Month: November 2019

PJEVATI NA MJESEC

Plivam u moru. Braća prskaju jedan drugoga, a pritom i mene. Smiju se kad se naljutim. Morska trava golica moja stopala. Ribe me grizu za prebijele listove. “Nemoj ić duboko.” govori mi otac, ali ja ga ne slušam. Obala je sve dalja. Odjednom ugledam veliku peraju. Tamna sjena kruži oko mene. Srce mi lupa, zaplivam prema obali ali nisam dovoljno brza. Pogledam prema svojoj obitelji, nitko nije svjesan opasnosti. Osim mame. Ona gleda ravno u mene i sliježe ramenima, kao da želi reći: sama si kriva. To se dogodi kad otplivaš predaleko. Pojedu te morski psi. Sjena mi je sve bliže. Razjapljene ralje sklope se oko mog bijelog trbuha. Presiječe me bol, a onda se probudim. Naglo se uspravim u krevetu. Ispod mene je ljepljiva vlažnost. Zrak miriše na hrđu. Na plahti je velika crvena mrlja.

Znam o čemu se radi, jer se isto dogodilo mojoj prijateljici prije nekoliko tjedana. Svejedno nisam očekivala da će se to i meni dogoditi tako brzo. Ne znam što napraviti. Poželim upitati mamu, ali što ako pritom probudim i oca? Čujem njegovo glasno hrkanje kroz tanke zidove. Njemu ne želim ništa objašnjavati, kao ni braći. Sva sreća da, za razliku od njih, imam vlastitu sobu. Odšuljam se do kupaonice i uzmem veliki ručnik. Čistoća bjeline izbriše crvenilo. Legnem na ručnik ali ne mogu zaspati, znam da je mrlja tu i da će i dalje biti tu kad se probudim. Iz kreveta gledam noćno nebo. Mjesec je kao u bratovim slikovnicama, od njega je ostala samo jedna kriška. Tiho je. Čak i moje ptice spavaju. Razmišljam o svim usnulim ljudima čiji životu teku kao i prije, iako se moj zauvijek promijenio.

“Pazi da drugi ne vide.” kaže mi mama ujutro dok mi daje paket higijenskih uložaka. Moj otac i braća po prvi put postaju “drugi”. Malo me rastuži ta nova otuđenost, ali i razveseli spoznaja da smo mama i ja sada tim. Ne razumijem zbog čega točno moram čuvati tajnu, ali iz maminog tona jasno je da se radi o nečemu sramotnom, kao kada se mlađi brat upiški u krevet.
Dobila sam i poseban neseser za uloške. Bio je šaren i veseo, kao da su u njemu bomboni.
“Za školu.” rekla je. Kad sam u školi zamolila nastavnicu da me pusti na WC, činilo mi se kao da svi gledaju samo u moj neseser. Izgleda da ih ipak nisam uspjela zavarati.

Kasnije su bolovi postali gori. Potužila sam se mami, ali ona je samo odmahnula rukom.
“Proć će za par dana. Samo tribaš istrpit.” rekla je, a ja sam stiskala zube dok mi se činilo da mi utrobu razara kiselina. Koliko žena šeta ovim svijetom, stiska zube i čeka da prođe?
“Imaš sriće.” rekla mi je mama. “U moje vrime nije bilo ovih modernih uložaka. Imale smo debele gaze, onakve kakve se stave bolesnicima nakon operacije. Šetala sam do škole ka da mi je lancun među nogama.” reče mama.
“Užas.” stresla sam se.

Najveća utjeha su mi Tom i Jerry, koji nisu mačka i miš, već dva češljugara. Otac ih ima bezbroj u garaži, ali oni su samo moji. Dobila sam ih za rođendan. Uporno sam tražila psa, ali nisu mi ga htjeli kupiti, pa sam dobila ptice. Tom i Jerry nisu voljeli da ih diram, ali to mi nije smetalo. Uz njih sam bila manje usamljena.
“Ovo dvoje je nemoguće razdvojit.” rekao je otac. Tom je glasnije pjevao, ali Jerry je imala ljepše perje. Bilo je toplo smeđe boje, a glava joj je bila crvena. Meni je Jerry bila draža, a ocu je bio draži Tom.
“Tata, zašto je Tom glasniji?” upitala sam oca, a on se nasmijao.
“Muški uvik bolje pivaju.” reče mi. Porazmislila sam o tome, ali i dalje mi nije bilo jasno.
“Zašto?” opet sam upitala.
“Jer nemaju pametnijeg posla.” dobaci mama dok prostire svježe oprano rublje, a otac se grohotom nasmije iz naslonjača.
“Zašto muški rade bilo šta u životu? Da privuku cure.” reče otac, a stariji brat se naceri. Drago mi je što nisam muško.

Krv kapa na bijelilo kuhinjske plohe. Mama spretno reže teletinu na filete toliko tanke da su gotovo prozirni. Pitam se se hoću li ja ikada biti toliko umješna u kuhinji, toliko ravnodušna prema pokolju koji je preda mnom.
“To je ženski posal.” kaže mi mama. “Muški u životu vide manje krvi nego mi. Mi smo se već navikle.” komad teletine pljesne na tanjur. Zacrnilo mi se pred očima.
Kasnije nisam imala apetita. “Uzmi bar jedan komad, tu ti ima željeza.” rekla mi je mama, a braća su se zasmijuljila.
Mjesec je rastao i postajao sve veći i okrugliji.

Navečer se svi okupljamo ispred televizora. Gledamo Gladijatora. Otac i braća uživaju, ja malo manje. Gledam muškarce kako krvare na ekranu i pitam se zašto na ekranu nikad ne vidimo žensku krv, iako je češća. Možda baš zato muški vole gledati krv, jer je vide rjeđe nego mi? Kad krvare, oni su junaci, a kad rana zacijeli ostat će im ožiljak koji će svima davati do znanja da su veliki ratnici. Što je s nama?
“Ostaje li od mjesečnice ožiljak?” upitam mamu tiho. Mama suzi oči i pogledom preleti do ostalih, kao da provjerava je li itko drugi čuo ružnu riječ koju sam, ne znajući, izgovorila. Potom zausti, ali onda se predomisli. Kad pomislim da je već zaboravila na moje pitanje, opet progovori.
“Naša rana nikad ne stigne zarast.” To me ozlovolji. Krvarenje je bilo pri kraju, ali što mi to znači, kad će se uskoro opet pojaviti?
Završila je scena ratovanja, glavni glumac poljubi svoju ženu.
“Ruke na oči!” zapovijedi otac, a ja ga poslušam.

Idućeg dana otac pokuca na vrata moje sobe. Znam da je on, jer mama nikad ne kuca.
“Srićo, neće ti se ovo svidit, al prijatelj me je zamolija za uslugu. Triba bi posudit Toma malo.” reče. Znam što znači kad odrasli nešto žele posuditi. Istu priču sam prošla i kad sam im posudila novac koji mi je baka dala za rođendan. Oči mi se pune suzama. Otac odvrati pogled u nelagodi.
“Dat ću ti nekog drugog ako oćeš.” ponudi.
“Neću drugog, oću Toma!” Bila sam neutješna. Nikakva objašnjenja nisu pomagala.
Na kraju sam teška srca prihvatila svoju sudbinu.

Tom je nestao dok sam spavala. Jednog dana sam se probudila, i više ga nije bilo. Pitala sam oca, a on je samo rekao: “Sve sam ti objasnia.”, kao da je to bilo dovoljno, kao da me nije trebao dodatno upozoriti. Jerry me gledala optuživačkim pogledom.
Nakon Tomovog izgnanstva, više nije bila ista. Manje je jela, a s vremenom je potpuno utihnula.
“Mislim da je bolesna.” rekla sam ocu, a on je slegnuo ramenima.
“Meni izgleda isto ka i prije.” Ali ja sam je poznavala bolje od ikoga. Vidjela sam da se u njoj nešto slomilo, nešto što je prije bilo cijelo sada se raspuklo i izlilo kao tinta na polupraznu kletku.

Te noći, puni mjesec blistao je u njenim očima. Po prvi put otkako je ostala sama, Jerry je počela pjevati. Pjevala je glasnije nego ikad, kao da se ljuti na mjesec što je daleko, ali osim mene, nitko je nije čuo. Utihnula je, a njena posljednja pjesma bila je najtužnija melodija koju sam ikada čula.
“Bit će sve u redu.” rekla sam tiho. Gledale smo se, svaka sa svoje strane kaveza.

_____________________________________________________________

SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992.), rođena u Zagrebu, odrasla u Splitu, radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica, i u posljednje vrijeme najčešće, učiteljica engleskog jezika. Proza i poezija objavljena joj je u brojnim hrvatskim i internacionalnim časopisima, zbornicima i portalima, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, UBIQ, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Osvojila prvo mjesto na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić”.
Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj.
Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.