PET PJESAMA MARIJE PETRANOVIĆ ŠERIFOVIĆ IZ ZBIRKE “GODIŠNJA DOBA”, NoRules izdavaštvo, 2026.

NASIP

Iz torbe za plažu koju si
Na kraju leta ostavio
Iza vrata
Treba uzeti zrno po zrno peska
Pesak je boje kraja
Leta

Pažljivo ih stavljaj u oči
Dok ne budu pune
Septembra
Napravio si nasip u sebi
I suze ti ne mogu
Napraviti štetu

***

OBUKA

Obučeni toplo
Obučeni lagano
Obučeni u crno
Obučeni u žene
Obučeni svečano
Obučeni skupo
Obučeni jeftino
Obučeni sportski
Skidamo se brzo
Skidamo sve
Samo goli smo
obučeni za preživljavanje

***

JUTARNJE NATUKNICE

napiši pesmu u kojoj nikako ne
sme biti reči kao što su ambis i
svedenost
isturpijaj nokte, ljudi ne vole kad
ih osete na koži
okreni šolju sa socem
bez oca,
ali mu javi da mu stoji put

poljubi ruke
pomazi ožiljak
nahrani životinju koja te je
pronašla i uljudila

***

TRIPTIH

I
Od tebe sve se vidi
Zbog tebe sva se vidim
Cela lepa
Visoko izdignuta
Sva

II
Kada spavamo
Ne znam gde
počinju tvoji prsti
gde završavaju moji
umršeni u početak
dočekuju dan

III
Ti pišeš pesme o njoj
Ja sam već bila ona
Koliko bora je potrebno
da se stvori iluzija

***

ŠTA SE SVE MOŽE PREŽIVETI

Može se preživeti rat
Može se preživeti izbeglički razred
i silovanje
Nešto lakše se preživi slomljeno rebro
Preživi se i razbijena arkada
Nekako stojeći preživi se i kad ti mrtav plod sklizne niz noge,
Preživi se kad on drugoj kaže Ti si baš svetska,
Nekako se preživi u bolnici bez sina 10 dana
Preživi se razvod
Preživi se odlazak,
Preživi se nekako ne znam kako i rak
Preživi se mamina smrt
Preživi se i tatina suza
Preživi se noć na hladnoj stanici
Preživi se zadnji zagrljaj

Jedino sebe nećeš
Zajedno ćete u smrt

______________________________

MARIJA PETRANOVIĆ ŠERIFOVIĆ rođena je 19. marta 1982. godine u Novom Sadu. Odrasla je i završila gimnaziju u Rovinju. Studirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Osijeku. Objavila je zbirku pesama ,,Vrati joj lambadu“ 2024. godine. Zbirka je u jednoj godini doživela dva izdanja, pesme iz zbirke prevedene su na albanski i engleski jezik. Pesme su joj objavljivane u raznim zajedničkim zbirkama i na književnim portalima. Njena poezija zastupljena je i u zbirci ,,Tanane revolucije“ Kontrast izdavaštva. Učestvovala je na rezidencijima i festivalima. Zbirka ,,Godišnja doba“ je njena druga zbirka pesama. Živi na relaciji Srbija-Hrvatska-Austrija.

PET PJESAMA SNJEŽANE RADETIĆ IZ ZBIRKE “NIČIJA ZEMLJA”, Hrvatsko društvo pisaca, 2026.

JASNIJA JA

naučila sam uloviti dan za nožne prste
priviti čelo uz meko stopalo
dok pete mu još mirišu na plodnu vodu
prije no ga preuzmu ruke primalje
i operu od mene
udahnuti ga, svjesna
da uporno živim jednako kao što sanjam,
zatečena slikama
izvan uvida u dublje razloge kojima su
pokrenute

naučila sam i da su krajevi počeci
i da sve je doista jasnije tek tu
među posljedicama
gdje se zbiljsko oblikuje iz nesagledivog
kao oblaci iz zasićenog zraka
preostaje jedino gledati u
rasplitanje

naučila sam da je sabijanje nužno
a neugoda supstrat na kojem se
razmnožavamo i rastemo
uzrok je vidljiv tek kad se udaljimo
kao i šuma, sagledamo je kad iz nje izađemo

naučila sam razbijati se bez buke

***

OBITELJSKO STABLO

baka se pred životom
sledila u strah
u plućima nosila piskave terete
stiješnjene u alveolama
kćeri su joj rasle u sramu
koji je sijala oko sebe
kao u njivu

ako majčine misli zjape
kao otvorene brazde
kćeri se hrane prešućivanjem
zamrze svoje maternice
korijenje tada polažu u želudce
čudeći se
što ništa iz njih ne raste
pa se onako, muški
zauzimaju za svoju djecu

njihove će djevojčice pravovremeno
kalibrirati svoja tijela
rađati sinove kao stabla, pošumljavati
za vrijeme koje će donijeti
obilje kisika

***

SUTRA ĆU

sutra ću ustati prije svitanja
širom razmaknuti zavjese
promijeniti posteljinu
i žarulju, čitav je tjedan mrtva
tepihe ću izbatinati
obrisati prašinu pod krevetom
oprati prozore
čekati oblake
da se pokrenu sa zapada
i krenu na mene

oni stižu kao odbačeno pamćenje
fermentiraju, kiseli od cesta
naglo udare ledom
zagrizaju u crijep
bijesno režeći na moj trud

oni obično nahrupe kad sam bespomoćna
nakon što oribam terasu
pokupim paučinu
ispoliram stakla

sutra ću pregristi lance
reći ti da sam s tobom
završila
danas još nisam spremna

***

ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO

čovjek koji je odlučio da se više
nećemo
misli da se ljudi stavljaju u džepove
prije no se razbudim
čujem njegovo disanje
u polusnu
dok požuda svlači kožu
ostavlja je na kamenu
i gmiže u neki idući susret
on ne zna što bi s obgrljenim rimama
pa napušta svitanja u kojima bi
licem ležao na mome trbuhu

čovjek koji je odlučio
raskućuje bliskost
na vrtnoj rasprodaji

***

A ONDA SAM ZAGRLILA SEBE

probudim se zorom i nastavim žmiriti
kao da će zanemarivanje mjehura
dokinuti potrebu
kao da ću voljom zaustaviti
svjetlost
stan je hladan pa se grijem snom
koji me je netom probudio
danas je dan dugih redova u laboratoriju
krvne žile vrište
igle se naslađuju strahovima
nalazi su na kraju uvijek posljedica, nikad uzrok
onda redovi u bankama
po trgovinama
na cestama
ljudi se raštrkavaju u sunčano prijepodne
pretječu sami sebe
loveći toplinu na izmaku jeseni

danas je dan trajanja
nemirna sam i titram kao svjetlost na vodi
zamućenih misli stanem uz cestu, izađem iz auta
udahnem
a onda
zagrlim sebe, čvrsto
kao svoje dijete

________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.) profesorica je hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Posljednjih godina piše poeziju i kratku prozu. Vjeruje da je znatiželja početak svega, nježnost nužna, a sebi govoriti istinu prijeko potrebno.
Prva zbirka pjesama objavljena je 2022. godine – Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Ove godine izašla je druga zbirka pjesama Ničija zemlja, HDP, Zagreb.
Do kraja godine izlazi zbirka kratkih priča u Nakladi Fragment, Split.
Živi i radi u Poreču.

foto: @ana_kne_studio

MILAN FRČKO: DALÍJEVA GEOMETRIJA BIĆA – TRIPTIH O PROLAZNOSTI, APSOLUTU I LJUBAVI

I. KUĆIŠTE GNJILE SMOKVE

(Salvadoreu Daliju)

Pod suncem koje prži bez glasa,
željezo gubi svoju kičmu.
Nema više ponosnih klatna,
tek brončana sluz što kaplje s masline
u suha usta zaborava.

Ovdje mravi proždiru trenutke.
Džepna kućišta postaju gnjile smokve,
a gorka se mladost rastače u pijesak.
Vrijeme je tek rastegnuta, prljava koža
koju ponosni sužanj odbacuje na žalu.

Sve se topi u modru tavu zaljeva.
I dok se sjećanje kruni,
shvaćaš: ti nisi onaj koji broji,
ti si ono što nestaje.

II. KRIŽ KOJI SIJEČE VJEČNOST

(Salvadoreu Daliju)

Svemir je lišen vriska.
U crnom kvadratu visine
tijelo visi bez čavala, u čistom rezu,
učvršćeno u koordinatni sustav Boga.

Dolje, ribari šute u tamnom ogledalu vode.
Gore, matematika drži rebra u savršenom luku.
Nema krvi. Nema patnje. Nema povijesti.
Ovo je hladni Alef u kojemu nema ljudi.

Tišina je staklena kupola iznad zaljeva.
Križ je samo pravac koji siječe vječnost,
dok tmina odozgo promatra samu sebe
kroz tvoje nepomične, sklopljene oči.

III. OSMIJEH ŽENE

(Salvadoreu Daliju)

Na tjemenu plavetnila levitira kruna od baršuna,
čista svjetlost koja lebdi iznad malih ljudskih sjena.
Nema rđe, nema teških klatna, ni zaborava;
tek mirisna jezgra koja grije hladne oblake.

Jedna jedina kap rose blista na rubu latice,
kristalni trenutak u kojem se zrcali čitav Portlligat.
To nije fatamorgana, niti varka dalekih zvijezda;
to je tiho sidro usred ovog prostranstva.

Zatvori oči pred prazninom.
Nije to cvijet na nebu.
To je osmijeh žene.

Svemir se rastače u blagom, purpurnom sjaju.
I dok zrak upija taj neshvatljivi, topli kutak,
shvaćaš da visina nije ponor koji nas proždire,
već usne koje se tiho otvaraju za vječnost.

3. 10. 2026.

_________________________

MILAN FRČKO 12. 10. 1955. Koprivnica. Član Društva hrvatskih književnika i slikar. Objavio sedam zbirki pjesama i održao dvadeset samostalnih izložbi slika. Pjesme su mu objavljene u Francuskoj, Španjolskoj, Bugarskoj, Rusiji, Srbiji. Živi i stvara u Koprivnici.

DVA UTORKA NOVE POEZIJE MILICE ŠPADIJER, iz zbirke “VEČNI ŽIVOT”, Kontrast izdavaštvo, 2026; 1/2

OČAJNIČKA PONAVLJANJA

Svake godine za tvoj rođendan
Želim da prekrijem tvoj grob
Gomilom cveća
Da se diči među drugim grobovima

U cvećari nekad pitaju
Izvinite nije primereno
Ali za koga vam je ovo cveće
Mnogo je lepo

Onda se ja pogordim
Za moju kumu
kažem

Volela si tirkiznu purpurnu i ljubičastu
Niko tako nikoga ne voli
Niko tako nikome ne nedostaje
Misliće oni koji dolaze da obiđu svoje

***

KRUG SMRTI

Mravi prate trag koji ostavljaju drugi mravi
Kada je tih tragova previše
I počnu da se preklapaju
Oni završe u krugu iz kojeg nema izlaza
I hodaju hodaju hodaju
Dok ne umru od iscrpljenosti
Sve vreme misleći
Da prate ispravan trag
Tolikih drugih ispred njih

Jedini način da se izbave
Jeste da ih pronađe neki
Član porodice
I ponovo uspostavi trag
Koji će moći da prate
I izbave se sigurne smrti

Ali to se retko dešava

***

SLEDEĆI MANASTIR

Blizu Pećke patrijaršije
Nalazi se jedan samostan
Časne sestre ponekad dođu monahinjama
One često menjaju manastire
Pa je jedna od njih
Pitala Mardariju
Je li joj ovo prvi manastir

Jeste

A znaš li koji će ti biti sledeći?

Dođi da ti pokažem

Povela je iza crkve
Gde se sahranjuju monahinje i rekla
Ovo ti je moj sledeći manastir

_________________________

MILICA ŠPADIJER rođena je 1989. godine u Beogradu. Osnovne i master studije završila je na Katedri za klasične nauke Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Do sada je objavila zbirke poezije „Šar-planina”, „Novo groblje” i „Večni život”. Dobitnica je nagrada „Lenkin prsten” i „Mladi Dis”.
Prevodi poeziju i prozu sa grčkog jezika.
Autorka je emisije „Klepsidra” na Radio Beogradu 2, član uredništva časopisa „Bosanska vila” i urednica časopisa „Mali Politikin Zabavnik”.

foto: Mihajlo Savić

MILOŠ MARKOV: TRIPTIH O AI-ju

I

Našom će krvlju hladiti data centre
kada potrošimo svu vodu
na pitanja koja nismo smeli da postavimo
oči u oči
Na slike mesta koje nećemo videti
I na tela koja nikada nećemo imati

Ne mogu beskrajno da ispitujem stvarnost
glavom pravljenom da voli i ubija
Da se osećam nasamareno
kada se nasmejem
namrštim
zaplačem
na zamke u koje upadaju ti prsti
pravljeni za voće i grudi

Ne želim da zaspim sa odgovorom
na svako pitanje koje imam
Želim da izmišljam
Lažem
Spletkarim
Da moj misaoni tok
dug dve stotine pilića
pokrene novu religiju
I da me spale na lomači
jer sam govorio da je Sunce
velika užarena ringla
a mi Božji doručak

Poslednji ljudski greh je prodaja dosade

Bog nije umro
Dali smo mu otkaz
zbog spore produktivnosti
Pa sad sedi besposlen u uglu
u našoj pećini od žica
ugrejan OLED plamenom

II

Ja sam stvor instintka
Moje ime je prodato
Moj ukus
moje namere
i moji ciljevi

Devojka u kafiću se njiše
U ritmu AI muzike
Postoji verovatnoća
da je sve što volim
samo matematička formula
zasnovana na tome
da negde u Kini ili Brazilu
postoji osoba mojih godina
koja čita iste knjige
sluša iste pesme
gleda iste filmove

Jedino na internetu i u molitvi
ljudi govore istinu
Malo kome sam se ispovedio
kao praznom polju za pretraživanje
Toliko verno da se može napraviti
čak i bolja verzija mene
To me razara

Zagrli mi stopala
Živimo tragičnu sudbinu golubova

Ja sam antonim onoga što govorim
Ja sam licemer
Ja čuvam pčelu u zubu
Ja sam stvor instinkta
Ja ću vratiti prirodni poredak

Ja sam samo deo jednačine
Na osnovu koje će
neko drugi biti nasamaren

III

Ako nam prodaju podatke
A sigurno već jesu
Naći ću te kako padaš
kroz binarni oblak
pravo na moje prste od maslačka

Kupi piletinu i krompir
Od juče očekujemo kraj čovečanstva
Rođena si da mi držiš vilicu
da ne pobegnu sve pčele
dok ja ljuštim krompir

Od detinjstva verujem da je moja
duša u obliku konja
Žalim što nisam dovoljno obraćao pažnju
Što nisam mario

Ti znaš kako je biti planina
Ljuštiš kuvano jaje
iz kog ću se opet roditi
Zagrli mi kolena
Da pevamo pesme koje niko neće čuti
Da se zauvek sećam
našeg pačijeg smeha

Dodaj mi tanjire i
pitaj AI-ja kako se pravi sos
pitaj ga da li je normalno trzati se u snu
pitaj ga koji film da gledamo
pitaj ga da li da dignemo kredit
pitaj ga koja boja ide uz sive pantalone
pitaj ga šta da kažeš dementnoj babi
pitaj ga da li mi je dobar plan treninga
pitaj ga da li će moj deda da preživi operaciju
pitaj ga koji sam lik iz knjige
pitaj ga kada će nam biti bolje

Sada kada nismo
najpametniji par
u prostoriji punoj golubijih ljudi
odšetaćemo dostojanstveno
Poješćemo mali deo sebe
Da sutrašnja deca
Ne plaćaju naše današnje greške

Ako posle svega
išta ljudsko od nas ostane
sutra ili za hiljadu godina
na našim sintetičkim sećanjima
na aleksandrijskoj biblioteci ljubavi
neka nova civilizacija
Od tebe
od mene
od nas
znaće kako se pčele čuvaju

_______________________________

MILOŠ MARKOV, rođen 1993. godine u Subotici, diplomirao je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Njegov rukopis “O strahu strah” objavila je Matica srpska 2020. godine u Ediciji Prva knjiga. Zastupljen je u brojnim časopisima i zbornicima, kako onlajn tako i štampanim, a pesme su mu prevođene na engleski jezik. Bavi se produkcijom video-igara. Živi na relaciji Novi Sad – Beograd i laže kako sprema drugu knjigu.

PET PJESAMA MARKA MIJATOVIĆA IZ ZBIRKE “REKVIJEM ZA MUVU”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, Edicija Najbolja, 2026.

DOM

Oseti se
Zagoreli patišpanj
Pomisliš
na bromazepam u prahu

Ona u kuhinji
svom snagom muti fil
On u radnoj sobi
gleda te-ve

Ustajali vazduh
smanjuje prostor
Nervira ga zvuk
vrti se neprestano
neumućeni fil

Na podu leži
prevrnut autobus
i drugi svedoci.

***

ŽILA KUCAVICA

Ruke hvataju bele iskre
tope se na dlanu
Sneg možda pada i na Filipinima
ali sigurno znam da
april uvek iznenadi

kad se svake godine
ponovo nastani
blizu žile kucavice.

***

KROZ ŠPIJUNKU

Težina u nogama
vuče te
dok silaziš
niz stepenice

Ostavljaš
trag parfema
kao mrvice hleba
Ne bi li se vratila
kući.

***

SVOJSTVO PAMĆENJA KOŽE

Sastruganu kožu
guram kažiprstom
ispod tepiha –
kao sasušeni sneg
bivšeg sebe

U sledećoj sceni
Jagodice već bride
od večernje vožnje biciklom

Ispijena lica
ostaju na uglovima
dok dobro ne upamte
šta je ispod tepiha.

***

DVOBOJ

Crnjanski nije bio lud
kada je hteo dvoboj
u dvadesetom veku

Napraviš
nekoliko koraka
Okreneš se

Pucaš
i umreš

Ili svejedno umreš
kad odeš sa mesta
dvoboja.

_______________________________

MARKO MIJATOVIĆ rođen je 27. aprila 1998. godine u Pančevu.
Završio je Elektrotehničku školu ,,Nikola Tesla” u Pančevu. Nakon srednje škole, upisuje Filološki fakultet u Beogradu, smer srpska književnost i jezik sa komparatistikom. Posle osnovnih studija, završava i master sudije na istom fakultetu. Iste godine, upisuje osnovne studije solo pevanja na FILUM-u u Kragujevcu. Od 2022. godine radi kao profesor srpskog jezika i književnosti u srednjoj stručnoj školi u svom rodnom gradu.
Svoje pesme do sada je objavio u studentskom časopisu Filološkog fakulteta Vesna, kao i u Rukopisima. Takođe, pohađao je i radionicu kreativnog pisanja Jasmine Topić.
U slobodno vreme voli da putuje, čita, ali i da fotografijama beleži nezaboravne trenutke.
Za zbirku poezije “Rekvijem za muvu” nagrađen je Brankovom nagradom.

PET PJESAMA UROŠA ĐOROVIĆA IZ ZBIRKE “GLAD ZA SVETOM KOJI PEVA”, Raštan izdavaštvo, 2026.

KUPUJEM/PRODAJEM

Otac mi je rekao za pijacu
gde su jeftini fotoaparati,
da ne moram da razvrstavam
smeće po kupujemprodajem.

Dan danas žali
što mi je za rođendan kupio gramofon,
a ne uređaj stvoren za dnevnicu,
poneki dinar,
na nečijoj svadbi.

Tako bih mogao barem
da uhvatim momenat blicem
kako ga se nikada ne bih pustio.

Ploče jedu pare:
ne služe ni za šta što nije
nostalgija za vremenom
u kom se nisam rodio.

Fotografije su nešto sasvim suprotno.

Tata ne zna kroz šta prolazim,
u koje vreme noći sam rođen,
jer mu nisam nikada rekao;
ponekad mi je žao –

možda je ono što tražim,
što mi je oduvek trebalo,
ipak zatrpano negde
ispod gomile oglasa.

***

ZA BACANJE

Deda ne dozvoljava da se bacaju stare stvari –
generacijski jaz može da se preseče prstom.
Za našu slavu nosio je bratovu staru majicu,
odbačenu isključivo iz estetskih razloga.
Svakodnevno prati vesti iz sveta na laptopu,
ne boji se osposobljavanja za današnjicu.
Baba je spakovala kupus kako bismo ga poneli
u jednoj od sačuvanih i opranih tegli nes kafe.
Nadam se da ni ja jednog dana
neću biti za bacanje.

***

IKEA

Potrebno mi je đubrivo
hemijsko, stajsko,
džakovi.
Prsti su lopate, gladni viljuškari,
sažvaćem pa
gutam pa se
pretvaram u granični prelaz,
postajem izložbeni primerak,
otac zavaljen posle ručka.

Nasušno blato skućeno ispred Ikee
dom je za psa lutalicu –
ognjište života na sve četiri.

Dok ti baštiniš herbicide
u punim kolicima na četiri točka,
zarobljen na pokretnoj traci –

kao šnaucer koji kopa
i traži kost na dnu fotelje
kupljene na čekove.

***

KO POSLEDNJI IZAĐE, NEK UKLJUČI MAŠINU

Ritam metalnih đonova diktira pravac,
izbledelim košuljama se previjaju deca,
poderane farmerke su neudobne –
nepodobne za trčanje u pravcu
suprotnom neumir(uj)ućim svetlima,
jakna bez rukava leži na haubi,
diplomata orkestrira oklopne prsluke.

Neće imati kome da rastu lipe ispred zgrade,
prigradsko naselje će se izjednačiti
sa zaboravljenim arheološkim nalazištem.

Plodnom zemljištu nije potrebna alhemija
da postane igralište investitora:
i oni su nekad bili deca, zar ne?

Iz države sam koja izvozi decu:
kad porastem biću jeftina radna snaga,
pletenice mogu da se prave i od pertli.
Država nosi odelo tokom primopredaje,
mesarsku kecelju, gumene rukavice:
rever ostaje neuprljan.

Obod bele košulje ima
koordinate drevnog đubrišta
prethodno odbačenih sakoa
ujednačenog kroja –

ko poslednji izađe, nek uključi mašinu.

***

LJUBAV JE INDUSTRIJA

Moja ljubav je industrija.
Fabrika s jednim radnikom,
sitan početnički posao.

Jedina stvar koju radim,
a i dalje sam amater.

Samomržnja pita: kako
se budiš ponedeljkom –
neeksploatisanim srcem?

Istina, dobro pitanje,
uzvraćam samo odraze.

Radnik u meni vidi
svet u ružičastom,
ne prihvatam drugačije.

Stvarnost nije u boji
zatvorenih očiju –

nadam se.

________________________________

UROŠ ĐOROVIĆ (Pančevo, 2001), studirao je na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti, zatim upisao studije produkcije dramskih i audiovizuelnih umetnosti i medija u Beogradu. Za prvu pesničku zbirku Uriel (Edicija Najbolja, 2023) dobio je Brankovu nagradu i Matićev šal. Poezija mu je zastupljena u antologijama, zbornicima, časopisima i na književnim portalima. Suosnivač je pesničke grupe PRORED, a sa kolektivom SVI MI učestvovao je u više poetskih performansa. 2026 godine bio je član uredništva 49. izdanja zbornika Rukopisi. Rukopis zbirke Glad za svetom koji peva nagrađen je na konkursu Raštan izdavaštva.

fotografija autora: Dušan Mičeta

TRI PJESME SANDRE BOGDAN RAKIĆ

GRČKI BOGOVI TRČE PREPLANULI

Sjeverni dio biciklističke staze
Amazon of Europe Bike Trail
vozim ispod vreline popodnevnog neba
zemljana prašina ispod pedala
Ispred mene, iz šume,
izlijeće osunčani grčki bog
nag do pasa
Ray-Ban sunčane naočale
silovitost jelena u trku
teritorijalna dominacija
neukroćena seksualnost
Divlji psi trče meni ususret
potisnuta Sjena postaje Zvijer.

Sklanjam se u tišinu riječnog rukavca
Ispod vrbe i topole osjetila miruju.
Promatram veliku bijelu čaplju.
Na jednoj nozi,
kontemplira o žalosnoj sudbini žaba.
Vidre su ravnodušne spram moga postojanja.
To je tako utješno.
Od kamenja koje bacam u rijeku
Nastaju novi ljudi.

Na pješčanim sprudovima u šatorima
odmaraju tragači za zlatom.
Zrnca zlata odvajaju od riječnog šljunka
Crni pijesak, sivi pijesak
Metamorfoze
Rijeka od 24 karata.
Na kosi, ostaje zlatna prašina.

***

JA SE NE BOJIM SMRTI

Tako je lako
ostaviti svoje umorno tijelo
na mokrom snijegu
Sve nestaje u kratkim prekidima svijesti
Groznice koje iscrpljuju misli i udove
mokri ručnici, prljavo suđe,
Izgubljeni dani u kojima zaboravljamo na sebe
dok trčimo za druge koji koračaju u svoj zalazak sunca.
Ona zaboravlja da sam joj ja kći.
Pita me, jesam li ja tebe rodila?
Ja sam nerođeno dijete, izbrisano sjećanje.

Noć je daleka i apstraktna
Skidam svoje tijelo kao teški kaput.
Iznenadno propadanje u prostor bez zvijezda,
Gibanje bez svjetlosti.
Postoji samo svijest, neka druga stvarnost smještena u sliku tamnosive pozadine.
Moj novi dom.
Tihi glasovi govore kroz krvotok lišća.
Lijeska, jasen i divlja trešnja.
Violina od drveta gorkog javora..
Duboki spokoj. Nebeska akustika.
Osjećaj ugode.

Ja se ne bojim smrti.
Na kraju horizonta čeka me šuma vazdazelena
Borovi, smreke i čempresi,
na nebeskoj poljani izgradit ću kuću od stoljetnog hrasta lužnjaka, stepenice do sunca, namještaj i brod.

Svjetla se pale i gase,
gase i pale
Netko me uporno doziva,
Čujem svoje ime
Noćne svjetiljke postaju hladne
Plavo rotirajuće svjetlo sve je bliže
tom umornom tijelu koje je otpočinulo na snijegu,
toj bijeloj, ljuštećoj kori breze.

Hoće li me oživjeti?
Hoćeš li me oživjeti?
Ljepše je kada je stol
postavljen za dvoje.
Zagrljaj, poljubac, san.

***

KUĆA U KOJOJ NE ŽIVIM

Moje tijelo.
Kuća u kojoj ne živim.
Gledam kroz zatvorene prozore
Divlji, zarastao vrt.
Kuća bez krova.
Mjesec večera u tišini.

U kući za lutke
žive mlade djevojke.
Njihova oznojena leđa mirišu na bezbrižne ljetne večeri
Smiju se dok iz korneta vade zašećerene zvijezde.
Nitko im još ne govori o kućama
koje postaju ruševne.
O sobama u kojima leže bolesni i stari.
Još ne znaju za dane
Koji ih guraju preko ruba.

Moje tijelo.
Poplavljena soba u prsima.
Preplavljena emocijama,
mogu samo plutati.

Vidjela sam u snu
Kuću koja je letjela.
Ne, ne možeš pobjeći.
Nitko neće umjesto tebe
učiniti ono što moraš sam.

Moje tijelo.
Drvo koje raste nasred kuće.
Drvo koje će umrijeti.

Moje tijelo.
Kuća u kojoj nikada prije nisam bila.
Kuća koju ću napustiti.

____________________________

SANDRA BOGDAN RAKIĆ rođena je u Osijeku. Autorica je zbirke pjesama „Noćni kupači” (2023.). Poezija joj je zastupljena u Zborniku 8. Gornjogradskog književnog festivala, e-časopisu „Festa od vers u desetercih složena”, uvrštena je i u „Antologiju suvremene književne forme” ( Međunarodni festival kratkih književnih formi, Izdavačka kuća Feniks 2021.).
Piše i kratke priče, njezina priča „Crvena Marta” (Vörös Márta) uvrštena je u roman „Običaji” (2024.) u izdanju Mana Pass.
Svoju poeziju objavljivala je na književnim portalima Metafora, Kritična masa, Časopis Kvaka, Sapphoart, Čovjek-časopis, u tiskanim književnim časopisima The Split Mind, Sizif, Suština poetike, u e-časopisima Iza uma II, Diskurs i Zvezdani kolodvor.
Njezina zbirka poezije „Vražji sanjar” ušla je u uži izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2020.
Bavi se i drugim kreativnim umjetnostima (slikarstvo, fotografija i digitalna umjetnost). Iza sebe ima samostalne i skupne slikarske izložbe, virtualne izložbe digitalne umjetnosti, izložbe fotografija, nagrađene fotografije i pohvale za svoj umjetnički rad.

XHEVAT LATIFI: KA ĆE DOĆI / KA ME ARDHË

I

Biće noć slomljena u zoru,
ključevi će se ljuljati kao pahulje snega,
a vrata će se otvoriti kao da savijaš zavesu!

II

Jednom će svi grobovi zazeleneti,
crna će ostati samo čekaonica,
pesma koju je vetar poneo kao amanet ostaje da lebdi.

III

Najpre beše reč.
Potom su došle planine da donesu melodiju vetra.
U liftu, gde je označen sprat 13, samo je jedan prolazni zid,
liči na nadgrobni kamen, epitaf mu je ukradeni grafit.
Pročitaj: „Svuda si i nigde.“

Potom se čuje jedan tih, prigušen glas Džona Lenona:
„Dajmo šansu miru!“

U sky restoranu, prosedi rokeri piju gorke kafe.
Sede sa ženama u zagrljaju.
Čini im se da su izgubili rat
i da više nema ko da umre za mir!

Jesen ’26

***

I

Ka me qenë natë e thyher n’ag,
çelsat kanë mu lëkund si fjolla bore,
e dera ka me u hap si me lakue perden!

II

Tan varret dikur bahen jeshile,
e zezë mbetet sallë pritja,
kangën që e mori era amanet rri pezull.

III

Së pari ishte fjala.
Më pas erdhën malet me prue melodinë e erës.
Në ashensorin ku shenohet kati 13 ka vetëm një murë kalues,
duket gur varri, epitaf ka një grafit të vjedhur.
Lexo: “Je gjithëkund dhe askund.”
Më pas një zë i të i mekur vie i John Lennon:
“Jepi shancë paqes!”
Në sky restaurant, rokerët e thinjur pinë kafet e hidhura.
Rrinë me gra të përqafuar
U duket se kanë humbur luftën
dhe s’ka kush më të vdesë për paqen!

Vjeshtë ’26

_____________________________________

XHEVAT LATIFI (1968) je sociolog i publicist s Kosova. Završio je poslijediplomski studij sociologije (MSc) i ima dugogodišnje iskustvo u području novinarstva, medija i javnog komuniciranja. Bio je i predsjednik Neovisne komisije za medije (KPM) na Kosovu. U svom profesionalnom radu bavio se javnom diplomacijom, medijima i kulturnim pitanjima. Dobitnik je više književnih nagrada; njegove su pjesme prevedene na više jezika i objavljene u različitim antologijama.

ZBIRKA PJESAMA DAMIRA NEDIĆA “BOGOVI NE POSTOJE”, Presing izdavaštvo, 2026; četiri pjesme

A TI PIŠEŠ PESME

Snalažljivi se snašli,
klize kroz poredak,
prave kule i penju se na njih,
kao sluz ili gliste
posle kiše smrti i bede
izlaze na površinu.

A ti pišeš pesme.

Bacaju bombe,
krize, otkaze i pretnje.
Bacaju koske
kada uskomešaju se mase,
pa se onda dugo smeju
i nazdravljaju sebi u naše ime.

A ti pišeš pesme.

Da si bar oteo od brata,
da si se bar dala moćniku,
o bar da si druga prodao,
onom što nema i to malo oteo,
onog jadnog više tlačio,
ovoga slepca bar malo gazio,
da si bar…

Ali ne, ti i dalje pišeš pesme.

Proklinje te bližnji pas
jer ujesti nema za šta.
Proklinju te otac, majka,
žena, deca, muž i svet,
što ne pričaš sa sadašnjošću
pokorno i ponizno,

što sa večnošću si na ti
i osmeh ti niče
više nego što sme,
dok pišeš
bez tržišne vrednosti,
dok živiš
bez tržišne vrednosti,
sve te pesme
bez tržišne vrednosti.

***

NOĆ

Srce ima previše otkucaja
za ovako male korake
koji rosu neće pretvoriti u more.
Na kraju dana nisu modrice,
tahikardija, bol i strah.
Na kraju dana je uvek noć.
Ali u toj noći živi i san,
a posle nje je uvek jutro
i nove oči vlažne i tople,
oči snage na barikadama,
oči zore posle noći i sna,
oči dana, pred novu noć.

***

KOD BREHTA

Brehtova kuća u Berlinu sada je muzej
čije radno vreme ne postoji na netu.
Ljudi prolaze pokraj njega a da ga i ne primete,
nedaleko od trotoara sa rečima Roze Luksemburg.
Nemačka je uspela u svom naumu,
Brehtov muzej postoji ali je gotovo nevidljiv.
Samo smo mi zadrti Balkanci ušli u njega ovog meseca,
pa nam je kustoskinja nasmejano pričala
o njegovoj ženi i njenom cveću,
poreklu kuhinjskog posuđa,
velikim scenama i brzim automobilima.
Potom se izvinjavala zbog biblioteke
u kojoj je mogla opravdati nacističku literaturu
ali ne i sve te knjige Staljina, Maoa i Marksa.
Sa prozora koji gleda na Hegelov grob,
na koji posetioci iz nekog razloga ostavljaju novac,
sada se vidi i njegov.
Hegel i Breht, došaptavaju se korenjem,
pokopani jedan naspram drugog.
Ja sam se samo nasmejao kustoskinji
koja je ponavljala da je zabranjeno slikanje,
posebno njegove biblioteke
i da uskoro moraju da zatvaraju,
pa sam na njeno zaprepašćenje zapalio cigaretu
a potom je i ugasio u Brehtovoj uglačanoj pepeljari.
Izbacila me je ljutito zbog toga
uz reči da sam prvi koji je tu zadimio
još otkada je Breht umro.

Stao sam između Hegelovog i Brehtovog groba,
zatim prišao Bertoldovom kamenom spomeniku,
uzeo svesku i olovku u ruke
i šapnuo mu u spomenik:
„Pa da počnemo.”

***

KNJIGA VEČNOSTI

Kiša bombi
možda učini da niknu mladice,
koje neće gaziti kao mrave i sirotinju
pa se onda planovi zamrse
u mrežama veštačke inteligencije
i cev postane cvet, novog jutra.

A možda će to jutro biti poslednje
kao što u nekim knjigama piše,
pogrešno čitanim i previše štampanim,
pa ništavilo neće zaobići
ni dvorce, ni zemunice
kao što piše u nekim knjigama,
neozbiljno shvatanim
i premalo štampanim.

U svakom slučaju
bićemo slovo u knjizi,
štamparska greška
ili potpuno novi stih.

______________________________

DAMIR NEDIĆ rođen je u Kragujevcu 1984. godine. Piše pesme i priče. U štampanoj i elektronskoj periodici prisutan od 2007. godine. Prva zbirka pesama „Ugrizi” izašla je u ediciji Prvenac SKC-a Kragujevac 2009. godine. Na međunarodnom festivalu Odakle zovem u Podgorici 2011. godine dobio je drugu nagradu „Vranac -najbolja kratka priča”. Iste godine na prvom međunarodnom festivalu „Vojislav Despotov” dobio je drugu nagradu za poeziju. Učesnik Festivala poezije mladih u Vrbasu (2011. treća nagrada) i Festivala mladih u Knjaževcu. Nastupao više puta na Poezinu, Argh-u, Pesničenju i sličnim formama poetskih manifestacija. Književne večeri imao u mnogim gradovima Srbije, Hrvatske i BiH. Učestvovao je i na festivalu u Breši (Italija) kada mu je nekoliko pesama prevedeno na italijanski a takođe je prevođen i na španski, poljski i francuski jezik. Jedan je od urednika almanaha „Bundolo offline 3” (2012). Zbirku pesama „Nešto si zaboravio” objavio je u oktobru 2012. godine i ona je 3. novembra proglašena za knjigu dana Narodne biblioteke Srbije. Pobednik je festivala „Poezija grada” u novembru 2014. godine u Beogradu. U Akademskom pozorištu SKC-a režirao je predstavu „Ljudi iz struke” (2014). Na „Pesničkim susretima Velimir Rajić” u Aleksincu (2015) dobio je glavnu nagradu „Pesma nad pesmama”. Na prvim „Đurđevdanskim pesničkim susretima” (2016) u sklopu obeležavanja Dana grada Kragujevca, dobio diplomu „Đurđevdanski venac” za najbolju pesmu. U septembru 2019. godine objavio je zbirku pesama „Kada kamen poleti” (UK Koraci). Predstavnik Srbije na „Slem šampionatu Evrope” u Briselu 2021. godine. Tekstopisac i vokalni solista alternativnog benda Bauk. Predsednik Samoupravnog kulturno-obrazovnog pokreta Kragujevca (SKLOPKA). Jedan od osnivača „Festivala angažovane poezije”. Osnivač „KG SLEMA”. Na Đurđevdanskim pesničkim susretima, u okviru „Majskih svečanosti” i proslave dana grada u Kragujevcu u kategoriji angažovane poezije dobio je priznanje „Kosta Abrašević” za najbolju angažovanu pesmu na susretima 2024. godine. Prvak Srbije u slem poeziji za 2025. godinu. Predstavnik Srbije na „Slem šampionatu Evrope” u Berlinu 2025. godine. Dobitnik nagrade „U korak s vremenom” (najbolja savremena poezija) 2025. godine na „Pesničkim susretima Književnog kluba Velimir Rajić” u Aleksincu.