mi ljudi, mi smo najgori civilizacijska transverzala kao rastegnuta crna trenerka sa ispranim bojama u večito neveselim nabavkama ni poseta buvljaku nam više nije sveta
mi ljudi, mi smo najgori mi otpatci postojanja jedne vulkanske zime tu podno vreće bola ne sadimo ništa jer sve mora dvocifren broj puta da se tretira pa opet ulazimo u prodavnice samo da gledamo
mi ljudi, mi smo najgori radimo poslove koje mrzimo kako bi smo kupovali stvari koje nam ne trebaju prilikom padavina tešimo se otvaranjem krovnih prozora i nadamo se da nam rade grejači na zadnjem staklu baš kao te stvarčice u modularnim džepovima tipova sa crnim kapuljačama
ovde okidači povlače ljude a prekomerna je upotreba istih
hej ljudi vaša deca imaju upalu osrednjeg duha rad u smenama i folie à deux dok u povratku uz tandrk bicikla na trećem kilometru pale pljugu
najgori najgori
dok punoverje gnezdi lezije ovo doba će se zvati novo mračno a sve je počelo kao poema o sebičnosti da bi na koncu skončalo kao sloboda izjednačena sa neodgovornošću
mi ljudi, mi smo najgori (kako nam se prohte) bacamo otpatke sečemo jelke napuštamo kućne ljubimce slušamo naglas muziku sa telefona u javnim prostorima i prevozima a po zadnjim kolskim drumovima bezočno prolazimo pokraj pregažene devojčice zarad sopstvene spore i neprimetne smrti
bez filtera kvaliteta udrobljeni mir u nepristojna vremena
mi ljudi, mi smo najgori ali žaliti se sada zbog toga bilo bi kao žaliti se na žabe što su zelene ipak kupujemo zelene banane ubeđeni da ćemo ovako doživeti prekosutra mi trovači i kukavice volimo mame mame koje misle da su svi cigani lopovi
mi ljudi, mi smo najgori jedna osveta izaziva drugu ali ovo ne izaziva ništa osim dubljeg kopanja rake odbeglom lirskom subjektu i paramneziju
mi ljudi, kvarljiva smo roba i šta sada sa tim nego da se dopisujemo koristeći ćelavu latinicu dok bibliosmija stori je old a pisful bačka sajlent mod ljubitelji kulta bezobzirnosti klarinetišu sindrom solipsizma
mi ljudi, mi smo najgori što je više morona to je jača korona i ostale krupnice
ništa više nije kao što nikad nije ni bilo no biggie & let it roll sve dok slon i dalje sedi mirno stoga nije nikakva sramota biti android
ali ako možete budite odvažni kao morski konjić dok se upinje krmeći kroz vodu tokom oluje
***
NAJLEPŠE NEMANJE SMISLA
zaljubio sam se u devojku iz mumbaja da, iz indije poslao sam joj pesmu “diya hai“ iz devetnaestog veka indijskog pesnika mirze ghaliba nakon što sam je čuo kako ju je uglazbila arooj aftab poslao sam joj pesmu kako bi mi pomogla oko prevoda ona pomalo razume farsi i urdu a naravno govori hindi i engleski
ne jednom više puta sam se zaljubio u najlepšu devojku iz mumbaja koja sada živi u sjedinjenim državama inžinjer je mašinstva a radi kao dizajner proizvoda zapravo je likovna umetnica i bori se za prava trans rodnih osoba volontira u feminističkoj organizaciji prvenstveno boreći se protiv FGC (female genital cutting) i pruža podršku žrtvama silovanja i seksualnog uznemiravanja
ima najlepše septum i nostril pirsinge video sam nekoliko prelepih očiju ali ni jedne nisu tako posebne kao par njenih crnih očiju kao što ni jedne nisu tako posebno daleko puka disperzija neizvodljivosti dok ovde u titrajima skapavam uz zanemarljivo blažene nijanse bluza ona se u minus petoj vremenskoj zoni šeta noseći sa sobom rough trade ceger ili vergla pedale svog ljubičastog bicikla
najlepša
sluša ploče beyonce ili war on drugs, a ja na to ne prevrćem očima šatro čita žižeka a na to prevrtljive oči nisu u potpunosti imune ipak misli da pravim dobru muziku pre sedam godina mi je rekla da imam spektakularn glas ne znam šta sada misli možda i bolje kao da je bitno otresla je prašinu sa mene najlepša devojka iz mumbaja
iako sasvim definitivno nisam njen tip iako je sve ovo preko svake granice spuki i bipolarno ludo a govorim to dok preko skajpa dodajemo jedno drugome slanik poslednje je vreme kali yuga čak je i beznadežnost potrprašila pete i bez mog katastrofiziranja
ali ona dok se otima laganim poluosmesima i kada se odmeće spiralnim stubištem nemogućnosti dok krotko prodire ka suncu nekog drugog sistema kada se smeje projekciji stvarnosti iza čeličnog rikvanta kada su razlozi sve što nam nije ostalo i kada želja više ne opravdava sebe samu jednako je najlepša devojka iz mumbaja
hej arora podseti me zašto je ovo najlepše nemanje smisla
samo još jednom
molim te
***
ZVALI SMO TO DAN
zvali smo to dan zvali smo to noć po obodima skaradnih poluperiferija svi prizori gnjecave jalovine nerašćišćenih buvljaka činiše se najlepšim
i svaka baobab devojka kao najdivnija jer njena ljubav je osobita tautološki neponovljiva kao belokljuna žuna prikaže se sada i verovatno više nikada
zvali smo to dan zvali smo to noć ništa ne krije veće iznenađenje od proste običnosti zvuka opruga starih kauča slepljenih stomaka bez povoca vođenih besposlenih dana izronjenih blaga sa dna besplatnih kupališta
pod mostovima večito nedovršenih trotoara tu gde smo se par puta sastali i rastali i gde mahovina prekriva korteks ovog ovde nepomnika tu gde će sada biti posut prah uz par omiljenih pesama
zvali smo to dan zvali smo to noć slaveći život u suton grleći pretnju zarad tog osećaja ponovo pronađenih vikenda
ko se usuđuje da bilo koji naredni tren nazove poslednjim kada je sva lepota u časku u vožnji na biciklima do obala reka reka za udaviti se
_________________________________________
GORAN GRUBIŠIĆ, rođen 1979. godine, iz Subotice, muzičar (član bendova Wooden Ambulance i Ana Never), autor zbirke poezije „Alpaka među lamama“ (Librarion, 2022.)
Znala sam da će doći taj dan ili veče, svejedno, kad će kompozicija priviđenja biti tako stvarna i oštra; slika i zvuk, svađe i šaputanja, čitav naš porodični scenario u kojoj se roditelji, majka i otac čas nadglasavaju, čas govore unisono, staloženo i burno, jedno za drugim.
Gledam ih kao ranjivo dete i još nesazrela žena, bez svesti o tome da bih mogla uskoro postati majka, bilo čija, bez oznake pola.
O tome svedoči samo drvo koje ljuljam u kolevci, beba oblica s plućima od lišća, s temenom od šumske gljive.
Sami se odevamo u drvo na bezbednoj udaljenosti, razdvojeni konturom ponoći, pokušavajući da zapamtimo ko je tu roditelj a ko dete
***
MULTITASK
Mozak mi radi kroz niz umetnutih rečenica od kojih ne znam koja ima prvenstvo koja je temelj a koja tek dopuna
neki to zovu multitask ali meni se čini da je to poremećaj između napisanog i izgovorenog
šta se od toga može izgovoriti a šta napisati da li je to uopšte moguće između dve glavobolje one zimske i ove prolećne
koliko još imam vremena dok ne zagori ulje na šporetu raščešljam mokru kosu popunim tabele u ekselu zalijem roze zumbul zbog čijeg mirisa vredi živeti
danas su zimske Zadušnice živi su došli nasmejani da pozdrave svoje mrtve da poljube vratnice grobljanske crkve
***
*
Ovaj prizor sam odavno morala da utisnem
da povredim belinu papira
Ali strah je moćno oružje kojim preti džinovski bor njiše se jauče huji
I tako čitav dan I tako čitavu noć
***
*
A danas na junske Zadušnice
mačka protegnuta na krevetu vivaldi ruže u zagrljaju
niko se nije javio duh označio tražio me
jer tamo gde si ti valjda je toplije
od ove hladne kože pod maskom
_________________________________________
BOJANA STOJANOVIĆ PANTOVIĆ (1960, Beograd) redovna je profesorka na Odseku za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Bavi se naučnim i kritičkim radom, piše poeziju i lirsku prozu i prevodi sa slovenačkog. Pored brojnih monografija i radova iz oblasti nauke o književnosti objavila je sledeće pesničke zbirke:
Beskrajna (2005)
Zaručnici vatre (2008)
Isijavanje (2009)
Lekcije o smrti (2013)
U obruču (2017)
Povreda beline (2021)
Dobitnica je nagrada Gordana Todorović, Hadži Dragan Todorović, Đura Jakšić, Vasko Popa, Kondir Kosovke devojke, kao i priznanja za kritički i naučni rad Milan Bogdanović, Isidorijana i Čedomir Mirković.
Otac i sin prvi put Zajedno posmatraju Pogrebnu povorku. Sin je prvi put shvatio Strašnu činjenicu Prolaznosti i nestajanja. Otac se sjetio novinskog Članka o tome kako 0,3 posto očeva doživi Smrt svog djeteta. I otac i sin su uplašeni, Prvi statistikom, drugi Samom slikom smrti. Prokleta statistika, Valjda neće baš mene Pomisli otac Dok je kolona sa tabutom Zamicala ka mezarju
***
TIHOVANJE
Boga uglavnom u sebi Pominjem Jer ni uz jednu drugu riječ Ljudi toliko ne lažu Zato se ja Bogu u sebi obraćam I siguran sam, da me bez suflera, Čuje
***
RATNI ISHODI
Čovjek tvrdi da je inteligentno Biće A nikako da shvati Istorijsku činjenicu
U ratu ne pobjeđuju i ne gube Države i vojske
U ratu dobijaju ili gube Pojedinci
Tako neko završi bez noge ili Bez oka Većina osiromaši A mudri rat provedu komandujući Ili švercujući Poslije rata su ti isti vlasnici Odlikovanja i fabrika i naših Života
Ovo je jedina istina Sve drugo je ubleha I odgajanje novih budala Za nove ratove
***
ČISTUNAC
Dive se njegovoj čistoti Iz njegove avlije Ne dopiru nikakvi zvuci Nikada kažu nije Podigao glas ni za Oktavu više Prozori, zavjese, namještaj Sve blista Kada on i njegova čeljad Jedu ne čuju se nikakvi zvuci Ni lupanje escajga ni glasno Mljackanje hrane Sve je sterilno čisto Toliko da iza ovog čistunstva Sigurno mora stajati neko Veliko zlo.
***
TITANIK
Privilegovani znaju da su Čamci za spasavanje samo Za njih Oni tik do njih vjeruju da će Se naći mjesta i za Njih Ostali se, potpuno bez osnova, Nadaju da će se nekim čudom Ipak spasiti Jedino u čemu se svi slažu je Da je potop Neizbježan
___________________________________________
EDIN SMAILOVIĆ rođen je u Bijelom Polju (Crna Gora) 1980. godine. Filozofski fakultet, na Odsjeku historije, završio je u Sarajevu 2005. godine. Pohađao je master studije bibliotekarstva u Ljubljani. Radnu karijeru započeo je u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007. godine, a 2009. je počeo raditi u Narodnoj biblioteci u tom gradu. Na mjestu rukovodioca Narodne biblioteke u Bijelom Polju je od 2012. godine. Objavio je dvije knjige (zbirku poezije ,,Prolaznost” i zbirku kratkih priča ,,Omča”), a pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim listovima.
Vratimo se mi već prijeđenim križnim putovima. Spomenuh onaj preko Kozjaka. U glavi mi je bilo – oživjeti staze – odati počast očevim stopama koje su toliko put prešle preko Kozjaka. I, što je veoma zanimljivo, nisam naišla niti na jednu zmiju. Susretala sam neke ljude, dok sam hodala iznad Kaštela - netko me je zapazio i poslao Hitnu pomoć – doktorica je bila tako napadno prefarbana da nisam mogla odoljeti da joj to ne spočitnem – teško je bilo održavati doktorski autoritet oznojen i teško našminkan na vrućini ilinštaka. Tu su bili i bolničari. Oni su bez mnogo suptilnosti odmah poletjeli da me zgrabe, ali liječnica se još ponešto sjećala Hipokrata – pokušala je razgovarati sa mnom. E, tu se prevarila – s luđačkom lucidnošću ja sam je nadgovorila, a uz to izgledala sam sabranije od nje. Pošto nisam pila tekućine niti jela, nisam bila niti oznojena, a o šminki da i ne govorimo. Nisam bila niti čupava – Kozjak me lijepo počešljao, kao svoju kći, a moja misija – pratiti oca barem jedan dijelak puta na zagrobnom putovanju, oživljavati njegove tragove – bol – sve mi je to davalo plemenito držanje - iako bez plana (psihijatri bi rekli – aplanirana!) uđoh u tu svoju misiju. Uspravna kao svijeća, vitka i rječita. Na koncu sam joj rekla da je njoj potrebna pomoć inače ne bi tako razmazana hodala svijetom. E, to ju je naljutilo! Zapovjedila je bolničarima da me smjesta puste – a znakovito je bilo i to što se ja nisam poput luđaka otimala i skvičala nego bih se poput snoplja složila na njihove ruke čim bi posegnuli za mnom – i još sam upozoravala na njihovu grubost i bešćutnost – To je vaša pomoć! – govorila sam rušeći se. Nismo grubi, pravdali su se. A bili su. Ili sam ja bila na tako tankoj žici da me vrijeđao svaki dodir – ne znam. Istina je, po običaju, na sredini – jer ma koliko moja osjetljivost bila neporeciva, isto je tako izvjesno da bolničari posjeduju barem jednu mjericu grubosti viška pri svom postupanju. Ne jednom sam to iskusila. Tom grubošću se na svoj način zabavljaju, ali i omogućavaju sebi ironijski odmak od pacijenata. Kako bilo da bilo – Split nisam upoznala iz ludničke perspektive. U splitskom žargonu – ludilo, brale! – postaje nešto poželjno, nešto čemu se treba diviti. Taj grad, valjda jedini u Hrvatskoj, ima takav povlašteni odnos s ludilom, pa sam tako i ja ostala pošteđena ludničkog kazameta. Postavlja se pitanje – kakvi su onda tek oni koje Split prizna za svoje luđake. Oštra i jaka konkurencija bi tu bila, slutim.
Moj boravak u svijetu mrtvih nastavljao se – vozilo hitne pomoći otišlo – ja i mrtvi ostadosmo. Bio mi je tada na pameti i mit o podzemnom carstvu čiju sam apoteozu, začudo, doživjela u dnevnoj pripeci na gotovo goloj planini. Sjetih se Prozerpine ugrabljene – i upravo sam zbog Perzefonina morganja i ja uzela nešto u usta. Jednu kupinu. Pepeljugu. A što bi drugo mogla naći na Kozjaku?! Odmah sam ispljunula, ali smjesta sam osjetila – zgriješila sam! Odmah su druge sile bile oko mene – ove dosad su me čak i štitile i shvaćale moju potrebu da budem nasamo s ocem gdjegod on taj čas bio – barem ona tri dana potrebnih da biće uskrsne. Toliko sam dugovala tati. Sve su to sile prije zalogaja kupine znale i priznavale – i moju neciviliziranu tugu, moj pokušaj da se izmoli oproštenje – a ove koje me sad okružiše – odjednom me prezrivo promatrahu – luđakinja! Praznoglava luđakinja. Onu vječnu snagu za koju sam ja mislila da bi mogla uskrisiti mog oca iz groba - i koju sam bila osjećala u svom prisustvu - zamijenila je praznina. Nemam običaj lagati ni sebi ni drugima – znala sam – moje hodanje nema više smisla – došla sam u blizinu očeva sela - bratići su bili došli po mene. Dali su mi strininu suknju jer je moja bila poderana.
Šutke sam sjela u auto. Bez putovnice. I danas sa smiješkom mislim kako je baš tako trebalo biti – na Kozjaku izgubiti putovnicu. Tako je trebalo biti. Da izgubim putovnicu u svijetu nevidljivih. Ili, točnije, tutnem je nevidljivoj ruci. Bila sam na drugom svijetu, mogu reći i još mi vrijedi propusnica za nj. Koliko svjetlosti! Baš kao na golom kršu Dalmatinske Zagore – samo što ti nije vruće i uživaš u odsjajima – stalno osjećaš ugodan hlad, a u samoj si svjetlosti. Taj put, eto, nisam završila u ludnici, ali unatoč očevoj smrti – bijah ludo sretna. Otac mi nije zalutao, znala sam. Strininu ozbiljnu crnu suknju koja je bila poput moje, morala sam vratiti, a tetkićeva žena mi je dala jednu izuzetno šarenu, moglo bi se reći kričavu u kojoj sam putovala od Splita do Gradišta – kao da idem s maskenbala. U autobusu sam još uvijek osjećala tuđi dodir kao uvredu – mladić koji je sjedio do mene uporno je i nametljivo držao svoja bedra uz moja što me je neopisivo smetalo – toliko da sam mu morala na koncu reći da se odmakne. Dakako, uvrijedio se, ali ne podnosim te koji šutke primaknu svoje meso, baš meso, tvojem i iz toga izvlače neku prednost za sebe, užitak što li. Nametljivac je sretan kad se može nametati, eto što je. Da je bila zima, još bih i shvatila, ali ilinštak je bio! Razumije se da je mama bila očajna ugledavši me onako šarenu. Mene koju su svi poznavali po crnoj odjeći koju sam cijelu mladost nosila poput kakve udovice, ali nipošto usukane i blijede – pucala sam od životnosti i radosti. Toliko da su me u studentskom domu smatrali narkomankom, jednom je jedna ženska i zatražila da joj dam te svoje radosti, za koju je ona mislila da potječe od trave ili od kakva praha. Što je meni bilo zapjevati iz sveg grla hodnicima studentskog doma! Sve je odjekivalo! Pjevala sam sevdalinke i sve narodne pjesme koje sam znala – od međimurskih, slavonskih, starogradskih do dalmatinskih… Prilično oskudan repertoar, ali radost velika.
Nije čudno što sam završila toliko put u ludnici-bolnici. Droga mi zaista nije trebala, ali društvo se potrudilo da je u obliku farmakona pijem. Tako vam je to u životu. I danas prije spavanja popijem dvije tri tabletice jer uvjeravaju me da sam luda zato što ih ne pijem. Ali ja znam da moja ludost nije tog porijekla – i sve osjetim pripitomljene demone kako veselo poplesuju u meni. Ovdje smo svi – gospodarica je u redu dok nam se ne zamjeri. Valjda se neću i opet zamjeriti demonima. Kad sam bila deveti put u bolnici, mislila sam da će to biti to – nakon tog devetog izlaska rekla sam Danteu – e, sad smo jedan jedan! I ja sam prošla devet krugova. Ali bila sam još dvaput, Bože pomozi. Žao mi je zbog Dantea – on je tu uspostavio neko mjerilo i ja ga nisam htjela narušavati, Ali, što je, tu je! Bogu hvala da je tu! Jesi li? A?
Već sam prošla i dekadski sustav – Pitagora mi se ukazao vrlo milostivan i propustio me dalje. Kraj našeg arteškog bunara u selu drvene bandere su u obliku Pitagorina trokuta ili njegove polovice – svejedno. Znam da se svaki svakicati dan kad god idem po vodu – prisjetim s ljubavlju Pitagore. Pitagora ponekad i uzvrati.
Najviše sam bila u vinkovačkoj bolnici jer njoj po mjestu stanovanja pripadam. A ta umobolnica je tako tijesna da se čestito ne možeš niti ishodati i svi smo na zatvorenom odjelu. Vrapče, znameniti Stenjevac, je što se toga tiče bolje, ali samo što se toga tiče! Stabla su ljepša. Hvala im na ljepoti. Vidimo se u raju ako uspijete doći do njega. Stabla iz Vrapča možda nikad ni nisu izišla iz raja – po svom biću jer bi ih zasigurno u protivnom ono što moraju gledati – pokolebalo.
Sjećam se kako sam jednom sama došla u Vrapče i na bijedan način pokušala se predstaviti kao alkoholičar. Došla sam tamo nakon školske ekskurzije s djecom iz Velikog Trgovišća za vrijeme koje sam, među ostalim podvizima i pothvatima, pokrstila sve svoje nekrštne pretke i ne samo svoje – od mora do blizu Zagreba stalno sam rukom – desnom – sjedeći na sjedalu do vozača - pravila znak križa – odlučno i odsječno – kad smo došli do odredišta ja sam sasvim prisebno došla do svog stana. Odlučila sam se predstaviti kao alkoholičar jer nipošto nisam htjela objašnjavati što sam ja to činila. Što sam činila, činila sam i dan danas se ne odričem toga. Krstila sam nevidljive. Ili točnije, taj čas nevidljive – jer ne treba zabaciti svetu vjeru da ćemo se svi jednom vidjeti ili smo se već vidjeli. To je bilo taj čas prijeko potrebno. Doista, mislite li vi koji se volite nazivati kršćanima o svojim nekrštenim predcima? E, pa ja sam mislila. A i o živima koji se odmetnuše – njih ponovno krstiti – i u sebi sam šaptala – svi Hrvati, svi Hrvati – da ne bi možda pomišljali na nekoji drugi narod. Tako sam ja od Kraljevice do Zagreba otprilike krstila Hrvate – povremeno bi se zagrozila šakom onima koji su mi kvarili račune, ali stalno i neumorno stavljala sam znak križa. Cijeli autobus je gledao što ja radim – nije me zato bila briga – ja znam da sam svoje obavila. Što se mora, nije teško. Za razliku od razno raznih magova i vragova koja svoja djela čine u tami – ja sam svoje vračanje uvijek obavljala javno – kad dođe čas i zapovijed – To se mora učiniti. Ja učinim – kad sam hrabra. Kad nisam – trpim kao i svi drugi normalni ljudi. Pod pretpostavkom, razumije se, da takvih ima. Recimo, ja sebe smatram normalnom. Sasvim. I stidim se što nemam hrabrosti učiniti baš to što mi se naređuje bez glasa. Alkoholizam je dobro došao i zato što je po Velikom Trgovišću kružila fama da sam za jednu večer popila sedam litara vina. Možda i jesam toliko popila – sjedila sam s mjesnim konobarom koji mi se pokušao udvarati – bila je neka veselica u mjesnoj gostionici – ali nisam pala pod stol. Ispijanje tolike količine vina bila je ujedno i moja samoobrana pred tim mojim udvaračem – koji se pokazao kao ulizica – iza toga kad smo junački ispili zajedno toliko vina što bi bilo dosta za deset pobratimstava – susreli smo se u gostionici u kojoj je on radio – bio je ravnatelj škole, nekoliko učiteljica i ja – i ja se obradujem što ga vidim, a on prvo se javi ravnatelju, a ovamo meni htjede udvarati – možda sam čak bila pružila ruku, a on, kako rekoh prvo ravanatelju. Pad. Pao je! – reče Ivan Dužaić, svećenik u Velikom Trgovišću. I on je bio tamo. Nije me smetalo što je bio odebeo, što mu je guzica odmjerala, što rekla stara Jelka Starčević – kojoj sam bila kratko družbenica i koja je sa mnom uvijek razgovarala kao da se ispovijeda – Kao da se ispovijedam… - tim je riječima počinjala svoj razgovor sa mnom, i isto je tako ona mene i bez puno riječi ispovjedala, tako je i vrlo brzo doznala za moj alkoholni podvig i njegovo neuspjelo udvaranje – dakle, nije mi smetala njegova mesna zapremnina, ali što odbi moju ruku da bi se ulizao čovjeku s titulom – to nije bilo za prenebregnuti. Taj rusizam ja koristim ovdje u značenju – to ne bumo nosili prek brega! Samoobrana više nije bila potrebna. Imala sam argument.
To ne može biti istina! – rekla je moja gazdarica u Trgovišću Ružica Šipek – to da sam popila sedam litara vina kako su pričali i stala u moju obranu. Ne što bi me posebno voljela nego, procjenjujući moj burag i količinu popijenog vina. E, pa bila je istina. Stoga sam odlučila da ovaj put mogu pokušati i s alkoholizmom. Tamo me dočekao preplanuli doktor Leskur klempavih ušiju – u djetinjstvu su mi Leskuri bili susjedi. I danas u Gradištu ima Leskura. Kako ćeš lagati čovjeku koji je lijepo preplanuo, visok je i tako stidljivo nježno nosi svoje velike uši! Nisam bila alkoholičar, bila sam zaista luda. Valjda. Tako kažu doktori. Imam nešto i njihove dokumentacije – ovo je moja. Mene vode pod šifrom F 20. Ispada da bolujem od iste bolesti kao i svemir – paranoidne shizofrenije. Barem po našim današnjim znanstvenicima. Svemir tako bježi od točke velikog praska, paranoidno bježi stvarajući, to jest, dijeleći progresivno svemir na manje ili veće razbježane točke. Hvala im na efu dvadeset. Jako li su li mi pomogli! Nositi onaj već spomenuti križ. Bolje da ništa ne govorim.
Ali - koji put moram reći?- ne pišem ovo samo zbog sebe. Dakle, pustimo mene i moju ludost kraju. Kad pišeš pripovijest, (je li ovo pripovijest ili povijest ili pretpovijest – doznat će se već!) ionako ne možeš izbjeći sebe kao pripovjedača. Ni svoju ludost izbjeći ne možeš. Evo nekih općenitih naznaka – kad sam pisala rukopis – bilo je ljeto – bilo je rublja koje je trebalo oprati. Ljeti uvijek ima rublja i pripovijest to mora poštovati. Životne obveze svog pripovjedača koji nema perilicu. Njegovu potrebu da se provoza biciklom ili da čita. Ne moram sve odjednom izreći – ovdje nisam pjesnik nego ugodan razgovarač. To svatko može provjeriti letimičnim pogledom na ove stranice. Ali ponesena sam nekim ritmom, to moram priznati. Hrvatska sintakso, nemoj me iznevjeriti!
***
Kako godi hladna voda iz arteškog bunara! Osobito po nogama. Ovaj put nisam pjevala idući po vodu – drugo mi se osjetilo naslađivalo – dodirom hladne vode, dodirom hladne pitke vode. Misao o dragocjenosti pitke vode učinila je da svoju robu izaprah samo u dvije vode – treba čuvati blago! Uostalom, niti voda više nije bila plavkasta od traperica – zašto ovo pišem?! Zato što sam sita neumjerene potrošnje – svega!
Nisam li za ovaj dan dosta napisala – želudac mi se javlja – prazan je. Kad smo u srednjoj školi proučavali marksizam – sjećam se da nam je nastavnik prepričao jednu Marxovu plitkoumnost – riječ je bila o tome da čovjek mora biti sit da bi mogao misliti. Ja sam imala teoriju da je upravo obrnuto – čovjek prazna želudca mora itekako puno misliti. Ako ništa drugo, ono kako da napuni taj isti prazni želudac. Sit čovjek, naprotiv, zreo je za spavanje. Ne moram niti spominjati sve one tradicije koje su post uzimale kao preduvjet prelasku u više, osjetljivije, svjetlije, prozračnije, čistije, duhovnije i duševnije stanje.
Zapravo dostatno je reći – prijelaz, prijenos, tranzit. I ovo što ja pišem može se usporediti s nekom vrstom tranzita – prenosim se u stanje slobodnog građanina kojeg god poželim nebeskog grada, za slobodnog seljaka bilo kojeg vaseljenskog sela. Građanina seljaka koji ima pravo govoriti o čemu god ushtjedne. Ovo je stjecanje prava glasa.
S vremenom sam naučila cijeniti tišinu, nedostatak bilokakvog govora, poslušnu tišinu. Kad pišeš, ako si nadahnut, u tebi zvone, zuje, zveče riječi i sve žele van – na svjetlo danje, na sunce. I ta unutrašnja buka kad se polahko smiruje nizom rečenica nekog jezika – nema ništa ljepše. Pismo ili glas koji čuva šutnju što bi rekao Jacques Derrida. U razgovoru s ljudima ako si potpuno iskren, riskiraš. Ĉeka te potpuna samoća. Ovdje imam dosta samoće, ali nije mi ona cilj. Cilj mi je molitveni žamor u živoj crkvi, prodoran pjev, razgovijetnost, jasnoća i nejasnoća što je sunce od jasnoće – cilj mi je SVE.
Biti shvaćen znači prostituirati se – rekao je Pessoa.
Što bi čovjek zapravo htio?! Prijateljstvo svakako. Ne bih željela biti ničiji remetilački faktor. Postoje stvari koje se nikada ne mogu izgovoriti. Ostaješ s njima, one s tobom iako stoji i ona – da se tajne ne smiju ni šutnjom odavati. Večeras ću riskirati. Šutjet ću.
_______________________________________________
BOŽICA ZOKO (Vinkovci, 11. kolovoza 1963.), osnovnu školu završila u Gradištu, srednju u Županji, diplomirala kroatistiku u Zagrebu. Tri godine predavala u školi i na toj osnovi zaslužila mirovinu 1998. Objavljuje od osnovne škole, u srednjoj objavila feljton u suradnji s Markom Landekom u Vjesniku o pučkom učitelju Mijatu Stojanoviću (ujedno i tema diplomskog), objavljivala tekstove (pjesme, pripovijesti, eseje, kritike) u Oku, Pitanjima, Quorumu, Europskom glasniku, Republici, Panorami, Književnoj reviji, Književnoj reči, Lichtungu, Apokalipsi, reviji za preboj v živo kulturo, Temi, Županjskom vijencu, Riječima, Kolu, Forumu, Hrašću, Godišnjaku Matice hrvatske Vinkovci, Klasju, Gradini, Glasu koncila, Novoj Istri, Književnoj Rijeci, Osvitu, Motrištima, Hrvatskoj misli, Poeziji, splitskim Mogućnostima i subotičkim Novim riječima, Vijencu i Hrvatskom slovu te u emisijama III. Programa Hrvatske radiotelevizije (Poezija naglas, Dnevnici i pisma, Rječnik, Riječi i riječi…).
Uvrštena u nekoliko antologija. Usput prevedena. Sudjelovala uz još jedanaest autora u Quorumovom projektu – Posao dvanaestorice. Objavila u Zagrebu šest zbirki pjesama –Trg na kojem stojimo, ruši se (Biblioteka Quorum,1990.), Biće iz mraka (Meandar, 2001.), Opisivanje kruga (Naklada MD, 2004.), Crveno more (Društvo hrvatskih književnika, 2007.), Zapisi iza greba (Altagama 2009,), Kaldejska Urka (Biakova, 2015.). U zavičaju objavila jednu zbirku pjesama Prije konačne žetve (Proventus natura, 2015.). Za kritičke tekstove dobila Povelju uspješnosti Julije Benešić (Đakovo 2008.), a za knjigu Crveno more također Povelju uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca (Vinkovci, 2008). Za sonetni vijenac Mir i ljubav snivamo i… - prvu nagradu Hrvatske kulturne zaklade za poeziju 2009. – Dubravko Horvatić.
Dobitnica drenovačke nagrade Duhovno hrašće za knjigu Zapisi iza greba. Tu su i knjige poetskih eseja – Ima vremena (Narodna knjižnica Orebić, Orebić 2009.) i – Bolje vas našla! (Udruga građana Hrast, Gunja, 2013.), U snu snova (3000 godina Za dar, 2015.). U zavičaju objavila jednu zbirku pjesama - Prije konačne žetve. Urednica nekoliko knjiga poezije i proze. Živi u Gradištu. Bavi se slikarstvom. Prva samostalna izložba 2008. u Županji, Galerija Veliki kraj, pod naslovom Slijedi mene!
ZIMMER FREI
U poplavi lažnih
etno sela
mi vam nudimo izvornost
bosanskog izričaja.
Kuće bez fasada,
na četiri sprata - za oba sina.
Budite prvi koji će iskusiti
fantastična buđenja
u sobama sa nikada korištenim balkonima
uživajuć u osebujnom mirisu
seoskog Šanela No5
iz više od hiljadu septičkih jama.
Nudimo vam organsko povrće
iz naših plastenika
koje i sami možete da zaljevate
vlastitim zahodskim govnima
improvizovanom poljevačom
od staroga švapskog šljema.
Mjesto je to gdje je povijest
čvrtsto isprepletena sa domaćim običajima
i prvi puta ne morate virtuelno
da serete po historiji.
Nudimo vam bijeg od užurbanog
gradskog života omeđenog pravilima
uz tradicionalne seoske umjetničke igre:
Kiparstvo - čik, ako možete,
iskipajte u rijeku više traktorskih
prikolica smeća od vašeg domaćina!
Tu je i terapeutski odmor:
Uz malo sreće, ako bude “promjena vremena”
žiganja u ramenu i koljenu
zaboravit ćete uz cjelovečernju pjesmu
lokalnih trubadura pred seoskom zadrugom,
uz širok dijapazon narodnog stvaralaštva:
od Mlade partizanke do Mene majka hoće da oženi…
Mislili smo i na mladež;
aktivni adrenalinski odmor
doživjet ćete kao nigdje do sada.
U ponudi su programi:
Dok ti okom, ja motorkom: rezanje asfalta motorkom,
Antička kočija: trka motokultivatorima,
Rafting - kroz Scilu i Haribdu:
spuštanje gumenim čamcem kroz
ekploatacije šljunka na rijeci Bosni.
Vaši najmlađi još dugo će u školi
prepričavati ovaj odmor baziran
na Montesori pedagogiji:
igra na igralištima koja ne postoje,
jer je razvoj mašte kod djeteta najvažniji.
Ali to nije sve:
onima koji šeruju našu stranicu
garantujemo gastronomski specijalitet:
riječna riba, pomor ’88.
***
KOPRODUKCIJA
Kada su snimali
Bitku na Neretvi
Jul Briner, Orson Vels,
Ričard Burton i Franko Nero
nisu bili ni do koljena
Fabijanu, Borisu, Bati,
Zaimu, Faruku, Ljubiši,
Mileni, Pavlu, Stoletu…
No ni to nam nije bilo dovoljno.
Nakon što smo si
podijelili uloge u rijekama krvi
odlučili smo filmove
snimati u koprodukciji.
***
SEIKO 5
Sve što su znali
bilo je da je jedan
od pokojnika
iz grobnice B-11
nosio Seiko 5.
Nikada veće radosti
u domu našem
bilo nije
što je očev
Seiko 5 godinama
stajao pokvaren
u vitražu
lesninina regala.
***
DJEDOVINA
Kad djedovinu prodam
napravit ću pir;
u svili ću da spavam
po baršunu da hodam
moju dušu konačno obuzet će mir.
Kad prodam djedovinu
kartu ću si kupit
za put oko svijeta
uživat ću mnoga ljeta
zavaljen u palme hladovinu.
Kada svoga djeda
zaostavštinu na bubanj stavim
deset dana ja ću bez ikakva jeda
da lumpujem, svirače i kelnere da častim
i slobodu svoju da slavim.
Kada spičkam ono
što predak je u tlapnji
sticao ubog i skrušen,
tad ću moći podvuć crtu
jer će svijet od kojeg sam sazdan
konačno biti srušen.
***
JUSUF K.
Sudili su mu
jer je čitav život igrao pošteno:
nikad đonom, rijetko laktom,
uvijek džentlmenski, nikad špicom
vazda plasirano.
I još su mu sudili
jer nije htio da laže:
priznao je da je bio ofsajd
kod drugog gola.
Slalo ga i na disciplinsku
te mu zbog fer-pleja
na tri mjeseca
zabranilo izlazak
na zeleni travnjak.
Kad je trebao da napravi
transfer života
u norveški Molde
rekli su mu da će ispisnicu dobit
tek kad položi novce koje nema.
Životom kojeg više nema,
talentom protraćenim
u dokazivanju pravde
trenira Jusuf K. za sljedeći Mundijal
kao da ga nikad nije niti bilo.
____________________________________________
ADNAN ŠEHIĆ rođen je 1978. u Doboju. Završio je studij bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Zaposlen je u Osnovnoj školi „21.mart“ Doboj Jug kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Objavio je zbirku kratkih priča “Četiri šakaša i na male” (Imprimatur, 7/2020) i nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima. U julu 2020. osvaja nagradu „Šukrija Pandžo“, koju dodjeljuje portal Školegijum. Živi u Doboju. Igra na poziciji centarfora.
Možda su postale Andersenove bajke razmišljanja o kraju ali Anne je i dalje u utrobi živa; nema petog sprata i nije moguće skočiti; obesiti se o lančiće vetrokaza u dvorištu? – suviše je tanko i pomalo klišeizirano.
Nema dovoljno prostora za ubijanje na odloženo.
______________________________________
10.19 am – 10.24 am 29.08.2020. subota (Abbey, Reading, UK) [*Ti vrlo dobro znaš da vrediš – naslov, sa švedskog]
***
MISAO KOJA JE PALA
Jim Beam se dolivao u punu čašu kisele ne znam zašto nisam rekao dosta kao kada sam na 30 mg trankilizatora popio pola litre piva komiran sam legao i probudio sam se kao nov – dobra zabava, zar ne? upitala me je misao koja je pala tog trena pogledao sam u telefon, bilo je 00:00 – to bi značilo da neko misli na mene sve te gomile snova koje se stropoštavaju prevaliti toliki put da budeš čistačica kapitalizma; možda pola sata kasnije sedeo sam na wc-šolji gledao sam video klip o Hyun-Ji Shin kako korača pistama; osmeh i dva lepa oka nisam ništa mogao; tačno minut kasnije ležao sam u krevetu zaspao sam uz njene korake i poglede uperene ka meni.
Obraća mi se šizofrenija U prekrivačima od zvezda na 6 – 8 metalnih nogu Momak za sve, za najdublje sne A ona kaže – Ciganka mi reče „sretan Halloween!“ Dok sam ulazila Sa svojih 5 – 6 ekstremiteta kopala sam Delovi sećanja udubljeni u memoriju Čisteći strah blagosti Između zidova uvlačila sam se u položaj fetusa U kući od ljudske kože Hladnoća udara o staklo Momak za sve, za najdublje sne Obešene ležale su trenerke za rad Na žici bez trnja Hajde da se obesimo! – Rekla je otvorenoj lobanji.
______________________
10.05 am -10.13 am 5. novembar 2020. četvrtak (radno mesto majstora, škola, Uxbridge, Hillingdon) [spiritualna inspiracija radovi konceptualne umetnice Eve Hesse]
***
TÖRSTIMEN
limunada popunjava šupljine u ponoć mojih 6 minuta za vremensku literaturu početak novog nivoa bolnički marina department ili minutizam je umetnost koja govori o govoru tela o umetnosti mog života sa C vitaminom za biobibliografiju um govori: usudi se Her face so hard to catch She changes her self-look And her stories don’t match baci sve baci se previše umoran za spavanje agencija ’plava strela’ u prevodu sa engleskog u kojoj sam zaposlen šalje me da čistim govna minut spavanja minut brisanja minut ćutanja minut ćutanja minut ćutanja minut čekanja minut čekanja minut odluke da navedem svoju komplentnu bio-bibliografiju.
______________________
00.11h – 00.16h 06.12.2020. nedelja (West Drayton, na krevetu, u sobi novog doma) [spiritualna inspiracija poezija Judite Šalgo & filmovi Ingmara Bergmana; naslov sa švedskog – ’sat žeđi’; kurziv stihovi Sally Dige ’Immaculate Deception’]
***
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
za jednu ljubav moglo bi se misliti više naročito ako ne mogu da spakujem sunce jer je suviše veliko i teško za poneti iako bi sve drugo možda i moglo da stane u sivu torbu
_________________________
9. april 2021. petak 5.48 pm – 5.51 pm (inspirativno mesto na golf-terenu) [u susret rođendanu CK13]
***
“Zbirka „U kući od ljudske kože“ svedoči o slobodi umetničkog izraza i poziva na učešće u iskustvu poetskih trenutaka koji se mogu javiti bilo kada i bilo gde. Svaki zapis je određen časom i datumom kao i tačnom lokacijom na kojoj pesma nastaje. Lirski dnevnik, poetski putopis, beleške u trenucima za poeziju izmiču preciznom žanrovskom imenovanju. Pesnički glas ima dva izgovora, ekavski i ijekavski, ima i dva roda, muški i ženski. Pre nego što napusti rodni grad skicira pejzaže koji odlaze sa njim u inostranstvo. Tehnikom kolaža unosi delove pesama drugih autora, nenametljivo komunicirajući sa njima, prikazujući lično unutrašnje biće koje biva sada i ovde a koje se sastoji kako od neposrednog dnevnog „unosa“ tako i od živog razgovora sa pročitanim pesnicima. Poezija koja nastaje u sadejstvu lokalnog hronotopa sa autorovim unutrašnjim hronotopom govori o prelazu iz jednog sveta u drugi: stanstvovanje u rodnom gradu i postavljanje kamp-kućice u tuđini; mesto vladarske nesanice koje mora da se završi na mestu potčinjenosti, među ostalim uposlenicima mašinerije; lični intimni prostori koji se završavaju tamo gde počinju javni intimni prostori; razdvajanje vlastitih stihova od stihova drugih pesnika kurzivom, ovamošnja konkretnost materijalnih činjenica, i eteričnost kojoj se teži iza ivice bola. Autor vrlo retko rezonuje i teoretiše, on je vrsta konceptualnog umetnika koji čitaoca uvodi u poetsko tkivo „in situ“ prepuštajući mu da sam učitava značenja u fotografije lirskih trenutaka. Iako navodi druge umetnike, pesnik to čini lako i spontano, zato što je proživeo njihove redove a ne da bi odbranio nekakav stav; on prikazuje i aktuelna, dnevna zbivanja ali je izvan političke korektnosti koja nameće ritam pisanja i brani (ili napada) određenu tezu. Vladimir Milojković je sa sobom na „ti“ i poziva i nas da kročimo na taj komad slobode, jer ako je ne nađemo u umetnosti, teško da ćemo je, u ovakvoj konstelaciji, pronaći na nekom drugom mestu.” – iz pogovora knjige
***
VLADIMIR MILOJKOVITY (mađ.) ili MILOJKOVIĆ (srb./hrv.) rođen je 1978. godine u Szabadki / Subotici, na severu Bačke. Završio je akademske studije iz pedagogije vizuelne umetnosti (2014.) i specijalizovao se za rad sa decom sa autizmom, na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Objavio je dve knjige poezije; „Razgovor sa Hertom“ (SKC Kragujevac, edicija ’Prvenac’, 2014.) za koju je nagrađen za najbolji neobjavljen rukopis mladog autora; i „Teško u glavi“ (Presing, edicija ’Pod presom’, 2020.). Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; zastupljen u novijim edicijama *Fantoma Slobode*, *Čovjek Časopis*, *Libartes*, *Vesna*, *AKT*, kulturnom dodatku *Beton* dnevnog lista Danas, *Priče iz izolacije* (Makart 2021.); zastupljen na internacionalnim kompilacijama poesié sonore (Huellkurven /Austrija, 2016./ & MATLIT /Portugalija, 2017./); zbirkama signalističke književnosti *Magija signalizma* /2016./ & *Vizije signalizma* /2017./; internacionalnim izložbama DADA umetnosti i festivalima kratkih filmova (Interntaional Smart Phone Festival, Abuja, Nigerija /2018.-2019./); zbornicima socijalne i angažovane poezije (*do zuba u vremenu* /2014./ & *REZ* /2016./); art-performer i od 2021. član Engleskog PEN Centra. Trenutno živi u Heathrow Villages, u VI zoni Zapadnog Londona.
Nikola- samo budi iskren. Ne možeš dati više što nego imaš -a imaš ništa, to zapamti. Ne možeš objasniti svemir, strah i drhtanje, milost i dobrotu- sebi niti ikome drugome, ne možeš prevazići teret svagdana i bol zaključanu u kostima niti ćeš ikada moći reći i biti išta drugo nego to što ionako jesi, to što se iz susreta prostora, vremena i tvojih roditelja u svijet rodilo. Uostalom da li želiš iza sebe ostaviti lažno svjedočanstvo? Za koga? U svjetlu vječnosti svaka je prtljaga besmislena. I kad zaboraviš sve što si bio i što te činilo tobom svjestan da čak i tamo ispod grobova kojih si prepun, kao što si prepun tuđe krvi i tuđih suza tvoje oči još uvijek sijevaju slijepim optimizmom koji se i kad znaš da je igra namještena i sve odavno izgubljeno ipak usuđuje da sanja a ti snovi buše tamu kao ostatak velikog ognja kao žižak koji tinja i koji će te opeći ako ga dodirneš. Padaš i posrćeš sam kroz mrak i to život zoveš. Okrvaviš koljena i razbiješ glavu, ponekad dodirneš nečiji vršak prsta a ponekad padaš zagrljen, strmoglavo- kao zvijezda.
Radim u skladištu, liferujem voće i povrće, nekoliko tona dnevno, za manje od najmanje plaće. ne drogiram se onim što me skoro uništilo, pušim travu i pijem pivu sa drugovima, čitam i pišem i budem tu kad me dijete treba. nešto sam i napisao, nešto možda i bude objavljeno- o heroinu, rudnicima sumpora i solidarnosti. polako se budim, pazim na svaki korak- volim te mišjih stopa čitav svemir- i čekam se da dođem. Nedavno sam se i zaljubio i sad se sa njom tražim i prisjećam vlastitih mogućnosti da volim da dajem i da sam nečiji. Pronašao sam samopouzdanje i milost upravo tamo gdje bi trebalo biti beznađe i jad, osjećam se dobro, dijelim kruh i pjevam. Kad me pita nešto uvijek zastanem, eskiviram i odgovor obavezno započinjem sa niš. tada me pogleda pa cijelu noć pričamo o tom niš. a to je niš ono od čega sam sastavljen- niš je zemlja u kojoj sam rođen, niš je zemlja u kojoj živim, niš je nadnica za koju rudarim, niš je odgoda vazdušnog groba koji me čeka, niš je i da i ne i daje mi zraka prije nego se u sebe ko čakija zabijem. A što mi je sve i kad krećem, to vam ko željeznička stanica Marine Cvetajeve nikad neću reći. Otkako sam izašao gledam ljude svoje generacije i sve mislim kako smo neozbiljni, nesigurni i nezainteresirani za budućnost i zaključujem da su to velikim dijelom posljedice društvenog raspada koji smo kao djeca doživjeli kada se sve što bi trebalo da bude stabilno, čvrsto i zaštićujuće- autoritet roditelja i autoritet društva- odjednom slomilo pred našim začuđenim očima i otada atrofira, gnoji se i kopni. Ideja progresa, općeg dobra, ravnopravnosti i pravde, ideja da ćemo živjeti bolje nego oni prije nas, ideja da postoji nešto više i važnije od nas samih, nešto u što vrijedi uložiti život, toliko je kvalitetno iznevjerena i toliko se svakodnevno izdaje da smo se uvukli u sebe i pustili da nas nosi svijet umjesto da mi nosimo njega i da ga noseći mijenjamo nesposobni da se nekoj ideji predamo u potpunosti, da vlastitost stavimo u službu drugih- do kraja i bez ostatka. Sve je ironija, distancirani komentar, „ne u moje ime“ i nemiran san. Oni prije nas su pokušali promijeniti svijet ma koliko tragične- i u milionima smrti tragične- posljedice bile, oni su se predali ideji, do kraja. „Ja ću možda biti osuđen na smrt. Ja sam zdravo.“ piše roditeljima Danilo Ilić pred smaknuće. Zaboravili smo da je jedina nada poraženih da ne misle o svojoj sigurnosti. I dok se grozote ponavljaju ljudi se čude što u svijetu gdje smo svedeni na trgovinu jedni druge kao stvari kupujemo i prodajemo, trošimo i odbacujemo. Uzrok- eksploatacija i nejednakost- ostaje skriven. Zgražanje je samo palijativ, zavoj za živu ranu, pljuvačka kojom pokušavamo zaustaviti sepsu a otrovanje je u temelju svega što živimo. I dok se ne obratimo- vilama, kalašnjikovom ili glasačkim listićem- strukturi koja rađa ovakva čudovišta ništa se neće promijeniti. A struktura je kapitalistička, sustav liberalan, prvobitna akumulacija dovršena, privatno vlasništvo nepovredivo i bijeda-uvijek naša, uvijek prisutna. Ljudska. Trebala si me vidjeti dok sam bio mlad, srećo, u vrijeme kada sam se svijetu i ljudima oko sebe činio kao obećavajuća nakupina atoma. Kada sam još vjerovao da se život uživa a ne trpi. Kada su beskrajne mogućnosti nicale preda mnom sa svakim novim jutrom, kada se svijet činio promjenjiv, istina uhvatljiva a dobrota i milost ostvarive. Ljubav, ljubav- neiscrpna. Ovo što sam sad rezultat je, zbroj, obračun i točka. Sve sam svoje strahove ostvario, sve želje zaboravio. Sada, danas i ovdje, moje srce kuca samo jer još uvijek može. Ne vidim izlaz. Već sam dugo sveden na ulogu promatrača. Mimoilazim se sa životom. Bez pozdrava, bez naklonosti, bez ideje. Postao sam računovođa dana što prolaze. Nikad nisam razumio zašto bi nešto morao učiniti samo zato što sam živ; zašto bi se trebao nadati, htjeti i pokušavati; nikad nisam shvatio zašto bih trebao sanjati o nečemu? Zar želiš biti s nekim tko svaki dan otvara oči nesretan što se probudio? S nekim tko svaki dan očajnički traži razlog da se ne ubije? S nekim tko ne voli sebe? Spominjao sam ti kako ne možeš posjedovati osobu koju voliš između ostalog jer znam kako se čovjek rađa sam, živi sam i sam umire. Ponekad mi je teško uopće povjerovati da svijet postoji, da svemir nije samo san u kojem umirem. Ne znam zašto i dalje živim odnosno zašto ne prestanem? Jedini odgovor koji sam pronašao leži u iracionalnoj prirodi koja sama sebe besmisleno produžuje i instinktu za samoodržanjem kojeg je tako teško pobijediti. Često sam svjestan kako živim samo iz inercije. Vjeruj mi, molim te, pokušavam ti pomoći. Zar stvarno želiš uroniti u mrak u kojem gušim? Ne. Previše je u tebi dobrote, ljepote i pameti da bih te uništio svojom ljubavlju. Pozivajući se na ono što dijelimo u mraku svojih ciničnih, bezbožnih srca i što će nas vezati još dugo nakon što gazda objavi fajrunt i po posljednji put posjetimo mirogojski krematorij i jedan se za drugim- nadam se istim redoslijedom kojim smo u ovozemaljsku posjetu stigli – vinemo kroz dimnjak i rasplinemo nad arkadama u ono malo što čovjek na kraju krajeva, svim naporima poduzetim da porekne očito, svim usrdnim molitvama i iskrenom ufanju- ipak, uistinu i konačno jest: samo talog dana što sitniji od pustinjskog pijeska i nježniji od snježnih pahulja sipi kroz klepsidru vječnosti. Nisam puno naučio u ovih godinu i pol egzila- nekoliko očitih stvari pred kojima sam stajao slijep. Danas sam tek oprezniji jer naslućujem svoje mjesto u nezainteresiranoj nasumičnosti stvari, ideja, pojava i uvreda. Ako sam nešto naučio tamo , naučio o sebi i svijetu koji me okružuje- to je strpljenje i da čovjek strašno precjenjuje svoje prisustvo u svijetu. I da nismo sami. I da je poezija kao kruh- za svakoga. Naučio sam da nije sve u trenu ekstaze i neovdašnjeg nadahnuća nego postoji nešto u strpljenju i upornosti, oporosti i prihvaćanju postojanja na „opasnoj oštrici stvari“. Naučio sam da milost dolazi iznenadno, da je dosada sjeme kreacije i prozor odškrinut spram vječnosti, da divota može da nas uspravlja i da se čuva negdje oko srca. Naučio sam da cijenim vlastitu beznačajnost. Naučio sam koliko je važno gomilati nesigurnosti, neuspjehe i koliko je istinit Estragon dok izvlači remen da se objesi ali mu istovremeno padaju hlače. U tom trenutku sijeva sav misterij i sva blesavoća postojanja. Naučio sam da crv nikad neće oprostiti plugu. I da ne bi ni trebao. Možda je stvarno potrebno provesti mjesece pa čak i godine- izoliran od svijeta, na mjestu gdje su šum vremena i buka epohe prigušeni pa da čovjek počne razabirati što je zaista važno u obilju banalija koje čine život i društvenu stvarnost. Izvući se iz blata u kojem se batrgamo i sagledati kome i zašto, zbog čega i do kada. Trebao sam dati od sebe, vrijeme i volju usprkos neizlječivim izgledima, pa da shvatim koliko je poniznost bitna, koliko nismo centar svega što jest i što može biti i da je dosada neodvojiva od života, dobrota zapravo proces a ljubav se skriva upravo u onome što ne želiš učiniti- sve je to jadna utjeha. „Na kraju krajeva treba da živiš jer je ovo jedini život. On je samo odmahnuo rukom. Ne zaboravi da ja vjerujem u boga a on će mi oprostiti.“ S onu stranu morala, prakse i historije. Nema više iznenađenja, nema više čuda, nema više začaranosti životom- sve što preostaje je do besvijesti cinično i zlobno. Nekoć sam- čitav život zapravo- vjerovao u čuda i ekstaze muzike, riječi i slika, vjerovao da postoji neobjašnjivo i općenito, vjerojatno sam svu svoju vjeru polagao u umjetnost, kulturu i čovječanstvo, revoluciju i pravdu, klasnu borbu i hegelijanski progres- nezaustavljiv i neumitan. I danas kada više nemam vjere, kada sam poražen, loš i bezobrazan ostaje mi Mahalijino evanđelje, pjesma i bog kojeg sam spreman služiti ako je bog ono o čemu pjeva. I osjećam se dobro jer kao i ti volim život, ljude, divotu stvari i pojava i znam da moja krv nije samo moja nego zajednička i da je poezija baš kao i kruh- za svakoga. Tako pjeva Roque Dalton i ja mu vjerujem. Jedem povrće i budim se rano, dajem koliko treba, pazim da sam na vrijeme i da me nema kad sam tu.
________________________________________________
NIKOLA STRAŠEK (Zagreb,1978) pohađao je Klasičnu gimnaziju, studirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filozofskom fakultetu i Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavi se filmom i piše.
sledećeg utorka razmenićemo nekoliko poruka ugovorićemo ručak u suši restoranu saopštićeš mi da si preboleo bivšeg neće biti neprijatne tišine
prvi put ti neće smetati što volimo različitu muziku žalićeš se na preslan soja sos našaliti na svoj račun imaću hrabrosti da uradim isto
u svakoj pesmi o nama žalim za učinjenim i ne očekujem puno u ovoj okrećem kormilo kada se navikneš na slano zajedno ćemo sa palube skočiti u more
***
SRCE JE MOJE RITAM MAŠINA
ti si led rasveta na aluminijumu gledam te kroz polarizovano staklo
imaš flaširanu vodu u zadnjem džepu na podlaktici tetovirana dva upaljača
oči su ti prepune plina šteta što uvek zapališ filter umesto duvana
***
NA ULICAMA SU ZVERI
harpunom koji ispaljuje staklo hvatam tvoje neprijatelje malo pre svitanja grad postaje mesto opasno po srne i jednoroge upozoravaju crveno-crne marame čuju se hemond klavijature dvorepom pacovu koplje ulazi u nozdrvu beži u šaht ograđen žutim čunjevima
u stanu na granici rizične zone uspavljuješ se filmskom muzikom budiš kada cigla pogodi prozor imaš arsenal koji ispaljuje balone od sapunice nikoga ne možeš da povrediš ako izbegavaš susret sa zverima
jutro dočekujem sa flasterom na podlaktici uznemiren jer obojica koristimo municiju koja nestaje u dodiru sa zemljom
ALEKSA KRSTIĆ rođen 1996. godine u Aleksincu, osnovnu školu i gimnaziju završio u Sokobanji. Diplomirao Međunarodne odnose na Američkom Univerzitetu u Bugarskoj, zatim i master studije Ljudski resursi i međunarodni menadžment na Univerzitetu u Aberdinu. Objavio je poeziju na portalima Strane, Astronaut, čovjek-časopis. Pohađa radionicu kreativnog pisanja kod Zvonka Karanovića. Trenutno živi i radi u Beogradu.
U studentskom klubu pored fakulteta U proljeće Osamdesetih Dok još nije bilo važno od kojih si Rekao si mi Da mi u očima izrastaju kuće uz prugu kad god te pogledam I da je to ono zbog čega sam za tebe oduvijek bila više od prosječne studentice medicine
U proljeće Osamdesetih Do podneva bi se izležavali I pitali se da li Bog oprašta ako kradeš dane u dvoje
Ljeta Osamdesetih U jednosobnom stanu pokraj Miljacke Samo bi raskopčao prvo dugme košulje I život bi dobivao smisao, veći od plaćanja računa I povremenog odlaska zubaru
U proljeće devedesetih Kad su imena postala važna Rastali smo se na glavnoj željezničkoj stanici I toliko godina poslije U gradovima, Na željezničkim stanicama, okružena ljudima koji nikad nisu vidjeli Sarajevo Ni živjeli pored Miljacke Kad vidim kuću uz prugu, Pustim suzu
***
KADA BI MOGAO NAD SVOJIM KOSTIMA DA SE ZAMISLIŠ
Kada bi mogao nad svojim kostima da se zamisliš Da li bi shvatio da si mrzio uzalud Da si često pun sebe najviše bio prazan Da si zaboravljao na ljude pokušavajući zaraditi za predmete Kada bi mogao da se zamisliš nad svojim kostima Kome bi ponovo uspomene na čuvanje ostavio Na čije usne svoje prislonio U čijem zagrljaju se sklupčao Onako umoran od traženja mira u tuđim očima, prstima, borama Čija bi rutina ponovo dobrovoljno bio? Kada bi mogao nad svojim kostima da se zamisliš Da li bi se ikada više otuđio od sebe Teturao po najdubljim samicama duše Rovario po ranama i uspomenama za koje nisi spreman Da li bi opet bio crv u vlastitom srcu Kleo se u Boga zarad povjerenja ljudi Da li bi stvarima davao vrijednost A ljudima stvari Kada bi mogao kada bi samo mogao da se zamisliš nad kostima svojim Zar ne bi shvatio da si živio mirakul A ponašao se kao da živiš moranje Kada bi mogao samo jednom nad svojim kostima da se zamisliš Onako svježe mrtvim Šta bi rekao bivšem sebi Za čim bi žalio I ko bi ti neizdrživo falio Osim tebe samog?
***
KOLOTEČINA
Jutros sam mirno saopštio jednom čovjeku srednjih godina Da ima zloćudni tumor glave pankreasa I otišao na doručak Ispušio pola kutije Vratio se rutini Govorio sljedećem pacijentu kako mora prestati pušiti Svojim jezikom obmotanim debelim slojevima duhana I požutjelim zubima Život je tako jezivo smiješan Sve svoje strahove nosiš sa sobom A šutiš ih Ne vrištiš ih Pomiluješ ih neizgovaranjem Imaš četrdeset i jednu I dvije specijalizacije Jednu ženu s kojom živiš I jednu koja te čini živim Mladost u žilama Koja je sramotna za čovjeka tvojih godina Za matorog uglednog doktora Koji će umrijeti sa željom da ispuši džoint I samo se smije Bezazleno i dobronamjerno Da se naceri i životu i sebi I naslonjen na rame žene o kojoj šutiš Zapitaš se Da li čovjeka išta u životu slomi Kao spoznaja da nijedan svoj san nije odživio otvorenih očiju?
MEVLA HASIĆ rođena je 18.9.1995. godine u Tuzli. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu, te stekla zvanje doktora dentalne medicine. Od desete godine života bavi se pisanjem, što 2014. godine kruniše svojom prvom knjigom pod nazivom „Znaš li što je najljepše na svijetu?“. Učesnica je i dobitnica nagrada na raznim festivalima poezije i proze. U posljednje vrijeme piše samo zarad spokoja vlastite duše. Živi i radi u Berlinu.
čovjek-časopis 