čovjek-časopis

Za Tonija M., anđela koji je nakratko bio među nama.

Mi to zovemo putovanjem. Da budem iskren, bojao sam se. Kažu da dolje ima ratova, ubijanja, zlobe. Ima i lijepih stvari, ali kao da su skrivene. Tako su mi barem govorili. Kako god, došao je moj red i nisam imao baš previše izbora. Sva sreća da je bilo tako.

***

Naše putovanje na Zemlji započinje rođenjem. Glasno je i mokro, pomalo klaustrofobično. Na koncu, u zagrljaj me primila iscrpljena žena. Plakala je i mirisala na čistoću. Nježno mi dodirivala lice i ljubila natečene kapke. Nisam se više bojao. Bilo mi je toplo i bio sam siguran.

Uskoro sam saznao da je ta žena moja majka. Pripremila mi je svilenu, bijelu opravu i čipkanu kapicu za glavu. Tako zamotanoga dodavali su me iz jednih ruku u druge. Još uvijek nisam vidio kako treba, no pamtim njihove osmijehe. Bilo ih je mnogo i činili su se beskrajno sretni. Moja obitelj, naučit ću kasnije. Šutio sam i promatrao ih. U malenoj, skučenoj prostoriji započinjao je moj život.

***

Imam sedam godina i neuhvatljiv sam. Najviše volim iskrasti se kroz kuhinjska vrata i otrčati u baštu. Zakopam stopala duboko u zemlju i uperim pogled prema nebu. Gledam oblake i laste i zamišljam kako letim. Oko mene mirišu breskve i kajsije, zuje pčele i zlatice. Strpljivo čekam oca. Dolazi popodne, iza posla i vadi svoj alat. Gledam ga kako prilazi kamenim blokovima, miluje ih dlanovima i razgovara s njima. A onda tuče, struže, odlama. Dodajem mu maramicu da obriše znoj s čela. Zastajkuje i gleda me.

„Hoćeš li probati, sine?“ zadihan je.

U nevjerici gledam njegove ispružene dlanove. Daje mi svoj čekić i dlijeto. Čini mi se da sam prestao disati. Očekujem da će mi alat biti pretežak, ali držim ga s lakoćom. Znam što trebam učiniti. Kamen me zove, tepa mi. Zatvaram oči i udaram. Udišem sitne čestice vapnenca. Iz napukla kamena po mojim prstima i prašnjavom tlu prosulo se nebo.

***

Došlo je vrijeme o kojem su mi govorili. Odrasli su stišavali glasove kada bismo ušli u prostoriju i navečer dvaput zaključavali vrata. Otac je odlazio i vraćao se sve umorniji. Prvi put otkako sam na Zemlji bilo me strah. Nisam se bojao smrti, ni pucanja, ni sirena za uzbunu. Nisam se bojao rata. Užasavala me crna rupa u očevim očima i bijele jagodice njegovih prstiju. Majčine drhtave ruke dok režu kruh na sve tanje i tanje šnite. Suze koje je skrivala u štirkanim jastučnicama.

Dao bih sve da sam ih mogao tada iscijeliti kao onaj kamen. Da sam ih mogao vratiti onakve kakvi su bili. U tom trenutku sam znao, kad se ovaj rat završi to će biti moja zadaća. Pronaći za njih zalutale djeliće raja, pokazati im skrivenu ljepotu, vratiti im u oči toplinu i u ruke život.

***

Oko glave vežem šarenu maramu. Na dlanove navlačim radne rukavice. U zoru grad odjekuje tišinom. Kamen je težak pod mojim udarcima. Naslanjam uho na njegovu tvrdu površinu. Još malo i tu sam.

Kažu da oca više nema, ali ja znam da to nije istina.

„Sine, sine“, doziva me iz gromade preda mnom.

Iz dvorišta miriše kava. Majka naslanja nož na tvrdu koru lubenice. Čujem pucanje i sok kako kapa po majčinim prstima. Čim završim, pozvat ću je. Da prva vidi.

***

Sve je prošlo prebrzo. Upozorili su me na to, što više života dajem, prije ću se potrošiti. Ali, nisam mogao izdržati. Svijet je bio prepun tužnih i napuštenih stvari, a ja sam ih vraćao natrag.

Najviše sam volio kamen. Pronalaziti ga, nadmudrivati se s njime, ugađati mu. Volio sam se smijati, o kako sam to samo volio. I želio sam da to čine svi oko mene, da zvoni svijet od našega smijeha, da nas čuju i oni tamo gore, moji prijatelji. Volio sam živjeti, silno sam to volio.

I tako sam se i umorio. Svi oko mene bili su tužni, iako su se trudili da ne primijetim. Stiskao sam im dlanove i govorio da ne brinu. Umoriti se od življenja, umoriti se od ljubavi, postoji li išta ljepše na ovome svijetu?

Nedostajat će mi prašina. I moje ruke bijele od nesavršenosti, bijele od viška, bijele od života.

Obrisao sam suze s njihovih lica i razlio se zajedno sa zalazećim Suncem po obroncima moga grada, moga svijeta, moje obitelji.

Mi to zovemo putovanjem. Boli samo ono što je živo, reći ću im kada budu pitali je li vrijedilo.

_____________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode. Trenutno živi i radi u Osijeku.

Od 2023. godine, pa do danas, ostvarila je mnoge uže i šire izbore za književne nagrade, od kojih izdvaja one za nagradu Mak Dizdar, Kritična masa, Ranko Marinković, Na vrh jezika, Nastavi priču, Festival jednominutne priče Požega, Naj pjesma Gradske knjižnice Solin, Marin Držić Ministarstva kulture i medija i PIŠI RIŠI za naj slikovnicu. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci i objavljen 2025. godine u nakladi Općinske i narodne knjižnice Drenovci.  Kratke priče, impresije i poeziju objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora, Časopis Kvaka, Ajfelov most i Perkatonic.