POEZIJA ZEKERIJE ZEKŠE ŠAĆIROVIĆA

ZA OVDJE I PONIJETI

Najljepše zaključke pročitao sam u uvodima
I najbolje početke pročitao na krajevima.
Nisam imao vremena za šetnju,
Jer nisam htio da prekinem maraton koji trčim u sebi.
Volim ljeto jer sam rođen u novembru.
Ne pitaj me što u teglama držim poeziju
Za ovdje i ponijeti.
Nered u redovima.
Najviše se nesrećni smiju
Dok druge usrećuju.
Od običnog čovjeka ništa neobično čuti nećeš.
I nije ni čudno što ni u ogledalu sebe ne
Srećeš.
Pretpostavljaš da tragove ostavljaš,
Ustvari samo pod prljaš.
Onda kada pomisliš da vodiš
Tada najviše srljaš.

***

PUSTI ME

Lake noći, teške zore
Ostao sam i branim se lutanjem,
U daljini vidim semafore,
Pusti me da penjem se spuštanjem.
Pusti me, ne opominji,
Ja još uvijek mirno spavam,
Spuštene glave ne proklinji,
Na taj brod se ne ukrcavam.
Kameni vrat nose papirne noge.
Stari život, novi prag.
Nisu to kiše, to su obloge,
Pusti me da hodam unatrag.

***

KOFEIN

Suviše je u mojim venama kofeina,
Da bih zatvorenih očiju gledao na svijet.
Gdje sloboda nosi okove od tišine,
A stari ideali spavaju pod prašinom novca.
Hodam ulicama gdje rijeke ne teku,
Trotoari šapuću istinu o pukotinama.
Laži kupuju mjesto na vrhovima zgrada,
A suviše je gorčine u vazduhu da bih ćutao.
Suviše je kofeina u mom nemiru,
Da bih sanjao prazna obećanja,
Kad na svakom uglu ćuti istina
U reklame umotana.
I čeka da bude pročitana
Dok svi zure u ekrane.

***

HODNICI

Ako te pustim kroz hodnike moje
Nećeš pronaći ni svjetlo, ni riječi.
Izgubićeš se u lavirintu što ne zna za boje
U ruševinama snova gdje tama liječi.
Ne vidiš, tvoj put nije ovdje,
Svijet je unutra, a ti stojiš van.
Samo onaj koji korača kroz sopstvene vode
Može da voli i pronađe dan.
Zato ostajem sam.
Kroz tišine koračam,
I budim se svaki put kad se sklonim.
Svjetlost iz sebe pažljivo čuvam,
Sa slabostima svojim se neprestano borim.

***

NAŠE PRAVO PRAVO

Imam administrativnu zabranu
Na manje od pet zagrljaja
I deset poljubaca.
K’o da ljubav ima klauzule i paragrafe.
A mi smo u prekršaju strasti, zar ne?
Akvizicija tvojih snova dok primam akontaciju šapata,
Od tvog pogleda potpisan na vrhu srca.
A ja amnestiran od svih svojih nesanica,
Jer samo u tvom prisustvu san nosi ime.
Imam jedan amandman na našu ljubav,
Kao u nekoj pjesmi u kojoj su zvijezde na licitaciji vječnog neba.
Ti budi moja najbolja ponuda.
Na aukciji Saturnovih želja prodao sam svaki trenutak.
Za jedan tvoj osmijeh, najvredniji iznos
I avans dodira unaprijed isplaćen nježnošću.
Naš bilateralni sporazum potpisan na usnama,
Dok cesija pogleda mijenja vlasništvo nad trenucima.
A ekstradicija tuge zauvijek izručena oblacima,
Jer u tvom zagrljaju svi zakoni svijeta prestaju da važe.

***

PIJEM SVOJE GREŠKE

Sjedim za stolom
Pijem svoje greške
Puši se dim u njemu plove slike
Razbijenih snova i šapata neizgovorenih riječi.
Svaka riječ što prećutah vraća se
Kao eho udarajući tišinu,
Koja je u meni glasnija od svakog protesta.
Svijet prolazi pored mene,
Ne dotiče me jer svakako ga osjećam,
Kao hladan vjetar što prolazi kroz zatvorene prozore,
Ne poziva nego proždire.

____________________________

ZEKERIJA ZEKŠA ŠAĆIROVIĆ rođen je 8. novembra 1988. godine u Novom Pazaru, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Bavi se pisanjem poezije, filmskom i književnom kritikom te fotografijom, kroz koje izražava svoj kritički stav prema društvenim i umjetničkim fenomenima. Prva zbirka pjesama pod nazivom “Delirijum” objavljena je 2017. godine i sadrži 52 pjesme. Njegovi radovi odlikuju se preispitivanjem samog sebe, društvenih normi i introspektivnim temama. Pored vlastitih djela, bio je uključen u kolektivne književne projekte, uključujući zbirku “Garavi sokak” iz 2015. godine i projekt “Misli sandžačke omladine” iz 2013. godine. Njegovi radovi su također objavljivani u časopisu “Bošnjačka riječ” i magazinu “SAFF”. Svoju drugu knjigu pod nazivom ’’Pogled“, koja sadrži pjesme, priče i umotvorine, izdao je 2026. godine.

POEZIJA SINIŠE AVRAMOVA

KAMENJE SE

kamenje se kotrlja ulicom
kad ne pada iz vedra neba

krave ga sanjaju
u visokoj travi
na obali reke

palimo ga
u prozoru
da gori celu noć

onda menja dlanove
nagnuto nad ponor

ili sa zečevima
skakuće

po koži
snežnog leoparda

***

OVO NIJE CRNO

crno nije dovoljno neutralno
razmišljao sam o sivom
ali ni sivo nije

ostalo je belo
ali previše zvuči kao predaja
ili kao nešto čisto

a ja znam
ništa nije čisto
ništa, ponajmanje od svega

ostalo mi je crno

ali dosetio sam se:
na crno sam stavio cedulju
OVO NIJE CRNO

i tek tu
sam se zakopao

pa sam stavio drugu cedulju
preko prve
NI OVO NIJE CRNO

pa treću
da razjasnim stvar
OVO NIJE NIŠTA

ali ništa je već bilo zauzeto

pa sam počeo da lepim cedulje
po svemu
po rukama
po licu
po vazduhu

OVO NIJE RUKA
OVO NIJE LICE
OVO NIJE VAZDUH

i više nije bilo mesta
za ono što jeste

cedulje su počele da otpadaju
ali nisu prestale

padale su sporije od mene
ja padam svaki dan
čak i bez neba

a svaka cedulja
dok prolazi pored mene
kaže nešto drugo

i nijedna
ne pogađa

***

ČOVEK IZ VODE

danas na reci
odjednom

čovek izronio

glavom
grudima
ramenima

bez maske
opreme
go
i beo

udahnuo
zaronio

još neko vreme
stajao na obali

ništa više
nije izronilo

***

BEZ REČI

biram
najsitnije oblutke

stavljam ih u usta

dugo ih sišem
i žvačem

prevrćem ih jezikom

kuckaju o zube

i opet

bez reči

***

M I K R O B A R I

Premeštam rečenicu
iz leve ruke u desnu
nije teža, samo je toplija
kao jučerašnji hleb koji nisam pojeo

Stavljam tačku pa je brišem,
pa ostavim prazninu
to je već nešto
to je već forma
to je već gotovo, skoro

Ulica stoji ukoso
niko je nije ispravio
prolaze ljudi
više kao navika nego kao namera

Jedem nešto što liči na obrok
nije loše, nije dobro
zadržava me tu gde jesam

Reč se otvara pa ne zatvara
ostane poluotvorena
kao vrata
iza kojih nema ničega
vazduh svejedno ulazi

Ne znam da li sam počeo
već sam negde na sredini
i tu je dovoljno mesta

Ponavljam kamen kamen kamen
posle trećeg puta
više nije isti
nije ni drugačiji

Ne završavam ovo
ostavljam ga da stoji
kao stolica
na koju možda
jednom sednem
ja ili neko drugi

_____________________________

SINIŠA AVRAMOV rođen je 1974. godine u Bečeju.
Objavio tri zbirke pesama: Povodom vode, Maslačak i drugo čudno bilje, Pesme za unutrašnje dete posle kraja sveta.

POEZIJA BIRSENE DŽANKOVIĆ

OGLEDALO

Oči ispijene.
Lice tuđom rukom umiveno.
Jed. Čemer.
Bačena.
Korak bez zaustavljanja
u bojama osmijeha daleko stiže.
Pred njom ruke. Crne.
Grube. Istrošene.

Diše. Svezanih prstiju.

I onda glas
„Polako.
Sve će ovo proći.”
Okiva.

***

BEZ TRAGA

Dolina. Korake utapa i tragove briše.
Žena skamenjena.
Na obrazima životi urezani. Svakoj isti kraj.
Svakoj isti kraj.
Usnama miču. Riječi ne izlaze.
U njenim očima moja kći,
trči.
Trči kroz polje koje nestaje.

Tišinom savladane.

Pucanje.

U sobi ni ptica,
ni žena,
samo ja.
I teret imena.

***

*

Među nama
upražnjeno mjesto. Tišina.
I sjenka što ime čuva od nas.
A od nje smo.

Ona.
U dimijama.
Ona
u sjeni koraka.
Ona.
Kratka daha.
Bez predaha.

Ona
među nama sjena
bez imena.

***

O KONCU

I te ojice.
U njima
mnogo godina uhlekano.
O njihovom koncu
kraj.

Skini.
Kažem joj.
Skini
taj konac oko vrata.

Pokidala je konac.
Al nit za vratom ostaje.

***

NA VODU

Bunar.
Ogledalo u njemu.
Nagnuto lice Narcisa.
Tone? Gleda?

Ne zna.

Život? Smrt?
Ne zna.

Nijemi predah.
Riječ koja okov kida.

___________________________________________________

BIRSENA DŽANKOVIĆ rođena je 2.9.1988. u Novom Pazaru. Na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru diplomirala 2011. godine na Departmanu za srpsku književnost i jezik. Na istom Univerzitetu 2013. godine završila je master studije odbranivši rad na temu “Lik odsutnog oca u romanima Bašta pepeo i Cink”. Glavna i odgovorna urednica Web časopisa za književnost Eckermann. Autorica zbrike poezije „Nefs i ruh“ (2015) poeme „Singularitet“ (2017) zbirke poezije „Otvorena knjiga zatvorena“ (2020). Piše književnu kritiku i objavljuje u književnim i naučnim časopisima. Angažovana je na uređivanju udžbenika.

TRI PJESME ALEKSANDRE ĐORĐEVIĆ

SENKE POKOJNIKA

Ako bi moj otac
bio poput krošnji,
gušći od buke,
umirujući šum,
bila bih slobodna.

Ali moj otac je
niz ptica
umirućih glasova
o slobodi svoje kćeri
koja nisam ja.

Ako moja majka
ne bi držala lampu
visoko među krošnjama
da na putevima zasijaju mrve,
ptice bi se razletele…

A ja želim mesec
i krv jabuke
koju nikad nisam zagrizla
za večeru.

***

GDE SU DINOSAURI?

Zaspaću noćas
kô mrav pod listom bambusa
i sanjaću da me miluješ,
kô što nikad nisi,
čvrstinom očnjaka
i blagošću
novog svitanja.

Zaspaću kao gusenica
pod kostimima lutke
i sačekati još jedan dan
da me probudiš.

Možda si me zaboravio
jer nebo je varljivo
i potapa trenutke
u mastilo
i čađ.

Možda ne znaš više
ko smo
i šta značimo jedno drugom
pod težinom listova
velikih priča.

Mravi će se razbežati
i onda ćemo saznati
čije su noge lažne,
a čije prate
ludilo koraka.

Zaspaću noćas
poput deteta,
uviti se u plašteve
mezozoika.

Sanjaću da me voliš
kô što nikad nisi
stvorenja
nalik na čoveka.

***

PO ŽENSKOJ LINIJI

Ćuti…
Samo da prođe –
kaže nana.

Ne vredi
raspravljati se –
Poslušaj majku.

Vraćam pticu
u krletku,
vratanca škripe.

Proći će –
kažem joj,
a opanci odmiču.

Neće –
propinje se na prste
da uhvati pero.

___________________________________

ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ (1984) iz Sremske Mitrovice završila je italijanistiku i anglistiku, a zatim nastavila da slika rečima. Od svih uloga, najdraža joj je uloga mame, a najvažnija – uloga supruge. Objavila je tri romana, zbirku poezije i zbirku priča, i ako se parametri ove bajke nisu promenili, živi, peva i igra se u jednoj velikoj kući zvanoj Jezik.

PET PJESAMA SUZANE DŽUVER IZ ZBIRKE “U MAGLI KROV”, PPM Enklava, Beograd, 2026.

NOĆNE ŽENE UMESTO TREPAVICA IMAJU PERJE

Na tvojoj terasi pušim cigaretu
gledam u obešene CD-ove
uz vetar plešu godine i žanrovi ispisani markerom

Sa druge strane diska je moj odraz
ljubičast i zelen
kao vrat svih golubica koje su pobegle

Možda odsjaj tera druge ptice
ali ljubavnice nikada ne vide
kako se reflektuju sunčevi zraci

One ne ostavljaju jaja u saksijama
gumice za kosu u stanovima
pre tuširanja vezuju punđu donjim vešom

Ljubavnice na terasama ne prave gnezda
dolaze samo da bi ispušile cigaretu
posle seksa

***

UMIRE SE MEĐU SVAKODNEVNIM STVARIMA*

Prababa je imala tri muža
poslednje što je dodirnula usnama
bio je porcelan

Umrla je dok je pila kafu
nikada mi nisu rekli
da li se šolja razbila

Pradeda je u dvorištu imao dva drveta
poslednje što je video bile su grane
bez plodova

Umro je dok je crtao stablo
nikada mi nisu rekli
porodično ili kruške

Tata je imao jednu svesku
nije ništa zapisao
ruke su mu bile vezane za bolnički krevet

Umro je
nikada mi nisu rekli
više od toga

U tvom stanu
šolje pored kreveta
smežurane kruške na tanjiru

Vezuješ mi ruke
mislim
umire se među svakodnevnim stvarima

*Delimir Rešicki, MAGIC & LOSS

***

NASLEĐE

Crteže kuća stavljamo u vatru
privremeno je toplo
dok domovi iz detinjstva postaju pepeo

Posle krovova palimo pesme o očevima
plešemo oko plamena
noć liči na kult predaka

Pre nego što sam stigla u šumu
ključeve sam zakopala u zemlju
ti si svoje ostavila pod otiračem

Uvek napuštaš dom jer ti golica stopala
uvek čekam da novi izraste iz saksije

Što više kuća žrtvujemo vatri
duže će goreti

Zapalimo li porodično nasleđe
duže će biti toplo

***

NOĆNI RAZGOVORI

         Leto je

                  Pišem ti

                     o mesecu koji se kotrlja niz krovove

                          Kažeš

                           sunce je podnošljivo samo kada odlazi

                            Sledeće telo o kome govorimo

                            nije nebesko

                            već moje

                          Posmatram ruke

                         na koži nije morska so već mraz

                    Toliko se dugo dopisujemo

                 nismo ni primetili

       Zima je

***

POVRATNA AMBALAŽA

Prislanjam stopu vinske čaše na tvoje telo
kroz stetoskop slušam oluje

Ubrzanim disanjem uništavaš tuđa dvorišta
čupaš krovove

Pre polaska zamišljam da si drvo
što pada i zaustavlja autobus
koji putuje ka tvom gradu

Ostani
mrežastim čarapama zaštitiću vinograde
pićemo iz flaša koje se sudaraju

Umesto vetrova čućemo
crkveno zvono iz cegera

__________________________________

SUZANA DŽUVER (Kula, 1996.) diplomirala je na odsjeku komparativne književnosti s teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Poezija joj je zastupljena u zbornicima Rukopisi 45, Tajni grad i zborniku pjesama s konkursa za pjesničku nagradu Milo Bošković, u časopisima Poezija, Beogradski književni časopis i Panache, te na književnim portalima Astronaut, Strane i Čovjek-časopis. Povremeno piše književnu kritiku za koju je osvojila drugu nagradu na međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu, a također je objavljivala i na portalu Bookvica. Prvu pjesničku zbirku “Riblja kost” objavljuje 2022.godine u izdavačkoj kući PPM Enklava.

POEZIJA MATEJA GABUDA (iz rukopisne zbirke “OKOPAVANJE”)

KUPANJE MRENE U KAMILICI

Dragi A.,
ova pjesma počinje mojim ulaskom 
u njezinu sobu

svijet je stao na tren
u ametistu oko njezina vrata,
u dvije zelene kuglice na licu
iz kojih je baka čitala sudbinu boje koprive,
opekla žene u obitelji
i ona, kao svi ljudi, izvire iz zemlje snova
kao krtica
kad joj se najmanje nadaš
i pred očima joj se taloži magla
i ne postoji vještica 
koja će je rastjerati,
samo ti, gledajući u mahovinu,
može reći koji korak zadaje bol u palcu –
zato je tu unuka
da ti zagrljajem na oči stavi kamilicu,
da ovaj svijet koji ne vidiš
barem gledaš.

***

EVOLUCIJA NASLJEĐA

Dragi A.,
naslijedili smo sve: atomsku jezgru, nuklearnu energiju, kvantnu mehaniku i vlak koji iz sela poput stonoge bježi u rupe grada – naslijedili smo i njega, divove od cementa. Naslijedili smo strojeve koji pišu pjesme poput ove, pljunuli na patnju i time izgubili iskrenost; što nam još preostaje? Preostaje nam tajna evolucije, a s njome i bijeg u ljušture, siktaj ogledala, oponašanje radi preživljavanja. Dala nam je kralježnicu koja stoji i kad mi ne možemo, oči koje osluškuju bilo zemlje. Naslijedili smo radij i polonij koje držimo u srcima kad ih već ne možemo držati u rukama. Naslijedili smo i mikroskop, to promatranje nevidljivog, skrivenog, zaboravili na unutrašnja stakalca. Naslijedili smo i crne rupe, zanemarili povlačenje unutra koje obećava širenje granica naših malih svemira. Naslijedili smo i satelite, blizinu stranih tijela, zaboravili se pomiriti s vlastitima. Naslijedili smo i dalekozor, očaranost nepoznatim, nedodirljivim jer blizina znači gubitak, strah pred gravitacijom. Ostali smo si nepoznati i naslijedili sve, ali nam nitko nije rekao: obilje i praznina, to je istost.

***

SMOKVA RASKRINKAVA FOTOSINTEZU

Dragi E.,
dida je baki posadio smokvu. Ona ju podsjeća na krš, more, sol i Dalmaciju. More guta sve pred sobom, sigurno se ugledalo na ljude. Smokvu učim da guta sve pred sobom. Nekad je zalijem vodom, čajem, nekad Cedevitom. Kažem: moraš naučiti prihvaćati ono što ti se nudi. Život te neće moći odvojiti od zemlje ako je obgrliš sa svih strana. Ona raste i raste i onda… zaoštravanje rubova. Ove je godine nebo škrto, kaže dida. Znači tako… ako zemlja ne nasrne na tebe, možda će voda – nikad nisi pošteđena. Kažu da će uskoro naše krajeve posjetiti sjeverac pa dida smokvu ograđuje s četiri kolca i veže ih konopom. To je sve što možemo učiniti za tebe, kažem joj sa sažaljenjem. Ostalo je na tebi. Za mjesec je dana bila zelenija no ikad. Dida se nasmiješio, krezavo. Dakle, ako želiš biti zimzelen, moraš dopustiti drugome da te povije u kolce i konope. Kasnije sam saznao da znanstvenici to nazivaju fotosintezom.

***

O ŠKARAMA, O SVILI

Dragi A.,
napustio sam vrt, zalutao gradom i tamo smo se sreli, u tuđoj zemlji. Rekla je da je iznenadno završila na ovom peronu. Želim je odvesti bliže svjetlosti sunca i mjeseca, ali imam samo jednu kartu i poznajem samo osnove jezika ovih prostora. Sjene razumijem kad pričaju sporo. Sjene. Staru sebe zaboravila je kući, u koferu – želi se vratiti, ponovno obući suknje iz djetinjstva, neuprljane očevim rukama. Ja poznajem samo ovu djevojku, ovdje, i jednako je vrijedna. Ovdje, rekla je da se peronom čuju sjenoviti, sumorni jezici, oni kojih se bojim kao ovčara u krajoliku bešumne noći. Ljudi ulaze u vlakove, često bez povratka i nemaju se snage osvrtati, za razliku od sova. Dragi A., zašto ljudi idu natrag kad vlakovi idu naprijed? Naprijed, tamo sam je htio odvesti, još kad mi je na tržnici rekla „zlatna je tvoja boja.“ Toliko želim da bude i njezina, sutonska sunčeva kupka. Mi smo svila, a život nekad tupe, nekad oštre škare. Škare, njih je držala u rukama, ne želeći dodir njihovih rubova – od tad je u sjeni čempresa, život izmjena tupih i oštrih rubova. Nekad su brzi rezovi najsvileniji. Želim joj vratiti maslačke u kosu, plavu kao čaj od kamilice i limuna. Ne želim one stare oči ni neke nove, samo oči koje će ponovno vjerovati u svilu među prstima. Ne, želim da sama spoji kolaž davno izrezan škarama i da čekamo rasparanje svile, s podsmjehom. Kad joj licem nenadano prođe bijeli polumjesec, noć se odsamljuje.

***

HERBARIJ

Dragi E.,
baka rukama tapša kutnu i njezine se usne rastvaraju kao magnolije: vrijeme je. Vrijeme je da promotrim sve one koji su pali s našega stabla i završili u herbariju. Jednom ću i ja dospjeti među dva papira i to će biti moja ostavština obiteljskoj crnici. Samo tada ću mirovati besramno kao što miruju oni čija lica zaboravljamo. Onaj zaborav koji priželjkuješ rijetko dočekaš, kaže baka. Jednom je rekla da stabljike nekih predosjećaju jesen pa odluče sami pasti u ljeto, poput njezine kćeri. Neke su stvari, poput pada, neminovne. Ta mi spoznaja nekada dođe do grla, u obliku breskve, transpiracijom. Od tada se bojim svakog skoka kao koštice među zubima. Već sam tada shvatio da ću još neko vrijeme ostati dijete jer vjerujem u zimzelenost.
Pred abrazijom života ponekad se uhvatim kako razmišljam o teti, o tom maslačku koji putuje zrakom i kako mi upada u kosu ili oko i ja zaželim želju; zaželim da se vrati i onda otvorim oči – ispred mene studeni. 

***

DERMATOGLIFI OD CEMENTA

Dragi A.,
žele zabetonirati tvoje utvrde od hrasta, ruja i mulja. Jesmo li na pragu zvjeradi? Još sam ranije znao da ćemo zaplakati zbog posječene breskve, zbog zime koju smo izgubili, izdali poput Jude. Oprosti nam jer ne znamo što činimo. Oprosti mi jer hodam asfaltom kao maminom toplom kralježnicom i guram nas u nepovrat. Čisto da znaš, kako je bilo na početku nije sada i neće biti vazda i u vijeke vjekova. Sada smo se sveli na rast i svako venuće nas straši; više si nismo kolci. Više ni ne pitamo zemlju je li spremna roditi carskim rezom. Ona, kao naša majka, služi drugima, ispire, natapa zrakama, vidari, obećava pupanje, zanemaruje sebe da mi možemo prejeseniti. Ona, kao moja majka, dobit će artritis od svih kućica koje je podigla na noge. Dragi A., oprosti nam jer ne znamo što činimo. Oprosti mi što te diram ovim rukama od cementa još neispranim. Oprosti mi što ću oskvrnuti vodu tvoga djetinjstva sapirući krivnju s prstiju, odraslih. 

***

SABLJARKA SMISLA

Dragi A.,
iz mog oka na niti udica
koja miruje i čeka, čeka
bilo kakav smisao da zagrize

život je prevrtljiv kao voda
u njemu se kote simboli dugih peraja
odgonetnuti
sjaje sinjem samovanja,
skrivaju se u zagrljaju koralja
koji se mrve, zbog nas
pa se u škrge nastanjuje strah
od suočavanja sa svakom sjenom
sutrašnjice

jednom će metafore što plivaju
probosti svijest
zagristi
i neko vrijeme nećemo poznavati
abraziju
i onda ćemo opet biti ribari
smisla koji navire
rijetko,
ali kada navre: sabljarka.

________________________________

MATEJ GABUD rođen je 2002. godine u Đakovu gdje završava srednjoškolsko obrazovanje. Trenutno završava studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Samostalno objavljuje zbirku poezije naslovljenu Ameba amebi (Lux Noctis, 2024.) u kojoj povezuje ljudsku prirodu i prirodu mikroorganizama. To je ujedno zbirka pedeset i pet pjesama o bolesti, odrastanju, majčinstvu, bratstvu, obitelji, o međugeneracijskim odnosima koji istovremeno oplemenjuju i ranjavaju. Druga su mu lirska djela objavljena u časopisima Imaginacija, Kick, Rukopisi 46, 47 i 48, a također je sudjelovao na Studentskom Vrisku.
Dobitnik je nagrade “Na vrh jezika” 2025. za rukopis Okopavanje.
U slobodno se vrijeme bavi i vizualnom poezijom kojom spaja književnost i elemente likovnih umjetnosti. Obožava mandarine, bršljane, čajeve i šetnje.

TRI PJESME ANDRIJANE TOMIĆ IZ ZBIRKE “DŽEK KERUAK U KUPAĆIM GAĆAMA”, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2025.

MILJENICA

U kabinetu u kom si držao
fotografiju svoje žene
često sam sedela
bradavica ukrućenih
kao rublje na mrazu

dok su studenti bojažljivo kucali
na zaključana vrata
na bravi si vezivao
moju satensku mašnu

govorio da su moji tabani
boje ružinih latica
i da bi voleo da vidiš
kako sa njih sklizne prva
jutarnja rosa

nisam ti otišla na sahranu
umesto toga, poslala sam cveće
i potpisala se kao
Dolores

 ***

GORKI MESEC

Večeras svoju zrelost
dokazuješ klečeći

nestaješ među slojevima moje podsuknje
kao planinar savladan lavinom

izranjaš, skrivajući grimasu
naš poljubac ima ukus kovanica

***

FRIZERSKI SALONI U PROVINCIJI,
NAJTUŽNIJA MESTA NA PLANETI

Sedim za šamponjerom
prsti mog frizera otklanjaju
nakupljeni bes iz proteklih nedelja

na stolici pored moje
crvenokosa devojka se žali
na neporaslog, dečka advokata

kog je celu noć neko
jurio u snu

______________________________

ANDRIJANA TOMIĆ (1996, Šabac). Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Šapcu. Diplomske i master studije završila je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Dobitnica je književne nagrade Golub za 2025. godinu. Autorka je zbirke pesama Džek Keruak u kupaćim gaćama (2025), u izdanju Gradske biblioteke Karlo Bijelicki Sombor. Bila je učesnica festivala Slovo Gorčina 2025. godine. Članica kolektiva SVI MI. Poeziju objavljivala u nekoliko zbornika i na dva portala.

ČETIRI PJESME TAMARE PANTOVIĆ, iz novog rukopisa

GLAD

s vremena na vreme sanjam: mraz je
a tvoje ruke rascvetale; i tvoj precvetali glas sluti
nadolazeću utehu: prigušene i potištene,
noćne more se tada snebivaju, a onda dođu: dođu čiste i sjajne, i budim se
u suzama,
usamljen i gladan

a onda dođu:

kao greh pepeo pada na kukavice i s vremena na vreme mrtvozornik, prestrašen,
pogleda u jezik obavijen rastinjem, uši nagrizene konopljama a ptice, ohole,
znaju samo za plen;

hrana biva pepeo, a u urni ipak bes:
iz pepela zrnevlje raste neobuzdano i mlado za suživot
ili jad – i tvoj glas precvetali dalje nariče san:
pepeo pepelu

i pepelu zrnevlje

i zrnevlju glad

***

TOPLOTA

mraz je,
a tvoje telo čisto; i utroba tvoja sklonište je za gonjene
i gozba: na trpezi greh

a za trpezom strah; to je moje dete, moja krivica
i moja žalost umrljana
dok je telo čisto, ruke su nepodnošljive
dodir se rasipa: zglob za mleko, karlica za hleb
a postelja – dar

mraz je, a šake modre
i košmar se primiče sam:
dok ti je telo čisto i vrat neokrnjen,
ja ću ga nositi

ogorčen

i nag

***

POHLEPA

Više nemam decu. Bio mi je potreban neko,
ko bi od mene uzeo ovu tišinu i tugu. Ruka kojom je tešim stari brže
od ostatka tela. Jesi li željna majke
kao što sam ja željna tebe?
Menjam ruku. Gladim je kosom, obrazima.
Uskoro ću ostati bez načina da pokažem da mi je stalo.
Sada tužna ona ostaje u mom krilu, izopačena ali puna ljubavi. Znam po načinu na koji
čeka
da mi ponovo izrastu koža, kosa i udovi.
Je li ovo bila njihova patnja?
Je li ovo jedini način da se iskusi bol?

***

PONOS

Sve je moralo da se raspadne da bih videla tu raskoš –
pogled iz obzira uperen u pod, iz opreza
u drugog. Radost je rasla uz pretnju: u bdenju se čekalo i pevalo
dok smo ostajali srećni, budni,
kad je za tim bilo potrebe. Sada,
malo nas toga sprečava a velika je taština u korenu tuge
i sklanjaju se dugo, evo već,
od nas. Neko plače,
a neko drugi briše im oči. Jagodice trepere, utrnule, uvele,
zaista nežne. Ako zaklonim pogled, više nećemo deliti muke
i moja ruka će se saplesti o one u molitvi.
I biće neiskreno; a zaboraviće, čim se zakloni telo,
kako su dozvolili da im utrne lice
i s prezirom gledali dugo, dugo već,
u nas.

_______________________________

TAMARA PANTOVIĆ rođena je 30. novembra 2001. godine u Kragujevcu. Trenutno pohađa master studije psihologije u Beogradu. Objavila je dve zbirke poezije: “Putopisi (iz obećane zemlje)” u izdanju Matice srpske 2023. godine i “Dom” (2024) u izdanju Festivala poezije mladih u Vrbasu. Poeziju je objavljivala u različitim štampanim i online zbornicima i časopisima, učestvovala na više festivala. Voli sneg i cveće, i kada je drugari zovu “šmekerkom”.

DVIJE PJESME RAMIZA HUREMAGIĆA

NIŠTA NIKAD NIJE BILO ČUDNO

odvrće se čovjek poput pokvarenog ringišpila
što vrti unatraške

tepsija ispala iz ruku žene odjekuje kaldrmom,
cvrčak plače

čuvarkuće isisavaju sok oborene omorike
sol formira sazviježđa nepokorenih voda

tapat šapat tuk na utuk,
tišine najsporije stare

zub ispada od skorbuta, kupus se kiseli pod nepcem
prolazno je sablasno, poput lošeg stiha

zadnja će da ostane žena, i marama u čvor okamenjena

o tempora, crnom tintom narisana

o mores, zašto se ringišpili vrte

/ iz zbirke Zemlja prvo pojede oči, 2022. /

***

OČEVANJE

Ubrizgao si me
u majčinu utrobu
zavalio se na leđa
i zapalio cigar

ostavio si me da se patim
i nakon što je pupčanik prerezan
nisam ni zaplakala
samo sam ispljunula plodnu vodu

okus te plodnosti je moje
jedino sjećanje na tebe
kakav je okus u tvojim ustima pitam se

/ iz zbirke U svijetu bučnih ljudi, 2013. /

RAMIZ HUREMAGIĆ (Cazin, 1972.)

PJESMA SANJE DOMENUŠ: KAKO POEZIJU UČINITI PODNOŠLJIVOM

nije poezija za svakoga
pokazala se gubitkom vremena
promašenom investicijom
koja nije za široke mase
svijet je samotno mjesto
za poeziju
i ona tu nema što tražiti
osim ako nije stand up komičar
ili dolazi u vrhunskoj rezoluciji
s dobrom grafičkom karticom
ulaganje u poeziju
je posve nepotrebno
poeziju je teško učiniti podnošljivom
neke stvari možeš objasniti za minutu
za druge trebaš puno više vremena
poezija je statistička pogreška
između drugih važnijih stvari
kao što su politika ili ekonomija
nitko ne stavlja poeziju u banku
i ne plaća porez za nju
a kad bi i plaćao
ne bi mogao nahraniti vječito gladnu državu
do sad je poezija izgledala
kao da zna što čini
ljudi su je slušali i uživali
u njenim zamislima
sjedili bi satima zaneseni njenim glasom
od kojeg im ništa nije moglo odvratiti pažnju
od svega toga ostala je jedino
kiša koja pada cijeli dan
i nikako da prestane

________________________________

SANJA DOMENUŠ (Sisak, 1966.), do sad je objavila:
„Djevojčica koja je jela kamenje“, zbirka poezije, 2019.
„Čistačica lignji“, zbirka poezije, 2022.
„Šetnja sa Szymborskom“, zbirka poezije, 2022.
„Muha na kruhu“, zbirka haiku poezije, 2024.
„Veliki zubi malih ljudi“, zbirka dječje poezije, 2024.