književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VITOMIRKE TREBOVAC “DOVOLJNO JE MALO SUNCA”, izdavačka kuća LOM, 12/2022; pet pjesama

USPRAVNO

miriše na proleće
samo nikako da dođe
zima se proteže
u krevet u kosti
sanjala sam prababu
jaše konja
i osmoro dece ide iza nje
nema hleba nema muža
ali jaše uspravna
jer ona zna sve će doći
sanjala sam
jaše i ničeg se ne boji
deda je jednom rekao
u toru među ovcama
svi su naši živeli uspravno
a ti gledaj kako ćeš
mnogo je prošlo od tada
i meni je mnogo trebalo da vidim
da je najteže u životu
živeti uspravno
zato se svi saginju
pre zore
probudila me keruša
lajala je celu noć
odneli joj decu
i sad tumara po dvorištu

***

DOKAZ

dovoljno je samo malo sunca
i uhvati me to
da moram da budem dobra
svima da budem dobra
bolesnom da kažem ozdravićeš
slabom ojačaćeš
ljutom proći će
povređenom zaceliće
uhvati me to do suza
da svima kažem
nije bitno
ima nešto izvan svega
podigni glavu umorni svete
sunce je opet zasijalo
a to znači
sve uvek može ispočetka
jer ako može sunce
ponovo kroz mrak
možemo i mi
to je dokaz.

***

TAEDIUM VITAE

jedan ceo mesec
prošao je u tišini
i gledanju u daleka brda
iza kojih sunce
svaki dan drugačije zalazi
čuju se i ptice
nekad vetar
lavež pasa deca
mogu da osetim
suvo granje u bašti
dok ležim
nema ničeg na celom svetu
što mi nedostaje
samo hoću da kažem
svima koji dolaze
ja imam sve u životu
a nisam zgrabila ništa.

***

SVETLI GROBOVI

na svom putu jutros
srela sam mnogo meduza
plutaju mrtve u plićaku
skuvalo ih
tako su mi pričali
da suša pomori stoku
u našim krajevima
koji su daleko odavde
kad skočim u more
kažem bože hvala ti
što postoji more
i što sam baš ja unutra
čime sam to zaslužila
moja baba je bila
mnogo bolja od mene
a nikad nije videla more
kažem opet hvala ti
što sam na svom putu
ja videla i meduze i ostalo
a ne samo krave i ovce
kao moji
koji su svi bili na zemlji
da bih ja na kraju bila u moru.

***

POSTOJE STVARI

postoje stvari
za koje više nema vremena
i to je došlo brzo
napravilo u meni rupu
kao kad zemlja pukne posle suše
pa seljaci guraju štap i kažu
nema kraja
postoje stvari
a sve stvari
počinju i završavaju
negde mimo nas
i mi ništa ne znamo o tome
nešto nas nakratko osvetli
i pokaže da postojimo
pa nas opet baci u mrak
postoje stvari
za koje više nema vremena
i ne treba žaliti zbog toga.

______________________________________________

VITOMIRKA TREBOVAC rođena je 1980. u Novom Sadu.
Objavila je četiri zbirke pesama:
Plavo u boji (škart, Beograd, 2012)
Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni (LOM, Beograd, 2017)
Dani punog meseca (LOM, Beograd, 2020)
Dovoljno je malo sunca (LOM, Beograd, 2023)

POEZIJA MARINA KOSA

U SNU SAM VIDIO SLONA

U snu sam vidio slona.
Bio je blistav, bijele boje.
Iz jezera krvi ljudske pio je.
(O istini velikoj pjevao je.)
Bio je stvaran, stvarniji od mene.
U snu sam vidio slona.
Plakao je.

***

KONTEMPLACIJA

Podsjetite me da još jednom
pogledam u oči sunca i
da se sklonim ispod krošnje
gorostasnog hrasta.

Samo još jednom.
Dok još mogu.

Sve mrlje svijeta
ispire uzavrela rijeka.

Sve odlazi brzo.
Jer nikada ničega bilo nije.

Samo sunce i
sjena hrasta časnoga
moje je bivanje.

***

TEMPUS FUGIT

Jednom ću biti ono što sam bio.
Jednom sam bio ono što ću biti.
Jednom jesam što nisam.
A ono što nije sada je
ono što nije bilo
kada bivalo je.

Smrt patetična, daleka
neće biti ono što je bila.
Ni ja nisam ono što jesam.

Ogrtač crni boju više nema.
Proziran je pogled Smrti,
ta fatalna koprena.
Ruka od leda već mi
dušu usplahirenu drži,
ali ne i Riječi, ne i
ono što jesam.

Riječi ove, što će biti
da su bile, brže su
od Smrti, brže su
od lažnoga vremena.

***

NOTTURNO

Sunce trči u zagrljaj neba.
Utvare smrti bježe
u domovinu tame,
blizu srca čovječjega,
tamo gdje muk vlada
i purpurna krv
poji žive – tamo gdje nastaje
noć straha puna.

Strah se smije na hladnoći.
Teške, teške su noći.
U njima se užas skriva.
Ništa… Samo očaj u njima prebiva.

Zrakom lomi se tišina.
Sve je nestalo.
Sve se skriva.
Svijet je obuzela crnina.

Sve je tiho
i sve je tišina.

***

NA PUTEVIMA VJEČNOSTI

Hodamo polako, koracima teškim
po zemlji sjajnoj, suncem prelivenoj.

Mnogo nas je, zaista nas je mnogo
i dah mnogih postaje Jedno.
Krv topla naš označava put,
škrgut zubi putokaz je glasan.

Slušamo srca tuđa i ona
kucaju polako, odmjereno.
Bol se u njima skriva,
bol strahovito jasna, sretna.

Hodamo potaknuti snovima
beskrajnim i dalekim,
naizgled nedostižnim.

Hodamo, a svaki korak naš
melankoličan biva preobražen
radošću neumjerenom.

Hodamo, a put je naš
ispunjen raskršćima.
I već znamo da ćemo na
svakom izgubiti barem jednog
brata, i da će nam barem jedna
sestra okrenuti leđa.

Ali ne prožima nas strah.
Niti užas nam ne može slomiti duše.
Jer raskršća ima mnogo,
koliko i ljudi.
Ona postaju naša nada.
Jer znamo, jer smo
kao jedna duša to već znali.

I spoznaja naša postaje jača
od riječi, jača od srdaca,
snažnija od duša.
Znamo, jer smo oduvijek
znali da će doći dan kad ćemo se
svi susresti na putevima vječnosti.

– iz zbirke pjesama “NA PUTEVIMA VJEČNOSTI”, Matica hrvatska Sisak, 2021. –

izbor pjesama Marina Kosa za “čovjek-časopis” priredila SANJA DOMENUŠ

fotografija autora: Siniša Vidović

TRI POETSKO-PROZNA ZAPISA ZDENKE MALTAR IZ KNJIGE “MAJURSKE PJESME”, Vošicki, Koprivnica, 2022.

TKO JE NAMA SILVER BANDROVSKI

Dječak je dugo promatrao slova svojega imena prije nego što je uzeo pero i mirno povukao prvu crtu. Učitelj ga je upozorio na pravilno držanje tijela kako bi stvorio ravnotežu potrebnu za pisanje. Ramena su trebala biti u istoj visini, međutim, dječaku je desno rame uporno klizilo prema papiru. Noge su trebale biti razmaknute u veličini stopala, ali dječak je nakon nekog vremena počeo cupkati ispod stola jer je u učionici bilo prohladno, pritom bi zaboravio da prstenjak i mali prst moraju ležati jedan na drugome.
Ipak, učitelj je bio zadovoljan ljepotom njegova rukopisa. Cijela stranica pisanke bila je ispisana imenom Silver. Marljivo je ovo dijete, ima dara i smisao za ljepotu, to je važno, rekao je učitelj dječakovoj majci. Velika je Monarhija, a Njegovo Veličanstvo naš car Franjo Josip II. želi u Carstvu radišne i pametne ljude koji će provoditi državne reforme. Dječak će naći svoj kruh.
Kad je precizni mjernik Silver Bandrovski, školovan i pripremljen za izmjeru zemljišta u jednome golemom carstvu, došao na grofovski posjed u Novimarof, započeo je od bjeline papira. Osim zemljišta i zgrada tintom u boji nacrtao je drveće, livade, grmlje, cvjetnjake i malo plavo jezerce na rubu perivoja. Gledajući kartu možemo zamisliti labirinte crnogorice i crvene salvije i georgine u cvjetnjacima. Samu zgradu dvorca označio je brojem jedan, to je početak, rekao je grofu u čijoj je radnoj sobi na velikom stolu noćima crtao i lijepio listove bjelanjkom jajeta za dasku, vodeći pritom računa da ne ostanu neravnine.
Sluškinje na dvoru u čudu su gledale kako je moguće umanjiti svijet tako da cijelo selo Krč sa svim okolnim poljima i livadama stane na nekoliko papira. Na katastarskoj karti sela Krč i sela Grana iz 1861. godine ostalo je zapisano ime mjernika Silvera Bandrovskoga. U gradu danas ne postoji prezime Bandrovski, kao što ne postoje ni prezimena Boćanski, Jablanovski… Neki od njih ostali su potpisani krasopisom na kartama, u knjigama i sjećanjima grada jer samo tako se u to vrijeme i moglo potpisati.

***

KAMENI MOST MED SVECI

Kad bi otac kupio nove cipele, prije prvog obuvanja bosonog bi dječak protrčao po kuhinji i potom bi se sakrio ispod mosta Med sveci*. Ondje se prezuvala sirotinja iz sela, jedni drugima ostavljali su svoje gumene čizme za poći u svijet. I njemu je brat ostavljao svoje za put do škole. U selu čizme nisu trebale. Gdje su tada stajali sveci, pitala sam oca. U dječjem sjećanju oni nisu bili važni, ništa nije o njima znao, ni koliko ih je bilo ni koji su bili. Početkom rata ispod mosta su djeca s njemačkim vojnicima trampila jaja za schokolade i konzerve. Na prijeratnim fotografijama na mostu su se šepirila gospoda pored fijakera i dame sa suncobranima, a sveti Ivan Nepomuk, okamenjen s raspelom i maslinovom grančicom u ruci, osluškivao je glasove ispod mosta. Sveti Ladislav, kralj ugarski, i sam u vojničkoj uniformi, gledao je u daljinu, negdje su se već valjali tenkovi. Sve su vojske rušilačke, a obrambene strategije ne podnose mostove. Tako je srušen most, sveti Ivan bačen je u rijeku, a za kip kralja Ladislava kažu da je propao sam od sebe. Novo vrijeme donijelo je nove kraljeve i novi most od armiranog betona, pouzdan i funkcionalan, zapis u kamenu samo bi smetao. Kako bi danas izgledao grad s mostom iz 18. stoljeća daju naslutiti tek rijetke fotografije. U skladu s novim vremenom moglo bi se dodati još svetaca zaštitnika uz kamenu ogradu, na mostu bi se snimali filmovi, fotografirali mladenci. Možda bi i otac sišao pod most pričekati brata, predati svoje cipele, vratiti se bosonog u selo, i nikomu ništa ne bi bilo čudno, niti bi itko išta pitao.

*Stari kameni most preko rijeke Bednje u Presečnu (18. st.), do 1886. godine granica Varaždinske i Križevačke županije, srušili su ga partizani 1943. godine.

***

GINKGO BILOBA

Nakon dinosaurā ginkgo je stasao u vremenu tercijara, nesklon zaboravu zapamtio je sva ljudska vremena, Sunce i vihore, stoički podnoseći ljude i mijene. Perivoji iz 18. stoljeća voljeli su egzote. Tako se i ginkgo udomaćio u europskim vrtovima, za ugodu plemstvu, dokoličarenje pod jesenskim zlatnim krošnjama, samo da nije žensko, jer tada je smrad nesnosan. Ginkgo nema neprijatelja, njega nisu dirali ni ratovi, ni zeleni kadar, ni agrarne reforme, on sve podnosi mirno, stojeći u perivoju i ljeti i zimi. Iz pradomovine kineske pokrajine Čekiang donio je u bolnički perivoj mirnoću budističkih hramova i smirenu tišinu. Što će na ovom istom mjestu u marofskom perivoju sanjati ginkgo za tisuću godina? Glasove ljudi koji su sjedili pod njegovom krošnjom ili sjajni pjev ptica, tisuću godina isti, a drugi? Hoće li tada itko više sjesti pod njegovu krošnju u vrijeme isparavanja ne bi li se sjetio gdje mu je dom i kako se vratiti kući? Hoće li za tisuću godina čovjek sjedeći ispod ginkga u zaboravljenom perivoju pomisliti da je zaborav naš odabir, svjesni štit od prolaznosti?

_________________________________________________


ZDENKA MALTAR rođena je 13. travnja 1964. godine u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju, a diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu upravni studij. Zaposlena je kao stručna suradnica za imovinskopravne poslove u Gradu Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima Kaj, Poezija i Kolo. Objavila je dvije zbirke kajkavske poezije: Tebi, Erato, 2012. i Vesmir, dalečina, ti, 2019. Višestruko je nagrađivana za poeziju, kratku prozu i putopis. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA SAIDE MUSTAJBEGOVIĆ “NENOŠENI SNOVI”, Buybook, 12/2022; šest pjesama

SAN O CIVARAMA

Divila se tkanju tuđih zastora,
Bečkim volanima i krivim rebrima,
A mi smo gledale njenim očima.
Kazivala je da zla vezilja duge konce suče
I upozoravala na karenjine u Italiji.
Vjerovale smo u ispričane horizonte
Divile se tuđim zastorima
Konci su nam bili kratki
I nismo išle u Italiju.
Sanjala je kraljevstvo s vlastitim civarama
Breme je gurala u tuđim
Dok nam snove nije obesmislila.

***

SJENE AKTOVA

U mraku
U simfoniji tišine
Međusobno zagledani
Raspoznajemo teksture
Znamo tkanja i nijanse crne.
Biramo šarenilo vlastitih aktova
Užarenih udova
Bezglasni u svojoj neboji.
Sutra ćemo biti crne siluete
Na bijelim zidovima.
U tom kontrastu
Šutjet ćemo obale
Zagledani u tkanja i nijanse.

***

PUTOVANJA BEZ PASOŠA

Bezočne laži su dnevnici
U kojima granice prolazimo bez pasoša.
U njima,
Volimo bližnjeg svog,
Razumijemo ljubav,
Maštamo nadu,
Čeznemo za dragim.
Nijemi slušamo o ratu u Iraku i Iranu
Prije svih naših depersonalizovanih ratova.
U onom što smo rukom ispisali
Nema ništa do vlastitog zujanja
U vremenu koje nam ne pripada.
Zbog Černobila nismo jeli zelenu salatu
I nije nam žao salate
Ni Černobila
Već žalimo Tarkovskog
Čija je umjetnost bila pasoš za vječnost.
I još uvijek osjećamo udar suze
Zbog ljubavi čijeg se imena ne sjećamo.
Vlastite ratove prešućujemo.
U dnevniku ne pišemo zlo
Imenujemo ga politikom.
Ni Lorka se njom nije bavio
A ona mu je presudila.
Pišemo samima sebi
Ono čega se želimo sjećati.
Lažemo da volimo
I maštamo svjetove
Za koje naši pasoši ne vrijede.

***

O UDARCU

Dan počinje pogledom
U zidove, ljude, predmete.
Danima
Horizonti se smanjuju
A sloboda vlastite sobe je sve veća.
Ne znam šta je starije
Prvi udarac ili prvi pad?!
Pogled kad zaspi,
Čujem kovača
Čujem avion i bombu.
Slušam srušene domove.
Jutro počinje pogledom.
Moja soba nije daleko od velikog sata
Vrijeme je uvijek daleko od pogleda
Pogled udara o vlastite zidove
Udara o tuđe krovove.
Njegove kazaljke nisu vrijeme.
I buđenje.
Jutro počinje pogledom.
I udarac jutrom.

***

NENOŠENI SNOVI

U muzejskom depou
Vezena
Nenošena cipela.
Autentična mustra
Raritetna.
Nema podataka
O jagodicama
Što su iglu
U tvrdu kožu gurale.
Zavještana u sehari
Bezimena cipela
Nenošenih snova
Iz napuštene kuće
Spaljenog sela
U sanduku depoa
Čeka nas i divljenje.

***

SAD NE KUCA

Vidjela sam tetu
Omeđenu zelenom bojom
Imenom i familijom.
I tako skučena
Bila je lijepa
Bez osmijeha.
Imala je kosu.
Nije mi se svidjelo što sam je srela.
Gledala sam nju
Gledala sam druge ljude
Skučene
Omeđene
Bojom i familijom.
Gledala sam i sat
Zlatan
Kičast i rastegljiv
Što mi je dala.
Sat,
Što ne kuca.

________________________________________

SAIDA MUSTAJBEGOVIĆ (1976, Prijepolje) bosankohercegovačka je pjesnikinja, pripovjedačica i istraživačica. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Boravila je u maternjem, turskom i njemačkom jeziku. Bila je novinarka, urednica i kolumnistkinja u domaćim i regionalnim medijima, a danas je fokusirana na društvena i humanistička istraživanja, transgeneracijske traume i kulturne utjecaje koji se reflektuju u balkanskim narativima i identitetima. Autorica je dokumentarnog filma Boje i ritmovi nemira ¬ Collegium artisticum 1939-1941. Književnoj javnosti predstavila se proznim prvijencem Kuća bez krova, a njene priče i pjesme u njemačkom prijevodu našle su se u nekoliko književnih antologija. Nenošeni snovi njena je prva knjiga poezije.

fotografija autorice: Svjetlana Panić

RUKOPISNI ROMAN DORIS PANDŽIĆ “VI NISTE OVDJE”, odlomci

POŠTO ŽIVOT?

Uvijek ću se jasno sjećati trenutka koji je stvari podijelio na ono prije i ono poslije. Bio je to trenutak kad je umro Freddie Mercury. Bio je to trenutak kad je moja mama plakala ispred televizije. Bio je to trenutak kad je cijeli svijet shvatio da AIDS nije neka endemska boleštinica iz gay krugova. AIDS je odjednom bio tu, bio je svugdje, po plakatima u ambulanti, u časopisima, u filmovima, na letcima. Ljudi su se odmicali jedni od drugih na sigurnu distancu – jebiga, možda mi slučajno pljune u oko dok budemo razgovarali, jebiga, ako me poljubi u obraz, može mi njegova slina taman doći na onaj prišt koji sam raščešala. I ne diraj mi djecu, djecu nikako, makni se mi se od djeteta, ne diši u njega, makni se i od mene, ne dolazi mi u goste, ne ostavljaj trag usana na mojim čašama, sve su to jebeni narkići i pederi napravili, a bilo nam je tako lijepo.
I tako je nastala nova čednost devedesetih – sine, jebi s kondomom, ne budi peder, a ti kćeri, ne jebi se uopće. Tako su nastale sve one „reci NE“ emisije za tinejdžere. Reci NE drogama, reci NE seksu, reci NE alkoholu, reci NE cigaretama, reci NE strancima, reci NE prijateljima, reci NE svemu osim životu, a i život je tu da se kaže NE.
I na Balkanu se odlučilo reći NE svemu što je bilo prije, pa su svoje NE mladi muškarci odlučili reći s kalašnjikovim u ruci, puneći tv-ekrane svojim beživotnim tijelima, kao horor najavom budućih reality showova. Svoja NE glasno vrištala su i djeca s traumama i podočnjacima pod očima svaki put kad bi netko bacio petardu, kako bi uvjerila same sebe da njihov život još uvijek ima vrijednost u dobu u kojem je život postao najjeftiniji artikl na polici.
To je naša generacija. To je generacija koja nikad nije znala što želi napraviti sa svojim životom. Ja sam bila iznimka. Ja sam znala što sve želim. Ja nisam nikad naučila reći NE. Htjela sam biti umjetnica, htjela sam biti književnica, htjela sam biti profesorica, htjela sam svirati gitaru, htjela sam piercing na pupku, htjela sam trenirati borilački sport, htjela sam piti i pušiti, htjela sam hvatati muške guzice.
Sve je išlo u dobrom smjeru. Sve je išlo u jako dobrom smjeru. I potom se raspršilo u vakuum, kao scena u SF filmu, kad astronaut klizi u savršenoj svemirskoj tišini.
Ima dana koje provedem buljeći u plafon.
Ima dana kad se pitam bih li trebala početi živjeti neki smisleniji život.
Tad se pitam što je smisleniji život.
Bih li trebala imati djecu?
Gade mi se.
Znam da to nije pristojno reći glasno, pa to govorim samo kad sam pijana.
Trebam li napokon odlučiti imati ozbiljnu ljubavnu vezu?
Možda i ne, jer to najčešće vodi djeci.
Bih li trebala naći pravi posao, jer ovaj posao u vlastitoj firmi, ova sjedenja pred kompjutorom i zarađivanje novca lektoriranjem tekstova da bih zaradila svoju mjesečnu plaću uopće mi se ne čine kao posao.
Kauč – krevet – krevet – kauč.
Osim onim danima kad honorarno radim kao profesorica u privatnoj školi.
Tad imam raspored i ne moram sama smišljati svoj dan.
Najčešće kažem da nemam vremena za pisanje.
Zapravo, imam ga jako puno, ali nikako da napišem nešto smisleno.
Jesam, objavila sam neke priče. I pjesme. I roman.
Sve mi se to i dalje čini kao sranje.
I dalje pokušavam.
Možda ne dovoljno.
Možda sam nesretna.
Možda me živcira što su mi svi frendovi strulili ili se odselili, a onda strulili.
I ja postajem trula iako mi život izgleda super.

EASTERN EUROPE

Ima tu nešto, neki razlog zbog kojeg svi žele da izgledamo jadno i siromašno. Jako je bitno svakom geografskom području pridati jasne asocijacije i gotovo ih nikad ne mijenjati jer, kako bismo putovali i negdje se snašli bez stereotipa? Tako je, recimo, istočnoeuropska djevojka pomalo mršava i bljedunjava, neishranjena, upalih plavih očiju, s osamnaest godina i dalje izgleda nevino i neiskvareno kao da ima trinaest, obrve su joj nepočupane, ali zbog toga izgleda još nevinije, ne nosi ni trunku šminke, kad se jebe, radi to jer to mora, a ne zato što to voli i odradi to neuko stojeći u jeftinim cipelama na petu, pomalo teturajući kao tek okoćeno lane, uvijek kao žrtva, uvijek prihvaćajući život kao neminovnu okrutnost, i tako je prikazana i u stranim i u domaćim filmovima i u amaterskoj pornografiji – jadna, mala Boratova kći, nikad čula za feminizam, i otac joj je uvijek velika, dlakava, glasna balkanska životinja, punokrvna seljačina kraj koje svaka žena pogne glavu i šuti, i ta slika nikad se ne mijenja, ta slika uredno se njeguje u svakom istočnoeuropskom nezavisnom filmu, čiju redateljicu svi tapšaju po ramenima i govore joj „joj, kako si hrabra“ i na koji se pozivaju sve uboge intelektualke feministice koje već godinama ne mogu naći pristojan posao pa su primorane živjeti od plaće muža poduzetnika – te kapitalističke svinje koji je samo kopija njenog oca, oca kojeg je, doduše, voljela, iako otac nije znao bolje nego biti Balkanac, ali bio je pošteni Balkanac radnik, sa žuljevima na rukama, svi njeni prijatelji umjetnici stalno govore o važnosti rada i naglašavaju kako su iz radničke obitelji i, naravno da je to bitno jer, ne bi ti prijatelji imali gdje živjeti da im nije ostao stan od bake i djeda radnika koji su ga otplaćivali do penzije i sve je u tim stanovima tako autentično, od naslijeđenog raspalog namještaja, do ocufanog jednoipolmetarskog Dostojevskog na policama. Nasljeđe je bitno, jako bitno, i moramo se uklopiti u njega, u taj istočnoeuropski kolaž koji izgleda kao bljuvotina mondenog američkog kustosa konceptualno obrubljena tradicionalnom bakinom čipkom za pokrivanje televizora.
Moja baka nikad nije znala heklati čipke ili ju to nije zanimalo.
Moj otac je velika, dlakava, glasna balkanska životinja koja je me oduvijek podržavala u svemu što sam radila.
Nemam muža i svoj novac zarađujem sama. Kad se osjećam jadno, mogu okriviti samo sebe.
Nikad se nisam nazivala feministicom, ali me drugi time smatraju.
Moje noge nikad nisu bile tanke i klecave i kad se jebem, jebem se jer se volim jebati.
Moj život nikad neće biti na repertoaru istočnoeuropskog filma.

SCENOGRAFIJA URBANE IDILE

Živim u kratkoj, slijepoj ulici, čiji je početak još uvijek popločen sivim kockama, a kraj se obrušava strmim stubama. Unatoč tome što je ulica praktički u centru grada, svi se pri mimoilaženju pozdravljamo. Kad sam se doselila ovamo, prvo sam upoznala druge vlasnike pasa. Na kraju ulice živi plavokosa Ruskinja koja ima debelog ženskog buldoga. Njen pas svima pokušava skakati na nogu, a Ruskinja viče: „Dosta, ne može seks!“ U zgradi desno do moje živi žena koja ima dva ogromna hrta, dvije kćeri i muža koji po cijeli dan vrlo loše svira saksofon. Ispod nje živi stariji muškarac koji uvijek šeće s unukom i čokoladno smeđim labradorom. U prizemlju živi visoka, mršava Zlata, čija kosa izgleda kao lavlja griva. Ona nema psa. Ona ima mačku. U zgradi lijevo do moje živi obitelj s djecom, student kojeg sam jednom vidjela da polugol i pijan tijekom korona-lockdowna na balkonu pjeva hrvatsku himnu i, na najvišem katu, mlada tamnokosa žena koja uvijek izgleda fensi, ima maltezera i nikad ne pokupi s ulice njegovo malo govno. U sredini ulice, u prizemnom stanu, stalno su se izmjenjivale djevojke sa psima, ali tamo sad žive dva sredovječna homoseksualca, od kojih je jedan, koliko po akcentu čujem, Britanac. Njega sam jednom pozdravila na engleskom i bio je začuđen jer očito nije naviknut da ga susjedi pozdravljaju, a kamoli da su svjesni kojim jezikom priča. Do njih dvojice sama živi starija hroma gospođa s mrzovoljnom starom debelom labradorkom koja uvijek preko ograde reži na mog psa. Potom je tu nekoliko starih, uskih garaža. U jednoj od njih bend jednom tjedno ima svoje probe. Na početku ulice, iznad tih garaža, prastara je austro-ugarska zgrada raspale fasade i neobično nadograđenih stuba koja izgledaju kao da će se urušiti. Oko te kuće uvijek trče djeca i jedna penzionerka redovno baca preko ograde prljavu vodu na aute parkirane ispred garaža. Na zavoju, prema kamenim kockama, stoji velika blijedozelena novogradnja koja nikad nije uspjela dobiti uporabnu dozvolu, sad propada i iz dana u dan sve više se stapa s okolnim drvećem. Na nizbrdici viđam još troje: dvadesetogodišnjaka koji često uređuje prilaz svojoj zgradi i lašti svoj stari, crveni auto do visokog sjaja, vlasnika male kuće na uglu, na čijem automobilu je logo pogrebnog poduzeća i frizerku koja svakoga jutra otvara svoj salon i iznutra se čuje njeno neobavezno čavrljanje sa strankama. Posljednje sam upoznala one stanare u mojoj zgradi. Preko puta mog stana bio je par u svojim ranim četrdesetima, s dvoje djece koja su bila vrlo glasna. Pri jednom razgovoru saznala sam da prakticiraju ayurvedu. Ubrzo su se odselili i tad sam u hodniku vidjela Minu i Natašu kako nose uz stepenice namještaj. Bile su lezbijski par koji sam znala iz viđenja. Od tog dana, prvi put u životu imala sam susjede koje ne mrzim. Mina, Nataša i ja tvorili smo mali dobrosusjedski univerzum s drugog kata – jedne kod drugih pile vino, posuđivale sol, kuhinjske vage i otvarače za konzerve. Tek tada sam se usudila upoznati susjede s prvog kata: sredovječni bračni par koji je tu živio oduvijek. Od njih sam saznala sve o povijesti stanara zgrade. Bili su sretni što se onaj ayurveda par s djecom odselio jer su im tri puta poplavili stan, a muž se navodno dizao svake noći u tri ujutro i glasno vježbao. U mom stanu živjela je stara, ne baš psihički zdrava žena, koja je jednom spalila stan. Dok je vatra gorjela, ona se skrivala u drvenom ormaru. Vatrogasci su došli na vrijeme pa nije umrla u tom stanu, već puno kasnije, u staračkom domu. U prizemlju živi četrdesetogodišnja bivša narkomanka. Ona rijetko izlazi iz stana i donosi joj se hrana pred kućna vrata. Nisam pitala tko joj donosi hranu. U drugom stanu u prizemlju nekada je živjela, kako su rekli, vrlo nesimpatična obitelj, sve dok se nisu doselili njih dvoje. Rekavši to „njih dvoje“, pogledali su se, lica su im poprimila iskreni sažalni izraz i rekli su: „On je jako bolestan. Ona se brine o njemu i stalno svira. I on je bio glazbenik. I kompozitor. Jako je bolestan.“ Muž odmahne glavom i šapne, kao da bi nas mogao čuti netko tko ne bi smio: „Multipla skleroza. Grozna bolest.“ Žena se nagne preko stola, isto šapćući: „Ne možeš nijednim mišićem maknuti. Samo gleda u plafon. Kao biljka.“ Muž zamigolji prstima po stolu: „A žena svira… Po cijele dane svira. Valjda za njega.“ „I jedva da sad izlazi van, a i kad izađe, onda se sva umota, maska, naočale, rukavice, da ne bi ovu novu bolest dobila, da mu ne prenese,“ doda žena.
Otada, svaki dan kad sam izlazila iz zgrade, obratila sam pozornost na zvukove klavira koji dolaze kroz vrata u prizemlju. Raznoliki, katkad elegični, katkad poletni i veseli, katkad dosadni i ozbiljni, postali su dio moje rutine prolaska kroz hodnik.

_____________________________________________________

DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.

PET PJESAMA SAŠE SKALUŠEVIĆA SKALE IZ ZBIRKE “PITANJE OBLIKA”, Presing, Mladenovac, 10/2022.

LIVE STREAMING APOCALYPSE

Jesam li te sreo tamo
Znam bio je Lavkraft
Bio je Boš
Selin ili neko ko liči na njega
moguće Anđeo smrti
svakako lekar
groteskna onosvesnost
(kao suprotnost režimu tišine)
bili su i drugi
insekti gušteri zmije
crvi pacovi divlji psi
bilo je svega
ubistva linča zemljotresa
sablasne dece gonoreje i kuge
ljudi što plešu po polomljenim kostima
umetnik zanatlija u kalu
sopstvenog nedela
jesi li ti bila tamo
dodaj mi pivo
prenos apokalipse uživo
upravo počinje

***

MUČENJA

Blejk je video (valjda u Paklu)
ogromnog lava.

Borhes je sanjao drevnog tigra,
zatvorenog u još drevnijoj piramidi.

Mene ne muče, ne gone,
tako krupne egzotične mačke.

Jedna ljupka vučica
mira mi ne da.

***

I SADA I OVDE

Kao da čujem Darmolatova
kako pred svojom ukočenom
i poniznom svitom
prostački glasno psuje
Pseto je završilo psećom smrću!

ne znajući za grobnicu
za svoje buduće pasje groblje.

***

KAVAFIJEVO VUCARANJE

Najpre jutro u Rašidu, muhafazah
strašan mamurluk što vučeš
za sobom kao tešku senku nije ti davao mira.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

Damanhur, Mansura, Port Said,
svuda je bilo isto.
Odvratan ukus u ustima,
sitne iskre u uglu tvojih helenskih očiju
i kao pustinja nepregledni očaj.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

U Damijeti si nastavio:
šešar, biroš, ahzis,
nisi mnogo birao
kemer, šemahrin, obojeni jajin
pehar ti je iznova bivao pun.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

U Jerusalimu si samo predahnuo
tako sve do Bejruta
gde se po tavernama i bordelima vučeš.

***

DRUGI PAD

Kada Odoakar sa trupama svojim
bude umarširao u Rim
a biće to
ako knjige ne lažu nekih
šezdeset i šest godina kasnije
(od kada Vizigoti napustiše Grad
jer Alarihovo osvajanje beše prvo)
,
ni velike borbe ni velikog nasilja
pljačke, paleži, rušenja i silovanja
neće biti
jer ni tog Grada
ni tog Sveta
više biti neće.
umesto u Grad,
Odoakar onako sjajan u oklopu
ujahaće samo u njegovu senku.

_________________________________________________


SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu.
Objavio je knjige poezije Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019), pesničku zbirku Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021), Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022).
Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunski jezik. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu.
Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Od 2006. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, saradnik časopisa za književnost, umetnost, kulturu i bibliotekarstvo Bibliopis a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja.
Član je Srpskog književnog društva.

NAKON BLAGDANA

Kako prija mi juha od kelja i cvjetače,
nakon mesnog obroka u poganskim
danima koji su na izmaku.

Vjernici opet mogu pušiti na cesti,
djeca opet smiju jesti čokoladu,
pjevači smiju pjevati ustaške i sve se
opet vratilo „na staro“.

Što je to odricanje o kojem se priča?
Kakve nam to kazne pripremaju tijelu?
Samo uskrate veselja, isprazni životi,
ukosnice bez kose i sitna ushićenja.

Tvoje je tijelo dostojno božjeg pogleda,
a misli, koje vrludaju mi glavom,
već su se razmahale i pretvaraju nas
u male krastavce.


DARIJA ŽILIĆ (Zagreb, 1972.), iz zbirke pjesama “PLEŠI, MODESTY, PLEŠI”, Algoritam, 12/2010.

ESEJ NIKOLE DOMINISA: IMATI ILI BITI

U čemu je čovjekova sreća?

„Imati“ ili „biti“? To je pitanje od davnina mučilo ljude. „Biti“ je već od samih početaka ljudske misli bilo u središtu, upravo to je prva filozofska tema: „Zašto nešto radije jest, nego nije.“ Pitanje „imati“ dolazi nešto kasnije, tako da u mnogim jezicima čak i ne postoji sama riječ „imati“, već se izricala posrednim oblikom „to je meni“. Razvitak riječi „imati“ povezan je s razvojem privatnog vlasništva. (E. Fromm) Izraz „biti“ može se razumjeti kao bivstvovanje i možemo ga promatrati kao izraz „bît“, koja kod složenih bića, reći će sveti Toma, izražava i tvar i njenu odrednicu. Bivstvovanje je uvjet da bi uopće o tome mogli govoriti. Dok u užem smislu „bît“ ne može opstojati bez neke tvari, pitanje je čemu dati prednost, bîti ili tvari. Kada tvar postaje jedina bît, tada čovjekov život postaje sitna stvar. To je život bez viših ideala. Gubi se „herojska dimenzija spram života. Ljudi više nemaju osjećaj za višu svrhu, za ono za što vrijedi žrtvovati svoj život. U prošlom je stoljeću slično govorio Alexis de Tocqueville, govoreći o „petits et vulgaires plaisiris“ („sitnim i svagdašnjim zadovoljstvima“) kojima teže ljudi demokratskog doba. Drukčije rečeno, patimo od nedostatka strasti. (C. Taylor)“ To se dogodilo kada smo se usredotočili na sebe. Kada su individualizam, osobni uspjeh i bogatstvo postali viši ideal od duhovnog dobra i dobra zajednice. Za izraz „imati“ Erich Fromm će reći da je to „varljivo jednostavna riječ. Svaki čovjek nešto ima, tijelo, odjeću, stan… (E. Fromm)“ Jednostavno imati je u prirodi čovjeka, ali imati samo materijalno bogatstvo je osiromašenje čovjeka. No može se imati i istinski vrijedne stvari, mudrost, plemenitost, odlike duha, pa se za dobrog čovjeka kaže da „ima dušu“, a to je, svi će priznati, hvale vrijedno i poželjno.

Ljudi su se nekad doživljavali dijelom jednog višeg poretka, dok se danas vide više kao jedinke s izraženom željom za natjecanjem i to najčešće u zgrtanju materijalnih dobara. Natjecanje samo po sebi i nije loša stvar ako se natječete, na primjer, u dobru. Ali kada natjecanje za banalnim stvarima postane smisao najuzvišenije vrijednosti – života – onda moramo uvidjeti da nešto s tim općim razmišljanjem našeg društva nije u redu. Toma će reći da se novcu pokoravaju svi tjelesni ljudi, ali mudrost života ne treba tražiti od njih, već od mudraca. Sad je više pitanje tko su mudraci, kome vjerovati i kako uopće zainteresirati modernog čovjeka, otupjelog od mnoštva, često nekorisnih, informacija koje mu se svakodnevno nameću. Kako ga oduševiti da čezne za nečim višim, kako probuditi u čovjeku onu zaspalu strast za idealima, za mudrošću, a onda i za životom koji se po tim idealima i po toj mudrosti ravna?

Mnogi očekuju da će im s bogatstvom doći i sreća, o, kako se grdno varaju. Neki su svjesni toga, „no usprkos tomu – reći će Schopenhauer – ljudi se tisuću puta više trse oko stjecanja bogatstva, nego oko izobrazbe duha; dok našoj sreći mnogo više pridonosi ono što jesmo nego ono što imamo.“ Ono potrebno za život jeste neophodno, ali nije vrijedno potrošiti život na stvar daleko nižu od same vrijednosti života shvaćenog kao vremena koje posjedujemo od rođenja do smrti. 

„Moderni potrošači mogu se poistovjetiti sa formulom: jesam = ono što imam i ono što trošim. (E. Fromm)“ A kako bi im se mudri Sokrat nasmijao i onom simpatičnom ironijom izrekao: „Čega sve ima što mi je nepotrebno“. A jedan drugi drevni mudrac rekao bi: „Kada stvari izgledaju previše privlačne, ogoli ih, licem u lice vidi koliko su malo vrijedne, istrgni ih iz tih priča koje ti pričaju o njima… (M. Aurelije)“ Dobra reklama ne znači da je taj predmet neophodan, no ipak, danas sve funkcionira na taj način. Zašto smo kritični prema mnogočemu, a padamo na banalne ali zamamne priče? Kao da uživamo u obmanama, nije važno što me lažu, važno je da se bar na trenutak osjetim sretnim, da doživim trenutak euforije dok kupujem najnoviji proizvod koji će mi kroz koji dan postati isto onoliko običan koliko i onaj stariji model prije njega.

Naravno, moramo zaključiti da nije stvar u tome da ne bismo smjeli kupovati, već da postanemo svjesni vrijednosti samog života nad stvarima. Čovjek može živjeti bez suvišnih stvari, ali stvari gube smisao bez čovjeka. Tj. stvari će vrijediti onoliko koliku im mi važnost predamo. Objektivno gledano, sve što nije neophodno ima samo fiktivnu vrijednost, netko je odlučio da će nešto koštati toliko i toliko, vlasnik dućana ili tržište ili potražnja. Ali, da za taj predmet nitko ne mari, bilo bi svejedno da li je cijena deset puta viša ili manja, taj predmet objektivno ne bi vrijedio ništa. Za nekoga tko gleda na svijet duhovnim očima, neki nepotreban u tuđim očima iznimno vrijedan predmet, ne predstavlja nikakvu vrijednost. To je stara priča o zlatu, slami i magarcu, ali neka sitnica, pjev ptice u proljetno jutro, ili neko dobro učinjeno bližnjemu može proizvesti u njemu takav zanos i radost koja je spremna ostati zapamćena zauvijek, ona nije materija i stoga ne može nestati. Zapravo, „moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi. (E. Fromm)“ To je plitak odnos prema životu prouzročen nedovoljnim promišljanjem velikog broja ljudi i potaknut manipulacijom onih koji teže izvući korist. U nedostatku dubljih promišljanja, ideja i ideala, površne ideje postaju općeprihvaćene i uz to mogu se dobro naplatiti. 

Iz svega iznesenog moglo bi se zaključiti da je zlo u samom posjedovanju, što nije točno. Posjedovanje s ispravnim odnosom je pozitivno.  Dakle, nije svo zlo u „imati“, ali jeste u „imati“ koje je samo sebi cilj. Još je veće zlo u „imati“, a ne dati. Na takav način „imati“ postaje težak teret. Cilj čovjeka po pitanju „imati“ ne bi trebao biti „imati što više“ već okrenut k zajednici on bi trebao težiti „za svakoga imati“ tj. da svi „imaju“ bar ono dostatno.

Ali u čemu je, dakle, bit čovjeka i u čemu je sreća? Ako to nije „imati“ onda je zasigurno „biti“. Mnogo je teorija o sreći i mnogo savjetnika. Ali, jedno mogu reći, sreća na zemlji je u putovanju k cilju. Dakle, reći će sveti Toma, cilj mora biti stalan, a stalnost na zemlji nije moguća. Dođeš li do jednog cilja, već se rodilo stotinu drugih, ili sto novih teškoća. Zato ne postoji savršena sreća na zemlji i mora biti nešto nakon ili bolje reći iznad ovog života gdje bi stalnost sreće bila moguća. „Prema tome, konačna čovjekova sreća bit će u spoznaji Boga što je ljudska pamet ima poslije ovog života… (T. Akvinski)“

Završit ću svojevrsnom preuranjenom oporukom velikog ruskog književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja:  „Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući osobne obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena. Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje.“

Zato…, daj nam ljubavi…, daj nam tako „biti“, jer sve ćemo ostalo ostaviti ovdje.

__________________________________________________

NIKOLA DOMINIS rođen je u Postirima na otoku Braču 28. 11. 1984. Tu, na rubu mora on upija prve zvukove i sluša prve stihove velikih pjesnika. No tek u 28. godini počinje ozbiljnije pisati. 2015. izdaje prvu zbirku poezije „Kraljevstvo Božje.“ Druga mu izlazi „U svijetu male braće“ 2017. 2019. je izdao kratki roman „Lovrečina“, 2020. online zbirku poezije „Iznad oblaka“, a početkom 2021. zbirku eseja „Eseji“. Nešto kasnije i knjižicu Poeta. Kroz to vrijeme objavljivao je i u raznim manjim časopisima, Počeci, Odraz, Marija, na mrežnim stranicama časopisa Kvaka i u Glasu Koncila, a jednako tako se s uspjehom natjecao na natječaju „Hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva Stjepan Kranjčić“ gdje je 2019. osvojio drugo mjesto u kategoriji eseja, a 2020. prvo u istoj kategoriji. 2021. diplomirao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu te je stekao naslov magistra teologije. Nakon toga je upisao i uspješno završio program dizajna i web dizajna te i dalje uči u programu marketing i brendiranje na internetu.

NOVA POEZIJA IVANČICE ĐERIĆ: KAD JEDNOM ODEŠ U CRNO, NIKAD SE NISI VRN’O

Sa ruba čaše
kaže mi tvrdnju koja trenutku paše,
once you go black, you never go back,
a moj mozak radi translaciju,
možda ne nužnu ali zanimljivu operaciju
koja mi dopušta da se oporavim
od dvosmislenosti takvog ekspozea,
nad čašom rozea.

Kad jednom odeš u crno,
nikad se nisi vrn’o,

to je translacija,
tako bi rekla moja nacija,
čije izreke kao veoma opisne slove,
a za koju više i ne znam
kako se zove.

A da se nacija nije raspala,
ta čaša rozea ne bi me zapala,
život bi išao drugačijim putem,
život bi krenuo drugačijom rutom,
ne bih jela picu sa pršutom
u ovom gradiću pored Toronta,
—da drugi nisu dali da ih ulove,
da nisu gubili svoje udove
usred fronta,
živjela bih poput Times New Roman fonta,
tipografija mog života bila bi najobičnija dosada,
a njegova posada
ne bi izgovarala
once you go black you never go back,
sa onim seksi smiješkom,
u taj smiješak ja sam upala greškom,
jer su drugi pomrli usred blata Jugoslavije,
najkrvavijeg
—u mome snu, kad ne vidim puta,
ta zemlja pluta,
ona kaže,

svi su pomrli u krvi do koljena,
jer ne bijah voljena,
neka ih bog spasi na nebesima,
neka se nebo okiti njihovim tjelesima,
usred mrtvačkih vreća
kao vijencem od cvijeća,
i neka nas bog spasi od crnih hajvana, i crnih dana,
i crne savjesti, i crne zdjele, iz koje viri crna tuga i crna
glad,
jer kad jednom odeš u crno, nikad se nisi vrn’o,
nikad.


Nemoguće je da svoje osjećanje tog sna prenesem,
konobar pita može li novu čašu da donese,
zraka sunca pada po escajgu, kao milostinja,
kao da je u pitanju neka staromodna boginja,
koju se voljelo jer je značila za dušu,
zraka sunca čini da se u čaši ljeska vino roze,
vino poze,
koje nikada neću piti,
ali koje dokazuje da je istinit onaj glas,
in vino veritas.

Preko stola, potiču novu vrstu bola,
te usne nad čašom rozea,
kakvoće želea,
koje svašta izgovaraju,
koje liče na crne kupine,
koje krase snjegoliki zubi,
i koje zraka sunca ljubi,
kao taj escajg,
one ne znaju šta je u mom snu,
one ne mare za istoriju svu,
one žele da budem tu,
a ne odsutna
forever,
one daju znak
—once you go black, you never go back,
never.


26.11.2022, Restoran Verace, Oakville

________________________________________

IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji. 
Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013).
Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020). 
Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.

POEZIJA TAMARE EREŠ

VEĆ U OKTOBRU NEMA NADE

Prvu atomsku pečurku
ugledala je u kori bora
u martu, pri povratku
sa poslovne zabave.

Od tada joj koža sija
kao znak upozorenja,
iz prstiju curi mastilo
što oslikava buduću
svetsku katastrofu.

Lica prolaznika su
Modiljanijevi portreti
rastopljeni po asfaltu
zbog neprirodno
jakih vrućina.

Ni izabrani terapeut
ne veruje joj
dok najavljuje šta sledi.
Oktobar je i shvata da
ne vredi više pokušavati.

Leže u krevet
sa dva novčića na očima
i čeka da lišće bukne
pritiskom na dugme.

***

ZASEDA U USTIMA

Pod poklopcem nepca
prećutane reči,
gvozdene igle,

našiljene za tvoju volju,
odavno memljivu
i zakržljalu.

U rovovima jezika
drže mi grkljan
pod prismotrom,

dok me ne uguše
kao žaoke
besnih stršljena.

***

METAMORFOZA

Rascep na levom zglobu
nagoveštava novo tkivo.

Radoznalo, stegnute vilice
svlačim staru kožu.

Rebra mi iznova srastaju,
rađa se sveža koštana srž,

dok zadovoljno gledam
kako me ne prepoznaješ.

***

HENDRIKS LAŽIRA VREMENSKU PROGNOZU

Džimi sa gramofona
podseća da dolazi
magla boje ametista,
što prodire kroz roletne
i pretvara um u močvaru.
Prećutkuje da stiže
sedefna oluja
sa mirisom hloroforma,
kišom od koje cveta
mrena u očima i da te
ni zakucani prozori
neće od nje sačuvati.

***

PROJEKTIL U GRLU

Tokom nedeljnog ručka
uvežbanom tehnikom
potiskujem reči
kao eksploziv u kapisli.

Grlo mi je oteklo,
ogrubelo i suvo,
spremno da raznese
odred suvišnih pitanja.

Ruka na vratu mirno
čeka pravi trenutak
kada ću najzad
povući osigurač.

***

GALAKSIJA SE SAŽIMA U MENI

Ruke, origami ždralovi,
kljucaju po tastaturi,

prigušuju eho crne rupe
što mi odjekuje u glavi,

poruku koja će posle
nekoliko svetlosnih godina
možda dopreti do nekog.

______________________________________________

TAMARA EREŠ rođena je 1993. u Pančevu. U rodnom gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju “Uroš Predić”. Italijanski jezik, književnost i kulturu diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je završila i master studije iz iste oblasti. Septembra 2014. godine objavila je kratku priču “Sloboda” u okviru konkursa “Priče sa neta”, koji je organizovao CEKOMS Beograd. Od 2015. godine član je redakcije online magazina “Kultur Kokoška”, gde se, osim pisanja, bavi i uredništvom. 2016. godine učestvovala je na globalnom projektu “Before I die” u organizaciji udruženja Balkan Writers Project, u okviru kojeg je objavila kratak tekst. Pesme su joj objavljene na portalima astronaut.ba, strane.ba, Bludni stih i Hiperboreja. Polaznik je Radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.