NOVE PJESME IVANKE CVITAN

SUNOVRAT

Od točke do trotočke ode bosonog tragom palih ptica.
Umaže teška stopala, raskrili mi nebo, zaboravi se i ne vrati. Život mi se zaigran naizgled izgubi.
(Na grani sam nekad brala trešnje u paru. Pljuckala koštice i bježala zemlji.
Imala sam petnaest godina, sto pedeset osam centimetara i otvorena vrata.)
Obuli su me u visoke čizme, uokvirili. Usmjerili u rast. Podigli. A ja se izula, krenula se smanjiti.
Saplela se o letače na dah.
Vrata bez okvira. Procjepi slučajnih samoća. Tijesne čizme. Ostavljanja, dijeljenja, odlasci, vraćanja.
Nisam od zaključanih vrtova. Ni od trenutnih letova. Sve moje s dna je:
korijen, odraz, sjena, gejzir, trag.
U procjepu tuđe pauze ne čekam osvježenje ni prividan rast.
Sasvim se dovoljno svoje imam u ovim sunovraćenim godinama.

***

PTIČJA GRLA

Livada me namirisala kaduljom, tišinom oglušila. Lijeno plivam blijeda nad požutjelim suncima.
Maslačkovi mjeseci ne znaju za pad, nemaju svoga Newtona. Zaneseno bježe od zemlje,
uvijeni ljubuju s vjetrom: nema nas, adio, zbogom.
Grlim pjevove skrivene po gustišima. Ptice s grlom u krilima. Progovorim li,
eto mi zemlje u ustima. Doskoci ko odskoci. Trebam čvrsto dno za let.
Laka se ušuškam u slamaricu. Čistim se od dubine, mirisna, do dna.
Sapletem se o srce i pocrvenim.

***

ŠIPAK ILI KAD SE ZRNATA JABUKA RASPRSNE KO GRANATA

U mojoj obitelji rasprsnuće se dogodi da djeca mogu van.
Crveno sam zrno usred gužve sličnih, samo o tom ništa ne znam.
Kao gola pretpostavka, pokušaj u cvijetu, u grmu, zgusnuto sam sam.
Možda budem na jesen, ne rastoče li me kiše u blato, u kal.
Sad virim hrabro prema nebu, hvatam sunce. Nestašan sam šipak. Nar.

***

PODIJELJENO SRCE

U ruci mi klupko topline. Prelijevamo se preko rubova. Milina nam na obrazima, odmalena.
Početna nit zabrazdila mi u miokardu i ne da se van. Rasteš s mojim otkucajima.
Kao pticu te čuvam noću u ruci, nosim te u lijevoj pretkomori na vrhu srca, hodam ne gazeći.
Mislim da kovrčamo misli, da imamo se, da nas veže ta nit topline.
A srčana pregrada podijelila nam srce na dva. Zamrsila klupko, pretklijetku pretvorila u krletku.
Okreni se, kažeš. Pogledaj: sve si izgazila, ptice si zarobila! Mene ispustila.
Ne vidim, mutnog pogleda ne kažem. Ne čupam niti, samo se hladna skrijem pticama u kavez.

***

NEMA SE KAMO

Krate se suknje u dobrim godinama.
Dani koji ne znaju kud sa sobom.
Sobe kad se nema kamo.
Fitilji, nokti, koraci, kose, vrijeme, samoće, pustopoljine.
Skratiš višak, dodaš, odahneš lagano, ne pitaš
kud će sad s tim danima koji kod tebe nisu znali ostati u samoći, sobi, dobrim godinama.
Nastane šteta: u punim rukama daleke blizine. Nema se kamo.
Više nemaš viška, ne kratiš, ne dodaješ ni dane ni korake.
Izgubiš dvadesetak grama, šteta ukazuje na dobitak i tako dalje u krug se kratiš.

***

TIJELO SE PRECIJENILO

Ima ga u izlozima uz prigodno jelo na posteljici od rikole. I sirovo.
Uspravno stoji na debelim minusima, u ofsetnom tisku pročišćeno.
Bez atributnih naznaka plošno nudi rame samoćama. Razgrće brloge. Pregara.
Useljava se u tijesne prostore šupa, boravaka, umova. Uveseljava.
Precjenjuje se, kipi, vrišti iz malih uličnih trafika, isluženo nas klonirano bljeska. Razara.
Pognuto se grije ukradenom iskrom ko plamenikom. Ostopaljeno otapa kamen.
Tijelo. Očišćeno od sebe množi se sabrano u misao, opipom zabada u ništa. Lebdi.
Tijelo na dijeti. Do samotnosti sirovo, prigodno nejestivo. Na odbačenoj posteljici izdvaja sebe u dah.

***

UČITELJICA IMA USPRAVNA LEĐA

Pješak iz stana krene zorom u šest
Pod otvorom u kojem je golubu zapela kandža
Onoga proljeća kad mi je dijete odletjelo na sjever
Uspavan sretne svoju učiteljicu
Nečujnoga hoda, tihu, pogleda poslanog u dalj
On ne gleda na sat, okreće se u pravcu iz kojeg je došao
(uvijek se vraćamo ako smo u tom početku krenuli rasti),
Otprati sijedu prozirnu ženu do njezinog cilja, pa opet naprijed
Taj početak u školi bio mu je važan: naučila ga je dijeliti
Ona putem možda računa kad je njen đak krenuo iz svoje točke
Ako je ona zatvorila vrata u šest i deset, a sreli su se na mjestu pogibije onoga goluba
Koji nikud ne bi odletio ni da je bio spašen
Kao u zadatku o pješacima, točkama a i be i vremenu njihovog susreta
Možda ponavlja osnovne računske operacije:
Zbraja u hodu koliko ih ima, pa množi s pedeset i dobitak dijeli kroz cijeli turoban dan
Vuče najveću crnu kesu, uspravna, sama i hrabra
Na blagajni supermarketa plastične boce mijenja za život

IVANKA CVITAN (1961., Split) osim na internetskim portalima, u tiskanim publikacijama, u zajedničkoj nagrađenoj zbirci iz 1985., u finalu Post Scriptuma 2018., svoju poeziju objavila je prošle godine u zbirci „Usprkos svemu smo isti“. U pripremi je druga knjiga poezije radnog naslova „Sunovraćene godine“.

PLES

Bilo je sparno.
Pet popodne je po pripovijedanjima očevidaca.
Moja glava, crna od oksidiranih mrkva,
tresnula je na platno uz svijetle
krikove. Gradom su lunjale
ustaše. Hljepčiću, izribali su me.
Zatim me je stvarno Osvobodilna fronta u nekakvoj košari za
kruh prošvercala preko Gorjanaca.
Tad sam spasio prvi život:
Vojeslavu Moleu. U lijepom mornarskom
kaputu berem tratinčice, čekam
slobodu. Uvijek sam je zamišljao kao
eksploziju na željezničkoj postaji.
Silan orkestar, pramen
svjetlosti što se vraća prema zemlji;
moja majka bosa, s raspletenom
kosom koja vijuga stubama prema
bunkeru. Nitko ne može uteći mojem
plesu, plesu bijelog zeca. Najviše su
zgroženi svježi regruti, my brand new
wife, na primjer, kad sam je
dotaknuo na piramidi Mjeseca.
S Teotihuacána je skliznula u
Ljubljanu kao po onoj
ceradi kojom spašavaju
kršćane. Prekasno! Napravila je još par
krugova kao pijana muha i zatim se
ispružila u taj bijeli prostor s užasom u
potiljku.
Pili smo šampanjac iz davnih vremena.
Neka starija žena mi je rižom prekrila zube.
Ovaj put sam si oprao glavu.
Ali to ne odvraća
krikove mojih prekomorskih čudovišta.
Na poslu sam.
Na putu.
Ja tješim SVE.

TOMAŽ ŠALAMUN (Zagreb, 1941 – Ljubljana, 2014.), iz zbirke pjesama “Balada za Metku Krašovec” (hrv. izdanje 2002, slovensko izdanje /Balada za Metko Krašovec/ 1981.)

sa slovenskog preveo Edo Fičor

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BJANKE ALAJBEGOVIĆ “SRČANE SATURNALIJE”, Vrijeme, 11/2019

SRCE

okamenjena bol, kao stećak, s kojeg mi maše tvoje dijete,
uselila se u mene kad su mi rekli da je tvoje srce napuklo,
stručnim jezikom, dogodio se infarctus myocardii,
sjetila sam se zapisa iz dječije zbirke umotvorina
– srce je mnogo lomljiva stvar,
pa moraš ponovo da oštriš olovku –
napisalo je dijete koje nikada neću upoznati,
kao što ni tvoje napuklo srce
neće kucati u srcu mog djeteta

***

SATURNOVO SJEME

možda bi pomoglo da me posiječeš
da iz mene izlete sve naše crne ptice i da
opet skakućem lagana i prozračna kao
djevojčica prije detonacija, sirena, jauka
raskomadanih i neutješnih ljudi

možda bi pomoglo kada bi naše crne ptice
konačno pronašle mir, djevojčica se vratila
neozlijeđena, raširila tanke plavičaste prste
očistila ptičiji izmet kojim nas je ljubav darivala

i onda se zagledala u mene očima
umiljatog zelenookog čudovišta
i progovorila tvojim glasom

***

CELAN

ušuškavao me u svoje snježne postelje dok
nisam ništa znala o neumoljivosti kristala
ni zašto je Sulamitina kosa od pepela
ni kako pjesma može izrasti u meso

jedne noći zamalo sam se utopila
u svom neiskusnom očajanju i već sutra
odjurila u iskušavanje svog Daseina

nijedna komuna me nije zadržala
nijedna kozmogonija oslovila
nijedan bog namignuo

samo mi je Antschel
– uvijek i uprkos –
ostajao svjedok

animuse, s ustima punim blistave ikre,
više ne idem nikuda

***

LJUBAVNO

na ulicama između nas ostaje sve što zaboravljamo,
uništenja, istrebljenja, čedomorstva, ništa nas ne može
spasiti osim neobične riječi koju će mo zajedno razumjeti,
nema zagrljaja koji bi nam istopio patnju cijelog svijeta,
ni milovanja lica što još jedino ima smisla dok još imamo
prste i osjećaj u njima, neutaženost jednaku i da smo
bliže i još dalje, jer ljubav je takva, velikodnušna, i nakon
svega što smo, tako ljudski, učinili, još je prizivamo,
pa i ako je sve nestvarno, surovo prognano u varljivu sliku,
jednako nas boli, jer takva je, kao uznemirenost i stid u nama,
nedorečena i nelogična, razbokorena pred levijatanima,
sirenama, kerberima i ostalim prikazanjima, što ih je
izmaštala da ne bude shvaćena olako, da se zaštiti, da
zavede, pričala bih ti još dugo iz drugdine, o svemu, bez
smisla i dohodišta, umjesto topline, bliskosti tijela, jednako
beskorisno kao da tako tješim bezdomne, usamljene, bolesne,
umjesto bezuvjetnog dodira u koji stane čitav čovjek,
čitav kosmos i njegova ljubavlju neiskaziva tuga

___________________________________

BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirku pjesama Između dvoje (Naklada “Zoro”) 2005. godine.
Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona..

DOVOLJNO DUGO I DOVOLJNO ČVRSTO

Ako neki čovek, slučajno,
onako dok korača ulicom,
ugleda neku kožu, kosu i vrat,
oči čak i ne mora da vidi,
zagrli neku ženu
ili je slučajno zagrli u nekom mraku,
a da nije čuo ijednu njenu reč,
a da nije video išta od njenog tela
osim nejasne siluete
u trenutku dok joj je pripaljivao cigaretu.
Odmah potom on može da ode
ili da ostane i da nastavi da je grli.
A ako nastavi da je grli
dok vrapci skakuću po pločnicima,
eh kako su tada lepi vrapci
kao njena razmazana šminka,
kao radnici na skeli,
kao žena što prodaje štipaljke po baštama kafića,
kao pogled nezaposlenih pesnika svakodnevice,
kao džin koji ruši avione iznad Gaze i Luganska.

Ako taj čovek nastavi dovoljno dugo
i dovoljno čvrsto da grli tu ženu,
kojoj je sada video telo i čuo reči,
pa čak i ako mu se ne svidi
ni to telo, ni te reči,
potrebno je samo iz nekog razloga,
samoće, dosade, sažaljenja
ili bilo čega drugog,
da nastavi da je grli
dovoljno dugo i dovoljno čvrsto,
dok se smenjuju dani,
dok prolaze meseci
i sigurno je da će je zavoleti,
kao što se zavoli krivo, trulo drvo
koje svakog dana šušti pod prozorom,
kao gorki, bljutavi dim cigarete što se zavoli
i ogavni ukus ljute rakije što zavoli se,
što opije te.

Ako se neka obična žena,
prosečna, nepoznata, slučajna prolaznica
dovoljno dugo i dovoljno čvrsto grli,
sigurno je da će je čovek zavoleti
kao ovaj narod mrtve,
kao moj komšija ratne zločince,
kao moji roditelji mitove, sujeverje i
konformizam.

E baš tako nekako čovek zavoli
tu neku slučajnu ženu
i baš tako žena zavoli
tog nekog slučajnog čoveka
i sve to samo i jedino zato
što ju je iz nekog
ko zna kog razloga
grlio dovoljno dugo
i dovoljno čvrsto.

DAMIR NEDIĆ (Kragujevac, 1984.), iz zbirke pjesama “Kada kamen poleti”, 9/2019.

KRATKA PRIČA SARE KOPECZKY BAJIĆ, prvonagrađena na natječaju/konkursu “Ulaznica 2019”

PJEVATI NA MJESEC

Plivam u moru. Braća prskaju jedan drugoga, a pritom i mene. Smiju se kad se naljutim. Morska trava golica moja stopala. Ribe me grizu za prebijele listove. “Nemoj ić duboko.” govori mi otac, ali ja ga ne slušam. Obala je sve dalja. Odjednom ugledam veliku peraju. Tamna sjena kruži oko mene. Srce mi lupa, zaplivam prema obali ali nisam dovoljno brza. Pogledam prema svojoj obitelji, nitko nije svjesan opasnosti. Osim mame. Ona gleda ravno u mene i sliježe ramenima, kao da želi reći: sama si kriva. To se dogodi kad otplivaš predaleko. Pojedu te morski psi. Sjena mi je sve bliže. Razjapljene ralje sklope se oko mog bijelog trbuha. Presiječe me bol, a onda se probudim. Naglo se uspravim u krevetu. Ispod mene je ljepljiva vlažnost. Zrak miriše na hrđu. Na plahti je velika crvena mrlja.

Znam o čemu se radi, jer se isto dogodilo mojoj prijateljici prije nekoliko tjedana. Svejedno nisam očekivala da će se to i meni dogoditi tako brzo. Ne znam što napraviti. Poželim upitati mamu, ali što ako pritom probudim i oca? Čujem njegovo glasno hrkanje kroz tanke zidove. Njemu ne želim ništa objašnjavati, kao ni braći. Sva sreća da, za razliku od njih, imam vlastitu sobu. Odšuljam se do kupaonice i uzmem veliki ručnik. Čistoća bjeline izbriše crvenilo. Legnem na ručnik ali ne mogu zaspati, znam da je mrlja tu i da će i dalje biti tu kad se probudim. Iz kreveta gledam noćno nebo. Mjesec je kao u bratovim slikovnicama, od njega je ostala samo jedna kriška. Tiho je. Čak i moje ptice spavaju. Razmišljam o svim usnulim ljudima čiji životu teku kao i prije, iako se moj zauvijek promijenio.

“Pazi da drugi ne vide.” kaže mi mama ujutro dok mi daje paket higijenskih uložaka. Moj otac i braća po prvi put postaju “drugi”. Malo me rastuži ta nova otuđenost, ali i razveseli spoznaja da smo mama i ja sada tim. Ne razumijem zbog čega točno moram čuvati tajnu, ali iz maminog tona jasno je da se radi o nečemu sramotnom, kao kada se mlađi brat upiški u krevet.
Dobila sam i poseban neseser za uloške. Bio je šaren i veseo, kao da su u njemu bomboni.
“Za školu.” rekla je. Kad sam u školi zamolila nastavnicu da me pusti na WC, činilo mi se kao da svi gledaju samo u moj neseser. Izgleda da ih ipak nisam uspjela zavarati.

Kasnije su bolovi postali gori. Potužila sam se mami, ali ona je samo odmahnula rukom.
“Proć će za par dana. Samo tribaš istrpit.” rekla je, a ja sam stiskala zube dok mi se činilo da mi utrobu razara kiselina. Koliko žena šeta ovim svijetom, stiska zube i čeka da prođe?
“Imaš sriće.” rekla mi je mama. “U moje vrime nije bilo ovih modernih uložaka. Imale smo debele gaze, onakve kakve se stave bolesnicima nakon operacije. Šetala sam do škole ka da mi je lancun među nogama.” reče mama.
“Užas.” stresla sam se.

Najveća utjeha su mi Tom i Jerry, koji nisu mačka i miš, već dva češljugara. Otac ih ima bezbroj u garaži, ali oni su samo moji. Dobila sam ih za rođendan. Uporno sam tražila psa, ali nisu mi ga htjeli kupiti, pa sam dobila ptice. Tom i Jerry nisu voljeli da ih diram, ali to mi nije smetalo. Uz njih sam bila manje usamljena.
“Ovo dvoje je nemoguće razdvojit.” rekao je otac. Tom je glasnije pjevao, ali Jerry je imala ljepše perje. Bilo je toplo smeđe boje, a glava joj je bila crvena. Meni je Jerry bila draža, a ocu je bio draži Tom.
“Tata, zašto je Tom glasniji?” upitala sam oca, a on se nasmijao.
“Muški uvik bolje pivaju.” reče mi. Porazmislila sam o tome, ali i dalje mi nije bilo jasno.
“Zašto?” opet sam upitala.
“Jer nemaju pametnijeg posla.” dobaci mama dok prostire svježe oprano rublje, a otac se grohotom nasmije iz naslonjača.
“Zašto muški rade bilo šta u životu? Da privuku cure.” reče otac, a stariji brat se naceri. Drago mi je što nisam muško.

Krv kapa na bijelilo kuhinjske plohe. Mama spretno reže teletinu na filete toliko tanke da su gotovo prozirni. Pitam se se hoću li ja ikada biti toliko umješna u kuhinji, toliko ravnodušna prema pokolju koji je preda mnom.
“To je ženski posal.” kaže mi mama. “Muški u životu vide manje krvi nego mi. Mi smo se već navikle.” komad teletine pljesne na tanjur. Zacrnilo mi se pred očima.
Kasnije nisam imala apetita. “Uzmi bar jedan komad, tu ti ima željeza.” rekla mi je mama, a braća su se zasmijuljila.
Mjesec je rastao i postajao sve veći i okrugliji.

Navečer se svi okupljamo ispred televizora. Gledamo Gladijatora. Otac i braća uživaju, ja malo manje. Gledam muškarce kako krvare na ekranu i pitam se zašto na ekranu nikad ne vidimo žensku krv, iako je češća. Možda baš zato muški vole gledati krv, jer je vide rjeđe nego mi? Kad krvare, oni su junaci, a kad rana zacijeli ostat će im ožiljak koji će svima davati do znanja da su veliki ratnici. Što je s nama?
“Ostaje li od mjesečnice ožiljak?” upitam mamu tiho. Mama suzi oči i pogledom preleti do ostalih, kao da provjerava je li itko drugi čuo ružnu riječ koju sam, ne znajući, izgovorila. Potom zausti, ali onda se predomisli. Kad pomislim da je već zaboravila na moje pitanje, opet progovori.
“Naša rana nikad ne stigne zarast.” To me ozlovolji. Krvarenje je bilo pri kraju, ali što mi to znači, kad će se uskoro opet pojaviti?
Završila je scena ratovanja, glavni glumac poljubi svoju ženu.
“Ruke na oči!” zapovijedi otac, a ja ga poslušam.

Idućeg dana otac pokuca na vrata moje sobe. Znam da je on, jer mama nikad ne kuca.
“Srićo, neće ti se ovo svidit, al prijatelj me je zamolija za uslugu. Triba bi posudit Toma malo.” reče. Znam što znači kad odrasli nešto žele posuditi. Istu priču sam prošla i kad sam im posudila novac koji mi je baka dala za rođendan. Oči mi se pune suzama. Otac odvrati pogled u nelagodi.
“Dat ću ti nekog drugog ako oćeš.” ponudi.
“Neću drugog, oću Toma!” Bila sam neutješna. Nikakva objašnjenja nisu pomagala.
Na kraju sam teška srca prihvatila svoju sudbinu.

Tom je nestao dok sam spavala. Jednog dana sam se probudila, i više ga nije bilo. Pitala sam oca, a on je samo rekao: “Sve sam ti objasnia.”, kao da je to bilo dovoljno, kao da me nije trebao dodatno upozoriti. Jerry me gledala optuživačkim pogledom.
Nakon Tomovog izgnanstva, više nije bila ista. Manje je jela, a s vremenom je potpuno utihnula.
“Mislim da je bolesna.” rekla sam ocu, a on je slegnuo ramenima.
“Meni izgleda isto ka i prije.” Ali ja sam je poznavala bolje od ikoga. Vidjela sam da se u njoj nešto slomilo, nešto što je prije bilo cijelo sada se raspuklo i izlilo kao tinta na polupraznu kletku.

Te noći, puni mjesec blistao je u njenim očima. Po prvi put otkako je ostala sama, Jerry je počela pjevati. Pjevala je glasnije nego ikad, kao da se ljuti na mjesec što je daleko, ali osim mene, nitko je nije čuo. Utihnula je, a njena posljednja pjesma bila je najtužnija melodija koju sam ikada čula.
“Bit će sve u redu.” rekla sam tiho. Gledale smo se, svaka sa svoje strane kaveza.

_____________________________________________________________

SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992.), rođena u Zagrebu, odrasla u Splitu, radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica, i u posljednje vrijeme najčešće, učiteljica engleskog jezika. Proza i poezija objavljena joj je u brojnim hrvatskim i internacionalnim časopisima, zbornicima i portalima, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, UBIQ, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Osvojila prvo mjesto na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić”.
Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj.
Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.

PALJENJE BIBLIOTEKE

Pisao sam hladne pjesme odvojene od svijeta,
udaljene od tebe. književnost je bila ispunjen arhiv,
misao odvojena od mesa. i ti su beskrvni stihovi
nalik naftom punjenim pticama, nakratko gorjeli nad rutinom
svijetleći sablasno poput hladnjaka noću, zavodeći
potrebom da masa preskoči u energiju, energija opet u masu,
da se sve slegne u tihi herbarij.

promatrao sam tebe i svijet kako starite odvojeni od mene,
i pritom se dobro zabavljate. nisam pisao.
nisam vodio bilješke. gotovo bi se moglo reći da sam ustajao
i lijegao, ustajao i lijegao, svih tih godina ustajao i lijegao bez da sam
na papir stavio makar nacrt za kroniku tvojeg izostanka, skicu
života kao pejzaža zimi, mećave s pozadinom. sve to
polako klizi u prošlost. sve se otima poput banditskog psa.

pod kožom, nalik na prišt, pupa paljenje biblioteke.
život se uvlači u suhe stranice. moguće je da rukopisi ne gore
jer je iz njih iščezla posljednja sjena stvarnog:
stanovanje u dvoje, razmjena sitnih nježnosti, čušpajzi,
nedjelje u kupatilima i krađa knjiga, krimića
namijenjenih čitanju u južnim noćima. dolazi vrijeme laži:
mijenjat ću čarape, učit ću jezike, imam ogroman penis, sve to

ne bi li misao stala uz meso, ne bi li stihovi gorjeli umjereno
no stalno. dolazi vrijeme laži: vrata hladnjaka otvaraju se
da prospu svjetlost na miran zajednički život – stan u radničkoj četvrti,
pizza iz pećnice, časopisi umjesto knjiga; sve ne bi li bilo vremena
za tu konačnu kroniku, tebe i svijet pod jednakim poplunom.
svi su ishodi povijesti isti. svi stihovi ovise samo o tebi.
skakavci grickaju, kotlići pište, novo jutro se uspinje –
gore giljotine.

MARKO POGAČAR (Split, 1984.), iz zbirke pjesama “Zemlja Zemlja”, 2017.

MIKROPRIČE MILANA MAŽIBRADE

BIPOLARNOSTI

Stanar nije plaćao kiriju gazdi mesecima. To je izuzetno čudilo njegove poznanike, jer je isti važio za odgovornog i uglednog građanina. Zabrinuti i uplašeni, oni su ga pozvali na par pića, ne bi li ga ubedili da reši sve to sa dugovanjima. Iste noći, zabrinutost prijatelja isparila je. Svi su bili pijani kao letve, a sve popijeno platio je stanar koji nije plaćao kiriju mesecima.

***

EDIP

Dva brata, po dogovoru, lažirala su sopstvene sahrane. Sakrili su se u jedan žbun pokraj groblja, ne bi li videli koliko je njihovim bližnjima zaista stalo do njih. Kada je jedan od dva pokojnika čuo da majka očajnički doziva bratovo ime, zadavio je istog golim rukama. Izašao je iz žbuna, te se ulizivački počeo ponašati kao rame za plakanje svojoj majci.

***

ISTINE

Nakon što su pronašli definitivne dokaze o evoluciji, sledbenici teokratije zakleli su se na večno ćutanje, ne bi li izbegli sud Božji, te poput nekakvih, daleko bilo, nevernika, završili u večnome paklu.

***

POSESIVNOSTI

U jednom snu, jedna je prelepa žena usnila ljubav svog života. Nije znala ko je, pa ni da li postoji. S obzirom na malu verovatnoću pronalaženja čoveka iz snova, odlučila je da se okrene na drugu stranu kreveta, te zagrli svog muža.

***

RINGIŠPIL

Dan pred predsedničke izbore, jedan čovek, po prirodi neodlučan i promenjive ćudi, nije se mogao odlučiti kome će dati svoj glas. To je sve išlo do te mere da kada je i pomenuti dan došao, on nije zaokružio niti jednog od ponuđenih kandidata. Od tada on sa sigurnošću tvrdi da su za sve krivi oni za koje se nije mogao odlučiti.

______________________________________________________

autor o sebi: MILAN MAŽIBRADA, 23 godine, iz Zemuna.
Verujem da imam nešto da kažem, na neki svoj šašav način. Mislim, to je jedino što umem da uradim kako treba, pošto dosta toga u životu zeznem. Pišem prozu i dramske tekstove. Iza sebe imam jedan objavljen roman: „E, moj Astore“. Pored toga, objavljivan sam u „Pančevačim rukopisima“, književnim časopisima, online portalima kao što su Blacksheep i ostali. Ove priče deo su nove zbirke pod nazivom “PUČ U ANDORI”.