TRI PJESME MUJE MUSAGIĆA

U KVARU SU NAM OGLEDALA

Kada sam bio dijete, strahovao sam da će mi
ogledalo pokazati tuđe lice, ili neku bezličnu,
slijepu masku što skriva nešto, bez sumnje
užasno... - H. L. Borhes

Ogledala su nam u kvaru, zar to ne vidite, o ljudi, 
vi slijepi šetači ulicama mokrim?! I ona velika i ona 
mala, konkavna i konveksna, i ona damska, u odajama 
carskim, ona u džepovima vojničkih bluza, i ona 
u brijačnicam velikih i malih gradova naših, po
kojima muhe i pauci crtaju granice carstava svojih.

Ne prepoznaju nas više, ni nas, ni Sunčevu
svjetlost; u dubinu su se, bez razloga jasnog,
urušila svoju, u dubinu ledenu, tamnu; ili su
se, možda, u prapočetak sklonila svoj, u prošlost
daleku, tražeći tamo odgovore za svoje mutno
tijelo, trajanje nejasno i suzu mutnu kada su krenuli
u završni stakleni prah.

U kvaru su nam ogledala, i ona velika i ona mala,
koja su djevojčice lutkama svojim darivale za 
rođendan. Trajalo je to već godinama, a mi smo 
mislili da se pred nama odvijaju samo nestašne 
igre ogledalske. Novine su pisale da se Sunce,
u zadnjoj deceniji, umorilo malo i da zbog toga 
ogledala kašlju, da im zbog toga površina 
ponekad zatreperi, kao kad bjelutak na jezeru 
mirnom prolazne kružiće nacrta. Tek smo kasnije 
(a nadamo se ne i sasvim kasno) vidjeli da iz njih 
curi glatki, ledeni sjaj.

Tješili smo se, među sobom, kako je sve ovo
samo prolazno stanje. Proći će ih to, tješili su
nas majstori u staklorezačkim radionicama, za
koji dan izbistrit će se slika i ogledala će ponovo
stajati pred nama, svijetla i zdrava. Svi smo mi, 
ponekad, u bunilu nekom bili, pa evo nas opet, 
živih i zdravih, brinemo se za zdravlje ogledala,
uvjereni u njihovu neočekivanu igru i kratki
bijeg u rano djetinjstvo.

Umorna su nam i kvarna ogledala, možda i od
želja silnih naših, a ako je tako nikakvi ih majstori
više neće moći popraviti. Baš me zbog toga veliki
hvata strah u danima kratkih sjenki, plašim se
da se u ostarjelom ogledalu, umjesto mog, 
ne pojavi sasvim novo lice koje će me mamiti 
u savršeno naličje svoje, a ja se neću znati
braniti kako treba, jer će, možda, u kvaru tad
biti i riječi ljudske, trošne, zaleđene i nemoćne.

- iz zbirke pjesama U KVARU SU NAM OGLEDALA, Planjax, Tešanj, 2021. -

***

NEKI SU HVALILI POEZIJU
A NEKI SU JE KUDILI

Neki su, na sav glas, slobodno i bez stida, hvalili 
poeziju, i to u vrijeme ratova i buna, teške gladi
i oštrih zima, u ružno vrijeme, dakle, kada su je 
mnogi zaboravili. Jedino ona, govorili su, zna kako 
se tople sobice, u svim vremenima, mogu napraviti 
prije negoli nas bolest kakva stigne u putu; tako 
su govorili i renesansni leptiri, prije nego što su im 
iglicama borovim isprobadali krilca. Pjevali su tako 
i kastrati raspjevani, odnjegovani u saksijama 
za mirisno cvijeće, na prozorima kuća u predgrađu.

Poezijom se nekada tjerao mrak i laži gorke 
od naših polja plodnih, poezijom se dozivala željena 
kiša iz dalekih šuma; u poeziji su se krile duše dobre 
naših rođaka davnih i neudate, sirote djeteline, kada
bi ih usjedjelicama počeli zvati zakržljale travke.

A neki su, i to se priznati mora, o poeziji samo
ružne kazivali riječi, šireći silne laži o pritajenim
namjerama njenim. Prigovarali su joj da je plačna,
umišljena, dekadentna dama, tek čipkana paučina 
u koju se sklanjaju zalutale mušice, te da ona ne 
radi ništa drugo nego izmišljene priče širi o zemlji
i nebu, erosu i tanatosu, mada je o tome nikada, 
niko, ništa ni pitao nije.

Eto zbog čega ni sâm nisam znao kojoj bi se
strani prikloniti trebalo. Ili si sa nama ili si protiv 
nas, prijetile su mi februarske crne mačke;
zavađena plemena su me trubama zvale na svoje 
obale; gušteri su mi, iz požutjele trave, pominjali
puzajuće svoje moći, a kraljice žabljih bara
obećavale su mi svoje raskošne noći, ako im
se pridružim u carstvu barskih trava.

Ponekad bih, preplašen i zbunjen, zaboravljao 
ko je na kojoj strani, pa sam se, kada rješenja
prava nisam znao naći, sklanjao u krtičnjake i 
u šiblje gusto na rubovima ravnodušnog grada 
i gledao čeznutljivo u vrhove dalekih planina, 
tražeći i od njih da mi otkriju istinu pravu. Mislio 
sam: moćne su one, i visoke, pa u oblacima mogu 
za mene odgovore prave naći.

A onda sam, jednog jutra, čim sam čuo lavež 
psetanca tužnog i zvonce tramvaja ranog,
otkrio istinu jednostavnu: u svanuću se svakom
poezija krije, pa tako nikako suvišna ne može 
biti, baš kao što nijedno jutro suvišno nikada
nije bilo, niti će ikada biti.

Ali, evo, i dalje slušam: poeziju neki hvale 
na sav glas, a neki o njoj, na sav glas, još uvijek 
ružne govore riječi. Pa dobro, mislio sam, neka 
govore, umorit će se oni, a nama će uskoro,
kao utjeha epifanijska, iz visine plavetne, krilati 
doći glas: doći će opet vrijeme soneta. 

- iz zbirke pjesama OPET ĆE SE PISATI SONETI, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020. -

***

U OVOM MUTNOM DANU LISTOPADNOM

Lišće opada i nema nikakve sumnje da je
ovo još jedan dan listopadni. Kao da sunca u
u ovom gradu nikada nije ni bilo, niti sunca, niti
rime male spasonosne. Prolegomena je
to kišna za beskrajnu i bespogovornu tugu svih
četrdeset raspričanih kamičaka, od kojih je,
nekada davno, nastajao ovaj naš svijet.

Za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam, priznajem,
ni ja, i niko za nju još nije čuo. Ali, može i ovako:
ovo je moja tek rođena priča, i kamenčići su ovi moji
još od djetinjstva oblijetali oko moje glave, kao da su
planete male bili. A evo ih, baš sada, ovoga časa, pred tobom,
nanizanih na vratu tvom bijelom, u ovom mutnom danu listopadnom;
glasovi su to davno minulih vjetrova, miris je to prolaznih žena,
u noćima dugim, bez sna, i bez mjeseca.

Suncu se ništa lagati ne smije, jer ono dobro
pamti sve naše male besmislene igre, a naše male oči
prepoznaju, u žurbi, tek poneku zvijezdu padalicu.
Ali, ni za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam,
priznajem, ni ja, ali jesam za ljetni pljusak, jesam za jesenje
magle i trave gorke, ljetne, koje ti ispod kreveta rastu.

Ali, šta trave ljetne traže u ovoj jesenjoj pjesmi?
Mogla bi pred njima popustiti opna mrežasta
slabašne lijeve pretkomore. I svilene bube mogle bi,
u ovom mutnom danu listopadnom, umjesto svile,
ispredati niti plastičnih kičmenjaka, pa ko bi, onda,
ljubio uplakane balerine po parkovima gradskim i
izgubljene prodavačice cvijeća na stazicama šumskim,
pod maglom.

Opada lišće i nema nikakve sumnje da je ovo
jedan listopadni dan. Padaju riječi, padaju misli,
padaju carstva zemaljska, padaju jabuke Isaka Njutna
i šljive bosanske, zrele, i žene zrele padaju, i kišne kapi, zrele;
i ovaj dan, listopadni, mokar i neveseo,
evo pod noge tvoje pada.

- iz zbirke LISTOPADNA PJESMA LJUBAVNA, Planjax, Tešanj, 2018. -

________________________________________________

MUJO MUSAGIĆ rođen je 1947. u Duvnu (sada Tomislavgrad). U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a Višu pedagošku školu završava u Mostaru. Fakultetsko obrazovanje stječe u Sarajevu, gdje živi i radi od 1978. 
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. 
Objavio:
    U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad, Kulturno-prosvjetna zajednica, poezija, Duvno, 1969.
    Gorka izdaja trava, poezija, "Drugari", Sarajevo, 1992.
    Stakleni dani, poezija, "Polet" i "Prosvjetni list", Sarajevo, 1997.
    Soba, poezija, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 1998.
    Baš nešto mislim, poezija za djecu, "Hromadžić company", Sarajevo, 2002.
    Ručak na Blekinom Potoku i druge priče iz opsjednutog grada, priče, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 2003.
    Šta će sad raditi prsti, poezija, "Bosanska riječ", Tuzla, 2005.
    Peripatos kraj Miljacke, poezija, "Zalihica", Sarajevo, 2007.
    Sunce je ozbiljna zvijezda, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2010.
    "Leteći tanjir" iznad Vranića doca, priče za djecu i mlade, "Planjax", Tešanj, 2015.
    Druga konferencija ptica, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2015..
    Na kraju umornog vijeka, poezija, "Planjax" , Tešanj, 2016.
    Evo prešli smo rijeku, poezija, "Planjax", Tešanj, 2017.
    Listopadna pjesma ljubavna, poezija, "Planjax", Tešanj, 2018.
    Opet će se pisati soneti, poezija, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020.
    U kvaru su nam ogledala, poezija, "Planjax", Tešanj, 2021.

fotografija autora: ALMA ZORNIĆ, Sarajevski dani poezije 2022.

PET PJESAMA ANĐELE ĐOKIĆ IZ ZBIRKE “STRAH OD REKA”, Radio Beograd 2 i Festival kulture mladih Srbije, 7/2022.

VISOKO

Autobuska stanica Beograd
zaostavština komunističkih
reklamnih spotova
s desne strane Simpo,
levo dotrajali autobusi

ispred naše kuće
komšija Safet prodaje sladoled
svaki put kad prođem
da mi prazan kornet
jer se lepo smejem

živimo u šupi
imam psa, hrčka, dva papagaja
stare merdevine i polovne igračke

penjem se, visoko
padam
majka me kudi
boleće me kolena kad ostarim

rospijo, pusti dijete
sevne moja prababa

koja me čuva od
nesrećnog braka
mojih roditelja

nikada mi nisu pokazali
slike sa venčanja

baba sedi u dvorištu i gleda autobuse
mrmlja
ne kaže se pantalone, već pantole
nije pas, nego šćene
nisu ljudi, već iksani

zbog loših iksana
ona više nema kuću
konje, dukate u nedrima
i sina prvenca
ima samo mene
smotanu i uplašenu

dođe otac
pijan i ljut, tući će nas sve
majka ćuti, a baba ga kori
kako treba da se obrije
jer liči na mudžahedina

***

PRINCEZIN DNEVNIK

Otac mi ne čestita rođendan

moji pokloni su knjige
majka ih oboje u posveti potpisuje

kaže vole me najviše na svetu

pamtim
kako piškim u gaće kada prospem jogurt

***

PLUĆA

Postala sam kentaur
preskačem prepone od bolničkih kolica
verem se i jurim

ruke pune voća
razbijaju sivilo
zapuštenog zdravilišta

ispred očeve sobe
na gelenderu piše
svi pravi heroji su nežni

ljudi na štakama
kriče nemuštim jezikom
lome mi prste

osmehom im dajem
veštačko disanje

još samo tri minuta
do kraja vremena
predviđenog za posete

***

PLJUSAK

Odrasla sam pored reke
verovala da ću
kad u dvorištu bude mirno
moći da je čujem

nebo puca

otac i ja napolju,
gledamo munje
sijaju mu u zelenim očima

zenicama grlim
blesak u daljini
kad zemlja se trese
reke progovore

njega više nema
ali ostala sam ja
da se gromova ne bojim

***

DECA

Seoski ringišpil u rukama mog oca
u kiši konfeta lete papirnate kapice

kroz sparni početak septembra
prolama se dečji aplauz
trapav je i životan

iz njihovih očiju
iskre prskalice

pevaju mu rođendansku pesmu

čovek planina stopio se s njima
skupio u rumenilo
iznad sede brade

podigao ruke
kao u proslavi
pobedničkog gola

moj mentalni foto-aparat
okinuo sliku

kad u svom roditelju vidiš dete
više ne možeš da se ljutiš

_______________________________________________________

ANĐELA ĐOKIĆ rođena je 1993. godine u Beogradu.
Studirala je norveški jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, a bila je i stipendistkinja Univerziteta u Agderu i Univerziteta u Helsinkiju.
Dobitnica je nagrade „Timočka lira” za 2021. godinu. 
Piše poeziju i prozu, predaje norveški jezik i bavi se muzikom.

POEZIJA SVJETLANE MAŠIĆ

***

Imala sam samo tijesne želje
Nisam znala željeti iznad svojih mogućnosti
Onako megalomanski i oporo
I na eks 
Željela sam uvijek u malim, njihovim dozama
U tome sad vidim problem
U željenju po oskudnoj tuđoj mjeri
Samo da ne budeš ona koja strši
Žarkim cinober nožnim lakom 
I nikad na sahranu u najboljem svom izdanju
Mislila sam, to je presudno
Biti uklopljena u prosječan poredak stvari
Uvijek sve samo lokalno prihvatljivo
Nikad strast i nikad presoljeno
A mene uopće nije bilo u njihovoj kući od porozne, šuplje strave
Ni na uredno ošišanoj javi
Ja sam stajala u sjeni punog mjeseca 
Nad mokrom vodom divila se vodi
Cijelo vrijeme hodala bosa
I sad mislim kako sam trebala željeti nemoguće oholo i sebično
Kolibu njegovih kralježaka 
Dojiti svoju djecu, biti nečijim djetetom
Pobjeći od  praznine ovog jutra 
dočekati kraj svijeta pod toplim pazuhom. 

***

Najteži posao na svijetu
tebe je voljeti
ispravno i uopće
zato ću te ovog proljeća
staviti na zdravu podlogu
nakalemit na podlakticu
zaboravit ću na zimu 
ovu bez snijega 
u kojoj sam se nas bojala
ponekad bila i opora i gruba
uključivala "mute" 
odustajala
pa bih te zatvorila 
u kartonsku kutiju 
zajedno s božićnim ukrasima
ostavljala na vrhu garderobnog ormara 
odande bi mirisao
po novim kožnim cipelama
prolivenom parfemu
svojim bjelančevinama 
onda bi se sjetila 
malo ljubavi nikoga nije ubilo 
čak ni kad je zabranjena 
pa bi stala na prste
viknula preko rijeka i granica 
raspuhala prašinu s poklopca
vadila te opet na svjetlo dana
vješala stari kič granama 
uživala u tvom odjeku mojim glasnicama.
 
***

Ti naši opsceni večernji razgovori
na daljinu
u kojima se goli kupamo
ta naša vjera u uskrsnuće
u moj tanak zglob u tvojoj ruci
u artefakte davne nježnosti
u prekrasna zajednička jutra
šarene rukom obojane slikovnice
koje listamo
to je naša katedrala i naš krug
i mi hodamo njegovom kružnicom
i njegovim ponorom
vraćajući se tako uvijek na izvorni početak
u bolju prošlost
neku u kojoj se nismo rastali bez rastanka
i koja bi nam sad bila prihvatljivija
dok silaze meki noćni sati
zrak se zgušnjava 
ti sve češće svojim glasom kao rukom
u mene posegneš
ulaziš u špilju ključne kosti
vraćaš pobjegli, razdrljeni pulover 
na ogoljena ramena
ja žudim tek da dođe taj trenutak 
kad se u tvoju varljivu sjenu sakrijem
od progonitelja što sam ih uzgojila
toplinu ti ukradem 
u preostalu sebe
u čudesna ozdravljenja 
u krug jako uskog radijusa 
od jedne mene i pola mog čovjeka 
zbog toga te ljubavi čuvam
zimi od leda
ljeti od isparenja
kap vode na čežnji
samoćom
kad je 
iz hlača
košulja ti nemarno izvučena 
guram ju nazad
zašuškavam te s ovih predjela 
da ne izgubimo toplinu udaljenih tijela
taj savršeni krug našeg beznađa
koji drži na okupu konstrukcija od stakla
i kupola tvojih leđa.

***

Ili ono kad putujemo 
a najprije smo  
vrpcom pustih želja u jedan sepet svezali oblake 
pa nas takvi
nošeni vjetrom
kojeg si vjerojatno niti ne smijemo dopustiti
u nemoguće bliskosti dignu
i vidi nas sad
koliko nismo postigli
svejedno smo vrhuncu ljubavi sve bliže
vrhovima prstiju skoro se dotičemo  
zemlja postaje sve bakrenija
brdima nam se čepe uši 
i premda lebdimo
na sasvim suprotne strane svijeta
osjećam da ti se vraćam
u dijelovima i rasparena
kao lutka iz izloga robne kuće
koju su jednom jako željeli imati
ali su joj brzo zamrsili kosu
isčašili i ruku i nogu
pa u poderanom haljetku na volane
i samo s jednom plastičnom cipelom
prljavo bijele boje
na duže vrijeme zaboravili u potkrovlju

***

OVERVIEW EFFECT

Maloprije u krevetu
Mislim da je bilo negdje 4 i 10
Ležeći potrbuške
Dugo sam i pažljivo osluškivala
Otkucaje svog srca
I mislila kako je ranojutarnji ritam čist i glasan
I kako će jednom  unutarnji zupčanik 
Preskočiti, zacviliti i nepodmazan stati
Potom se sjetim da imam već cijelih 50 godina
Njednom nisam posjetila mamografiju
Premda su mi službeno već nekoliko puta pisali
Dođite tog i tog dana
U toliko i toliko sati
A ja sam do ijednog pozova ignorirala 
Iako je u dojkama stanište microdivova
Najčešćih ubojica žena
Osim vlastitih muževa 
Onda sam se sjetila i jedne bivše I. 
Kako ju je goloruku, tanku i plavu
Iznutra napala maternica
Kad je najmanje očekivala
Nagradila za dva cijela poroda
Pa je sljedeće zime u čizmici na prozoru
Pronašla svoj odlazak
Zato sad njezina djeca
Dječak i djevojčica
Dođu gradskim grobljima
Ostaloj djeci u njihovoj ulici
Dođe Sveti Nikola 
Ali ne brini za mene draga I.
Barem sam od tvoje sudbine sigurna 
Stekla sam naime naviku nespavanja 
Budna na sebe pazim
Jednim okom uvijek otvorenim
Na momente tek skliznem u neoprezan san od 0.5 mg
A tu je i ta  naprava od žice, plastike i silikona
Pa povremeno bude sretna umjesto mene
Iako je stvarno višestruko neučinkovita
Spavanje, sreća, biološki ritmovi, 
Izmjena tvari, pravilna ishrana,
Kalcij, željezo, magneziji 
Ništa mi tako kemijski sretnoj nije bitno 
Sebe se ionako ne može zagrliti 
Vrijeme ne teče uzvodno 
Ljubav nije obnovljivi izvor energije
Misli ipak nisu pijesak  
Ne možeš ih iz džepova glave izbaciti 
Neminovno je
U staničnoj podijeli jednom će se Big Bang dogoditi
Mitoza će se na pola zaustaviti 
Sve će se nizbrdo sunovratiti
U point of no return
Osim toga barem sam ja oduvijek bivala Šampion svekolikih povlačenja
Preko osvojenih neprijateljskih linija
Čak i kad sam daleko od njih
Ta će mi osobina u presudnom trenutku doći
Ko kec na jedanaest
Iako se nikad nisam naučila kartati 
Reći ću izlazim (ili izašla sam)
Reći ću
Kasno je za početak
Za povratak je kasno 
Ništa lakše nego od sebe uporno odustajati 
Na popisu trenutno odgođenih obveza 
Moja će djeca tako imati jednu osobu manje
Za nazvati, na primjer
I u prilog toj teoriji 
Baš jučer sam čitala zanimljiv članak
Na engleskom jeziku
O tome kako postoji taj fenomen
Overview Effect
O njemu uvijek pričaju astronati
I oni sretnici koji su zvjezdano i izvanorbitno putovali 
Dakle, svi su ti letači sasvim jedinstvenom  prosvijetljenju svjedočili 
Kad bi pogledali na Zemlju iz Svemira 
Zaboravili bi na naciju, granice, 
Svoje uske limite
Nedostatke na svom profilu 
Sva svoja nevoljenja
Sve teške riječi iz usta bližnjeg čovjeka 
Samo mislima o divnoći bi se preplavili  
Samo bi još postojali u tom plavetnilu svog upravo napuštenog ljudskog svijeta 
I mraku okolnog Svemira
Zato se nadam  
Svojim na van zdravim stanicama
Možda su takva uzvišena svjedočanstva moguća u perspektivi nas zasad prizemljenih 
Na primjer nekih žena 
Onih što su namjerno zaboravljale
Kako fatalna može biti
Propuštena mamografija.

______________________________________________

SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati  s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode.
Nada se da će svoje najbolje pjesme tek napisati.

NOVA POEZIJA MARKA KRAGOVIĆA

DIMLJENE KAJSIJE

Prvi su smetovi
Iznosi se vruće testo
Na trem prozora koji gleda 
Iza kuće
Na ograđenu sitnu baštu sa matičnjakom

I sve je sigurno u tom činu
Izvesna sugestibilnost na toplinu po rubovima
Baršunasti mehanizam u šakama
Koji to testo suprostavlja
Nanosima snega preko oluka,dvorišta, polja

Dim koji se sa testa diže prema tavanu
Drugačijeg je mirisa i putanje od ovog
Koji vidim sada
U prelaznom dobu
U skoro praznoj bioskopskoj sali
Uz solidno očuvanu nitritnu traku

Dim sa vlažnog kaputa beskućnika
Jedinog pored mene u sali
Koji je zaspao na prvoj stolici do kvarcne peći

Jednom nam je zalutala lopta
U tuđe komšijsko dvorište 
Bila si sa mnom
Čovek i žena su nas ugostili, kajsije su tek nadošle
Verovatno su i umrli ti ljudi, bili su tada već stari
Pričali su nam kako je tu u dvorištu svakog vikenda
Svirao kontrabas i flauta
Sve je bilo sigurno i izvesno
Kakvi su i naši životi mogli biti.

***

JASTUČNICE

Skidaš se kao pokrov i odlažeš
U ćoškove koji će se pogužvati zajedno sa njim
Koji je trenutak pre imao jasan oblik 

Imati jasan oblik 
Samo u pokrivanju drugog

Izbušena mišjim zubima i oštrim ivicama
Sve manje opstaješ u toj nesebičnoj nameri 
Davanja smisla drugom
U nužnim pokretima
Lišću
Udasima

Ali
Tako je izgleda jedino moguće
Osećaj za pravac, pa putovanje, pa putokaz ka nazad

Prvi put vetar sam video
Na raširenim belim čaršafima u našim dvorištima
I pomislio da tako mora izgledati i Bog i svet
Jednostavan i lak

Svet se, ipak,  pretvorio 
U praznu kutiju za nakit
Šupalj ali zahuktao rudnik
Koji će jednom zasigurno progutati svetlost
Ali to će kroz njega proći neopaženo
Tiho i brzo
Kao nedozreli san kome smo podređeni
Od početka.

***

KEDAR

Poravnati se
Ući u tonalitet ivica granita 
I tupog šuštanja iznad svih tih grobnih mesta 

Ne mora se ništa ostaviti na pločniku
Ni nenamernog traga
Ni lakom isprskanog cveća

Sesti pored 
Već okrnjenog 
iskolažiranog u vašarskom nagonu uspomene 
I voleti ga više od bilo čega prošlog, sadašnjeg 
I budućeg u svetu 

Udobno ginuti 
U takvom jednoumlju.

***

MAKAZICE

Otkinula se. Već dugo istanjivana žica. Ne znamo kada i gde, ne znamo zašto. Na  toj žici drzao se čitav svet, i to nas neće naročito dirnuti. Iako je to naš, sitni i jedini svet. Kao što su nam, između ostalog, dugo već, česme podešene na mlako, vazduh pogodan za sitnokalorijsko bilje i lako isparljive otrove. Učestala upotreba reči sve, svako, oduvek, kao dokaz jednog nabreklog stomaka varljive samodovoljnosti. Trulez i zadah na lako-kvarljivi mehanizam kojim hranimo decu i slikamo hramove.  Žica je postala prelaka, sada lebdi u različitim pravcima, lepi se za tuđe prozore,  gaze je mravi i krupne izlučevine godina. Juče sam je video kako ulazi u usta i lepi se po znojavom licu nekog diplomate koji je dobio tu privilegiju da nauči jedan mali, egzotičan jezik i kao nezamenljivi stručnjak reši vekovne probleme i nelogičnosti ovih prostora.Dugo je balavio po prstima dok je nije konačno izvukao iz usta i ona se , u ritmu sedam osmina i nagoveštaja oluje, uputila u nepoznatom pravcu. 
Dok sam je pratio pogledom, neki topli besmisao uvukao mi se u prehladni i odvratni sok od djumbira koji sam naručio za tvoju ljubav i za blagoslov brojnih antioksidanasa koji će produziti naš pogled ka toj sada već paučini, dimu, prozirnosti koja postoji samo kao imenica, ne i kao nešto na šta ćemo ikad više moći spustiti šaku, odmoriti potiljak.

***

HUMUSI

Sve neizvesno opstaje 
A mi se u zapuštenosti dvorišta iza kuća
Predajemo još jednom snu:

Počupati travke i od njih napraviti venac
hranu za mrtvu marvu
kiseonik za zadavljene gradove

Onda otputovati
Sagraditi soliter bez prozora
I u potpunom mraku prvom do sebi
Dati da probije zid
Svečano pusti taj mrak napolje

Razblaženi mrak spoljašnjosti
Biće ređi i pitkiji

Onda se u bolje prilagođenom oku
Vratiti
Svom dvorištu i oskudnoj vegetaciji
Svojoj plitkoj nadi
Da je ovo
Najviše sto se može imati

_______________________________________________

MARKO KRAGOVIĆ, 1990.
Specijalizant interne medicine, laureat Festivala poezije mladih 2016. godine. Objavio zbrirku pesama Šav u izdanju FPM, koja je bila u užem izboru za Brankovu nagradu. Objavljivan u zbornicima i na internet portalima. Piše i prozu, esejistiku. Živi i radi u Beogradu.

književna pretpremijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA ALENE BEGIĆ “DAN ZA ISPRAVLJANJE”, Naklada Durieux, Zagreb, 10/2022; jedna priča

RAZGOVOR

    Došao sam da ti se izvinem. Ne, ne zbog sebe, nego zbog tebe. Jer vidiš, ja znam: nije to kod tebe kao kod mene. Ja ću tebe u sobi čuti kako cmizdriš po noći i neću moći spavati. Bit će mi slabo. Meni će biti slabo, jer se ti osjećaš slabo. Vidiš, sve je to u tome koliko neko može izdržati. Neko zaspe za pet minuta, neko za dva sata, a neko zaspe tek pred jutro. 

   Ja mogu zaspati kad god hoću. Mene se ništa ne dotiče. Ja sve preživim, jer ja sebe nisam izgradio na onom što mi je neko rekao. Ali ti si drugačija, ja znam. I onda ću ja sve biti kriv. Ali nisi ni ti ništa manje kriva, nisi ti ništa bolja. Šta ti meni sve kažeš, pa me se ništa ne dotakne? 
   Ne, ne, ne... čekaj... nema veze ko je prvi počeo. Nema veze šta je tu defenziva, a šta ofenziva. Bitno je da ću ja zaspati odmah, a ti tek za dva sata, a možda uopće nećeš spavati. I kad sljedećih dana budem slušao neke zvukiće iz sobe... Sve ću ja biti kriv. 
   Ljudi ne znaju saslušati jedno drugo. Čekaj, saslušaj me. 
   U ovoj porodici svi vuku na svoju stranu i kao da im je užitak da samo govore o sebi i tvrde ono što misle. Niko ne zna saslušati drugog. A ti si najviše takva. Baš ti si takva, samo svoje mišljenje forsiraš. U ovoj porodici niko i nikad nije mogao razgovarati sa tobom, jer si takva.

   Gledaj, ti nemaš ništa u životu. A ja ti dajem bratski savjet da se popraviš. Ja bih radije umro nego živio tako kako ti živiš, a ti se ljutiš što ti to kažem. Bi li radije da ti govorim kako je tvoj život lijep? 
   Lijena si, eto. Želucu treba svakakve hrane. Znam ja dobro da ti radiš samo jedno te isto. Ne trebaš ti mene uvjeravati u suprotno. Ti više sebe uvjeravaš. Ja imam sav svijet stvari, ja sam po cijeli dan zaposlen. Iskorištavam svoj dan; svoje vrijeme, svoje sate pretvaram u nešto korisno. 
    Moj je život raznolik. Bogat. Po cijeli dan sam zaposlen i nemam vremena za razmišljanje. Za razliku od tebe, koja nećeš spavati i osjećat ćeš se nevrijedno jer si lijena, jer ne iskorištavaš svoj život kako treba. I ja kao ne mogu suditi šta za tebe znači živjeti? Kako ne mogu?

  Pa kad bih te vidio da se režeš u sobi, ne bih to mogao gledati i učinio bih nešto, zar ne?  Ma sve je to isto, ne trebaš ništa komplicirati. Ja tebe ne mogu gledati više u toj sobi kako ti prolazi život, a ti ne radiš ništa. I mene to boli. Ja dok ustanem ujutro i vidim te u jedanaest sati kako još sjediš u krevetu, meni se odmah moj dan smuči. Meni se smuči kada vidim kako ti živiš. Pa daj, uzmi svoj život u ruke. Muči mi se kada te tako gledam. Ne, ne plači i ne govori kako sam te ja povrijedio. Istina boli. 
  
    Ja tebe ne slušam, reći ćeš. Pa ja bih tebe slušao kada bih vidio da si zadovoljna svojim životom. Ali na tebi se vidi  da si nezadovoljna, pa zašto bih te onda slušao? Tek kada postaneš zadovoljna svojim životom, onda mi pokušaj nešto reći. Ne možeš ti mene ništa uvjeriti, ja vidim da si ti nezadovoljna. I onda sam ja slab? I onda sam ja kriv? Reći ću ti: mnogi ljudi su se prestali družiti sa mnom, a sve zbog toga što nisu mogli više gledati istini u oči.

  'Pretežak si čovjek', govorili su. Ili čak: 'Ja se tebe bojim.' Boje se mene? 
 Ja nikome ne želim zlo, samo dobro. Ali ljudi se boje, jer odjednom shvate da su bezvrijedni kad im pokažem njihov život. Oni bi radije živjeli u laži, nego sa mnom. Ne mogu izdržati kada vide svu bijedu svoga života, razumiješ li? Oni bi najradije zaboravili, ali ne mogu kada jednom progledaju. Onda se ljute na mene i neće da se druže sa mnom. A oni su, zapravo, ljuti na vlastitu bijedu; na vlastiti, propali život. Pa ipak, savjest im ne dozvoljava  da me odbace, jer znaju da sam upravu. Kada imaju trenutke jasnoće, onda mi kažu sa čuđenjem:  'Ja o tome nisam ni pomislila prije nego što sam tebe upoznala, još nikad nisam srela nekog kao što si ti, promijenio si me.'
  Ja njima svima pokažem kakvi su i šta su zapravo. Jer su u životu preda mnom imali samo glupe, nekvalitetne ljude. 
  Ali ja volim iskrenost, dubinu. Pokažem im njihove fasade koje nose da bi se drugima svidjeli. A u sebi su ništa. Od mene bježe kao od istine. 
 Razumijem ih. Svako bi radije nastavio živjeti u bijedi i iluziji, nego shvatio da mu je propao život. Zamisli kako je to, propadati u životu nekoliko godina, a možda čak i desetljeća? I onda jednom shvatiš. Neko ti pokaže. Ili se ubiješ, ili promijeniš život, ili jednostavno ponovo staviš masku i nastaviš živjeti isti, bijedni život koji si živio i do sad.
  Ali teško je oslijepjeti kada jednom progledaš. Mislim, možeš ti ponovo oslijepjeti, ali zaboraviti baš i ne možeš. I onda si slijep, a vidiš slike u glavi. To je gore nego vidjeti.
   Ljudi se većinom odluče za jednu od dviju opcija: da se ubiju ili da se oslijepe. Sa mnom u blizini, nažalost, ne mogu učiniti niti jedno niti drugo. Jer moja prisutnost otvara istu, staru ranu, koju moraju otvarati jer im drugačije ne da savjest.

  Ne trebaš ti meni govoriti. Ljudi su takvi, nema tu nikakve kompleksne matematike. Ljudima samo pokažeš kakvi su i odmah se razljute. Ljudi su manipulatori. Oni manipulišu drugim ljudima, da bi pokazali koliko su vrijedni. Oni preuzmu neku sliku vrijednosti izvana. Onda je učine svojom, tako žive, pokušavajući tom slikom uvjeriti, privući, kupiti, zadržati druge ljude. Misle da su uspješni, kvalitetni. Ali oni su prazni i nisu ništa drugo nego slika koju su izvana preuzeli.
  Pođi u fitnes, tamo ćeš se uvjeriti. 

  I onda kada ta vanjska slika nestane, kad ta vrijednost prestane biti tražena, onda tih ljudi nema, dok neki drugi oblik ne padne na njih. Oni manipuliraju tobom pomoću te slike koju su izvana preuzeli. I misle da su poželjni, zato što je ta slika poželjna. Kao da su ljudi toliko glupi. 

   I ti si manipulativna. Svi smo manipulativni. I ja sam, ako baš to želiš čuti. I ja sam, evo, ja to otvoreno priznajem. Ali ja znam kakav sam, jebote, ja znam ko sam i šta sam. Ja znam i spavam mirno, kao beba, cijelu noć. 
  Nisam kao ti slabić, pa stalno gledaš kakva si i šta si. Ležiš u onoj sobi i misliš po cijelu noć. Danju sanjaš i melješ kakve riječi sam ti rekao, šta te povrijedilo. Budi kao kamen, ojačaj malo. Ništa te se ne smije dotaći, kao što se mene ništa ne dotiče. Ja znam sebe. 
Mene ne treba niko drugi učiti. Za razliku od tebe, koja sve slušaš šta ti neko drugi kaže. Upijaš kao spužva i melješ. A makar da dobro samelješ, da makar dođeš do kraja mislima koje uopće nisu tvoje. 
  Vidi mene, ja mogu spavati po noći.
Da, mislim da je to najveće mjerilo čovječjeg zadovoljstva – da možeš spavati po noći. I ti, slabiću, ne možeš spavati po noći zbog mojih riječi, zbog onog što ti ja kažem. Ti moraš biti spremna da te se ništa ne dotakne. 
  Ne moram ja biti kontejner i primati sve tvoje riječi?  Kako ti ne razumiješ? Ne radi se o tome da si ti kontejner, nego o tome da se tebe ništa ne tiče. Da te se ne treba ticati. 
   Čovjek mora biti zadovoljan sobom, a ti nisi zadovoljna sobom. Inače te se moje riječi uopće ne bi doticale. Nemoj ti zato nikakvu krivnju prebacivati na mene. Ja nisam ništa kriv što ti ne možeš spavati po noći. Ali, eto, takav sam kakav sam. Ne mogu izdržati ljude koji ne mogu spavati po noći. Onda ni meni nije dobro i ja ne mogu spavati zbog drugih ljudi. 
Eto, onda, jesi zadovoljna sada? Nisi? 
To je sve što sam trebao čuti, sve si mi rekla…
  Laku noć.

_________________________________________________________

ALENA BEGIĆ, rođena 11.2.1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u BiH, živi u Sloveniji. Uvrštena je u uži izbor za nagradu 15. Međunarodnog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, osvojila je drugo mjesto na natječaju 19. Festivala evropske kratke priče te treće mjesto na Natječaju ZA najbolju GORKU priču, koji je organizirala Narodna knjižnica Vrbovec. Njene kratke priče su objavljivane na nekoliko blogova i časopisa. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. 

NOVA POEZIJA JULIJE KAPORNJAI

LETNJI RAZGOVORI

Ovaj svet je skroz
raslojen 
puk’o je ko lubenica
a slast nestala
na hladnom
u pokušaju da duže traje

u rasulu ko ove jalove
semenke koje vadiš
istim nožem
kojim si pažljivo
hteo da omeđiš
moje srce

***

JUTARNJI RITUALI

Ponavljati u sebi gospode
pomiluj, samo disati
ili pevušiti
jednostavnu melodiju u
izvođenju nekog genija

Sve je bolje nego pustiti mozak
da rešava
složene aritmetičke
zadatke s više nepoznatih

kao što je
ručak s minimumom
sastojaka
ili pravi izdavač
za knjigu

Varati ga da je ljubav
neprolazna
a ne samo 
hemijska supstanca
seksualno zadovoljstvo
novčana transakcija

***

KOREKTNOST

Govori tiho i nežno
Kažeš mi
Ne povisuj ton
Na mene
Ljudi nas slušaju

A ja ću zauzvrat
Mirnim glasom
Beskrajno dugo
Pričati gluposti

Nećeš imati gde da
Pobegneš
Nećeš moći
Nigde da se sakriješ

***

URAVNILOVKA

Sve više me moj život
podseća na rat
između ljubitelja Gogolja
i Dostojevskog

Taj mikrosvet
čaroban i lep
ravnopravno gazi
bratska i moja čizma

Interesne sfere 
nevešto prekrivene
komadićem stare tkanine
gospodina Kogita

Prozori širom zatvoreni -
jednom liči na vatromet
drugom da padaju bombe

Neko bi silom da uđe a
nekom 
već je kasno
za izlazak iz kuće

***

PROLAZNE NEŽNOSTI

Ima li išta nežnije
od paperjastog
mačjeg stomaka

poziva na maženje
preko nežnih bradavica
ležanjem na leđima
nežno savijenih šapica

i tirkizne boje još uvek
vidljive na mestu 
obeleženog reza

***

DISKONTINUITET, po M. Šeli

Još u polusnu
Neki delovi tela počinju
Da brzaju
A neki usporavaju
Međusobno se saplićući - 
Gde li je poveznica
Ruke koja bi
Da uzme knjigu sa noćnog
Stočića
I one koja raskrčuje
Svakodnevni haos
I kakvi to čudni
Konci vise
Sa osmeha
Uslužne prodavačice
Koja uzima meru
I daruje zadovoljstvo
Slučajnom posetiocu

***

KONCERT online

Dva ostarela umetnika
još uvek genijalna
pipaju kroz mrak
interpretacije

ne mareći za činjenicu
da su tuda prošli
nebrojeno puta

dok stilizovana srca i
aplauzi lete
ka vrhu ekrana, ka

tački koja pokazuje
promenljiv ali i precizan
broj posetilaca ovog,
sada već prošlog događaja

____________________________________________________

JULIA KAPORNJAI rođena je 1966. u Vrbasu. Objavila pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005), Iz kapi mora (2019) i Panaceja (2021). Povremeno piše kratke priče i književne prikaze. Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VANDE PETANJEK “U IME MAJKE”, Jesenski i Turk, Zagreb, 8/2022; pet pjesama

RECIDIV

duboko u noć
u tišini kuta
voda je tiho lupala u kupaonici

u uzaludnom pokušaju da promijeni smjer
gdje se može skloniti žena
dok po njoj ruju
viljuškari

jučer su kosili travu
mene su boljele grudi
nisu to više čvrste stijene
jedva sam se imala za što uhvatiti
duboko u noć

***

VELASQUEZ

bila sam već ovdje

zrak mi podsjeća tijelo na gustoću
ovdje sam već sjajila u željeznoj prašini
i promatrala kosu pod užarenim elektricitetom

sjećam se dobro
nemoćna da se otmem remenima tjemena
ovdje sam na nakovanj bacila haljinu

žutu

donji dio nalikovao je podrezanoj krinolini
stisnutoj u struku kao moje pesnice
balsko savršenstvo za malu infantu
moja je odgovornost
moj prvi put

skinula sam je i gola legla na nakovanj
i svaki kvadrat
pomno
izudarala čekićem

maljem

glačala su za kukavice

***  

DISINTEGRATION

upirem se laktovima
uspravljam leđa
ravna sam
gladna sam
trbuh mi se ispupčio prema nebu

želim da si i ti gol
da si obnažen od sebe
da i ti prođeš kroz tijelo
kroz tanku tubu žene
da i ti u znoju rodiš drugo tijelo
koje kasnije mogu staviti na kišu

i želim još još još još
a tebe bole ruke
mene bole uši od svih koji su zinuli
moje su samo minimalne kretnje
linija po kojoj ću ući u starost

da istjeramo stvar do kraja
pod led lampom dokazujem tezu
je li dodir dovoljan za mutaciju
dovoljan da preuzmem novi grad i ime

na krevetu od žice
vidjela sam joj usta
u zelenoj tišini češera
pročešljanu kosu svoga djeteta

***

HIDRA 

ne bojim se upaljenih pećnica
ni bakrenih vodiča omotanih toplinom
ni zažarenih stijenki koje će pridržati rešetku
na sigurnom putu prema gustoj šupljini

isto je biti i trbuh i otvor
u koji umećem razrezane komade
posoljene po rezu kao po prerezanom prstu
na ranu utrljam
začin
i sol

uvlačim se unutra dok je hladno
uhvatim se za rešetku kao za kavez i tresem
onda umačem dlanove u ulje
red dlanova red ulja red podlaktica red ulja
na sto osamdeset

izvlačiš me za lakat
iz zapečenih dlanova vadiš grudice smeđe soli
kažeš kosa ti je masna
pečene su ti oči

ipak
i to me manje boli
nego kad mislim

***

LAGANA

ne želim te više
tako si rekao kad sam se vratila iz bolnice

i u pravu si
ne bih te čula da si bio blaži
nikad nisam čula ni tihu kišu
i podignula bih glavu tek kad grom raskoli drvo

da nije bilo ovako
nikad ne bih skinula spavaćicu s tijela
i kako sam uopće došla do grada
ovako bijela i na smrt
isprepadana suncem

podižeš kovanicu s poda
pet kuna
medvjed

podižeš me s poda
u pet godina
leptirica

*

Zbirka poezije Vande Petanjek „U ime majke“ govori o traumi pobačaja onako kako to samo ona zna, nježno, okrutno, raskošno, nijansirano, lirski a da budi epsku zapitanost i mučninu. Čudo je tijelo, pa tek mogućnost rađanja, života! Ova poezija to svojim finim refleksijama i slikama pokazuje u pet ciklusa koji, vidi se to po naslovima − Kirurški precizno, Vodopropusne, Rezanje vrpce, Dan kad sam u torbu stavila xanax, Vodootporne – gotovo čine poemu. 
(Kruno Lokotar)

Iako bi se prema naslovu moglo tako zaključiti, „U ime majke“ nije feministička zbirka poezije, ili to barem nije u političkom smislu. Ovo je zbirka o jednoj čežnji, nedostižnoj i nedosanjanoj, jedinstvenoj u svojoj poziciji, a koja se, kroz žalost za izgubljenim djetetom, kroz snažnu emociju, nadasve premoćnu tugu i poetsku riječ prelijeva kroz krvotok i ulazi u sve pore. Snaga ove zbirke, osim u prepoznatljivom, jasnom, a istodobno kompleksnom glasu autorice, leži u lakoći čitanja i neizbježnosti pitanja „što bi bilo da…“, pri čemu autorica izvanrednom verbalnom vještinom prodire u stomak čitatelja i ostavlja finu pjesničku nelagodu, taman dovoljnu da izazove male emocionalne potrese i da, kada je dočitana, čitatelj poželi još. 
(Lidija Deduš)

______________________________________________________________________

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisima Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. 
Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.

temat SUICID: PJESMA NIKOLE STRAŠEKA

SVAKODNEVNORUDARSKA

Ako se ikad ubijem ubiću se ujutro al u utorak ili srijedu da bar ne trebam doznake i produžim vikend
Imat ću čitavu noć da razmislim
Da odustanem i da se hrabrim
Drogama alkoholom izostankom svjetla
Al kad pukne zora 
narodna
Sumasišlo ću zajurišati i pobiti se genocidno
Jer tad će već biti kasno
Uskoro ćeš se probuditi
Uskoro će tramvaji puni biti
Nemam ja puno za reći
Samo mi nije dobro kad šutim.

NIKOLA STRAŠEK (Zagreb, 1978.)

DVIJE PRIČE ŽELJKA BELINIĆA

PRIČA O MENI I MOJOJ MAMI I MOJEM BRATU TOMISLAVU KOLETIĆU KOJI NIJE NIŠTA KRIV

Kad je mene moja mama rodila bio sam težak kao tri kile mandarina što smo ih mama i ja kupili jučer od jednih koji su s kamiona vikali: Mandarine! Naranče! Lubenice! Iz Neretvanske doline! Povoljno! Kad je mene moja mama rodila bila je najsretnija žena u rodilištu a tog rodilišta danas više nema jer su ga ukinuli zbog nedostatka novih beba i jer im se nije isplatilo. Kad je mene moja mama rodila – mama kaže dosta više s tim kad je mene moja mama rodila napiši sad nešto o svom mlađem bratu. Kad je mojeg brata moja mama rodila ja sam bio od njega stariji petnaest godina koliko sam i sada kad je prošlo puno godina i kad ću u listopadu napuniti 49 a on je na Novom Zelandu i sve do nedavno bavio se uvozom i izvozom s Australijom. Zove se Tomislav Koletić ali svi ga tamo zovu Tomi a Tomislav samo Hrvati. Hrvata tamo ima preko dvije tisuće i ponekad se sastaju i pjevaju dalmatinske i druge naše pjesme, ovisi otkuda su im očevi i djedovi stigli na Novi Zeland. Moj brat Tomislav Koletić nije imao nikog na Novog Zelandu nego je tamo došao sam od sebe i ostao svo ovo vrijeme a mama je često govorila i bolje da je tako kad ovdje nije imao perspektivu iako je ekonomski fakultet u četiri godine završio dok drugima je trebalo i deset. Mi nikada nismo išli kod brata na Novi Zeland jer je mama rekla kako ćemo u ovoj situaciji nego je brat došao jedanput kod nas i ostao mjesec dana. Prekrasnih mjesec dana jer smo išli na svakakva mjesta autom od bratića koji nije s nama išao zbog multiple skleroze nego je vozio moj brat. Vidio sam naprimjer Plitvička jezera i slikali smo se pokraj jednog ja i mama i brat i ta je sad slika u hodniku a ona iz Zatona u sobi od mame i mene. Mama mi kaže svakako napiši da je tvoj brat tokom cijelog studija radio preko studentskog servisa u autopraonici i da je na Novi Zeland otišao trbuhom za kruhom a ne zbog provoda i avantura. Tvoj brat je pošten i vrijedan čovjek i sve to što mu se događa namještaljka je poslovnog partnera Buzza Goldsmitha iz Aucklanda. Tvoj brat nije imao nikakve veze s krijumčarenjem ljudi niti s organiziranjem lanca prostitucije. Nevin je naš Tomislav u zatvoru na osamnaest godina! Ja sam sad ogladnio i jedem mandarine a one su mi ako ne računamo pile što ga je moja mama upravo otišla ispeći u pećnici najomiljenije jelo na svijetu i prava je šteta da ih nismo kupili pet kila za petnaest kuna koliko nam je jedan s kamiona nudio nego samo tri za samo deset kuna. Taj je moju mamu pitao gospođo hoćete li moći a ona mu je rekla moram moći mladiću jer ništa mi drugo ne preostaje. Na to je taj s kamiona rekao razumijem samo polako gospođo i sretno. A ja sam mu rekao dođite nam opet s kamionom tu ali jako vičite jer mama baš i ne čuje. Moja mama je predavala tehničku grupu predmeta u školi za strojarske tehničare i bila je najbolja nastavnica a tata je predavao matematiku i fiziku ali u suprotnom turnusu. Bio je najbolji nastavnik. To je bila velika prednost da rade u suprotnim turnusima pošto na taj način nikada nisam bio sam nego me je čuvala ili mama ili tata a vikendima i mama i tata zajedno. Moj brat je već bio na Novom Zelandu kada je tata umro ali mu nije mogao nažalost doći na sahranu jer je čekao dijete sa ženom Kineskinjom u rodilištu. Moj brat je bio u velikom strahu za život svoje žene Kineskinje i njihovog djeteta u trbuhu zbog toga jer je žena Kineskinja prije dolaska na Novi Zeland radila u punionici toplomjera živom i došlo je do velike eksplozije u pogonu. Ali ona je sva sreća preživjela zato što je bila na izlaznoj rampi. Moj brat i njegova žena strahovali su da će im se dijete roditi možda nakazno ili da uopće neće ugledati svjetlo dana. Kemijski simbol žive je Hg. Ali sve je dobro prošlo i ja sam već dugo stric i ponosim se time i u svibnju je moj nećak proslavio trinaesti rođendan. Zove se Xiuan Koletic. Moje mame dugo nema a rekla je da ide časkom staviti pile u pećnicu. Ja ću sad prekinuti pisanje i otići ću vidjeti što je s mojom mamom.

Mama je ležala na linoleumu u kuhinji a do nje je bilo pile umotano u aluminijsku foliju iz koje se pušilo. Vikao sam mama mama mama! Zašto si me ostavila? I ranije se događalo da je moja mama izgledala kao da je umrla ali sam je uvijek prodrmao i spasio joj život bez problema. Mama bi mi tada ljutito rekla zašto me budiš nesrećo taman sam zadrijemala. Ovaj put je imala širom otvorena usta i da sam joj u njih ubacio muhu sigurno se ne bi ni trznula. Četrnaest minuta otprilike gledao sam u mamu i u njezine oči koje su gledale u luster. A onda sam s ulice začuo: Mandarine! Naranče! Lubenice! Iz Neretvanske doline! Sve dam samo da prodam! I ispuzao sam iz kuće najbrže što sam mogao. Kupio bih još mandarina striček – rekao sam onom s kamiona. Nije me stigao pitati ni koliko gospodine gdje vam je gospođa majka danas pa da mu kažem da se bojim da me je zauvijek napustila. Čim je s kamionske prikolice skočio na asfalt dvojica policajaca koja su se tamo iznenada stvorila tražila su ga da im pokaže papire. Imate li dozvolu za prodaju na otvorenom? Uplašio sam se da će me povezati s njegovim mutnim poslovima pa sam otpuzao nazad u kuću najbrže što sam mogao. Nipošto nisam želio robijati nevin u zatvoru kao moj mlađi brat.

Prošla su tri dana a moja mama još uvijek leži tamo na podu u kuhinji. Dva i pol dana sam neprekidno plakao a onda sam nazvao broj što ga je mama zapisala na papirić zalijepljen na ormarić u hodniku. Javio se moj nećak Xiuan Koletic. Helo helo govorio sam no s druge strane čuo se samo razgovor na kineskom. Ne razumijem kineski ni riječ ali mi se čini da je nećak nekom nepodopštinom baš gadno razljutio mamu si Kineskinju i da sam ih nazvao u nezgodno vrijeme.

***

TEČAJ OPĆE LINGVISTIKE ZA DOKTORA I LUĐAKE

Dragi doktore, znam da se nalazite na odmoru u društvu medicinske sestre Natalije i da nipošto ne želite da Vas uznemiravaju ni vlastita djeca i unuci, a pogotovo ne Vaša supruga i pacijenti, no stvar je urgentne prirode pa Vas molim da u hladovini borove šumice pažljivo pročitate ovo pismo, na čijem će Vam se kraju spontano nametnuti zaključci poput: “Što ovaj Berislav uopće radi u ludnici, čovjek je savršenog psihičkog zdravlja i nije opasan po okolinu!”.

Da bih potkrijepio da je tome tako, a ne onako kako ste Vi ishitreno dijagnosticirali pred odlazak na makarsku rivijeru, napisat ću Vam, ovako po sjećanju, sve što znam o lajpciškoj školi, odnosno  mladogramatičarima, o Ferdinandu de Saussuru i o kopenhaškom strukturalističkom krugu, o čemu, složit ćete se kasnije, nenormalan čovjek, da ne kažem luđak, ne bi bio kadar napisati ni retka, a kamoli desetak stranica trgovačkog papira, nabavljenog specijalno za potrebe ovog popularno-znanstvenog izlaganja.

S ciljem usvajanja pojmova sinkronije i dijakronije, neophodnih za razumijevanje podataka koji slijede u ovom tekstu, molim Vas da na dva dijametralno suprotna načina pristupite analizi npr. Vašeg braka s poštovanom gospođom Gorankom. Promatrate li taj Vaš suživot isključivo i jedino sa zamišljene platforme koju ćemo nazvati A1 i prostorno je i vremenski smjestiti usred borove šumice i ovog ljetnog jutra, Vi ćete jednostavno konstatirati da je taj brak propao, što je bilo bilo je, nema se više što reći, the end.

Analizirate li ga, dakle, iz perspektive nekog tko je pod stare dane otišao, što se kaže, na kvasinu i podivljao za trideset i devet godina mlađom ženskom koja bez pomoći medicinske sestre Barbare ni injekciju nije znala dati kako treba, Vi ćete Vaš brak sagledati sinkronijski, odnosno statički, odnosno baš me briga što je bilo, postoji samo Natalija i ova Makarska, more, romantika i sl. Ako pak na analizu objekta primijenite komparativno-historijski metodološki postupak, secirat ćete svoj brak kao žabu, prisjećati se ugodnih trenutaka provedenih s gđom Gorankom, možda se čak i precizno sjetiti trenutka kad su kola krenula nizbrdo, usporediti Natalijino ljubavno umijeće s umijećem Vaše zakonite, te eventualno pokušati izgladiti nesporazume i ostati u bračnoj zajednici.

Ukoliko ste promišljanju svog braka pristupili dijakronijski, u što ipak sumnjam, za Vas se može reći da imate nešto zajedničko s grupom ljudi koja je sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća živjela i radila u njemačkom gradu Leipzigu, s tom razlikom da objekt njihovog proučavanja nisu bile tjelesne čari praznoglavih ljubavnica (barem ne primarno), a ni psiha savršeno uravnoteženih pojedinaca, koji su protiv svoje volje dopremljeni na zatvoreni odjel Neuropsihijatrije (to svakako ne). Lajpciška gospoda Brugmann, Osthoff, Paul, Delbruck i Leskien bili su, naime, baš kao i gospoda Ferdinand de Saussure i glosematičar Hjelsmlev (o kojima nešto kasnije) – lingvisti. Ono što ih razlikuje od drugospomenutog i trećespomenutog bio je, između ostalog, upravo spominjani metodološki pristup proučavanju jezika, a taj je bio komparativno-historijske provinijencije.

Prozvani mladogramatičarima (Junggrammatiker), što im je laskalo u istoj onoj mjeri kao što bi muškarcu Vaših godina laskalo biti okarakteriziranim mladićem u punoj snazi, Brugmann i njegovi poletni kompanjoni ustalasali su močvarne vode onovremene komparativne lingvistike, koja se ponajviše bavila istraživanjem indoeuropskih prajezika i rekonstruiranjem indoeuropskih praoblika eda bi se na temelju nj zaključivalo o razvoju i preobrazbama nekog jezika. Pritom se, kao ni danas u mnogim segmentima života u našem društvu, nije vodilo računa o glavnom nositelju jezika – čovjeku, nego se je zanimanje koncentriralo isključivo i jedino na jezik, a čovjeka ‘ko šiša, fućkaš čovjeka, zatvori ga u duševnu bolnicu.

Čekajte malo, gospodo, rekli su Osthoff i Brugmann, ako ste već jezikoslovci i bavite se poredbenim lingvistikama, dajte se okrenite suvremenostima jer na modernim germanskim, romanskim i slavenskim jezicima možete bolje izbrusiti metodologiju! Kakva vam korist od toga da po cijele božje dane proučavate staroindijski, starogrčki i latinski kad vam pisani spomenici tih mrtvih jezika svjedoče uglavnom o književnom jeziku kakvim se nije služio običan smrtnik onog vremena? No, ako ste se već uhvatili rekonstrukcije najstarijih faza indoeuropskih jezika kao pijan plota, znajte da i mi svoje konje za tu trku imamo! Jedan od njih sam ja, Karl Brugmann, koji sam se u svom kapitalnom djelu, čijeg se naslova ne mogu sjetiti ovako pješice, uhvatio u koštac s problemima njihove fonetike i morfologije, a drugi je moj bliski suradnik i prijatelj Berthold Delbruck, koji se pozabavio i sintaksom! Mi, mladogramatičari, duboko smo uvjereni u pravilnost zakona jezične evolucije! Smatram da bi prvenstveno u fiziološkoj konstrukciji čovjeka trebalo tražiti razloge različitih razvojnih težnji, dok je moj kolega Paul skloniji davanju prednosti psihološkom faktoru, premda i on naglašava značaj fiziološkog momenta, držeći da čovjek podsvjesno udovoljava želji za komotnijim artikulacijskim pokretom! Što sada kažete, je li? Nakratko je nastao muk. A onda rafalna paljba: vi atomizirate jezik, opsjednuti ste hvatanjem beznačajne niti u ukupnosti jezičnog tkiva, ispuštate iz vida cjelovitost jezičnog razvoja, maknite se već jednom s aktualne lingvističke scene!!! – grmjele su nove generacije lingvista, odbijajući poći utabanim stazama tada već ostarjelih, a danas već stotinjak godina mrtvih, mladogramatičara.

Jedan od Brugmannovih, Osthoffovih i Leskienovih studenata na kojeg se može primijeniti ona “učenik nadmašio učitelje” bio je Švicarac Ferdinand de Saussure, mlad i strastven proučavatelj indoeuropskog vokalizma, a kasnije predavač sanskrta, grčkog, germanskih jezika, latinskog i litavskog i, ono najvažnije, najveći lingvist svih vremena, no došlo je vrijeme kad viša medicinska sestra Barbara kreće na svoj tour de l’ hopital i dijeli farmako-pripravke (koje ja uredno uzimam), pa ću sada nakratko prekinuti pisanje i ostaviti praznim jedan red, u koji možete onim svojim švrakopisom upisati svoje opservacije na dosadašnji tijek mog izlaganja, ali i iskoristiti to međuvrijeme da još jednom o svemu promislite, doktore.

Mnogi se luđaci motaju oko mene, koji ne spadam u njihovo društvo, i svaki želi doznati kome i o čemu pišem. Prešutim da pišem Vama, jer s luđacima nikad ne znate, pa odrješito odgovorim samo na drugi dio pitanja: o Ferdinandu de Saussureu. Oni me blijedo gledaju. Pokušam s igrom asocijacija, otvarajući polje B3; langue-parole? Ništa. B4: Signifiant-signifie? Ne. Vidim da ću morati zauzeti omiljen mi predavački gard i objašnjavati ab ovo. Što je lingvistika. Lingvistika je skup znanosti o jeziku, koje proučavaju jezične pojave i tumače razvoj jezika ili pojedinih jezičnih pojava. Ferdinand de Saussure, lingvist, otac sinkronijske lingvistike i utemeljitelj ženevske lingvističke škole bio je… Što je to sinkronijska lingvistika, što je to sinkronija. Suzdržim se da kažem pitajte doktora kad se vrati, njemu sam već na primjeru njegovog braka objasnio, on je to apsolvirao pa će vam rado pojasniti. Ipak: sinkronijsko je ono što se tiče statičkog aspekta, tj. gledišta, u čijoj je opreci nešto što se odnosi na evoluciju, tj. postepeni usmjereni razvoj prema određenoj zakonitosti, a to se naziva dijakronijskim. Ovdje ih zamolim da odu do toaleta, uzmu komadić toaletnog papira, vrate se i zapišu da je de Saussure (Desosir) smatrao da je jezik sustav čiji svi dijelovi mogu i i moraju biti sagledani u svojoj sinkronijskoj solidarnosti. Pogledaj hahahaha kako je hahahaha ovaj napisao hahahaha slovo S, kaže onaj koji je ovdje zbog silovanja njemačke turistice, pokazujući na papir onoga koji se nalazi ovdje jer je previše volio šibice. Nije bitno, kažem, vrijednost slova je, kaže de Saussure, potpuno negativna i diferencijalna, bitno je samo da se to slovo ne pobrka s nekim drugim, kao npr. sa F. Znakovi pisma su arbitrarni, što će reći proizvoljni, i nikakav odnos ne povezuje slovo S i glas koji to slovo označava. Oblik grafičkog znaka  je važan samo u granicama koje nam nameće sustav. Također, kada je značenje posrijedi, ama baš nikakvu ulogu ne igra sredstvo kojim je napisano S, je li to HB olovka, flomaster ili što je već tko pokupio na putu od toaleta do dvorane za radnu terapiju. Na primjeru funkcioniranja pisma de Saussure je pokazao kako funkcionira sustav jezičnih znakova. Jezični znak ne spaja jednu tvar i jedno ime, nego pojam iliti označenika i akustičnu sliku ili označitelja. Jezični znak je, rekli smo, arbitraran, ali je svako sredstvo izražavanja… kakvo? Kon-kon…? Konceptualno?, pokuša onaj koji se ovdje nalazi jer je pokazivao svoj organ u mraku parkova. Koncesijsko?, netko. Ne, nego konvencionalno, ja. Iz razrade odnosa signifiant-signifie nastala je nova lingvistička grana – semiologija. Saussurovi pogledi na jezik objavljeni su tri godine nakon njegove smrti, 1916., u knjizi “Tečaj opće lingvistike”, nastaloj prema bilješkama njegovih studenata. Premda je knjiga imala revolucionarnu ulogu, postavši svojevrsnom lingvističkom Biblijom, ona u stvari ne odgovara najvjernije onome što je de Saussure izlagao o jeziku tijekom svojih predavanja. Smatra se, primjerice, da nije bio toliko radikalan kada je posrijedi strogo razlikovanje govora pojedinca (“parole”) od jezika koji je svojina cijele zajednice i koji, nalazeći se u govornoj svijesti pojednica, regulira konkretnu strukturu individualnog govora (“langue”). Da bih razbudio one kojima je glava klonula na stol, predložim malu govornu vježbu. Individualno pokušajte istodobno izgovoriti “hoćemo” i “ručak”, koristeći samo svoja usta. Žamor. E, pa, vidite, cijenjeni pacijenti, ljudski je govor fenomen linearnog tipa: svaki element od kojeg je sazdan izgovara se pojedinačno u vremenu i sačinjavaju ga jedinice sukcesivno upredene u govornu nit.

Pokucala nakon ručka Kaja sa centrale i rekla mi: jezičaru, stiglo ti je pismo. I, šeretski se smiješeći, dodala: od ljubavnice. Rekoh, mlada djevojko s pola tone šminke na licu punom prišteva, od kakove ljubavnice, pobogu?! Zar si, Kajo, zagrezla u narkomanski glib? Ni u ludilu ne bih prevario voljenu mi Ines, čak ni sa tobom, krasotice. Jedino pismo koje ja ovdje očekujem jest ono otpusno, od Vas, dragi doktore, no svjestan sam da neće tako skoro stići. Pismo koje mi je Kaja donijela napisao sam roditeljima neprežaljene Ines, ali se ono, baš kao što sam i očekivao, vratilo nazad na ovu moju nesretnu privremenu adresu, što me je još jednom prisjetilo na to da sam ostao sam i neshvaćen na ovome svijetu, baš kakav je usred hladnog Kopenhagena sredinom prošlog stoljeća bio i utemeljitelj danske strukturalističke škole profesor Louis Hjelmslev  (čitaj: Jelmslev) nakon smrti svog najznačajnijeg suradnika, izvjesnog prof. Uldalla. Zapravo, ako ćemo pravo, imao je Hjelmslev još suradnika i učenika, no oni su za povijest lingvistike bili i ostali beznačajni kao šljunak iz ptičje perspektive. Do posljednjeg je daha Uldall pokušao razraditi Hjelmslemovu teoriju jezika kao opću teoriju humanističkih nauka, no prerana ga je smrt prekinula u realizaciji tog mukotrpnog čina. Lingvistici bi u humanističkim naukama, prema zamisli L. Hjelmsleva, pripadalo kraljevsko mjesto, poput onog koje matematika zauzima među prirodnim znanostima, a preko lingvističke teorije sve bi humanističke znanosti trebale postati egzaktne. Da bi lingvistika postala egzaktna nauka, ona mora jasno odrediti svoj predmet od kojeg se razlikuje od drugih naučnih disciplina. Taj predmet je jezik, ali ne kao sredstvo, nego kao objekt spoznaje i mora ga se proučavati kao strukturu. Istraživački je pristup egzaktan samo onda ako istraživač barata jednoznačnim terminima i strogo definiranim pojmovnim aparatom. Upravo je zato Hjelmslev smislio novi naziv – glosematika, odbacivši terminološki neegzaktan termin lingvistika. Smatrao je da se konkretnom predmetu istraživanja treba prilaziti deduktivno (iz aksioma ili općenitih sudova izvode se pojedinačni sudovi).

Drag je i simpatičan bio taj Hjelmslev, doktore, no dosadan i naporan da Vam pamet stane, pa kad bi ga ljudi susreli na ulici, prešli bi na suprotnu stranu, ne bi li time izbjegli razgovor s nekim tko se samoproglasio jedinim dosljednim provoditeljem de Saussurovih teoretskih principa i izgovarao rečenice poput: “Supstitucija podrazumijeva odsutnost mutacije među članovima paradigme u sistemu” ili “Proces je korelativna hijerarhija”. Hjelmslevljeva, odnosno glosematička, teorija jezika ostala je mučna i nerazumljiva većini lingvista, pa kako onda ne bi i meni, amateru na tom polju, koji sam se nakon završenog osnovnoškolskog obrazovanja opredijelio za struku autolakirera. Da sam, dragi doktore, uspio završiti tu školu, ostao bih upamćen kao prvi maturant u invalidskim kolicima u povijesti autolakirerskog zanata na ovim geografskim prostorima. Ali, eto, nisam.

Nitko me i ništa ne očekuje u vanjskom svijetu; uostalom, nemam se kamo ni vratiti. Smetnite s uma, doktore, sve ove cmizdrave molbe za otpustom iz bolnice što sam Vam ih dosad napisao, ne samo u ovom pismu, nego i u šesto šezdeset i četiri prethodna, pisana u razdoblju od srpnja 2005. do kolovoza 2012. Znam da će Vam taj posao, posao zaboravljanja, biti jako lagan, jer, kao prvo i prvo, ne možete se sjećati sadržaja pisama koja nikada niste ni primili, a kao drugo i drugo, gdje se Vi zapravo nalazite, koja je Vaša točna adresa – upravo tim riječima pitao me za Vas nedavno, posve ozbiljnim tonom, novi mladi poštar, i kao treće i treće, Natalija i Vi stradali ste u prometnoj nesreći u srpnju 2005., što znači da ste, vjerovali ili ne, mrtvi već sedam godina. Kako vrijeme leti.

_______________________________________________________

ŽELJKO BELINIĆ (Kutina, 1973.) uređuje "čovjek-časopis". Trenutno živi i radi u Njemačkoj.
Ove dvije priče, napisane 2012. i 2017. godine, želi spasiti od nestajanja u bespućima interneta.
Dosad nije privatizirao i zloupotrebljavao "čovjek-časopis" s ciljem da promovira sebe kao pisca. Jer on to nije.

NOVA POEZIJA ALMIRA ZALIHIĆA

BILLBOARD

Na jednom Led Billboardu, u Frankfurtu, 
u gluho doba noći, pred zoru, 
kada saobraćaj nakratko utihne 
i samo poneki žuti taksi protutnji ulicom, 
gledao sam, dugo, televizijski kanal  
koji prikazuje žive slike planete Zemlje,
snimljene iz satelita. 

Gledao sam proticanje vremena. 
Satelit ponekad snima Istočnu obalu Amerike, 
a ponekad umanjenu crno-bijelu sliku klanja 
u Bosni. 

Na vrhu ekrana uočavam da piše 
Buses Lined Up, Bratunac, Bosnia and Herzegovina, 
13 jul 95, 14 00  Hours.

Bijele pokretne izohipse predstavljaju ljude koji bježe, 
rafalni točkasti bljeskovi one koji ih gone. 
Potom se vide statične sjenke i obrisi objekata, 
većih i manjih, pa pravougaoni prostor 
koji nalikuje fudbalskom igralištu. 

Na tom prostoru gibanje 
sivih izohipsi je intenzivnije, 
poput kardiograma koji pulsira 
različitim intenzitetom, 
pa se onda umiri. 
Nakon toga iznenada živne, 
na drugom dijelu slike, 
propulsira nakratko i opet se ugasi. 

Satelit zatim prikazuje okean 
koji razdvaja tu ogromnu pustoš 
između istočne američke obale 
i klanja u Bosni. 

NASA snima, a emitira kanal Nachrichten 
u gluho doba noći. 

Planeta je plavo-bijela. 

Snimljeni s velike visine, 
odsječci su dovoljno veliki da obuhvate 
veće dijelove kontinenata. 
Jedine forme koje se na površini 
jasno uočavaju su mase oblaka 
i konture kontinenata. 
Pozadina je crna. 
Naša planeta, 
luta prostorom kroz mrkli mrak, 
beskrajnu noć. 

Zemlja je, takoreći, samo jedan predmet. 

Satelit se lagano kreće, 
kontinenti i oceani se smjenjuju 
na ekranu u istom vremenu 
u kome ja stojim kraj prozora 
i gledam u veliki Billboard. 

Na takvom stupnju generalizacije 
gubi se kontakt sa stvarnošću 
i postaje se ravnodušan. 
To je metafora “suštine” kao ništavila. 

Pokušavam da raspoznam neki ljudski artefakt. 
Recimo, Kineski zid, Piramide, Ajfelov toranj. 
Naravno, nevidljivi su na ovim snimcima.

Slike Mostara, Prištine, Beograda, Sarajeva,
slike mog ranijeg života 
koji je možda konačno završen 
(a u svakom slučaju, života u koji nastojim 
da se više ne miješam), 
ipak, začudo (kada bez upozorenja 
ili vidljivog povoda iznenada izrone u svijest), 
imaju živu sadašnjost pozorišnog komada. 

To moje pozorište zavisi 
od dva različita vremena 
koja fizički koegzistiraju: 
vremena predstave
i vremena komada koji se igra. 

U tim trenucima ja živim u oba,
jer se u pozorištu ne napušta sadašnjost,
jer pred pozorištem svijetli Led Billboard.

***

NESTALA FOTOGRAFIJA

u hotelu Portofino u Mosbachu
nestala je fotografija iz rata
učinio sam ono što se u tom trenu jedino može
nestanak upisao u hotelsku knjigu žalbi 

dok stajah na praznom Markplatzu
znao sam da je moj gubitak trajan
i oči mi  postaše prazne

u hotelu Portofino u Mosbachu
uporno kopam za bitkom gubitka
kamo su iščezli
zemlja ih nije progutala 
brojni su poput pijeska 
no u pijesak se pretvorili nisu 
rodili se jesu a imena im nigdje

bez odsutnih ničeg ne bi bilo
bez nestalnog ništa stalno nije
bez zaboravljenih izvjesnosti nema

ti nestali pravednici jesu

u očima mi plove mrtve ribe

***

RAZGOVOR SA SOBOM BEZIMENIM

		       samom sebi za 62. rođendan

Sve si mete odreda promašio.
Suština tvoja, kap crne tinte
u krvotoku, nije više prepoznatljiva.

Možda će, slutiš, čovjek 
u sumanutom obrtaju,
oko vlastite osi,
spoznati Boga jedinoga.

Optičke varke, u svakom slučaju,
s godinama se množe.

Loman  čovjek može o sebi štošta 
u izvjesnim knjigama potražiti!
A to, što ti dušom svojom zazivaš,
još uvijek je relativno neopisano.

Helem, i taj Hegel, bit će da bješe,
uglavnom, tek nešto viđeniji filozof,
ili kako se to već kaže?

Pa ti sad gotovo ravnodušnom
Tv ekspert gata buduće životne radosti.

Vala, čim budeš dovoljno ojačao
emigriraj – pravac Južni Zanzibar.
Morebit da oni, tvoje stare kosti
čak i penzijom dočekaju.
Prije no igdje čamotinja čovjeka ovdje smota, 
pa, samotan, sebi brabonjke 
iz čekinja čmara iščačkava.

A samoubojstvo, naravno, smiješna, 
deplasirana i predvidljiva je gesta.
Isto tako i savršena stoprocentna ispravnost.

Jer, naime, jedini stvor 
istinski posve privržen tebi,
jesi, jarane,   t i !

Ti koji ništa reinkarnirano ne poznaješ.
Jer, zagrobni život, puka je tlapnja,
koju niko živ ne razumije posve.
A ti, naravno, ne znaš  što hoćeš:
kompozit grobljanski iznova rastresaš,
punom lopatom, pa bi, praktično, 
i Azraila mogao sresti!

A na kraju, što još reći?
Nikog se ne tiču tvoja stradanja,
pa tako stakloloman,
skončavaš kao kakav nedočitan  
u  nastavcima  roman.

***

NJUTN U VELEŠIĆIMA

Svjetlost se probija 
kroz pukotinu na zastoru,
u djeliću sekunde jabuka se otkida
i u pravolinijskom padu 
završi u travi.

Banalne, svakodnevne trzavice, 
prijeke riječi pokoravaju se pravilima 
univerzuma satkanog 
od galaksija i molekula.

I najoronulija kuća
posjeduje sopstvenu 
kosmogoniju, 
ostalo su trice i kučine,
spekulisanja o fizici, 
ognjištu, ogledalu, 
lojanici i nožu.

Pa ipak, 
bio je potreban 
jedan Njutn
da bi se zaključilo 
kako se iz stvari 
onakve kakva jeste,
iz običnog ploda, 
pomalja nekakva viša svrha
koja se ne vidi na travnjaku.

Solipsistička kao alhemičarev prsten,
kao klupko savijene žice.

***

POSTRATNE POMIRBENE INICIJATIVE

Na konferenciji o samoodrživosti povratka
mašu šablonima produkivnog mira.

Katalizatori novog svjetskog poredka
rješavaju nesporazume civilne i vojne pravde
tako što stanje na terenu pravdaju nužnošću
ušutkivanja oružja.

Mirovna nagodba kao prezreni blef
anegdotski je ovjekovječena na papiru.

Ona tačku opasnosti podcrtava
u nepotrebnosti kolektivnog pamćenja.

Ublaženi opisi dogođenog i nečitke naredbe
političkih silnika koji prijetnjama ometaju povjesnu priliku,
pompu dojmljivog radnog ugođaja
pretvaraju u produženi oblik utamničenja.

_________________________________________________

ALMIR ZALIHIĆ rođen je 1960. godine u Mostaru. Poeziju, prozu, esejistiku i književnu kritiku u listovima i časopisima objavljuje od 1980. godine. Bavi se antologičarskim radom. Zastupljen je u antologijama, čitankama, panoramama i izborima književnog stvaralaštva. Prevođen je na engleski, njemački, makedonski, švedski, mađarski, arapski, italijanski, slovenački, albanski i turski jezik. Bio je odgovorni urednik časopisa za književnost “MAK”. Glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu “Život”. Glavni i odgovorni urednik GIK “OKO”. Urednik je “Književnog Stava”. Glavni je urednik izdavačke kuće Zalihica iz Sarajeva., te glavni urednik Agencije za izdavanje i prodaju knjiga KNJIGOLJUBAC iz Brčkog.

Objavljene knjige:
Suhi žig. Priče. 1989.
Raseljeno lice. Poezija. 1993.
Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994.
Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem). 1998.
Pogled iznutra. Eseji. 1999.
Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000.
Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, 2000. (II izdanje 2001.; treće izdanje 2003.)
Sasvim obična smrt. Roman. 2002.
Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003.
Rječnik sumnji. Poezija, 2005. /drugo izdanje 2006. treće izdanje 2007.)
Gospodari balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006.
Imaju li zvijezde domovinu. Pripovijetke. 2007. 
Lucida Calligaphy. Poezija. 2010.
Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija. 2011.
Camera obscura. Poezija. 2012.
Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija. 2016. /drugo izdanje 2018/
Pearl Medicine. Fairy tale. 2017
Biser-lijek. Roman-bajka. 2019.
Iskorak izmuka 1. Eseji, kritike. 2020.
Kruna svega srušenoga. Poezija. 2020.
Tuga je golub u bijelom. Proza. 2021.
Pogled iznutra, iznova. Eseji, kritike. 2022.

Objavljeni udžbenici
Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem). Sarajevo 2003. /drugo zdanje 2004, treće izdanje 2006./