PET PJESMICA GUSTAVA KRKLECA IZ KNJIGE “MAJMUN I NAOČALE”, Mladost – Biblioteka Vjeverica, Zagreb, 1967.

SVRAKA I SOVA

Mudroj sovi reče svraka:
“Ti si, sovo, dijete mraka!”
A sova će: “Ni dan svijetli
svračju pamet ne rasvijetli!”

***

KOZA KO KOZA

Pitao sam jednu staru kozu
da li voli pjesmu ili prozu?
A koza se crnim papkom krsti:
“Ja ti volim ono što se brsti!”

***

U ZOOLOŠKOM VRTU

Reče seka: “Draga mamo,
ti obrve farbaš samo,
a pogledaj: tetka zebra
nafarbala vrat i rebra.”

***

STRAŠNA SREĆA

Ribica se mala raku tužila:
– “Jadan mi je život rijeka pružila,
a pogledaj moju sestru stariju
ta je sretna: živi u akvariju…”

***

MAJMUN I NAOČARI

Slab na vidu, jedan majmun stari
kupio je nove naočari,
pa se hvali: – sa staklima ovim
mnogo lakše sada – buhe lovim…

_____________________________________________


GUSTAV KRKLEC, hrvatski književnik (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 – Zagreb, 30. X. 1977). Djetinjstvo je proveo u Hrvatskome zagorju. Započeo je studij poljoprivrede u Beču 1918., nakon jednoga semestra vratio se u Zagreb, priključio se književnom krugu mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i N. Milićevićem pokrenuo časopis Juriš (1919). Kaneći studirati režiju, u Pragu je 1921. asistirao kod K. Čapeka, ali je ubrzo otišao u Beograd, gdje je ostao sve do rata. Nakon rata vratio se u Zagreb, bio urednik u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim djelovao kao profesionalni pisac. Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1968.

Pisati je započeo 1915. objavivši u Koprivama kajkavsku humoresku. Prvu pjesmu (Put kroz noć) objavio je 1918. u Književnome jugu. Okušao se i u drami (dramska rapsodija Grobnica, 1919) i prozi (Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921), pisao članke, polemizirao, a objavljivao je i prepjeve lirike s njemačkoga, ruskoga, madžarskoga, engleskoga, slovenskog i slovačkog jezika. Prve su mu pjesme impresionističko-simbolističke, nastale pod dojmom lektire; nakratko je bio sljedbenik njemačkih ekspresionista (zbirke Lirika, 1919; Srebrna cesta, 1921; Nove pesme, 1923), nastavio je kao novosimbolist iz Wiesnerova kruga, da bi stekao glas tradicionalista i artista, majstora soneta. Početni egzaltirani i patetični ton zamijenila je smirenost i retoričnost, najčešći su motivi samoća, ljubav, žena, grad, smrt i Bog, a slikovnost mu čuva prepoznatljivi zavičajni, zagorski »štih«. Liriku od Izleta u nebo (1928) do Darova za Bezimenu (1942) prožimaju i naglašena socijalna osjećajnost i odmjerena refleksivnost, što je s jedne strane znak približavanja dominantnomu tipu socijalnog pjesništva, s druge iskustva i spoznaje o vlastitoj malenkosti i krhkosti (Ugašeno kandilo). Krklec je popularizirao epigram kao razmjerno zanemarenu formu u hrvatskoj književnosti, a feljtonima i kozerijama (pseudonim Martin Lipnjak) reagirao je na aktualnosti svojega doba pa se afirmirao i kao uspješan nastavljač matoševske feljtonističke tradicije (Lica i krajolici, 1954; Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956; Noćno iverje, 1960). Neki su njegovi feljtoni vrlo uspjela putopisna proza (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Razgovor u Trakošćanu, Nema Zagreba bez Gornjeg grada, Zapis iz Senja i dr.).

Ostala djela: Ljubav ptica (1926), San pod brezom (1940), Tamnica vremena (1944), Tri poeme (1949), Lirska petoljetka (1952), Telegrafske basne (1952), Žubor života (1955), Izabrani epigrami (1963), Novo noćno iverje (1966). – bilješka preuzeta iz Hrvatske enciklopedije, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža

POEZIJA IVANE GORIČKI

KAO VODA U PONOR

Gledala sam vas na slici
Gledao si nekuda sa strane
Kao da se otimaš ocu, braći, meni
Pogled ti je negdje na gori
Na golom kamenu u kojem se ogledaš
Nigdje nije tako lijepo kao nigdje
Na livadi su pasli konji
Kopitima ugazili mekanu travu
Svaku vlat pognutog vrata
Kišilo je sporo, sporo kao voda u ponor.

***

HLADNOĆA DOLAZI

Zakopčaj se, hladnoća dolazi s planina
Spustit će se u grad mirnoćom nepobjedivog diva
Među mimoilazeće noćne tramvaje
U sljepoću magle
U tišinu uredskih svjetala
Hladnoća napreduje
Traži nas, traži mjesto gdje smo topli
Tijelo šuti poput dobrog prevoditelja
Sve je tako pusto
Nema nikoga
Ne želim zakopčati kaput
Neka se sve to odmah sruči na mene
U redu sam, ja sam u redu
Taj div sam ja.

***

JEDNO PROLJEĆE

Jedno proljeće jedan plesač iz Francuske i ja
Proveli smo jedan vikend zajedno
Šetali smo dugo Gornjim gradom
Drveće je cvjetalo nježno ružičasto
Pitao me želim li u kino
Imao je izgužvane hlače
Ostali smo na šetalištu
I još smo tamo
Ništa nije savršeno kao mogućnost
Adieu

***

SVI SMO MI NEČIJI POSEBAN PAKAO

Svi smo mi nečiji poseban pakao
Odabrani mirisom
Izvučeni iz nepoznatih lica
Kao novčić sreće na pločniku
Netko nam se tada veselio
Bit ćeš moja najdraža osoba
Tako si rekao
Nastanit ću u tebi sve one godine prije
Što su čekale da ti ih predam
Da ih razmjestim kao da su stolac, krevet, prozor, jastuk, sunčeva prašina
U lijeno popodne nekog običnog dana
Bit ćeš moja kuća tako malena da ni leptir na nju ne može sletjeti
I tako velika da u nju stanem cijeli ja
Bila sam tvoje posebno nevidljivo mjesto
Gdje su ti ruke zaključale sva vrata
Nije bilo zraka
Samo si ključao, ključao, ključao
Mene je nestajalo iz sjenke leptirovih krila
Postala sam najljepši pakao koji si imao

***

CRTEŽ

Kada me prvi puta nacrtalo moje dijete
Ispod slike pisalo je – ovo je moja mama,
ona nosi duge veste
Kako, pitala sam se, odjednom postadoh
žena u dugoj vesti
Kao da ispod nosim skrivene još neke druge, brojne žene
Onu što je dala više nego je imala
I onu što je brisala usta odraslog čovjeka
I onu što je htjela trčati planinom a ostala je polegnuta
I onu kojoj nitko nikada nije vezao cipele iz ljubavi
Sve sam ih sada prekrila dugom sivom tkaninom zavezanom u struku
Čvrsti čvor nije dao ženama izići
Imala sam pametnija posla, rekli su gluplji ljudi
Ali ja želim da dijete kaže ovo je moja mama, ona se smije
Jedno jutro odvezala sam čvor na vesti
I pustila sve svoje žene
Ljubile su me i plakale, mile moje
Crteži su obukli boje

***

DANAS

Danas mi se ne da voljeti
Spustila sam kapke na prozorima
Provjerila brave
Ne dopuštam mogućnost prolaska svijeta
Spuštam se u svoju nedokučivost
Uhvatiti neuhvatljivo, kako je to smiješno
Može li se to
Ne može, čak ni riječima
Reduciram se, isparavam
Kao laboratorijski pokus
Prolazim kroz frakcije
Sa svakom frakcijom lomim dio sebe
Odvajam se u slojevima prošlosti
Odvajam ljude, mjesta, godine
Sve je to sada suvišno
Putujem do središta da namjestim
Čelične konstrukcije voljenja
Kako li se to namješta
Ovim nespretnim rukama
Računam da ću morati sve ponovo spojiti
Netko će već htjeti ući uskoro
Pravit ću se da ne čujem, možda ode
U odlasku je tajna

_____________________________________________________

IVANA GORIČKI rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava opću gimnaziju i studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i kratke priče. Živi i radi u Zagrebu.
Voli iznad svega knjige i planine.

književna premijera: ZBIRKA PRIČA MARIJE KRTINIĆ VECKOV “MATERICE”, Treći Trg – Srebrno drvo – SKC Kragujevac, 9/2022; jedna priča

USPOMENA IZ SOKOBANJE

kancer. Šta rade ljudi kad shvate da umiru, kad nestane i ona poslednja nada da će se nešto rešiti, da će operacija pomoći, da će se pojaviti neki novi lek ili neki novi doktor, specijalista, koji zna nešto više od ostalih, neka lekovita travka od koje će praviti čaj za imunitet, antioksidans… dobra je borovnica, još je bolja aronija, ali je gorka pa teško ide niz grlo… Kad postane jasno da više neće ni da vas zadrže u bolnici jer samo zauzimate krevet, za takve kao što ste vi više nema mesta, za beznadežne slučajeve, iako vi i dalje gajite nadu, zalivate je kao cveće na terasi u vreme letnje suše, dva puta na dan, i ujutru i uveče, ne sme u podne jer sunce svu vodu odmah ispije. Sunce. Nada najbolje greje dušu, ljudi bez nade sede na terasi i greju se suncem, samo kad nije oblačno, kad ne pada sneg i ne duva vetar. Onda ni Sunce ne može da zagreje bolno telo…

Kuća je konačno prazna. Otkako su saznali da imam rak materice, muž i deca me nikada ne ostavljaju samu. Možda se plaše da ću u takvim trenucima pročitati svoju medicinsku dokumentaciju i otkriti da mi se bliži skora smrt, da ću prerezati sebi vene ne bih li sprečila nadolazeću bol i završiti sve mnogo ranije. Kao da već ne znam da umirem. Operacijom su mi izvadili matericu, ali kancer se proširio; osećam ga u sebi, izjeda druge organe, kreće se po mom stomaku kao mračna sena i odbrojava dane, sate i minute, dok me ne bude zaposeo celu. Nije mi potrebna nikakva lekarska dijagnoza da bih bila svesna da, ko zna koliko već dugo, nešto opasno živi u meni i polako me ubija, iznutra. Možda se stvarno samo brinu da će mi se nešto dogoditi, da ću se iscrpljena i premorena onesvestiti, da neće biti nikog tu pored mene da mi pomogne ako nezgodno padnem i povredim se. Videla sam im strah na licima, svakog dana postaje sve dominantniji u njihovim grimasama. Plaše se moje smrti, čak i više od mene.
S mukom sam ubedila muža da ode do prodavnice, dok su nam sinovi na poslu. Obećala sam mu da neću ustajati. Pa ipak, čim je izašao na vrata, krenula sam iz kreveta. Vučem nogu pred nogom, držeći se za stomak i laganim koracima stižem do kuhinje. Uzimam prljavu emajliranu džezvu iz sudopere prepune neopranog posuđa, ovlaš je plaknem i napunim toplom vodom, a zatim je stavljam na šporet. Umorna od tolikog napora, sedam za trpezarijski sto. Teško je ustajati nakon operacije, ali poželela sam da popijem jednu kafu na terasi. S tom namerom sam krenula u ovaj poduhvat, da sedim na svežem jutarnjem vazduhu od koga se povremeno naježim i protresem, da ne razmišljam ni o čemu već da praznog pogleda piljim ka dvorištu dok mi se u nozdrvama mešaju miris kafe i dim cigarete.
Zavlačim ruku u džep bademantila i vadim paklu monte carlo red. Jednim prstom lupam kartonski omot s donje strane kao da igram klikere, a zatim noktima izvlačim cigaretu koja je iskočila zahvaljujući ovom laganom pokretu. Cigarete spuštam na sto pa rukama tapkam po džepovima tražeći upaljač. Na drugoj strani stola nalazi se pepeljara. Prepuna je pikavaca. Mrzim aljkavost. Neko bi se do sada već navikao na takve stvari: prljave čarape, mokre peškire razbacane po kući, smrad u kupatilu, smeće oko kante za đubre… Kad živiš sa tri muškarca, moraš da se pomiriš s tim da ćeš im zauvek biti kućna pomoćnica. Ja nisam nikada.
Uzimam prepunu pikslu i ustajem. Pravim dva koraka do korpe za otpatke, a zatim još tri do sudopere. Voda u džezvi struji. Dok tresem mokru pepeljaru, kapljice nehotice završavaju na vrućoj ringli. Gledam kako se vrte ukrug, dok nestaju u toploti. Tako ću i ja, tiho šišteći, ispariti u vazduhu.
Voda počinje da vri. Uzimam kutiju s kafom i prvu čistu šolju iz kredenca. Na njoj piše – Uspomena iz Sokobanje. Dobila sam je od muža kada je pre sigurno šest-sedam godina bio tamo. Povredio je nogu na poslu, pa su ga preko socijalnog poslali na lečenje. Na kiosku preko puta hotela, sinovima je kupio po loptu sa crveno-plavo-belim prugama i natpisom Srbija, a meni šolju za kafu.
U staroj limenoj kutiji, od nekog uvoznog keksa koga već odavno nema po marketima, crni prah postoji tek u tragovima. Nema dovoljno ni za jednu jedinu kašičicu. Ne smem da se savijam i tražim po fiokama novu, neotvorenu kesu. Rana me i suviše boli za tako nešto. Odlivam malo vode iz džezve i stružem ostatke, u želji da od toga napravim barem nešto više od mutne vode. Volim vrelu gorčinu jake kafe. Onu od koje ostaješ budan po celu noć. Takvu sam kuvala samo za sebe. Goran pije srednju – slabiju i slađu, pa bih za njega dodavala malo vode i šećera čim odlijem svoj napitak u šolju. On za mene to nikada nije radio. Obično bi mi se posle izvinjavao, kada bi po izrazu mog lica nakon prvog gutljaja, shvatio da je zaboravio. Videlo bi se po njemu da mu je zaista bilo žao. Nikada to nije činio namerno. Jednostavno je bio od onih ljudi koji ne pridaju značaj takvim stvarima. Ni važni događaji u životu nisu mogli da ga iznerviraju, a kamoli takve sitnice. Da sam ja njemu kojim slučajem sipala so umesto šećera ili skuvala čaj umesto kafe, ne bi reč progovorio. Nastavio bi da pije kao da je u tom trenutku baš to poželeo za sebe.
Kafa počinje da ključa praveći brdašca po džezvi. Sipam je u šolju, pa sa njom u jednoj ruci, a pepeljarom u drugoj, krećem. Ipak, nakon dva koraka zastajem i spuštam se na stolicu za trpezarijskim stolom. Ne mogu da odem do terase čija vrata gledaju pravo u mene. Stomak me boli sve jače. Čini mi se da ću pasti. Ostajem tu gde sam se zatekla. Možda zaista nije trebalo da ustajem iz kreveta.
Pogled ka dvorištu kvari musavo okno. Mrlje od tragova masnih prstiju ne dozvoljavaju mi da gledam dalje od granica kuhinje, čak ni ka cveću. Možda je i bolje da ne vidim kako ne zalivaju muškatle. Ove godine bile su posebno lepe, prepune cvetova. Hoće li se krajem jeseni setiti da ih ubace u podrum?
Ispijam gutaj kafe. Mrštim se. Jedva da ima ikakvog ukusa. Izgleda da ništa ne ide po planu. Uzimam cigaretu sa stola i palim je. Dok uvlačim dim duboko u pluća, osećam kako me nikotin polako smiruje. Nehotice gledam ka frižideru. Na vratima se nalazi desetak magneta sa raznih putovanja. Zavidim ljudima čiji se frižideri ne razaznaju od uspomena iz raznih delova sveta.
Pariz. Magnet je doneo mlađi sin sa maturske ekskurzije. Grad svetlosti koji su preplavili turisti, imigranti im prodaju suvenire – žičani Ajfelov toranj, minijaturna crvena vetrenjača Mulan Ruža ili Trijumfalna kapija… Nešto od toga kupuje i Stefan. Figuricu koju je napravila nežna ruka nekog deteta u Kini ili Bangladešu predaje mu Somalijac ili Šrilančanin. Upakovao je u recikliranu kesicu. For your girlfriend, izgovara sa grubim engleskim naglaskom. Yes, yes, uzvraća Stefan, posramljen. Teško mu je da kaže da poklon kupuje za bolesnu majku koja će ga gnjaviti ako joj ništa ne donese iz tog grada koji nikada nije posetila. Polupijan gega se preko Jelisejskih polja. U jednoj ruci mu je vrećica, u drugoj prazna limenka piva, ne sme da je baci na cestu, grad je prepun policije. Vredni plavi mravi mašu pendrecima, prete, čini mi se da ih vidim na tom kamenom predmetu koji emituje bol ka mom telu. Bol od policijskog pendreka, puške neprijateljske vojske, udarca suparničke bande, tremor vrednih malih prstiju azijske dece, drhtavicu pijanog, neiživljenog i uplašenog dečaka… sve je skriveno u tom kvadratiću plave boje na kome je iscrtan i Notr Dam i Sakre Ker, Sveto Srce, Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano.
Pariz. Ja sam u njegovim godinama najdalje išla do Dubrovnika, kod tetke. Do rata sam je redovno posećivala, ali nemam magnet da to i dokažem, samo sećanje, miris slane vode u nosu i sliku Stipa pred očima. Njegovo mokro telo izdiže se i spušta iznad mene dok me grli i ljubi. Nepomično ležim na tvrdoj i klizavoj steni, pazeći da ne padnem, a kasnije šminkom skrivam modrice po telu, nastale od trenja kože o oštre ivice. Da tetka ne sazna. Voda zna da čuva tajne, odnese ih u dubinu kao kamenje. Talasi ih pokrivaju kao grobari mrtvo telo u kovčegu.
Nakon rata more i odmori postali su Sutomore ili Morinj, gde god je najjeftiniji smeštaj, i džakovi krompira i paradajza, zamrznute pečene paprike, ležaljke, suncobrani, gumeni čamci, vruć šporet pored koga provodim pola dana kao i kod kuće, dok se njih trojica premeštaju sa plaže u vodu i obrnuto. Ali popodne plivam dok ne postanem obična tačkica na horizontu, zbog čega me uplašeno dozivaju da se vratim. Nisam sigurna da li to rade zato što me vole ili zato što ne znaju kako da žive bez mene, čak ni na letovanju.
Kako bi bilo lepo sada plivati, kupati se dok se koža na šakama i stopalima ne smežura, a onda leći na pesak slana i mokra. Ne skrivati se od Sunca koje prži, upijati njegovu toplotu, dok se koža steže, svrbi i gori, ležati tu nepomična, dok ne zaboli, postati crvena, kao muškatle, a posle se kod kuće ljuštiti kao krompir, sećajući se mirisa mora, i Stipa.
Osećam bol između prstiju poput uboda ose. Zaboravila sam da držim cigaretu u ruci. Izgorela je do filtera. Ostatke pepela pažljivo prenosim u pikslu da se ne rasprše po celoj kuhinji i ne unište stolnjak, koji je već prepun fleka. Ko zna kada su ga poslednji put promenili.
Vrnjačka Banja. Magnet je letos doneo stariji sin. Išao je tamo zajedno sa svojom devojkom. Ostavili su katanac na mostu ljubavi, napisali su na njemu svoja imena i zakačili ga o metalnu ogradu. Ključ su bacili niz reku, kao i svoje stare živote koje su složili u istrošeni kofer i zaboravili u nekom udaljenom gradu. Sad se vole čisti kao nakon pričesti.
Dubai. Poklon od koleginice iz fabrike. Njena ćerka se pre nekoliko godine udala i odselila u tu arapsku zemlju, a ona ih posećuje kad joj kupe kartu. Pustinja i arapske noći, milioneri sa tigrovima i leopardima umesto maca i kuca, umesto zlatnih ribica, sa srebrnim okovratnicima i kožnim uzicama. Novac ne raste na granama već se krije ispod peščane prašine, samo ga treba iskopati, onda pljušti kao crna kiša, svakog okvasi, čak i nju, nesrećnicu.
Palić. Izlet sa koleginicama iz fabrike. Išle smo preko sindikata. Bilo je to nekih mesec dana pre operacije, dok sam u sebi još uvek imala matericu koja se stezala i opuštala, puštala krv kao ozleđeno srce, Sakre Ker. Ljudi umiru od slomljenog srca.
Srčem kafu. Hladnoća joj je samo pogoršala ukus.
Sokobanja. Te godine dok je Goran bio na lečenju, s decom sam sama otišla na more. Bili su već dovoljno veliki da nisam morala opsesivno da motrim na njih. Gubili bi se u daljini upoznajući nove, bezimene drugare. Tražili su sopstvenu slobodu, baš kao i ja. Moji prijatelji smenjivali su se preda mnom kao glumci u bioskopu, osunčane kože i sa peškirom prebačenim preko ramena, debeli, mršavi, stariji, mlađi, lepi, ružni, neki slobodni, a neki možda i ne. Burme su skrivali ispod kamenčića šljunkovite plaže ili po džepovima šorceva jarkih boja, kao da bih ja zbog toga ustuknula pred tom igrom zavođenja. Govorili su da su mornari, da se spremaju na novo putovanje, da su stranci u novom gradu, na odmoru daleko od svoje porodice, da su starosedeoci koji će mi otkriti sva tajna mesta skrivena od gungule turista. Govorili su da sam lepa kao Kalipsa, magična kao Kirka, zavodljiva kao sirena… da će me povesti sa sobom gde god poželim. Kao da sam slušala šta pričaju. Ukus duvana mešao se sa njihovim poljupcima, teret tela sa težinom talasa. Mešaju mi se njihovi likovi kao sokovi među nogama.
Palić. Prljavi ve-ce i još prljaviji konobar, naterala sam ga da opere svoju stvar pre nego što je ušao u mene. Otkako sam se razbolela nisam mogla da privolim Gorana da mi priđe. Previše se plašio da će me povrediti pa nije uspevao da ga održi u funkciji dovoljno dugo. Biće da me je prljavi konobar poslednji doveo do orgazma. One for the road.
Čudno. Čini mi se da se i on zvao Stipe, ili sam ja bar to tako zapamtila. Stipe. Njegov frižider je sigurno prepun magneta, ako je preživeo rat.
Palim još jednu cigaretu. I prethodna je izgorela, a da nisam povukla ni dva dima.
Bol se širi izvan stomaka. Prati je hladan znoj od teskobe. Meškoljim se u svojoj stolici i rukama grlim kućnu haljinu stežući je uz sebe kako bih se malo ugrejala. Pre nego što se sasvim umirim, na licu mi se nehotice širi osmeh. Gledam kroz prljavi prozor i u daljini, iznad crvenih muškatli, vidim mirno more. Plavetnilo se prostire u beskraj. Struja ljuljka jedan brod. Na palubi stoji Stipe u kapetanovoj uniformi, sa belo-plavom šapkom na glavi. Nešto govori. Pomeraju mu se usne, ali nisam sigurna šta iz njih izlazi. Čini mi se da doziva moje ime…
Da. Kažem hoću. Da.

_____________________________________________________

MARIJA KRTINIĆ VECKOV (1986, Smederevska Palanka) diplomirala je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Novinarka je rubrike za kulturu dnevnog lista Danas. Dobitnica je nagrade Vip Iskorak za novinarsku izuzetnost i popularizaciju umetničke igre u Srbiji.
Prozu i poeziju objavljivala je u književnim časopisima, zbornicima i na portalima. Rukopis zbirke pesama Zazidana našao se u užem izboru nagrada za mlade pesnike „Novica Tadić“ i „Mak Dizdar“. Dobitnica je nagrade „Laza K. Lazarević“ za najbolju savremenu pripovetku u 2021. godini, a po motivima nagrađene priče „Uspomena iz Sokobanje“ snimljen je i istoimeni kratki film u režiji Dušana Popovića i produkciji Kulturnog centra Šabac.
Za priču „Poziv“ dobila je prvu nagradu na književnom konkursu „Trenutak kada je meni počeo rat“.
Rukopis zbirke kratkih priča Materice izabran je kao pobednički na konkursu Studentskog kulturnog centra Kragujevac za 20. kolo edicije Prvenac.

TRI PJESME MUJE MUSAGIĆA

U KVARU SU NAM OGLEDALA

Kada sam bio dijete, strahovao sam da će mi
ogledalo pokazati tuđe lice, ili neku bezličnu,
slijepu masku što skriva nešto, bez sumnje
užasno... - H. L. Borhes

Ogledala su nam u kvaru, zar to ne vidite, o ljudi, 
vi slijepi šetači ulicama mokrim?! I ona velika i ona 
mala, konkavna i konveksna, i ona damska, u odajama 
carskim, ona u džepovima vojničkih bluza, i ona 
u brijačnicam velikih i malih gradova naših, po
kojima muhe i pauci crtaju granice carstava svojih.

Ne prepoznaju nas više, ni nas, ni Sunčevu
svjetlost; u dubinu su se, bez razloga jasnog,
urušila svoju, u dubinu ledenu, tamnu; ili su
se, možda, u prapočetak sklonila svoj, u prošlost
daleku, tražeći tamo odgovore za svoje mutno
tijelo, trajanje nejasno i suzu mutnu kada su krenuli
u završni stakleni prah.

U kvaru su nam ogledala, i ona velika i ona mala,
koja su djevojčice lutkama svojim darivale za 
rođendan. Trajalo je to već godinama, a mi smo 
mislili da se pred nama odvijaju samo nestašne 
igre ogledalske. Novine su pisale da se Sunce,
u zadnjoj deceniji, umorilo malo i da zbog toga 
ogledala kašlju, da im zbog toga površina 
ponekad zatreperi, kao kad bjelutak na jezeru 
mirnom prolazne kružiće nacrta. Tek smo kasnije 
(a nadamo se ne i sasvim kasno) vidjeli da iz njih 
curi glatki, ledeni sjaj.

Tješili smo se, među sobom, kako je sve ovo
samo prolazno stanje. Proći će ih to, tješili su
nas majstori u staklorezačkim radionicama, za
koji dan izbistrit će se slika i ogledala će ponovo
stajati pred nama, svijetla i zdrava. Svi smo mi, 
ponekad, u bunilu nekom bili, pa evo nas opet, 
živih i zdravih, brinemo se za zdravlje ogledala,
uvjereni u njihovu neočekivanu igru i kratki
bijeg u rano djetinjstvo.

Umorna su nam i kvarna ogledala, možda i od
želja silnih naših, a ako je tako nikakvi ih majstori
više neće moći popraviti. Baš me zbog toga veliki
hvata strah u danima kratkih sjenki, plašim se
da se u ostarjelom ogledalu, umjesto mog, 
ne pojavi sasvim novo lice koje će me mamiti 
u savršeno naličje svoje, a ja se neću znati
braniti kako treba, jer će, možda, u kvaru tad
biti i riječi ljudske, trošne, zaleđene i nemoćne.

- iz zbirke pjesama U KVARU SU NAM OGLEDALA, Planjax, Tešanj, 2021. -

***

NEKI SU HVALILI POEZIJU
A NEKI SU JE KUDILI

Neki su, na sav glas, slobodno i bez stida, hvalili 
poeziju, i to u vrijeme ratova i buna, teške gladi
i oštrih zima, u ružno vrijeme, dakle, kada su je 
mnogi zaboravili. Jedino ona, govorili su, zna kako 
se tople sobice, u svim vremenima, mogu napraviti 
prije negoli nas bolest kakva stigne u putu; tako 
su govorili i renesansni leptiri, prije nego što su im 
iglicama borovim isprobadali krilca. Pjevali su tako 
i kastrati raspjevani, odnjegovani u saksijama 
za mirisno cvijeće, na prozorima kuća u predgrađu.

Poezijom se nekada tjerao mrak i laži gorke 
od naših polja plodnih, poezijom se dozivala željena 
kiša iz dalekih šuma; u poeziji su se krile duše dobre 
naših rođaka davnih i neudate, sirote djeteline, kada
bi ih usjedjelicama počeli zvati zakržljale travke.

A neki su, i to se priznati mora, o poeziji samo
ružne kazivali riječi, šireći silne laži o pritajenim
namjerama njenim. Prigovarali su joj da je plačna,
umišljena, dekadentna dama, tek čipkana paučina 
u koju se sklanjaju zalutale mušice, te da ona ne 
radi ništa drugo nego izmišljene priče širi o zemlji
i nebu, erosu i tanatosu, mada je o tome nikada, 
niko, ništa ni pitao nije.

Eto zbog čega ni sâm nisam znao kojoj bi se
strani prikloniti trebalo. Ili si sa nama ili si protiv 
nas, prijetile su mi februarske crne mačke;
zavađena plemena su me trubama zvale na svoje 
obale; gušteri su mi, iz požutjele trave, pominjali
puzajuće svoje moći, a kraljice žabljih bara
obećavale su mi svoje raskošne noći, ako im
se pridružim u carstvu barskih trava.

Ponekad bih, preplašen i zbunjen, zaboravljao 
ko je na kojoj strani, pa sam se, kada rješenja
prava nisam znao naći, sklanjao u krtičnjake i 
u šiblje gusto na rubovima ravnodušnog grada 
i gledao čeznutljivo u vrhove dalekih planina, 
tražeći i od njih da mi otkriju istinu pravu. Mislio 
sam: moćne su one, i visoke, pa u oblacima mogu 
za mene odgovore prave naći.

A onda sam, jednog jutra, čim sam čuo lavež 
psetanca tužnog i zvonce tramvaja ranog,
otkrio istinu jednostavnu: u svanuću se svakom
poezija krije, pa tako nikako suvišna ne može 
biti, baš kao što nijedno jutro suvišno nikada
nije bilo, niti će ikada biti.

Ali, evo, i dalje slušam: poeziju neki hvale 
na sav glas, a neki o njoj, na sav glas, još uvijek 
ružne govore riječi. Pa dobro, mislio sam, neka 
govore, umorit će se oni, a nama će uskoro,
kao utjeha epifanijska, iz visine plavetne, krilati 
doći glas: doći će opet vrijeme soneta. 

- iz zbirke pjesama OPET ĆE SE PISATI SONETI, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020. -

***

U OVOM MUTNOM DANU LISTOPADNOM

Lišće opada i nema nikakve sumnje da je
ovo još jedan dan listopadni. Kao da sunca u
u ovom gradu nikada nije ni bilo, niti sunca, niti
rime male spasonosne. Prolegomena je
to kišna za beskrajnu i bespogovornu tugu svih
četrdeset raspričanih kamičaka, od kojih je,
nekada davno, nastajao ovaj naš svijet.

Za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam, priznajem,
ni ja, i niko za nju još nije čuo. Ali, može i ovako:
ovo je moja tek rođena priča, i kamenčići su ovi moji
još od djetinjstva oblijetali oko moje glave, kao da su
planete male bili. A evo ih, baš sada, ovoga časa, pred tobom,
nanizanih na vratu tvom bijelom, u ovom mutnom danu listopadnom;
glasovi su to davno minulih vjetrova, miris je to prolaznih žena,
u noćima dugim, bez sna, i bez mjeseca.

Suncu se ništa lagati ne smije, jer ono dobro
pamti sve naše male besmislene igre, a naše male oči
prepoznaju, u žurbi, tek poneku zvijezdu padalicu.
Ali, ni za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam,
priznajem, ni ja, ali jesam za ljetni pljusak, jesam za jesenje
magle i trave gorke, ljetne, koje ti ispod kreveta rastu.

Ali, šta trave ljetne traže u ovoj jesenjoj pjesmi?
Mogla bi pred njima popustiti opna mrežasta
slabašne lijeve pretkomore. I svilene bube mogle bi,
u ovom mutnom danu listopadnom, umjesto svile,
ispredati niti plastičnih kičmenjaka, pa ko bi, onda,
ljubio uplakane balerine po parkovima gradskim i
izgubljene prodavačice cvijeća na stazicama šumskim,
pod maglom.

Opada lišće i nema nikakve sumnje da je ovo
jedan listopadni dan. Padaju riječi, padaju misli,
padaju carstva zemaljska, padaju jabuke Isaka Njutna
i šljive bosanske, zrele, i žene zrele padaju, i kišne kapi, zrele;
i ovaj dan, listopadni, mokar i neveseo,
evo pod noge tvoje pada.

- iz zbirke LISTOPADNA PJESMA LJUBAVNA, Planjax, Tešanj, 2018. -

________________________________________________

MUJO MUSAGIĆ rođen je 1947. u Duvnu (sada Tomislavgrad). U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a Višu pedagošku školu završava u Mostaru. Fakultetsko obrazovanje stječe u Sarajevu, gdje živi i radi od 1978. 
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. 
Objavio:
    U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad, Kulturno-prosvjetna zajednica, poezija, Duvno, 1969.
    Gorka izdaja trava, poezija, "Drugari", Sarajevo, 1992.
    Stakleni dani, poezija, "Polet" i "Prosvjetni list", Sarajevo, 1997.
    Soba, poezija, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 1998.
    Baš nešto mislim, poezija za djecu, "Hromadžić company", Sarajevo, 2002.
    Ručak na Blekinom Potoku i druge priče iz opsjednutog grada, priče, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 2003.
    Šta će sad raditi prsti, poezija, "Bosanska riječ", Tuzla, 2005.
    Peripatos kraj Miljacke, poezija, "Zalihica", Sarajevo, 2007.
    Sunce je ozbiljna zvijezda, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2010.
    "Leteći tanjir" iznad Vranića doca, priče za djecu i mlade, "Planjax", Tešanj, 2015.
    Druga konferencija ptica, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2015..
    Na kraju umornog vijeka, poezija, "Planjax" , Tešanj, 2016.
    Evo prešli smo rijeku, poezija, "Planjax", Tešanj, 2017.
    Listopadna pjesma ljubavna, poezija, "Planjax", Tešanj, 2018.
    Opet će se pisati soneti, poezija, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020.
    U kvaru su nam ogledala, poezija, "Planjax", Tešanj, 2021.

fotografija autora: ALMA ZORNIĆ, Sarajevski dani poezije 2022.

PET PJESAMA ANĐELE ĐOKIĆ IZ ZBIRKE “STRAH OD REKA”, Radio Beograd 2 i Festival kulture mladih Srbije, 7/2022.

VISOKO

Autobuska stanica Beograd
zaostavština komunističkih
reklamnih spotova
s desne strane Simpo,
levo dotrajali autobusi

ispred naše kuće
komšija Safet prodaje sladoled
svaki put kad prođem
da mi prazan kornet
jer se lepo smejem

živimo u šupi
imam psa, hrčka, dva papagaja
stare merdevine i polovne igračke

penjem se, visoko
padam
majka me kudi
boleće me kolena kad ostarim

rospijo, pusti dijete
sevne moja prababa

koja me čuva od
nesrećnog braka
mojih roditelja

nikada mi nisu pokazali
slike sa venčanja

baba sedi u dvorištu i gleda autobuse
mrmlja
ne kaže se pantalone, već pantole
nije pas, nego šćene
nisu ljudi, već iksani

zbog loših iksana
ona više nema kuću
konje, dukate u nedrima
i sina prvenca
ima samo mene
smotanu i uplašenu

dođe otac
pijan i ljut, tući će nas sve
majka ćuti, a baba ga kori
kako treba da se obrije
jer liči na mudžahedina

***

PRINCEZIN DNEVNIK

Otac mi ne čestita rođendan

moji pokloni su knjige
majka ih oboje u posveti potpisuje

kaže vole me najviše na svetu

pamtim
kako piškim u gaće kada prospem jogurt

***

PLUĆA

Postala sam kentaur
preskačem prepone od bolničkih kolica
verem se i jurim

ruke pune voća
razbijaju sivilo
zapuštenog zdravilišta

ispred očeve sobe
na gelenderu piše
svi pravi heroji su nežni

ljudi na štakama
kriče nemuštim jezikom
lome mi prste

osmehom im dajem
veštačko disanje

još samo tri minuta
do kraja vremena
predviđenog za posete

***

PLJUSAK

Odrasla sam pored reke
verovala da ću
kad u dvorištu bude mirno
moći da je čujem

nebo puca

otac i ja napolju,
gledamo munje
sijaju mu u zelenim očima

zenicama grlim
blesak u daljini
kad zemlja se trese
reke progovore

njega više nema
ali ostala sam ja
da se gromova ne bojim

***

DECA

Seoski ringišpil u rukama mog oca
u kiši konfeta lete papirnate kapice

kroz sparni početak septembra
prolama se dečji aplauz
trapav je i životan

iz njihovih očiju
iskre prskalice

pevaju mu rođendansku pesmu

čovek planina stopio se s njima
skupio u rumenilo
iznad sede brade

podigao ruke
kao u proslavi
pobedničkog gola

moj mentalni foto-aparat
okinuo sliku

kad u svom roditelju vidiš dete
više ne možeš da se ljutiš

_______________________________________________________

ANĐELA ĐOKIĆ rođena je 1993. godine u Beogradu.
Studirala je norveški jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, a bila je i stipendistkinja Univerziteta u Agderu i Univerziteta u Helsinkiju.
Dobitnica je nagrade „Timočka lira” za 2021. godinu.
Piše poeziju i prozu, predaje norveški jezik i bavi se muzikom.

POEZIJA SVJETLANE MAŠIĆ

***

Imala sam samo tijesne želje
Nisam znala željeti iznad svojih mogućnosti
Onako megalomanski i oporo
I na eks
Željela sam uvijek u malim, njihovim dozama
U tome sad vidim problem
U željenju po oskudnoj tuđoj mjeri
Samo da ne budeš ona koja strši
Žarkim cinober nožnim lakom
I nikad na sahranu u najboljem svom izdanju
Mislila sam, to je presudno
Biti uklopljena u prosječan poredak stvari
Uvijek sve samo lokalno prihvatljivo
Nikad strast i nikad presoljeno
A mene uopće nije bilo u njihovoj kući od porozne, šuplje strave
Ni na uredno ošišanoj javi
Ja sam stajala u sjeni punog mjeseca
Nad mokrom vodom divila se vodi
Cijelo vrijeme hodala bosa
I sad mislim kako sam trebala željeti nemoguće oholo i sebično
Kolibu njegovih kralježaka
Dojiti svoju djecu, biti nečijim djetetom
Pobjeći od praznine ovog jutra
dočekati kraj svijeta pod toplim pazuhom.

***

Najteži posao na svijetu
tebe je voljeti
ispravno i uopće
zato ću te ovog proljeća
staviti na zdravu podlogu
nakalemit na podlakticu
zaboravit ću na zimu
ovu bez snijega
u kojoj sam se nas bojala
ponekad bila i opora i gruba
uključivala “mute”
odustajala
pa bih te zatvorila
u kartonsku kutiju
zajedno s božićnim ukrasima
ostavljala na vrhu garderobnog ormara
odande bi mirisao
po novim kožnim cipelama
prolivenom parfemu
svojim bjelančevinama
onda bi se sjetila
malo ljubavi nikoga nije ubilo
čak ni kad je zabranjena
pa bi stala na prste
viknula preko rijeka i granica
raspuhala prašinu s poklopca
vadila te opet na svjetlo dana
vješala stari kič granama
uživala u tvom odjeku mojim glasnicama.

***

Ti naši opsceni večernji razgovori
na daljinu
u kojima se goli kupamo
ta naša vjera u uskrsnuće
u moj tanak zglob u tvojoj ruci
u artefakte davne nježnosti
u prekrasna zajednička jutra
šarene rukom obojane slikovnice
koje listamo
to je naša katedrala i naš krug
i mi hodamo njegovom kružnicom
i njegovim ponorom
vraćajući se tako uvijek na izvorni početak
u bolju prošlost
neku u kojoj se nismo rastali bez rastanka
i koja bi nam sad bila prihvatljivija
dok silaze meki noćni sati
zrak se zgušnjava
ti sve češće svojim glasom kao rukom
u mene posegneš
ulaziš u špilju ključne kosti
vraćaš pobjegli, razdrljeni pulover
na ogoljena ramena
ja žudim tek da dođe taj trenutak
kad se u tvoju varljivu sjenu sakrijem
od progonitelja što sam ih uzgojila
toplinu ti ukradem
u preostalu sebe
u čudesna ozdravljenja
u krug jako uskog radijusa
od jedne mene i pola mog čovjeka
zbog toga te ljubavi čuvam
zimi od leda
ljeti od isparenja
kap vode na čežnji
samoćom
kad je
iz hlača
košulja ti nemarno izvučena
guram ju nazad
zašuškavam te s ovih predjela
da ne izgubimo toplinu udaljenih tijela
taj savršeni krug našeg beznađa
koji drži na okupu konstrukcija od stakla
i kupola tvojih leđa.

***

Ili ono kad putujemo
a najprije smo
vrpcom pustih želja u jedan sepet svezali oblake
pa nas takvi
nošeni vjetrom
kojeg si vjerojatno niti ne smijemo dopustiti
u nemoguće bliskosti dignu
i vidi nas sad
koliko nismo postigli
svejedno smo vrhuncu ljubavi sve bliže
vrhovima prstiju skoro se dotičemo
zemlja postaje sve bakrenija
brdima nam se čepe uši
i premda lebdimo
na sasvim suprotne strane svijeta
osjećam da ti se vraćam
u dijelovima i rasparena
kao lutka iz izloga robne kuće
koju su jednom jako željeli imati
ali su joj brzo zamrsili kosu
isčašili i ruku i nogu
pa u poderanom haljetku na volane
i samo s jednom plastičnom cipelom
prljavo bijele boje
na duže vrijeme zaboravili u potkrovlju

***

OVERVIEW EFFECT

Maloprije u krevetu
Mislim da je bilo negdje 4 i 10
Ležeći potrbuške
Dugo sam i pažljivo osluškivala
Otkucaje svog srca
I mislila kako je ranojutarnji ritam čist i glasan
I kako će jednom unutarnji zupčanik
Preskočiti, zacviliti i nepodmazan stati
Potom se sjetim da imam već cijelih 50 godina
Njednom nisam posjetila mamografiju
Premda su mi službeno već nekoliko puta pisali
Dođite tog i tog dana
U toliko i toliko sati
A ja sam do ijednog pozova ignorirala
Iako je u dojkama stanište microdivova
Najčešćih ubojica žena
Osim vlastitih muževa
Onda sam se sjetila i jedne bivše I.
Kako ju je goloruku, tanku i plavu
Iznutra napala maternica
Kad je najmanje očekivala
Nagradila za dva cijela poroda
Pa je sljedeće zime u čizmici na prozoru
Pronašla svoj odlazak
Zato sad njezina djeca
Dječak i djevojčica
Dođu gradskim grobljima
Ostaloj djeci u njihovoj ulici
Dođe Sveti Nikola
Ali ne brini za mene draga I.
Barem sam od tvoje sudbine sigurna
Stekla sam naime naviku nespavanja
Budna na sebe pazim
Jednim okom uvijek otvorenim
Na momente tek skliznem u neoprezan san od 0.5 mg
A tu je i ta naprava od žice, plastike i silikona
Pa povremeno bude sretna umjesto mene
Iako je stvarno višestruko neučinkovita
Spavanje, sreća, biološki ritmovi,
Izmjena tvari, pravilna ishrana,
Kalcij, željezo, magneziji
Ništa mi tako kemijski sretnoj nije bitno
Sebe se ionako ne može zagrliti
Vrijeme ne teče uzvodno
Ljubav nije obnovljivi izvor energije
Misli ipak nisu pijesak
Ne možeš ih iz džepova glave izbaciti
Neminovno je
U staničnoj podijeli jednom će se Big Bang dogoditi
Mitoza će se na pola zaustaviti
Sve će se nizbrdo sunovratiti
U point of no return
Osim toga barem sam ja oduvijek bivala Šampion svekolikih povlačenja
Preko osvojenih neprijateljskih linija
Čak i kad sam daleko od njih
Ta će mi osobina u presudnom trenutku doći
Ko kec na jedanaest
Iako se nikad nisam naučila kartati
Reći ću izlazim (ili izašla sam)
Reći ću
Kasno je za početak
Za povratak je kasno
Ništa lakše nego od sebe uporno odustajati
Na popisu trenutno odgođenih obveza
Moja će djeca tako imati jednu osobu manje
Za nazvati, na primjer
I u prilog toj teoriji
Baš jučer sam čitala zanimljiv članak
Na engleskom jeziku
O tome kako postoji taj fenomen
Overview Effect
O njemu uvijek pričaju astronati
I oni sretnici koji su zvjezdano i izvanorbitno putovali
Dakle, svi su ti letači sasvim jedinstvenom prosvijetljenju svjedočili
Kad bi pogledali na Zemlju iz Svemira
Zaboravili bi na naciju, granice,
Svoje uske limite
Nedostatke na svom profilu
Sva svoja nevoljenja
Sve teške riječi iz usta bližnjeg čovjeka
Samo mislima o divnoći bi se preplavili
Samo bi još postojali u tom plavetnilu svog upravo napuštenog ljudskog svijeta
I mraku okolnog Svemira
Zato se nadam
Svojim na van zdravim stanicama
Možda su takva uzvišena svjedočanstva moguća u perspektivi nas zasad prizemljenih
Na primjer nekih žena
Onih što su namjerno zaboravljale
Kako fatalna može biti
Propuštena mamografija.

______________________________________________

SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode.
Nada se da će svoje najbolje pjesme tek napisati.

NOVA POEZIJA MARKA KRAGOVIĆA

DIMLJENE KAJSIJE

Prvi su smetovi
Iznosi se vruće testo
Na trem prozora koji gleda
Iza kuće
Na ograđenu sitnu baštu sa matičnjakom

I sve je sigurno u tom činu
Izvesna sugestibilnost na toplinu po rubovima
Baršunasti mehanizam u šakama
Koji to testo suprostavlja
Nanosima snega preko oluka,dvorišta, polja

Dim koji se sa testa diže prema tavanu
Drugačijeg je mirisa i putanje od ovog
Koji vidim sada
U prelaznom dobu
U skoro praznoj bioskopskoj sali
Uz solidno očuvanu nitritnu traku

Dim sa vlažnog kaputa beskućnika
Jedinog pored mene u sali
Koji je zaspao na prvoj stolici do kvarcne peći

Jednom nam je zalutala lopta
U tuđe komšijsko dvorište
Bila si sa mnom
Čovek i žena su nas ugostili, kajsije su tek nadošle
Verovatno su i umrli ti ljudi, bili su tada već stari
Pričali su nam kako je tu u dvorištu svakog vikenda
Svirao kontrabas i flauta
Sve je bilo sigurno i izvesno
Kakvi su i naši životi mogli biti.

***

JASTUČNICE

Skidaš se kao pokrov i odlažeš
U ćoškove koji će se pogužvati zajedno sa njim
Koji je trenutak pre imao jasan oblik

Imati jasan oblik
Samo u pokrivanju drugog

Izbušena mišjim zubima i oštrim ivicama
Sve manje opstaješ u toj nesebičnoj nameri
Davanja smisla drugom
U nužnim pokretima
Lišću
Udasima

Ali
Tako je izgleda jedino moguće
Osećaj za pravac, pa putovanje, pa putokaz ka nazad

Prvi put vetar sam video
Na raširenim belim čaršafima u našim dvorištima
I pomislio da tako mora izgledati i Bog i svet
Jednostavan i lak

Svet se, ipak, pretvorio
U praznu kutiju za nakit
Šupalj ali zahuktao rudnik
Koji će jednom zasigurno progutati svetlost
Ali to će kroz njega proći neopaženo
Tiho i brzo
Kao nedozreli san kome smo podređeni
Od početka.

***

KEDAR

Poravnati se
Ući u tonalitet ivica granita
I tupog šuštanja iznad svih tih grobnih mesta

Ne mora se ništa ostaviti na pločniku
Ni nenamernog traga
Ni lakom isprskanog cveća

Sesti pored
Već okrnjenog
iskolažiranog u vašarskom nagonu uspomene
I voleti ga više od bilo čega prošlog, sadašnjeg
I budućeg u svetu

Udobno ginuti
U takvom jednoumlju.

***

MAKAZICE

Otkinula se. Već dugo istanjivana žica. Ne znamo kada i gde, ne znamo zašto. Na toj žici drzao se čitav svet, i to nas neće naročito dirnuti. Iako je to naš, sitni i jedini svet. Kao što su nam, između ostalog, dugo već, česme podešene na mlako, vazduh pogodan za sitnokalorijsko bilje i lako isparljive otrove. Učestala upotreba reči sve, svako, oduvek, kao dokaz jednog nabreklog stomaka varljive samodovoljnosti. Trulez i zadah na lako-kvarljivi mehanizam kojim hranimo decu i slikamo hramove. Žica je postala prelaka, sada lebdi u različitim pravcima, lepi se za tuđe prozore, gaze je mravi i krupne izlučevine godina. Juče sam je video kako ulazi u usta i lepi se po znojavom licu nekog diplomate koji je dobio tu privilegiju da nauči jedan mali, egzotičan jezik i kao nezamenljivi stručnjak reši vekovne probleme i nelogičnosti ovih prostora.Dugo je balavio po prstima dok je nije konačno izvukao iz usta i ona se , u ritmu sedam osmina i nagoveštaja oluje, uputila u nepoznatom pravcu.
Dok sam je pratio pogledom, neki topli besmisao uvukao mi se u prehladni i odvratni sok od djumbira koji sam naručio za tvoju ljubav i za blagoslov brojnih antioksidanasa koji će produziti naš pogled ka toj sada već paučini, dimu, prozirnosti koja postoji samo kao imenica, ne i kao nešto na šta ćemo ikad više moći spustiti šaku, odmoriti potiljak.

***

HUMUSI

Sve neizvesno opstaje
A mi se u zapuštenosti dvorišta iza kuća
Predajemo još jednom snu:

Počupati travke i od njih napraviti venac
hranu za mrtvu marvu
kiseonik za zadavljene gradove

Onda otputovati
Sagraditi soliter bez prozora
I u potpunom mraku prvom do sebi
Dati da probije zid
Svečano pusti taj mrak napolje

Razblaženi mrak spoljašnjosti
Biće ređi i pitkiji

Onda se u bolje prilagođenom oku
Vratiti
Svom dvorištu i oskudnoj vegetaciji
Svojoj plitkoj nadi
Da je ovo
Najviše sto se može imati

_______________________________________________

MARKO KRAGOVIĆ, 1990.
Specijalizant interne medicine, laureat Festivala poezije mladih 2016. godine. Objavio zbrirku pesama Šav u izdanju FPM, koja je bila u užem izboru za Brankovu nagradu. Objavljivan u zbornicima i na internet portalima. Piše i prozu, esejistiku. Živi i radi u Beogradu.

književna pretpremijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA ALENE BEGIĆ “DAN ZA ISPRAVLJANJE”, Naklada Durieux, Zagreb, 10/2022; jedna priča

RAZGOVOR

Došao sam da ti se izvinem. Ne, ne zbog sebe, nego zbog tebe. Jer vidiš, ja znam: nije to kod tebe kao kod mene. Ja ću tebe u sobi čuti kako cmizdriš po noći i neću moći spavati. Bit će mi slabo. Meni će biti slabo, jer se ti osjećaš slabo. Vidiš, sve je to u tome koliko neko može izdržati. Neko zaspe za pet minuta, neko za dva sata, a neko zaspe tek pred jutro.

Ja mogu zaspati kad god hoću. Mene se ništa ne dotiče. Ja sve preživim, jer ja sebe nisam izgradio na onom što mi je neko rekao. Ali ti si drugačija, ja znam. I onda ću ja sve biti kriv. Ali nisi ni ti ništa manje kriva, nisi ti ništa bolja. Šta ti meni sve kažeš, pa me se ništa ne dotakne?
Ne, ne, ne… čekaj… nema veze ko je prvi počeo. Nema veze šta je tu defenziva, a šta ofenziva. Bitno je da ću ja zaspati odmah, a ti tek za dva sata, a možda uopće nećeš spavati. I kad sljedećih dana budem slušao neke zvukiće iz sobe… Sve ću ja biti kriv.
Ljudi ne znaju saslušati jedno drugo. Čekaj, saslušaj me.
U ovoj porodici svi vuku na svoju stranu i kao da im je užitak da samo govore o sebi i tvrde ono što misle. Niko ne zna saslušati drugog. A ti si najviše takva. Baš ti si takva, samo svoje mišljenje forsiraš. U ovoj porodici niko i nikad nije mogao razgovarati sa tobom, jer si takva.

Gledaj, ti nemaš ništa u životu. A ja ti dajem bratski savjet da se popraviš. Ja bih radije umro nego živio tako kako ti živiš, a ti se ljutiš što ti to kažem. Bi li radije da ti govorim kako je tvoj život lijep?
Lijena si, eto. Želucu treba svakakve hrane. Znam ja dobro da ti radiš samo jedno te isto. Ne trebaš ti mene uvjeravati u suprotno. Ti više sebe uvjeravaš. Ja imam sav svijet stvari, ja sam po cijeli dan zaposlen. Iskorištavam svoj dan; svoje vrijeme, svoje sate pretvaram u nešto korisno.
Moj je život raznolik. Bogat. Po cijeli dan sam zaposlen i nemam vremena za razmišljanje. Za razliku od tebe, koja nećeš spavati i osjećat ćeš se nevrijedno jer si lijena, jer ne iskorištavaš svoj život kako treba. I ja kao ne mogu suditi šta za tebe znači živjeti? Kako ne mogu?

Pa kad bih te vidio da se režeš u sobi, ne bih to mogao gledati i učinio bih nešto, zar ne? Ma sve je to isto, ne trebaš ništa komplicirati. Ja tebe ne mogu gledati više u toj sobi kako ti prolazi život, a ti ne radiš ništa. I mene to boli. Ja dok ustanem ujutro i vidim te u jedanaest sati kako još sjediš u krevetu, meni se odmah moj dan smuči. Meni se smuči kada vidim kako ti živiš. Pa daj, uzmi svoj život u ruke. Muči mi se kada te tako gledam. Ne, ne plači i ne govori kako sam te ja povrijedio. Istina boli.

Ja tebe ne slušam, reći ćeš. Pa ja bih tebe slušao kada bih vidio da si zadovoljna svojim životom. Ali na tebi se vidi da si nezadovoljna, pa zašto bih te onda slušao? Tek kada postaneš zadovoljna svojim životom, onda mi pokušaj nešto reći. Ne možeš ti mene ništa uvjeriti, ja vidim da si ti nezadovoljna. I onda sam ja slab? I onda sam ja kriv? Reći ću ti: mnogi ljudi su se prestali družiti sa mnom, a sve zbog toga što nisu mogli više gledati istini u oči.

‘Pretežak si čovjek’, govorili su. Ili čak: ‘Ja se tebe bojim.’ Boje se mene?
Ja nikome ne želim zlo, samo dobro. Ali ljudi se boje, jer odjednom shvate da su bezvrijedni kad im pokažem njihov život. Oni bi radije živjeli u laži, nego sa mnom. Ne mogu izdržati kada vide svu bijedu svoga života, razumiješ li? Oni bi najradije zaboravili, ali ne mogu kada jednom progledaju. Onda se ljute na mene i neće da se druže sa mnom. A oni su, zapravo, ljuti na vlastitu bijedu; na vlastiti, propali život. Pa ipak, savjest im ne dozvoljava da me odbace, jer znaju da sam upravu. Kada imaju trenutke jasnoće, onda mi kažu sa čuđenjem: ‘Ja o tome nisam ni pomislila prije nego što sam tebe upoznala, još nikad nisam srela nekog kao što si ti, promijenio si me.’
Ja njima svima pokažem kakvi su i šta su zapravo. Jer su u životu preda mnom imali samo glupe, nekvalitetne ljude.
Ali ja volim iskrenost, dubinu. Pokažem im njihove fasade koje nose da bi se drugima svidjeli. A u sebi su ništa. Od mene bježe kao od istine.
Razumijem ih. Svako bi radije nastavio živjeti u bijedi i iluziji, nego shvatio da mu je propao život. Zamisli kako je to, propadati u životu nekoliko godina, a možda čak i desetljeća? I onda jednom shvatiš. Neko ti pokaže. Ili se ubiješ, ili promijeniš život, ili jednostavno ponovo staviš masku i nastaviš živjeti isti, bijedni život koji si živio i do sad.
Ali teško je oslijepjeti kada jednom progledaš. Mislim, možeš ti ponovo oslijepjeti, ali zaboraviti baš i ne možeš. I onda si slijep, a vidiš slike u glavi. To je gore nego vidjeti.
Ljudi se većinom odluče za jednu od dviju opcija: da se ubiju ili da se oslijepe. Sa mnom u blizini, nažalost, ne mogu učiniti niti jedno niti drugo. Jer moja prisutnost otvara istu, staru ranu, koju moraju otvarati jer im drugačije ne da savjest.

Ne trebaš ti meni govoriti. Ljudi su takvi, nema tu nikakve kompleksne matematike. Ljudima samo pokažeš kakvi su i odmah se razljute. Ljudi su manipulatori. Oni manipulišu drugim ljudima, da bi pokazali koliko su vrijedni. Oni preuzmu neku sliku vrijednosti izvana. Onda je učine svojom, tako žive, pokušavajući tom slikom uvjeriti, privući, kupiti, zadržati druge ljude. Misle da su uspješni, kvalitetni. Ali oni su prazni i nisu ništa drugo nego slika koju su izvana preuzeli.
Pođi u fitnes, tamo ćeš se uvjeriti.

I onda kada ta vanjska slika nestane, kad ta vrijednost prestane biti tražena, onda tih ljudi nema, dok neki drugi oblik ne padne na njih. Oni manipuliraju tobom pomoću te slike koju su izvana preuzeli. I misle da su poželjni, zato što je ta slika poželjna. Kao da su ljudi toliko glupi.

I ti si manipulativna. Svi smo manipulativni. I ja sam, ako baš to želiš čuti. I ja sam, evo, ja to otvoreno priznajem. Ali ja znam kakav sam, jebote, ja znam ko sam i šta sam. Ja znam i spavam mirno, kao beba, cijelu noć.
Nisam kao ti slabić, pa stalno gledaš kakva si i šta si. Ležiš u onoj sobi i misliš po cijelu noć. Danju sanjaš i melješ kakve riječi sam ti rekao, šta te povrijedilo. Budi kao kamen, ojačaj malo. Ništa te se ne smije dotaći, kao što se mene ništa ne dotiče. Ja znam sebe.
Mene ne treba niko drugi učiti. Za razliku od tebe, koja sve slušaš šta ti neko drugi kaže. Upijaš kao spužva i melješ. A makar da dobro samelješ, da makar dođeš do kraja mislima koje uopće nisu tvoje.
Vidi mene, ja mogu spavati po noći.
Da, mislim da je to najveće mjerilo čovječjeg zadovoljstva – da možeš spavati po noći. I ti, slabiću, ne možeš spavati po noći zbog mojih riječi, zbog onog što ti ja kažem. Ti moraš biti spremna da te se ništa ne dotakne.
Ne moram ja biti kontejner i primati sve tvoje riječi? Kako ti ne razumiješ? Ne radi se o tome da si ti kontejner, nego o tome da se tebe ništa ne tiče. Da te se ne treba ticati.
Čovjek mora biti zadovoljan sobom, a ti nisi zadovoljna sobom. Inače te se moje riječi uopće ne bi doticale. Nemoj ti zato nikakvu krivnju prebacivati na mene. Ja nisam ništa kriv što ti ne možeš spavati po noći. Ali, eto, takav sam kakav sam. Ne mogu izdržati ljude koji ne mogu spavati po noći. Onda ni meni nije dobro i ja ne mogu spavati zbog drugih ljudi.
Eto, onda, jesi zadovoljna sada? Nisi?
To je sve što sam trebao čuti, sve si mi rekla…
Laku noć.

_________________________________________________________

ALENA BEGIĆ, rođena 11.2.1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u BiH, živi u Sloveniji. Uvrštena je u uži izbor za nagradu 15. Međunarodnog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, osvojila je drugo mjesto na natječaju 19. Festivala evropske kratke priče te treće mjesto na Natječaju ZA najbolju GORKU priču, koji je organizirala Narodna knjižnica Vrbovec. Njene kratke priče su objavljivane na nekoliko blogova i časopisa. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

NOVA POEZIJA JULIJE KAPORNJAI

LETNJI RAZGOVORI

Ovaj svet je skroz
raslojen
puk’o je ko lubenica
a slast nestala
na hladnom
u pokušaju da duže traje

u rasulu ko ove jalove
semenke koje vadiš
istim nožem
kojim si pažljivo
hteo da omeđiš
moje srce

***

JUTARNJI RITUALI

Ponavljati u sebi gospode
pomiluj, samo disati
ili pevušiti
jednostavnu melodiju u
izvođenju nekog genija

Sve je bolje nego pustiti mozak
da rešava
složene aritmetičke
zadatke s više nepoznatih

kao što je
ručak s minimumom
sastojaka
ili pravi izdavač
za knjigu

Varati ga da je ljubav
neprolazna
a ne samo
hemijska supstanca
seksualno zadovoljstvo
novčana transakcija

***

KOREKTNOST

Govori tiho i nežno
Kažeš mi
Ne povisuj ton
Na mene
Ljudi nas slušaju

A ja ću zauzvrat
Mirnim glasom
Beskrajno dugo
Pričati gluposti

Nećeš imati gde da
Pobegneš
Nećeš moći
Nigde da se sakriješ

***

URAVNILOVKA

Sve više me moj život
podseća na rat
između ljubitelja Gogolja
i Dostojevskog

Taj mikrosvet
čaroban i lep
ravnopravno gazi
bratska i moja čizma

Interesne sfere
nevešto prekrivene
komadićem stare tkanine
gospodina Kogita

Prozori širom zatvoreni –
jednom liči na vatromet
drugom da padaju bombe

Neko bi silom da uđe a
nekom
već je kasno
za izlazak iz kuće

***

PROLAZNE NEŽNOSTI

Ima li išta nežnije
od paperjastog
mačjeg stomaka

poziva na maženje
preko nežnih bradavica
ležanjem na leđima
nežno savijenih šapica

i tirkizne boje još uvek
vidljive na mestu
obeleženog reza

***

DISKONTINUITET, po M. Šeli

Još u polusnu
Neki delovi tela počinju
Da brzaju
A neki usporavaju
Međusobno se saplićući –
Gde li je poveznica
Ruke koja bi
Da uzme knjigu sa noćnog
Stočića
I one koja raskrčuje
Svakodnevni haos
I kakvi to čudni
Konci vise
Sa osmeha
Uslužne prodavačice
Koja uzima meru
I daruje zadovoljstvo
Slučajnom posetiocu

***

KONCERT online

Dva ostarela umetnika
još uvek genijalna
pipaju kroz mrak
interpretacije

ne mareći za činjenicu
da su tuda prošli
nebrojeno puta

dok stilizovana srca i
aplauzi lete
ka vrhu ekrana, ka

tački koja pokazuje
promenljiv ali i precizan
broj posetilaca ovog,
sada već prošlog događaja

____________________________________________________

JULIA KAPORNJAI rođena je 1966. u Vrbasu. Objavila pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005), Iz kapi mora (2019) i Panaceja (2021). Povremeno piše kratke priče i književne prikaze. Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VANDE PETANJEK “U IME MAJKE”, Jesenski i Turk, Zagreb, 8/2022; pet pjesama

RECIDIV

duboko u noć
u tišini kuta
voda je tiho lupala u kupaonici

u uzaludnom pokušaju da promijeni smjer
gdje se može skloniti žena
dok po njoj ruju
viljuškari

jučer su kosili travu
mene su boljele grudi
nisu to više čvrste stijene
jedva sam se imala za što uhvatiti
duboko u noć

***

VELASQUEZ

bila sam već ovdje

zrak mi podsjeća tijelo na gustoću
ovdje sam već sjajila u željeznoj prašini
i promatrala kosu pod užarenim elektricitetom

sjećam se dobro
nemoćna da se otmem remenima tjemena
ovdje sam na nakovanj bacila haljinu

žutu

donji dio nalikovao je podrezanoj krinolini
stisnutoj u struku kao moje pesnice
balsko savršenstvo za malu infantu
moja je odgovornost
moj prvi put

skinula sam je i gola legla na nakovanj
i svaki kvadrat
pomno
izudarala čekićem

maljem

glačala su za kukavice

***

DISINTEGRATION

upirem se laktovima
uspravljam leđa
ravna sam
gladna sam
trbuh mi se ispupčio prema nebu

želim da si i ti gol
da si obnažen od sebe
da i ti prođeš kroz tijelo
kroz tanku tubu žene
da i ti u znoju rodiš drugo tijelo
koje kasnije mogu staviti na kišu

i želim još još još još
a tebe bole ruke
mene bole uši od svih koji su zinuli
moje su samo minimalne kretnje
linija po kojoj ću ući u starost

da istjeramo stvar do kraja
pod led lampom dokazujem tezu
je li dodir dovoljan za mutaciju
dovoljan da preuzmem novi grad i ime

na krevetu od žice
vidjela sam joj usta
u zelenoj tišini češera
pročešljanu kosu svoga djeteta

***

HIDRA

ne bojim se upaljenih pećnica
ni bakrenih vodiča omotanih toplinom
ni zažarenih stijenki koje će pridržati rešetku
na sigurnom putu prema gustoj šupljini

isto je biti i trbuh i otvor
u koji umećem razrezane komade
posoljene po rezu kao po prerezanom prstu
na ranu utrljam
začin
i sol

uvlačim se unutra dok je hladno
uhvatim se za rešetku kao za kavez i tresem
onda umačem dlanove u ulje
red dlanova red ulja red podlaktica red ulja
na sto osamdeset

izvlačiš me za lakat
iz zapečenih dlanova vadiš grudice smeđe soli
kažeš kosa ti je masna
pečene su ti oči

ipak
i to me manje boli
nego kad mislim

***

LAGANA

ne želim te više
tako si rekao kad sam se vratila iz bolnice

i u pravu si
ne bih te čula da si bio blaži
nikad nisam čula ni tihu kišu
i podignula bih glavu tek kad grom raskoli drvo

da nije bilo ovako
nikad ne bih skinula spavaćicu s tijela
i kako sam uopće došla do grada
ovako bijela i na smrt
isprepadana suncem

podižeš kovanicu s poda
pet kuna
medvjed

podižeš me s poda
u pet godina
leptirica

*

Zbirka poezije Vande Petanjek „U ime majke“ govori o traumi pobačaja onako kako to samo ona zna, nježno, okrutno, raskošno, nijansirano, lirski a da budi epsku zapitanost i mučninu. Čudo je tijelo, pa tek mogućnost rađanja, života! Ova poezija to svojim finim refleksijama i slikama pokazuje u pet ciklusa koji, vidi se to po naslovima − Kirurški precizno, Vodopropusne, Rezanje vrpce, Dan kad sam u torbu stavila xanax, Vodootporne – gotovo čine poemu.
(Kruno Lokotar)

Iako bi se prema naslovu moglo tako zaključiti, „U ime majke“ nije feministička zbirka poezije, ili to barem nije u političkom smislu. Ovo je zbirka o jednoj čežnji, nedostižnoj i nedosanjanoj, jedinstvenoj u svojoj poziciji, a koja se, kroz žalost za izgubljenim djetetom, kroz snažnu emociju, nadasve premoćnu tugu i poetsku riječ prelijeva kroz krvotok i ulazi u sve pore. Snaga ove zbirke, osim u prepoznatljivom, jasnom, a istodobno kompleksnom glasu autorice, leži u lakoći čitanja i neizbježnosti pitanja „što bi bilo da…“, pri čemu autorica izvanrednom verbalnom vještinom prodire u stomak čitatelja i ostavlja finu pjesničku nelagodu, taman dovoljnu da izazove male emocionalne potrese i da, kada je dočitana, čitatelj poželi još.
(Lidija Deduš)

______________________________________________________________________

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisima Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters.
Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.