POKVARENI MARKIZ ZANCHI I POTONULO BLAGO
“Moram vam pokazati nešto što sam našao u brodu”, sada će Luka.
Iako je već prošla ponoć, Doriana i Filipa još nije bilo, na što je Dunja još jednom zaključila – šupci.
U ovoj se alkoholom i dimom nabijenoj atmosferi pomalo osjećala potreba da se promijeni temu. Luka je očigledno to znao dobro napraviti, unatoč činjenici da su mu zabavljačke i plesne sposobnosti bile jednake ili približne nuli.
Ninu i Niku je onaj divlji ples umorio, a Sari i Dunji je dobro došla promjena. Ivan se izvalio na kauč. Sada ne samo što mu se vidio goli trbuh već i dlakavo dupe, a za što ga očito nije bilo nimalo briga.
“Kada sam donio brod, najprije sam mu skinuo palubu. Nemam pojma zašto, očekivao sam nešto skriveno u njemu. Ali unutra su bili samo neki natpisi.”
Djevojke su na fotkama pogledale te natpise na unutrašnjim stranama broda. Bilo je to neko čudno pismo, više kao neki hijeroglifi ispisani crnom i crvenom tintom. Ni Dunja ni Nika to nisu raspoznavale.
“Iste sam grafite primijetio po šumi, tu oko grada, od Kastva do Drenove, Rujevice i Vežice”, nastavi pokazivati druge slike. “Pogledajte, ovo smo Ivan i ja snimili zadnjih nekoliko tjedna.”
Na fotografijama i videima bile su crvene, žute i zelene točke; oko u trokutu iz kojeg su se slijevale zrake ili suze; kvadrati u kojima i iznad kojih su bile označene točke i otvorene osmice; svjetlo koje je izgledalo kao žarulja, a čije su zrake dopirale do ljudi; drvo ispod čijeg je korijena zmija izlazila i kretala se iznad i ispod pojava nalik ljudima; zatim isti takvi mrtvi ljudi probodeni kopljima i strijelama, razbacani na sve strane.
“Ovo je jako neobično”, sada će Nika. “Izgledaju kao neki crteži pećinskih ljudi, a vidi se da je novo. Ovo je crtano sprejem.”
“Da, sigurno nam žele reći kako trebamo grliti stabla”, zajedljivo će Dunja.
“Kako god”, ubaci se Luka, “ovo nešto znači, a ja ću otkriti što. Osim toga, zaboravio sam reći, što je mjesto nedostupnije, to je više ovakvih crteža. Mislim da sve to ima neku poruku. Također je pitanje tko nam to želi reći.”
“A što? Tko?” upita Nika.
“Nemam pojma, ali nešto važno.”
“Da, da, a sve su to stvorili Ancient Aliensi i Giorgio Tsoukalos”, dobaci Sara.
“Mislim da nije tako neozbiljno”, odgovori Luka.
Sara je zacoktala jer je mislila da će Luka razumjeti šalu.
“Ali nije ni jako ozbiljno”, doda Ivan koji se odjednom razbudio. “Moja je pretpostavka da ovo pišu ljudi usred ove pandemije. Nije riječ ni o kakvim starim zapisima ni o nečemu jako ozbiljnom, ali kao da se radi o nekoj vrsti moderne magije kojom se želi odagnati ova pošast.”
Djevojke nisu baš razumjele kako bi to neki grafiti na stijenama mogli odagnati virus Covid-19, no Ivan odmah doda:
“Tradicionalno su ljudi mislili da se nekim činima, a koji u sebi imaju nešto magično, može odagnati nevolja. Primjerice, čitali su znakove u prirodi, ali su i prinosili žrtve, stavljali su križeve i stupove, gradili zavjetne hramove. Pandemija samo pojačava taj iracionalni dio u ljudima. Čak mislim da su ovo radili neki konceptualci koji na neki način žele obilježiti svoje vrijeme.”
“Da, ali ovo fakat izgleda kao iz one emisije Ancient Aliens. Nisam se uopće šalila”, kaže Sara.
“Znaš onaj mem”, upita Ivan Saru, “zašto Giorgio Tsoukalos ima onako postojani gel u kosi?”
“Nemam pojma, možda sperma Ancient Aliensa”, lupne Sara.
“Bingo!” odgovori Ivan. “A znaš ono njegovo, zašto su sagrađene piramide?”
“Pa normalno”, kaže Sara, “nemam pojma zašto, ali sigurno su ih sagradili Ancient Aliensi.”
Fore su bile smiješne samo njima dvoma, dok ih drugi nisu baš previše pratili.
“Ima jedno pravilo”, nastavi sada ozbiljnije Ivan, “kada su teža vremena, počinjemo vjerovati u magiju koja će nešto ukloniti. Nemamo objašnjenje pa pripišemo to, primjerice, masonima, Marsovcima i tko zna kome i tražimo od njih milost koja će nas poštedjeti zla.”
Ovo što je govorio Luka imalo je smisla.
“Zapravo smo Luka i ja odlučili napraviti jedan mockumentary*”, opali Ivan kao iz topa.
Nika i Dunja su odmah shvatile o čemu se radi.
Drugi su gledali.
“Mocku what the fuck?” upita Sara.
“To je dokumentarac koji ismijava neke ljude ili pojave”, kratko pojasni Ivan. “Želio bih da to izgleda kao neka naša potraga za smislom tih grafita, a sve povezano s pandemijom, uz, naravno, masu intervjua. Čak ne ni mockumentary, nego možda i neki poluigrani film koji bi djelovao kao dokumentarac, snimljen na najbanalniji mogući način, bez neke velike pretencioznosti.”
Ova je priča ipak zainteresirala Saru.
“Moramo razviti scenarij, a za to nam je potrebna prava priča”, nastavi Ivan.
“Ispričat ću vam malo pozadinu”, kaže Luka. “Ima jedna prastara priča, a na to me podsjetio upravo ovaj jedrenjak. On je iz 19. stoljeća i zapravo nije toliko star. Ovdje se radi o priči koja je još starija i seže u 17. stoljeće.”
I Nika je sve pažljivije slušala.
“Tada negdje je otok Sveti Marko pripadao Veneciji. Bio je granična utvrda i na njemu su se, gore u tvrđavi, izmjenjivali kapetani. Svi su od reda bili zaduženi kako bi spriječili prodor uskoka na Kvarner, no stvari nisu bile baš takve kakve su se činile. Kapetani su često baš u dogovoru s uskocima ubirali svoj porez. Znamo da su uskoci pljačkali sve živo. I nije baš da su bili, primjerice, samo za Austriju, a protiv Venecije. Naravno, mogli su proći samo ako bi platili u zlatu kapetanu Svetog Marka koji je pak sve dijelio sa svojom posadom. Zato ih je Venecija brzo izmjenjivala. Ali početkom 17. stoljeća stvari su se malo zakomplicirale, jer su obje strane, i Austrija i Venecija, smatrale da se radi o nebitnom graničnom otoku. Uskoci su pljačkali, kapetani, kao, branili mletački teritorij, a u stvari bili korumpirani do boli. Najgori od svih je bio neki markiz Zanchi. Tamo je u biti i bio poslan po kazni.”
“Čekaj, kakve to veze ima s ovim grafitima i pandemijom?” prekine ga Nika.
“Vidjet ćeš”, odgovori joj kratko Luka i nakon kratke stanke nastavi: “Taj je Zanchi obećao da će propustiti cijeli tovar zlata jedne uskočke galije, ali samo uz jedan jedini uvjet – da stanu na Svetom Marku gdje će ih najesti i napiti, ali su dužni predati mu žene koje su oteli na kopnu, a potom ih pušta dalje sa zlatom”, nastavi Luka. “Nakon što su prišli otoku, Zanchi im je obećao siguran vez u jednoj dubokoj spilji koja se danas ne vidi, ali ima ulaz odozgo s otoka, ne znam točno gdje, o tome ćemo se raspitati. Znam samo da nije ona Galeblja spilja. Dakle, Zanchi ju je eksplozivom srušio i cijeli brod, zajedno s posadom, zarobio unutra. Ne moram reći da su uskoci pljačkali bez prevelike razlike i po austrijskim zemljama s kojima su, kao, bili saveznici. Dakle, žene su bile ove naše, iz austrijskih krajeva, a Zanchi je svojoj posadi obećao jako dobru zabavu te nevjerojatno dobru nagradu u zlatu. Najprije je sa svojom posadom pobio sve uskoke, a onda im je, onako pijanima, predao sve žene.”
“Mislim, odvratno!” uzvikne Sara. “Ovo je za mene, ono, baš Me2.”
“Kakav Me2 u 17. stoljeću?” odgovori Ivan. “Znaš li ti kakva su to bila vremena?”
“Mogli su se eventualno žaliti austrijskim vlastima, ali njih nije bilo briga koliko je lokalnih žena oteto i predano pijanim, korumpiranim polurazbojnicima na osamljenom graničnom otoku”, doda Ivan. “Osim toga, Austrija i Venecija su toga trena bile gotovo pa saveznice. Bila je još i jedna gora situacija. Tada se opet pojavila kuga i briga je bila nešto puno veće i ozbiljnije od dvadeset ili trideset zlostavljanih žena i hrpetine zlata.”
“Ne mijenja ništa na stvari. Odvratno!” doda sad i Nika. “Oteo je žene, djevojke i djevojčice! Odvratno, ali baš odvratno!”
“Okej, Zanchi je zaista bio odvratan tip. No, tada je napravio nešto još luđe. Dakle, osim što je oteo brod pun blaga, predao žene razularenoj bagri, a prethodno pobio cijelu uskočku posadu, kada su se ovi dobro iznapijali, sa svojih je pet najodanijih plaćenika pobio i pijani ostatak vlastite posade skupa s otetim ženama. Nakon par tjedana javio je u Veneciju da su svi pomrli od kuge i da su tijela spaljena. Nikako nije mogao iznijeti blago koje je dijelio s malom nekolicinom – jednostavno bilo je preteško i nedostupno – pa je odlučio pričekati. Prikrio se preko puta otoka, na tada pusti kraj oko današnje Grabrovice, i namjeravao kasnije doći s novom posadom pa polako, kada se sve pomalo zaboravi, iznijeti sve blago. Ali karma is a bitch. Po povratku u Veneciju već je bio zaražen kugom koju je prije toga raširio i među rijetkim stanovništvom Grabrovice koje je umiralo kao muhe. U međuvremenu su ljudi počeli umirati i u samoj Veneciji, iako je postojala čak i kontrola vlasti kako se takvo što ne bi dogodilo. Tako markiz nikad nije uspio pokupiti svoje blago, a sva mu je posada, uključivši i njega, na kraju pomrla od bubonske kuge te je navodno pokopana u zajedničkoj grobnici. Sigurno nije u Santa Maria della Salute. By the way, mislim da je ta crkva sagrađena baš kao zavjetni hram za vrijeme te epidemije. Mrtve od kuge se pokopavalo isključivo u zajedničkim jamama. Njegov drugi brat, valjda jednako pokvaren kao i on, bio je isto po kazni poslan na otok Sveti Andrija. Ali to je druga priča, jednako čudna, pokvarena i jednako zanimljiva. Potomci ove linije sa Svetog Andrije postoje još i danas. Cijela je ta loza jako čudna, ali nisam se nikada njima bavio.”
“Ovo je fakat odvratna priča”, zaključi Nina.
“E sad, odonda do danas širi se legenda o basnoslovnom blagu na otoku. Bilo je i drugih priča, ali ova je nekako najlogičnija. Postoji čak i u pučkom sjećanju pa možda ne bi bilo loše da se napravi jedno malo terensko istraživanje…” predloži Ivan.
“A mještani su, da bi se obranili od pošasti, bilo da je riječ o pljački ili bolesti, pa čak i ratu, radili razne stvari. Između ostalog, prinosili su žrtve ili ostavljali te čudne znakove – grafite, ili obilježavali mjesta nekim oznakama koje su u biti služile za zaštitu od uroka”, kaže Luka i dovrši: “Tu je veza s ovim današnjim grafitima.”
“Hoćeš li nam nakon ovog uvoda predložiti potragu za blagom?” napokon će Dunja.
“Da!” kaže Luka. “Iako ne vjerujem da ćemo nešto naći. Mnogi su već tražili, ali nikada ništa nisu našli. To sve izgleda tako davno, a u zapisima je puno toga iskrivljeno ili krivo interpretirano. Ali pokušajmo uhvatiti glavnu nit priče. A možda nađemo i zlato. Ne bitcoine nego pravo zlato… A neka intuicija mi kaže da sve to ima i veze s ovim grafitima: kuga, pošast, karantena, bolest, nečuvena pljačka i, ono najbitnije, način kako se nositi s time. Možda baš magijom, ali sve u nekom novom kontekstu.”
“Mislim da bi to mogao biti prilično zanimljiv film”, doda Ivan. “Puno stvari ne znamo, nemamo pojma skoro ni o čemu, ali neka nam ovaj brod bude prvi trag. Pa ćemo vidjeti kako dalje. Možda je i ta baba još živa, mislim na onu koja je ostavila maketu jedrenjaka u antikvarijatu…”
Bilo je prošlo četiri sata ujutro kada su se na vratima pojavili Dorian i Filip.
“Ah, dečki, prošao party”, kaže im Luka. “Ali neka vam cure ispričaju o čemu smo razgovarali. Pa ako vas zanima, pridružite nam se.”
“A ima što još za pojesti i popiti?” upita već jako pijani Dorian.
“Ima, još je nešto ostalo”, kaže Luka.
Djevojke su već bile spremne za odlazak kući, no pričekale su dok ova dvojica nisu pojela ohlađene ostatke pizze i popila po pivo.
“Onda, hoćete da vas ja prebacim doma ili idete taksijem?” upita Luka.
“Ja sam autom”, mahao je Dorian ključevima očeva auta.
“Ne mislim da si baš za vožnju”, odgovori Luka gledajući ga.
“Pomoći ću ti da urediš stan”, kaže Nina.
Pridružila joj se i Nika.
“Hvala, može, iako nije tako strašno. Dočekat ćemo jutro, popiti kavu zajedno i urediti stan. Vikend je vrijeme za spavanje, zar ne?” kaže Luka. “Dakle, koga vozim kući?”
Javile su se Sara i Dunja, ali su ubrzo povukle ruke.
“Jebi ga, i ja želim tu zajedničku kavu, to obožavam. Lako ću spavati”, kaže Dunja. “I pliz, može sada bez ovog tvog hipsteraja od muzike? Ili barem malo tišine?”
“Baš me briga”, odgovori nehajno Luka.
Iako nevoljko, a ponajprije zbog Dunje, od odlaska je odustala i Sara.
“Okej, ostajem i ja. Ovo ćemo srediti tip-top. Samo kave, kave mi daj”, kaže.
Za to su vrijeme Dorian i Filip već zaspali na kaučevima.
“Klasika! Kao, nešto drugo smo mogli i očekivati? Okrenu se, prdnu i zaspu”, posprdno će Dunja.
Luka se povukao u jednu od šest soba iz kojih se sada čulo samo brutalno hrkanje.
***
MILAN ZAGORAC rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.
Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo. Od 1997. godine objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu.
Objavio je sljedeće knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002.), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010.), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016.), Noćni ekspres (proza, 2017.) Kralj ribar (roman, 2020.) te Car Edgar i razvrstavanje otpada (slikovnica, 2019.).
Sa suprugom i sinom živi u Rijeci.