PET PJESAMA IVANE GORIČKI

DOVOLJNO DOBRA

Majka moje majke nije bila dovoljno dobra majka
Moja majka nije bila dovoljno dobra majka
Ja nisam dovoljno dobra majka
Kovčeg nedovoljne dobrote putuje stoljećima
Prenosi se među ženama
Unutra uredno pospremamo intimne stvarčice
Sva neprimjetna postojanja, udahnute bjesove muškaraca,
strašne tišine kažnjeništva, bolne kvarove obiteljskih mehanizama,
I na dnu zagurane litre suza za posebne prilike
I njih ćemo nijemo predati kćerima, uz posebnu uputu
Da nikada, nikada ništa ne pitaju.

***

KADA SU TEŠKOĆE ZASPALE

Kada su teškoće zaspale
Porculan na policama je počeo zveckati
Stijenke malenih posuda
primicale su se jedna drugoj
Tako malenih da ne mogu ispuniti velike čeljusti
Zrnca prašine odigla su glave od poda
Čekajući naređenje formacije uznemirenih vrtloga
Nešto veliko sniva o djeci koju će pojesti
San čudovišta ne zna biti lijep
Hoće li ikada tako sićušne stvari stvoriti oluju
Iza koje ostaje čisitina?

***

JA SADA VIŠE NEMAM NIŠTA

Pitaš me gdje su mi pjesme, zašto ne pišem
Kao ptice u jesen odletjele su od mene
Polako se praznio moj intimni spremnik riječi
Spreman da ostane gol, hladan i sam,
U tom prostoru nema nikoga sada
Uđeš li unutra, odjeknut će ti korak
Ja više ne spremam osjećaje na sigurno
Čak ne znam ni gdje su sada sve te drage klopke
u koje sam bezglavo jurila
Koje su me došle glave, srca, želuca
U krošnjama ostala su zapletena obećanja
Pogledi istrunuli od čekanja
Bacila sam sve plodove tako jalove ljubavi
I sada još samo da pometem i zatvorim vrata
Nešto je otišlo s nama i ponijelo paket pjesama
Ja sada više nemam ništa i dobro je tako.

***

INAČE

Kada se požalimo na izbore i proljetne kiše,
Bolesti i promet u kvartu,
Netko doda nevažno i kratko:
Inače?
Evo… hvala na pitanju
Ono što mu neću reći jest da me inače ne smetaju kiše
I da hodam ujutro mokrom šumom
pazeći da ne probudim životinje
Inače sam dobro, živim uredno
i vraćam stvari na njihovo mjesto
Pogotovo one koje netko drugi pomakne bez mog pitanja
I ne ljutim se dugo
Inače sam sretna kada ne vidim ljude
koji su sretni kada ne vide mene
I zajedno smo sretni na odvojenim mjestima

Inače volim kada mi se kaže hvala, a ja kažem molim, i drugi put
Inače znam biti ozbiljna ali to je samo zato što mi je važno
I kada prestane biti važno, divno je što je bilo
Nečije inače nije moje usput rečeno
Moje inače je u protivnom, nasuprot toga
Najveće stvari skrivene su u tih pet slova
Ne mogu sa sigurnošću reći
Ali čini mi se da živim u inače.

***

TRENUTAK

Sjest ću tu na sunce malo
Treba mi samo sekunda
Tijelo me boli od vremena i očekivanja
Osjećam da trune na najvažnijim točkama
Kao da ga načima konačnost
Obigrava nam oko istrošenih zglobova
Gleda gdje da nam podmetne nogu
Da se raspemo u sitnice ničega
Slijepimo za zvijezde
Istovremeno smrtni i besmrtni
Što nas više ima, kao da nas manje ima
I možda smo najveći na početku
Kada smo sve što možemo biti
A onda se cijeli život vraćamo
Vraćamo sebi
Lijepo je na suncu, sekunda traje dugo
Toplo je u tijelu
Smijem se nečujno

____________________________________________________

IVANA GORIČKI rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava opću gimnaziju i studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i kratke priče. Živi i radi u Zagrebu.
Voli iznad svega knjige i planine.

POEZIJA IVANE GORIČKI

KAO VODA U PONOR

Gledala sam vas na slici
Gledao si nekuda sa strane
Kao da se otimaš ocu, braći, meni
Pogled ti je negdje na gori
Na golom kamenu u kojem se ogledaš
Nigdje nije tako lijepo kao nigdje
Na livadi su pasli konji
Kopitima ugazili mekanu travu
Svaku vlat pognutog vrata
Kišilo je sporo, sporo kao voda u ponor.

***

HLADNOĆA DOLAZI

Zakopčaj se, hladnoća dolazi s planina
Spustit će se u grad mirnoćom nepobjedivog diva
Među mimoilazeće noćne tramvaje
U sljepoću magle
U tišinu uredskih svjetala
Hladnoća napreduje
Traži nas, traži mjesto gdje smo topli
Tijelo šuti poput dobrog prevoditelja
Sve je tako pusto
Nema nikoga
Ne želim zakopčati kaput
Neka se sve to odmah sruči na mene
U redu sam, ja sam u redu
Taj div sam ja.

***

JEDNO PROLJEĆE

Jedno proljeće jedan plesač iz Francuske i ja
Proveli smo jedan vikend zajedno
Šetali smo dugo Gornjim gradom
Drveće je cvjetalo nježno ružičasto
Pitao me želim li u kino
Imao je izgužvane hlače
Ostali smo na šetalištu
I još smo tamo
Ništa nije savršeno kao mogućnost
Adieu

***

SVI SMO MI NEČIJI POSEBAN PAKAO

Svi smo mi nečiji poseban pakao
Odabrani mirisom
Izvučeni iz nepoznatih lica
Kao novčić sreće na pločniku
Netko nam se tada veselio
Bit ćeš moja najdraža osoba
Tako si rekao
Nastanit ću u tebi sve one godine prije
Što su čekale da ti ih predam
Da ih razmjestim kao da su stolac, krevet, prozor, jastuk, sunčeva prašina
U lijeno popodne nekog običnog dana
Bit ćeš moja kuća tako malena da ni leptir na nju ne može sletjeti
I tako velika da u nju stanem cijeli ja
Bila sam tvoje posebno nevidljivo mjesto
Gdje su ti ruke zaključale sva vrata
Nije bilo zraka
Samo si ključao, ključao, ključao
Mene je nestajalo iz sjenke leptirovih krila
Postala sam najljepši pakao koji si imao

***

CRTEŽ

Kada me prvi puta nacrtalo moje dijete
Ispod slike pisalo je – ovo je moja mama,
ona nosi duge veste
Kako, pitala sam se, odjednom postadoh
žena u dugoj vesti
Kao da ispod nosim skrivene još neke druge, brojne žene
Onu što je dala više nego je imala
I onu što je brisala usta odraslog čovjeka
I onu što je htjela trčati planinom a ostala je polegnuta
I onu kojoj nitko nikada nije vezao cipele iz ljubavi
Sve sam ih sada prekrila dugom sivom tkaninom zavezanom u struku
Čvrsti čvor nije dao ženama izići
Imala sam pametnija posla, rekli su gluplji ljudi
Ali ja želim da dijete kaže ovo je moja mama, ona se smije
Jedno jutro odvezala sam čvor na vesti
I pustila sve svoje žene
Ljubile su me i plakale, mile moje
Crteži su obukli boje

***

DANAS

Danas mi se ne da voljeti
Spustila sam kapke na prozorima
Provjerila brave
Ne dopuštam mogućnost prolaska svijeta
Spuštam se u svoju nedokučivost
Uhvatiti neuhvatljivo, kako je to smiješno
Može li se to
Ne može, čak ni riječima
Reduciram se, isparavam
Kao laboratorijski pokus
Prolazim kroz frakcije
Sa svakom frakcijom lomim dio sebe
Odvajam se u slojevima prošlosti
Odvajam ljude, mjesta, godine
Sve je to sada suvišno
Putujem do središta da namjestim
Čelične konstrukcije voljenja
Kako li se to namješta
Ovim nespretnim rukama
Računam da ću morati sve ponovo spojiti
Netko će već htjeti ući uskoro
Pravit ću se da ne čujem, možda ode
U odlasku je tajna

_____________________________________________________

IVANA GORIČKI rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava opću gimnaziju i studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i kratke priče. Živi i radi u Zagrebu.
Voli iznad svega knjige i planine.