EKSKURZIJA
Zvanični dokumenti navode hotel Holiday Inn u Sarajevu kao ključno središte međunarodnih ratnih reportera, izvještavača i stranih predstavnika tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992. -1995.). Smješten u centru grada, navode izvori, u neposrednoj blizini prve ratne linije i na tzv. snajperskoj aleji, hotel je funkcionisao kao “tvrđava” i jedino sigurno mjesto za novinare.
Niko od nas nije imao pojma šta uopšte znači tvrđava ni sigurno mjesto za novinare, ali eto pričalo se po gradu da se u Holiday Innu u ratu skupljaju stranci i izvještavaju o nama. Ako me sjećanje dobro služi, mi smo to vidjeli kao dobru stvar. Naime, za vrijeme rata je postojala strašna medijska propaganda kojoj bi i sam Gebels pozavidio, tako da činjenica da je grad pun stranih novinara bi po nekoj logici mogla doprinijeti da istinite vijesti o opsadi Sarajeva, ubijanju nevine djece i civila, te uništavanje vijekovima starih građevina stignu do “ljudi vani”, što će onda neminovno dovesti do strane vojne intervencije i samim tim deblokade Sarajeva, čime će se naš život vratiti u normalu.
Interesantno je kako čovjek u tako vanrednim situacijama pokušava racionalizovati stvari oko sebe. Ja sam naprimjer u glavi za argument zašto je dobro imati strane novinare u Holiday Innu napravila jednu matematičku jednačinu.
Jednačina je išla otprilike ovako:
(HOLIDAY INN + STRANI REPORTERI) ⇒ ISTINA DOPIRE DO “LJUDI VANI” ⇒ VOJNA INTERVENCIJA ⇒ DEBLOKADA GRADA = NAŠ ŽIVOT NORMALA
Nakon što je jedno jutro mama probudila mene i brata i rekla nam da se obučemo i na prstima izađemo iz kuće, našla sam se u automobilu koji je vozio njen prijatelj brzinom svjetlosti kako bi izbjegao snajpere. Prije nego što sam shvatila šta se dešava, stigli smo sa stražnje strane Holiday Inna, gdje nismo bili na direktnom udaru od snajpera.
Mama je uzbuđeno rekla:
„Ulazite unutra, ali pokušajte biti nevidljivi i ne napraviti nijednu jedinu scenu, jer smo ovdje ilegalno.”
Ilegalno? Zašto me majka tjera u ilegalu?
Na fotelji pored recepcije sjedila je žena obučena u sobaricu i očima nam pokazala da se krećemo prema liftu.
Nakon što smo ušli u lift, ona je “slučajno” ušla za nama. Kad su se vrata zatvorila, izvadila je iz džepa bijele pregače teški metalni ključ sa privjeskom na kojem je pisalo 202.
Već u liftu sam osjetila slabost, ali sam je pripisivala adrenalinu kojem me je mama izložila, a činjenica da mi još uvijek nije bilo jasno o čemu se radi stvarala je još veći osjećaj anksioznosti u meni. Osjetivši kako me blago hvata vrtoglavica i kako mi se dlanovi znoje, uhvatila sam se za dršku u liftu. Kada me je sobarica pogledala, umalo da je vrisnula.
„Dijete drago, skini taj kaput, vidi kako si preblijedila, skuhat ćeš se ovdje.”
Automatski skinem kaput; prihvatila bih savjet samog vraga u tom momentu dok mi se neonsko svjetlo s plafona lifta vrtilo oko glave u ritmu prebrzih otkucaja srca.
Ali tek onda kreće smijeh.
„Čekaj, pa ti i ispod kaputa imaš taj debeli džemper?!”
I opet smijeh.
Naravno da imam, ti čudna ženo, vani je minus pet, a u našem stanu je danima i noćima još hladnije nego vani, pomislim ali ne kažem ništa, jer me je mama na ulazu u hotel fino upozorila.
„Skidaj to, onesvijestit ćeš mi se ovdje usred hotela, pa šta tek onda da radim s vama?” reče, ovaj put nešto ozbiljnije, dok joj se brk još uvijek smijao.
Sreća pa nije bila tu dok sam s nogu skidala dajdžine cipele. Inače, već negdje od jeseni 1992. godine počela sam nositi dajdžine cipele iz dva razloga:
· Pod jedan, imala sam promrzline na nožnim prstima, pa je, u hroničnom nedostatku grijanja a i čitavih cipela kroz koje ne prodire zima i vlaga, moj način da se borim protiv toga bio da obučem onoliko pari čarapa koliko mogu naći u kući. Ako obučem toliko pari čarapa, onda mi noga više ne može ući u moju obuću, nego mi trebaju cipele barem četiri broja veće.
· Pod dva, negdje u avgustu 1992. godine dajdža je ispred svoje kuće na prvoj liniji fronta aktivirao minu, pa su se doktori dugo, dugo borili da izbjegnu amputaciju zbog čega nije dvije godine mogao izaći iz sobe – ukratko, cipele mu više nisu trebale.
Šta bi tek onda rekla i kako bi se tek onda cerekala kad bi me vidjela da skidam peti sloj čarapa s nogu, pomislim. Nekim ljudima je zabavno ismijavati tinejdžerice u najtežim godinama kad su nivo samosvjesnosti i strah od blamiranja proporcionalni smaku svijeta. I taj podrugljivi smijeh automatskim grimasama, kao da boluje od ekstrapiramidnog sindroma, isto pomislim, dok osjetim kako me prsti na nogama iznenada počinju svrbiti. Toplota je učinila svoje, promrzline su sada postale rane koje zarastaju, pa je taj osjetljivi dio epidermisa na nožnim prstima, posebno u predjelu oko noktiju, za koji sam mjesecima mislila da je mrtav, počeo da reaguje na temperaturu iznad nule.
Nakon što smo izašli iz lifta i dugačkim hodnikom tiho koračali za ženom koja ismijava tinejdžerske modne kombinacije, stigli smo pred sobu 202. Spretnim pokretom je otključala vrata, razmijenila nešto očima s mojom majkom i nestala niz hodnik nazad prema liftu.
‘Mama šta radimo ovdje?’ trebao je pitati brat.
‘Mama, ko je ova čudna žena?’ trebala sam pitati ja.
‘Mama, šta se dešava?!’ trebali smo oboje pitati uglas.
Umjesto toga, brat se uhvatio prekidača za svjetlo od kupatila, naizmjenično ga palio i gasio buljeći u sijalicu iznad ogledala i glasno, navijačkim ritmom pjevao Come on, baby, light my fire. Inače je oponašao Morrisona prstima obje ruke dok pjeva ovu pjesmu, ali sad nije mogao jer se domogao onog prekidača kao da je pomahnitao.
A ja sam otvorila česmu i na umivaoniku i na kadi do maksimuma, prskala rukama posvuda, i vrištala Smoke on the water.
Mama je prekinula kakofoniju. Uvijek je morala biti partybreaker.
„ŠŠŠŠŠŠ!”, zazvonilo je kupatilom i ubrzo nadjačalo i Doorse i Deep Purple zajedno.
„Jesam li vam rekla da smo ovdje u ilegali, a vi glasniji od Mladićevih granata s Jevrejskog groblja?!”
Muk.
Sreća, jer je upravo u tom trenutku neko pokucao na vrata. Pogledom serijskog ubice, prostrijelila nas je prije nego što je otvorila vrata.
„Poslala me Bubi da vam donesem večeru”, kaže konobar na vratima. „Rekla je da ne silazite u restoran na pansionsku večeru da vas ne provale. A ja sam pokušao pogoditi šta volite jesti.”
Pred njim kolica za hotelsku poslugu u sobu, a na njima onaj ogromni metalni poklopac u obliku zvona. Onaj mirnodopski.
Kao da smo u nekom loše isceniranom filmu, dok smo shvatili šta se dešava, on je već ostavio kolica na vratima i nestao iz vidokruga.
Mama se brzo snašla. Ugurala je kolica u sobu, pogledala lijevo i desno niz hodnik da bude sigurna da nas niko nije vidio i tiho zatvorila vrata.
„Ti mali, upali to svjetlo, pritisni prekidač, ali samo jednom. A ti mala, otvori slavinu ali samo na umivaoniku, operite ruke i dođite da jedemo.”
Nakon što smo oprali ruke, u nekom magnovenju sam shvatila da je u sobi temperatura ugodna 23 stepena celzijusa. Pogledala sam u brata i gestikulacijama mu objasnila da skidanje može da počne.
Tri broja veći zeleno-crni vuneni džemper već je letio kroz sobu, a za njim isti takav ljubičasti, samo s rol kragnom, pa onda tetkina vunena majica boje miša, pa pamučna majica, pa još jedna pamučna majica, i onda majica kratkih rukava. Ostat ću u njoj.
Brat je radio isto, samo su njegovi odjevni predmeti bili druge boje. Već dugo se u kući garderoba nije dijelila na mušku i žensku, nego na šta možeš obući ispod čega, kako bi prevario mozak da ti je manje hladno u kući.
Super, sad donji trap. Leviske aut, trenerka aut, vunene štrample aut. Godit će mi da ostanem bosa, jer vuna pojačava svrab.
Kad smo sjeli da jedemo, skontali smo da je i mama ostala u košulji kratkih rukava i u nekim helankama, samo je to uradila manje teatralno. Uvijek je bila dama.
U sobi je vladala atmosfera od prije rata. U stilu Prustove madlene, na trenutak osjetih atmosferu sa prijeratnih zimovanja na Jahorini. Smrzneš se skijajući po cijeli dan, ogladniš do iznemoglosti, a onda pred mrak, kad se žice zatvore, uđeš u sobu u hotelu Košuta, skineš sve sa sebe, a na stolu te čeka omiljena hrana koju je mama prethodno naručila preko hotelske posluge.
Sad bih lagala kad bih rekla da se sjećam ko je od nas prvo jeo, pa se kupao satima u kadi, pa gledao televiziju, pa slušao muziku. Ne ide mi baš ta hronologija, ali dobro se sjećam lovačkih šnicli u umaku od šampinjona, pekarskog krompira, salate od svježeg kupusa i još svježijeg paradajza i na kraju brdo raznobojnih kolača.
Moja matematička jednačina o Holiday Innu i stranim novinarima se te večeri promijenila.
Umjesto:
(HOLIDAY INN + STRANI REPORTERI) ⇒ ISTINA DOPIRE DO “LJUDI VANI” ⇒ VOJNA INTERVENCIJA ⇒ DEBLOKADA GRADA = NAŠ ŽIVOT NORMALA
sada sam u glavi brisala, križala, pa ponovo pisala:
(HOLIDAY INN + STRANI REPORTERI) ⇒ (STRUJA + VODA + GRIJANJE + JELOVNIK IZ MIRA) = NJIHOV ŽIVOT NORMALA
Nakon tog vikenda koji nam je priredila mama jer je znala lika koji je znao lika čija je supruga radila kao sobarica u hotelu, dugo sam raji u Skloništu prepričavala svaki detalj do dugo u noć. To prepričavanje je meni lično pomoglo da ostanem pri zdravoj pameti jer sam tako bila sigurna da nisam počela halucinirati, a svima nama je kolektivno pomoglo da na trenutak pričamo o nečemu drugom a ne o iščekivanju deblokade Sarajeva i stranoj vojnoj intervenciji, koje su evidentno još od starta bile ispale iz jednačine.
__________________________________
LEJLA HADŽIMEŠIĆ rođena je u Sarajevu, gdje je završila studij francuskog jezika i književnosti, a potom magistrirala međunarodno pravo ljudskih prava na Univerzitetu u Oxfordu. Više od dvadeset godina bavi se ljudskim pravima, pravdom nakon konflikta i zagovaranjem prava žena, radeći u Bosni i Hercegovini i širom regije.
Autorica je brojnih stručnih i istraživačkih radova, pravnih analiza i publikacija iz oblasti ljudskih prava. Pisala je o pravima manjina i njihovom učešću u javnom životu, pristupu žena pravdi, položaju Roma, tranzicijskoj pravdi, reparacijama za žrtve međunarodnih zločina i posljedicama seksualnog nasilja u ratu. Njeni radovi objavljivani su u stručnim publikacijama i međunarodnim izdanjima, među njima i u Oxford Handbook on Gender and Conflict, za koji je napisala poglavlje o posljedicama seksualnog nasilja povezanog sa sukobima na poslijeratno društvo, s fokusom na reparacije u Bosni i Hercegovini.
Onda je odlučila pisati o ljudima bez fusnota.
Nedavno je objavila knjigu Ne talasaj, zbirku autofikcijskih kratkih priča, u kojima piše o velikim i malim stvarima, ali najviše o ljudima koje društvo nekako prestane da vidi.
Ozbiljne teme, kao što je iskustvo preživljavanja opsade Sarajeva, pritom ne štedi od humora, apsurda i svakodnevne banalnosti.
Trenutno piše Kocku, roman o ljudima koji se sastaju u jednom malom sarajevskom kasinu, a kroz njihove priče polako otkriva šta je rat ostavio iza sebe, šta smo u miru napravili od tog nasljeđa i kako su društvene pukotine postale dio naših svakodnevnih života.
Živi između nekoliko jezika, gradova i uloga, ali joj je Sarajevo i dalje najvažnije mjesto iz kojeg piše.
