JEBI SE, BOSNO
Jebi se, Bosno.
Jebi se ti i tvoje zelene rijeke i tvoje Sarajevo i sve u što se
mogu zaljubiti.
Neka se jebu tvoje planine i jezera i kamen.
Jebo te tvoj sevdah. Samo 30 slova, a tolike pjesme. Jebo
nas oboje smisao za improvizacije.
Jebala te gizdavost i ekipa iz vlasti koja misli da je uhvatila
boga za muda, a nikad nije bila ni do mjesnog odbora u
Mahmića selu.
Jebo te tvoj kralj, ohrndani neki vladar koji misli da je
trgovina porodila mir na svijetu i obožava prirodu.
Jebala te svaka godina koju si ispisala. Bilo bi poštenije da
si nas davno odjebala, pa neka i boli.
Jebo te Zavnobih u koji se sakrivaš jer te stid tvojih
nedojebanih sinova koji na njega istresaju jaja.
Jebo te tvoj majčinski glas domovino. Jebala te nova
godina poslije ratova.
Jebo te način na koji se krećeš između života naše djece.
Jebalo te izluđivanje koje to izaziva.
Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš
petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, novi neoliberalni
ustav i bljutave zakone kojima se otima djeci iz usta.
Jebli te tvoji brojevi i datumi − tročlani, tri i ostali, 25.11.,
01.03., 09.01., 27.07. i posebno onaj kad se ja rodih u
tebi.
Jebalo mene što sam pomislio da se u tebi može rajski
živjeti. A ono samo raja i jad ostali, da age, begovi,
knjazovi i spahije od njih brišu đonove.
Jebali te tvoja junaštva, herojstva, saburi i merhametluci,
bogobojaznosti i uniznosti u gospodu, koji zvuče kao
hropac rasporenog grkljana.
Jebali te prijateljski razgovori sa susjedima i komšijama
koje nećeš da poznaješ i prema kojima se kofrčiš kao
kurva koju su izjebali a nisu joj platili.
Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i
kukavičluk da to pokušamo. Sevdah se ne piše srećom.
Jebo opet novu godinu. I moj rođendan. I tvoje datume.
Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o izagnjilim
čarapama na mrtvim kostima tvoje djece, dok režeš meso
za večeru delegaciji međunarodne zajednice.
Jebi se, Bosno, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne
zaboli.
Jebale te neizgrađene dionice na koridoru pet ce i prošli
životi koji nas plaše.
Jebo Dejton, treba ga popišati da vidimo hoće li tada biti
sudbonosan.
Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ,
a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako
izgledaš na dnevnoj svjetlosti.
I jebeš dnevnu svjetlost. Jebeš svaku svjetlost. Tad su ljudi
budni i vide se sve usrane fleke na zastavi a ja želim da
ništa ne vijori.
Jebeš i to što ipak želim da sam ti ovdje.
Jebeš to što si zasigurno iznimka i nenormalna divljakuša.
I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.
Čak i sad kad odlazim iz tvog imena.
(parafraza pjesme “Jebi se, Nina”, Marka Tomaša)
***
RODNI LIST
kad si rođen i živiš u Bosni
na spavanje ideš
stisnutih pesni
škrgućeš zubima
kroz cvjetno polje
režiš na proljetna jutra
od njihove rose te strah
miluješ kosti predaka
umjesto vlastite djece
svijet gledaš tuđim očima
drugom je uvijek bolje
hoćeš li jednom miran biti
čovječe bosanski
***
DA JE DNA
po zemlji hodimo i mislimo da je u njenoj utrobi skriveno dno
zemlja nas halapljivo guta i sporo i strpljivo žvače
gazimo je i dok se saginjemo da pokupimo papirić s poda
čovjek je izmislio previše toga što ona ne može da podnese
njeno carstvo nije nebesko ispunjeno svjetlošću
iskupljenja
u njenoj utrobi plamenih jezika je grotlo i kolo
jedino možebitno dno koje čovjek neće nikad vidjeti
ostala je već vidio
zemlja prvo pojede oči
________________________________________________
RAMIZ HUREMAGIĆ (Cazin, 1972.) živi i radi na relaciji selo kod Cazina − Ljubljana.
Diplomiraoje kriminalističke nauke u Sarajevu 1999., a magistrirao kriminologiju i krivično pravosuđe 2001. u Cardiffu, Velika Britanija.
Objavio je tri zbirke poezije “U svijetu bučnih ljudi” (2013.), “Čekičanje vremena” (2016.), “Miostrah” (2018.) i zbirku priča “Grabež” (2020.).
Sa Izetom Pervizom napisao nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film “Dim duhana”. Sa Anom Isaković napisao i producirao pozorišnu dramu “Da li bi htela da se još ponekad nađemo” (2019.).
Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.
čovjek-časopis 