Tag: Andrija Radović

Iz ciklusa Atelje pod kožom

PALI MIKELANĐELO

Firenca, polumrak bolnice Santo Spirito pri
samostanu. Sedamnaestogodišnji Buonaroti
studira mišiće za buduće skulpture. Nježno
zavrće rukave lanene košulje; na dasci leži
tijelo kradljivca konja, još toplo od konopca.
Buonarotiju drhti ruka. Razgovara sa
bolničkim stražarom koji mu dodaje
ulje za lampu. Treba zasjeći precizno,
gdje je koža najtanja. Ako je vjerovati
Kondiviju, taj podrum mu je zauvijek
poremetio utrobu. Gozbe kod Medičijevih
zaudarale su na bolnicu i konjske uzde.
Dvadeset godina kasnije, rascvjetana hipofiza
na vlažnom malteru još uvijek čuva studen
Santo Spirita. Svodovi vatikanskog neba
skrojeni su po mjeri jedne firentinske lobanje.
Bog pruža prst, ali je ruka zgađena i krvava od reza.

***

REMBRANTOV ZAKLANI VO

Oduvijek su me duboko potresale slike klanica i mesa;
za mene one u potpunosti pripadaju ideji Raspeća…
Naravno, mi smo meso, mi smo potencijalne lešine.
Kad god uđem u kasapnicu, uvijek se začudim kako tamo,
umjesto životinje, ne visim ja.
– Frensis Bekon

Godina hiljadu šeststo pedeset peta. Bankrot je
došao nečujno, kao crv u brodskom rebru,
i Rembrant ostade sam u mračnom podrumu,
u ulici Rozengraht. Stari majstor više ne slika
čipkane okovratnike i baršun amsterdamske
gospode. Pred njim je volovski trup; rascvjetani
božur od krvi i soli koji u podrumu traži
izgubljenu svjetlost svoga tijela. Iz rasporenog
trbuha isijava grozničava, oltarska žuta, poput
mrtvog Sunca prikovanog za tesani stub.
Proći će vjekovi prije nego što Frensis Bekon
opazi da je na ovom platnu Hristos skinut s krsta
i okačen o gredu. U uglu, služavka korača ka
vratima, nesvjesna da ulazi u vječnost. Luvr je
daleko, istorija još mlada, a na ovom platnu već
piše sve što o ljudskom stradanju treba znati.

***

HAIM SUTIN NA MONPARNASU

Godina hiljadu devetsto dvadeset peta, pariško
popodne u ulici Sen-Gotar. Haim je unajmio
djevojčicu za nekoliko franaka: sjedela je na stolici
pored rasporenog bika i satima mahala papirnom
lepezom između čeličnih kuka i njegovih
rascvjetanih četkica. Mark Šagal, prolazeći
hodnikom, u panici je istrčao na ulicu
uzvikujući: „Neko je ubio malog Haima!“.
Komšije bjehu pozvale policiju zbog smrada
koji je dopirao iz sobička na Monparnasu.
Da bi sačuvao boju što blijedi pod staklenim
krovom, slikar je slao prijateljicu Polu Žorden
u obližnju klanicu u Vožiraru, da kupuje kante
svježe bikove krvi. Onda bi, u pauzama između
obroka, prskao izblijeđela goveđa rebra, vraćajući
tkivu purpurni sjaj. Gore, u vrelom potkrovlju,
nije bilo nikakvog zločina. Samo je slikar, šakom
punom sasušenog pigmenta, pokušavao da nauči
obezglavljeno truplo kako da gori u vječnosti.

___________________________________________________

ANDRIJA RADOVIĆ rođen je u Podgorici 29. maja 1998. godine.
Objavio je zbirku poezije Metrički savršen tromb (Fokalizator, Podgorica, 2023). Pjesme je publikovao u književnim časopisima Fokalizator (Podgorica), Ars (Cetinje), Književne novine (Beograd), Trag (Vrbas), Fantom slobode (Zagreb), Alternator (Sisak) i Panache (Pariz). Zastupljen je u izboru savremene crnogorske književnosti Tragovi (ne)pripadanja (2025), među četrnaest autora, objavljenom u hrvatskom časopisu Tema, koji je sačinila Dragana Tripković. Pjesme su mu selektovane i za različite književne panorame na prostoru bivše Jugoslavije. Prevođen je na njemački i makedonski jezik, kao i na francuski, u sklopu drugog i trećeg toma edicije Nova BHCS poezija (Nouvelle poésie BHCS) francuske izdavačke kuće Slavitude.
Dobitnik je prve nagrade Ratkovićevih večeri poezije za autore do 27 godina (2025) za rukopis Mesarske nježnosti. Na Festivalu poezije mladih u Vrbasu bio je finalista i dobitnik druge nagrade (2025), dok je 2022. godine osvojio treću nagradu na istom festivalu. Laureat je festivala Dani Radovana Zogovića u Kolašinu (2020), a bio je i finalista festivala Dani poezije u Zaječaru (2022).
Urednik je za poeziju u izdavačkoj kući Fokalizator u Podgorici. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika (CDNK).

fotografija autora: Tijana Raičević/Mononoko Studio

VELIKI POTOP

Pobožno je slušati kišu; njenu
promisao o bilju, njenu opomenu.

I ja sanjah, kao dječak, potop –
džinovski, užasan. Dovoljno velik
da u glečer pretvori moju baštu.

***

ALCHEMILLA VINCEKI

Danijelu Vinceku

,,Biljke!
Izmišljam im imena da žive sa mnom poklanjam im vrt
Približavam ih svojim navikama i potrebama
Koristim se njihovim zaboravom“

– Branko Miljković, Pohvala bilju

I

epikurejskom mudrošću
sačiniti taksonomiju nepojmljivog

svoj alpinum u Dulovinama
svoj rezervat oreofita

potom otići tiho
jednog vrelog avgustovskog podneva

vratiti se u zemlju
koja te je takvog rodila

II

plemenite travke danas
izgovaraju tvoje ime

u inat pamćenju
i svemu što prkosi Suncu

ti si samonikla
endemska vrsta

pohranjena
u svjetlosti

III

Blagi hlorofili tvoje krvi
sada su memorabilije bilja

tvoj nervni sistem zasigurno
mrežasta nervatura nekog lista

Vilina se rosa
na pomen tvoga imena odaziva

kao noćna frajla
sijaš ispod humke

***

KO ZNA KAKVE JOŠ METAFORE

I

starozavjetni zločini danas
čine se preblagi
dvadeset prvi vijek je
i ljudska patnja neprekidno se umnožava

krv pokreće svijet novine pišu o krvolocima

svakoga dana
samo psovke i uvrede

II

drevni su gradovi odavno na nebu
freskopisarstvo srca prevaziđen zanat

ko zna kakve pošasti još čekaju generacije
kakve aždaje kakve ucjene

kakve još metafore pogodiće zemlju

sasvim neočekivano
kao zemljotres

III

zar se iko mrtav još nada u vaskrsenje

anatomi duše
zarobljeni su u starim knjigama

akvinski avgustin
arapski mistici

i mnogi drugi koje
posljednji
iščitao je požar

IV

arheolozi i astronomi konačno
pronašli su zajednički jezik:

niko nikada neće
riješiti ukrštenicu Sunca

jer ko bi tada na parčetu hartije
utiskivao imena nesanice

sve te biografije ptica

sva vješala sve omče
oko pjesnikovog vrata

V

algoritam vatre sagorjeće matematičare

stare kamene crkve redom
obrašće koprivom

nemam dokumenta
ove su me pjesme imenovale

ko zna kakve još metafore
na jeziku isparavaju
kao živa

__________________________________________________

ANDRIJA RADOVIĆ rođen je 29. maja 1998. godine u Podgorici. Novinar je dnevnog lista Pobjede u redakciji kulture i profesor crnogorskog jezika i književnosti. Pjesme je objavljivao u književnim časopisima Fokalizator, Ars, Trag, Fantom slobode i Panache, a poezija mu je uvrštena i u mnogobrojne regionalne zbornike. Nagrađen je na festivalu Dani Radovana Zogovića 2020. godine u Kolašinu za pjesmu Da li je Orvel bio prorok. Finalista je i dobitnik treće nagrade na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2022. godine, i finalista festivala Dani poezije u Zaječaru. Poezija mu je prevođena na makedonski, njemački i francuski jezik. Krajem prošle godine objavio je zbirku poezije Metrički savršen tromb čiji je izdavač Fokalizator.

FESTIVAL GENERISANE POEZIJE

I

Kažu da će vještačka inteligencija
uskoro ispisivati naše pjesme

toliko precizno toliko proživljeno
da jedan pjesnik uopšte
neće morati da pati

ili zapravo uopšte
neće morati da postoji

II

U stihove kojima smo
više naslutili nego rekli
kompjuter će unijeti ispravke

tamo gdje je zadrhtala olovka
program će izvršiti komandu

mirno kao ruka
koja vezuje omču

III

Naše će postojanje svesti
na proste fiziološke potrebe

upregnuće softvere
i od njih načiniti prvoklasne
arheologe jezika

našim pjesmama nadjenuće
sasvim druga imena

pred našim očima stvaraće poeziju
koju nećemo znati da pročitamo

IV

Već zamišljam računare
nakon Festivala generisane poezije

kako u kavani ispijaju pića
raspravljaju o Danteu i Njegošu

drže duge besjede
o trubadurima i prozodiji

onako pijani ismijavaju sonet
i patriotsku poeziju

____________________________________________________

RUKOPISI 46, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavni urednik: Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić i Stefan Stanojević] ; [urednici i prevodioci za Sloveniju i Makedoniju Tanja Božić, Natalija Milovanović i Valentina Baktijarević]. – Pančevo : Dom omladine 2023.

I

Što mi, zapravo,
znamo o jabukama?

Znamo ponešto
o njihovim vrstama,
o sjemenu, drvetu
i o plodu.

II

Ali, što suštinski
mi znamo o njima,
o njihovom unutrašnjem životu,
o sujevjerju jabuka?

III

Nikada
niko nije načinio
tačan rodoslov jabuke.

IV

Kada je Akila Pontski
preveo Stari zavjet
s hebrejskog na grčki jezik

drvo jabuke postade
drvo znanja od dobra i zla.

V

Prva jabuka
koja je ničim izavana
ljosnula o tlo

počela je da vjeruje u sve i svašta.

VI

Jabuka
ne pada daleko od stabla.
   
Znao je to i Isak Njutn.

VII

Znao je još nešto:
ona uvijek pada
pravom linijom ka tlu.

Ali nije znao zašto.

VIII

Ostalo je istorija.

U međuvremenu jabuka
uobrazi štošta,
postavši razlogom
Njutnovog otkrića.

IX

Jabuke još vjeruju
da pad ne predstavlja plod
slučajnosti –

ona je pala namjerno,
da prosvijetli Ser Isaka.

X

Isprva sve jabuke
bijahu zelene.
Onda se dogodilo nešto
o čijem uzroku ne znamo mnogo.

Zelene su jabuke
vremenom počele da žute.

XI

Kada je Dionis
ponudio Afroditi jabuku,
jabuka je pocrvenjela.

XII

Trojanski rat
(o kojem znamo
onoliko koliko nam je
slijepi Homer objelodanio)

izbio je zbog
jedne jedine jabuke.

Istina, zlatne.

XIII

Helena, boginjo!

Kažu da je zlato besmrtno,
i alhemija nepogrešiva.

XIV

Neki nevaljalac, valjda,
ubijedio je jabuku
da čovjeku može produžiti život.

Mnogi su od tada
povraćali jabuke
u ludoj želji za vječnošću.

XV

Što mi, zapravo,
znamo o jabukama?

Znamo ponešto
o njihovim vrstama,
o sjemenu, drvetu
i o plodu.

XVI

Ali, što suštinski
mi znamo o njima,
o njihovom unutrašnjem životu,
o sujevjerju jabuka?

- poema je izvorno objavljena u časopisu Fokalizator, br. 7-8/2020 -

___________________________________________

ANDRIJA RADOVIĆ rođen je u Podgorici 29. maja 1998. godine. Apsolvent je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Poeziju je objavljivao u časopisima za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, Fokalizator i Fantom slobode. Nagrađen je na festivalu Dani Radovana Zogovića za pjesmu Da li je Orvel bio prorok. Pjesme su mu prevođene na makedonski jezik.

PLATONOV SAN

Te ga noći sopstveni glas
trgnu iz sna kriknuvši: Ἀτλαντίς!

Ni sam ne znajući na kojoj je strani
ta riječ izgovorena, on zapisa priču o
ostrvu s one strane Herkulovih stubova.

Svakoga će časa Nju Orleans postati Atlantis
i to Platona ne čini prorokom.

San je potopljeno lice stvarnosti.

Neke istine duboko u nama
zakopane su poput antičkih grobnica.

Mitsko naličje Velikog potopa
nazvah Atlantidom.

***

UPOKOJENI SIZIF

Još samo par strana
još par dana u knjizi
zemaljskog Znanja

koju naizmjenično čitamo i pišemo.

Još par krupnih riječi
reklo bi se
par hiljadugodišnjih biljaka

i nježnih obrtaja oko Sunca.

A onda natrag na klesanje vatre
da iz jedne majušne tačke
jedne srimovane brazde

kamen mrtvog svoga sina opjevamo.

***

DRVENO JAJE

pogano je
pogano

drveno jaje

žumance u njemu ne kuca
proteini ne mirišu

šupak ili glava
njemu je svejedno

pogano je
pogano

drveno jaje

na prevaru razara
hristova jaja

***

VELIKI PRASAK

Maksimalnoj brzini kretanja
tvog tijela
svjetlost se poruguje

trilioni i trilioni
ćelija
sačinjavaju tvoje tijelo

a ti ne možeš da ih vidiš

Sudar dva atoma ustvari
ne razlikuje se od sudara
automobila

svakoga se časa obnavlja
Veliki prasak

***

ANDRIJA RADOVIĆ rođen je u Podgorici 1998. godine. Apsolvent je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Radi kao lektor u dnevnom listu Pobjeda. Poeziju je objavljivao u časopisima za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, Fokalizator i Fantom slobode. Nagrađen je na prošlogodišnjem festivalu Dani Radovana Zogovića za pjesmu Da li je Orvel bio prorok. Pjesme su mu prevođene na makedonski jezik.