
pa ubrza korak;
tako hodam
svojim gradom

***

NAŠI OČEVI

(za Vedranu Rudan)

Naši očevi vole voljeti izdaleka
maknuti se od voljenih
sa ljudima skoro nepoznatim sjesti
i gledati u neku izmišljenu tačku
razmišljajući kako se nema kad
provoditi vrijeme s djecom

Naši očevi vole lutati mislima
po svim alternativnim vremenskim linijama
i multiverzumima
u kojima su prisutni
i psovati što je baš ovaj
onaj u kojem ne mogu biti prisutni

Naši očevi vole voljeti izbliza
ljude koje će samo jednom sresti
i možda nikad više
oni vrednuju tu ljubav strancu
više nego našu koja je bezuslovna

___________________________________

ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.

KRUNO LOKOTAR, “LIMITED EDITION”, zbirka dnevničkih zapisa, Buybook, 2025; dva ulomka

proza

Utorak, 25. 10. 2022., Zagreb

Živim u Novom Zagrebu i zbog tisuću sam razloga zbog toga sretan, a jedan od onih zbog kojih nisam nije do Novog Zagreba, nego do centra. Jer u centru su institucije, sabor, Vlada, s one strane Save je i NSK (nije Neue Slowenische Kunst, nego Nacionalna i sveučilišna knjižnica). To znači da kada netko dolazi u Zagreb slijeće na novi aerodrom – a isto je bilo i sa starim – koji se sada zove zračna luka, i nije više Pleso nego dr. Franje Tuđmana, što je rizično imenovanje, jer jednom će netko napisati da je Franjo Tuđman zatvoren zbog oluje, premda ga puno češće ometa nekad lijepa, često otrovna magla. Nadalje, po cestovnim vezama to znači da bi se stiglo do veleuvaženih državnih institucija treba proći kroz Novi Zagreb, pa kada dolaze Amerikanci, Turci ili tako neki važni, nas lokalce maltretiraju prvo zavarivanjem šahtova pa na dan prolaska kolone pod policijskom zaštitom spuštanjem roleta, blokadama parkinga i svim tim security preventivnim folklorom koji osim uniformiranih profesionalaca, možda i snajpera iz sjene, uključuje i neke susjede-dobrovoljce za nadzor i špijanje, susjede posebno ogavne. Kada je papa dolazio vidio sam po kvartu čudne tipove dužih brkova i prekratkih hlača ispod kojih vire sive čarape kako uokolo hodaju s mamom pod rukom i trakom redara na rukavu i važno gledaju uokolo jesu li svi primijetili njihovu traku, privremenu zvijezdu šerifsku.

Danas je u Zagrebu počelo prikupljanje diplomatskog kora najvišeg ranga kako bi se usuglasila Krimska platforma. To za Novozagrepčane znači da je bilo rizično krenuti autom prema centru od ranog jutra do kasno navečer. Iz sigurnosnih razloga nitko ne zna kada avioni slijeću i kada se diplomacija dovozi do NSK gdje se sijelo održava, pa postoji visoka vjerojatnost da te policija sparkira sa strane dok ne prođe delegacija, pa još jedna, i tako cijeli dan, stani-kreni, a uglavnom čekaj u autu. Vrh građanskog bunta je koja psovka kroz otvoreni prozor i trubljenje kada učahureni u svoje limove popizde. Irena je s posla došla bijesna, sat i pol joj je povratak trajao.

Ja sam miran, povlašten, ne moram van kvarta. Otišao sam u svoju dosta redovitu popodnevnu šetnju sa slušalicom telefona u uhu, baš je bilo dobro, svi su stajali i čekali, bio sam brži od automobila, nije bilo buke prometa i nikada moji telefonski sugovornici nisu bili razgovjetniji. Mislio sam kako samo meni ova paraliza prometa paše, kako sam nekakav blokadni profiter, kada prilazim velikom raskršću koje čine, četiri ceste od po tri trake svaka i još koja za brzo skretanje, semafori trepću žuto, a ja vidim vranu kako baca orah na cestu. Lijepa je površina cesta, velika i tvrda, ne možeš je promašiti. Čak ne uzleti ona visoko, nego do visine katnice, u letu samo otvori kljun, gravitacijom usisan orah žlebne o asfalt pa naprsne ili skroz prsne. Onda ona sleti na pustu glavnu cestu, automobili su zaustavljeni na prilaznim cestama, i kljunom ga pokupi, odleti na billboard koji reklamira donje rublje tijelom kakvo bi svatko htio – i muško i žensko, za rublje nisam baš siguran – tu odmjeri obavljen posao. Po potrebi se opet vine u zrak u tišini, opet ga ispusti iz kljuna, orah zvekne o asfalt i odbije se nekoliko puta, otkotrlja, ona ga pokupi u miru, opet sleti na billboard i ponavlja akciju dok ne dođe do jezgre. Tvrd je orah, voćka armirana, ali za nju našla se vrana, rekla bi pjesma.

Promet miruje u pauzi između kolona praćenih rotirkama, nitko već odavno ne trubi, napon grada je opao, samo sporadično zvekne orah.

***

Srijeda, 26. 10. 2022., Zagreb

Krimska platforma danas će biti usuglašena, danas je vrh diplomatske akcije i – blokade prometa. Noćas sam bio u bircu, svi su bili frustrirani, a mnogi moraju danas do centra. I ja i Beba (Damir Maričić), i to u zlo neko doba, rano, barem meni, pa smo iskovali plan puta. Ja još ne smijem nikako zakasniti, idem na intervju s psihologinjom za posao glavnog urednika u AGM-u – tu sam kao glavni već radio 2002.–2007. pa otišao u Algoritam koji je poslije propao – možda mogu biti diskvalificiran iz testnog procesa, tko zna, radi se o instituciji, a one nisu baš fleksibilne, ali zato vole biti stroge. Ostalo je još u firmi nekoliko osoba koje su mi u lijepom sjećanju, a mislim da vrijedi i obrnuto. Uspijem li dobiti posao ući ću u sustav, biti njegov i nečiji, iza mene će nakon puno godina opet stajati nekakva institucija. Ozbiljan sam autofašist, to je prvi uvjet za dobrog freelancera, ali pomalo mi je dosta. Zasićen sam od vlastitog života, zasićena sam pojava, a nigdje na vidiku kristaliziranja.

Skupilo se i godina, bešumno tijelo se umorilo, fintama i iskustvom nadoknađujem energiju koja kopni pa opet, unatoč kumuliranim mudrolijama ima dana kada nisam u stanju ni odrediti prioritete. Sve gori, sve je hitno, a sa svim kasnim. Volio bih da odmor bude nešto drugo, a ne prigušivanje nemira. No nemam izbora, u mojem sektoru su honorari tako skromni da se mora raditi stalno, svaku kunu smisliti, ili preciznije, smisliti program, prevesti ga u projekt, to znači birokracija, tablice, exceli, računi, za njega onda naći financijere, provesti ga pa pravdati svaku kunu, odraditi tri da zaradim jednu. Vjerovao sam da će s godinama u život stići neki mir i izvjesnost, da mora, tako je prirodno, tako je bilo i mojim starcima, ali jok, sve obrnuto.

Lani sam se pokušao zaposliti u Knjižnicama grada Zagreba, ali su na testu drugi kandidati bili bolji. Test se sastojao od desetak zakona, nije bilo usmenog dijela, ja koji sam uredio dosta knjiga i pet godina radio u knjižnici, i to dobro – njegovao sam knjige, one koje nisu imale pečat posudbe dobile bi ga, da ne budu tužne, pogotovo poezija (preferiram prozu, jer se vrhunske poezije i filozofije, za koju sam ipak slabije opremljen, bojim, pa ustuknem pred njihovom snagom) – tretiran sam ravnopravno s onima koji su tek stekli diplomu knjižničara. Glupo, štetno i ponižavajuće. Baš me zanima koji debili su osmislili takvu selekciju i zašto, jer minimum za dobrog knjižničara je poznavanje fonda i komunikacijske sposobnosti, a to dvoje baš nije bilo mjereno.

Zbog svega toga, valja mi rano leći i zaspati, što mi nije lako uza sve pritiske pa ni s pomoću preparata koje koristim, prirodnih i kemijskih, onda rano ustati, što je još teže, jer ovo prvo, zaspati na vrijeme, nikada ne uspijem, ali uz nešto hašiša nesanica zna biti meka i zabavna. Znam točno kako ću leći da prizovem san. Prvo faraonski simetrično, s rukama pored tijela ili na prsima. Pomisao na simetriju me smiruje, simetrija je nekakav red. Onda pomislim da je to tako samo izvana, iznutra nismo simetrični, unutarnji organi nisu parni niti postavljeni po Greenwichu tijela. Tu istinu odagnam i opet se zamišljam presvučena kožom koja prikriva unutarnji nered. Da sam u Daruvaru, da je zima, slušao bih pucketanje drva u kaljevoj peći i dahtanje vatre, to je posebna akustika, najugodnija.

Budi me pinganje mobitela kroz šum kiše, idealan je mutan dan da se promijeni položaj i njime nakratko osvježen vratiti se u mutno, tamno, nastaviti spavati uz zadovoljno mmmmkanje.

Kad u Zagrebu padne jača kiša nastane prometni krkljanac, posebno preko mostova koji spajaju Novi Zagreb s ostatkom, pardon, centrom grada. S kišom stiže i divizija političara i popratnog osoblja. Beba zove i kaže da će doći autom do mene, da ne kisnem dok idem preko ceste do njega, baš je frend. Točno u minutu ulijeće i parkira smiješan naborani auto odrezanog kraja Fiat multiplu, to me ime – tko li mu ga dade? – uvijek podsjeti na sklerozu. Uskačem u multiplu bez riječi u kožnatom sakou boje govedine i crnim hlačama i počnem se cerekati, jer izgledamo tako da nas ne bi ni na jednoj granici pustili bez rendgena, ultrazvuka i CT-a cijelog tijela. Beba je čisti viking, velik komad mesa, kratke sijedosmeđe kose i duge kovrčave brade, kronično izbuljenih očiju kao da je upravo kušao one vikinške uvarke za hrabrost. Izgledamo kao Mućke u posttranziciji, stopili bismo se s Peckhamom k’o hobotnica. Beba je uokvirivač slika kojih je auto trenutno pun, neki veliki formati kapafixa koje vozi u neki muzej ili galeriju pa se moram nagnuti prema naprijed jer mi jedan okvir gura zatiljak i o njega kucka, što me, još ukočenog od spavanja sada posebno živcira. Tik-tok. Krećemo do raskršća, on predlaže da samo malo riskiramo i prođemo tri semafora po bližoj trasi koja može biti svakog trena zatvorena, a trenutačno nije, pa onda skrenemo na sigurne ceste. Nagovaram ga da samo prođemo raskršće pa kroz Dugave, na sigurne ceste, malo je duže, ali preferiram konzervativnu poslovnu politiku. On popušta, pa tako i učinimo i sve ide fino dok ne dođemo na cestu za treći most, Most mladosti. Krkljanac počinje već na prilaznim cestama, kad mosta još nema na vidiku. Prolazno vrijeme nam je ipak dobro, mjerimo ga i računamo, uračunali smo solidan faktor rizika. Ulazimo u kolonu, što znači da uglavnom stojimo. Beba tvrdi da su to što smo učinili nas dvojica učinili svi, ja sam siguran da nisu svi tako oprezni. Precrvimo nekako preko mosta, kolone su debele kao da je u tijeku opći egzodus pred superiornim i zloglasnim bićima s drugog planeta. Čujemo sirenu odostraga, automobili se razmiču, hitna jedva nekako prolazi, nekoga je sigurno očešala retrovizorom.

On odluči skrenuti na Savicu da izbjegnemo veliko križanje Držićeve i Vukovarske, gdje je gužva uvijek, i bez kiše i bez Krimske platforme. Zvuči razumno, ali i tamo nailazimo na prometni čep kojemu se ne vidi kraj. Provjeravam, vremenska prednost nam se polako topi, ali još smo dobri. Onda on izvede neku svoju lupešku foru, preko parkinga odemo na neki drugi semafor, ali i tu je praktično mrtva kolona. Ispričava mi se zbog loše procjene, ali ipak nije da se ne krećemo. Na konačnom skretanju preko Vukovarske koje će nas izbaviti iz gužve i dovesti kamo treba, u koloni u našoj traci jedan bijeli auto, neam pojma koji, neki skupi, je stao. Druga traka prolazi, mi zamrznuti, jebemti lutriju, gdje da mu se sada jurilica pokvari i to tu, pet-šest mjesta ispred nas. Pravilom naizmjeničnog propuštanja, logikom rajferšlusa ubacujemo se u traku koja prolazi i zaobilazimo velikog bijelog statičnog, prelazimo Vukovarsku: probili smo se iz obruča bez žrtava i stigli na slobodni teritorij. Tek tada shvaćamo da smo govorili ne militantnim, nego partizanskim vokabularom, pa se smijemo tako da ja glavom udaram o ramove. Na slobodnom teritoriju čak ni kiša ne pada.

Prije intervjua imam vremena za kratku i brzu kavu. Usput čitam vijesti; na srednjem mostu koji nam je inače navodno bio optimalan – pakao. Sve stoji, nekakva sitna saobraćajka kao tromb zaustavila krvotok, ni hitna ne može proći, delegacije puze kroz kolone, mogao bi im autogram uzeti da nema mrgodnih zaštitara i tamnih stakala.

Jasno, intervju će mi nakon ovoga biti smijurija, a i inače nisam od treme.

P. S. Psihotest kaže da sam dobrih kognitivnih i karakternih osobina za ponuđeni posao, jedino malo impulzivan i tvrdoglav. Nekako sam se suzdržao da ne skočim i ne viknem: Tko impulzivan?!

_________________________________________

KRUNO LOKOTAR rođen je u Daruvaru 1967. godine. Diplomirao je komparativnu književnost, povijest i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od selektora i jedini voditelj FAK-a (Festivala a književnosti). Od 2002. do 2007. godine bio je glavni urednik AGM-a, kada dobiva prvi put dodijeljenu nagradu Kiklop za najboljeg urednika. Od 2007. do 2015. godine radio je kao urednik domaće i regionalne beletristike i publicistike u izdavačkoj kući Algoritam. Ustanovio je nagrade Na vrh jezika (za poeziju) i Prozak (za prozu) za autore do 35 godina i pokrenuo festival Prvi prozak na vrh jezika. S Emirom Imamovićem Pirkeom pokrenuo je FALIŠ (Festival alternative i ljevice Šibenik) pa ga predao dalje u dobre ruke, a KaLibar bestival s raznim kolegama. I njega je dao u dobre ruke. Utemeljio je i prvu svjetsku Nagradu za književnost na društvenim mrežama – Post scriptum. Kao freelancer i vanjski urednik radi kod nekoliko nakladnika. Od 2024. godine radi opet u AGM-u, koji je u međuvremenu postao dio Zagrebačkog holdinga, kao glavni urednik. Godine 2025. u nakladi Buybooka objavio je dnevnik „Limited edition“.

PET PJESAMA JULIJANE VELIČKOVSKE IZ ZBIRKE “RAJSFERŠLUS”, Hrvatsko društvo pisaca, 2026.

poezija

***

ponekad sam najbliže sebi kad sam najdalje
od doma u tim novim prostorima u koje mi
dođe da se probijem i istečem da ih ispunim
opipavajući nove zidove da se stisnem uz
svaki novi rub da se smjestim u svaki kut da
se sjedinim s novim granicama poput tekućine
što se prelijeva iz jedne u drugu posudu gubeći
staru i dobivajući novu formu nov oblik (života)
novi smisao želim teći tamo brzo kao misao
tresnuti snažno o dno i pljusnuti visoko pa se
vratiti duboko vratiti se ponovo u sebe ljepljiva
i drugačija s novim elektronskim omotačem

***

jesi li uspio pročitati pjesmu što sam pisala
pa brisala pisala je pa precrtavala ne olovkom
ni tintom nego kosom nošenom vjetrom što
je dolazio s mramornoga mora pramenovi
kose umjesto riječi novi rukopis čudni
lelujavi redovi nizali su se jedan ispod drugog
premještajući se mjesta mijenjali nastajali i
neoblikovani odmah brisali gubili se tek živi
a već umirući jesi li uspio uhvatiti koju riječ
koju misao iz toga kaosa iz toga bremena što
je taj čudni vjetar uzeo sa sobom i odnio jesi li
čuo valove što su se umjesto na obali u mome
srcu umivali posejdon nije došao a čekala sam
ga svaki novi val mislila sam da će ga donijeti
da će me sa svojim velikim rukama zagrliti i
odnijeti ta pjesma ne-pjesma ostala je tamo
u tom trenutku samo pramenovima kose
napisana i odmah zatim precrtana zauvijek
izbrisana

***

ponekad mi je srce mali bijeli moljac što
od treptaja otkucaja srca istresa svu svoju
težinu sav prah s krilaca i iščezava gubeći se i
pretvarajući se u sve i u ništa (po)svuda i nigdje
kažu da postoji nešto kao srčana memorija
čudesno je kako po nedostatku znam da se
bliži petrovdan i tada se prisjećam da se na x
svjetlosnih godina udaljenosti odavde može
vidjeti prošlost zemlje što znači da se na x
svjetlosnih godina udaljenosti odavde može
vidjeti da je baka još uvijek živa a ja se hihoćem
pored nje kupajući se u loncu

***

znaš da si skrenuo kad se rukuješ s otkinutom
ručicom maloga plastičnog crnog ironmana i
pitaš ga kako je pa se pitaš poseže li za tobom
ili traži nekoga drugog nekoju drugu nešto
drugo da dotakne da pomiluje da pozdravi…
ne ne da udari ruka je ispružena onako za
pozdrav srdačan ali ne presrdačan nije kao
onaj za najboljeg prijatelja nego nekako sa
zadrškom preko zida možda se nisu vidjeli
već dugo pa se pita jesu li još uvijek prijatelji
možda su si nešto zgriješili pa se pita jesu li si
već oprostili… vrijeme liječi sve tako kažu stari
mudri ali jesu li oni imali plastične igračke da
se s njima igraju kad su bili djeca? tako sam si i
mislila ništa oni ne znaju ni-šta!

***

u nekom drugom paralelnom svijetu mama ti
šije igračke igra nogomet i kotrlja se s tobom po
livadama crta i boji s tobom slaže lego kocke vodi
te i uzima iz vrtića vodi te i uzima s engleskoga
kuha ti najukusnija jela tebi i tvojim dvjema
sestrama u nekom drugom paralelnom svijetu
svake te noći uspavljujem pričom učim te čitati
i pisati vježbamo matematiku učimo pjesmice
napamet zajedno gledamo crtiće idemo u duge
popodnevne šetnje letimo avionima vozimo se
vlakovima plovimo brodovima idemo u daleke
zemlje idemo na more i na skijanje učim s
tobom plivati imaš samo svoju sobu uređenu
baš kako želiš u nekom drugom paralelnom
svijetu ja sam majka kakva sam oduvijek htjela
biti u ovom našem ovdje i sada jedino si ti ono
što sam oduvijek željela da budeš

– s makedonskog preveo Borislav Pavlovski –

________________________________________

JULIJANA VELIČKOVSKA je spisateljica, urednica, prevoditeljica i organizatorica pjesničkih festivala. Osnovala je nakladničku kuću PNV Publikacije u Skoplju, suosnivačica je i direktorica Skopskog pjesničkog festivala te programska direktorica festivala Pjesnička noć u Velestovu u Ohridu. Članica je Udruge makedonskih pisaca i članica europske pjesničke platforme Versopolis.
Autorica je triju zbirki poezije: Rajsferšlus (2024.), koja joj je donijela makedonsku nacionalnu nagradu za poeziju Braća Miladinov na Struškim večerima poezije 2025.; Otvorena knjiga (2017.) i Komarci (2010.), romana Godišnja doba (2014.) te dječje knjige Vedra (2022.), koja je osvojila nagradu za najbolji tekst u slikovnici na Međunarodnom festivalu dječje književnosti i ilustracije Litera 2023.
Osim toga, napisala je monografiju Pjesnička noć u Velestovu (2009.) i prevela djela više od četrdeset pisaca iz Irske, Walesa, Škotske, Norveške, Grčke, Estonije, Latvije, Srbije, Hrvatske, Danske, Azerbajdžana, Crne Gore, Malte, Farskih Otoka i Islanda na makedonski jezik.
Njezina poezija prevedena je na dvadeset jezika, a izbor pjesama pod nazivom Očekujući lavove preveden je na engleski i objavljen u Three Spire Press u Corku u Irskoj 2026. Njezina dječja knjiga Vedra objavljena je na azerbajdžanskom u MDizayn u Bakuu 2025.
Izbor njezinih pjesama pod nazivom Kutija straha također je objavljen na azerbajdžanskom u Zardabi u Bakuu 2024.
Roman Godišnja doba preveden je na bugarski i na srpski, objavljen u izdavačkoj kući Ergo u Sofiji 2017. i u izdavačkoj kući Partizanska knjiga u Kikindi 2026.
Njezina djela zastupljena su u brojnim antologijama.
Bila je na mnogim međunarodnim književnim festivalima u Europi i Aziji.

KRATKA PRIČA LEJLE HADŽIMEŠIĆ IZ ZBIRKE “NE TALASAJ”, Dobra knjiga, 2026.

proza

EKSKURZIJA

Zvanični dokumenti navode hotel Holiday Inn u Sarajevu kao ključno središte međunarodnih ratnih reportera, izvještavača i stranih predstavnika tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992. -1995.). Smješten u centru grada, navode izvori, u neposrednoj blizini prve ratne linije i na tzv. snajperskoj aleji, hotel je funkcionisao kao “tvrđava” i jedino sigurno mjesto za novinare.

Niko od nas nije imao pojma šta uopšte znači tvrđava ni sigurno mjesto za novinare, ali eto pričalo se po gradu da se u Holiday Innu u ratu skupljaju stranci i izvještavaju o nama. Ako me sjećanje dobro služi, mi smo to vidjeli kao dobru stvar. Naime, za vrijeme rata je postojala strašna medijska propaganda kojoj bi i sam Gebels pozavidio, tako da činjenica da je grad pun stranih novinara bi po nekoj logici mogla doprinijeti da istinite vijesti o opsadi Sarajeva, ubijanju nevine djece i civila, te uništavanje vijekovima starih građevina stignu do “ljudi vani”, što će onda neminovno dovesti do strane vojne intervencije i samim tim deblokade Sarajeva, čime će se naš život vratiti u normalu.

Interesantno je kako čovjek u tako vanrednim situacijama pokušava racionalizovati stvari oko sebe. Ja sam naprimjer u glavi za argument zašto je dobro imati strane novinare u Holiday Innu napravila jednu matematičku jednačinu.

Jednačina je išla otprilike ovako:

(HOLIDAY INN + STRANI REPORTERI) ⇒ ISTINA DOPIRE DO “LJUDI VANI” ⇒ VOJNA INTERVENCIJA ⇒ DEBLOKADA GRADA = NAŠ ŽIVOT NORMALA

Nakon što je jedno jutro mama probudila mene i brata i rekla nam da se obučemo i na prstima izađemo iz kuće, našla sam se u automobilu koji je vozio njen prijatelj brzinom svjetlosti kako bi izbjegao snajpere. Prije nego što sam shvatila šta se dešava, stigli smo sa stražnje strane Holiday Inna, gdje nismo bili na direktnom udaru od snajpera.

Mama je uzbuđeno rekla:

„Ulazite unutra, ali pokušajte biti nevidljivi i ne napraviti nijednu jedinu scenu, jer smo ovdje ilegalno.”

Ilegalno? Zašto me majka tjera u ilegalu?

Na fotelji pored recepcije sjedila je žena obučena u sobaricu i očima nam pokazala da se krećemo prema liftu.

Nakon što smo ušli u lift, ona je “slučajno” ušla za nama. Kad su se vrata zatvorila, izvadila je iz džepa bijele pregače teški metalni ključ sa privjeskom na kojem je pisalo 202.

Već u liftu sam osjetila slabost, ali sam je pripisivala adrenalinu kojem me je mama izložila, a činjenica da mi još uvijek nije bilo jasno o čemu se radi stvarala je još veći osjećaj anksioznosti u meni. Osjetivši kako me blago hvata vrtoglavica i kako mi se dlanovi znoje, uhvatila sam se za dršku u liftu. Kada me je sobarica pogledala, umalo da je vrisnula.

„Dijete drago, skini taj kaput, vidi kako si preblijedila, skuhat ćeš se ovdje.”

Automatski skinem kaput; prihvatila bih savjet samog vraga u tom momentu dok mi se neonsko svjetlo s plafona lifta vrtilo oko glave u ritmu prebrzih otkucaja srca.

Ali tek onda kreće smijeh.

„Čekaj, pa ti i ispod kaputa imaš taj debeli džemper?!”

I opet smijeh.

Naravno da imam, ti čudna ženo, vani je minus pet, a u našem stanu je danima i noćima još hladnije nego vani, pomislim ali ne kažem ništa, jer me je mama na ulazu u hotel fino upozorila.

„Skidaj to, onesvijestit ćeš mi se ovdje usred hotela, pa šta tek onda da radim s vama?” reče, ovaj put nešto ozbiljnije, dok joj se brk još uvijek smijao.

Sreća pa nije bila tu dok sam s nogu skidala dajdžine cipele. Inače, već negdje od jeseni 1992. godine počela sam nositi dajdžine cipele iz dva razloga:

· Pod jedan, imala sam promrzline na nožnim prstima, pa je, u hroničnom nedostatku grijanja a i čitavih cipela kroz koje ne prodire zima i vlaga, moj način da se borim protiv toga bio da obučem onoliko pari čarapa koliko mogu naći u kući. Ako obučem toliko pari čarapa, onda mi noga više ne može ući u moju obuću, nego mi trebaju cipele barem četiri broja veće.

· Pod dva, negdje u avgustu 1992. godine dajdža je ispred svoje kuće na prvoj liniji fronta aktivirao minu, pa su se doktori dugo, dugo borili da izbjegnu amputaciju zbog čega nije dvije godine mogao izaći iz sobe – ukratko, cipele mu više nisu trebale.

Šta bi tek onda rekla i kako bi se tek onda cerekala kad bi me vidjela da skidam peti sloj čarapa s nogu, pomislim. Nekim ljudima je zabavno ismijavati tinejdžerice u najtežim godinama kad su nivo samosvjesnosti i strah od blamiranja proporcionalni smaku svijeta. I taj podrugljivi smijeh automatskim grimasama, kao da boluje od ekstrapiramidnog sindroma, isto pomislim, dok osjetim kako me prsti na nogama iznenada počinju svrbiti. Toplota je učinila svoje, promrzline su sada postale rane koje zarastaju, pa je taj osjetljivi dio epidermisa na nožnim prstima, posebno u predjelu oko noktiju, za koji sam mjesecima mislila da je mrtav, počeo da reaguje na temperaturu iznad nule.

Nakon što smo izašli iz lifta i dugačkim hodnikom tiho koračali za ženom koja ismijava tinejdžerske modne kombinacije, stigli smo pred sobu 202. Spretnim pokretom je otključala vrata, razmijenila nešto očima s mojom majkom i nestala niz hodnik nazad prema liftu.

‘Mama šta radimo ovdje?’ trebao je pitati brat.

‘Mama, ko je ova čudna žena?’ trebala sam pitati ja.

‘Mama, šta se dešava?!’ trebali smo oboje pitati uglas.

Umjesto toga, brat se uhvatio prekidača za svjetlo od kupatila, naizmjenično ga palio i gasio buljeći u sijalicu iznad ogledala i glasno, navijačkim ritmom pjevao Come on, baby, light my fire. Inače je oponašao Morrisona prstima obje ruke dok pjeva ovu pjesmu, ali sad nije mogao jer se domogao onog prekidača kao da je pomahnitao.

A ja sam otvorila česmu i na umivaoniku i na kadi do maksimuma, prskala rukama posvuda, i vrištala Smoke on the water.

Mama je prekinula kakofoniju. Uvijek je morala biti partybreaker.

„ŠŠŠŠŠŠ!”, zazvonilo je kupatilom i ubrzo nadjačalo i Doorse i Deep Purple zajedno.

„Jesam li vam rekla da smo ovdje u ilegali, a vi glasniji od Mladićevih granata s Jevrejskog groblja?!”

Muk.

Sreća, jer je upravo u tom trenutku neko pokucao na vrata. Pogledom serijskog ubice, prostrijelila nas je prije nego što je otvorila vrata.

„Poslala me Bubi da vam donesem večeru”, kaže konobar na vratima. „Rekla je da ne silazite u restoran na pansionsku večeru da vas ne provale. A ja sam pokušao pogoditi šta volite jesti.”

Pred njim kolica za hotelsku poslugu u sobu, a na njima onaj ogromni metalni poklopac u obliku zvona. Onaj mirnodopski.

Kao da smo u nekom loše isceniranom filmu, dok smo shvatili šta se dešava, on je već ostavio kolica na vratima i nestao iz vidokruga.

Mama se brzo snašla. Ugurala je kolica u sobu, pogledala lijevo i desno niz hodnik da bude sigurna da nas niko nije vidio i tiho zatvorila vrata.

„Ti mali, upali to svjetlo, pritisni prekidač, ali samo jednom. A ti mala, otvori slavinu ali samo na umivaoniku, operite ruke i dođite da jedemo.”

Nakon što smo oprali ruke, u nekom magnovenju sam shvatila da je u sobi temperatura ugodna 23 stepena celzijusa. Pogledala sam u brata i gestikulacijama mu objasnila da skidanje može da počne.

Tri broja veći zeleno-crni vuneni džemper već je letio kroz sobu, a za njim isti takav ljubičasti, samo s rol kragnom, pa onda tetkina vunena majica boje miša, pa pamučna majica, pa još jedna pamučna majica, i onda majica kratkih rukava. Ostat ću u njoj.

Brat je radio isto, samo su njegovi odjevni predmeti bili druge boje. Već dugo se u kući garderoba nije dijelila na mušku i žensku, nego na šta možeš obući ispod čega, kako bi prevario mozak da ti je manje hladno u kući.

Super, sad donji trap. Leviske aut, trenerka aut, vunene štrample aut. Godit će mi da ostanem bosa, jer vuna pojačava svrab.

Kad smo sjeli da jedemo, skontali smo da je i mama ostala u košulji kratkih rukava i u nekim helankama, samo je to uradila manje teatralno. Uvijek je bila dama.

U sobi je vladala atmosfera od prije rata. U stilu Prustove madlene, na trenutak osjetih atmosferu sa prijeratnih zimovanja na Jahorini. Smrzneš se skijajući po cijeli dan, ogladniš do iznemoglosti, a onda pred mrak, kad se žice zatvore, uđeš u sobu u hotelu Košuta, skineš sve sa sebe, a na stolu te čeka omiljena hrana koju je mama prethodno naručila preko hotelske posluge.

Sad bih lagala kad bih rekla da se sjećam ko je od nas prvo jeo, pa se kupao satima u kadi, pa gledao televiziju, pa slušao muziku. Ne ide mi baš ta hronologija, ali dobro se sjećam lovačkih šnicli u umaku od šampinjona, pekarskog krompira, salate od svježeg kupusa i još svježijeg paradajza i na kraju brdo raznobojnih kolača.

Moja matematička jednačina o Holiday Innu i stranim novinarima se te večeri promijenila.

Umjesto:

(HOLIDAY INN + STRANI REPORTERI) ⇒ ISTINA DOPIRE DO “LJUDI VANI” ⇒ VOJNA INTERVENCIJA ⇒ DEBLOKADA GRADA = NAŠ ŽIVOT NORMALA

sada sam u glavi brisala, križala, pa ponovo pisala:

(HOLIDAY INN + STRANI REPORTERI) ⇒ (STRUJA + VODA + GRIJANJE + JELOVNIK IZ MIRA) = NJIHOV ŽIVOT NORMALA

Nakon tog vikenda koji nam je priredila mama jer je znala lika koji je znao lika čija je supruga radila kao sobarica u hotelu, dugo sam raji u Skloništu prepričavala svaki detalj do dugo u noć. To prepričavanje je meni lično pomoglo da ostanem pri zdravoj pameti jer sam tako bila sigurna da nisam počela halucinirati, a svima nama je kolektivno pomoglo da na trenutak pričamo o nečemu drugom a ne o iščekivanju deblokade Sarajeva i stranoj vojnoj intervenciji, koje su evidentno još od starta bile ispale iz jednačine.

__________________________________

LEJLA HADŽIMEŠIĆ rođena je u Sarajevu, gdje je završila studij francuskog jezika i književnosti, a potom magistrirala međunarodno pravo ljudskih prava na Univerzitetu u Oxfordu. Više od dvadeset godina bavi se ljudskim pravima, pravdom nakon konflikta i zagovaranjem prava žena, radeći u Bosni i Hercegovini i širom regije.

Autorica je brojnih stručnih i istraživačkih radova, pravnih analiza i publikacija iz oblasti ljudskih prava. Pisala je o pravima manjina i njihovom učešću u javnom životu, pristupu žena pravdi, položaju Roma, tranzicijskoj pravdi, reparacijama za žrtve međunarodnih zločina i posljedicama seksualnog nasilja u ratu. Njeni radovi objavljivani su u stručnim publikacijama i međunarodnim izdanjima, među njima i u Oxford Handbook on Gender and Conflict, za koji je napisala poglavlje o posljedicama seksualnog nasilja povezanog sa sukobima na poslijeratno društvo, s fokusom na reparacije u Bosni i Hercegovini.

Onda je odlučila pisati o ljudima bez fusnota.

Nedavno je objavila knjigu Ne talasaj, zbirku autofikcijskih kratkih priča, u kojima piše o velikim i malim stvarima, ali najviše o ljudima koje društvo nekako prestane da vidi.

Ozbiljne teme, kao što je iskustvo preživljavanja opsade Sarajeva, pritom ne štedi od humora, apsurda i svakodnevne banalnosti.

Trenutno piše Kocku, roman o ljudima koji se sastaju u jednom malom sarajevskom kasinu, a kroz njihove priče polako otkriva šta je rat ostavio iza sebe, šta smo u miru napravili od tog nasljeđa i kako su društvene pukotine postale dio naših svakodnevnih života.

Živi između nekoliko jezika, gradova i uloga, ali joj je Sarajevo i dalje najvažnije mjesto iz kojeg piše.

DVA UTORKA NOVE POEZIJE MILICE ŠPADIJER, iz zbirke “VEČNI ŽIVOT”, Kontrast izdavaštvo, 2026; 2/2

poezija

I NIKOLA

Kraj je liturgije
Sveštenici prilaze stolu s grožđem
Narod se skupio
Iza mene čovek u kolicima

Samo malo
Čujem nekoga
Da vidi i Nikola Preobraženje

***

BLAGOTA PEJOVIĆ

Kada se rodi žensko dete
To znači da se uskoro neće znati
Gde ti je grob
Jer koji se ne održava
Isprazni se

Ako je to žensko dete ipak
Pažljivo
Sačuvaće tu uspomenu i donekle posle svoje smrti
Kosti su sigurne nekoliko decenija
Sve dok jednoga dana tvoj čukununuk ne pita
Kako si se zvao
I niko ne bude umeo da mu odgovori
Koje se ime ne sačuva u prezimenu
Nestaje

Tvoja je priča malo drugačija
Ubili su te i pokopali
Pamtim i
Pravim ti večni grob u pesmi
Pradeda

***

NEPRIJATELJI

Svraka stoji i gleda me
Lišće joj se presijava kao duga u nafti
Ili ulju koje curi iz kola
Smeje mi se što ništa ne umem

Ti nisi čak ni vrana
A kamoli gavran
Branim se
Ne razlikuješ svetlucanje od zlata

Toliko se nadula od smeha
Da je postala svinja
Koja se trese od grohota
Što ništa ne znam

S tobom ću lako
Ti si pametna
Ali za mene će te ubiti
I poješću te ma koliko bila u pravu

Od te pretnje svinji porastoše zubi
I čekinje postaše gusto krzno
Nema više cerekanja
Gledaju me mirne oči lava

Tebi ne mogu ništa
Osim da živim
Dostojno toga
Da me je lav poštedeo

______________________________________________________

MILICA ŠPADIJER rođena je 1989. godine u Beogradu. Osnovne i master studije završila je na Katedri za klasične nauke Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Do sada je objavila zbirke poezije „Šar-planina”, „Novo groblje” i „Večni život”. Dobitnica je nagrada „Lenkin prsten” i „Mladi Dis”.
Prevodi poeziju i prozu sa grčkog jezika.
Autorka je emisije „Klepsidra” na Radio Beogradu 2, član uredništva časopisa „Bosanska vila” i urednica časopisa „Mali Politikin Zabavnik”.

MIJO LUČIĆ, “OD NULA DO JEDAN”, Nova Artija/Nova Poetika, 2026; tri pjesme

poezija

NA NJIVI SA ŠEŠIROM

Onomad kao šestogodišnjak
kada mi je duša bila dostojna daru mašte
kada sam se smješkao prirodi ljudi
divio brežuljcima i livadama turudijskim
spazio sam gospodina sa šeširom u Tuzli
i damom čiji je, čini se, dana smisao
biti otmjena i lijepa u tom trenu
baš za oči dječaka iz pogleda
koji se navikao na nebo
i dobre seoske ljude

Drugi dani sjećanja…

A onda mi je njiva pokazala svoju ćud
prevodila težinu duše u težinu rada, ruku i leđa

Zainatio sam se da ću biti baš onaj
seljak sa šeširom
kao u banatskim i slavonskim pjesmama

Godinama, proljeća sam dočekivao šeširom
čvrstim crnim, kupljenim na tuzlanskoj čaršiji
u danima kada mi je čika Ante barber ježio tjeme
britvom po potiljku
a tata mi je usput kupovao crni šešir
šešir za njivu

Nosio sam tako šešir na njivi
ne kao oni ludi
kolumbisti-ameri
kaubojski široki
nego onaj utegnuti crni
pažljivo krojeni
za ponos koji nosi prezime

Pa želim i ja da ovjekovječim
ovaj moj trenutak slave
pod otvorenim nebom
da se ptice
i rijetki dubravski avioni dive

Kao netko tko svira u orkestru
u mantilu sa mašnom
kao netko tko u plavom reže drvo
a neko bome i kopa sa šeširom

Da vam priznam migom:
srcu najmilije je bilo
kada me je kokoška gledala
na njivi sa šeširom
i čudila se svojim krikom
a tata ponosno veli:
sine, svoga oca u tebi vidim

***

SANJAO SAM KAKO PLOVIM NIZ RIJEKU

Sanjao sam kako plovim niz rijeku
oko mene prugaste kese strše
a ona kornjača iz rane mladosti
povuče se u moju plišanu deku snova

Sanjao sam kako plovim niz Sprečko polje
pletem smijeh očiju uz vedar ton
eh, da mi je biti ta grančica
što me strujom goni

Sanjam, a opet potpuno osjećam
topli mulj koji hrani
ove ozeble nadražene noge
baca ga u hipnozu
slobode i bezgraničnog vremena
dira stopala
da se neuroni osjećaja podraže
i vele snu i podsvijesti:
ti si dijete rijeke
tvojim tijelom teče krvotok Spreče

Kao da tražim putokaz za tok života
obale na koje bih se voljom ili silom
trebao nasukati i pomislim:
ako naučim razumjeti rijeku
lekciju života ću usvojiti…

***

PJESMA S PREDUMIŠLJAJEM

Možda je do vina
neutažena psiha
plamti vibra
zaostajalog nemira

Plutaju mi misli kao plovak
blagim usponima i padovima vala

Plutam usamljen u moru
da dočekam zoru sasvim hladno
tuđom strujom i svačijim suncem
lebdim usmjeren ka nebu

Možda bih samo zaželio
uvjeriti najsumnjiviju stvar na svijetu
svoju svijest da može biti sita ljubavlju
onog koga vidi svojim muškim očima

Želio bih znati za tebe odabranu
i biti odlučan i snalažljiv
brži od bilo kojeg zadatka u frontendu

Želio bih znati može li me itko brzo zavoljeti
kao što bi brzo želio to doživjeti

Možda si baš ti moja slaba tačka
zato što je svaka pjesma o odabranoj
pjesma i o majci
koje se najviše bojimo i najviše volimo

_______________________________

MIJO LUČIĆ rođen je 1994. godine u Tuzli, a odrastao u Živinicama, gdje je pohađao Prvu osnovnu školu i gimnaziju. Još u ranom djetinjstvu pokazivao je interes za informatiku i sport. Tokom gimnazijskih dana aktivno se uključuje u izvannastavne aktivnosti, naročito u oblasti grafičkog dizajna, volonterizma, sporta i muzike. U periodu maturiranja počinje pisati poeziju.
Nakon srednje škole seli se u Varaždin, gdje upisuje Fakultet organizacije i informatike. Neposredno pred završetak studija, 2018. godine, počinje raditi kao softverski inženjer u Sarajevu. Tokom studija objavljuje desetine pjesama u brojnim zajedničkim zbirkama i zbornicima poezije. Posebno se ističe njegovo petogodišnje uzastopno učešće u zbirkama mladih autora Bosne i Hercegovine u izdanju Udruženja „Metamorfoza”, kao i učešće u regionalnom zborniku socijalne i angažovane poezije Miloš Crnjanski, zborniku u čast Duška Trifunovića i mnogim drugim regionalnim izdanjima. Krajem 2018. godine, Književni klub Brčko distrikta objavljuje njegovu prvu samostalnu zbirku pjesama pod nazivom Šapat heurona.
Magistarsku diplomu iz menadžmenta informacionih tehnologija stekao je 2023. godine na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.
Trenutno živi i radi u Sarajevu.

PET PJESAMA MARIJE PETRANOVIĆ ŠERIFOVIĆ IZ ZBIRKE “GODIŠNJA DOBA”, NoRules izdavaštvo, 2026.

poezija

NASIP

Iz torbe za plažu koju si
Na kraju leta ostavio
Iza vrata
Treba uzeti zrno po zrno peska
Pesak je boje kraja
Leta

Pažljivo ih stavljaj u oči
Dok ne budu pune
Septembra
Napravio si nasip u sebi
I suze ti ne mogu
Napraviti štetu

***

OBUKA

Obučeni toplo
Obučeni lagano
Obučeni u crno
Obučeni u žene
Obučeni svečano
Obučeni skupo
Obučeni jeftino
Obučeni sportski
Skidamo se brzo
Skidamo sve
Samo goli smo
obučeni za preživljavanje

***

JUTARNJE NATUKNICE

napiši pesmu u kojoj nikako ne
sme biti reči kao što su ambis i
svedenost
isturpijaj nokte, ljudi ne vole kad
ih osete na koži
okreni šolju sa socem
bez oca,
ali mu javi da mu stoji put

poljubi ruke
pomazi ožiljak
nahrani životinju koja te je
pronašla i uljudila

***

TRIPTIH

I
Od tebe sve se vidi
Zbog tebe sva se vidim
Cela lepa
Visoko izdignuta
Sva

II
Kada spavamo
Ne znam gde
počinju tvoji prsti
gde završavaju moji
umršeni u početak
dočekuju dan

III
Ti pišeš pesme o njoj
Ja sam već bila ona
Koliko bora je potrebno
da se stvori iluzija

***

ŠTA SE SVE MOŽE PREŽIVETI

Može se preživeti rat
Može se preživeti izbeglički razred
i silovanje
Nešto lakše se preživi slomljeno rebro
Preživi se i razbijena arkada
Nekako stojeći preživi se i kad ti mrtav plod sklizne niz noge,
Preživi se kad on drugoj kaže Ti si baš svetska,
Nekako se preživi u bolnici bez sina 10 dana
Preživi se razvod
Preživi se odlazak,
Preživi se nekako ne znam kako i rak
Preživi se mamina smrt
Preživi se i tatina suza
Preživi se noć na hladnoj stanici
Preživi se zadnji zagrljaj

Jedino sebe nećeš
Zajedno ćete u smrt

______________________________

MARIJA PETRANOVIĆ ŠERIFOVIĆ rođena je 19. marta 1982. godine u Novom Sadu. Odrasla je i završila gimnaziju u Rovinju. Studirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Osijeku. Objavila je zbirku pesama ,,Vrati joj lambadu“ 2024. godine. Zbirka je u jednoj godini doživela dva izdanja, pesme iz zbirke prevedene su na albanski i engleski jezik. Pesme su joj objavljivane u raznim zajedničkim zbirkama i na književnim portalima. Njena poezija zastupljena je i u zbirci ,,Tanane revolucije“ Kontrast izdavaštva. Učestvovala je na rezidencijima i festivalima. Zbirka ,,Godišnja doba“ je njena druga zbirka pesama. Živi na relaciji Srbija-Hrvatska-Austrija.