Jebi se ti i tvoje zelene rijeke i tvoje Sarajevo i sve u što se mogu zaljubiti.
Neka se jebu tvoje planine i jezera i kamen.
Jebo te tvoj sevdah. Samo 30 slova, a tolike pjesme. Jebo nas oboje smisao za improvizacije.
Jebala te gizdavost i ekipa iz vlasti koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do mjesnog odbora u Mahmića selu.
Jebo te tvoj kralj, ohrndani neki vladar koji misli da je trgovina porodila mir na svijetu i obožava prirodu.
Jebala te svaka godina koju si ispisala. Bilo bi poštenije da si nas davno odjebala, pa neka i boli.
Jebo te Zavnobih u koji se sakrivaš jer te stid tvojih nedojebanih sinova koji na njega istresaju jaja.
Jebo te tvoj majčinski glas domovino. Jebala te nova godina poslije ratova.
Jebo te način na koji se krećeš između života naše djece.
Jebalo te izluđivanje koje to izaziva.
Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, novi neoliberalni ustav i bljutave zakone kojima se otima djeci iz usta.
Jebli te tvoji brojevi i datumi − tročlani, tri i ostali, 25.11., 01.03., 09.01., 27.07. i posebno onaj kad se ja rodih u tebi.
Jebalo mene što sam pomislio da se u tebi može rajski živjeti. A ono samo raja i jad ostali, da age, begovi, knjazovi i spahije od njih brišu đonove.
Jebali te tvoja junaštva, herojstva, saburi i merhametluci, bogobojaznosti i uniznosti u gospodu, koji zvuče kao hropac rasporenog grkljana.
Jebali te prijateljski razgovori sa susjedima i komšijama koje nećeš da poznaješ i prema kojima se kofrčiš kao kurva koju su izjebali a nisu joj platili.
Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Sevdah se ne piše srećom.
Jebo opet novu godinu. I moj rođendan. I tvoje datume.
Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o izagnjilim čarapama na mrtvim kostima tvoje djece, dok režeš meso za večeru delegaciji međunarodne zajednice.
Jebi se, Bosno, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli.
Jebale te neizgrađene dionice na koridoru pet ce i prošli životi koji nas plaše.
Jebo Dejton, treba ga popišati da vidimo hoće li tada biti sudbonosan.
Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti.
I jebeš dnevnu svjetlost. Jebeš svaku svjetlost. Tad su ljudi budni i vide se sve usrane fleke na zastavi a ja želim da ništa ne vijori.
Jebeš i to što ipak želim da sam ti ovdje.
Jebeš to što si zasigurno iznimka i nenormalna divljakuša. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.
Čak i sad kad odlazim iz tvog imena.
(parafraza pjesme “Jebi se, Nina”, Marka Tomaša)
***
RODNI LIST
kad si rođen i živiš u Bosni
na spavanje ideš stisnutih pesni
škrgućeš zubima kroz cvjetno polje
režiš na proljetna jutra od njihove rose te strah
miluješ kosti predaka umjesto vlastite djece
svijet gledaš tuđim očima drugom je uvijek bolje
hoćeš li jednom miran biti čovječe bosanski
***
DA JE DNA
po zemlji hodimo i mislimo da je u njenoj utrobi skriveno dno zemlja nas halapljivo guta i sporo i strpljivo žvače
gazimo je i dok se saginjemo da pokupimo papirić s poda čovjek je izmislio previše toga što ona ne može da podnese
njeno carstvo nije nebesko ispunjeno svjetlošću iskupljenja u njenoj utrobi plamenih jezika je grotlo i kolo
jedino možebitno dno koje čovjek neće nikad vidjeti ostala je već vidio
zemlja prvo pojede oči
________________________________________________
RAMIZ HUREMAGIĆ (Cazin, 1972.) živi i radi na relaciji selo kod Cazina − Ljubljana. Diplomiraoje kriminalističke nauke u Sarajevu 1999., a magistrirao kriminologiju i krivično pravosuđe 2001. u Cardiffu, Velika Britanija. Objavio je tri zbirke poezije “U svijetu bučnih ljudi” (2013.), “Čekičanje vremena” (2016.), “Miostrah” (2018.) i zbirku priča “Grabež” (2020.). Sa Izetom Pervizom napisao nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film “Dim duhana”. Sa Anom Isaković napisao i producirao pozorišnu dramu “Da li bi htela da se još ponekad nađemo” (2019.). Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.
Maštali su da šeću po opločenom trgu na kojem šumi fontana i ljudi u šetnji jedu sladoled, a djeca voze romobile. Kad se pokrenu kosturi divovskoga ringišpila, oni se vrate tamo u dvorište, u krug novomarofske bolnice. Vrate se na sat-dva, zamišljaju da miluju nerasta velikoga kao zaprežna kola, penju se na jabuku, pogledom traže trešnju. Najednom oživi igra oduzimanje polja. Netko se sjeti bolničkog kina. Tada su bolesnici-tuberani mogli gledati najnovije filmove koji su se dovozili konjskom zapregom, a Doris Day i John Wayne silazili su s ekrana u njihovo dvorište. Sa strahom ponovno prolaze pored šupe, kao u to vrijeme prije mrtvačnice kad su ondje noćili mrtvaci. A znano je da mrtvaci mogu prošetati, onako mrtvi u noći, pojaviti se naglo i potapšati žive po leđima, tada ljudi zanijeme, do kraja života ne progovore više ni riječ. Tek kad su odrasli, čuli su da je njihovo dvorište ispred vešarne, šnajderaja, tišleraja i svinjaca bio zapravo Svinjski trg. I dođe im da opet pođu u rat praćkama protiv Kapijanaca, djece doktorske, male gospode koja su se rugala njihovu dvorištu, i da konačno jednom zauvijek tu stvar raščiste.
* Svinjski trg – šaljiv naziv za zajedničko dvorište stanara zgrade unutar bolničkog kruga novomarofske bolnice šezdesetih godina 20. stoljeća, prema tekstu Ljubimke Vitez „Djetinjstvo u bolničkom krugu”, Grad prije grada, Opća bolnica Varaždin, Služba za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof, Varaždin, 2016.
***
ELLY EBENSPANGER I SLOBODA VOLJE
Kao djevojčica putovala sam s ocem Dragutinom iz Zagreba u Novi Marof, mjesto njegova rođenja. Putovanje konjskom zapregom dugo je trajalo, ali voljela sam kroz prozor gledati seoski krajolik i pratiti slike koje se mijenjaju. U tom kraju kupovali smo vino koje je otac prodavao u našoj trgovini na Jelačić placu u Zagrebu. Ničeg uzbudljivog i lijepog ondje nije bilo i mogla sam reći ocu da ne idem, ali znala sam da ga raduju ta naša putovanja. Volio mi je pokazivati mjesto gdje je rođen i gdje je odrastao, našu veliku zgradu koju je prodao i ne sluteći da će jednom u njoj biti škola. Đaci će se čuditi visokim sobama i prozorima, spuštat će se niz ogradu na stubama, baš kao što smo to činili Lavoslav i ja, i sa strahom ulaziti na tavan i u podrum. Putovi su bili živo blato i morala sam paziti da ne uništim svoje cipele, ljudi su uglavnom bili bosonogi, osobito žene i djeca. Sa sobom smo ponijeli nešto odjeće koju smo poklanjali djeci, jednom sam male crvene cipele dala gluhonijemoj djevojčici čije oči nikad nisam zaboravila. Već tada sam znala da se u prirodi sve događa kako mora, ali i da je čovjek duhovno biće koje se određuje prema vrijednostima i da se duhovnost ne nalazi samo u umu nego i u emocionalnim i voljnim radnjama. Znala sam da sloboda volje nije iluzija. Naša bezbrižnost, ili možda samo moja, ni slutila nije da će nam uskoro uzeti srebrninu, košulje, ormare i stanove i da ćemo i sami bosonogi koračati blatnim putovima do stočnih vagona u kojima najednom saznaš tko si i kamo ideš. Ti si svinja debela, stara kravo, ti ćoravi konju, a ti magarac mali, kozo, što gledaš. To si ti.
* Elly Ebenspanger – hrvatska filozofkinja (Zagreb, 1904. – Auschwitz, 1942.), doktorsku disertaciju naslovljenu Problem slobode volje obranila je na Sveučilištu u Zagrebu 1939. godine. * Dragutin Ebenspanger (Novi Marof, 1870. – Jasenovac, 1942.), otac Elly Ebenspanger, trgovac i kućevlasnik; obitelj je bila vlasnik zgrade u Zagorskoj 30 u Novome Marofu (stara škola).
***
STAKLENA KUGLA IVANA RABUZINA
Kao dječak želio je imati veliku staklenu kuglu u koju bi mogao staviti Sunce i oblake iznad Ključa, polja i rijeku Bednju, svoj svijet. Kuglu u kojoj bi sve bilo živo, igračku za svaki dan. Što je više hodao, gledao, tražio, kugla i svijet u njoj bili su sve dalje. Pod plavim nebeskim svodom i zlatnom Sunčevom kuglom u svakom trenutku gorjele su i raspadale se tisuće neviđenih i nenaslikanih slika. Nije znao što će slikati, što početi s bjelinom, prazninom, što će od nje nastati. Trebalo je zagristi cvijet, srušiti se u travu, drhtati s vrbom. Nije postojala receptura, doduše, znao je pomiješati kromoksid i ultramarin, ali kako dobiti ne boju, ne materiju, već dušu oblaka, rajski grm, šapat šume? Miješao je bitumen s kardinalovom plavom, dodao je i nešto treće… I nastali su zrak, voda, šuma. Slagao je svijet u svoju staklenu kuglu. Kada su Japanci putovali u Ključ, rodno selo Ivana Rabuzina, cvala je livada, vodopija i livadna zlatica. Čudili su se i zastajkivali, fotografirali, pitali su putom prolaznike tko je posadio i tko njeguje cvijeće. Teško im je bilo povjerovati da mijene plavog, bijelog i zlatnog sama priroda prostire bez uplitanja sa strane. Livade su cvale same od sebe. Japansko kazalište Takarazuka u Tokiju radi danonoćno. U njemu glume samo žene. Na svečanom kazališnom zastoru željele su nježnost i svjetlost, željele su svijet iz staklene kugle.
* Ivan Rabuzin (Ključ kod Novog Marofa, 1921. – Varaždin, 2008.), hrvatski slikar. * Zastor u kazalištu Takarazuka, 1979./80., 1050 x 2400 cm, tapiserija, ručno tkano, Takarazuka Theatre, Tokio.
***
NAŠI AMERIKANCI (KOFER TETE MARY)
Brodom Ivernia pratete Marica i Jagica otišle su početkom dvadesetog stoljeća u Novi svijet. U zavežljaju s rubljem i hranom nosile su i rifljaču kupljenu na sajmu u Ljubešćici jer tko zna koliko tamo preko oceana može koštati jedna rifljača, a žena može uvijek zaraditi pranjem rublja. Pedesetih došao je paket iz Amerike od neke Mary iz države Ohio, bila je to teta Marica. Šezdesetih Jagica je došla vidjeti Stari kraj. Sa sobom je donijela novu vjeru u kojoj sveci Božji nisu postojali. Zašto u Americi ne postoji sveti Antun, komu se vi tamo molite za pomoć kad nešto izgubite, pitala je Jagicu baka. Mi za sve odmah Boga pitamo, rekla je Jagica. Križala se baka kako u Americi svime odmah Boga opterećuju. Dugo poslije rata tete Amerikanke kući su slale odjeću, kavu i čokolade. Baka je novcem od prodaje američke robe školovala djecu. Cijeli jedan ženski gimnazijski razred fotografirao se u svilenoj bluzi tete Mary. Kad danas dođu u Stari kraj, unuci naših Amerikanki sa sobom donose i stari jezik, onaj isti koji su Marica i Jagica odnijele u Ameriku. Oni nas ispituju ti znaš kaj je rifljača, ti znaš kaj su šlape, ti znaš kaj je trinfus? Ti znaš, ondaka gda su naši došli u Ameriku, well, tak je njimi žmafko bilo. Pokle, Jagica je imela jenoga boyseka, svi smo ga tak rada imeli, u Vietnamu ga je zgubila.
* Ivernia – Brod kompanije Cunard Line plovio je takozvanom austrougarskom rutom Rijeka – New York.
***
OD VEŠERAJA DO CHOPINOVA PROLJETNOG VALCERA
Kuću u Zagorskoj ulici na broju 30 obitelj Iveković prodala je Općini za dječji vrtić i odselila se. Danas je tu glazbena škola. Kuća se uzdigla početkom 20. stoljeća od grofovskoga vešeraja do gospodske vile obitelji Iveković. Posljednja je u kući živjela gospodična Marijana, maštovita šnajderica koja je tu plisirala, faldala, na prugice, na točkice, nabirala puf-rukave, vezala mašne, organdij i cic, krojila iz glave haljine kakve je nosila Marilyn Monroe. U svojemu vremenu kuća je bila hrabra revolucionarka, punkt za odlazak u partizane. Kad bi bila brbljivica i hvalisavica, razvikala bi svima svoje uspone i uglednike, tunel ruža na ulazu, slavujevu svjetlost, govor vode, harmoniju fontane, a prešutjela sirotinju grofovskoga vešeraja, žuljevite ruke, lug od pepela, uštirkane plahte gospodske. Ali ona je samozatajna dama, decentna i odmjerena. Ništa nećemo od nje saznati, ni gdje je sjedio Bogdan Iveković kad je u prosincu 1918. pisao u Zagreb o seljačkim nemirima i pljačkama na grofovskim posjedima, niti o čemu je govorio Miroslav Krleža kad je posjetio prijatelja Mladena Ivekovića, niti što je ručao Antun Augustinčić prolazeći Marofom. Jedino u proljeće, kad ispod crvenolisne bukve procvjetaju rane proljetnice i neko dijete na klaviru hrabro posrće svirajući Chopina, kuća progovara jezikom ljubavi za one davne ruke koje su milovale lukovice i proricale im vječnu cvatnju.
*Marijana Gvaš, sestra Eugenije Iveković, supruge Bogdana Ivekovića.
ZDENKA MALTAR rođena je 13. travnja 1964. godine u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju, a diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu upravni studij. Zaposlena je kao stručna suradnica za imovinskopravne poslove u Gradu Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima Kaj, Poezija i Kolo. Objavila je dvije zbirke kajkavske poezije: Tebi, Erato, 2012. i Vesmir, dalečina, ti, 2019. Višestruko je nagrađivana za poeziju, kratku prozu i putopis. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik.
Neke se stvari ne daju ispraviti Ne daju se prefarbati, zašvasati Ne daju se naučiti pameti Ne daju se zakrpati Osvježiti Opiru se
Sunovraćene strastveno u bezdan Padaju na pod, na pločice Kao litra i pol domaćeg maslinovog ulja Istarskog Spektakularno Uz veliku štetu i nered Uz psovku i suzu
Razvuku se u pranju Apšisaju Smežuraju se Propadnu u dnu suhe špajze Prepiju se Zamru
Grizem nokte i gledam Iščekujem Možda će propale stvari Upravo danas dobiti novi sjaj Početi rabiti povratne glagole na ispravan način Reći će: ”Odmaram se.” Kazat će: ”Ne žurim se polako” A opet, reći će – “jeste”, umjesto “jest” Jer ja to toliko volim.
Možda će propale stvari Preko svojih propalih ramena Nabaciti krzneni kaput Poput onog koji je George Harrison Nabacio na svoja ramena Krzneni kaput svoje žene Jer je puhalo na krovu zgrade Dok su svirali
Možda će propale stvari upravo danas pokazati svoje sjajne, bijele očnjake I ja ću razvući osmijeh Mene ste našle strašiti,propalice I pokazivat ćemo si očnjake Režati Dok se ne izmorimo
***
KVARNERSCHMERTZ
Želim zapamtiti ovo jutro Kad te izvalja more Kad te opet rodi Moremoremore Danas je predivno jer je svima zima i puše i valovi su Pa se rijetki bacaju Tri vala te satru Sedam te poštedi Kao i u životu Bistro je vidi se i Lošinj iza Cresa Vidi se sve (čini se) I vulkan u daljini se vidi Sedmerostruka duga I pijavica od zlata Netko jaše na kumulusu ponad Platka Italija Nedođija Oblaklandija Vidi se iznutra i izvana Vidim si fosforne kosti Peraju Škrge Krljušti Modro je i sinje Jutarnje more U blistavim kapljicama Ponovno me rodilo Pa moram jesti Smokve skutu med Ušuškati se I zaspati Ne kanim plakati
***
JUG
Uronili smo u jug. Opet mi je jug slomio srce svojim crnim kosim očima, smotao je cigaretu i zanjihao bokovima. Opet nas je nahranio svojim južnatim obiljem. Zasolio nas je, raširio nam pluća, bacio u more s mola, bacio nas u jezera, zamirisao nas. Opet je lomio srca, slobodne nas pušta ali nikad ne napušta. Rađa nas kao smokve.
***
BALTAZARGRAD
Zagrebrasta noć, oguljena, lošeg tena, puna tuge i nade. Baltazargrade. Volim te tamo gdje si tako jadan i tako stvaran, volim te kad stavljaš masku i izvjesiš crveni križ. Šećeš svoje pse, noge te bole ali trčat ćeš do smrti, mišićav si, iako izboran. Fasade ti se gule kao koža na suncu. Centar, ali najtužniji. Na svakom uglu pričaš novu priču i snimaš novi film koji je genijalan ali nitko ga neće razumijeti. Samo će ga sanjati. Makni širm sa svoje lampe i slobodno mi reci koliko si umoran. Meni možeš. Skuham ti čaj, oprala sam ti dekicu. Umotam te. Šutim i slušam te. Držim te za ruku dok ne zaspiš. Mjerim ti temperaturu i provjeravam ti čelo. Sutra te probudim. I trčimo. Potreseni.
***
PRISUTNA
Da sam hrana, sušili bi me na buri Solili i sušili Masirali kao ona goveda u Japanu, Nasolili me, nahvalili me i pojeli Mljackajući, prstima
Da sam ulica, bila bih Savska To se već zna I bile bi 70- te, da dođu Stonesi i porazbijaju hotelsku sobu A ja se durim do 90-tih Povrijeđena
Da sam ti, iznova bih se zaljubio Bezglavo, nadahnuto i jako sretno U mene bih se ponovno zaljubio Ispočetka, da sam ti Da sam
Da sam stablo, plakala bih šareno lišće A od životinja bih bila krznaš Bijeli krznaš Zimski sanjač Kitnjasti
Da je sve moguće, nazvala bih baku Matildu Gajer Dugo nismo razgovarale Nazvala bih 044 812815 Stiskala bih slušalicu Nazvala na fiksni Pjevušila joj
Da sam u mogućnosti Zvala bih se Sada a prezivala Ovdje I sve bi me tjeralo na smijeh Kada bi me prozvali: “Je li ovdje Sada Ovdje??” Štucnula bih od uzbuđenja I rekla: “Prisutna!!” Tako bih.
_________________________________________________
JELENA MIHOLJEVIĆ kazališna je, televizijska, filmska i radijska glumica, a ima iza sebe i niz sinkronizacija animiranih filmova. S velikim interesom bavi se radom s mladim ljudima, profesionalcima i budućim glumcima, a i svima koji žele produbiti i podijeliti svoje znanje o bivanju na sceni, istražiti glumački proces. Vodi radionice i školu glume u organizaciji “Prozor u TV”. Do 1995. godine je članica ansabla Teatra &TD, a od tada je u anasablu GDK „Gavella”. Surađuje s Radioteatrom, Teatrom De Facto, kazalištem Moruzgva, teatrom Rugantino. Dobitnica je niza nagrada za glumačka ostvarenja (Nagrada hrvatskog glumišta, nagrada Vladimir Nazor…), a i odlikovana je redom Danice Marka Marulića za zasluge u kulturi. Mišljenja je da proces rada na svom glumačkom biću nikada ne prestaje. Piše pjesme jer mora. Uskoro bi joj trebala izaći prva zbirka poezije. Njezine su pjesme, kaže, kao kihanje.
Sto je serviran, deca su nemirna, isto je tako bilo aprila devedeset i šeste kada su jednu Dunju, tada bebu, dečaci stavili na tepsiju i sakrili u rernu. Dunja ima srce bar veličine dunje, zato se nije ispekla, preživela je. Bogu hvala na njoj jer danas uvek ima neko ko religiozno proverava rernu, a ako te tamo zatekne, gasi je i vadi te, tek toplu, još ne pečenu. I kaže oćemo po jednu dunju, i još kaže živeli.
***
ISPOVED
Na vitoj beloj brezi čudan oglas stoji: brata Vuka, o koga se grdno ogrešila, i tek sada razume kako se osećao kada je napisao “predugo te nema da delimo kozare”, ponizno za oprost moli sestra, koja sada zna da nije ispunila svoju moralnu obavezu i koja sada uviđa kakvo je silno bogatstvo prokockala zanemarujući mlađeg brata kome se i divi, jer za razliku od nje nikada nije pristao na čopor. Javi se. Oglas je požuteo i natopljen je kišnicom. Rđav znak.
***
KOLONIZACIJA
Desanka sada miluje kompjuterski miš gledajući lice svoga unuka na monitoru, zamišljajući da prstom gladi njegov meki obraščić, a kada se 1946, u doba kolonizacije, našla u vozu koji hrli put Vojvodine, od upaljenih farova i od traktora mislila je da je ustala strašna rogobatna zver koja će pojesti i nju i čitav voz Crnogoraca.
***
I KADA BI GA UBILI – VOLI JE
Dragoljub govori dišem te ženi koja je upravo stigla iz ljubavnikovog stana i tik do iskoraka preko kućnog praga vratila željezni prsten na ruku.
***
EL DIABLO (POMOZBOG)
Evo đavola ponovo! U grm se sakrio u otisak se svoj otisnuo. Tek što pomisle gotovo – evo đavola ponovo! Smeši se pasjim kutnjakom, češe se oštricom meseca. Taman su prestali da lažu, taman su svi poverovali, u ljudskom grkljanu prostire postelju. Pletenicom se devojačkom pokriva, majčinom suzom umiva. Taman se ludilo zapusti, taman su krenuli u crkvu, evo đavola ponovo! Mislili su da mole za pomoć, ali samo on pruža šapu.
UNA KAPETAN (1997) rođena u Kuli. Mapira nekoliko priznanja na svom kreativnom putu: dva puta osvojeno prvo mesto na literarnom konkursu “Mesec knjige” za vreme srednjoškolskih dana i, kasnije, osvojeno treće mesto na prošlogodišnjem Bookstanu, u Sarajevu, za književnu kritiku.
Žene voljele uz kahvu pričati o svojim porodima o svojim porođajnim bolovima i glavatim bebama. Mati je imala devetnaest i ja sam joj bio prvo dijete Kasnije se zavlačila iza kauča da me izvuče napolje.
***
IDEMO MI KROZ MARIBOR
Ocu u vojsci bio uzor neki kapetan Stojanović. Idu oni kroz Maribor i naiđe neka Mojca Đole, imam ti nešto reći. Kapetan: četa stoj! Recite, drugarice. Đole, ja se udajem. Kapetan Stojanović: I za to me boli pipa, četaaa, naprijed marš! Pričao mi to često i cijelo sam se djetinjstvo valjao od smijeha Kakva je to blistava muška pobjeda i hrabrost bila Jutros razmišljam: dvije, tri godine tada služili i duže, stalno neke krize s italijama i mađarskama Spavali mjesecima na granicama ko zapeta puška Malo ih koja cura čekala, malo koja se nije udala Skontam vic nakon pola stoljeća i ne smijem se Premotam film opet, nailazi Mojca, Đole imam ti nešto reći. Otac: četa stoj! Recite, drugarice. Đole, ja se udajem. I za to me boli čuna, četa naprijed marš dere se otac i umire od smijeha. Izvini babo, hodi da te zagrlim. Nek si umro, nema veze Hodi, samo malo kosti, nježno. Ko je jebe. I tako sav smijeh i sve vremenom se stopi u suze. Otečemo. Bog s prljavom vodom baci i dijete.
***
ODMOR
Jedva smo se uspeli i gledam daidžu kako blijed sjedi na kamenu pored djedovog mezara. Kao da je djed sam izašao na trenutak da se odmori od smrti
***
BLENTAVO PSETO
Svako malo mi javljaju da su me prepoznali u nekoj ptici ili psu, vidjeli kako vozim taksi u nekom dalekom gradu. Kako prosim, plešem i pjevam ispred dalekih džamija i crkava. I ne znam gdje bih više sakrio leš. U ormar, pod jorgan, ispod kreveta. Svugdje me ujutro sačeka i već maše repom. Liže po njušci. Duša moja nerazumna. Pseto moje blentavo
***
ODLIJETANJE
Moji preci ponekad su pljuvali u vatru i pod strehama su držali orlovo perje. Ako im je kuća ptica da odleti U avlije su sadili đurđevak da im se od njegova mirisa okrene pamet Onima koji su bili bolesni stavljali su kućne pragove na gole stomake i ptičjim izmetom mazali im čela Ako umru da im duše ne zalutaju Kućni pragovi ako su im ptice da odu s njima Oni koji prežive da ne izlaze iz kuća ako ne mogu prekoračiti nebo
***
SVILENI OVAN
Otvorio vrata. Snijeg do pasa,breze pucaju od studeni a ona stoji u tankom kaputiću. Bajambarećula, kaže zaskače se,grčevito me steže i ljubi. Pružila ruku i daje mi mali lahki zamotuljak. Razmotao dvolisnicu istrgnutu iz neke knjige. Unutra lahki crveni svileni šal. Halalosum, kaže i plače. Kabulosum, kažem dok gledam kako uzalud pokušava zatvoriti za sobom kapiju okovanu ledom
***
ZNAŠ ONE TVOJE ANTILOP ŠTIKLE
Nema odbrane od ljepote (boj se samo onog ko je sviko ravnodušan nad ljepotom biti) Ščepa te ko lavica zalutalo lane od antigone e jbga, od antilope… i mozak ti počne da trokira preskače kao lane u čeljustima lavice granice između svjetova
***
TUTSI
i vremenom shvatiš da te najviše ima u onome što nikad nije prešlo na stranu pobjednika u onim tvojim stihovima koje drugi nisu razumjeli da si ti samo ono što je napuštalo i tebe i one s kojima si se ponekad i slučajno našao u času pobjede da je preživio samo onaj dio tebe koji je bio Tutsi u vrijeme kad su ubijali Tutsije
MENSUR ĆATIĆ rođen je 7. juna 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Danas živi u Visokom. Objavio knjige pjesama: ,,Pjesme za drugo mjesto”, IK Zalihica, Sarajevo, 2008., ,,Eskimska ruža”, IK Bagrem, Gradište, Hrvatska, 2010., ,,Golubovi nad odrom”, IK Polaris , Novi Sad, Srbija, 2013., ,,Podnevni mjesec”, IK Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, Srbija, 2015., ,,Sokrat na psihijatriji” IK Klepsidra, Kreševo, BiH, 2015, ,,Ako te mačka vidi golog” IK Media space Beograd, 2019. ,,Ako te mačka vidi golog” Mensur Ćatić, samizdat, Visoko, BiH, 2019 ,,Strah od završetka filma” IK Treći trg, Beograd, decembar 2021. ,,Ljubavi, umro nam je Jonesko” IK Presing, Mladenovac, Srbija, 2022.
ŽELJKO GRAHOVAC rođen je 1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Stručne radove (eseje, studije, osvrte i književne prikaze) i pjesničke tekstove objavljivao je u dvadesetak književnih časopisa u BiH i okruženju. Do sada objavljivao monografske književnokritičke studije o književnom djelu Anđelka Vuletića i Vitomira Lukića, te knjigu eseja i kritika „Sricanje i nicanje“. Objavio knjige pjesama: „Sveto rastrojstvo“, „Bol, boja Božje milosti“, „U oba roda“, „Dva lica jednine“, „Zarez, sam“ i „Amfora u snijegu”.
1. ne želim prozore želim temelj koji će pratiti način na koji se grana drveće i terasu sa pogledom ka ulici nedovršenoj zbog nestašice slobode i kreativnosti želim spiralne stepenice koje povezuju stablo i vrh krošnje kroz nju ću nazirati zvezde kao jedinu svetlost dok se na ulici ne pojave svetiljke i farovi umesto krova nacrtaj mi kupolu oslikaću je po ugledu na Mikelanđela ali sa primesom izveštačene patetike i svesne želje za ovekovečenjem sebe nacrtaj mi kupolu kojom ću se odbraniti od potrebe da siđem dole
nacrtaj me dole na zemlji u kamenu
obraslog rastinjem moje nove zavisnosti
2. nacrtaj žitije pored knjige telefonskih bajki za laku noć izvod iz matičnog herbarijuma stare kajsije i izveštaj o njenom utanjanju
još jedan povodljiv korak ka neverovanju u ptice još jedna molitva pred ikonostasom još jedno priželjkivano vraćanje
trenutak pred pad kada je trebalo da doživimo katarzu
3. nacrtaj mi vrt jednu staklenu baštu u kojoj ću moći da negujem ruže moje mezimice dok napokon proveravam da li se brže raste i mirnije spava ukoliko se barem deset minuta na dan sluša Betoven ako je to istina više neće biti potrebni lekari i nijedan pupoljak više neće biti osušen i pretvoren u čaj ako je to istina više niko neće izbledeti na suncu i postati providan i kalemljenje će uvek značiti nov miris ako je to istina onda utopija nije daleko
jedan baštovan sa sobom nosi kreč i komponovano jednoglasje kao lek prisećajući se kako njegova deca pevaju „Za Elizu“ kada naslućuju letnju oluju i kako se oblaci razilaze
TAMARA PANTOVIĆ rođena je u Kragujevcu, kad je krajem novembra 2001. godine padao sneg. Trenutno studentkinja druge godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ranije je često dobijala pitanje zašto ne studira književnost; to pitanje je ubrzo prešlo u pretpostavku drugih da zaista studira književnost u Novom Sadu. Ako tamo sretnete još jednu Tamaru, to je verovatno ona. Na Festivalu poezije mladih u Vrbasu, kao i na Timočkoj liri (2022), osvojila je drugo mesto. Pored snega, voli mačke, mostove, kofere i, (poluironično, uz dramatičan uzdah) nažalost, ljude.
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: ništa simpatije tek lud si siguran
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: prvo nokaut onda snaga
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: vrijedni su uvijek malo maknuti
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: zaroni u posao u kojemu nestaješ
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: uspjet ćeš kad izgubiš obzir
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: daje tek kad daje sve
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: jesi li ikad stvarno doživio sreću
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: sva ova slova ne vrijede
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: tek nakon lijekova počinješ slušati srce
***
RASPORED
ujutro: zvuk kamiona za smeće škripa kreveta tuširanje ili možda ne treba jaja na oči pasta u zube
oko podneva: završi dokument malo whatsapp malo scrollaj završi dokument ručak ili možda ne treba provjeri gmail prošeći do aparata kolega bok kako je pas malo messenger završi dokument već jednom
navečer: to-do liste work-life balance time management productivity hacks calendar blocking
po noći: dok spavaš negdje vani cvjetovi rastu
***
ZABORAV
zaborav je stablo koje se svuče golo a da nijedan list nisi vidio kako pada
ili ulične svjetiljke za koje odjednom shvatiš da su upaljene
ili lijeno prespavano podne
zaborav je drzak i nepristojan gost koji kasni, kasni i dolazi kad ga prestaneš čekati
ADRIAN SATJA KURDIJA radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Osim u č-č, priče su mu objavljene na stranicama Kritična masa, ZiN Daily, Booksa, Blacksheep.rs te u zborniku Rukopisi 45, a pjesme na Astronaut.ba i u časopisu Kvaka. Ušao je u šire izbore za nagradu Prozak 2016., 2020. i 2021. godine, za nagradu “Sedmica & Kritična masa” 2022. godine, te među deset najboljih rukopisa zbirki poezije za nagradu Mak Dizdar 2022. godine. Piše blog (Blogaritam.com).
Poetski tekst je afirmativan jer je uvijek trag, napravljeni znak; i kad govori o nečem nedostajućem ili nevidljivom, pjesma to, poput gravure, urezuje u stvarnost. I kad je njena tema mučna i teška, ona je izvodi na svjetlost, u ravan znanja, pred čitaoca, i tako načini svjedočanstvo o nedostajućem ili nevidljivom. Prema tome, ona ima izraženu spoznajnu ulogu (to je lirski karakter saznanja, kaže F. Miko) i u čitaocu potiče raspravu o temama (u najširem značenju ovog pojma) kojima se bavi. Štaviše, ako čitaočeve reakcije izostanu, to samo može značiti da u nečem bitnom nije razumljena. U pjesmi uvijek postoji jedno ja, ti, on/ona/ono koje govori i ne možemo se u odnosu na tu činjenicu praviti slijepi i gluvi. Taj je subjekat fiksiran u tekstu sve dok mu se ne obratimo. (Pol Selan: „Pesma teži ka drugome, to drugo joj je potrebno, potreban joj je neko pred njom. Ona ga traži, njemu govori.“) On, istina, postoji i bez našeg obraćanja, ali tada tek kao mogućnost, pogotovo onda kada je naše obraćanje nedobrovoljno, nevješto ili prisilno kao, npr., u obrazovnom procesu ili u lošoj književnoj kritici. Čim mu se obratimo / čim nam se obrati (ova je apostrofa obostrana), mi osjetimo da stupamo u dijalog s jednim savršenim identitetom, koji je jednak samome sebi u svakom dijelu svoga iskaza, u svakom stihu, slici, figuri ili konstrukciji, u svakom dijelu svoje namjere. U svojoj Teoriji lirike Džonatan Kaler iznosi stav da se pjesma „iznenađujuće rijetko direktno obraća određenoj čitalačkoj publici i da je lirski adresat najčešće indirektan“. Na drugom mjestu veli i da tom obraćanju praktično nema granica. Tako se Horacije obraća brodu, drvetu na imanju, vinskoj tikvici, liri, proljeću. Rimski pjesnik Katul svoje pjesme adresira vrapcu itd. No nezavisno od cijelog ovog vještački postavljenog pitanja – da li se pjesma obraća stvarnoj ili izmišljenoj osobi, predmetu, životinji ili pojavi – koje je sasvim retoričko i za prirodu poezije nebitno, nedvojbeno je da se lirska pjesma obraća jednom Čitaocu (za razliku od epske, npr.), onom „singularnom, neponovljivom, jedinstvenom Ja“ koje će na kraju „izrasti u osobnost permanentno refleksivnog identiteta“, kako veli Tihomir Brajović u svojoj knjizi „Narcisov paradoks“. Praktično, čitalac je u nju upisan i više ili manje direktno p(r)okazan; po tome je ona uvijek apostrofa. Zbog toga je lirski pjesnik – Easy Rider. Bez druga na auto-cesti pored sebe ili na sjedištu kraj sebe lirika ne bi ni postojala.
***
KONKAVNO OGLEDALO POEZIJE
U trenutku kada se jedno drugome obratimo, ja pjesmi a pjesma meni, moji šumovi jače zašume, moje mi mane postanu vidljivije, nedostaci se pokažu kao gubici, a predstave o željenom sebi iluzije. Ali paradoksalno, u svemu tome ja nalazim neko čudno zadovoljstvo. Kako ono nastaje? Šta ga proizvodi? Možda bi mogla da nam bude od pomoći Lakanova analiza razvoja dječje psihe u tzv. fazi ogledala? Uznemireno da bi se (do tog trena sebe nevideće i negovoreće) moglo raspasti i rasparčati od nagona koji su njegova jedina stvarnost, dijete, po Lakanu, iz vlastitog ogledalskog odraza crpi zadovoljstvo zbog poistovjećenja sa slikom svoje jedinstvenosti i cjelovitosti, slikom koja reaguje na njegove namjere. To prvo osvajanje sebe (tzv. primarni narcizam) prvi je osjećaj vlasništva i uspostavljanja cjelovitosti bića, iako će se i vlasništvo i cjelovitost u kasnijem dobu pokazati iluzijama i (pro)nalazićemo ih u svim onim životnim odnosima koji nam u tu svrhu služe – u svrhu (sekundarne) narcisoidne potvrde našeg bića – suštinski i dalje nekoherentnog i rasparčanog. Na tragu Lakanove alegorije, rekao bih da lirska pjesma funkcioniše kao posebno napravljeno konkavno ogledalo. Čitaočevi šumovi, unutra sakupljeni, objelodanjeni i kroz stihove (umjetnost, estetiku, ljepotu, umijeće…) prepoznati i o/d/življeni, prestaju biti mučna egzistencijalna smetnja i ne izazivaju više nelagodu nemuštosti, nečujnosti, nevažnosti, potisnutosti i rasparčavanja, već postaju umirujuća istina postojanja, ona konačna istina o tome da on (čitalac) jeste definitivno fragmentirano biće i da će takvo i ostati. Naravno, ovaj proces nije jednosmjeran. Kako dijete vidi svoj odraz (sliku u ogledalu), tako ta slika vidi njega i upravo ona radi na proizvođenju njegovog zadovoljstva sobom. Kako se, dakle, čitalac konstituiše kao lirski subjekat, tako se i Subjekat konstituiše čitaocem. Čitalac se zato ne (pro)nalazi samo u sadržaju (odraza svojih šumova), već i u obliku, obradi, dizajnu tog konkavnog ogledala, u njegovim odrazima i prelamanjima svjetlosti, u sjenkama njegovih rubova, u zrnastoj strukturi materijala od kojeg je napravljeno. Dakle, u onome koji govori oblikom jezika, načinima i vještinama koje čitalac ne posjeduje i željom i hrabrošću koju nema. Rekao bih da je baš to ono što čitaoca (za)vodi ka ogledalu poezije. Neko bi mogao reći da je ovo (po)mirenje sa slikom u ogledalu poezije lakanovski djetinje – pa jeste. Ili da je i ono takođe narcističko – pa jeste i to. No sad se radi o obrnutom narcizmu, kojim se ona djetinja nelagoda rasparčanosti (šumovima) umiruje spoznajom odrasloga da se radi o njegovom prirodnom stanju. Osim toga, sama činjenica da se niti jedan p(r)okazani šum u ogledalu ne poništava niti pretapa (ili saobražava) u bilo kakav oblik cjelovitosti (kao što se to dešava kod djeteta) ‒ ostavlja čitaoca stalno otvorenim za dijalogičnost, kako sa samim sobom, tako i sa drugima. Ono što je sastavni dio Lakanove analize dječje psihe do osamnaestog mjeseca života jeste činjenica da se radi o predjezičkom stanju, u kojem je dijete u tzv. imaginarnom poretku (sistemu). S pojavom čuvene (Frojdove) trijade otac‒majka‒dijete, ono će ući u tzv. simbolički poredak jezika i u negostoljubivi svijet. Nostalgična pomisao o povratku u imaginativni raj (dijete = majka = svijet) od tada će biti uslovljena i ograničena umijećem baratanja jezikom, to jeste, lancima označitelja (pada mi na pamet pupčana vrpca’) na čijem će se kraju konačno nalaziti prvobitni raj. I svijet bez šumova…
NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ završio je Pedagoški fakultet u Osijeku i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (www.nedibrahimovic. com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradama Fondacije za izdavaštvo BiH za knjige pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja” (2016) i ”Obiteljske i druge strašne pjesme“ (2020). Objavio romane ”Inkapsulirana tijela“ (Buybook Sarajevo 2014) i ”Kuća Teodore K” (Fraktura Zagreb 2019), knjigu putopisnih eseja ”O poeziji, pticama i drugim varkama – Američka predavanja” (Rabic Sarajevo 2011) i knjigu filmskih kritika i eseja o bosanskohercegovačkom filmu ”Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu” (Bosanska riječ Tuzla 2012). Živi u Tuzli.
*** Plaši me starost, eto rekla sam, starost, više nego smrt jer ću je posmatrati na tijelu, u ogledalu, pogrešno će izgovarati misli, gubiće se, zaboraviće
starost će me gledati kako je napuštam svakog dana sve više bježaću, neću biti njena
plaši me starost, eto rekla sam ti svoja jutra, noći, sve
*** Da nije društvenih mreža ne bih znala koliko srećnih ljudi ima naizgled srećnih ili zaista srećnih koliko se putuje, pije sa cvijećem u kosi, sa osmjehom od uva do uva sa raširenim rukama koliko naizgled bogatih i zaista bogatih koliko samo markirane garderobe odlazaka u spa, u luksuzne hotele, restorane, da nije instagrama i fejsbuka ne bih znala koliko sam sjebana naizgled ili zaista koliko sam sjebana što nisam srećna koliko sam srećna što sam sjebana i što ovo malo para ne skupljam da bih otišla u neki savršen kadar u neki intimni trenutak prodat za klik za prst gore za srce za zaborav skrolovanjem do sledećeg naizgled.
*** Nastavljati uprkos svemu, uprkos tome što su ženu u Avganistanu kamenovali zbog glupe, lažne optužbe, što je sin jednog moćnika autom usmrtio djevojčicu i nastavio da vozi, i nije dobio zatvorsku kaznu, nastavljati posle svake mržnje, bijesa, bespomoćnosti kao da se nas to ne tiče
ili smo mnogo jaki ili smo nezainteresovani, ne znam šta je od to dvoje dok gledamo u nebo čekajući znak, ili makar samo zvijezde i mi ćemo tako pobjeći iz naših života, kao sa mjesta zločina, pravo u slobodu.
*** Nisi kod kuće par dana i misliš sve će biti drugačije kad vratiš se, brineš, biljke će umrijeti, voće će istrunuti, stan će pasti, slomiće se, grad će da pobjegne, mnogo brineš, zemljotres će obaliti sve knjige sa police i parfem sa veš mašine, kad na povratku zatekneš potpuno isto stanje sjebeš se, neke promjene jednostavno moraš sam
JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, časopisu „Glasnik“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Nomad, Astronaut, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.
čovjek-časopis 