Tag: Fedor Marjanović

IZABRANA DJELA MIROSLAVA KRLEŽE

Školski bibliotekar sjedi na svojoj stolici. Vrata biblioteke su zatvorena. Sa druge strane dugačak hodnik čeka da se oglasi zvono, pa počinje jeka koraka i glasova. Ponekad se jasno razazna psovanje majke nekog profesora, ljubavna izjava ili svađa, jadikovka zbog loše ocjene ili dosadnih roditelja ili kakva šala. Kad učenici traže lektiru, njihova sreća zavisi od obima knjige. Stranca dočekaju kao rođenog brata, ali im se na pojavu Ane Karenjine oči rašire kao da gledaju crni voz koji juri prema njima. Bibliotekar će izvući neku šalu iz svog redovnog repertoara, zvono će se opet oglasiti, posljednji učenik će zatvoriti vrata i ponovo će nastati tišina.

Prema kvantnoj fizici ono što se ne vidi – ne postoji. Pomiren sa svojim nepostojanjem, bibliotekar prepušta spoljašnji svijet buci kojoj pripada. Nekada je privilegija biti odsutan od stvarnosti, okružen knjigama čiji se nemir može obuzdati sklapanjem korica. Na njegovom stolu su najčešće raspoređene u nekoliko redova. Većina ih je starija od njega, neke decenijama, a neke i više od vijeka. On je dužan znati koliko. Godina izdanja je bitan podatak koji mora unijeti u novi bibliotekčki program. Bez godine nema ni knjige. Kako napraviti čovjeku rodni list, ako ne znate kada je rođen? To ne ide. Sadržaj tih godina, koji se može osjetiti po hrapavosti papira i lijepi se na jagodice sa prašinom, ne interesuje bibliotekara. Ništa više od suvog podatka ga ne dotiče.

Samo nekoliko trenutaka ranije čistačica je izašla iz biblioteke. Bibliotekar je i ovog puta izabrao policu, pozvao je, naglasivši kao i uvijek da ponese masku i rukavice. Pod opremom ona zajedno s njim odlazi do izabrane police, te suvom krpom čisti knjigu po knjigu i predaje mu je. Kad već ima pristojnu hrpu u rukama, on je odnosi na svoj radni sto i vraća se čistačici. Dok traje ples krpa, knjiga i ruku, dvoje ljudi razgovaraju preko maski na licima. Kao i sami, razgovor je zaštićen od viška prljavštine. Nekad će popričati o hrani, o vremenu, povremeno će se požaliti na teške životne okolnosti, ali oboje će paziti da jedno drugom ne pruže ništa više od površnog sapatništva. Čistačici se ponekad otme žalba na ozbiljnije probleme sa zdravljem, na loše uslove na radnom mjestu, na nepoštovanje s kojim se susreće od kolega, i onih „viših“ i onih njoj jednakih, izjada se znajući da njen sagovornik, gluvlji od stranica koje briše, neće izdati njeno povjerenje. On sve njene muke dočeka klimanjem glave, izrazom sapatništva i utješnim komentarom koji između redova upozorava na blisku granicu prisnosti. Bibliotekar zna da čovjek mora sebi dati oduška, ali nikad toliko da optereti druge. Osim toga, šta više može da ponudi od osmijeha saučešća?

Sada kad je sam, kad je život sa svojim tegobama i prljavim krpama napustio njegov radni prostor, pred sobom ima gomilu od četrdesetak do pedesetak knjiga koje treba da unese u digitalni inventar. Sa nekima ide lakše, sa nekima teže, u zavisnosti od izdavačke tačnosti i potpunosti podataka, ali sve potencijalne poteškoće spreman je prihvatiti, jer knjige uglavnom ćute. One nemaju težinu koleginice koja je došla da se požali kako joj je već treći put otac bogatog učenika prijetio, jer je dala njegovom sinu ocjenu lošiju od očekivane, ili kolege kojeg je žena napustila prije mjesec dana i odvela djecu, jer je njegova afera sa konobaricom postala ozbiljnija nego što je planirao i na kraju otkrivena, pa je se sada ne može riještiti, pogotovo nakon što je u njenim očima oslobođen naporne porodice, ili učenice koja svake druge sedmice dođe i zamoli ga da joj preporuči neku dobru knjigu mimo lektire, klasično ili savremeno djelo, nije bitno, a čiji se roditelji razvode, te svaki dan pored obavezne lektire i neobavezne literature čita iz majčinih očiju novi prijeteći poziv ili prijeteću poruku koju je dobila od oca, a koju bezuspješno pokušava da prekrije osmijehom, ili ljutog direktora dok opet muku muči s jednim te istim nastavnikom koji traži slobodne dane za stručno usavršavanje, a pola odjeljenja nije ocijenio. Knjige nemaju težinu stvarnosti u kojoj je juče muškarac ubio djevojku koju je godinama proganjao i koja se sve to vrijeme žalila policiji, sve dok joj nije došao na posao sa telefonom u jednoj i revolverom u drugoj ruci i ubio je snimajući uživo da svi vide kako treba sa fuksama, niti nanose bol koji su godinama osjećali štićenici doma za nezbrinutu djecu, kada bi naveče prošli pored starog domara čija snaga uprkos godinama nije jenjavala zajedno sa stomakom i smradom cigareta i rakije iz krezavih usta, i čija je lijeva ruka uvijek bila spremna da ih povuče za kragnu, vrat, ruku ili kosu, dok je desna bila još spremnija da otkopča šlic njegovih uflekanih hlača. I bibliotekarov zub manje boli kad ga natopi knjiškom tišinom i više se ne čuju povici starog oca koji mjesecima osjeća bolove što mu lutaju tijelom od glave do stomaka, a nijedan doktor uprkos bezbrojnim diplomama i specijalizacijama ne može da utvrdi njihov izvor, čak ni psihijatar. Poneka knjiga u kojoj je iscijepana stranica sa bibliotečkim podacima ga podsjeti da je plata zakasnila, ali ne brine se previše, jer računi su plaćeni, a prije ili kasnije mora leći.

Vrata biblioteke su zatvorena i spoljašnjost ne prolazi kroz njih sve do sljedećeg zvona. Ovaj sporazum godinama čuva njegov poslovni i duševni mir zbog kojeg uspijeva tako revnosno da obavlja svoj posao. Čak ni sadržaj knjiga ne probija bibliotečki zid nepostojanja, jer šta on mora da zna o ljudima i čudovištima iz Eshilovih tragedija i Homerovih epova i o svim tim pokoljima u Južnoj Americi opisanim u romanima iz perioda latinoameričkog buma. To je višak informacija. Knjiga je inventarna jedinica. Kako se Filip Latinovič vratio kući, ne zanima ga. Važno je da je ta knjiga, koju upravo drži u rukama, štampana u Sarajevu 1973. i pripada ediciji Izabranih djela Miroslava Krleže objavljenoj povodom 80 godina od rođenja autora. Istorijat porodične degeneracije, sangviničnih umjetnika, neurasteničnih disidenata, ubijenih ljepotica, ratova, stradalih vojnika, političkih prevrata, ubistava i atentata, nestaje u unutrašnjosti šesnaest knjiga tvrdog poveza od crvenog kartona. Jedva je zapazio da je na prvoj stranici napisano Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna, jer mu je bilo značajnije da utvrdi da je posljednja numerisana stranica 221. i da izmjeri dužinu hrbata koja iznosi tačno 20 cm.

Poslije Povratka Filipa Latinoviča bibliotekar uzima Gospodu Glembajeve – prozu. Knjige pripadaju istoj ediciji, što mu olakšava posao, jer većinu bitnih podataka već zna, ali ga žanr publikacije otežava, jer u napomenu mora upisati naslov svake pripovjetke. I ovdje na prvoj stranici piše Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Ovoga puta, malo više pažnje poklanja strogom i urednom rukopisu i nastavlja svoj posao. Dok upisuje naslov priče „O Glembajevima“, u procjepu radnog fokusa potkrada mu se misao kako je pročitao sve drame iz ciklusa o Glembajevima, ali ne i priče. Kod naslova „Barunica Lenbahova“ zajedno sa željom da tu priču pročita prvu potkrada se i sjećanje na predstavu U agoniji, koju je gledao prije nekoliko godina, u kojoj kojoj Laura Lenbah umjesto sebe ubija dr Ivana plemenitog Križoveca. Nakon što je otkucao naslov „Klanfar na Varadijevu“, zadovoljno odlaže Glembajeve na Latinoviča.

Uzima Glembajeve – drame. Ponovo na prvoj stranici piše: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Već treći put se susreće sa istim riječima, ispisanim istim rukopisom. Prvi put one su bile uzgredno odstupanje. Drugi put ozbiljnija omaška. Sada postaju činjenica. Da izbjegne zabunu (iako ni sam ne bi znao reći koju) bibliotekar uzima prethodne dvije knjige. Isti pedantni rukopis ispisan je istom bojom mastila, neznatno izblijedjelog tokom godina. Nehotično pomišlja kako u urednosti i čitkosti tih slova postoji nešto zastrašujuće koliko i divljenja vrijedno.

Netipično za njega, odlaže knjigu i uzima sljedeću, Eseje – knjigu I. Ponovo na prvoj stranici: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Odlaže i ovu i uzima sljedeću, Eseje – knjigu II. Opet. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Odlaže i nju, pa uzima sljedeću, i sljedeću, i sljedeću, otvarajući samo prve stranice da bi se uvjerio da je na svakoj napisano: Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna.

Život i smrt su podjednako podmukli. Oboje traže sitne procjepe kroz koje prodiru i truju mir nepostojećeg, ovog puta kroz jednu rečenicu, ispisanu tačno šesnaest puta na svakom primjerku Izabranih djela Miroslava Krleže. Otrovan njenim postojanjem, bibliotekar nema druge mogućnosti osim da traži odgovore. Provjerava broj pod kojim je zavedena jedna knjiga i uzima popis bibliotečkog inventara iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Baca ga na sto i otvara. Prašina lebdi oko njega dok prevrće stranice. Napokon nalazi broj. Knjiga je upisana u maju 1985. godine. U rubrici o vrsti nabavke rukopisom starijim od njegovog piše: „Poklon roditelja u znak sjećanja na njihovu kćerku Jasnu H., učenicu trećeg razreda.“

Monitor računara je i dalje upaljen. Na njemu stoji prozor sa neispunjenim podacima o autoru, naslovu, izdanju i izdavanju, ali prvi put u svom radnom vijeku bibliotekar ne mari za to. U rukama drži knjigu iz edicije Izabrana djela Miroslava Krleže. Postoji samo jedna rečenica ispisana na prvoj stranici te i ostalih knjiga iz iste edicije. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Bibliotekar i dalje ne zna ko je Jasna. Mogla je imati osamnaest godina 1985. godine, što znači da bi danas imala skoro šezdeset. Iako skoro duplo starija, a on mlađi i od njene smrti, do njega je došla kao srednjoškolka zarobljena u beskrajnom sjećanju osobe koja sigurno više nije živa. Koliko dugo je trajao taj beskraj? To bibliotekar ne može da zna. Ipak, on i dalje traje, zatvoren između crvenih kartonskih korica.

Bibliotekar ne zna ko je Jasna, nikada nije čuo njen glas, ne zna njegovu boju, niti boju njene kose, da li je bila duga ili kratka, je li imala pjegice na licu ili čist ten, da li je sa opasnim klincima pušila cigarete u wc-u i brzo i spretno ih bacala u stranu kad bi čula korake dežurnog profesora, ili se kao dobra učenica gnušala takvih poriva i posvećivala čitanju lektire, Povratka Filipa Latinoviča ili Gospode Glembajevih. Da li je ikada čitala Krležu? Da li se divila snazi njegove rečenice koja poput bujice raznosi i čisti svu prljavštinu blatnjavih ulica i aristokratskih domova, ili je već nakon pete stranice odustala od smaranja beskrajnih opisa i solilokvija i odlučila da pomoć pronađe u književnim kritikama i kod bubatora koji svaku lektiru čitaju od korice do korice? Ništa ne zna. Za njega je ona tuđe sjećanje zaboravljeno na policama jugoslovenske književnosti, prekriveno prašinom i memljivim mirisom starih knjiga, sjećanje starije od osobe koja ga je pronašla, ali dovoljno jako da bude pronađeno. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna.

Da je obraćao pažnju, čuo bi kako glasovi i koraci polako popunjavaju prostor s druge strane vrata. Zvono samo što se nije oglasilo. Ništa od toga nije čuo, osim možda unutrašnji zvuk pucanja nevidljivog stakla. Svijet ipak postoji, koliko god se zavaravali. Jasna je postojala, kao i osoba koja je šesnaest puta napisala ovu rečenicu, otac ili majka. Neko od njih je pročitao barem jedno djelo Miroslava Krleže i u njemu našao svjedočanstvo života. Svi ti ljudi sada su utvare prošlosti, sabijene u jednu rečenicu. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Nepravedan je teret, misli bibliotekar, ostaviti sjećanje mrtvih živom, prenijeti ga nekome ko se sjeća samo svijeta oduzetog Jasni, u kojem je možda jednom prošao pored njene majke, ali nikad pored nje. Ipak, nema sumnje, ona je postojala i preko crvenih kartonskih korica u njegovim rukama prešla je i njena.

Zvoni. Čuje se lupa vrata, ubrzani koraci i povici. Jedan glas čija muškost još nije potpuno sazrela psuje, drugi glas, grublji i zreliji ga opominje. „Izvinjavam se, profa, neće se ponoviti.“ Malo kasnije, opet isti glas, opet ista psovka, eksplozija smjehova. Između života i smrti stoji beskrajno sjećanje na tebe, Jasna. Rečenica odzvanja u pozadini bibliotekarovih misli i miješa se sa vanjskim zvucima. Prvi put u životu čuje iskinute riječi i neostvarene korake kako odzvanjaju hodnicima. Nije li okrutna tišina tih hodnika koji trpe nepojmljivu buku, ali kasnije odbijaju da je otkriju! Glasnije od svega je njihovo ćutanje, nijemo svjedočanstvo prostora koji uprkos svemu nastavlja da postoji. I jednog dana, kada mastilo izblijedi, kada se Izabrana djela Miroslava Krleže, koja su 1985. školi poklonili gospodin i gospođa H. kao sjećanje na njihovu kćerku, raspadnu u prašinu, i kada sama škola uključujući sve njene radnike i učenike, pa i bibliotekara, nestane, taj prostor će i dalje postojati, obilježen ožiljcima našeg postojanja, ali o njemu će svjedočiti samo ćutanjem.

Neko kuca. Bibliotekar, posut prašinom, s knjigom od crvenog kartona u rukama, gleda u vrata kao da očekuje da će kroz njih proći duh. Kucanje se ponavlja, ovog puta malo jače i nervoznije. I niko osim bibliotekara ne poznaje svetinju tog trenutka kada se dodirnu dva svijeta razdvojena najobičnijim vratima. Ko bi to mogao biti? Kucanje se po treći put ponavlja, ovog puta s manjom sigurnošću, skoro pa spremno za predaju. Inače bi rekao: „Da“, ili: „Slobodno“, ili: „Uđite!“ Ovog puta ustaje. Kucanje se opet ponavlja. Sasvim je izvjesno da je ovo posljednji put. Bibliotekar se nalazi pred vratima. Iza njega je pult i sto prepun knjiga koje nisu unesene u novi program, među njima šesnaest iz jubilarnog izdanja Izabranih djela Miroslava Krleže. Ne osvrće se. Otvara vrata.

________________________________________________

FEDOR MARJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Banjoj Luci. Osnovne studije Srpskog jezika i književnosti je završio na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, a potom je završio master studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu i na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Trenutno je doktorand na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Zbirku pripovjedaka Junak bez lica objavio je 2021. godine. Zbirku pjesama Bitke koje nisu naše objavio je 2025. godine.

Dobitnik je više književnih nagrada, „Milenko Stojičić“ za knjigu Junak bez lica, prva nagrada konkursa „Zija Dizdarević” za priču „Kerber“, pohvala Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero”, plaketa „Slavko Jungić Jesej” i treća nagrada na konkursu „Kad četiri strane zida postanu četiri strane svijeta“. Rukopis njegove zbirke poezije Bitke koje nisu naše ušao je u najuži izbor na konkursu Raštan izdavaštva 2022. godine i u najuži izbor za nagradu „Mak Dizdar“ 2023. godine. Pripovijetka „Posmrtna rečenica“ je ušla u najuži krug za nagradu „Bugojanska vaza“ 2023. Rukopis O ljudima i čudovištima ušao je u najuži izbor konkursa Raštan izdavaštva 2024. godine.

POKOJNIKOVA MAJKA

Prvi put sam je vidio kada sam se vratio u rodni grad. Iako mi je život u Njemačkoj bio veoma ugodan, došao bih kada mi vrijeme i posao to dozvole. Sjedio sam u kafiću sa prijateljem, razmjenjivali smo nova životna iskustva i sjećali se starih dana. Dan je bio veoma lijep, a atmosfera u lokalu vesela.
U jednom trenutku sam shvatio da su glasovi zamukli, i da od svih ljudi ja jedini pričam. Čak je i moj prijatelj ćutao i zapanjeno gledao negdje iza mene. Osvrnuo sam se. Svi su posmatrali jednu lijepu mladu ženu koja je prolazila gurajući dječja kolica. Ne shvatajući zašto je njena pojava izazvala toliku zbunjenost, pogledao sam malo bolje. Tada sam shvatio da su kolica prazna.
– Zašto ova žena gura prazna kolica? – pitao sam prijatelja.
– Zato što je njen sin umro na porođaju.

***

Porodila se dva mjeseca prije termina. Preuranjeni trudovi. Došlo je do komplikacije. Doktori su jedva spasili njen život. Dječak nije imao nikakve šanse.
Kako se pričalo, nešto u njoj nije moglo prihvatiti činjenicu da joj je dijete umrlo. Sve vrijeme se ponašala kao da je živo. Stvorila je fantomsku sliku koju je presvlačila, hranila, povijala, uspavljivala. Muž je pokušavao da je urazumi, ali nije uspio. Na kraju ju je ostavio da živi sama sa duhom njihovog djeteta.
On nije jedini koji ju je napustio. Svi oko nje su počeli da je izbjegavaju kao ludu ženu koja ne može da se pomiri sa sinovom smrću. Vijest o njoj se proširila u gradu poput zaraze. Gdje god je prolazila sa kolicima u kojima je ležalo nevidljivo fantomsko dijete, riječi su umirale, a pogledi su se vezivali za nju. Ona to nije ni primjećivala.
Kako, niko ne zna, ali imala je dovoljno odlučnosti da odgoji tog duha. Pošto je morala da zarađuje za sebe i svoje dijete, vrlo rano ga je poslala u jaslice, a potom i u vrtić. Ipak, pobrinula se da ne odrasta bez majčine brige i svaki slobodan trenutak je posvetila njemu. Bez obzira na to što je bio mrtav.
Ubrzo ga je upisala u osnovnu školu. Da stvar bude još bizarnija, u đačkoj knjižici, njen pokojni sin je imao sve petice. Upisao se u gimnaziju, gdje je nastavio sa svojim đačkim uspjesima. Redovno je dolazila na roditeljske sastanke i informacije. Navodno, profesori su bili vrlo zadovoljni njime i niko nije imao nijednu žalbu.
Pošto je bila veoma vezana za svog sina, njegove prve izlaske, prve ljubavi i prva buntovništva teško je podnosila, ali se sve smirilo kada ga je sa njegovom pratiljom ispratila na maturu. Njeni poznanici kažu da je na fotografiji divno izgledala stojeći ponosno pored nevidljivog maturanta i učenika generacije.
Njen bivši muž se opet oženio. Djeca iz drugog braka nisu bila niti upola uspješna kao njegov mrtvorođeni sin, ali on nikad nije pokazao zanimanje da stupi u kontakt s njim.
– Nema potrebe – rekla je jednom prkosno. – Ja sam svom djetetu i otac i majka.
Nakon srednje upisao je fakultet u inostranstvu. Iako je dobio stipendiju, školovanje je bilo veoma skupo. Pošto se od njegovog rođenja i smrti spremala za to, imala je dovoljnu ušteđevinu da sve to podnese. Nakon završenog školovanja, iz dalekih zemalja u koje je putovao i gdje je radio dolazile su vijesti o njegovim mnogobrojnim posmrtnim uspjesima. Rijetko je imao priliku da dođe da je posjeti. Nije dozvolila da ih smrt rastavi, pa je to učinio život. Ipak, bila je ponosna na njega.

***

Drugi put kada sam je vidio, već je bila sahranjena. Ni ja nisam bio živ kao nekad. Jedna od lekcija starosti je da čovjek nikad nije imun na razočaranja. Pogotovo u onim godinama kada misliš da si navikao na sve.
Sada se vraćam u rodni grad samo kada imam snage i kada mi zdravlje dozvoli. A ne volim ni često da se vraćam, jer svoje vrijeme više provodim sa mrtvima nego sa živima. Posjećujući grobove, naišao sam i na njen. Moj prijatelj, koji mi ju je onomad predstavio, ispričao mi je ostatak njenog života. Nedavno je i on umro.
Grob joj je bio veoma čist i uredan. Valjda je na njemu cvijeće uvijek bilo svježe. Na granitnoj ploči ispod njenog imena uklesan je pomalo kitnjast, ali iskren epitaf: „Ovdje leži majka čija je ljubav bila jača od smrti. I nakon groba zahvalan njen sin X.”
I sada, u godinama kada nemam skoro ničemu da se nadam, pomislim na ovu priču da se podsjetim da nekada zaista vrijedi živjeti, pa i nakon smrti.

__________________________________________________________________

FEDOR MARJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Banjoj Luci. Po osnovnom zanimanju je kolekcionar beskorisnih diploma, a po životnom pozivu vječiti student, čitalac i pisac. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Dobitnik je više književnih nagrada, među kojima se izdvajaju prva nagrada konkursa „Zija Dizdarević”, pohvala Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero”, te plaketa „Slavko Jungić Jesej”. „Junak bez lica” njegova je prva knjiga.

fotografija autora: Tajana Dedić Starović

U Rimu, na mostu Svetog anđela, 11. septembra 1599. godine pogubljena su javno tri člana porodice Čenči. Razlog presude: patricid. Prvo su Đakomu maljem smrskali glavu, a zatim konjima raščerečili izubijano tijelo. Njegovoj maćehi Lukreciji i sestri Beatriči su odsjekli glave.
Prema legendi Beatriče je pogubljena sa šesnaest godina. Dokumenti dokazuju da je ubijena sa dvadeset dvije godine. U duši je bila starica kojoj je smrt došla kada joj se i nadala.

***

– Pusti me da vidim mamu – vikala je sedmogodišnja djevojčica.
Ali sluškinja je odbijala da otvori vrata. Prvo je ušao pop, a za njim doktor. Kada su izašli, soba je ostala zatvorena.
– Hoću da je vidim – vikala je.
Ali svi su bili gluvi i nijemi poput zaključanih odaja.
Nakon sahrane crni kočijaš ju je odveo zajedno sa sestrom u manastir Svetog Krsta.
– Ne plači, Beatriče moja – grleći ju govorila je Antonina. – Mame nema, ali ja sam tu. Ja te neću napustiti.
Pod strogim nadzorom franjevačkih sestara, dvije djevojčice nalazile su prostor slobode kada nisu naizust učile molitve i Pjesmu brata Sunca svetoga Frančeska.

Previsoki, svemogući Gospode blagi,
Tebi pripadaju i hvale i slava i čast i blagoslov svaki.

Tebi samu, Svevišnji, sve to doliči,
i nitko nije dostojan Ime Ti izreći.

***

Frančesko je bio čovjek izuzetne ljepote. Do kraja života imao je gustu plavu kosu. Tanke usne presavijale su se u dopadljivi osmijeh. Ravan nos je bio urođeni znak aristokratije. Pogled mu je bio ženski zavodljiv, ali zvjerski kada bi pao na neprijatelja. O njegovoj mladosti, ljubavnim poduhvatima i krvavim zločinima ispredale su se mnoge legende. Sin Kristofora Čenčija, glavnog blagajnika papske riznice, hodao je rimskim brežuljcima kao što gospodar hoda svojim vrtom.
– Mi smo od Krescentijevih, kćeri! Naši preci su vladali zemljom po kojoj hodamo.
– Mičite pogane ručerde s mene! Ja sam Čenči – vikao je svih pet puta kada su ga hapsili!
Iz zatvora su ga izbavili ime i imetak.
– Kurvo! Znaš li pred kim si? Ja sam Čenči – vikao je supruzi dok ju je tukao.
Od njegovih batina izbavila ju je smrt.
Ersila Santakroče je bila ljepotica dostojna kralja. Njeno lice je bilo nježni oblak u ljudskom liku, a pogled blag i stidljiv. Ipak, u sebi je krila veliku inteligenciju i snalažljivost. Znala je nadmudriti svakog muškarca koji bi joj prišao. Svoju čednost pretvorila bi u jedan lukav i vragolast osmijeh.
Jedini par bio joj je Frančesko. Vjenčali su se mladi. Do kraja braka i života rodila mu je sedmoro djece.
Bili su srećni. Sve dok mu jednog dana nije rekla ne. Kad je umirala nije se ni sjećala razloga. Samo šamara i povika – Ja sam od Krescentijevih! Moraš da me slušaš!
To je bio početak najvažnije životne lekcije, koju je skoro svakodnevno ponavljala. Ona nije čovjek, ona je supruga plemića Čenčija, njegovo vlasništvo. Vlasništvu ne treba pamet, vlasništvu treba poslušnost. Svaka pobuna ugašena je kada je gospodar zaprijetio da će bijes iskaliti na njihovoj djeci. Njena ljepota je nestala pod snagom muževih udaraca. Umrla je iscijeđena od života.
– Pusti me da vidim mamu – čula je.
– Bea – šapnu Ersila.
Posljednje misli uputila je Bogu. Tražila je da spasi njene kćeri. Izmolila se za Antoninu, ali je umrla ne stigavši da pomene i Beatriče.

***

– Je li ovaj meni pjeva – reče posprdno.
U ruci je držala knjižicu sa naslovom La vita nuova.
– Bea, kako si bezosjećajna – odgovori Antonina.
– Ozbiljna sam. Ja se zovem Beatriče!
Na licu joj zatitra vragolast osmijeh.
– Prestani tako da me gledaš! Uvijek se osjećam kao glupača kada ti na oči izađe đavo!
– Pa kad jesi!
– Ne zaboravi da sam ja starija od tebe!
– A ti ne zaboravi da sam ja pametnija!
– Bea!
– A šta ima posebno u toj njegovoj Beatriče! U glavu se kladim da ona nema nikakve veze sa pravom djevojkom.
– Ćuti! Ne kvari iluziju. Ah, šta bih dala da i mene neko tako voli i piše pjesme o meni kada umrem.
– A ti izvoli, pa umri. A na kraju, briga te šta ko piskara o tebi kad si mrtva.
– Bea!
– A ti bi svakako više voljela da se neki licko oženi tobom. Zaljubljeni pjesnik je samo dodatak.
– Pa koja djevojka ne želi da se uda za lijepog grofa, ili vojvodu ili princa?
– Ja ne želim. Ja hoću da budem slobodna. Mogla bih da pišem i sama sebi zarađujem, kao Kristina.
– I šta ćeš sama bez muškarca?
– Šta će mi muškarac? Da me tuče kao tata mamu?
Sestra je ošamari.
– Ćuti!
– Zašto?
– O tome ne smijemo govoriti!
– Zašto, kad je istina?!
– Slušaj me! Ja sam starija!
– Samo si tri godine starija! I glupa si, Toni! Ja neću da završim kao mama! Neću!
– Nećeš, Bea. Ja ću biti tu.
– Ti ćeš se udati za bogatog grofa i pobjeći!
– Neću. Ja ću te čuvati, Bea. Kunem se.
Beatriče je plakala u Antoninom naručju. Starija sestra je milovala mlađu kao da joj je majka.
Iz hodnika se začuše koraci.
– Pazi! Dolazi sestra Veronika Kerber. Gasi svijeću!

***

– Ersila – vrisnu Frančesko.
– Ne, oče, to sam ja, Beatriče.
– Bea! Kako si izrasla! Kako si lijepa! Ne mogu vjerovati koliko ličiš na…
Tu mu stade glas.
– Hvala, oče – uskoči kćer da mu pomogne u trenutku zabune.
– Ovo je tvoja nova majka, Lukrecija.
Dok joj je ljubila ruku, Beatriče zapazi na njoj nešto što nijedna pomada ne može da sakrije. Nesreću nevoljene žene.

***

– Oprosti mi, Beatriče moja – plačući je govorila Antonina – Lukrecija je tu. Ona će te paziti. Ja moram pobjeći.
– Ne brini, seko. I ja bih isto uradila – lagala je Beatriče.
– Nisam više mogla.
– Znam.
– Svake noći mi se zavlačio u postelju. Da samo znaš kakve mi je gadosti govorio. Mi smo Čenčiji, kaže. Mi smo dužni… da prenosimo čistu krv. Naši… naši su… preci vladali Rimom. Faraoni nisu dali… da se… njihova… krv miješa sa pukom…. Sveci… su… nastali… od ljubavi oca… i kćerke. Mi moramo… dati… svece… i faraone.
– Ne plači, Toni, sada si sigurna.
– Nisam mogla više… Bea… stvarno nisam mogla.
– Pametno si postupila.
– On se bunio… ali Sveti otac ga je ukorio. Našao mi je dobrog muža. Zove se Karlo. Iz roda Gabrijelija je. Oni vladaju u Gubiju. To je mali grad, ali daleko je od Rima, daleko od njega.
– To je najbolje, Toni. Imaš pravo da živiš svoj život.
– Oprosti mi, Bea. Ne želim da te ostavim, ali ne mogu više.
– Ne brini. Sve će biti u redu. Neću završiti kao mama. Ti uživaj sa svojim princom iz bajke. A ja ću se snaći. Možda sam mlađa, ali sam pametnija.
Antonina je plakala u Beatričinom naručju. Mlađa sestra je milovala stariju kao da joj je majka.
Na vjenčanju Antonine Čenči Gabrijeli od porodice prisustvovao je njen vidno zlovoljan otac i najmlađi brat, Bernardo. Dvojica Frančeskovih sinova su umrla u nejasnim okolnostima, a najstarijeg Đakoma se odrekao. Beatriče takođe nije prisustvovala vjenčanju. Iako su rekli da ima stravičnu groznicu koja je sprečava da isprati voljenu joj sestru, uistinu nije postojalo dovoljno pomada da prekrije sve njene modrice.

***

– Gdje je izdajnica – čulo se kako vrišti.
– Nemoj, Frančesko – pokušali su da ga zaustave Lukrecijini molećivi povici – Ja sam tu! Mene tuci umjesto nje!
– Pusti me, zmijo! I ti ćeš mi platiti za ovo!
– Pusti je, Frančesko! Smiluj se, ako Boga znaš!
Tupo odzvanjanje šamara prekinu ženske riječi, i nakon pada čuli su se samo udarci snažnih stopa i povici, sve jači i jači. Treskom vrata je uletio u Beatričinu sobu.
Oči su mu bile crvene od bijesa, nozdrve su se sporo i naglo širile i skupljale kao u bika, a niz usta su mu curile sline. Od svega toga, Beatriče je vidjela samo zgužvani komad hartije koji je treperio u njegovim stegnutim šakama. I tada je znala sve šta je čeka.
– I ti si željela da me napustiš, je li, droljo?
Nije odgovarala, jer nije imalo šta da se odgovori.
– Ne, nije dovoljno što si željela da me napustiš! Još si pokušala da me upropastiš! Misliš da sam kreten?! Jednom je uspjelo tvojoj sestri, ali tebi neće! Ne samo da si htjela da onu budalu na papskoj stolici obrlatiš da te uda, već si htjela i moju čast da ukaljaš.
Šta god da kaže, sve je vodilo ka jednom. Nikad joj njena sudbina nije bila jasnija nego tada.
– Zar mi tako naplaćuješ svu moju ljubav? Sve što sam ti pružio. Ista si bestidnica kao pokojna mater. I ona mi je prkosila ćutanjem. I ona mi je poput tebe puštala da je tučem, samo da mi pokaže da je bolja od mene. Zato te sve ove godine nijednom nisam obljubio, Beatriče moja.
U njegovim zvjerskim očima zaiskriše suze, koje kao da su imale trag ljudskosti.
– Tvoja sestra mi ništa nije značila. Ona ti ni do koljena nije. Da si me makar malo voljela, da si me samo jednom pogledala kako sam htio. Ali ti si odlučila da budeš ona. Ti si odlučila da budeš Ersila!
Njegova slobodna ruka ščepa je za vrat. Ona koja je grčevito držala pismo stade je tući.
– Ali nisi. Ti si i moja kćer, moja krv. Ti si veća Čenči od tvoje glupe sestre i tvoje imbecilne braće, ne zaboravi, Beatriče! Sada ćeš vidjeti koliko te volim.
Papir koji je trebalo da joj promijeni život tog dana je zapečaćen njenom krvlju. Snagu očevih mišica Beatriče je već znala, a tog dana je saznala i da među nogama ima oštro sječivo, kojim joj je probio utrobu.

***

La Roka je utvrđenje kraj sela Petrela del Salto, šezdesetak kilometara od Rima. Dokoni gradski jezici su pričali kako je Frančesko otrpavio svoju mlađu kćer u tvrđavu da bi spriječio da i ona pobjegne. Oni još dokoniji su tvrdili da je tamo poslata da skriju grijeh prijebračne bremenitosti. Najsmjeliji su se kleli da je otac djetetov deda. Ipak, veoma brzo jezici su zanijemili ili su iščupani iz grkljana.
– Strah je najbolji lijek od dokonosti – govorio je Frančesko.
Jednom sedmično bi posjetio svoju kćerku. Olimpio Kalveti, upravnik imanja, svake subote je dočekao grofa Čenčija kako dolikuje. Svake subote bi ga gledao kako odlazi. Svake subote bi zapazio novi trag plemićeve ruke na koži mlade Beatriče.
Mnoge stvari je Kalveti zapazio otkako je Betariče došla u La Roku. Svoju suprugu, koju je poslao u utvrđenje da čuva kćer, plemić kao da nije ni primjećivao. Ali zato, kada bi ostao sam sa Beatriče, čitavoj posluzi je bilo zabranjeno da se kreće u tom dijelu utvrđenja. Lukrecija je bila brižna prema svojoj pastorci kao da ju je rodila, iako se osjećala blaga suzdržanost sa druge strane. Nekad bi se Beatričin pogled sudario sa Kalvetijevim. Istog trena bi djevojčine oči pobjegle kao preplašene lastavice. Jednom mu se na njenom licu pričinio vragolast osmijeh koji mu zagolica maštu.
Nemoguće je bilo ne vidjeti promjene koje je mlada djevojka donijela u La Roku. Hladnu i memljivu tvrđavu ukrasila je raznobojnim cvijećem. U vrtu je posadila red hrizantema. Kada ju je pitao zašto je izabrala najnesrećnije cvijeće u Italiji, odgovorila mu je – Svako po svojoj mjeri.
Kao nekada u samostanu, i u ovom zatvoru otkrila je više slobode nego u palati Čenčijevih. Batine koje je jednom sedmično dobijala, nadoknađivala je u vrtu i biblioteci. U upravniku je našla pijatelja i povjerenika.
Bio je to mlad i lijep čovjek, plemenitog porijekla i duha. Razgovarajući o književnosti često su pominjali sirotog Tasa, koji je svojim košmarnim stanjem i ponašanjem prepadao matrone po rimskim ulicama. Za čudo, podsmijavala se Danteovim pjesmama o njenoj slavnoj imenjakinji, a ni Petrarka joj nije bio ništa draži.
– Ti muškarci su opisali sve, samo ne ženu.
Ipak, tih se dana Olimpio češće nego ikad vraćao Aligijerijevim ljubavnim stihovima.
Jednog dana sjedili su u vrtu jedno do drugog i posmatrali zalazak Sunca. Pod njegovim svjetlom hrizanteme su dobile boju pitome krvi. Olimpio odjednom začu:

Hvaljen da si, moj Gospode, sa svim Tvojim stvorovima,
s gospodinom bratom Suncem nad svima
po kome dan i svjetlo daješ nama.

I ono je lijepo, žarko i puno prosjajuje,
Tebe, Previsoki, ono divno znamenuje.

Bio je to Beatričin glas. Kada ju je pogledao u očima joj je vidio nesnosnu tugu. Primače joj se i dodirnu ruku lagano.
– Gospođice, koje god da Vam muke more dušu, raspolažite mojim životom po svom nahođenju.
Beatriče ga pogleda. Nije mogla da izdrži bol, briznu u plač i objesi mu se oko vrata. Dok ju je držao u naručju, Olimpio vidje modru fleku na njenom vratu.
Čitave noći nije mogao da zaspi. Samo je mislio na scenu iz vrta. Meso koje je osjetio ispod slojeva plemićkih haljina, ostavilo je trag na njegovim dlanovima. Svako malo mu se javljala ona mrlja na njenom vratu, čas kao crni leptir, čas kao lobanja, čas kao lice grofa Frančeska. U tim trenucima, Olimpio bi osjetio nezamislivu mržnju. Onda se dosjeti Dantea, te mu se javiše stihovi:

Sve moje misli zbore o Amoru,
a među njima takva je različnost,
da jedna moć mi nudi i pravičnost,
jedna na ludost navodi najgoru.

Tog trenutka vrata njegovih odaja se otvoriše. On se uspravi. U mraku, obasjana svjetlom svijeće, u dugoj bijeloj spavačici i raspuštene plave kose stajala je Beatriče. Nikada nije izgledala ranjivije nego tada. Nesigurnim koracima mu stade prilaziti. Što je bila bliže postelji, više se snebivala da nastavi. Kada je sjela kraj njegovih nogu, on joj se približi. Svijeća je treperila od njihovih uzdaha.
– Ne mogu sama. Molim te, pomozi mi – reče.
– Od sada, moja volja pripada tebi, gospo moja.
Plamen svijeće se ugasi da bi se rasplamsao novi požar.

***

Skoro devet mjeseci kasnije se porodila. Gledala je svoga sina i pitala se iz čijeg je uda izašao. Da li je on plod nježnih milovanja Olimpija Kalvetija, ili surovih Frančeskovih udaraca?

***

Đakomo Čenči je bio čovjek koji nosi snagu u rukama i strah u nogama. Od tajanstvenih pogibija dvojice braće, vidjelo se da samo vrijeba smrt da bi je nadmudrio.
– Ti znaš da ovako više ne može, Beatriče. Šta je ti je sve taj čovjek uradio. Ako ti nije do sebe, pomisli na našu majku!
– Moju majku ne pominji!
– Našu! Ona je i moja, kao i tvoja!
– Ja nikada ne bih koristila njenu uspomenu za to što ti hoćeš!
– Ja samo želim da živimo normalno.
– Ne, ti hoćeš bogatsvo i želiš titulu glave kuće.
– Pa i da jeste tako, šta je bolje? Da onaj đavo hoda slobodno Rimom, siluje žene, ubija ljude, a Božijim danom ostatak snage istresa na tebi?
Beatriče nije odgovarala.
– Lukrecija, molim te, urazumi je. Ti isto znaš da nema drugog načina. I tebe je povrijedio.
– Više nego što se riječima može opisati – odgovori njihova maćeha.
– Pa reci onda nešto, ako Boga znaš!
– Izbor je Bein. Ja ću je podržati šta god odluči.
– Sestro, molim te, ovo možeš samo ti da uradiš. Niko osim nas ne smije znati.
– Ako iko želi da to pseto plati ja sam. Ali ne možeš je prisiliti na nešto što ne želi – progovori Olimpio.
– Zar nije dovoljno što si ovdje dovela svog ljubavnika, još ga puštaš da priča?
– Džukelo!
– Dosta! Prestanite obojica!
– Molim te, Beatriče, urazumi se. Ovako se više ne može živjeti. Nas dvoje želimo isto!
– Prestani to da govoriš! Ti želiš novac, a ja…
– Šta ti želiš?
Beatriče kratko poćuta.
– Slobodu – reče ipak odlučno.
– Jesi li spremna onda da se boriš za nju?

***

– Popij vina, Frančesko, prijaće ti.
– Oh, Bea, koliko sam samo čekao da me prihvatiš.
Modrice pod njenim haljinama više nisu boljele, ali one koje je ogolio duboki izrez na grudima vrištale su da ih skloni u tamu. Ipak, Beatričin osmijeh je bio nesalomljiv.
– Znaš da ti nijedan muškarac ne može pružiti što i ja. Već sutra ću se riješiti onog šmokljana Kalvetija.
– Pusti ga – reče i prinese svoje razgolićene dojke njegovom licu. – On je bio razbibriga. Da nije bilo njega, ne bih shvatila kolika je tvoja muškost.
Jednom rukom je držala zlatan pehar, a drugom ljubavnički milovala Frančeska.
– Popij još vina – reče i sopstvenom rukom mu natoči snažan gutljaj u usta.
– Hvala Bogu i Đavolu što si shvatila da smo mi jedno za drugo.
– Naravno da smo jedno za drugo. U nama teče ista krv. Ja sam ti, Frančesko. Postoje li pod ovim zvjezdanim svodom dvije osobe koje su jedna drugoj bolji par?
– Mi smo od loze vladara, Beatriče moja. Ti si Čenči, kao i ja.
– Jesam, Frančesko. I to ću ti dokazati večeras.
– Šta ćeš uraditi?
Prislonila je svoje čelo o njegovo. Usne su im bile toliko blizu da su disali jedno iz drugog.
– Ubiću te.
Odmače glavu od nje. Htio ju je sasvim odgurnuti, ali nije imao snage. Pogleda je i prenerazi se od straha kada vidje vragolast osmijeh na njenom licu.
– Ersila – vrisnu.
– Ne, oče, to sam ja, Beatriče. Čenči.

***
– Došli ste da spasite moju dušu?
Vrata tamnice zatvorila su se za monsinjorom Guerom. Skoro dogorjela svijeća na stočiću obasjavala je mračne zidove iz kojih je izbijala vlaga. Osim bijedne postelje jedini predmet koji je krasio ovu jeftinu imitaciju pakla bilo je raspeće. Na ležaju je sjedila djevojka okrenuta mu leđima. Obučena je u prostu bijelu tamničku haljinu od grubog sukna, a kosa joj je povijena bijelom krpom kao turbanom. Prema njenom položaju nije mogao da prosudi da li je gledala u raspetog Hrista, ali jedno je bilo sigurno. Ta ga neće udostojiti pogleda.
– Bog me šalje da ti ponudim Milost Njegovu, kćeri.
O zidove se odbi jedan prezriv podsmijeh. Tolika gorčina u tako mladom biću, pomisli monsinjor.
– Neka se on smiluje kad Njegov poslanik na zemlji nije.
– Sveti otac nije mogao oprostiti grijeh koji si počinila.
– Znate li da je sveti otac svojeručno udao moju sestru? Uradio je to da je izbavi od našeg oca. Jednom sam i ja pokušala da mu pošaljem pismo, koje nikad nije došlo do njega. A sada je ponovo imao priliku da me spasi i opet ju je propustio.
– Tvoj spas je u tvojim rukama.
– Ja sam to već obavila.
– Zar zaista u tebi nema želje za pokajanjem?
– Uradila sam ono što sam morala.
– Počinila si smrtni grijeh.
– Vi ste došli da mi sudite ili da se molite za mene?
– Došao sam da ti pomognem.
– Pomozite mi i recite mi ono što mi treba.
– Šta želiš znati?
– Šta se desilo sa Olimpiom?
– Mrtav je, kćeri.
– Kako?
– Ne znam detalje, ali umro je prilikom istrage. Željeli su da od njega izmame priznanje, ali nisu uspjeli. Umro je u mukama, odbijajući išta da prizna.
– Budala.
Djevojčine riječi iznenadiše Gueru. Zemni i nebeski Rim brujao je o legendarnoj ljubavi Čenčijeve kćerke i njegovog kaštelana. Od nje je očekivao gorke suze u najmanju ruku.
– Jesi li ti to ljuta na njega, kćeri?
– Ne, oče, to je samo konstatacija. Jesu li oslobodili Bernarda?
– Jesu. Dječak je zbog svojih godina pošteđen smrti, ali moraće da prisustvuje pogubljenju.
– To dijete nije ništa skrivilo, ali dobro je da gleda smrt svojih najbližih. Biće pravi Čenči.
Ovoj sirotoj duši nema više spasa, mislio je sveštenik.
– A šta je sa ostalima?
– Tvoj najstariji brat i maćeha su živi. Njih će danas pogubiti s tobom.
– Pretpostavljam da su oboje sve izbrbljali.
– Priznali su svoje grijehe pred Bogom i ljudima.
– Šta su ponudili Đakomu da propjeva?
– Ja, kćeri, o tim stvarima ništa ne znam.
– Znate.
Monsinjor se mogao zakleti da je čuo samog đavola kako progovara iz usta te djevojke. Kroz kožu mu prođe takav strah da nije mogao odbiti odgovor.
– Navodno su mu ponudili slobodu i ostatak porodične imovine.
– I budala je nasjela na trik. Toliko godina se plašio smrti i žudio za očevim bogatstvom, da pogine zbog njega.
– Posjetio sam tvog brata. Uvjeravam te da se on iskreno pokajao.
– Iskreno se pokajao, kao što sam ja netaknuta poput Gospe.
Monsinjoru je bilo sve neugodnije.
– A moja maćeha. Ona je odmah sve rekla, zar ne?
– Jeste, kako si to znala?
– Zato što se ništa od ovoga nije desilo slučajno. Svako od nas je imao svoj razlog. Moj brat je želio novac.
– A šta misliš koji je razlog tvoje maćehe?
– Da se osveti mom ocu i meni.
– Zašto tebi?
– Zato što je zbog mene osjetila nesreću nevoljene žene. Nije mogla da podnese što moj otac ne jebe nju već mene.
Sveštenik samo što ne povrati.
– Je li vam dobro?
– Jeste, kćeri. A koji je bio tvoj razlog?
– Razlog za šta?
– Za ubistvo.
– Ja nisam imala razloge, jer nikoga nisam ubila.
– Ne možeš više poricati, dijete moje. Svi su priznali. I svi dokazi upućuju u tebe. Ljudi te podržavaju. Svi znaju ko je bio grof Frančesko Čenči. Imaš simpatije zemnog svijeta, ne odriči se nebeskog.
– Ne priznajem ništa više od onoga što je nužno.
– Meni možeš otvoriti svoju dušu. Ono što kažeš, ostaje između tebe, mene i Boga.
– Ako niste primijetili, Boga nema u ovim odajama.
Guera se osjećao poraženim, okrenuo se ka vratima da ih otvori, ali tada začu stihove.

Hvaljen da si, moj Gospode, za sestru našu Smrt ovoga tijela,
od koje da uteći će živa stvora nema

Nije mogao da vjeruje šta čuje.
– Sveti Frančesko?
– Da.
I umjesto da bilo šta kaže, monsinjor samo nastavi stihove.

Teško onima koji umru u grijehu smrtnomu;
blaženi oni koje nađe u presvetomu hotijenju Tvomu,
jerbo tada druga smrt im zla ne sprema.

– Taj sam dio zaboravila – ču podrugljiv odgovor.
– Imam, samo jednu molbu za Vas.
– Šta god mogu da učinim za tebe, kćeri.
– Ne znam da li ste čuli za gospođu Katarinu de Santis?
– Ne mogu se sjetiti.
– To je jedna dobra žena. Udovica. Živi u selu Petrela del Salto. Sa njom je jedan dječak. Nema još ni tri godine. Sirotinja. Ženi sam udijelila određeni dio svoje imovine. Namijenjen je tom dječaku. Njegovom odgoju i školovanju. Kada napuni dvaseset, već mu je određen jedan dio imovine koji će imati za život.
Monsinjor je pomno slušao njen jedva primjetno umekašni glas.
– Ako Vam je do moje duše, postarajte se da taj novac bude iskorišten onako kako sam namijenila.
– Ne brini, kćeri. Uradiću sve što mi je u moći.
Kada je izlazio, uprkos svemu, baci još jedan posljednji pogled na zarobljenicu. Srce mu zamalo ne stade od užasa.
Blaga svjetlost polumrtve svijeće, obasjavala je jedan nevin ženski obraz. To lice je bilo nježni oblak u ljudskom liku, a pogled blag i stidljiv. Sedam puta sedamdeset i sedam tuga stalo je u te oči, koje nisu poznavale grijeh. Ali kao da su znale šta ih čeka, one su posmatrale monsinjora neutješno, ali smireno. Usne su joj bile blago razdvojene kao da će reći – Ne ostavljaj me. Ali umjesto toga progovori hladan glas.
– Željela sam da budem slobodna.
Svijeća se ugasi i mrak proguta anđeoski lik u sveštenikovim očima.

***

Nakon što je odsječena, Beatričina glava je odlučila da pobjegne i osjeti slobodu koju nije ostjetila za života. Otkotrljala se povlačeći za sobom svileni veo njene plave kose. Iako je okupljena svetina pokušala da uhvati posmrtnu relikviju grešne mučenice, ona je vješto izbjegavala njihove ruke i noge, dok nije pala u rijeku. Pripovijeda se da se Tibar sedam dana nije mogao očistiti od krvi, te su je građani morali piti i kupati se u njoj.

_____________________________________________________________________________________

FEDOR MARJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Banjoj Luci. Po osnovnom zanimanju je kolekcionar beskorisnih diploma, a po životnom pozivu vječiti student, čitalac i pisac. U Banjoj Luci je diplomirao na Odsjeku za srpski jezik i književnost, a nakon toga je završio dva master studija iz književnosti, u Novom Sadu i Banjoj Luci. Trenutno je na trećoj godini doktorskih studija u Novom Sadu i apsolvent je na Odsjeku za ruski jezik u Banjoj Luci. Do sada je objavio nekoliko naučnih radova iz oblasti nauke o književnosti, a svoju kratku priču „Između guje i trna“ objavio je u Književnim novinama 2016. godine. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Njegova priča „Nepoznati“ ušla je u izbor Priče iz komšiluka 3, priča „Junak bez lica“ je ušla u uži izbor festivala West Herzegovina Fest, a pripovijetka „Lubenica“ je objavljena u zborniku „Pismo za Estebana i druge priče“. U toku 2020. godine dobija prva priznanja za svoj rad. Pripovijetka „Kerber“ je osvojila prvu nagradu konkursa „Zija Dizdarević“. Priča „Junak bez lica“ dobila je pohvalu Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero“. Za priču „Pokrov“ je dobio plaketu „Slavko Jungić Jesej“.