TKO JE NAMA SILVER BANDROVSKI
Dječak je dugo promatrao slova svojega imena prije nego što je uzeo pero i mirno povukao prvu crtu. Učitelj ga je upozorio na pravilno držanje tijela kako bi stvorio ravnotežu potrebnu za pisanje. Ramena su trebala biti u istoj visini, međutim, dječaku je desno rame uporno klizilo prema papiru. Noge su trebale biti razmaknute u veličini stopala, ali dječak je nakon nekog vremena počeo cupkati ispod stola jer je u učionici bilo prohladno, pritom bi zaboravio da prstenjak i mali prst moraju ležati jedan na drugome.
Ipak, učitelj je bio zadovoljan ljepotom njegova rukopisa. Cijela stranica pisanke bila je ispisana imenom Silver. Marljivo je ovo dijete, ima dara i smisao za ljepotu, to je važno, rekao je učitelj dječakovoj majci. Velika je Monarhija, a Njegovo Veličanstvo naš car Franjo Josip II. želi u Carstvu radišne i pametne ljude koji će provoditi državne reforme. Dječak će naći svoj kruh.
Kad je precizni mjernik Silver Bandrovski, školovan i pripremljen za izmjeru zemljišta u jednome golemom carstvu, došao na grofovski posjed u Novimarof, započeo je od bjeline papira. Osim zemljišta i zgrada tintom u boji nacrtao je drveće, livade, grmlje, cvjetnjake i malo plavo jezerce na rubu perivoja. Gledajući kartu možemo zamisliti labirinte crnogorice i crvene salvije i georgine u cvjetnjacima. Samu zgradu dvorca označio je brojem jedan, to je početak, rekao je grofu u čijoj je radnoj sobi na velikom stolu noćima crtao i lijepio listove bjelanjkom jajeta za dasku, vodeći pritom računa da ne ostanu neravnine.
Sluškinje na dvoru u čudu su gledale kako je moguće umanjiti svijet tako da cijelo selo Krč sa svim okolnim poljima i livadama stane na nekoliko papira. Na katastarskoj karti sela Krč i sela Grana iz 1861. godine ostalo je zapisano ime mjernika Silvera Bandrovskoga. U gradu danas ne postoji prezime Bandrovski, kao što ne postoje ni prezimena Boćanski, Jablanovski… Neki od njih ostali su potpisani krasopisom na kartama, u knjigama i sjećanjima grada jer samo tako se u to vrijeme i moglo potpisati.
***
KAMENI MOST MED SVECI
Kad bi otac kupio nove cipele, prije prvog obuvanja bosonog bi dječak protrčao po kuhinji i potom bi se sakrio ispod mosta Med sveci*. Ondje se prezuvala sirotinja iz sela, jedni drugima ostavljali su svoje gumene čizme za poći u svijet. I njemu je brat ostavljao svoje za put do škole. U selu čizme nisu trebale. Gdje su tada stajali sveci, pitala sam oca. U dječjem sjećanju oni nisu bili važni, ništa nije o njima znao, ni koliko ih je bilo ni koji su bili. Početkom rata ispod mosta su djeca s njemačkim vojnicima trampila jaja za schokolade i konzerve. Na prijeratnim fotografijama na mostu su se šepirila gospoda pored fijakera i dame sa suncobranima, a sveti Ivan Nepomuk, okamenjen s raspelom i maslinovom grančicom u ruci, osluškivao je glasove ispod mosta. Sveti Ladislav, kralj ugarski, i sam u vojničkoj uniformi, gledao je u daljinu, negdje su se već valjali tenkovi. Sve su vojske rušilačke, a obrambene strategije ne podnose mostove. Tako je srušen most, sveti Ivan bačen je u rijeku, a za kip kralja Ladislava kažu da je propao sam od sebe. Novo vrijeme donijelo je nove kraljeve i novi most od armiranog betona, pouzdan i funkcionalan, zapis u kamenu samo bi smetao. Kako bi danas izgledao grad s mostom iz 18. stoljeća daju naslutiti tek rijetke fotografije. U skladu s novim vremenom moglo bi se dodati još svetaca zaštitnika uz kamenu ogradu, na mostu bi se snimali filmovi, fotografirali mladenci. Možda bi i otac sišao pod most pričekati brata, predati svoje cipele, vratiti se bosonog u selo, i nikomu ništa ne bi bilo čudno, niti bi itko išta pitao.
*Stari kameni most preko rijeke Bednje u Presečnu (18. st.), do 1886. godine granica Varaždinske i Križevačke županije, srušili su ga partizani 1943. godine.
***
GINKGO BILOBA
Nakon dinosaurā ginkgo je stasao u vremenu tercijara, nesklon zaboravu zapamtio je sva ljudska vremena, Sunce i vihore, stoički podnoseći ljude i mijene. Perivoji iz 18. stoljeća voljeli su egzote. Tako se i ginkgo udomaćio u europskim vrtovima, za ugodu plemstvu, dokoličarenje pod jesenskim zlatnim krošnjama, samo da nije žensko, jer tada je smrad nesnosan. Ginkgo nema neprijatelja, njega nisu dirali ni ratovi, ni zeleni kadar, ni agrarne reforme, on sve podnosi mirno, stojeći u perivoju i ljeti i zimi. Iz pradomovine kineske pokrajine Čekiang donio je u bolnički perivoj mirnoću budističkih hramova i smirenu tišinu. Što će na ovom istom mjestu u marofskom perivoju sanjati ginkgo za tisuću godina? Glasove ljudi koji su sjedili pod njegovom krošnjom ili sjajni pjev ptica, tisuću godina isti, a drugi? Hoće li tada itko više sjesti pod njegovu krošnju u vrijeme isparavanja ne bi li se sjetio gdje mu je dom i kako se vratiti kući? Hoće li za tisuću godina čovjek sjedeći ispod ginkga u zaboravljenom perivoju pomisliti da je zaborav naš odabir, svjesni štit od prolaznosti?
_________________________________________________
ZDENKA MALTAR rođena je 13. travnja 1964. godine u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju, a diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu upravni studij. Zaposlena je kao stručna suradnica za imovinskopravne poslove u Gradu Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima Kaj, Poezija i Kolo. Objavila je dvije zbirke kajkavske poezije: Tebi, Erato, 2012. i Vesmir, dalečina, ti, 2019. Višestruko je nagrađivana za poeziju, kratku prozu i putopis. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik.
čovjek-časopis 