Utorak, 25. 10. 2022., Zagreb
Živim u Novom Zagrebu i zbog tisuću sam razloga zbog toga sretan, a jedan od onih zbog kojih nisam nije do Novog Zagreba, nego do centra. Jer u centru su institucije, sabor, Vlada, s one strane Save je i NSK (nije Neue Slowenische Kunst, nego Nacionalna i sveučilišna knjižnica). To znači da kada netko dolazi u Zagreb slijeće na novi aerodrom – a isto je bilo i sa starim – koji se sada zove zračna luka, i nije više Pleso nego dr. Franje Tuđmana, što je rizično imenovanje, jer jednom će netko napisati da je Franjo Tuđman zatvoren zbog oluje, premda ga puno češće ometa nekad lijepa, često otrovna magla. Nadalje, po cestovnim vezama to znači da bi se stiglo do veleuvaženih državnih institucija treba proći kroz Novi Zagreb, pa kada dolaze Amerikanci, Turci ili tako neki važni, nas lokalce maltretiraju prvo zavarivanjem šahtova pa na dan prolaska kolone pod policijskom zaštitom spuštanjem roleta, blokadama parkinga i svim tim security preventivnim folklorom koji osim uniformiranih profesionalaca, možda i snajpera iz sjene, uključuje i neke susjede-dobrovoljce za nadzor i špijanje, susjede posebno ogavne. Kada je papa dolazio vidio sam po kvartu čudne tipove dužih brkova i prekratkih hlača ispod kojih vire sive čarape kako uokolo hodaju s mamom pod rukom i trakom redara na rukavu i važno gledaju uokolo jesu li svi primijetili njihovu traku, privremenu zvijezdu šerifsku.
Danas je u Zagrebu počelo prikupljanje diplomatskog kora najvišeg ranga kako bi se usuglasila Krimska platforma. To za Novozagrepčane znači da je bilo rizično krenuti autom prema centru od ranog jutra do kasno navečer. Iz sigurnosnih razloga nitko ne zna kada avioni slijeću i kada se diplomacija dovozi do NSK gdje se sijelo održava, pa postoji visoka vjerojatnost da te policija sparkira sa strane dok ne prođe delegacija, pa još jedna, i tako cijeli dan, stani-kreni, a uglavnom čekaj u autu. Vrh građanskog bunta je koja psovka kroz otvoreni prozor i trubljenje kada učahureni u svoje limove popizde. Irena je s posla došla bijesna, sat i pol joj je povratak trajao.
Ja sam miran, povlašten, ne moram van kvarta. Otišao sam u svoju dosta redovitu popodnevnu šetnju sa slušalicom telefona u uhu, baš je bilo dobro, svi su stajali i čekali, bio sam brži od automobila, nije bilo buke prometa i nikada moji telefonski sugovornici nisu bili razgovjetniji. Mislio sam kako samo meni ova paraliza prometa paše, kako sam nekakav blokadni profiter, kada prilazim velikom raskršću koje čine, četiri ceste od po tri trake svaka i još koja za brzo skretanje, semafori trepću žuto, a ja vidim vranu kako baca orah na cestu. Lijepa je površina cesta, velika i tvrda, ne možeš je promašiti. Čak ne uzleti ona visoko, nego do visine katnice, u letu samo otvori kljun, gravitacijom usisan orah žlebne o asfalt pa naprsne ili skroz prsne. Onda ona sleti na pustu glavnu cestu, automobili su zaustavljeni na prilaznim cestama, i kljunom ga pokupi, odleti na billboard koji reklamira donje rublje tijelom kakvo bi svatko htio – i muško i žensko, za rublje nisam baš siguran – tu odmjeri obavljen posao. Po potrebi se opet vine u zrak u tišini, opet ga ispusti iz kljuna, orah zvekne o asfalt i odbije se nekoliko puta, otkotrlja, ona ga pokupi u miru, opet sleti na billboard i ponavlja akciju dok ne dođe do jezgre. Tvrd je orah, voćka armirana, ali za nju našla se vrana, rekla bi pjesma.
Promet miruje u pauzi između kolona praćenih rotirkama, nitko već odavno ne trubi, napon grada je opao, samo sporadično zvekne orah.
***
Srijeda, 26. 10. 2022., Zagreb
Krimska platforma danas će biti usuglašena, danas je vrh diplomatske akcije i – blokade prometa. Noćas sam bio u bircu, svi su bili frustrirani, a mnogi moraju danas do centra. I ja i Beba (Damir Maričić), i to u zlo neko doba, rano, barem meni, pa smo iskovali plan puta. Ja još ne smijem nikako zakasniti, idem na intervju s psihologinjom za posao glavnog urednika u AGM-u – tu sam kao glavni već radio 2002.–2007. pa otišao u Algoritam koji je poslije propao – možda mogu biti diskvalificiran iz testnog procesa, tko zna, radi se o instituciji, a one nisu baš fleksibilne, ali zato vole biti stroge. Ostalo je još u firmi nekoliko osoba koje su mi u lijepom sjećanju, a mislim da vrijedi i obrnuto. Uspijem li dobiti posao ući ću u sustav, biti njegov i nečiji, iza mene će nakon puno godina opet stajati nekakva institucija. Ozbiljan sam autofašist, to je prvi uvjet za dobrog freelancera, ali pomalo mi je dosta. Zasićen sam od vlastitog života, zasićena sam pojava, a nigdje na vidiku kristaliziranja.
Skupilo se i godina, bešumno tijelo se umorilo, fintama i iskustvom nadoknađujem energiju koja kopni pa opet, unatoč kumuliranim mudrolijama ima dana kada nisam u stanju ni odrediti prioritete. Sve gori, sve je hitno, a sa svim kasnim. Volio bih da odmor bude nešto drugo, a ne prigušivanje nemira. No nemam izbora, u mojem sektoru su honorari tako skromni da se mora raditi stalno, svaku kunu smisliti, ili preciznije, smisliti program, prevesti ga u projekt, to znači birokracija, tablice, exceli, računi, za njega onda naći financijere, provesti ga pa pravdati svaku kunu, odraditi tri da zaradim jednu. Vjerovao sam da će s godinama u život stići neki mir i izvjesnost, da mora, tako je prirodno, tako je bilo i mojim starcima, ali jok, sve obrnuto.
Lani sam se pokušao zaposliti u Knjižnicama grada Zagreba, ali su na testu drugi kandidati bili bolji. Test se sastojao od desetak zakona, nije bilo usmenog dijela, ja koji sam uredio dosta knjiga i pet godina radio u knjižnici, i to dobro – njegovao sam knjige, one koje nisu imale pečat posudbe dobile bi ga, da ne budu tužne, pogotovo poezija (preferiram prozu, jer se vrhunske poezije i filozofije, za koju sam ipak slabije opremljen, bojim, pa ustuknem pred njihovom snagom) – tretiran sam ravnopravno s onima koji su tek stekli diplomu knjižničara. Glupo, štetno i ponižavajuće. Baš me zanima koji debili su osmislili takvu selekciju i zašto, jer minimum za dobrog knjižničara je poznavanje fonda i komunikacijske sposobnosti, a to dvoje baš nije bilo mjereno.
Zbog svega toga, valja mi rano leći i zaspati, što mi nije lako uza sve pritiske pa ni s pomoću preparata koje koristim, prirodnih i kemijskih, onda rano ustati, što je još teže, jer ovo prvo, zaspati na vrijeme, nikada ne uspijem, ali uz nešto hašiša nesanica zna biti meka i zabavna. Znam točno kako ću leći da prizovem san. Prvo faraonski simetrično, s rukama pored tijela ili na prsima. Pomisao na simetriju me smiruje, simetrija je nekakav red. Onda pomislim da je to tako samo izvana, iznutra nismo simetrični, unutarnji organi nisu parni niti postavljeni po Greenwichu tijela. Tu istinu odagnam i opet se zamišljam presvučena kožom koja prikriva unutarnji nered. Da sam u Daruvaru, da je zima, slušao bih pucketanje drva u kaljevoj peći i dahtanje vatre, to je posebna akustika, najugodnija.
Budi me pinganje mobitela kroz šum kiše, idealan je mutan dan da se promijeni položaj i njime nakratko osvježen vratiti se u mutno, tamno, nastaviti spavati uz zadovoljno mmmmkanje.
Kad u Zagrebu padne jača kiša nastane prometni krkljanac, posebno preko mostova koji spajaju Novi Zagreb s ostatkom, pardon, centrom grada. S kišom stiže i divizija političara i popratnog osoblja. Beba zove i kaže da će doći autom do mene, da ne kisnem dok idem preko ceste do njega, baš je frend. Točno u minutu ulijeće i parkira smiješan naborani auto odrezanog kraja Fiat multiplu, to me ime – tko li mu ga dade? – uvijek podsjeti na sklerozu. Uskačem u multiplu bez riječi u kožnatom sakou boje govedine i crnim hlačama i počnem se cerekati, jer izgledamo tako da nas ne bi ni na jednoj granici pustili bez rendgena, ultrazvuka i CT-a cijelog tijela. Beba je čisti viking, velik komad mesa, kratke sijedosmeđe kose i duge kovrčave brade, kronično izbuljenih očiju kao da je upravo kušao one vikinške uvarke za hrabrost. Izgledamo kao Mućke u posttranziciji, stopili bismo se s Peckhamom k’o hobotnica. Beba je uokvirivač slika kojih je auto trenutno pun, neki veliki formati kapafixa koje vozi u neki muzej ili galeriju pa se moram nagnuti prema naprijed jer mi jedan okvir gura zatiljak i o njega kucka, što me, još ukočenog od spavanja sada posebno živcira. Tik-tok. Krećemo do raskršća, on predlaže da samo malo riskiramo i prođemo tri semafora po bližoj trasi koja može biti svakog trena zatvorena, a trenutačno nije, pa onda skrenemo na sigurne ceste. Nagovaram ga da samo prođemo raskršće pa kroz Dugave, na sigurne ceste, malo je duže, ali preferiram konzervativnu poslovnu politiku. On popušta, pa tako i učinimo i sve ide fino dok ne dođemo na cestu za treći most, Most mladosti. Krkljanac počinje već na prilaznim cestama, kad mosta još nema na vidiku. Prolazno vrijeme nam je ipak dobro, mjerimo ga i računamo, uračunali smo solidan faktor rizika. Ulazimo u kolonu, što znači da uglavnom stojimo. Beba tvrdi da su to što smo učinili nas dvojica učinili svi, ja sam siguran da nisu svi tako oprezni. Precrvimo nekako preko mosta, kolone su debele kao da je u tijeku opći egzodus pred superiornim i zloglasnim bićima s drugog planeta. Čujemo sirenu odostraga, automobili se razmiču, hitna jedva nekako prolazi, nekoga je sigurno očešala retrovizorom.
On odluči skrenuti na Savicu da izbjegnemo veliko križanje Držićeve i Vukovarske, gdje je gužva uvijek, i bez kiše i bez Krimske platforme. Zvuči razumno, ali i tamo nailazimo na prometni čep kojemu se ne vidi kraj. Provjeravam, vremenska prednost nam se polako topi, ali još smo dobri. Onda on izvede neku svoju lupešku foru, preko parkinga odemo na neki drugi semafor, ali i tu je praktično mrtva kolona. Ispričava mi se zbog loše procjene, ali ipak nije da se ne krećemo. Na konačnom skretanju preko Vukovarske koje će nas izbaviti iz gužve i dovesti kamo treba, u koloni u našoj traci jedan bijeli auto, neam pojma koji, neki skupi, je stao. Druga traka prolazi, mi zamrznuti, jebemti lutriju, gdje da mu se sada jurilica pokvari i to tu, pet-šest mjesta ispred nas. Pravilom naizmjeničnog propuštanja, logikom rajferšlusa ubacujemo se u traku koja prolazi i zaobilazimo velikog bijelog statičnog, prelazimo Vukovarsku: probili smo se iz obruča bez žrtava i stigli na slobodni teritorij. Tek tada shvaćamo da smo govorili ne militantnim, nego partizanskim vokabularom, pa se smijemo tako da ja glavom udaram o ramove. Na slobodnom teritoriju čak ni kiša ne pada.
Prije intervjua imam vremena za kratku i brzu kavu. Usput čitam vijesti; na srednjem mostu koji nam je inače navodno bio optimalan – pakao. Sve stoji, nekakva sitna saobraćajka kao tromb zaustavila krvotok, ni hitna ne može proći, delegacije puze kroz kolone, mogao bi im autogram uzeti da nema mrgodnih zaštitara i tamnih stakala.
Jasno, intervju će mi nakon ovoga biti smijurija, a i inače nisam od treme.
P. S. Psihotest kaže da sam dobrih kognitivnih i karakternih osobina za ponuđeni posao, jedino malo impulzivan i tvrdoglav. Nekako sam se suzdržao da ne skočim i ne viknem: Tko impulzivan?!
_________________________________________
KRUNO LOKOTAR rođen je u Daruvaru 1967. godine. Diplomirao je komparativnu književnost, povijest i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od selektora i jedini voditelj FAK-a (Festivala a književnosti). Od 2002. do 2007. godine bio je glavni urednik AGM-a, kada dobiva prvi put dodijeljenu nagradu Kiklop za najboljeg urednika. Od 2007. do 2015. godine radio je kao urednik domaće i regionalne beletristike i publicistike u izdavačkoj kući Algoritam. Ustanovio je nagrade Na vrh jezika (za poeziju) i Prozak (za prozu) za autore do 35 godina i pokrenuo festival Prvi prozak na vrh jezika. S Emirom Imamovićem Pirkeom pokrenuo je FALIŠ (Festival alternative i ljevice Šibenik) pa ga predao dalje u dobre ruke, a KaLibar bestival s raznim kolegama. I njega je dao u dobre ruke. Utemeljio je i prvu svjetsku Nagradu za književnost na društvenim mrežama – Post scriptum. Kao freelancer i vanjski urednik radi kod nekoliko nakladnika. Od 2024. godine radi opet u AGM-u, koji je u međuvremenu postao dio Zagrebačkog holdinga, kao glavni urednik. Godine 2025. u nakladi Buybooka objavio je dnevnik „Limited edition“.
