Dubrovnik, Frane i Ona
Početak osamdesetih bio je ujedno i početak ozbiljnije jugoslovenske ekonomske krize. Potrošački raj i zlatni životni standard sedamdesetih u Jugoslaviji prekinuti su gotovo preko noći. Već početkom naredne decenije, zbog rasta državnog spoljnog duga, počela je kriza i došlo je do nestašice namirnica. Krizu je obilježila i smrt Maršala 1980.
Z. sa svim tim nije imao naročito veze, izuzev što je fizički morao biti uključen u određena dešavanja, ali ovo svakako nije priča o postignućima te vrste. Godina 1980. za njega je bila neprikosnovena. Dogodile su se dvije vrlo važne stvari u njegovom dotadašnjem životu.
U januaru 1980. godine Z. je bio zaposlen kao poručnik artiljerije, na dužnosti komandira komandnog voda u haubičkom artiljerijskom divizionu jedne od jedinica garnizona Banjaluka.
Tokom aprilske provjere borbene obučenosti njegov vod je ostvario najbolji rezultat u pripremi elemenata za artiljerijsko gađanje. Podaci su određeni brzo i bez greške, veza nije prekidana, a gađanje je završeno bez vanrednih događaja. Zbog stručnosti, discipline i naročitog zalaganja u radu sa vojnicima, odobreno mu je deset dana nagradnog odsustva koje je uključivalo petodnevni boravak u Kuparima. Kupari su bili vojno ljetovalište nadomak Dubrovnika, poznato među vojnim licima kao „jugoslovenski Havaji”.
– Ovo je odlično, s obzirom na to da ja ne volim sunce! Septembar, pet dana odličnog hotela, bazen i onda Stradun… jako lepo!
Po dolasku u Banjaluku, Z. se na početku osjećao vrlo nesigurno. Iako je ovo bilo znatno manje mjesto od grada u kojem je proveo svoje najlepše godine, ljudi koje je upoznavao djelovali su mu vrlo hladno, uzdržano i nepovjerljivo. Zapazio je da mnogo psuju, da su nabusiti i da lako obećavaju stvari koje ne ispunjavaju. Z. je, srećom, odavno naučio da su ljudi nepredvidljivi i da im se nikada do kraja ne treba vjerovati.
U to vrijeme stanovao je u „Samačkom hotelu”. U apartmanu sa dvije sobe, od kojih je jedna bila kuhinja, koju nije bogzna kako održavao. Sve je bilo nadohvat ruke, centar preplavljen malim kafanama, kuglana, sportska dvorana i garnizon u kojem je radio. Bio je to dobar i obećavajući početak. Znao je da će njegovi činovi rasti kao i njegova plata, a onda će doći i pravi vlastiti stan. Nije mnogo brinuo i osjećao se dobro. Nostalgiju za domom odavno je zamijenio druženjem i radom. Vrlo brzo je ušao u dobro društvo, uglavnom tadašnjih sportista i vojnih lica, a tu i tamo se znao naći i pokoji bezbednjak.
Bila je subota, dan kad Z. ne radi. Odlučio je da ustane ranije jer je sunce jedino tada „imalo milosti”. Vrućina ga je posebno uznemiravala, i tokom takvih dana često bi razmišljao o tome kako bi bilo mnogo lakše preseliti se na sever. Budući da je i zima za njega bila nepodnošljiva, na kraju bi uvijek došao do istog zaključka: da je Novi Zeland, sa svojom blagom klimom, sve što mu treba. Z. uglavnom ne dobija ono što mu je potrebno, tako da je jutarnja kafa na dvadeset tri stepena bila umirujuća. Sišao je u baštu ispred hotela i konobar mu je donio piće. Uzeo je „Politiku” i počeo da čita rubriku „Sport”. Njegov mir je prekinuo vrlo glasan i pijan momak.
– Sanjaaaam, da te opet slušam kako dišeeeš, kako dišeš dok savija se travaaaa. Da me dira tvoja kosa plavaaaaa – pjevao je iz sveg glasa i sjeo za sto pored.
– Druže, litru bijelog i vodu!
Z. se napravi da ga ne vidi i nastavi da čita novine.
– Završetak Olimpijskih igara u Moskvi, a? A pala je i zlatna medalja Slobodana Kačara, a slab banjalučki rukomet? – obratio mu se mladić.
– Ti sa mnom pričaš?
– Jok.
Z. je spustio novine i pogledao ga malo bolje. Bio je to mladić njegovih godina, možda koju godinu mlađi, izgledao mu je poznato. Imao je urednu podšišanu kosu, bradu izraslu od nekoliko dana, bijelu majicu kratkih rukava i leviske. Izgledao je kao neko ko nije oskudijevao ni u čemu. Rastom je bio niži, ali je imao vrlo skladno tijelo.
– Što me gledaš tako? Pridruži se! – rekao je mladić.
– Hvala, ne.
– Ih, ne. Znam ja tebe. Ti si Makedonac, radimo zajedno, ali, jebiga, ja sam vodnik.
Odjednom ustade u stav mirno i pozdravi ga glasno – Druže potporučniče, vodnik Simić, javlja se po naređenju! – i prasnu u smijeh.
Z. je pomislio kako mu je malo iritantan, ali pošto nije u njemu vidio nikakvu zlu namjeru, samo se nasmijao.
– Ja stanujem ovdje, dobio sam prekomandu iz Sarajeva. Čekaj, ovo mi je prva sedmica, ha-ha, ali već sam se dobro uputio! Ti stvarno nećeš sjesti sa mnom?
I to je bio početak jednog dugog i velikog prijateljstva, isprva vrlo lijepog, a godinama kasnije vrlo mučnog. Vodnik Simić je bio simpatičan mladić porijeklom iz Posavine, duhovit i šarmantan, egocentričan i koristoljubiv. Z. ga je zavolio, bio je otvoreniji od njega, beskompromisan, svadljiv, energičan i stalno budan; kasnije će ga kriviti za mnoge stvari, ali ostavimo to po strani.
Već narednog mjeseca Z. mu je predložio da ga nekako ubaci da putuje s njim u Dubrovnik, pa je došao do njegove sobe da mu to saopšti.
– Uđi!
Z. je ušao. Simić je bio u toaletu, a na krevetu u maloj sobi sjedila je Ona. Z. je bio zapanjen pred njenom spoljašnošću. Imala je dugu plavu kosu, pravilne crte lica i duboko zelene oči, izgledala je pomalo nadmeno, ali i stidljivo. Iako se u prvom trenutku izgubio, brzo je uspio da se sabere.
– Zdravo, ja sam Z.
– Simićeva sestra – nasmijala se Ona.
Z. je, takav zbunjen, izvalio kao iz topa:
– Nisam znao da Simić ima tako lijepu sestru!
Poslije su se zajedno sjećali koliko je to bio loš upad, ali dovoljan da nakon nekoliko dana odu u kino. Gledali su „Kramer protiv Kramera”, sa njenom omiljenom glumicom i njegovim ne tako omiljenim režiserom. Z. je obožavao filmove, a Ona glumce, posebno one poznate. Jednom prilikom se pohvalila kako je kao djevojčica lijepila isječke sa fotografijama glumaca poput Vorena Bitija, Pola Njumena…, a posebne strane je posvetila Elvisu Presliju. Z. Elvisa nije volio, a nije volio ni Vorena Bitija, ali to svakako nije bilo važno. Ona je bila vedra i blaga, bar se činilo, odmjerena, pa čak i stidljiva, i glasno se smijala njegovim šalama. Završavala je pedagoški smjer i spremala se da postane vaspitačica. Kakvo divno zanimanje i kako joj je samo pristajalo!
Dopala mu se na prvi pogled, proradili su mu titraji u stomaku i stalno je želio da bude s Njom. Bilo je tačno mjesec dana kako su se upoznali i Z. joj je saopštio da bi trebalo da ode u Dubrovnik, jer već nekoliko mjeseci odlaže to putovanje, i usudio se da je pozove da pođe s njim. O, kako je Ona to odbila, pa kako Nju, koju poznaje tako kratko, da pita takve stvari, pa nije Ona neka tamo i od onih koje odlaze na prvi poziv. Godinama kasnije je na jednom od rođendana, da li njegovih ili sopstvenih, konstatovala da se zajebala. Z. se osjećao vrlo loše što je uopšte takvo nešto predložio, uz veliko izvinjenje i obećanje da se takva greška neće ponoviti.
Početkom novembra je krenuo na put u Kupare.
Putovao je ugodno, vozili su se autobusom, bilo je i vojnih lica iz drugih kasarni. Vodnik Simić se nije pojavio. Z. je tokom puta spavao. Stalno je razmišljao o Njoj. Ponovo je osjetio sreću i onaj blagi osjećaj spokoja. Razmišljao je da li se i Ona tako osjeća.
Z. njoj nije bio velika ljubav, niti ljubav na prvi pogled, ali, koliko se zna, jeste na drugi. Za Nju je sve počelo kao prijateljstvo sa dugim šetnjama, odlascima na ručkove u Dom vojske, šetnjom kroz Gospodsku ulicu, odlascima na kolače i u kino, povremenim odlascima u pozorište i redovnim praćenjem filmskih revija. Kada je otišao u Dubrovnik, osjetila je nemir i nekakav nenadmašiv gubitak. Bio je duhovit i jako šarmantan, pametan, da, svašta je znao i ispostaviće se manje umio, a i uniforma mu je jako lijepo stajala.
Stradun je ujutru pripadao dostavljačima, čistačima i vlasnicima radnji. Voda kojom je opran kamen još se zadržavala između ploča, pa se ulica presijavala i prije nego što bi kasno jesenje sunce prešlo preko krovova. Grad kao da je bio prazan, otvarale su se pokoje drvene škure, podizale tende i otvarali samo veći kafei i restorani za domaće stanovništvo i rijetke turiste. Z. i njegova ekipa odlučili su da se prošetaju pored Velike Onofrijeve česme, nastavili su Placom, a zatim skrenuli u Ulicu od Puča, paralelnu sa Stradunom. Z. se odjednom zaustavi ispred izloga zlatarske radnje Frane Čivljaka, za koju je čuo još od babe Marte kada je baš na tom mjestu nekada davno kupila par zlatnih rečina – minđuša.
– Sačekajte me! – rekao je Z.
Ušao je u zlataru i na postolju staklene izložbene vitrine ugledao vrlo male zlatne minđuše izrađene u filigranu, sa motivom peružine – kuglice napravljene od tankih, precizno savijenih zlatnih niti. Kupiće ih za Nju i pokloniti kad za to dođe vrijeme.
– Molim vas, ove! – pokazao je Z.
Djevojka se osmijehnula i upakovala ih u baršunastu kutiju, a onda u papir.
Z. je kutijicu stavio u džep. Šetao je i uživao u mirisu mora – ovo vrijeme mu je prijalo. Stabilno i bez bure. Ugledao je mali restoran i uspio da nagovori ostatak ekipe da ipak odu na ručak. Nakon ručka odlučili su da svako ode na svoju stranu do večeri. Z. se spustio na mol i gledao u more. Zažmirio je i osjećao slankasti vazduh na svom licu. Duboko je udahnuo i izdahnuo – činilo se da će sve oko njega i u njemu biti u redu.
Z. je tada prvi put vidio more. Z. se tada prvi i posljednji put zaljubio.
____________________________________________________
ENA MITROVSKI rođena je 1986. u Sarajevu. Zvanje profesora srpskog jezika i književnosti stekla je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Njena profesionalna interesovanja usmjerena su na kulturu, umjetnost, medije i komunikacije. Dugogodišnje iskustvo u televizijskom novinarstvu i autorskom radu ostvaruje na Alternativnoj televiziji (ATV), gdje kreira i realizuje autorske emisije posvećene kulturi, umjetnosti i savremenim društvenim temama. Osnivač je i rukovodilac umjetničke platforme „Prostorˮ, a njen stvaralački angažman obuhvata i pisanje scenarija za filmove, muzičke spotove i reklamne sadržaje. Zaposlena je u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, gdje se bavi odnosima s javnošću, komunikacijama i promocijom muzejskih programa i projekata. Kroz dugogodišnji rad u medijima, kulturi i odnosima s javnošću razvila je prepoznatljiv autorski izraz, zasnovan na kreativnom pristupu, interdisciplinarnosti i izraženom senzibilitetu za jezik i umjetnost. Svoje iskustvo u pisanju i pripovijedanju prenosi i u književno stvaralaštvo, kojem pripada i njeno prvo književno djelo.
fotografija: Tajana Dedić – Starović Ostić
