DJECA SA SVINJSKOGA TRGA
Maštali su da šeću po opločenom trgu na kojem šumi fontana i ljudi u šetnji jedu sladoled, a djeca voze romobile. Kad se pokrenu kosturi divovskoga ringišpila, oni se vrate tamo u dvorište, u krug novomarofske bolnice. Vrate se na sat-dva, zamišljaju da miluju nerasta velikoga kao zaprežna kola, penju se na jabuku, pogledom traže trešnju. Najednom oživi igra oduzimanje polja. Netko se sjeti bolničkog kina. Tada su bolesnici-tuberani mogli gledati najnovije filmove koji su se dovozili konjskom zapregom, a Doris Day i John Wayne silazili su s ekrana u njihovo dvorište. Sa strahom ponovno prolaze pored šupe, kao u to vrijeme prije mrtvačnice kad su ondje noćili mrtvaci. A znano je da mrtvaci mogu prošetati, onako mrtvi u noći, pojaviti se naglo i potapšati žive po leđima, tada ljudi zanijeme, do kraja života ne progovore više ni riječ.
Tek kad su odrasli, čuli su da je njihovo dvorište ispred vešarne, šnajderaja, tišleraja i svinjaca bio zapravo Svinjski trg. I dođe im da opet pođu u rat praćkama protiv Kapijanaca, djece doktorske, male gospode koja su se rugala njihovu dvorištu, i da konačno jednom zauvijek tu stvar raščiste.
* Svinjski trg – šaljiv naziv za zajedničko dvorište stanara zgrade unutar bolničkog kruga novomarofske bolnice šezdesetih godina 20. stoljeća, prema tekstu Ljubimke Vitez „Djetinjstvo u bolničkom krugu”, Grad prije grada, Opća bolnica Varaždin, Služba za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof, Varaždin, 2016.
***
ELLY EBENSPANGER I SLOBODA VOLJE
Kao djevojčica putovala sam s ocem Dragutinom iz Zagreba u Novi Marof, mjesto njegova rođenja. Putovanje konjskom zapregom dugo je trajalo, ali voljela sam kroz prozor gledati seoski krajolik i pratiti slike koje se mijenjaju. U tom kraju kupovali smo vino koje je otac prodavao u našoj trgovini na Jelačić placu u Zagrebu. Ničeg uzbudljivog i lijepog ondje nije bilo i mogla sam reći ocu da ne idem, ali znala sam da ga raduju ta naša putovanja. Volio mi je pokazivati mjesto gdje je rođen i gdje je odrastao, našu veliku zgradu koju je prodao i ne sluteći da će jednom u njoj biti škola. Đaci će se čuditi visokim sobama i prozorima, spuštat će se niz ogradu na stubama, baš kao što smo to činili Lavoslav i ja, i sa strahom ulaziti na tavan i u podrum. Putovi su bili živo blato i morala sam paziti da ne uništim svoje cipele, ljudi su uglavnom bili bosonogi, osobito žene i djeca. Sa sobom smo ponijeli nešto odjeće koju smo poklanjali djeci, jednom sam male crvene cipele dala gluhonijemoj djevojčici čije oči nikad nisam zaboravila. Već tada sam znala da se u prirodi sve događa kako mora, ali i da je čovjek duhovno biće koje se određuje prema vrijednostima i da se duhovnost ne nalazi samo u umu nego i u emocionalnim i voljnim radnjama. Znala sam da sloboda volje nije iluzija. Naša bezbrižnost, ili možda samo moja, ni slutila nije da će nam uskoro uzeti srebrninu, košulje, ormare i stanove i da ćemo i sami bosonogi koračati blatnim putovima do stočnih vagona u kojima najednom saznaš tko si i kamo ideš. Ti si svinja debela, stara kravo, ti ćoravi konju, a ti magarac mali, kozo, što gledaš. To si ti.
* Elly Ebenspanger – hrvatska filozofkinja (Zagreb, 1904. – Auschwitz, 1942.), doktorsku disertaciju naslovljenu Problem slobode volje obranila je na Sveučilištu u Zagrebu 1939. godine.
* Dragutin Ebenspanger (Novi Marof, 1870. – Jasenovac, 1942.), otac Elly Ebenspanger, trgovac i kućevlasnik; obitelj je bila vlasnik zgrade u Zagorskoj 30 u Novome Marofu (stara škola).
***
STAKLENA KUGLA IVANA RABUZINA
Kao dječak želio je imati veliku staklenu kuglu u koju bi mogao staviti Sunce i oblake iznad Ključa, polja i rijeku Bednju, svoj svijet. Kuglu u kojoj bi sve bilo živo, igračku za svaki dan. Što je više hodao, gledao, tražio, kugla i svijet u njoj bili su sve dalje. Pod plavim nebeskim svodom i zlatnom Sunčevom kuglom u svakom trenutku gorjele su i raspadale se tisuće neviđenih i nenaslikanih slika. Nije znao što će slikati, što početi s bjelinom, prazninom, što će od nje nastati. Trebalo je zagristi cvijet, srušiti se u travu, drhtati s vrbom. Nije postojala receptura, doduše, znao je pomiješati kromoksid i ultramarin, ali kako dobiti ne boju, ne materiju, već dušu oblaka, rajski grm, šapat šume? Miješao je bitumen s kardinalovom plavom, dodao je i nešto treće… I nastali su zrak, voda, šuma. Slagao je svijet u svoju staklenu kuglu.
Kada su Japanci putovali u Ključ, rodno selo Ivana Rabuzina, cvala je livada, vodopija i livadna zlatica. Čudili su se i zastajkivali, fotografirali, pitali su putom prolaznike tko je posadio i tko njeguje cvijeće. Teško im je bilo povjerovati da mijene plavog, bijelog i zlatnog sama priroda prostire bez uplitanja sa strane. Livade su cvale same od sebe.
Japansko kazalište Takarazuka u Tokiju radi danonoćno. U njemu glume samo žene. Na svečanom kazališnom zastoru željele su nježnost i svjetlost, željele su svijet iz staklene kugle.
* Ivan Rabuzin (Ključ kod Novog Marofa, 1921. – Varaždin, 2008.), hrvatski slikar.
* Zastor u kazalištu Takarazuka, 1979./80., 1050 x 2400 cm, tapiserija, ručno tkano, Takarazuka Theatre, Tokio.
***
NAŠI AMERIKANCI (KOFER TETE MARY)
Brodom Ivernia pratete Marica i Jagica otišle su početkom dvadesetog stoljeća u Novi svijet. U zavežljaju s rubljem i hranom nosile su i rifljaču kupljenu na sajmu u Ljubešćici jer tko zna koliko tamo preko oceana može koštati jedna rifljača, a žena može uvijek zaraditi pranjem rublja. Pedesetih došao je paket iz Amerike od neke Mary iz države Ohio, bila je to teta Marica. Šezdesetih Jagica je došla vidjeti Stari kraj. Sa sobom je donijela novu vjeru u kojoj sveci Božji nisu postojali. Zašto u Americi ne postoji sveti Antun, komu se vi tamo molite za pomoć kad nešto izgubite, pitala je Jagicu baka. Mi za sve odmah Boga pitamo, rekla je Jagica. Križala se baka kako u Americi svime odmah Boga opterećuju.
Dugo poslije rata tete Amerikanke kući su slale odjeću, kavu i čokolade. Baka je novcem od prodaje američke robe školovala djecu. Cijeli jedan ženski gimnazijski razred fotografirao se u svilenoj bluzi tete Mary.
Kad danas dođu u Stari kraj, unuci naših Amerikanki sa sobom donose i stari jezik, onaj isti koji su Marica i Jagica odnijele u Ameriku. Oni nas ispituju ti znaš kaj je rifljača, ti znaš kaj su šlape, ti znaš kaj je trinfus? Ti znaš, ondaka gda su naši došli u Ameriku, well, tak je njimi žmafko bilo. Pokle, Jagica je imela jenoga boyseka, svi smo ga tak rada imeli, u Vietnamu ga je zgubila.
* Ivernia – Brod kompanije Cunard Line plovio je takozvanom austrougarskom rutom Rijeka – New York.
***
OD VEŠERAJA DO CHOPINOVA PROLJETNOG VALCERA
Kuću u Zagorskoj ulici na broju 30 obitelj Iveković prodala je Općini za dječji vrtić i odselila se. Danas je tu glazbena škola. Kuća se uzdigla početkom 20. stoljeća od grofovskoga vešeraja do gospodske vile obitelji Iveković. Posljednja je u kući živjela gospodična Marijana, maštovita šnajderica koja je tu plisirala, faldala, na prugice, na točkice, nabirala puf-rukave, vezala mašne, organdij i cic, krojila iz glave haljine kakve je nosila Marilyn Monroe.
U svojemu vremenu kuća je bila hrabra revolucionarka, punkt za odlazak u partizane. Kad bi bila brbljivica i hvalisavica, razvikala bi svima svoje uspone i uglednike, tunel ruža na ulazu, slavujevu svjetlost, govor vode, harmoniju fontane, a prešutjela sirotinju grofovskoga vešeraja, žuljevite ruke, lug od pepela, uštirkane plahte gospodske. Ali ona je samozatajna dama, decentna i odmjerena. Ništa nećemo od nje saznati, ni gdje je sjedio Bogdan Iveković kad je u prosincu 1918. pisao u Zagreb o seljačkim nemirima i pljačkama na grofovskim posjedima, niti o čemu je govorio Miroslav Krleža kad je posjetio prijatelja Mladena Ivekovića, niti što je ručao Antun Augustinčić prolazeći Marofom. Jedino u proljeće, kad ispod crvenolisne bukve procvjetaju rane proljetnice i neko dijete na klaviru hrabro posrće svirajući Chopina, kuća progovara jezikom ljubavi za one davne ruke koje su milovale lukovice i proricale im vječnu cvatnju.
*Marijana Gvaš, sestra Eugenije Iveković, supruge Bogdana Ivekovića.
____________________________________________________
ZDENKA MALTAR rođena je 13. travnja 1964. godine u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju, a diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu upravni studij. Zaposlena je kao stručna suradnica za imovinskopravne poslove u Gradu Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima Kaj, Poezija i Kolo. Objavila je dvije zbirke kajkavske poezije: Tebi, Erato, 2012. i Vesmir, dalečina, ti, 2019. Višestruko je nagrađivana za poeziju, kratku prozu i putopis. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik.
čovjek-časopis 