DVIJE PJESME DEJANA ALEKSIĆA IZ ZBIRKE “RADNO VREME RAJA” (2018.)

TRIK

Pucanj je tačka susreta dve tišine.

Upravo tišina nedostajala je našem susedu,
Studentu elektrotehnike, u časovima
Dremeža na terasi, posle noći
Probdevene nad zamršenim formulama.

Pucali smo lažnim pištoljima naokolo
Povremeno ga drmusajući tako izmučenog,
Nestrpljivi da nam iznova izvede
Stari trik s nestajanjem novčića.

Ta slatka laž u koju se veruje
Činila je da dublje volimo stvarnost.

Ne spavam, branio se, samo gledam
Unutrašnju stranu kapaka.

Čekati svet iza formule stvaranja
I stvarati ga od preostalog čekanja.
Život – majstor opsenarskog zanata.
Dani – naivna publika u redu za kartu.

Nekoliko godina kasnije, poginuo je
U jednom od onih ratova koje nismo vodili.
Videsmo ga: mlad i učen, ispružen u otvorenom
Kovčegu, zauvek sam iza kapaka.

Ta gorka stvarnost u koju se ne veruje
Činila je da dublje volimo laž.

Kao novčić koji je zasigurno tu negde,
Ali niko neće propustiti da kaže:

Čudo, stvarno je nestao!

***

APOKRIFNI SEPTEMBAR

Osa duboko u voćnom mesu
Monaški život senki
Slepilo od gledanja u sunca iza govora

Stojiš na izmaku leta
Kao u predvorju mitologije

Iznenada
Poželiš susret
Sa jednim malim ništa

Da dođeš pred njega
Sa svojih hiljadu pitanja

I čekaš strpljivo
Da ti kaže:
Daj mi svoj kvar

DEJAN ALEKSIĆ (1972, Kraljevo), pesnik, dramski pisac, i književni stvaralac za decu. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik u Novom Sadu. Objavio je devet pesničkih knjiga, za koje je dobio brojne književne nagrade: Zmajeva nagrada“ Matice Srpske, “Meša Selimović“, “Branko Miljković“, Nagrada SANU iz Fonda “Branko Ćopić“, Prosvetina nagrada, Brankova nagrada, “Matićev šal“, “Risto Ratković“… Pored pesničkih, objavio je i dvadeset knjiga za decu, kao i jednu knjigu drama. Živi i radi u Kraljevu.

ULOMAK IZ ROMANA VELIBORA ČOLIĆA “EGZIL ZA POČETNIKE /kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija/”, 12/2018, 14. poglavlje

Sada živim na Trgu Clichy u sobici od pet kvadrata kad je prozor otvoren. Čim ga zatvorim ispada upola manja. Ništa čudno stoga što se tog hladnog jutra u veljači 1993. budim pretvoren u gnoma. Stidljiva i siva danja svjetlost kao da se utapa u umornim i ustajalim vodama zimskog Pariza. Prozor je daleko, vrlo daleko, a moj krevet nalikuje na ogromnu splav. Sjene su postale prozirne i lagane kao svilene čarape razbacane posvuda naokolo. Ormar je velik kao portal Notre-Dame, a moje cipele ostavljene u kutu dva su velika duha broda, crna i prijeteća. Ustajem misleći na Gregora Samsu. Prividan poredak stvari zbunjuje, sve je kao prije, samo sam ja, u snu, promijenio veličinu. Svijet se mukotrpno budi, kao da je i njega sram što je bolestan i mamuran. Izvana dopire žamor grada, sličan zujanju roja muha. Vlaga širi svoje apstraktne mrlje po zidovima, crta po njima ruže čudnovatih peteljki i cvijeće koje vonja na plijesan. Zrak je proziran. Oko mene blijedo sunce tako jasno razmješta kriške narančaste svjetlosti da mi se čine pravima, gotovo jestivima. Pokušavam se sjetiti protekle noći, i svih drugih noći, ali ništa mi ne pada na pamet. Zatvaram oči. Molim se.
Sveta Marijo, Majko Božja pariška i marsejska, Gospo vrata i prozora, Sveta Djevice Rima i Surinama, la Nostra Signora del sole e della luna, Sveta Majko putnika i skitnica, Sveta Marguerite de Yourcenar, Or Lady Queen of loneliness, Jednostavno Naša Gospo, Naša Kraljice, učini da se vratim na prijašnju veličinu. Ako to učiniš, idem zapaliti svijeću na Oscara Wildea.

*
Dugo sam se pripremao, cijeli tjedan. Bio sam čak kod frizera, ali rezultat je razočaravajuć. Moja nova poluduga frizura ne odgovara sasvim predodžbi koju imam o svom licu. Uvjeren sam da sam izbjegli i gladni pjesnik, mračan i mršav čovjek, svojevrsni dendi, nadmoćan i ciničan. Samo što moja nova frizura odaje naborane oči, mali kukasti nos-kljun i podbradak koji se tužno klatari pod mojom čeljusti, kao zastava moje mesojedske biti. I taj podbradak je sve što se vidi. Sprijeda, iz profila, dok sjedim i dok hodan, po velikim bulevarima kao i u predgrađu, samo taj podbradak.
Pa dobro, pomislim, barem su ti oči i dalje plave…
Ali oči su mi prilično jadna utjeha. Imam put i kretnje, noge i glavu balkanskog seljaka. I dok se primičem groblju Père-Lachaise, pitam se: kako to da jedan Englez, Talijan, Afrikanac tako lako i bez imalo truda mogu izgledati kao izbjegli pjesnik, a ti ne? Zašto svi, Wilde, Gombrowicz, čak i Solženjicin, imaju jednostavnije, književnije ime od tebe: ČOLIĆ?

*
Grobnica Oscara Wildea pod imenom Flying Demon Angel nalikuje na neki egipatski spomenik. Prekrivaju je tragovi ruža za usne, tisuću usnica ostavilo je po mramoru sočne i opscene leptire. Izdaleka je poput sićušnih rana, otvorenih pod kaotičnim rafalom na sivome kamenu. Prilazim i dugo promatram tog geometrijskog anđela s krilima poput velike harfe.
Palim svijeću, njen plamen i duša slabašno drhte. Ovo je tren u kojem valja nešto pametno i svečano reći, kako bih prizvao duh Oscara Wildea. Ali ništa. Prazan, nesadržajan, gledam tog kamenog anđela ulovljenog u trenu svog pada. Slušam vjetrić koji s preciznošću pisara broji gole grane obližnjeg stabla.
Popušim cigaretu, pozdravim velikog pjesnika i na putu za metro Nation-Porte-Dauphine ponovo pronalazim pepeo svog života.

_____________________________________________________________

VELIBOR ČOLIĆ (1964, Odžak) došao je u Francusku, kako piše, “s prtljagom od svega tri riječi francuskoga – Jean, Paul i Sartre”. Bilo je to 1992., u jeku rata u Bosni, nakon što je i sam prošao rovove i fronte, vidio razorene kuće i raseljenu rodbinu. U Francuskoj su uslijedili mučni, samotni dani izbjeglištva, života na rubu, snalaženja, učenja jezika i pisanja; književnost je tu bila svojevrsni “spas”. Uskoro mu je kod francuskog izdavača preveden i objavljen prvi roman, i stvari su se zakotrljale. S vremenom je propisao na francuskome, da bi danas njegove knjige izvorno pisane na tom jeziku objavljivao vjerojatno najugledniji francuski izdavač: Gallimard. Ta je iskustva Čolić ugradio u svoj autobiografijom nadahnut roman “Priručnik za egzil (Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset i pet lekcija)”, preveden i objavljen na hrvatskome u izdanju Vuković&Runjić, u prijevodu Mirne Šimat. Dosad je objavio romane i priče: Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad, Odricanje svetog Petra, Kod Alberta, Arhanđeli, Mother Funker, Les Bosniaques, Chronique des oubliés, Jésus et Tito, Priručnik za egzil itd. Knjige su mu prevedene na engleski, španjolski, talijanski i turski, a dio njih je izvorno pisan na francuskome (op. žb: biografska crtica djelomično preuzeta sa stranica booksa kluba).

književna nagrada “Drago Gervais” za najbolji neobjavljeni rukopis 2019: RUKOPISNA ZBIRKA PJESAMA “KOSINE” BRANIMIRA DROPULJIĆA, dvije pjesme

GDJE RASTU ŠAFRANI

ne pričam.
ne znam lijepo slagati glasove,
samo u svađe.
ali lijepo mi zvuče kad ih izgovaram
zasebno,
recimo a
ili e.
mislim da mi se lijepo formira vokalni
trakt
šššš
t.
napravit ću otiske artikulatora
izraditi ih od gipsa, da imam primjerak za
a, e, i
moje suglasnike i samoglasnike.
da uspiju
na nekoj kosini poput šafrana
da ih netko
ubere u riječi

***

LJUSKU LJUSKE LJUSKO

rekao bih
lijepoga si me stvorila
hodam malo letim
u stvari nisam nikada letio
prinosim jaje
maloga jajana
najbolje moje
evo
šaran je
znam po meni si šarala
muči me
jesam li ja stvoren?
u nekim me trenucima ovlada sluz
možda žumanjak bjelanjak
nije mi se do kraja stvorilo krilo
nisam poletio
zato sam čekao
pitao stoji li iza tebe ptica
misliš
da bih volio biti jaje?

BRANIMIR DROPULJIĆ rođen je 7. studenog 1983. godine u Varaždinu. Diplomirao je i doktorirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, gdje živi i radi. Autor je preko 20 znanstvenih radova u području analize govora i afektivnog računarstva. Trenutno radi kao podatkovni znanstvenik u tvrtki RealNetworks. Pjesme su mu objavljivane u Poeziji, Riječima, Libri Liberi, Stranama, Quorumu i drugim časopisima i portalima. Sudjelovao je na nekoliko književnih natječaja, pri čemu se posebno ističe ulazak u uži izbor ZiN natječaja u 2017. godini s pjesmom “Kameleon”. 2018. godine mu je u sklopu NSK-ovog natječaja “Anđelko Novaković” pohvaljen rukopis “Inače volim more”.

LUTKE IZ ČERNOBILA (ulomak iz priče)

(…) Oblaci su skrivali Mjesec koji je odašiljao tajanstvenu svjetlost. Slušala sam kako se njezin plač pretvara u tek sporadične drhtaje. Čvrsto je stisnula svog leoparda. Odnijela sam je u sobu, izgledala je kao da će zaspati. Tražila je da joj ispričam priču. Krenula sam s uobičajenim repertoarom slikovnica koje su nam bile na uzglavlju. Knjiga o džungli, Baltazar i neka nova iz Ikee. Onda su na red došle priče iz glave po njezinoj želji. Umorna od plača svejedno je bila uporna i htjela je da joj pričam priču o curici koja je nešto htjela. Bile su to stvari. Puno stvari iz dućana. Ta curica je htjela sve kupiti, tako su glasile Silvijine upute. Smjestila sam priču u veliki dućan igračaka i počela pripovijedati. Curica se veselo kretala između polica s igračkama i razmišljala što će kupiti. Imala je novaca samo za jednu igračku i jedan poklon za svoju baku i morala je razborito potrošiti džeparac. Što bi mogla kupiti, što bi mogla kupiti? Možda neonski plastelin ili mekane krznene kuglice, kakav instrument, bebu ili čokoladu? Htjela je kupiti sve, ubacila se Silvija. Ali nije mogla kupiti sve, odgovorila sam. Nije imala toliko novaca, a i poznavala je djecu koja nisu imala igračke pa je i njih htjela razveseliti, bila sam uporna u svojoj noćnoj pedagogiji što ju je izgleda još više razdražilo. Htjela je kupiti sve, sve kupiti sebi, govorila je i grebala jastuk kao zvijer. Matej se uvukao u krevet i uzdahnuo, a meni više nije bilo do pričanja priče. Htjela sam je završiti po kratkom postupku i oportuno sam rekla da je curica na kraju ipak kupila sve sebi. Kad je sve pokupovala, bila je tako umorna od silnog lutanja po velikom dućanu da je otišla doma i odmah zaspala. To “zaspala” sam izgovarala nepodnošljivo polako u ritmu kolutanja njezinih očiju koje bi se mjestimice ukazivale samo kao bjeloočnice. Ali oči su joj se iznenada neobično živo otvorile, a ona je upitala što se onda dogodilo. Ništa, odgovorila sam. Ali dogodilo se nešto, bila je uporna. Ne, nije se dogodilo, inzistirala sam, curica je samo zaspala. Ne, nije zaspala, dogodilo se nešto strašno, govorila je uznemireno i počela se razbuđivati zbog gnjeva, a ja sam samo htjela da ta večer, moj rođendan, obljetnica černobilske tragedije, da sve skupa već jednom završi. Dogodilo se nešto strašno, pala je opet u nervozan plač. Da, dogodilo se nešto strašno, curica je izgubila lutkicu iz jedne vrećice, pokleknula sam. Ne, još više strašno, inzistirala je. Razbila je glavu, po njoj su se srušile police s igračkama, na kraju je umrla zagušena plišancima, a po njezinom tijelu su plazili crvi. Nisam povjerovala samoj sebi i jezivim rečenicama koje su u tom trenu izlazile iz mojih usta. A zašto je umrla, izustila je na rubu snaga. Zato što je bila mrtva, rekla sam to glasom koji ju je zaplašio u svojoj jezivoj izobličenosti. Ugasila sam svjetlo. Nekim čudom nije se više oglašavala. (…)

MAŠA KOLANOVIĆ (Zagreb, 1979.), iz zbirke priča “POŠTOVANI KUKCI /i druge jezive priče/”, 2019.

POEZIJA VALENTINE BAKTIJAREVIĆ (iz dvojezične zbirke pjesama “Помеѓу/Između”, 2019.)

KRAJ PROZORA
da vidim plavo
i polje kupusa
znači zeleno
na prozoru da bude saksija
da ima prostora oko nje
i da je tu crvena šolja za čaj
na bele tufne
da gajim čaj u saksiji
mirisaće oko prozora
i prsti će
taj prozor
da ima dva krila
jedno da raširim skroz
drugo da bude sklopljeno
da vide i odrazi
volela bih
da ja dođem tu oko pola osam
da gledam kako umire sunce
da pustim kosu
da svetluca preko ramena
i da tako gledam
u šareno nebo
u odraze šarene
šarena da pocrnim
da tako lepo umiremo svakog dana
da se korenje napije
da stablo ne govori
da krošnja ne čeka ništa
kraj prozora

***

ZAVESE KOJE NISAM ISCEDILA
zavese koje sam okačila
da se osuše
teku zavese okrenute naopačke
zaudara na plakanje
voda koju upija beton
putevi koji vode do tebe
toplo je
putevi koji nestaju
u prazno u spuštena ramena
u beton
izgažen beton
bez svesnog pokreta
između mojih ramena i tvog vrata
između tvog vrata i mog čela
zatvaraš vrata
kao kad
kucaju eksere u tebe
da rasteš pravo
kao kad
dodaju stubove do tebe
da rasteš pravo
a ti žedan
što nisi voda
što nisam beton

***

JA BIH DA ME ZAOBIĐE SNEG
i da mi šal ide preko usana
do proleća
u proleće
da ne budem tu
između
to je za sada neki plan
koji sada plačem

___________________________

VALENTINA BAKTIJAREVIĆ glumica je Akademskog pozorišta Studentskog kulturnog centra i studentkinja Filozofskog fakulteta u Nišu, rođena 1995. godine u Prokuplju. Zbirku pesama „Pomeѓu” objavila je 2019. u Skoplju za izdavačku kuću „Antolog”. Pesme je sa srpskog preveo Đoko Zdraveski.

ZBIRKA (MIKRO)PRIČA MELIDE TRAVANČIĆ “SMRT U OGLEDALU”, izdavačka kuća Lijepa riječ, Tuzla, 2019., sedam pričica

KROKI

Slaba svjetlost na sredini sobe od njene sjenke pravi džinovsku figuru. Umače prst u crvenu tintu i po ogledalu ispisuje svoje pjesme. Njegove oči iz kuta sve posmatraju, dok ruke ocrtavaju konture njenog tijela.
Na koncu dana sve gubi smisao. Slomljena pada pored svojih stihova. On završava crtež i nogama staje na njenu satensku spavaćicu.
I sve je mirno. I sve se gasi. I ničega više nema.
U ogledalu još samo osmijeh treperi.

***

CEREMONIJA

Laganim pokretima svlači njenu bijelu haljinu. Ona se ne pomjera. Strah poput otkucaja srca pulsira cijelim tijelom. Ako bude spretan i haljinu za nekoliko trenutaka spusti na pod, u njenom životu ništa se neće promijeniti ni pomjeriti.
Njih dvoje stoje nasred sobe čvrsto vezani crvenom svilenom vrpcom koju niko neće presjeći. Ni on, ni ona.
Bez ijedne izgovorene riječi žestoko se svađaju, nadmeću, uvjeravaju, viču i vole.
Umjesto njegovog lica dodiruje prazninu. On rukama užurbano od crne zemlje gradi dom.
I sve je savršeno. I sve je svršeno. Jer on upravo svlači njenu bijelu haljinu.
Njen strah se pretvara u bol. Postaje nepodnošljivo. Vrišti. Jer umjesto bijele haljine, on zapravo njenu zdravu kožu svlači.

***

MREŽA

U jednom kutu prostorije stoji on, u drugom ona. Posmatraju jedno drugo. Strastvena ljubav prelazi u očaj, zatim bijes i na koncu u mržnju. Nakon višesatne šutnje i mirovanja, on naposlijetku kreće odvažnim korakom prema njoj, odlučan da je ubije.
Kako joj se više približava, tako ogromni, snažni muškarac postaje sve manji. Izgleda kao dječak od deset, pet, tri, zatim jedne godine. Posljednju razdaljinu između njih prelazi pužući.
Sapliće se oko njenih nogu. Ona se saginje i u naručije prihvata novorođenče. Ruke podrhtavaju. Prikuplja preostalu snagu, raskopčava košulju, izvlači dojku i nasilno je gura u bezuba usta.
Dijete ciči, ona ga ispušta na pod i bijesno gazi.
Zatvara oči i u stomaku osjeća komešanje.

***

TAJNA

Na vrhovima prstiju ulazi u hladnu sobu. Osim razastrte ljubavne postelje u prostoriji više ničeg nema. Ustajali zrak spušta se na njena prsa koja se pod pritiskom vlage ubrzano spuštaju i podižu. Pred prizorom praznine lice se gasi, a glas se u krik pretvara.
Naposlijetku, prilazi postelji, raskopčava dugu haljinu posutu cvjetovima maka, raspliće kosu, rukama prelazi preko nagog tijela, a zatim ih umiruje na grudima. Zatvara oči i sjedinjuje se sa sjenkom oblikovanoj po svojoj mjeri.

***

SUVIŠNE STVARI

Kada sam te zatekla kako se prelivaš po okruglim rubovima velike metalne činije, riječ mi je u grlu zapela. Umjesto nje, na tvoje ostatke izbacila sam nakupljenu pljuvačku, koju su žlijezde godinama vrijedno lučile. Potom, od tebe izvajala savršene kuglice. Cijeli Svijet postao je meta.
Strpljivo sam ga gađala. U sredu. Do kosti. Do srži.

***

NAGLI POKRET

Kada ga je pred zoru vidjela kako sa konopcom stoji nasred hodnika, skamenila se. Njegovo lice bilo je bijelo. Zjenice se nisu pomjerale. Zatim se uspeo stepenicama do potkrovlja. Cijelo vrijeme pogleda fiksiranog na njoj.
– U ovoj kući obitava mrtvac – bilo je jedino što je uspjela kazati.
Njegova sjena poigravala je na zidu. Kao da je plesao. Njihao se tamo-ovamo… Sve brže… A zatim se sve umirilo… Da bi se kroz nekoliko minuta nastavio iznova klatiti sa plafona.

***

HROPAC

Kada su u zoru na obali rijeke, pored uništenog automobila, pronašli tijelo dvadesetjednogodišnjaka, prvo što se dalo uočiti bili su trgovi zemlje na njegovim prsima, nogama, licu i ispod noktiju. I usta su bila puna zemlje. Potrbuške je ležao.
Ovo nije samoubistvo. N. N. grčevito se hvatao za život.
Mudro zaključi patolog i bilježnicu zatvori.
A oči sa mrtvoga tijela, sada pretvorene u dvije ping pong loptice, i dalje su mahnito kolutale.

________________________________________________________________

MELIDA TRAVANČIĆ rođena je 1985. Doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, putopise, eseje i književnu kritiku.
Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu.
Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period 2002-2008. godine. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je 2009. godine.
Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora sa prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Federalna fondacija za izdavaštvo nagradila je njen pjesnički rukopis Sjenka u sjenci 2019. godine.
Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poeziju je objavljivala u književnim časopisima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).
Suosnivačica je udruženja za kulturu Kontrast.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.