PET PJESAMA IVANE GORIČKI

DOVOLJNO DOBRA

Majka moje majke nije bila dovoljno dobra majka
Moja majka nije bila dovoljno dobra majka
Ja nisam dovoljno dobra majka
Kovčeg nedovoljne dobrote putuje stoljećima
Prenosi se među ženama
Unutra uredno pospremamo intimne stvarčice
Sva neprimjetna postojanja, udahnute bjesove muškaraca,
strašne tišine kažnjeništva, bolne kvarove obiteljskih mehanizama,
I na dnu zagurane litre suza za posebne prilike
I njih ćemo nijemo predati kćerima, uz posebnu uputu
Da nikada, nikada ništa ne pitaju.

***

KADA SU TEŠKOĆE ZASPALE

Kada su teškoće zaspale
Porculan na policama je počeo zveckati
Stijenke malenih posuda
primicale su se jedna drugoj
Tako malenih da ne mogu ispuniti velike čeljusti
Zrnca prašine odigla su glave od poda
Čekajući naređenje formacije uznemirenih vrtloga
Nešto veliko sniva o djeci koju će pojesti
San čudovišta ne zna biti lijep
Hoće li ikada tako sićušne stvari stvoriti oluju
Iza koje ostaje čisitina?

***

JA SADA VIŠE NEMAM NIŠTA

Pitaš me gdje su mi pjesme, zašto ne pišem
Kao ptice u jesen odletjele su od mene
Polako se praznio moj intimni spremnik riječi
Spreman da ostane gol, hladan i sam,
U tom prostoru nema nikoga sada
Uđeš li unutra, odjeknut će ti korak
Ja više ne spremam osjećaje na sigurno
Čak ne znam ni gdje su sada sve te drage klopke
u koje sam bezglavo jurila
Koje su me došle glave, srca, želuca
U krošnjama ostala su zapletena obećanja
Pogledi istrunuli od čekanja
Bacila sam sve plodove tako jalove ljubavi
I sada još samo da pometem i zatvorim vrata
Nešto je otišlo s nama i ponijelo paket pjesama
Ja sada više nemam ništa i dobro je tako.

***

INAČE

Kada se požalimo na izbore i proljetne kiše,
Bolesti i promet u kvartu,
Netko doda nevažno i kratko:
Inače?
Evo… hvala na pitanju
Ono što mu neću reći jest da me inače ne smetaju kiše
I da hodam ujutro mokrom šumom
pazeći da ne probudim životinje
Inače sam dobro, živim uredno
i vraćam stvari na njihovo mjesto
Pogotovo one koje netko drugi pomakne bez mog pitanja
I ne ljutim se dugo
Inače sam sretna kada ne vidim ljude
koji su sretni kada ne vide mene
I zajedno smo sretni na odvojenim mjestima

Inače volim kada mi se kaže hvala, a ja kažem molim, i drugi put
Inače znam biti ozbiljna ali to je samo zato što mi je važno
I kada prestane biti važno, divno je što je bilo
Nečije inače nije moje usput rečeno
Moje inače je u protivnom, nasuprot toga
Najveće stvari skrivene su u tih pet slova
Ne mogu sa sigurnošću reći
Ali čini mi se da živim u inače.

***

TRENUTAK

Sjest ću tu na sunce malo
Treba mi samo sekunda
Tijelo me boli od vremena i očekivanja
Osjećam da trune na najvažnijim točkama
Kao da ga načima konačnost
Obigrava nam oko istrošenih zglobova
Gleda gdje da nam podmetne nogu
Da se raspemo u sitnice ničega
Slijepimo za zvijezde
Istovremeno smrtni i besmrtni
Što nas više ima, kao da nas manje ima
I možda smo najveći na početku
Kada smo sve što možemo biti
A onda se cijeli život vraćamo
Vraćamo sebi
Lijepo je na suncu, sekunda traje dugo
Toplo je u tijelu
Smijem se nečujno

____________________________________________________

IVANA GORIČKI rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava opću gimnaziju i studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i kratke priče. Živi i radi u Zagrebu.
Voli iznad svega knjige i planine.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.