Tag: Ramiz Huremagić

Podrhtavao je, dok je zemlja mirovala. Znači, nije zemljotres. Stoji, naslonjen na auto, na parkingu ispred aerodromske zgrade. Očito da nije ni u tramvaju. Zašto onda mladi gospodin drhti? Premlad je da bi upoznao starog Alchajmera, mada već ponekad kvalitetno zaboravlja. A i dovoljno star da bi trebao znati od čega čovjek podrhtava kad nije ni zemljotres niti se vozi u tramvaju. Ali ne zna. Stoji i podrhtava. Nije ni groznica. Zurenje prema vratima kroz koja su izlazili tek pridošli putnici, prekidao je tek toliko da sa haube auta uzme tetrapak sa mlijekom i iz njega otpije dobar gutljaj.

Jednom je tako, kao dječarak od nekih pet-šest godina, dobio onaj suhi kašalj. Neki ga zovu i crni. Podrhtavao je neprestano, dan i noć, dok su se malena pluća cijepala pod opsadom tog strašnog kašlja. Tako će nekad kasnije, puno kasnije, u svom životu iskašljavati krpice od krvi sa djelićima svojih pluća i komadićima kosti prijatelja, granatom raznijetog, u tom jednom gradu, koji je isto bio pod opsadom. Jedino što taj kašalj iz odraslog života nije bio suh a nije bio ni crn. Prije onako sočan i crven.

Drugi ili treći dan otkako je ritam kašljanja bio brži i od samog ritma po kojem je kucalo srce, očeve majke, njegove bake je nestalo na cijeli dan. Niko nije znao gdje je, a ako ćemo iskreno, niko se nije previše ni pitao. Znala je ona tako, često, umaknuti jutrom i ukazati se s večeri. Poslije bi sama pričala, ali nikad isto veče, kako je bila u gostima kod neke od svojih sedam kćerki i isto toliko zetova. I te tamo unučadi. Njegova mati nije imala vremena, pokraj toliko svoje djece, rada u polju, brige o nepokretnom svekru i stoci koja nije znala sama sebi nahraniti.

Njegov djed i tako nije puno govorio. Prije nego što će se on i roditi, djeda su izdali kukovi i noge su ostale da vise o te, sad već spužvaste, dijelove skeleta. Noge su služile još samo za ukras i da, estetski, upotpune prikaz čovjeka kakav bi, kao, trebao biti. Djed nije puno govorio. Osim kad bi njega držao u krilu i kad tu ne bi bilo drugih ljudi u blizini. On je i tako bio mali da zna šta mu djed priča, još manje da razumije a nikako nije znao, niti je mogao znati, da će je jednom kad odraste spoznati za to prigušeno more, potrebnih i nepotrebnih stvari, koje će ostati ispod onog dijela mozga, sa svakodnevno korištenim informacijama. Neko to zove podsvijest a neko bi to, hirurški precizno i medicinski tačno, nazvao onim devedeset i pet posto dijelova mozga koje čovjek nikako ne koristi. Mozak u dubokom snu. Neko će reći pa što će nam onda uopšte? Samo još dodatni teret za nositi. Na ramenima i kukovima. Ko ih ima i koga slušaju. A pitao nije nikad. Ljudi koji se rode dovoljno mudri imaju tu prednost da, od rođenja, vođeni intuicijom i tim unutrašnjim proviđenjem, znaju da druge ljude nema potrebe ništa pitati jer ništa i ne znaju. Dokaz tome je to što stalno govore. A kako onda onaj ko stalno govori ima kad i da misli. Nema kad. Zato i ne zna, jer nikad nije čuo tišinu.

Djeca k’o djeca, s kašljem ili bez njega, bili su napolju od zvijezde do zvijezde, u vlastitom očuđenju svijeta u kojem i tako nije bilo odraslih. Osim kad bi pretjerali sa čudima, što bi po zakonima odraslih bilo kvalifikovano kao kažnjivo, slijedno tome, bili i izloženi kazni i odmazdi odraslih. A odrasli sve znaju, kako treba i zašto treba. Oni su veliki i njima niko ne treba da namaže krišku kruha ili da im veže pertle. Misle, sad kao odrasli, da su se s tim vještinama rodili i da njih nikad niko nije učio. Niti su kad pogriješili. A ni zgriješili.

Stare majke nije bilo cijeli cjelcati dan. Vratila se nakon prvog mraka. Ovaj put nosila je nešto. Kad je otišla u jutro, nije odnijela ništa. Bar koliko se dalo zamijetiti. Ili prebrojati. Poput friško snijetih jaja u kokošinjcu. Matematika je egzaktna nauka, čak i u kokošijem svijetu. Koliko koka, toliko jaja. Dnevno. Ako koke imaju dovoljno da kljucaju okolo i ako nije zima. Tog dana je bilo ipak samo obično sabiranje – deset koka je dalo deset jaja. I sva na broju. U ruci je nosila malu smeđu bočicu. Jednu od onih u koje se pakuju lijekovi. Najčešće, antibiotici. Odlučio je da će biti odlučan i dosljedan i da neće otvoriti usta da to popije. Čak i pod prijetnjom upotrebe sile. Nije volio gutati te plastične kapsule. Nekad bi, kad bi ga natjerali i silom mu ugurali tu šarenu kapsulu, istu zagrizao i tako rasuo prah iz njene utrobe po svojim malim ustima. Njemu je i danas to jedinica za stepen okusa gađenja i odvratnosti u ustima.

Dok se krio umotan u paravan između dnevne sobe i kuhinje, podrhtavao je toliko da su se plastične kvačice, kojima je zavjesa bila okačena o plastičnu karnišu, počele tresti, proizvodeći zvuk sličan zveckanju lažnih bisera oko vrata jedne od njegovih tetaka. Majka je prišla bez riječi. U jednoj ruci je nosila otvorenu smeđu bočicu a u drugoj čajnu kašiku. Samo je rekla – zini! Kao hipnotisan, otvorio je usta i zažmirio. I dalje je bio umotan u paravan i samo je malešno lice virilo iz njega sa razjapljenim čeljustima. Izgledao je poput njegove bake kad bi se, zamotana maramom, molila Bogu. Bio je spreman da, pod cijenu da mu to bude zadnje u životu, pregrize i ove kapsule. Umjesto okusa plastike na jeziku, ustima se razlila nekakva toplina u tečnom stanju. Mljac, mljac… Sirup? Nije bio. To je u djeliću sekunde zaključio. Sirupi se nikad ne daju podgrijani, a drugo, nije bilo onog odvratnog mirisa i okusa arome maline. Nakon što je tečnost skliznula niz grlo, u tragovima koji su se još valjali po jeziku, prepoznao je mlijeko. Ne ono od krave, na koje je navikao svaki dan, ali ipak i ovo je bilo mlijeko. Ostatak mlijeka je ispio u toku sutrašnjeg dana. Sad već bez zatvorenih očiju i uvijanja u paravan. Tu sljedeću noć nije se zakašljao ni jednom. Niti dan poslije. Niti ikad više, sve dok nije odrastao. Bijelo mlijeko nadjačalo je suhi kašalj. Tek kasnije, mnogo kasnije, reći će mu da je to bilo mlijeko mlade kobile koje se tek bila oždrijebila noć prije nego što će njegova baka iščeznuti na cijeli dan.

Kad je ugledao poznato lice, baš je bio nagnuo, onako iz tetrapaka, još jedan dobar gutljaj mlijeka. Zagrcnu se i mlijeko iz njegovih usta oboji zrak u bijelo, stvarajući mliječni oblak ispred njegovog lica, koji mu za tren, zakloni i pogled na pridošlu putnicu. Povraćajući se iz šoka, brzo baci tetrapak u obližnju korpu za otpatke i nadlanicom obrisa tragove mlijeka sa lica i oko usana. Mljacnu slasno još jednom a onda mu se i osmijeh pojavi na licu kad je shvatio da ona tu scenu očito nije vidjela jer je, osvrćući se lijevo desno, pogledom i dalje tražila njega po parkingu. Mahnu joj rukom u trenutku kad je uhvatio njen pogled. Kod nje to izazva osmijeh, nevin i iskren, poput djevojčice koja se vraća sa ekskurzije u osmom razredu, dok je čekaju mama i tata, nakon što se prvi put bila razdvojila od njih na više od jedne noći i da to nije bilo da prespava kod bake, u stanu odmah ispod njihovog.

Podrhtava on i dalje ali manje. Shvatio je da je ostalo još samo da sačeka dok njen jezik ne osjeti okus mlijeka. Tad će to zloslutno podrhtavanje od kojeg toliki umiru, da se smiri i da prestane. Ali prije toga, da joj ipak potrči u susret.

Znao je da ni u snu nije sanjala da će joj prvi poljubac s njim imati okus mlijeka. Mlijeko mlade kobile nije tražio. Nije imao potrebe. Od one noći kad je zamotan u zavjesu osjetio ljubav. I izliječenje.

***

RAMIZ HUREMAGIĆ je iz Cazina. Rođen 1972.
Diplomirao kriminalističke nauke u Sarajevu 1999. a magistrirao kriminologiju i krivično pravosuđe 2001. u Kardifu, Velika Britanija.
Radio na brojnim i odgovornim funkcijama u relevantnim institucijama kao što su OSCE (tri godine), Carinska uprava (jedna godina), Tužilaštvo BiH (skoro devet godina), EUSR – Ured Specijalnog predstavnika EU za BiH (šest godina), DCAF Ljubljana kao šef projekta Evropske komisije iz oblasti sigurnosti na Zapadnom Balkanu (skoro dvije godine).
Autor je brojnih stručnih i naučnih radova i publikacija.
Sa kolegom piscem Izetom Pervizom napisao višestruko nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film „Dim duhana“.
Sa Anom Isaković napisao a onda i producirao pozorišnu dramu „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“, premijerno izvedenu u aprilu 2019. u Narodnom pozorištu Srbije u Beogradu.
Radio na produkciji BBC TV serijala „Days that shook the world – Sarajevo assassination“, snimanog u Sarajevu.
Ima objavljene tri zbirke poezije: „ U svijetu bučnih ljudi“, TKD Šahinpašić, 2013.; „Čekičanje vremena“, 2016., Centar SAMOUPRAVA, te „MIOSTRAH“, 2018., Centar SAMOUPRAVA, te zbirku priča „Grabež“, 2020. Centar OMAHA.
Objavljivali ga književni časopisi i portali.
Gost Ratkovićevih večeri poezije septembra 2017. Gost književne rezidencije u kući za pisce u Beogradu, aprila 2017.
Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.

volio sam mali proplanak
ispod didovog gaja
u obliku samurajskog perčina
na njega ponekad slete
svemirski brodovi
iz kojih se čuje
dječiji smijeh
s proplanka sam imao pogled
na omaleno djetinjstvo
toliko malo da bi stalo
u sjenu opuhanog maslačka
na proplanku bih volio
dočekati i starost
čak i manju od djetinjstva
da me s njega odveze
svemirski brod
u svijet gdje žive
opuhane glavice maslačka
gdje su djeca
pošteđena patnje odraslih

Nekako je čudno žut taj mesing na kojem je nevješto ugravirano “Alem”. Savijen komad mesinganog lima, u obliku tubusa u koji se pakuju skupe cigare, s tim malo tamnijim šiljastim završetkom poput vrška psećeg muškog spolovila, gledam kao da ga nikad u životu nisam gledao. Držim ga između palca i kažiprsta, odmičem ga od sebe i vraćam. Pravim s njim piruete, lupinge, salta naprijed i salta nazad. Tako sam se igrao i s onim svojim prvim avionom od srebrenog lima što mi ga je otac donio s jednog od svojih kamiondžijskih pohoda. I jedinim. Ali to je već bio prošli život. Onaj prvi. U njemu sam bio samo dijete.

Avion i danas počiva u miru, rastavljen u najsitnije djeliće, ispod drvenih stepenica roditeljske kuće. Tamo gdje sam ga pažljivo ugurao – dio po dio, točkić po točkić, krilce po krilce, pilota pa stjuardesu, kofer po kofer – kroz rupicu na jednoj stepenici, gdje je nekad živjela kvrga. Nju sam prvu ubio, tako što sam je vrhom olovke ugurao u mračnu unutrašnjost ispod stepenične špilje, a onda i sam avion i njegovu posadu. Tad sam prvi put ubio. I prvo groblje napravio. Kasnije sam tek upoznao prava. I sad vjerujem da sam učinio pravu stvar. Za avion, naravno. Jer on sad nema život podijeljen u tri života – život, smrtopauza, život. I samosmrt. Bez pauze. Koja još nije došla.

Po licu mi titraju halucinogirajući demoni skakutavog plamena sa hrpe crvenih drva ispred mene. Mladić sam od nekih dvadeset i pet godina, iako starački pogureno i mudrački tiho sjedim na tom proplanku. Okolo su, dobro poznati, zemunice i rovovi. Čudno mi je to da su mi sad tako poznati jer nikad nisam imao vremena da ih pomnije promatram. U ono vrijeme kada su mi bile bliže nego kragna za vratom, gledali su ih samo oni sa suprotne strane. Ja sam u njima bio. Zato puno bolje pamtim gaće, čarape i potkošulje, valjda što je teže bilo do njih doći pa su stoga i sjećanja upečatljivija.
U krošnji tog jednog jedinog drveta visi iscijepana bijela tkanina, neka potkošulja koja je zapletena u granje već godinama. Samo ja znam da je to potkošulja jer je inače neprepoznatljiva i po obliku i po formi. I po boji, naravno. Nekad su sve potkošulje bile bijele. Neke sa onim uzdužnim rebarcima, a neke su bile i šupljikave. Takve su se nosile ljeti, valjda kao model s ugrađenom klimom. Njih nisam volio. Bile su mi nekako seljačke. Ova što je visila nije imala rupice. Bila je sa rebarcima. Veličina 52.

Otac bi provodio cijelo ljeto u tim bijelim rebrastim. Izašao bi iz kabine kamiona u potkošulji, oznojen da se sa njega cijedilo, sa zalijepljenom cigarom u lijevom uglu usana, prošao bi oko kamiona, viknuo “Mali, dođi ‘vamo”, otvorio vrata na mjestu suvozača i izvadio drvenu gajbu jabuka i fudbalsku loptu od gume. Mi djeca, zvali smo to polufudbal. Polu jer je bila napola – imala je oblik i mustru pravog kožnog fudbala ali nije bila od kože. Samim tim, nije bila skupa. Dočim, dostupna.

Izvadio sam i onih drugih pet-šest metaka iz džepa. Njih sad držim na dlanu, ljuljuškaju se i međusobno sudaraju: Dino gura Selima prema zapećku ruke, Maho je najahao na Adu i to poprijeko, njih dvojica prave neku vrstu nepravilnog križa, možda čak i iks, kao u onoj igrici iks-oks. Rejhan mi se vrhom zabio između srednjeg i domalog prsta, kao da se čudi što još uvijek nemam vjenčani prsten tu gdje inače ide. Ahmo je ležao mirno, cijelom dužinom moje linije života, kod njega je bio kalibar 7,9mm, od snajpera, on je bio najveći i najteži. Razbaškarili se kao prava gospoda.

Hajde pokret moji dječaci, hajde malo fiskulture, malo ste mi se ulijenili, tepao sam im dok sam krenuo da ih vrtim i premještam po dlanu desne ruke. Lijevom sam izvadio cigaru, stavio na rub usta, u lijevi ćošak, tako da me onaj prvi dim odmah ujede za oko i da od njega krene suza. Ne mogu ipak pred svojim dječacima plakati. A znaju oni dobro da sam uvijek tako palio cigar i da me je dim uvijek štipao za oko, ovo lijevo. Prvi dim, jednako ljut, oko uredno zasuzi. E, moji dječaci, haj’mo mi nju zaigrati još jednom. Da vidimo sad kakve je ko sreće. Čija će majka crnu vunu da prede.
Još uvijek sam bio dijete. Ovom sadašnjem je bilo dodijeljeno da nosi u sebi živote i smrti drugih dječaka. Sve njihovo vrijeme i sjećanja. Na plećima što su smiraj tražila u težini školskog ruksaka.

Uletjeli su u vatru bespogovorno i mirno. Plamen je igrao, vatra pucketala. Cigareta je bila pri kraju. Uskoro će zrno da se porodi. Životom mojih dječaka.

***

RAMIZ HUREMAGIĆ je iz Cazina. Rođen 1972. U Sarajevu od 1995. do kraja 2018. Sad živi i radi na relaciji Cazin – Ljubljana. Živio još u Zagrebu i Kardifu.
Diplomirao kriminalističke nauke u Sarajevu 1999. a magistrirao kriminologiju i krivično pravosuđe 2001. u Kardifu, Velika Britanija.
Radio na brojnim i odgovornim funkcijama u relevantnim institucijama kao što su OSCE (tri godine), Carinska uprava (jedna godina), Tužilaštvo BiH (skoro devet godina), EUSR – Ured Specijalnog predstavnika EU za BiH (šest godina), DCAF Ljubljana kao šef projekta Evropske komisije iz oblasti sigurnosti na Zapadnom Balkanu (skoro dvije godine).
Autor je brojnih stručnih i naučnih radova i publikacija.
Sa kolegom piscem Izetom Pervizom napisao višestruko nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film „Dim duhana“.
Sa Anom Isaković napisao a onda i producirao pozorišnu dramu „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“, premijerno izvedenu u aprilu 2019. u Narodnom pozorištu Srbije u Beogradu.
Radio na produkciji BBC TV serijala „Days that shook the world – Sarajevo assassination“, snimanog u Sarajevu.
Ima objavljene tri zbirke poezije: „ U svijetu bučnih ljudi“, TKD Šahinpašić, 2013.; „Čekičanje vremena“, 2016., Centar SAMOUPRAVA, te „MIOSTRAH“, 2018., Centar SAMOUPRAVA, te zbirku priča „Grabež“, 2020. Centar OMAHA.
Objavljivali ga zagrebačka Poezija, Novi Izraz, xxzmagazin, penbih. ba, tacno. net, Strane, Radio Gornji grad, Astronaut, Prometej. ba, Lupiga itd.
Gost Ratkovićevih večeri poezije septembra 2017. Gost književne rezidencije u kući za pisce u Beogradu, aprila 2017.
Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.