Mudroj sovi reče svraka: “Ti si, sovo, dijete mraka!” A sova će: “Ni dan svijetli svračju pamet ne rasvijetli!”
***
KOZA KO KOZA
Pitao sam jednu staru kozu da li voli pjesmu ili prozu? A koza se crnim papkom krsti: “Ja ti volim ono što se brsti!”
***
U ZOOLOŠKOM VRTU
Reče seka: “Draga mamo, ti obrve farbaš samo, a pogledaj: tetka zebra nafarbala vrat i rebra.”
***
STRAŠNA SREĆA
Ribica se mala raku tužila: – “Jadan mi je život rijeka pružila, a pogledaj moju sestru stariju ta je sretna: živi u akvariju…”
***
MAJMUN I NAOČARI
Slab na vidu, jedan majmun stari kupio je nove naočari, pa se hvali: – sa staklima ovim mnogo lakše sada – buhe lovim…
_____________________________________________
GUSTAV KRKLEC, hrvatski književnik (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 – Zagreb, 30. X. 1977). Djetinjstvo je proveo u Hrvatskome zagorju. Započeo je studij poljoprivrede u Beču 1918., nakon jednoga semestra vratio se u Zagreb, priključio se književnom krugu mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i N. Milićevićem pokrenuo časopis Juriš (1919). Kaneći studirati režiju, u Pragu je 1921. asistirao kod K. Čapeka, ali je ubrzo otišao u Beograd, gdje je ostao sve do rata. Nakon rata vratio se u Zagreb, bio urednik u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim djelovao kao profesionalni pisac. Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1968.
Pisati je započeo 1915. objavivši u Koprivama kajkavsku humoresku. Prvu pjesmu (Put kroz noć) objavio je 1918. u Književnome jugu. Okušao se i u drami (dramska rapsodija Grobnica, 1919) i prozi (Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921), pisao članke, polemizirao, a objavljivao je i prepjeve lirike s njemačkoga, ruskoga, madžarskoga, engleskoga, slovenskog i slovačkog jezika. Prve su mu pjesme impresionističko-simbolističke, nastale pod dojmom lektire; nakratko je bio sljedbenik njemačkih ekspresionista (zbirke Lirika, 1919; Srebrna cesta, 1921; Nove pesme, 1923), nastavio je kao novosimbolist iz Wiesnerova kruga, da bi stekao glas tradicionalista i artista, majstora soneta. Početni egzaltirani i patetični ton zamijenila je smirenost i retoričnost, najčešći su motivi samoća, ljubav, žena, grad, smrt i Bog, a slikovnost mu čuva prepoznatljivi zavičajni, zagorski »štih«. Liriku od Izleta u nebo (1928) do Darova za Bezimenu (1942) prožimaju i naglašena socijalna osjećajnost i odmjerena refleksivnost, što je s jedne strane znak približavanja dominantnomu tipu socijalnog pjesništva, s druge iskustva i spoznaje o vlastitoj malenkosti i krhkosti (Ugašeno kandilo). Krklec je popularizirao epigram kao razmjerno zanemarenu formu u hrvatskoj književnosti, a feljtonima i kozerijama (pseudonim Martin Lipnjak) reagirao je na aktualnosti svojega doba pa se afirmirao i kao uspješan nastavljač matoševske feljtonističke tradicije (Lica i krajolici, 1954; Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956; Noćno iverje, 1960). Neki su njegovi feljtoni vrlo uspjela putopisna proza (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Razgovor u Trakošćanu, Nema Zagreba bez Gornjeg grada, Zapis iz Senja i dr.).
Ostala djela: Ljubav ptica (1926), San pod brezom (1940), Tamnica vremena (1944), Tri poeme (1949), Lirska petoljetka (1952), Telegrafske basne (1952), Žubor života (1955), Izabrani epigrami (1963), Novo noćno iverje (1966). – bilješka preuzeta iz Hrvatske enciklopedije, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Gledala sam vas na slici Gledao si nekuda sa strane Kao da se otimaš ocu, braći, meni Pogled ti je negdje na gori Na golom kamenu u kojem se ogledaš Nigdje nije tako lijepo kao nigdje Na livadi su pasli konji Kopitima ugazili mekanu travu Svaku vlat pognutog vrata Kišilo je sporo, sporo kao voda u ponor.
***
HLADNOĆA DOLAZI
Zakopčaj se, hladnoća dolazi s planina Spustit će se u grad mirnoćom nepobjedivog diva Među mimoilazeće noćne tramvaje U sljepoću magle U tišinu uredskih svjetala Hladnoća napreduje Traži nas, traži mjesto gdje smo topli Tijelo šuti poput dobrog prevoditelja Sve je tako pusto Nema nikoga Ne želim zakopčati kaput Neka se sve to odmah sruči na mene U redu sam, ja sam u redu Taj div sam ja.
***
JEDNO PROLJEĆE
Jedno proljeće jedan plesač iz Francuske i ja Proveli smo jedan vikend zajedno Šetali smo dugo Gornjim gradom Drveće je cvjetalo nježno ružičasto Pitao me želim li u kino Imao je izgužvane hlače Ostali smo na šetalištu I još smo tamo Ništa nije savršeno kao mogućnost Adieu
***
SVI SMO MI NEČIJI POSEBAN PAKAO
Svi smo mi nečiji poseban pakao Odabrani mirisom Izvučeni iz nepoznatih lica Kao novčić sreće na pločniku Netko nam se tada veselio Bit ćeš moja najdraža osoba Tako si rekao Nastanit ću u tebi sve one godine prije Što su čekale da ti ih predam Da ih razmjestim kao da su stolac, krevet, prozor, jastuk, sunčeva prašina U lijeno popodne nekog običnog dana Bit ćeš moja kuća tako malena da ni leptir na nju ne može sletjeti I tako velika da u nju stanem cijeli ja Bila sam tvoje posebno nevidljivo mjesto Gdje su ti ruke zaključale sva vrata Nije bilo zraka Samo si ključao, ključao, ključao Mene je nestajalo iz sjenke leptirovih krila Postala sam najljepši pakao koji si imao
***
CRTEŽ
Kada me prvi puta nacrtalo moje dijete Ispod slike pisalo je – ovo je moja mama, ona nosi duge veste Kako, pitala sam se, odjednom postadoh žena u dugoj vesti Kao da ispod nosim skrivene još neke druge, brojne žene Onu što je dala više nego je imala I onu što je brisala usta odraslog čovjeka I onu što je htjela trčati planinom a ostala je polegnuta I onu kojoj nitko nikada nije vezao cipele iz ljubavi Sve sam ih sada prekrila dugom sivom tkaninom zavezanom u struku Čvrsti čvor nije dao ženama izići Imala sam pametnija posla, rekli su gluplji ljudi Ali ja želim da dijete kaže ovo je moja mama, ona se smije Jedno jutro odvezala sam čvor na vesti I pustila sve svoje žene Ljubile su me i plakale, mile moje Crteži su obukli boje
***
DANAS
Danas mi se ne da voljeti Spustila sam kapke na prozorima Provjerila brave Ne dopuštam mogućnost prolaska svijeta Spuštam se u svoju nedokučivost Uhvatiti neuhvatljivo, kako je to smiješno Može li se to Ne može, čak ni riječima Reduciram se, isparavam Kao laboratorijski pokus Prolazim kroz frakcije Sa svakom frakcijom lomim dio sebe Odvajam se u slojevima prošlosti Odvajam ljude, mjesta, godine Sve je to sada suvišno Putujem do središta da namjestim Čelične konstrukcije voljenja Kako li se to namješta Ovim nespretnim rukama Računam da ću morati sve ponovo spojiti Netko će već htjeti ući uskoro Pravit ću se da ne čujem, možda ode U odlasku je tajna
IVANA GORIČKI rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava opću gimnaziju i studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i kratke priče. Živi i radi u Zagrebu. Voli iznad svega knjige i planine.
kancer. Šta rade ljudi kad shvate da umiru, kad nestane i ona poslednja nada da će se nešto rešiti, da će operacija pomoći, da će se pojaviti neki novi lek ili neki novi doktor, specijalista, koji zna nešto više od ostalih, neka lekovita travka od koje će praviti čaj za imunitet, antioksidans… dobra je borovnica, još je bolja aronija, ali je gorka pa teško ide niz grlo… Kad postane jasno da više neće ni da vas zadrže u bolnici jer samo zauzimate krevet, za takve kao što ste vi više nema mesta, za beznadežne slučajeve, iako vi i dalje gajite nadu, zalivate je kao cveće na terasi u vreme letnje suše, dva puta na dan, i ujutru i uveče, ne sme u podne jer sunce svu vodu odmah ispije. Sunce. Nada najbolje greje dušu, ljudi bez nade sede na terasi i greju se suncem, samo kad nije oblačno, kad ne pada sneg i ne duva vetar. Onda ni Sunce ne može da zagreje bolno telo…
Kuća je konačno prazna. Otkako su saznali da imam rak materice, muž i deca me nikada ne ostavljaju samu. Možda se plaše da ću u takvim trenucima pročitati svoju medicinsku dokumentaciju i otkriti da mi se bliži skora smrt, da ću prerezati sebi vene ne bih li sprečila nadolazeću bol i završiti sve mnogo ranije. Kao da već ne znam da umirem. Operacijom su mi izvadili matericu, ali kancer se proširio; osećam ga u sebi, izjeda druge organe, kreće se po mom stomaku kao mračna sena i odbrojava dane, sate i minute, dok me ne bude zaposeo celu. Nije mi potrebna nikakva lekarska dijagnoza da bih bila svesna da, ko zna koliko već dugo, nešto opasno živi u meni i polako me ubija, iznutra. Možda se stvarno samo brinu da će mi se nešto dogoditi, da ću se iscrpljena i premorena onesvestiti, da neće biti nikog tu pored mene da mi pomogne ako nezgodno padnem i povredim se. Videla sam im strah na licima, svakog dana postaje sve dominantniji u njihovim grimasama. Plaše se moje smrti, čak i više od mene. S mukom sam ubedila muža da ode do prodavnice, dok su nam sinovi na poslu. Obećala sam mu da neću ustajati. Pa ipak, čim je izašao na vrata, krenula sam iz kreveta. Vučem nogu pred nogom, držeći se za stomak i laganim koracima stižem do kuhinje. Uzimam prljavu emajliranu džezvu iz sudopere prepune neopranog posuđa, ovlaš je plaknem i napunim toplom vodom, a zatim je stavljam na šporet. Umorna od tolikog napora, sedam za trpezarijski sto. Teško je ustajati nakon operacije, ali poželela sam da popijem jednu kafu na terasi. S tom namerom sam krenula u ovaj poduhvat, da sedim na svežem jutarnjem vazduhu od koga se povremeno naježim i protresem, da ne razmišljam ni o čemu već da praznog pogleda piljim ka dvorištu dok mi se u nozdrvama mešaju miris kafe i dim cigarete. Zavlačim ruku u džep bademantila i vadim paklu monte carlo red. Jednim prstom lupam kartonski omot s donje strane kao da igram klikere, a zatim noktima izvlačim cigaretu koja je iskočila zahvaljujući ovom laganom pokretu. Cigarete spuštam na sto pa rukama tapkam po džepovima tražeći upaljač. Na drugoj strani stola nalazi se pepeljara. Prepuna je pikavaca. Mrzim aljkavost. Neko bi se do sada već navikao na takve stvari: prljave čarape, mokre peškire razbacane po kući, smrad u kupatilu, smeće oko kante za đubre… Kad živiš sa tri muškarca, moraš da se pomiriš s tim da ćeš im zauvek biti kućna pomoćnica. Ja nisam nikada. Uzimam prepunu pikslu i ustajem. Pravim dva koraka do korpe za otpatke, a zatim još tri do sudopere. Voda u džezvi struji. Dok tresem mokru pepeljaru, kapljice nehotice završavaju na vrućoj ringli. Gledam kako se vrte ukrug, dok nestaju u toploti. Tako ću i ja, tiho šišteći, ispariti u vazduhu. Voda počinje da vri. Uzimam kutiju s kafom i prvu čistu šolju iz kredenca. Na njoj piše – Uspomena iz Sokobanje. Dobila sam je od muža kada je pre sigurno šest-sedam godina bio tamo. Povredio je nogu na poslu, pa su ga preko socijalnog poslali na lečenje. Na kiosku preko puta hotela, sinovima je kupio po loptu sa crveno-plavo-belim prugama i natpisom Srbija, a meni šolju za kafu. U staroj limenoj kutiji, od nekog uvoznog keksa koga već odavno nema po marketima, crni prah postoji tek u tragovima. Nema dovoljno ni za jednu jedinu kašičicu. Ne smem da se savijam i tražim po fiokama novu, neotvorenu kesu. Rana me i suviše boli za tako nešto. Odlivam malo vode iz džezve i stružem ostatke, u želji da od toga napravim barem nešto više od mutne vode. Volim vrelu gorčinu jake kafe. Onu od koje ostaješ budan po celu noć. Takvu sam kuvala samo za sebe. Goran pije srednju – slabiju i slađu, pa bih za njega dodavala malo vode i šećera čim odlijem svoj napitak u šolju. On za mene to nikada nije radio. Obično bi mi se posle izvinjavao, kada bi po izrazu mog lica nakon prvog gutljaja, shvatio da je zaboravio. Videlo bi se po njemu da mu je zaista bilo žao. Nikada to nije činio namerno. Jednostavno je bio od onih ljudi koji ne pridaju značaj takvim stvarima. Ni važni događaji u životu nisu mogli da ga iznerviraju, a kamoli takve sitnice. Da sam ja njemu kojim slučajem sipala so umesto šećera ili skuvala čaj umesto kafe, ne bi reč progovorio. Nastavio bi da pije kao da je u tom trenutku baš to poželeo za sebe. Kafa počinje da ključa praveći brdašca po džezvi. Sipam je u šolju, pa sa njom u jednoj ruci, a pepeljarom u drugoj, krećem. Ipak, nakon dva koraka zastajem i spuštam se na stolicu za trpezarijskim stolom. Ne mogu da odem do terase čija vrata gledaju pravo u mene. Stomak me boli sve jače. Čini mi se da ću pasti. Ostajem tu gde sam se zatekla. Možda zaista nije trebalo da ustajem iz kreveta. Pogled ka dvorištu kvari musavo okno. Mrlje od tragova masnih prstiju ne dozvoljavaju mi da gledam dalje od granica kuhinje, čak ni ka cveću. Možda je i bolje da ne vidim kako ne zalivaju muškatle. Ove godine bile su posebno lepe, prepune cvetova. Hoće li se krajem jeseni setiti da ih ubace u podrum? Ispijam gutaj kafe. Mrštim se. Jedva da ima ikakvog ukusa. Izgleda da ništa ne ide po planu. Uzimam cigaretu sa stola i palim je. Dok uvlačim dim duboko u pluća, osećam kako me nikotin polako smiruje. Nehotice gledam ka frižideru. Na vratima se nalazi desetak magneta sa raznih putovanja. Zavidim ljudima čiji se frižideri ne razaznaju od uspomena iz raznih delova sveta. Pariz. Magnet je doneo mlađi sin sa maturske ekskurzije. Grad svetlosti koji su preplavili turisti, imigranti im prodaju suvenire – žičani Ajfelov toranj, minijaturna crvena vetrenjača Mulan Ruža ili Trijumfalna kapija… Nešto od toga kupuje i Stefan. Figuricu koju je napravila nežna ruka nekog deteta u Kini ili Bangladešu predaje mu Somalijac ili Šrilančanin. Upakovao je u recikliranu kesicu. For your girlfriend, izgovara sa grubim engleskim naglaskom. Yes, yes, uzvraća Stefan, posramljen. Teško mu je da kaže da poklon kupuje za bolesnu majku koja će ga gnjaviti ako joj ništa ne donese iz tog grada koji nikada nije posetila. Polupijan gega se preko Jelisejskih polja. U jednoj ruci mu je vrećica, u drugoj prazna limenka piva, ne sme da je baci na cestu, grad je prepun policije. Vredni plavi mravi mašu pendrecima, prete, čini mi se da ih vidim na tom kamenom predmetu koji emituje bol ka mom telu. Bol od policijskog pendreka, puške neprijateljske vojske, udarca suparničke bande, tremor vrednih malih prstiju azijske dece, drhtavicu pijanog, neiživljenog i uplašenog dečaka… sve je skriveno u tom kvadratiću plave boje na kome je iscrtan i Notr Dam i Sakre Ker, Sveto Srce, Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano. Pariz. Ja sam u njegovim godinama najdalje išla do Dubrovnika, kod tetke. Do rata sam je redovno posećivala, ali nemam magnet da to i dokažem, samo sećanje, miris slane vode u nosu i sliku Stipa pred očima. Njegovo mokro telo izdiže se i spušta iznad mene dok me grli i ljubi. Nepomično ležim na tvrdoj i klizavoj steni, pazeći da ne padnem, a kasnije šminkom skrivam modrice po telu, nastale od trenja kože o oštre ivice. Da tetka ne sazna. Voda zna da čuva tajne, odnese ih u dubinu kao kamenje. Talasi ih pokrivaju kao grobari mrtvo telo u kovčegu. Nakon rata more i odmori postali su Sutomore ili Morinj, gde god je najjeftiniji smeštaj, i džakovi krompira i paradajza, zamrznute pečene paprike, ležaljke, suncobrani, gumeni čamci, vruć šporet pored koga provodim pola dana kao i kod kuće, dok se njih trojica premeštaju sa plaže u vodu i obrnuto. Ali popodne plivam dok ne postanem obična tačkica na horizontu, zbog čega me uplašeno dozivaju da se vratim. Nisam sigurna da li to rade zato što me vole ili zato što ne znaju kako da žive bez mene, čak ni na letovanju. Kako bi bilo lepo sada plivati, kupati se dok se koža na šakama i stopalima ne smežura, a onda leći na pesak slana i mokra. Ne skrivati se od Sunca koje prži, upijati njegovu toplotu, dok se koža steže, svrbi i gori, ležati tu nepomična, dok ne zaboli, postati crvena, kao muškatle, a posle se kod kuće ljuštiti kao krompir, sećajući se mirisa mora, i Stipa. Osećam bol između prstiju poput uboda ose. Zaboravila sam da držim cigaretu u ruci. Izgorela je do filtera. Ostatke pepela pažljivo prenosim u pikslu da se ne rasprše po celoj kuhinji i ne unište stolnjak, koji je već prepun fleka. Ko zna kada su ga poslednji put promenili. Vrnjačka Banja. Magnet je letos doneo stariji sin. Išao je tamo zajedno sa svojom devojkom. Ostavili su katanac na mostu ljubavi, napisali su na njemu svoja imena i zakačili ga o metalnu ogradu. Ključ su bacili niz reku, kao i svoje stare živote koje su složili u istrošeni kofer i zaboravili u nekom udaljenom gradu. Sad se vole čisti kao nakon pričesti. Dubai. Poklon od koleginice iz fabrike. Njena ćerka se pre nekoliko godine udala i odselila u tu arapsku zemlju, a ona ih posećuje kad joj kupe kartu. Pustinja i arapske noći, milioneri sa tigrovima i leopardima umesto maca i kuca, umesto zlatnih ribica, sa srebrnim okovratnicima i kožnim uzicama. Novac ne raste na granama već se krije ispod peščane prašine, samo ga treba iskopati, onda pljušti kao crna kiša, svakog okvasi, čak i nju, nesrećnicu. Palić. Izlet sa koleginicama iz fabrike. Išle smo preko sindikata. Bilo je to nekih mesec dana pre operacije, dok sam u sebi još uvek imala matericu koja se stezala i opuštala, puštala krv kao ozleđeno srce, Sakre Ker. Ljudi umiru od slomljenog srca. Srčem kafu. Hladnoća joj je samo pogoršala ukus. Sokobanja. Te godine dok je Goran bio na lečenju, s decom sam sama otišla na more. Bili su već dovoljno veliki da nisam morala opsesivno da motrim na njih. Gubili bi se u daljini upoznajući nove, bezimene drugare. Tražili su sopstvenu slobodu, baš kao i ja. Moji prijatelji smenjivali su se preda mnom kao glumci u bioskopu, osunčane kože i sa peškirom prebačenim preko ramena, debeli, mršavi, stariji, mlađi, lepi, ružni, neki slobodni, a neki možda i ne. Burme su skrivali ispod kamenčića šljunkovite plaže ili po džepovima šorceva jarkih boja, kao da bih ja zbog toga ustuknula pred tom igrom zavođenja. Govorili su da su mornari, da se spremaju na novo putovanje, da su stranci u novom gradu, na odmoru daleko od svoje porodice, da su starosedeoci koji će mi otkriti sva tajna mesta skrivena od gungule turista. Govorili su da sam lepa kao Kalipsa, magična kao Kirka, zavodljiva kao sirena… da će me povesti sa sobom gde god poželim. Kao da sam slušala šta pričaju. Ukus duvana mešao se sa njihovim poljupcima, teret tela sa težinom talasa. Mešaju mi se njihovi likovi kao sokovi među nogama. Palić. Prljavi ve-ce i još prljaviji konobar, naterala sam ga da opere svoju stvar pre nego što je ušao u mene. Otkako sam se razbolela nisam mogla da privolim Gorana da mi priđe. Previše se plašio da će me povrediti pa nije uspevao da ga održi u funkciji dovoljno dugo. Biće da me je prljavi konobar poslednji doveo do orgazma. One for the road. Čudno. Čini mi se da se i on zvao Stipe, ili sam ja bar to tako zapamtila. Stipe. Njegov frižider je sigurno prepun magneta, ako je preživeo rat. Palim još jednu cigaretu. I prethodna je izgorela, a da nisam povukla ni dva dima. Bol se širi izvan stomaka. Prati je hladan znoj od teskobe. Meškoljim se u svojoj stolici i rukama grlim kućnu haljinu stežući je uz sebe kako bih se malo ugrejala. Pre nego što se sasvim umirim, na licu mi se nehotice širi osmeh. Gledam kroz prljavi prozor i u daljini, iznad crvenih muškatli, vidim mirno more. Plavetnilo se prostire u beskraj. Struja ljuljka jedan brod. Na palubi stoji Stipe u kapetanovoj uniformi, sa belo-plavom šapkom na glavi. Nešto govori. Pomeraju mu se usne, ali nisam sigurna šta iz njih izlazi. Čini mi se da doziva moje ime… Da. Kažem hoću. Da.
MARIJA KRTINIĆ VECKOV (1986, Smederevska Palanka) diplomirala je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Novinarka je rubrike za kulturu dnevnog lista Danas. Dobitnica je nagrade Vip Iskorak za novinarsku izuzetnost i popularizaciju umetničke igre u Srbiji. Prozu i poeziju objavljivala je u književnim časopisima, zbornicima i na portalima. Rukopis zbirke pesama Zazidana našao se u užem izboru nagrada za mlade pesnike „Novica Tadić“ i „Mak Dizdar“. Dobitnica je nagrade „Laza K. Lazarević“ za najbolju savremenu pripovetku u 2021. godini, a po motivima nagrađene priče „Uspomena iz Sokobanje“ snimljen je i istoimeni kratki film u režiji Dušana Popovića i produkciji Kulturnog centra Šabac. Za priču „Poziv“ dobila je prvu nagradu na književnom konkursu „Trenutak kada je meni počeo rat“. Rukopis zbirke kratkih priča Materice izabran je kao pobednički na konkursu Studentskog kulturnog centra Kragujevac za 20. kolo edicije Prvenac.
U KVARU SU NAM OGLEDALA
Kada sam bio dijete, strahovao sam da će mi
ogledalo pokazati tuđe lice, ili neku bezličnu,
slijepu masku što skriva nešto, bez sumnje
užasno... - H. L. Borhes
Ogledala su nam u kvaru, zar to ne vidite, o ljudi,
vi slijepi šetači ulicama mokrim?! I ona velika i ona
mala, konkavna i konveksna, i ona damska, u odajama
carskim, ona u džepovima vojničkih bluza, i ona
u brijačnicam velikih i malih gradova naših, po
kojima muhe i pauci crtaju granice carstava svojih.
Ne prepoznaju nas više, ni nas, ni Sunčevu
svjetlost; u dubinu su se, bez razloga jasnog,
urušila svoju, u dubinu ledenu, tamnu; ili su
se, možda, u prapočetak sklonila svoj, u prošlost
daleku, tražeći tamo odgovore za svoje mutno
tijelo, trajanje nejasno i suzu mutnu kada su krenuli
u završni stakleni prah.
U kvaru su nam ogledala, i ona velika i ona mala,
koja su djevojčice lutkama svojim darivale za
rođendan. Trajalo je to već godinama, a mi smo
mislili da se pred nama odvijaju samo nestašne
igre ogledalske. Novine su pisale da se Sunce,
u zadnjoj deceniji, umorilo malo i da zbog toga
ogledala kašlju, da im zbog toga površina
ponekad zatreperi, kao kad bjelutak na jezeru
mirnom prolazne kružiće nacrta. Tek smo kasnije
(a nadamo se ne i sasvim kasno) vidjeli da iz njih
curi glatki, ledeni sjaj.
Tješili smo se, među sobom, kako je sve ovo
samo prolazno stanje. Proći će ih to, tješili su
nas majstori u staklorezačkim radionicama, za
koji dan izbistrit će se slika i ogledala će ponovo
stajati pred nama, svijetla i zdrava. Svi smo mi,
ponekad, u bunilu nekom bili, pa evo nas opet,
živih i zdravih, brinemo se za zdravlje ogledala,
uvjereni u njihovu neočekivanu igru i kratki
bijeg u rano djetinjstvo.
Umorna su nam i kvarna ogledala, možda i od
želja silnih naših, a ako je tako nikakvi ih majstori
više neće moći popraviti. Baš me zbog toga veliki
hvata strah u danima kratkih sjenki, plašim se
da se u ostarjelom ogledalu, umjesto mog,
ne pojavi sasvim novo lice koje će me mamiti
u savršeno naličje svoje, a ja se neću znati
braniti kako treba, jer će, možda, u kvaru tad
biti i riječi ljudske, trošne, zaleđene i nemoćne.
- iz zbirke pjesama U KVARU SU NAM OGLEDALA, Planjax, Tešanj, 2021. -
***
NEKI SU HVALILI POEZIJU
A NEKI SU JE KUDILI
Neki su, na sav glas, slobodno i bez stida, hvalili
poeziju, i to u vrijeme ratova i buna, teške gladi
i oštrih zima, u ružno vrijeme, dakle, kada su je
mnogi zaboravili. Jedino ona, govorili su, zna kako
se tople sobice, u svim vremenima, mogu napraviti
prije negoli nas bolest kakva stigne u putu; tako
su govorili i renesansni leptiri, prije nego što su im
iglicama borovim isprobadali krilca. Pjevali su tako
i kastrati raspjevani, odnjegovani u saksijama
za mirisno cvijeće, na prozorima kuća u predgrađu.
Poezijom se nekada tjerao mrak i laži gorke
od naših polja plodnih, poezijom se dozivala željena
kiša iz dalekih šuma; u poeziji su se krile duše dobre
naših rođaka davnih i neudate, sirote djeteline, kada
bi ih usjedjelicama počeli zvati zakržljale travke.
A neki su, i to se priznati mora, o poeziji samo
ružne kazivali riječi, šireći silne laži o pritajenim
namjerama njenim. Prigovarali su joj da je plačna,
umišljena, dekadentna dama, tek čipkana paučina
u koju se sklanjaju zalutale mušice, te da ona ne
radi ništa drugo nego izmišljene priče širi o zemlji
i nebu, erosu i tanatosu, mada je o tome nikada,
niko, ništa ni pitao nije.
Eto zbog čega ni sâm nisam znao kojoj bi se
strani prikloniti trebalo. Ili si sa nama ili si protiv
nas, prijetile su mi februarske crne mačke;
zavađena plemena su me trubama zvale na svoje
obale; gušteri su mi, iz požutjele trave, pominjali
puzajuće svoje moći, a kraljice žabljih bara
obećavale su mi svoje raskošne noći, ako im
se pridružim u carstvu barskih trava.
Ponekad bih, preplašen i zbunjen, zaboravljao
ko je na kojoj strani, pa sam se, kada rješenja
prava nisam znao naći, sklanjao u krtičnjake i
u šiblje gusto na rubovima ravnodušnog grada
i gledao čeznutljivo u vrhove dalekih planina,
tražeći i od njih da mi otkriju istinu pravu. Mislio
sam: moćne su one, i visoke, pa u oblacima mogu
za mene odgovore prave naći.
A onda sam, jednog jutra, čim sam čuo lavež
psetanca tužnog i zvonce tramvaja ranog,
otkrio istinu jednostavnu: u svanuću se svakom
poezija krije, pa tako nikako suvišna ne može
biti, baš kao što nijedno jutro suvišno nikada
nije bilo, niti će ikada biti.
Ali, evo, i dalje slušam: poeziju neki hvale
na sav glas, a neki o njoj, na sav glas, još uvijek
ružne govore riječi. Pa dobro, mislio sam, neka
govore, umorit će se oni, a nama će uskoro,
kao utjeha epifanijska, iz visine plavetne, krilati
doći glas: doći će opet vrijeme soneta.
- iz zbirke pjesama OPET ĆE SE PISATI SONETI, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020. -
***
U OVOM MUTNOM DANU LISTOPADNOM
Lišće opada i nema nikakve sumnje da je
ovo još jedan dan listopadni. Kao da sunca u
u ovom gradu nikada nije ni bilo, niti sunca, niti
rime male spasonosne. Prolegomena je
to kišna za beskrajnu i bespogovornu tugu svih
četrdeset raspričanih kamičaka, od kojih je,
nekada davno, nastajao ovaj naš svijet.
Za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam, priznajem,
ni ja, i niko za nju još nije čuo. Ali, može i ovako:
ovo je moja tek rođena priča, i kamenčići su ovi moji
još od djetinjstva oblijetali oko moje glave, kao da su
planete male bili. A evo ih, baš sada, ovoga časa, pred tobom,
nanizanih na vratu tvom bijelom, u ovom mutnom danu listopadnom;
glasovi su to davno minulih vjetrova, miris je to prolaznih žena,
u noćima dugim, bez sna, i bez mjeseca.
Suncu se ništa lagati ne smije, jer ono dobro
pamti sve naše male besmislene igre, a naše male oči
prepoznaju, u žurbi, tek poneku zvijezdu padalicu.
Ali, ni za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam,
priznajem, ni ja, ali jesam za ljetni pljusak, jesam za jesenje
magle i trave gorke, ljetne, koje ti ispod kreveta rastu.
Ali, šta trave ljetne traže u ovoj jesenjoj pjesmi?
Mogla bi pred njima popustiti opna mrežasta
slabašne lijeve pretkomore. I svilene bube mogle bi,
u ovom mutnom danu listopadnom, umjesto svile,
ispredati niti plastičnih kičmenjaka, pa ko bi, onda,
ljubio uplakane balerine po parkovima gradskim i
izgubljene prodavačice cvijeća na stazicama šumskim,
pod maglom.
Opada lišće i nema nikakve sumnje da je ovo
jedan listopadni dan. Padaju riječi, padaju misli,
padaju carstva zemaljska, padaju jabuke Isaka Njutna
i šljive bosanske, zrele, i žene zrele padaju, i kišne kapi, zrele;
i ovaj dan, listopadni, mokar i neveseo,
evo pod noge tvoje pada.
- iz zbirke LISTOPADNA PJESMA LJUBAVNA, Planjax, Tešanj, 2018. -
________________________________________________
MUJO MUSAGIĆ rođen je 1947. u Duvnu (sada Tomislavgrad). U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a Višu pedagošku školu završava u Mostaru. Fakultetsko obrazovanje stječe u Sarajevu, gdje živi i radi od 1978.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.
Objavio:
U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad, Kulturno-prosvjetna zajednica, poezija, Duvno, 1969.
Gorka izdaja trava, poezija, "Drugari", Sarajevo, 1992.
Stakleni dani, poezija, "Polet" i "Prosvjetni list", Sarajevo, 1997.
Soba, poezija, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 1998.
Baš nešto mislim, poezija za djecu, "Hromadžić company", Sarajevo, 2002.
Ručak na Blekinom Potoku i druge priče iz opsjednutog grada, priče, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 2003.
Šta će sad raditi prsti, poezija, "Bosanska riječ", Tuzla, 2005.
Peripatos kraj Miljacke, poezija, "Zalihica", Sarajevo, 2007.
Sunce je ozbiljna zvijezda, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2010.
"Leteći tanjir" iznad Vranića doca, priče za djecu i mlade, "Planjax", Tešanj, 2015.
Druga konferencija ptica, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2015..
Na kraju umornog vijeka, poezija, "Planjax" , Tešanj, 2016.
Evo prešli smo rijeku, poezija, "Planjax", Tešanj, 2017.
Listopadna pjesma ljubavna, poezija, "Planjax", Tešanj, 2018.
Opet će se pisati soneti, poezija, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020.
U kvaru su nam ogledala, poezija, "Planjax", Tešanj, 2021.
fotografija autora: ALMA ZORNIĆ, Sarajevski dani poezije 2022.
ANĐELA ĐOKIĆ rođena je 1993. godine u Beogradu. Studirala je norveški jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, a bila je i stipendistkinja Univerziteta u Agderu i Univerziteta u Helsinkiju. Dobitnica je nagrade „Timočka lira” za 2021. godinu. Piše poeziju i prozu, predaje norveški jezik i bavi se muzikom.
Imala sam samo tijesne želje Nisam znala željeti iznad svojih mogućnosti Onako megalomanski i oporo I na eks Željela sam uvijek u malim, njihovim dozama U tome sad vidim problem U željenju po oskudnoj tuđoj mjeri Samo da ne budeš ona koja strši Žarkim cinober nožnim lakom I nikad na sahranu u najboljem svom izdanju Mislila sam, to je presudno Biti uklopljena u prosječan poredak stvari Uvijek sve samo lokalno prihvatljivo Nikad strast i nikad presoljeno A mene uopće nije bilo u njihovoj kući od porozne, šuplje strave Ni na uredno ošišanoj javi Ja sam stajala u sjeni punog mjeseca Nad mokrom vodom divila se vodi Cijelo vrijeme hodala bosa I sad mislim kako sam trebala željeti nemoguće oholo i sebično Kolibu njegovih kralježaka Dojiti svoju djecu, biti nečijim djetetom Pobjeći od praznine ovog jutra dočekati kraj svijeta pod toplim pazuhom.
***
Najteži posao na svijetu tebe je voljeti ispravno i uopće zato ću te ovog proljeća staviti na zdravu podlogu nakalemit na podlakticu zaboravit ću na zimu ovu bez snijega u kojoj sam se nas bojala ponekad bila i opora i gruba uključivala “mute” odustajala pa bih te zatvorila u kartonsku kutiju zajedno s božićnim ukrasima ostavljala na vrhu garderobnog ormara odande bi mirisao po novim kožnim cipelama prolivenom parfemu svojim bjelančevinama onda bi se sjetila malo ljubavi nikoga nije ubilo čak ni kad je zabranjena pa bi stala na prste viknula preko rijeka i granica raspuhala prašinu s poklopca vadila te opet na svjetlo dana vješala stari kič granama uživala u tvom odjeku mojim glasnicama.
***
Ti naši opsceni večernji razgovori na daljinu u kojima se goli kupamo ta naša vjera u uskrsnuće u moj tanak zglob u tvojoj ruci u artefakte davne nježnosti u prekrasna zajednička jutra šarene rukom obojane slikovnice koje listamo to je naša katedrala i naš krug i mi hodamo njegovom kružnicom i njegovim ponorom vraćajući se tako uvijek na izvorni početak u bolju prošlost neku u kojoj se nismo rastali bez rastanka i koja bi nam sad bila prihvatljivija dok silaze meki noćni sati zrak se zgušnjava ti sve češće svojim glasom kao rukom u mene posegneš ulaziš u špilju ključne kosti vraćaš pobjegli, razdrljeni pulover na ogoljena ramena ja žudim tek da dođe taj trenutak kad se u tvoju varljivu sjenu sakrijem od progonitelja što sam ih uzgojila toplinu ti ukradem u preostalu sebe u čudesna ozdravljenja u krug jako uskog radijusa od jedne mene i pola mog čovjeka zbog toga te ljubavi čuvam zimi od leda ljeti od isparenja kap vode na čežnji samoćom kad je iz hlača košulja ti nemarno izvučena guram ju nazad zašuškavam te s ovih predjela da ne izgubimo toplinu udaljenih tijela taj savršeni krug našeg beznađa koji drži na okupu konstrukcija od stakla i kupola tvojih leđa.
***
Ili ono kad putujemo a najprije smo vrpcom pustih želja u jedan sepet svezali oblake pa nas takvi nošeni vjetrom kojeg si vjerojatno niti ne smijemo dopustiti u nemoguće bliskosti dignu i vidi nas sad koliko nismo postigli svejedno smo vrhuncu ljubavi sve bliže vrhovima prstiju skoro se dotičemo zemlja postaje sve bakrenija brdima nam se čepe uši i premda lebdimo na sasvim suprotne strane svijeta osjećam da ti se vraćam u dijelovima i rasparena kao lutka iz izloga robne kuće koju su jednom jako željeli imati ali su joj brzo zamrsili kosu isčašili i ruku i nogu pa u poderanom haljetku na volane i samo s jednom plastičnom cipelom prljavo bijele boje na duže vrijeme zaboravili u potkrovlju
***
OVERVIEW EFFECT
Maloprije u krevetu Mislim da je bilo negdje 4 i 10 Ležeći potrbuške Dugo sam i pažljivo osluškivala Otkucaje svog srca I mislila kako je ranojutarnji ritam čist i glasan I kako će jednom unutarnji zupčanik Preskočiti, zacviliti i nepodmazan stati Potom se sjetim da imam već cijelih 50 godina Njednom nisam posjetila mamografiju Premda su mi službeno već nekoliko puta pisali Dođite tog i tog dana U toliko i toliko sati A ja sam do ijednog pozova ignorirala Iako je u dojkama stanište microdivova Najčešćih ubojica žena Osim vlastitih muževa Onda sam se sjetila i jedne bivše I. Kako ju je goloruku, tanku i plavu Iznutra napala maternica Kad je najmanje očekivala Nagradila za dva cijela poroda Pa je sljedeće zime u čizmici na prozoru Pronašla svoj odlazak Zato sad njezina djeca Dječak i djevojčica Dođu gradskim grobljima Ostaloj djeci u njihovoj ulici Dođe Sveti Nikola Ali ne brini za mene draga I. Barem sam od tvoje sudbine sigurna Stekla sam naime naviku nespavanja Budna na sebe pazim Jednim okom uvijek otvorenim Na momente tek skliznem u neoprezan san od 0.5 mg A tu je i ta naprava od žice, plastike i silikona Pa povremeno bude sretna umjesto mene Iako je stvarno višestruko neučinkovita Spavanje, sreća, biološki ritmovi, Izmjena tvari, pravilna ishrana, Kalcij, željezo, magneziji Ništa mi tako kemijski sretnoj nije bitno Sebe se ionako ne može zagrliti Vrijeme ne teče uzvodno Ljubav nije obnovljivi izvor energije Misli ipak nisu pijesak Ne možeš ih iz džepova glave izbaciti Neminovno je U staničnoj podijeli jednom će se Big Bang dogoditi Mitoza će se na pola zaustaviti Sve će se nizbrdo sunovratiti U point of no return Osim toga barem sam ja oduvijek bivala Šampion svekolikih povlačenja Preko osvojenih neprijateljskih linija Čak i kad sam daleko od njih Ta će mi osobina u presudnom trenutku doći Ko kec na jedanaest Iako se nikad nisam naučila kartati Reći ću izlazim (ili izašla sam) Reći ću Kasno je za početak Za povratak je kasno Ništa lakše nego od sebe uporno odustajati Na popisu trenutno odgođenih obveza Moja će djeca tako imati jednu osobu manje Za nazvati, na primjer I u prilog toj teoriji Baš jučer sam čitala zanimljiv članak Na engleskom jeziku O tome kako postoji taj fenomen Overview Effect O njemu uvijek pričaju astronati I oni sretnici koji su zvjezdano i izvanorbitno putovali Dakle, svi su ti letači sasvim jedinstvenom prosvijetljenju svjedočili Kad bi pogledali na Zemlju iz Svemira Zaboravili bi na naciju, granice, Svoje uske limite Nedostatke na svom profilu Sva svoja nevoljenja Sve teške riječi iz usta bližnjeg čovjeka Samo mislima o divnoći bi se preplavili Samo bi još postojali u tom plavetnilu svog upravo napuštenog ljudskog svijeta I mraku okolnog Svemira Zato se nadam Svojim na van zdravim stanicama Možda su takva uzvišena svjedočanstva moguća u perspektivi nas zasad prizemljenih Na primjer nekih žena Onih što su namjerno zaboravljale Kako fatalna može biti Propuštena mamografija.
______________________________________________
SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode. Nada se da će svoje najbolje pjesme tek napisati.
Prvi su smetovi Iznosi se vruće testo Na trem prozora koji gleda Iza kuće Na ograđenu sitnu baštu sa matičnjakom
I sve je sigurno u tom činu Izvesna sugestibilnost na toplinu po rubovima Baršunasti mehanizam u šakama Koji to testo suprostavlja Nanosima snega preko oluka,dvorišta, polja
Dim koji se sa testa diže prema tavanu Drugačijeg je mirisa i putanje od ovog Koji vidim sada U prelaznom dobu U skoro praznoj bioskopskoj sali Uz solidno očuvanu nitritnu traku
Dim sa vlažnog kaputa beskućnika Jedinog pored mene u sali Koji je zaspao na prvoj stolici do kvarcne peći
Jednom nam je zalutala lopta U tuđe komšijsko dvorište Bila si sa mnom Čovek i žena su nas ugostili, kajsije su tek nadošle Verovatno su i umrli ti ljudi, bili su tada već stari Pričali su nam kako je tu u dvorištu svakog vikenda Svirao kontrabas i flauta Sve je bilo sigurno i izvesno Kakvi su i naši životi mogli biti.
***
JASTUČNICE
Skidaš se kao pokrov i odlažeš U ćoškove koji će se pogužvati zajedno sa njim Koji je trenutak pre imao jasan oblik
Imati jasan oblik Samo u pokrivanju drugog
Izbušena mišjim zubima i oštrim ivicama Sve manje opstaješ u toj nesebičnoj nameri Davanja smisla drugom U nužnim pokretima Lišću Udasima
Ali Tako je izgleda jedino moguće Osećaj za pravac, pa putovanje, pa putokaz ka nazad
Prvi put vetar sam video Na raširenim belim čaršafima u našim dvorištima I pomislio da tako mora izgledati i Bog i svet Jednostavan i lak
Svet se, ipak, pretvorio U praznu kutiju za nakit Šupalj ali zahuktao rudnik Koji će jednom zasigurno progutati svetlost Ali to će kroz njega proći neopaženo Tiho i brzo Kao nedozreli san kome smo podređeni Od početka.
***
KEDAR
Poravnati se Ući u tonalitet ivica granita I tupog šuštanja iznad svih tih grobnih mesta
Ne mora se ništa ostaviti na pločniku Ni nenamernog traga Ni lakom isprskanog cveća
Sesti pored Već okrnjenog iskolažiranog u vašarskom nagonu uspomene I voleti ga više od bilo čega prošlog, sadašnjeg I budućeg u svetu
Udobno ginuti U takvom jednoumlju.
***
MAKAZICE
Otkinula se. Već dugo istanjivana žica. Ne znamo kada i gde, ne znamo zašto. Na toj žici drzao se čitav svet, i to nas neće naročito dirnuti. Iako je to naš, sitni i jedini svet. Kao što su nam, između ostalog, dugo već, česme podešene na mlako, vazduh pogodan za sitnokalorijsko bilje i lako isparljive otrove. Učestala upotreba reči sve, svako, oduvek, kao dokaz jednog nabreklog stomaka varljive samodovoljnosti. Trulez i zadah na lako-kvarljivi mehanizam kojim hranimo decu i slikamo hramove. Žica je postala prelaka, sada lebdi u različitim pravcima, lepi se za tuđe prozore, gaze je mravi i krupne izlučevine godina. Juče sam je video kako ulazi u usta i lepi se po znojavom licu nekog diplomate koji je dobio tu privilegiju da nauči jedan mali, egzotičan jezik i kao nezamenljivi stručnjak reši vekovne probleme i nelogičnosti ovih prostora.Dugo je balavio po prstima dok je nije konačno izvukao iz usta i ona se , u ritmu sedam osmina i nagoveštaja oluje, uputila u nepoznatom pravcu. Dok sam je pratio pogledom, neki topli besmisao uvukao mi se u prehladni i odvratni sok od djumbira koji sam naručio za tvoju ljubav i za blagoslov brojnih antioksidanasa koji će produziti naš pogled ka toj sada već paučini, dimu, prozirnosti koja postoji samo kao imenica, ne i kao nešto na šta ćemo ikad više moći spustiti šaku, odmoriti potiljak.
***
HUMUSI
Sve neizvesno opstaje A mi se u zapuštenosti dvorišta iza kuća Predajemo još jednom snu:
Počupati travke i od njih napraviti venac hranu za mrtvu marvu kiseonik za zadavljene gradove
Onda otputovati Sagraditi soliter bez prozora I u potpunom mraku prvom do sebi Dati da probije zid Svečano pusti taj mrak napolje
Razblaženi mrak spoljašnjosti Biće ređi i pitkiji
Onda se u bolje prilagođenom oku Vratiti Svom dvorištu i oskudnoj vegetaciji Svojoj plitkoj nadi Da je ovo Najviše sto se može imati
_______________________________________________
MARKO KRAGOVIĆ, 1990. Specijalizant interne medicine, laureat Festivala poezije mladih 2016. godine. Objavio zbrirku pesama Šav u izdanju FPM, koja je bila u užem izboru za Brankovu nagradu. Objavljivan u zbornicima i na internet portalima. Piše i prozu, esejistiku. Živi i radi u Beogradu.
Došao sam da ti se izvinem. Ne, ne zbog sebe, nego zbog tebe. Jer vidiš, ja znam: nije to kod tebe kao kod mene. Ja ću tebe u sobi čuti kako cmizdriš po noći i neću moći spavati. Bit će mi slabo. Meni će biti slabo, jer se ti osjećaš slabo. Vidiš, sve je to u tome koliko neko može izdržati. Neko zaspe za pet minuta, neko za dva sata, a neko zaspe tek pred jutro.
Ja mogu zaspati kad god hoću. Mene se ništa ne dotiče. Ja sve preživim, jer ja sebe nisam izgradio na onom što mi je neko rekao. Ali ti si drugačija, ja znam. I onda ću ja sve biti kriv. Ali nisi ni ti ništa manje kriva, nisi ti ništa bolja. Šta ti meni sve kažeš, pa me se ništa ne dotakne? Ne, ne, ne… čekaj… nema veze ko je prvi počeo. Nema veze šta je tu defenziva, a šta ofenziva. Bitno je da ću ja zaspati odmah, a ti tek za dva sata, a možda uopće nećeš spavati. I kad sljedećih dana budem slušao neke zvukiće iz sobe… Sve ću ja biti kriv. Ljudi ne znaju saslušati jedno drugo. Čekaj, saslušaj me. U ovoj porodici svi vuku na svoju stranu i kao da im je užitak da samo govore o sebi i tvrde ono što misle. Niko ne zna saslušati drugog. A ti si najviše takva. Baš ti si takva, samo svoje mišljenje forsiraš. U ovoj porodici niko i nikad nije mogao razgovarati sa tobom, jer si takva.
Gledaj, ti nemaš ništa u životu. A ja ti dajem bratski savjet da se popraviš. Ja bih radije umro nego živio tako kako ti živiš, a ti se ljutiš što ti to kažem. Bi li radije da ti govorim kako je tvoj život lijep? Lijena si, eto. Želucu treba svakakve hrane. Znam ja dobro da ti radiš samo jedno te isto. Ne trebaš ti mene uvjeravati u suprotno. Ti više sebe uvjeravaš. Ja imam sav svijet stvari, ja sam po cijeli dan zaposlen. Iskorištavam svoj dan; svoje vrijeme, svoje sate pretvaram u nešto korisno. Moj je život raznolik. Bogat. Po cijeli dan sam zaposlen i nemam vremena za razmišljanje. Za razliku od tebe, koja nećeš spavati i osjećat ćeš se nevrijedno jer si lijena, jer ne iskorištavaš svoj život kako treba. I ja kao ne mogu suditi šta za tebe znači živjeti? Kako ne mogu?
Pa kad bih te vidio da se režeš u sobi, ne bih to mogao gledati i učinio bih nešto, zar ne? Ma sve je to isto, ne trebaš ništa komplicirati. Ja tebe ne mogu gledati više u toj sobi kako ti prolazi život, a ti ne radiš ništa. I mene to boli. Ja dok ustanem ujutro i vidim te u jedanaest sati kako još sjediš u krevetu, meni se odmah moj dan smuči. Meni se smuči kada vidim kako ti živiš. Pa daj, uzmi svoj život u ruke. Muči mi se kada te tako gledam. Ne, ne plači i ne govori kako sam te ja povrijedio. Istina boli.
Ja tebe ne slušam, reći ćeš. Pa ja bih tebe slušao kada bih vidio da si zadovoljna svojim životom. Ali na tebi se vidi da si nezadovoljna, pa zašto bih te onda slušao? Tek kada postaneš zadovoljna svojim životom, onda mi pokušaj nešto reći. Ne možeš ti mene ništa uvjeriti, ja vidim da si ti nezadovoljna. I onda sam ja slab? I onda sam ja kriv? Reći ću ti: mnogi ljudi su se prestali družiti sa mnom, a sve zbog toga što nisu mogli više gledati istini u oči.
‘Pretežak si čovjek’, govorili su. Ili čak: ‘Ja se tebe bojim.’ Boje se mene? Ja nikome ne želim zlo, samo dobro. Ali ljudi se boje, jer odjednom shvate da su bezvrijedni kad im pokažem njihov život. Oni bi radije živjeli u laži, nego sa mnom. Ne mogu izdržati kada vide svu bijedu svoga života, razumiješ li? Oni bi najradije zaboravili, ali ne mogu kada jednom progledaju. Onda se ljute na mene i neće da se druže sa mnom. A oni su, zapravo, ljuti na vlastitu bijedu; na vlastiti, propali život. Pa ipak, savjest im ne dozvoljava da me odbace, jer znaju da sam upravu. Kada imaju trenutke jasnoće, onda mi kažu sa čuđenjem: ‘Ja o tome nisam ni pomislila prije nego što sam tebe upoznala, još nikad nisam srela nekog kao što si ti, promijenio si me.’ Ja njima svima pokažem kakvi su i šta su zapravo. Jer su u životu preda mnom imali samo glupe, nekvalitetne ljude. Ali ja volim iskrenost, dubinu. Pokažem im njihove fasade koje nose da bi se drugima svidjeli. A u sebi su ništa. Od mene bježe kao od istine. Razumijem ih. Svako bi radije nastavio živjeti u bijedi i iluziji, nego shvatio da mu je propao život. Zamisli kako je to, propadati u životu nekoliko godina, a možda čak i desetljeća? I onda jednom shvatiš. Neko ti pokaže. Ili se ubiješ, ili promijeniš život, ili jednostavno ponovo staviš masku i nastaviš živjeti isti, bijedni život koji si živio i do sad. Ali teško je oslijepjeti kada jednom progledaš. Mislim, možeš ti ponovo oslijepjeti, ali zaboraviti baš i ne možeš. I onda si slijep, a vidiš slike u glavi. To je gore nego vidjeti. Ljudi se većinom odluče za jednu od dviju opcija: da se ubiju ili da se oslijepe. Sa mnom u blizini, nažalost, ne mogu učiniti niti jedno niti drugo. Jer moja prisutnost otvara istu, staru ranu, koju moraju otvarati jer im drugačije ne da savjest.
Ne trebaš ti meni govoriti. Ljudi su takvi, nema tu nikakve kompleksne matematike. Ljudima samo pokažeš kakvi su i odmah se razljute. Ljudi su manipulatori. Oni manipulišu drugim ljudima, da bi pokazali koliko su vrijedni. Oni preuzmu neku sliku vrijednosti izvana. Onda je učine svojom, tako žive, pokušavajući tom slikom uvjeriti, privući, kupiti, zadržati druge ljude. Misle da su uspješni, kvalitetni. Ali oni su prazni i nisu ništa drugo nego slika koju su izvana preuzeli. Pođi u fitnes, tamo ćeš se uvjeriti.
I onda kada ta vanjska slika nestane, kad ta vrijednost prestane biti tražena, onda tih ljudi nema, dok neki drugi oblik ne padne na njih. Oni manipuliraju tobom pomoću te slike koju su izvana preuzeli. I misle da su poželjni, zato što je ta slika poželjna. Kao da su ljudi toliko glupi.
I ti si manipulativna. Svi smo manipulativni. I ja sam, ako baš to želiš čuti. I ja sam, evo, ja to otvoreno priznajem. Ali ja znam kakav sam, jebote, ja znam ko sam i šta sam. Ja znam i spavam mirno, kao beba, cijelu noć. Nisam kao ti slabić, pa stalno gledaš kakva si i šta si. Ležiš u onoj sobi i misliš po cijelu noć. Danju sanjaš i melješ kakve riječi sam ti rekao, šta te povrijedilo. Budi kao kamen, ojačaj malo. Ništa te se ne smije dotaći, kao što se mene ništa ne dotiče. Ja znam sebe. Mene ne treba niko drugi učiti. Za razliku od tebe, koja sve slušaš šta ti neko drugi kaže. Upijaš kao spužva i melješ. A makar da dobro samelješ, da makar dođeš do kraja mislima koje uopće nisu tvoje. Vidi mene, ja mogu spavati po noći. Da, mislim da je to najveće mjerilo čovječjeg zadovoljstva – da možeš spavati po noći. I ti, slabiću, ne možeš spavati po noći zbog mojih riječi, zbog onog što ti ja kažem. Ti moraš biti spremna da te se ništa ne dotakne. Ne moram ja biti kontejner i primati sve tvoje riječi? Kako ti ne razumiješ? Ne radi se o tome da si ti kontejner, nego o tome da se tebe ništa ne tiče. Da te se ne treba ticati. Čovjek mora biti zadovoljan sobom, a ti nisi zadovoljna sobom. Inače te se moje riječi uopće ne bi doticale. Nemoj ti zato nikakvu krivnju prebacivati na mene. Ja nisam ništa kriv što ti ne možeš spavati po noći. Ali, eto, takav sam kakav sam. Ne mogu izdržati ljude koji ne mogu spavati po noći. Onda ni meni nije dobro i ja ne mogu spavati zbog drugih ljudi. Eto, onda, jesi zadovoljna sada? Nisi? To je sve što sam trebao čuti, sve si mi rekla… Laku noć.
ALENA BEGIĆ, rođena 11.2.1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u BiH, živi u Sloveniji. Uvrštena je u uži izbor za nagradu 15. Međunarodnog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, osvojila je drugo mjesto na natječaju 19. Festivala evropske kratke priče te treće mjesto na Natječaju ZA najbolju GORKU priču, koji je organizirala Narodna knjižnica Vrbovec. Njene kratke priče su objavljivane na nekoliko blogova i časopisa. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
Ovaj svet je skroz raslojen puk’o je ko lubenica a slast nestala na hladnom u pokušaju da duže traje
u rasulu ko ove jalove semenke koje vadiš istim nožem kojim si pažljivo hteo da omeđiš moje srce
***
JUTARNJI RITUALI
Ponavljati u sebi gospode pomiluj, samo disati ili pevušiti jednostavnu melodiju u izvođenju nekog genija
Sve je bolje nego pustiti mozak da rešava složene aritmetičke zadatke s više nepoznatih
kao što je ručak s minimumom sastojaka ili pravi izdavač za knjigu
Varati ga da je ljubav neprolazna a ne samo hemijska supstanca seksualno zadovoljstvo novčana transakcija
***
KOREKTNOST
Govori tiho i nežno Kažeš mi Ne povisuj ton Na mene Ljudi nas slušaju
A ja ću zauzvrat Mirnim glasom Beskrajno dugo Pričati gluposti
Nećeš imati gde da Pobegneš Nećeš moći Nigde da se sakriješ
***
URAVNILOVKA
Sve više me moj život podseća na rat između ljubitelja Gogolja i Dostojevskog
Taj mikrosvet čaroban i lep ravnopravno gazi bratska i moja čizma
Interesne sfere nevešto prekrivene komadićem stare tkanine gospodina Kogita
Prozori širom zatvoreni – jednom liči na vatromet drugom da padaju bombe
Neko bi silom da uđe a nekom već je kasno za izlazak iz kuće
***
PROLAZNE NEŽNOSTI
Ima li išta nežnije od paperjastog mačjeg stomaka
poziva na maženje preko nežnih bradavica ležanjem na leđima nežno savijenih šapica
i tirkizne boje još uvek vidljive na mestu obeleženog reza
***
DISKONTINUITET, po M. Šeli
Još u polusnu Neki delovi tela počinju Da brzaju A neki usporavaju Međusobno se saplićući – Gde li je poveznica Ruke koja bi Da uzme knjigu sa noćnog Stočića I one koja raskrčuje Svakodnevni haos I kakvi to čudni Konci vise Sa osmeha Uslužne prodavačice Koja uzima meru I daruje zadovoljstvo Slučajnom posetiocu
***
KONCERT online
Dva ostarela umetnika još uvek genijalna pipaju kroz mrak interpretacije
ne mareći za činjenicu da su tuda prošli nebrojeno puta
dok stilizovana srca i aplauzi lete ka vrhu ekrana, ka
tački koja pokazuje promenljiv ali i precizan broj posetilaca ovog, sada već prošlog događaja
JULIA KAPORNJAI rođena je u Vrbasu. Objavila pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005), Iz kapi mora (2019) i Panaceja (2021). Povremeno piše kratke priče i književne prikaze. Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.
duboko u noć u tišini kuta voda je tiho lupala u kupaonici
u uzaludnom pokušaju da promijeni smjer gdje se može skloniti žena dok po njoj ruju viljuškari
jučer su kosili travu mene su boljele grudi nisu to više čvrste stijene jedva sam se imala za što uhvatiti duboko u noć
***
VELASQUEZ
bila sam već ovdje
zrak mi podsjeća tijelo na gustoću ovdje sam već sjajila u željeznoj prašini i promatrala kosu pod užarenim elektricitetom
sjećam se dobro nemoćna da se otmem remenima tjemena ovdje sam na nakovanj bacila haljinu
žutu
donji dio nalikovao je podrezanoj krinolini stisnutoj u struku kao moje pesnice balsko savršenstvo za malu infantu moja je odgovornost moj prvi put
skinula sam je i gola legla na nakovanj i svaki kvadrat pomno izudarala čekićem
maljem
glačala su za kukavice
***
DISINTEGRATION
upirem se laktovima uspravljam leđa ravna sam gladna sam trbuh mi se ispupčio prema nebu
želim da si i ti gol da si obnažen od sebe da i ti prođeš kroz tijelo kroz tanku tubu žene da i ti u znoju rodiš drugo tijelo koje kasnije mogu staviti na kišu
i želim još još još još a tebe bole ruke mene bole uši od svih koji su zinuli moje su samo minimalne kretnje linija po kojoj ću ući u starost
da istjeramo stvar do kraja pod led lampom dokazujem tezu je li dodir dovoljan za mutaciju dovoljan da preuzmem novi grad i ime
na krevetu od žice vidjela sam joj usta u zelenoj tišini češera pročešljanu kosu svoga djeteta
***
HIDRA
ne bojim se upaljenih pećnica ni bakrenih vodiča omotanih toplinom ni zažarenih stijenki koje će pridržati rešetku na sigurnom putu prema gustoj šupljini
isto je biti i trbuh i otvor u koji umećem razrezane komade posoljene po rezu kao po prerezanom prstu na ranu utrljam začin i sol
uvlačim se unutra dok je hladno uhvatim se za rešetku kao za kavez i tresem onda umačem dlanove u ulje red dlanova red ulja red podlaktica red ulja na sto osamdeset
izvlačiš me za lakat iz zapečenih dlanova vadiš grudice smeđe soli kažeš kosa ti je masna pečene su ti oči
ipak i to me manje boli nego kad mislim
***
LAGANA
ne želim te više tako si rekao kad sam se vratila iz bolnice
i u pravu si ne bih te čula da si bio blaži nikad nisam čula ni tihu kišu i podignula bih glavu tek kad grom raskoli drvo
da nije bilo ovako nikad ne bih skinula spavaćicu s tijela i kako sam uopće došla do grada ovako bijela i na smrt isprepadana suncem
podižeš kovanicu s poda pet kuna medvjed
podižeš me s poda u pet godina leptirica
*
Zbirka poezije Vande Petanjek „U ime majke“ govori o traumi pobačaja onako kako to samo ona zna, nježno, okrutno, raskošno, nijansirano, lirski a da budi epsku zapitanost i mučninu. Čudo je tijelo, pa tek mogućnost rađanja, života! Ova poezija to svojim finim refleksijama i slikama pokazuje u pet ciklusa koji, vidi se to po naslovima − Kirurški precizno, Vodopropusne, Rezanje vrpce, Dan kad sam u torbu stavila xanax, Vodootporne – gotovo čine poemu. (Kruno Lokotar)
Iako bi se prema naslovu moglo tako zaključiti, „U ime majke“ nije feministička zbirka poezije, ili to barem nije u političkom smislu. Ovo je zbirka o jednoj čežnji, nedostižnoj i nedosanjanoj, jedinstvenoj u svojoj poziciji, a koja se, kroz žalost za izgubljenim djetetom, kroz snažnu emociju, nadasve premoćnu tugu i poetsku riječ prelijeva kroz krvotok i ulazi u sve pore. Snaga ove zbirke, osim u prepoznatljivom, jasnom, a istodobno kompleksnom glasu autorice, leži u lakoći čitanja i neizbježnosti pitanja „što bi bilo da…“, pri čemu autorica izvanrednom verbalnom vještinom prodire u stomak čitatelja i ostavlja finu pjesničku nelagodu, taman dovoljnu da izazove male emocionalne potrese i da, kada je dočitana, čitatelj poželi još. (Lidija Deduš)
VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisima Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.
čovjek-časopis 