Odavna su nam već oči izgorjele, ako u njima još išta gori, gori tama, odavna već izgubili smo svoje dane u staroj šari svoga srca. Odavna već u nas su još samo ove oči, ali nas ipak odavna više u njima nema, što je, tek je spomen na nas, koji smo sišli dolje u svoj svijet, tih kao podzemlje. I tu znamo da je bio jednom negdje život i da je još sada možda negdje, ipak njegova snaga više ne doseže ovamo k nama, nema ga natrag. I neće ga biti. I premda to znamo, ne žudimo za njim, kao što hodočasniku nije do sunca koje ga je bičevalo te želi noć i s noću mir.
MATEJ BOR (pravim imenom Vladimir Pavšič, 1913, Grgar pri Gorici – 1993, Ljubljana)
– iz knjige “Nova slovenska lirika /antologija/”, izabrao i preveo Radoslav Dabo, Matica hrvatska, 1975.
mirko sanjao sam te prodavao si polovne ploče kod zelene fontane
rekao si mi dođi sa vladom danas u šandor u kosmotarijum pićemo kajsiju i vodu da postignemo kontraefekat
znam, potpuno blesavo ali tako si rekao
naš sneni susret podsetio me je na vreme kada smo na tom istom mestu ti i ja prodavali knjige na boćinom i saletovom salonu knjiga pod otvorenim i prozuklim nebom sabatke
san je u nelinearnosti trajao tri nepovezana dana za to vreme dolazio sam do tebe nekoliko puta među probranim naslovima ploča bilo je i specijalnih izdanja recimo jedna ploča u obliku lađe
u međuvremenu neko je pre mene kupio swanse možda wb a možda su se kroz crvotočinu snova ovde pojavili brane ili darko ili seba koji se isto kao ja tu stalno motao
u snu seba i franc nikada nisu bili u askabanu a ćugu i šmidu je služilo zdravlje jer smo na jednoj od tih spontanih pijanci i dalje u praskozorje poslednji uživali u kapljici kao onomad u skenderbegu kada da su sirene spavale kod coce
mirko u snu niko nije srao krv u poljskom veceu studija 11 metlokovi roditelji su i dalje bili u ečkoj a on je kao i uvek bio svačiji najbolji drug mimo ostao isti, jednako dobar rio jednako kul osim što je na svu tu kuloću dodao i naočare geza polivalenti mvp svih životnih i umetničkih veština koji jedino što ne ume jeste da svira kao emerson, lake & palmer sepeš je lepo ostario pankerska mudrost sa suzom u oku od hladnog vetra novog vremena
maks je i dalje bio čovek švajcarski nož naš henry rollins i savršena oštrica britkog kritičko analitičkog uma svakodnevice preda je sakupljao magnetofonske trake a faki gljive i svirao svoje furulje od bambusa darko je snimao dokumentarce i ispredao vrhunske naracije viki i goksi su i dalje pedalali cvajglama tili je bio više živ nego živa legenda bluz asafinadosa i najbolji endless fucking pesnik koji je imao gde, sa kim i rašta da živi
u snu se badža nikada nije šlogirao na dan jagerove sahrane koja se opet nikada nije održala u prikrajku senćanskog groblja sa ostalim socijalnim slučajevima u plastičnim vrećama jer je jager i dalje bio paradigmatičan bubnjar flambiran u konjaku jbt i tufća si još mogao da sretneš ispred dragstora a on bi te zamolio za ciNgaretu i rekao kako ne smeš dirati krompir dok krompir ne kaže krom-krom
stipi je aktivno razmišljao o povratku jugoslovenskog festivala jeftinog filma mečka i sale su još uvek praktikovali spontana trodnevna opijanja nela i jasna su i dalje bile dve neprikosnovene čađave sestre noćnih terevenki miške je nastupao sa jednakom strašću i dok je pevao nije mu ispadao kec mršavi je bio najveća avangarda među likotama alternativcima babsi je i dalje bio najpoželjniji đuvegija među poštarima coga je svratio u nedelju i umesto vinjaka popio rakiju i pričao o modernom robovlasništvu onako kako to samo pariski umetnik ume a svi smo i dalje ponedeljcima gledali pekin izbor filmova čupa je i dalje leteo više od nekih ptica dok je svakog četvrtka sa armandom, čegom, ninom i inima svirao na sešnima a potrebe, nebo, armsi, pioniri, fluati, etil, jezici, omladinci, vudeni, svi su i dalje učestalo održavali probe i svirke
mirko nikada ti se nisam zahvalio za to što si mi dok smo jednom šetali onom uličicom između zagrebačke i harambašićeve predložio da napravimo bend samo kako bismo napravili album na kojem bi se pojavio omot za koji si znao da nije bio poželjan da se nađe tada kao omot novog albuma mog matičnog benda
ujutru nakon ovoga imao sam strašan tinitus možda od te snene probe “daviteljke aranke makoš” na kojoj smo bili u tobož kosmotarijumu
osećao sam se kao da je neko naponske kaleme spojio i ispraznio na meni nisam ustajao iz kreveta ni po cenu da se upišam u mislima sam i dalje pokušavao da berem pamuk iz tog pupka snova u mislima sam odšetao na doručak i razgovor do tebe i zelene fontane koje takođe više nema
nostalgija je podmukla bolest oživljavanje mrtvih radi ma koje eksploatacije još teža patologija emocionalna baš kao i kulturna amnezija je relaciona
ali ja možda i jesam samoobmanjujući palanački umetnički nikogović ali mič sasvim definitivno nije tobožnji kiš pogotovo ne onaj kiš u formi štaka i uniformi perpetuiranog provincijskog duha i panonskog mulja koji plevi ovaj siroti grad
ovaj grad je otežan sa previše razmišljanja o nebitinim stvarima ovaj grad je otežan prezirom, bezobzirnošću i nezrelošću nadam se da će ti se svideti grad zatran dinom prevazilaženja
mirko
u oseci umereno progresivnog regresa sve je izgubilo nešto od svoje grube čari osim ničega sve se promenilo nije glede ranog otkrivanja i preventive
ufitiljeni u nedostatku sasvim izvesno pronaćićemo način da ponovo izneverimo sebe i druge
tihi prijatelju
***
OGRADA ZOOLOŠKOG VRTA
niko nije umro ali hoće
u prikrajku u šaragama zabacujem glavu kao dete kada mu pukne kapilar
grozničavi isprekidani tragovi svetlosti
niko nije umro ali hoće sasvim izvesno
tvoja ravnodušnost i moja bespomoćnost kao pushmi-pullyu doktora dulitla
u gluvo doba u repriznom terminu iznova dok poslednjim autobusom prelazim most
niko nije umro ali hoće
neumitno kopni samoubilačka egzistencija
neizbežnost koja je svima jednako privlačna nevolja kao drago utočište žal i uteha
izaberi svoj otrov
niko nije umro ali hoće
prerano ili pak prekasno navodno sasvim neočekivano i bez ikakve preke potrebe ili poente
baš kao i sav besmisao ograde zoološkog vrta
________________________________________________
GORAN GRUBIŠIĆ (1979.) rođen i živi u Subotici. Poslednjih dvadesetak godina bio je član bendova Ana Never i Wooden Ambulance. “Pisful Bačka” je njegova druga zbirka poezije. Prva zbirka “Alpaka među lamama” – 2022, Librarion (prvo i drugo izdanje) – 2023, DKSG (treće, prošireno izdanje)
U prvom činu smo bili musava i neukrotiva djeca. Đavli, etiketirani od najranijih sjećanja, do mjere da smo se navikli na tu riječ kao na nešto milo i toplo što se svija oko svačijih nogu i čarapa za višekratnu upotrebu kad nas zima potjera oko šporeta.
Scenografija: blago rečeno skromna. Nešto što bih danas nazvao kaučem, iako je bilo neudobno i za kosti meke poput memorijske pjene, stajalo je u najboljem ćošku. Kredenac drečavo zelene boje, pun posuđa koje se čuvalo za nekoga ko nikad došao nije, bar ne dok sam živio u maloj kući podno planine, bio je naslonjen na pregradne daske na suprotnoj strani. Šareni tepisi po kojima smo gazili bosi, čisti kao posteljina u koju bi se zavukli svo troje, bili su hladniji od svih zidova. Pod jednim od njih sam sahranio pauka. Danas ta uspomena ponekad sahrani mene. Uz treći zid, odmah do vrata stajao je šporet na drva. Nešto kao korito sa provučenim baštenskim crijevom tačno ispod najizrazitije ubuđale fleke koju je majka zvala Šiško jezero, sto za ručavanje i frižider bili su sav inventar. Kako nijesam ulazio u tuđe kuće, nijesam osjećao nelagodu koju skromnost, a još više siromaštvo, mogu da proizvedu.
Sve mi je u toj kući bilo pod prstima osim ostave. Zabranjeni špajz u kome su bile poređane tegle, vreće i kace sa sirom. Onim najboljim, koji nikad vidio nijesam u gomili na stolu, kao da je prizivao đavla koga još nisam u sebi zamrzio, da proviri u tamu najbogatije prostorije u kući. To su bile moje prve velike batine, ali su bile vrijedne svega. Mastan oko usta, plakao sam pomalo na silu, samo da bih zaustavio naninu natikaču što se zalijetala visoko iz vazduha. Ono što je bilo ostavljeno za goste je prvi put bilo opipljivo. Opipljivije od gostiju, da budem pošten. I bilo je ukusno toliko da i danas mogu na svakoj osjetljivoj tački jezika da istopim davno pojedeni grumen žućkastog slanog sira.
Na dan kad smo odlazili nana je plakala, zaboravivši sve ono što nas je proizvodilo u đavle. Sestre su plakale s njom. Majka se pozdravljala kao da ćemo već sjutra biti u svojim krevetima. Ispred kuće je čekao blatnjavi karavan sa natpisom TAXI, naš cijeli život je stao u tri torbe od kojih će se jedna pocijepati na aerodromu, ali to nije ta priča. Nana je, dobacila je majka u prolazu, plakala jer se cijela kaca sira pokvarila čekajući važnog gosta koji će ga pojesti. Je li tu bilo ironije – ja ni danas ne bih prepoznao.
U drugom činu smo u zemlji u kojoj razumijem samo tetku, njenu djecu i Šekija koji nam popravlja osigurače, u zemlji bez pozdrava i bez zagledanja u iznošene cipele sa čičkom u kojima sam putovao.
Tada to nisam znao, ali majka je bila nesrećna u selu koje smo napustili i vjerovala je da ćemo jednog dana i mi, njena djeca, jednako patiti za dinamikom života, čistim poslovima, putevima i kupatilom u kući. Smučili su joj se lavori, kante sa vodom, korita i pepeo. U početku od ljubavi prema mom ocu nije vidjela taj teži dio života. Ali od trenutka kad je umro ona je tražila izlaz. Za sve nas, ne samo za sebe.
Znao sam da će život u tuđini biti drugačiji, posebno zato što Alma, Azra i ja više nijesmo bili sami, i nije više bilo šume oko nas. Nedostajala mi je širina, miris negaženog, miris koji se kroz godišnja doba mijenjao. Do vremena kad sam to shvatio, u kući tetke Dunje na tri sprata, s njenom djecom sam odrastao i više nisam bio siguran da li sva ta hrana na stolu i sve te gomile sira imaju ikakvog smisla kad dvije udovice, moja mati i njena sestra, nikad nijesu kući, kad im je djecu podizao sistem, kad je vrijeme postalo luksuz, a svega drugog je bilo taman toliko da ne fali. Majka je do kasnih sati služila vizbadenske pokeraše, naše zemljake koji nijesu zaboravljali da im je neko ostao doma, ali nijesu ni mogli ništa sa svim onim što su znali. Zorom je čistila tuđe ulaze i parkinge, a nas su čekale ceduljice sa natpisima gdje je doručak, gdje je ručak, džeparac i čiji je red da iznese smeće.
Nane bih se sjetio samo kad su se mijenjala godišnja doba ili kad bi mi iz uskih i mračnih hodnika podsvijesti izletjela zaboravljena psovka ili kletva. Njenog gosta koji nikad dolazio nije pretvorio sam u anegdotu kojoj bih se smijao kad ostanem sam sa sobom. Još tada sam znao da ću ga staviti u priču. Nije to bio ni glavni brkajlija u selu koji svima cijepa drva, iako mu je nana činila blagi naklon kad god ga put nanese. Nije bio ni Puco poštar, iako je svraćao samo jednom mjesečno da donese pisma i penziju koju je nana zvala crkavica. Nije bila ni Stana Mustafina, nanina jedina prijateljica, kojoj je sve moglo bit, osim onoga iz ostave.
Nikad nisam prestao da se pitam ko je taj kome čuva najbolji sir, sitno nasjeckane salate, orahe i suvo meso, brašnjave, smežurane smokve i cijeđenu drenjinu, kafu upakovanu u metalnu kutiju sa zlatnim natpisom. Ali užurbanost života i majčino odsustvo potrebe da se, od onog trenutka kad je sredila ostatak svog života, vraća u zemlju iz koje je potekla, odaljili su me od velikih i romantičnih uspomena u kojima bi ta osoba imala bar neke crte lica ili obrise neviđene dobrote.
U trećem činu sam, gurnut nostalgijom takvom silinom da sam već u kostima naslućivao da ako sad ne odem, nikad više nanu vidjeti neću živu, vratio se pod staru planinu, u prvi snijeg koji još nije bio siguran da li da se zadržava ili da okopni, i našao sam je na vratima kao da me čekala, iako nijesam javio da dolazim.
Plašio sam se povratka, nije da nijesam. Navikao na korumpirano vrijeme, ubrzana disanja, hladna klimanja glavom, izgubio sam iz vida da sam jednom, ne ni toliko davno, bio dječak. Negdje na začelju svjesnosti, sjećanja na zagrljaje i mirise budila bi se asocijativno. Kao da sam djetinjstvo poznavao iz prepričavanja, ne iz neposrednosti.
Sada je na starom zelenom kredencu stajala mikrotalasna, kuhinja je bila obnovljena, a moderna i udobna ugaona garnitura je u potpunosti promijenila opis prostorije. Tepih je bio isti i u izmaglici sjećanja nazirao sam tri figure prostrte po njemu kako čavrljaju rasterećeno i ne znaju da van podplaninskog sela postoji bilo što, osim možda nekog zlog vuka, tuđe nane i Karakondžule kome smo svi crtali različite rogove.
Nana je odložila štake.
– Isti si otac, kaže i glas joj se zaguši kod posljednjeg slova, pa kao da zacokta od nataložene tuge što je godinama postala noseći zid stare kuće. Nije željela da umre samo da bi što duže patila.
– Mora da si umoran, sažaljivo je šapnula.
A nisam bio.
Ona nije razumjela taj koncept. Od Vizbadena do našeg sela se ne pješaci ni koraka, nano, htio sam, a nisam rekao. Nije se tako putovalo u njeno vrijeme. Bila je jednom do Berana na operaciji, sina je rodila u kući, a kćer uz potok. Kćer koju nijesam upoznao. Sina kojeg njegovo dvoje od troje djece nije upoznalo.
Ponijelo me nešto čemu nijesam znao ime da raširim ruke prema njoj. Odviknuta od zagrljaja izmakla se tek toliko da nije sasvim uz mene, a onda stajala tako kao žalosna vrba, drhtala i odglumila da joj je svejedno, da sam mogao i da ne dođem u naše selo. Na pomisao da je selo naše sam se malo postidio, pa sam pokušao da prizovem bar nešto od onoga što sam na prazan pogled i ohladnjelo srce prisvojio. Ovo nije već odavno bilo moje, a opet, ništa drugo nisam imao što sam osjećao više svojim.
– Zaboravio sam koliko je lijepo, propustio sam kroz zube nesvjesno.
Iz neprijatne tišine zamrle bliskosti sam se otrgao naglo i pošao prema autu da izvadim poklone koje je majka spakovala, poklone koje sam kupio usput na majčin savjet, poklone koje sam sam birao.
– Nijesi to trebao donosit, rekla je.
– Majka je poslala.
– Kako je kučka?
Nasmijao sam se.
Nije joj oprostila što nas je odvela, iako je razumjela. Mlada udovica zarobljena u selu bez žive duše za druženje, bez posla, bez prihoda, s troje djece koja će jednog dana htjeti drugačije, više. Morala je da ode tamo gdje je imala bar nadu. Pa makar to bilo čišćenje parkinga i hodnika u zgradama većim od svega što smo do tada vidjeli.
– Da se bar preudala, da se ne muči, dodala je.
Dok sam gledao slike po zidu, na kojima sam prepoznao jedino svoje stare cipele koje su me odvele nesvjesnog u zemlju bez razumljivog jezika, nana je slagala po stolu hranu. Perifernim vidom sam uhvatio kako se nižu suvo meso, sir, orasi, drenova voda, rakija, domaći hljeb, smznuta jagnjetina, zaleđeni kolači, tegle pune ukiseljenog povrća.
– Ne može biti da nijesi gladan, rekla je.
Došao je. Njen gost je došao. Oboje smo mu se obradovali.
– prvonagrađena priča na konkursu Festivala priče “Zavičajne staze” 2022, iz zbornika “BIHORSKI MEMENTO”, NVO Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2023. –
_____________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK je rođena u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Novinarka je i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je devedesetih dvije zbirke poezije (“Horizontala preko bola” i “Vertikala bola”) i roman “Otvorena knjiga” 2008. godine. Poeziju, prozu i eseje objavljuje u književnim časopisima. Na konkursu “Queer Montenegro 2021” osvojila je treću nagradu za priču “Primabalerina”, a na konkursu “Zavičajne staze 2022” u Petnjici prvu nagradu za priču “Gost”. Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, piše u vozu.
treba mi čovek kao ja, priglup i šupalj u predelu srca zavistan od brzine i zaboravljanja samo za stanicu-dve bliži psihotičnom prelamanju da nagazi preko moje noge na gas i polomi nam prste dok lica, svetlo i magla ne postanu jedno biće pokošeno i razmazano po autoputu kad ogladnim on zubima otkine kvačilo ostatke ispljune na vozače koji mi daju životinjska imena pare nisu problem prodaću bubreg i jetru za kola po njegovom ukusu meni ionako ne služe naročito biće polovna kola, kako nam i priliči ja sam second-hand roba a on veliki dečko koji se ne boji duhova u retrovizoru je stalno crnokosa devojčica iz bunara od koje nisam mogla da spavam kad sam bila mala više nije jedina koja se smeje
***
ŠIROKO BILO, BEZ BROJA
centralna sam figura u kolu četinara, kao najigličastija rođenjem adaptirana hladnim vetrovima na radiju plovi Panonski mornar, nazad u neka čistija vremena meni nepoznata i bezrazložno setna drži propoved pristrasnim masama ravnica je bolja jer pogled traje, diše, živi planinama nema bežanja, šta baciš može samo da se odbije i udari te u lice, kao sećanje ili odbegli metak hor familije aminuje klimanjem glava i rakijom ironija u ovoj tački ima 246 metara nadmorske visine pitam se šta tek rade oni 400 metara bliže nebu kako čovek odande nađe tragove sopstvenih stopa
***
COMFORTABLY NUMB
ima jedna pesma, kaže neko je u mojoj glavi, ali to nisam ja lice sa sertifikatom zapisuje stih i traži njegovu korelaciju s mojim životom ona mora postojati jer govor je jedna egzaktna nauka i svaka njegova fonema i mikronema mora da ima razlog zašto se ovog dana našla u mom mozgu po običaju negiram sebi slobodu praznim se od glave do pete i putujem nizvodno u vreme kad je sneg padao u decembru na obali mi tata prevodi pesmu svog omiljenog benda majka viče na palubi tonućeg broda u em akordu u toj slici mogu samo da budem sidro i skočim
i najhladnija voda jednom poprimi tvoju temperaturu
***
MERA ZA USPEH U INDUSTRIJI
sasekla sam sebi suvišnu mast na obodima u želji da budem najbolja šnicla na tržištu reklamiram se kao višenamenska roba dva kilograma najčistijeg zadovoljstva, pravo u ruke dajte mi šansu i videćete uklapam se u sve od čorbe do dečijih rođendana samo da nađem svrhu i ne istrulim džabe organe sam davno donirala za paštetu i osećam se super (znate li da, bez iznutrica, utroba miriše na poljsko cveće?) lažu zlonamerni da sam premršava i nešto mi fali iznutra mogu samo da me poljube u marinirana rebra
***
NEKI DANI
nekim danima baš umem da potrefim gorčinu da lako klize i peku u željenom intenzitetu deda mi je objašnjavao kad sam bila mala zakuvavanje jednog takvog dana je umetnost treba dobro pogledati u sebe i pronaći savršeni racio gorkog i slatkog praha ja lično volim da gorči tada na dnu ostaje vlažan pepeo sa željama koje čekaju da ih ubodem i zaglavim ispod nokta da ostanu kada se operu svi sudovi
drugi su dani slučajno iskopana kutija zaključana starom magijom, tako da čuva vreme prija na par minuta ali trajno izaziva pečenje želuca takve dane treba konzumirati u malim dozama pa ostaviti duboko duboko na dnu ormana (još bolje baciti, ali toga se plašim više nego da me kutija proguta i vrati u prošlost u formi obezglavljene vinks vile)
neki treći dani dođu kasno i putuju dugo do zuba krcati sivim obesanjenim licima pogledaš li im u oči mogu te pretvoriti u kamen takve dane treba pustiti da odu (nekada je okej ići peške stići ćeš već do sutra)
– iz rukopisne zbirke “OVDE NE CVETAJU BUGENVILIJE”, drugonagrađene na konkursu Prvenac 2023 SKC Kragujevac –
_______________________________________________
ANA OGRIZOVIĆ rođena je 1999. u Vršcu. U srednjoj školi dobila je drugu nagradu “Borislav Pekić” za esej u formi dramskog dijaloga. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Tokom osnovnih studija je sarađivala kao scenaristkinja i dramaturškinja na studentskim vežbama i pisala kritike za više filmskih, pozorišnih i literarnih festivala. 2022. godine bila je finalistkinja pesničkog konkursa “Timočka lira”, kao i Festivala evropske kratke priče. Sa dramom “Lilit na Zemlji” ušla je u najuži izbor konkursa Sterijinog pozorja 2023. godine. Poezija i proza objavljeni su joj u nekolicini almanaha i zbornika. Trenutno je na master studijama dramaturgije, i nimalo ne voli kad je pitaju šta će posle. Za svog najznačajnijeg kritičara smatra svoju baku Milicu.
znaš često stanem i razmišljam što bi bilo da me ti glupane nisi nagovorio da ostanem tu među ovom stokom sitnog zuba koja žica za joint pa sere i plače i kakav bi mi bio život da sam otišla u život u neku pičku materinu negdje vrlo vjerojatno u meksiko sigurno tamo gdje je toplo i daleko od svijeta i gdje bih se možda sigurno udala za šefa najmoćnijeg narkokartela visokog crnog markantnog pa postala bogata lijepa sretna i rodila bih mu puno zdravih sinova i voljeli bismo se u dobru i zlu zauvijek sve dok jednog sunčanog dana tijekom mog rutinskog poslijepodnevnog jahanja konja našim velikim rančem ne bi došli njegovi zli protivnici opasni stavili pištolj na moju glavu pa viknuli vamonos! i zatvorili me u podrum u kojem bih ja čekajući da im moj suprug plati pet milijuna i dvjesto tisuća pesosa užetom zavezana sjedila i razmišljala što bi bilo da me ti ljubavi jesi nagovorio da ostanem tamo među onim divnim ljudima koji dijele joint pa se smiju i vole i kakav bi mi bio život da nisam otišla u život nego nastavila živjeti pitajući se kako bi bilo da je bilo onako kako nije bilo i da nije bilo onako kako je moralo biti
***
OMEKŠIVAČ ZA RUBLJE
Po mojim obrazima ostavlja otiske svojih prstiju i priča kako će mi pokazati što to znači biti živ na istoku i desno i gore i južno, pokazat će on meni svijeta i po svijetu ćemo ostavljati tragove uskoro, kada zaradi neku lovu od ovog kapitalističkog posla prokletog kojeg raditi mora,
jebiga, moram, kaže, nemoguće je živjeti od umjetnosti, kaže, iako, znaš, ja zapravo ne znam što to uopće znači biti umjetnikom, prezirem tu riječ, umjetnost, nije li paradoksalno imenovati ono što je stvoreno da bi se protiv imenovanja borilo, ono što ne stane u riječiriječiriječi, proklete riječi, podnošljive su mi jedino kada poprime oblik metafore i, znaš, kaže, čitajući poeziju shvatio sam kako ljudska misao ne može biti apsolut, za razliku od glazbe koja mi je apsolutno nekoliko puta doslovno spasila život na velikim cestama velikih kontinenata gdje sam sviraosviraosvirao nakon što sam izgubio svoju prvu pravu ljubav, otišla je sa Srbinom, mater mu jebpoljubim, a volio sam ju i vodio sam ju po južnim morima toplim i, znaš, tebe ću isto odvesti tamo, kaže, na teretnom brodu koji prevozi kinesku robu u kontejnerima čvrstim na kojima ću ti divlje ljubiti te obraze nježne ploveći kroz meduze koje svijetle u mraku pa zbog njih ocean izgleda kao zvjezdano nebo koje je palo dolje, tu, među nas, uz južne plaže tople na kojima ćemo nas dvoje pisati i svirati i stvarati, saditinašetragove saditinašetragove saditinašetragove koji će kasnije izrasti u vječnost,
govori spajajući jagodice svojih prstiju s jagodicama moga lica dok ja gledajući u odjeću koja se suši na sušilu razmišljam kako pod hitno moram kupiti omekšivač za rublje.
A i bojler bi trebalo popraviti. Uskoro će zima.
_______________________________________________
HANA KUNIĆ (1994., Varaždin) magistrirala je Glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj, a 2022. godine upisala je diplomski studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao glumica i lutkarica surađivala je i surađuje s raznim hrvatskim kazalištima i umjetničkim organizacijama, a odnedavno u suradnje ulazi i u ulozi dramaturginje. Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Voditeljica je studentske dramske grupe Kazališnog studija mladih varaždinskog hnk, a kao dramska pedagoginja djeluje i u romskom naselju Kuršanec. Godine 2018. izdala je zbirku pjesama Rika. Poezija i kratke priče objavljivane su joj u zbornicima i na internetskim portalima. Njena prva drama Plavo i veliko emitirana je na Radiju Sova 2020. godine, a dramski tekstovi za djecu u kojima i igra uprizoreni su u Kazalištu Lutonjica Toporko (Ah, ta lektira, ne da mi mira) i u sklopu projekta Umjetničke organizacije Favela (Gospodin Glas traži spas). Živi u Zagrebu i Varaždinu, a kad još malo naraste, živjet će na otoku.
Ne brini Silvija uspevam da čujem kako vežbaš noćno škrgutanje zubima tu u zimskoj tami smešten je slušni aparat za hroničnu gluvoću sveta
Van košnice i gnezda između nepodnošljivih tri i četiri pre svitanja prodre zvuk sličan povlačenju noktom po oknu
Tad čekić nakovanj i uzengija zbunjeno zavibriraju u Tedovom sećanju koji sad već dovoljno udaljen može da te sagleda okupanu prijateljskim talasom opraštanja toplijim od njegovih dlanova
***
OLISTAVANJE
Ja sam Silvijina prijateljica Silvija voli savršene stvari zbog savršenog osmeha ostala bi na ivici njegove senke i njeni muškarci su savršeni ne bih se usudila da ih sanjam niko nas nije video zajedno to je čar našeg prijateljstva volimo senovite hladnjake i noćni čaj sa par kapi leta
Silvija je biće puno mastila i njen muškarac ima zadatak da bude mastionica i ljubavnik gledam ga kako posrćući upija njene razlivene želje i izbegavam da mu pogledam u oči Silvija svoju decu olako šalje u nepoznato posmatram njenu savršenu decu dok skupljaju školjke na obali i mislim koliko je dobro što ne liče na nju
Silviju uvek bole kroz finu utrnulost modrice dokaza da je bila tu kada se hauba nepročišćenog vremena spusti usisa za sobom mnogolike oblike straha svi koji su probali postali su neupotrebljivi svedoci zato Silvija uvek ublaži opis spuštanja da nas ubedi da nije toliko strašno to je Silvijin najveći dar
Silvija voli da se skriva ponekad se zavuče u tamu kovčega za prekookeanska putovanja a ponekad mačkasto sklupča u plinsku rernu zadržavajući dah kada je pronađem ne bude to u drugoj odaji niti u drugom ćošku naše sobe već u izoštrenom pogledu koji je spustila na dno
***
UZAJAMNOST PARANJA
za M.B.
Ne hvala rekao je Ted Silviji koja je vadila stoti kolač iz preplašene pećnice pre no što su zalebdeli nad gustom vodom uzajamnog paranja tvoj problem je što nemaš temu uzmeš testo teme i uroniš u njega pa tek onda pokušaš da otvoriš oči
Što lepljivije što tamnije to bolje mislio je dečak zavodljivog glasa kog na kraju večeri kada se stari pesnik utišao nije mogla ni da vidi jer joj je kontrasvetlo zašivalo osmeh i sklapalo kapke osetila je samo da je dečak bomba sklopljena od odbačenih opiljaka žudnje i da je svejedno ko će se prišunjati da navlaži fitilj
Ne hvala putovaćemo u kupeu do kupea i sretaćemo se u krajolicima koji će se u tunelima lepezasto otvarati kao plisirano krilo oslepelog miša tu temu sam već ispitala kazala je Silvija to je bilo onda kada je Vezuv proradio a ja sam trčala ka sebi pa se spuštala u vrelinu posle su me zvali žena iz pepela tako sam naučila da se gasim duže od svakog putovanja i duže od svake noći
Ne hvala rekla je žena svesna da dečak nikada neće naučiti tu nepoznatu reč kojom se samo potvrđuje zapitanost pred neoštećenim pošiljkama prispelim iz daljina koje će jednom krotko leći u knjige raspakovanih putnika i umesto njih naučiti da se grle bez stranica i bez zvuka
_______________________________________________
ZORICA BAJIN ĐUKANOVIĆ rođena je u Mostaru. Diplomirala je na Grupi za jugoslovensku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Piše poeziju, prozu i književnost za mlade. Objavila je osamnaest knjiga. Knjige poezije Tromb (1994), Postava (1999), knjige pripovedaka Hotel Filosof (2003), Said kralj suncobrana (2009), i knjige poezije za mlade Čarobnjak (1999), Kutijica za svica (2010), Dan od leta (2014), Male ljubavne pesme (2017), Tajanstveno putovanje (2020) itd. Zastupljena je u 60 antologija, hrestomatija, udžbenika, bukvara, čitanki i lektirnih izdanja. Poezija i proza prevođeni su joj na ruski, engleski, holandski, rumunski, rusinski i makedonski jezik. Nagrađivana je za poeziju: “Zlatna struna” SPJ, “Gordana Brajović”, “Bulka” … “Zlatni ključić” Smederevske pesničke jeseni za celokupno delo u oblasti poezije za mlade, dobila je 2020. godine. Kao slobodan umetnik živi i radi u Beogradu.
u Tiranu da se družiš sa pesnicima i slikarima da probaš neobična jela osetiš nove mirise
na koncerte promocije knjiga na tribine da čuješ kako sam pametna i unapred me zavoliš najviše
u Beograd da ti se pre rođenja svidi postane naš grad da ti se ureže u gene svaka njegova siva ulica
puštala sam ti muziku smišljala imena odevne kombinacije pravila raspored igračaka u tvojoj budućoj sobi
jedna je zloslutna misao uporno sletala na moje rame jedna zloslutna misao nije htela da ode rasla je i porasla natkrilila sve lepe stvari
na koncu te je odnela sa sobom i ostavila me praznih ruku krvavih butina i sa jednim samo jednim srcem u grudima
***
TRIZOMIJA
doktor u plavom rekao je: trizomija ta reč te je vratila u drvenu stolicu svetlog srednjoškolskog kabineta biologije kako si bila ohola tada na časovima genetike kako si mislila da ćeš daleko stići dalje od tog kreveta sa metalnim okvirom dalje od te bolnice koja se raspada dalje od tog raspolućenog grada
doktora u plavom ne zanimaju tvoje suze on kaže: to se dešava on kaže: svaka peta žena
on ne zna da brojke nikada nisu bile na tvojoj strani on ne zna da su i reči u tebi prestale da kucaju
***
SOFIJA
zovem se Sofija i nikada se nisam rodila moja je nesuđena majka svakog meseca tužno gledala u tamne mrlje na gaćicama i proklinjala seme pleme i ovaj svet na koji nisam uspela da dođem
ja sam maglovita misao u glavi setne žene jedna od mnogih rastrzanih misli koja nije uspela da se otelotvori a koja ima ime ruke oči kosu i glas prodoran glas što podriva nemirne snove
***
ANKSIOZNOST
milion damara prođe telom nad glavom se nadvija mrak gust kao zimska magla taman kao unutrašnjost groba
udahni duboko kroz nos izdahni na usta zamisli da ti je u stomaku balon uzmi kockice leda prebacuj ih iz ruke u ruku da skreneš misli da zaboraviš demone dok ti se lede prsti
tako mi kažu
led se topi mrak se zgušnjava sanjam da padam pa se probudim
u grudima nešto lupa hoće napolje to duša traži svetlo
***
S VEČERI
„…to kćer moju nerođenu nebo čelom miluje…“ Dara Sekulić
s večeri u praznoj kolevci ljuljam svoju nerođenu decu i pričam im bajke iz svih zemalja sveta.
svuda oko sebe vidim plodne žene koje se razbacuju korisnim matericama i vode za ruku svoje potomke žaleći se kako nemaju vremena kako je porođaj bio težak
iz njihovih nabreklih grudi preliva se mleko i ostavlja tamne fleke na odeći muževi im po pravilu ne pomažu oni bi u ribolov oni bi da se ništa ne promeni.
ćutim i sanjam svoju nerođenu decu njihove plave lokne, njihove bistre oči prve reči i korake kolevka se njiše prazna
kao i moje ruke kao i moje ruke.
______________________________________________
ALEKSANDRA JOVIČIĆ ĐINOVIĆ rođena je u Prištini, odrasla u Orahovcu. Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnost i jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Dobitnica nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku. (Stolac, 2017). Na literarnom konkursu u čast Rada Drainca 2018. godine dobila je prvu nagradu sa esej. Dobitnica je druge nagrade na konkursu “Ulaznica 2020”. Druga zbirka pesama „Naše male smrti“ objavljena je u martu 2020.godine u izdanju Književne radionice Rašić. Dobitnica nagrade „Milutin Bojić“ za 2021. godinu, za neobjavljeni rukopis. Treća zbirka pesama “tridesete nisu ono što smo zamišljali” objavljena je 2022. u izdanju Biblioteke “Milutin Bojić”. Dobitnica nagrade “Miodrag Borisavljević” za najbolju kratku priču za 2022. godinu. Uređuje elektronski časopis Libartes.
Prvi put se dogodilo u Ulici Koševo. Bio je kraj aprila, noć je izronila iz višednevne kiše, vlaga se uvukla u sve mirise, vonj je bio težak, zaustavljao se u nozdrvama i dugo valjao niz grlo; tih se dana čulo mnogo kašlja, ljudi su se kretali bezvoljno i nervozno, nalikovali su neobičnom plemenu koje živi u memljivim zemunicama sagrađenim u prastaroj močvari.
Jedva da su prošle dvije godine od velikih poplava, strepili su od kiše, sjećanje na kataklizmu iz 2014. bilo je živo, malo ko se usuđivao pogledati u nebo. Naviknuti na nepravdu, za loše dane krivili su meteorologe, vremenska prognoza danima se vrtjela u udarnim vijestima. Uživao samlutati noću kroz taj grad sluđen strahom od vode, krstario sam kroz vlagu i sumaglicu kao da prevaljujem neke predjele iz snova, kao uklet, zalazio u ulice u koje nikad ranije nisam kročio. Htio sam da moje izlizane i poderane cipele pregaze svaki pedalj grada koji strahuje od vodene stihije, noću sam se penjao na krovove napuštenih zgrada, mnoge su već duže od dvije decenije stajale opustjele, oprljene topovskom paljbom u minuloj agresiji, čekale su da se riješe imovinsko-pravni odnosi i da budu srušene. Stojeći na tim kosturima, u noćima bez mjeseca, s nekom čudnom energijom u krvotoku, osjećao sam kako Saturn, Veliki zlobnik nakinđuren prstenjem, povlači konce kojima su ušivene naše sudbine. Visoko iznad mene, nad neprobojnim talogom oblaka, u fluorescentnom sjaju treperila su sazviježđa Vodenjaka i Jaraca. Ispod je ležao bijesan grad na amfetaminima.
Te aprilske večeri, umoran i izgladnio od cjelodnevnog lutanja, spuštao sam se pustom Ulicom Koševo, kada je pred mene izronio čovjek u crnoj kabanici. Nikada prije nisam primijetio dućan iz kojeg je izašao. Izgledao je kao biće iz minulih vremena, bakalin opisan u pričama iz prošlog i pretprošlog stoljeća, nosio je pusteni šešir široka oboda, dugo je poslovao oko brave, gvožđe je ciknulo i glasno škljocnulo, bakalin je ispustio otegnut uzdah, kao da zahvaljuje samom vragu što je protekao još jedan dan, i uputio se uz ulicu prema starim jevrejskim palačama. Glavu je držao pognutu, kao da put vodi u zemlju, kao da je smjer pod đonovima, i već sam mislio da ćemo se sudariti, a onda sam ga nekako izbjegao. Za trenutak sam imao utisak da je prošao kroz mene. Neka prozirnost vukla se za tom pojavom, kao da je ulica izranjala iz prošlosti za svakim njegovim korakom, na kraju je nestao u mraku starom više od sto godina. Poigravanje s nervima pripisao sam umoru, gladi i samoći, koja me svakim danom činila sve više neurotičnim i bolno osjetljivim. Požurio sam niz ulicu s nadom da ću negdje pronaći jeftin obrok.
Kada sam nekoliko dana kasnije prošao koševskom, na mjestu dućana nalazio se neugledan restoran brze hrane, skromno namješten, mastan i prazan. Riješio sam svratiti i potražiti topao sendvič. Par za šankom doimao se bezvoljno, mogli su biti supružnici, mogli su biti i suvlasnici, on je pržio filete, ona tostirala hljeb i premazivala ga topljenim sirom i majonezom, sve su činili lijeno i nespretno, kao da rutinom posla tek trebaju ovladati. S razgovorom nije išlo. Spomenuo sam, kao usput, dućan koji je tu nekad bio. Naravno, nisu se sjećali. Sendvič nije bio toliko neukusan koliko je izgledao nejestivo. Jeo sam sporo, dugo žvakao zalogaje, nadajući se da će se tako razvući i vrijeme od jedne do druge gladi. Nisam razmišljao o priviđenju od prije nekoliko noći, po glavi su mi se motali stihovi:
Šta ja to tražim u ovim sobama oblijepljenim vizijama novca? Koliko bih mogao da zaradim kad bih skratio kosu? Kad bih stavio nove đonove na cipele, okupao svoje tijelo što zaudara na masturbiranje i znoj, na slojeve i slojeve izmeta sasušene u biroima za zapošljavanje…
Od početka godine bio sam bez posla i trošio posljednje ostatke ušteđevine. Dao sam otkaz na mjesto loše plaćenog novinara crne hronike u redakciji u kojoj sam proveo dvije godine. Usamljen, bez ambicija, s nervima u rasulu, danima sam tumarao gradom kao da nešto tražim ili kao da očekujem da ću nekoga sresti.
U maju su konačno nastupili sunčani dani. Bilo je toplo i ugodno predvečerje kad se na Atmejdanu pojaviše dva čovjeka u poodmaklim godinama, jedan krupniji, očito domaći, u starom bosanskom odijelu, hodao je sporo i nekako nevoljko, a drugi uz njega u neobičnoj odjeći, azijatskih crta lica, koračao je dostojanstveno, iako kratkim korakom, kao da želi sakriti nešto o svojim nogama. Pomislio sam da se radi o nekoj atrakciji za turiste, neke turističke agencije nudile su historijske rute, a glumci iz sarajevskih pozorišta maskirali su se u Franza Ferdinanda, Gavrila Principa, Gazi Husrev-bega, Hasana Kaimiju, Behku i Ljucu i druge znamenite likove, i igrali u gradskim legendama. Ona dvojica su, nogu pred nogu, gazili preko trave, a pratila ih je skupina jednako neobično odjevena. Pomislio sam da su i turisti uključeni u performans, pa sam odlučio da ih pratim, jer ništa pametnije ni zanimljivije nisam imao raditi. Na mahale se, rumen kao jabukov cvijet, stao navlačiti suton, kad se ova nesvakidašnja povorka uputi sokacima. Iako sam bezbroj puta prošao uskim uličicama, sad mi se učiniše nepoznate, kaldrma pod nogama kao da nije bila jučerašnja, mirisalo je drugačije, a i fenjeri, crven, blijed i žut, zamijenili su električne svjetiljke. Sokak je bio pun mladića obučenih u odijela, takozvana tradicionalna, s fesićima na glavama, stajali su pod strehama i šaputali u prozore. Sitniji čovjek naglo zastade i poče nezadovoljno siktati na uho onom krupnijem, a ovom se lice zgrči kao od neke neugodnosti, pa se poče umiljavati riječima, sve rukama crtajući krugove u zraku. Primakao sam se da bolje čujem, uvjeren da se radi o predstavi, ali ni riječ od onoga što su govorili nisam mogao razabrati. Tek mi se učinilo da čovjek azijatskog lica ponavlja baka, baka, a jezik na kojem su govorili mogao je biti turski, kao i turkmenski, kazaški, kirgiski, uzbečki, ujgurski, tatarski… Nakon dvadesetak opisanih krugova onaj manji nezadovoljno klimnu, kao da se mora složiti s onim što ne misli, pa nogu pred nogu nastaviše uz sokak – onaj krupniji korakom koji kao i da hoće i neće naprijed, a manji svejednako kao da nešto krije u nogama. Za njima se uputi i gomila turista, a meni je već bilo dosadilo da pratim povorku o kojoj ništa ne znam. Zato sam odlučio prići jednom od mladića što šapuću pod prozorima. Kad sam se primakao, učini mi se da je neka prilika umakla sa prozora, a šaptač, koji i nije bio mladić, nego sredovječan čovjek, sa čuđenjem se zagleda u mene. Nepovjerljivo me slušao, kao da razgovara sa strancem, a kad je otvorio usta, sa jezika mu spadoše arhaične riječi, kakve se danas mogu samo pročitati, odavno ih niko nije tako izgovorio. Jedva sam razumio da su to prošli vezir Topal Osman-paša i Mujabaša Bešić, a za njima vezirovi seizi. Govorio je nešto i o tome kako vezir momcima daje pare da se žene, ali sam malo šta od toga razumio, a nije me ni zanimalo, jer sam i dalje bio uvjeren da se radilo o historijskoj šetnji za turiste. Neko se zaista potrudio da sve bude autentično. Sutradan nije bilo nikakva traga od Topal-paše i Mujabaše, a i sokaci su opet bili ovi današnji, a ne oni iz stare Turske carevine. I opet je padala kiša.
Nekoliko dana kasnije, pred pljuskom sam pobjegao u haustor u Ulici Zelenih beretki. Nije me iznenadilo to što sam unutra zatekao još jednog bjegunca od potopa, ne znam je li taj dio zgrade bio napušten, u svakom slučaju vrata su uvijek bila otvorena, a stepenice su vodile sve do krovne terase, gdje se ljeti mogla provesti cijela noć. Mjesto nije bilo nepoznato, tu su se zavlačili tinejdžeri i mladi ljubavni parovi, ponekad i neki narkoman, svi koji su tu zalazili bili su naviknuti da sreću druge ljude. Čovjeka koji je bio unutra, međutim, moj nagli ulazak kao da je uplašio, povukao se dublje u sjenu, a kad sam uključio svjetlo, gotovo da je vrisnuo. Nosio je crn kožni mantil, presjekao me prijekornim, ispitivačkim pogledom, oči su mu bile crvene, pomućene kao da danima nije spavao, bio je mlad, dvadesetak godina, ali je nosio smiješne brkove, kakve su nosili glumci iz 40-ih. Ruku je ispod mantila držao na pojasu:
– Možete li isključiti svjetlo – upitao je.
Glas mu je, kao i cijela pojava, bio komičan, ostavljao je dojam filmske imitacije; ironično sam se nasmijao prije nego što sam napomenuo da će se svjetlo samo isključiti.
– Zašto ste došli ovdje – pitao je strogo, kao da nam o mom odgovoru ovise životi.
– Sklonio sam se od kiše.
– Zašto baš ovdje – nastavio je kao da mu mogu reći nešto važno.
– Slučajno, prolazio sam ovuda kad je zapljuštalo.
Prije nego što se svjetlo ugasilo zapiljio se u mene; u tim mutnim, zakrvavljenim očima bljesnulo je nešto neurotično, trepnuo je kao da ima tikove; ostali smo u mraku.
– Lozinka – tražio je iz tame svojim teatralnim glasom.
– Kakva lozinka – trudio sam se da moje riječi zvuče neozbiljno.
– Znaš li lozinku – iz tame je tiho zarežalo.
– Vazduh trepti kao da nebo gori – rekao sam i nasmijao se.
Primijetio sam da je izvukao ruku ispod mantila i čuo sam kad je nešto škljocnulo. Naredio mi je da budem miran i da polako uključim svjetlo. Neka bude; u njegovoj ruci ukaza se pištolj, prastar komad gvožđa, Mauser C96 nervozno je podrhtavao.
– Vaše isprave – zapovijedio je s tom skalamerijom uperenom u moj stomak.
Polako sam izvadio novčanik i pružio mu ličnu kartu. Nevjerica s kojom je blenuo u dokument iskrivila je njegovo lice u grotesknu masku, činilo se kao da želi protrljati oči i uvjeriti se da je budan.
– Šta je ovo? Ko vam je izdao ove dokumente?
– Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – rekao sam hladno, unoseći u riječi ironiju koja je očitovala ponos.
Moja smirenost kao da ga je uplašila, na trenutak se činilo da će povući obarač, a onda se ugasilo svjetlo. Silueta se naglo pomjerila i čovjek je izjurio na kišu, vidio sam kako se kreće u sjeni pod mutnom uličnom rasvjetom, lice je pokušavao zaštititi kožnim mantilom, u desnoj ruci pištolj je bio spreman da zapuca svaki čas. Sijevnulo je nekoliko munja, kao da na nebu neko pokušava spojiti dva komada gvožđa, a onda je jako udario grom. Vratio sam se u haustor i popeo na posljednji sprat, sačekao sam da prestane padati i izašao na krov. Nisam pokušavao objasniti šta se dogodilo, moja psihoza već se bila produbila, više se nisam trudio razlikovati realne događaje od obmana koje su kreirala moja osjetila. Uživao sam u čudima koja su za mene, u sumanutoj kooperaciji, proizvodili čula i um.
________________________________________________
EDIN SALČINOVIĆ, novinar i pisac. Bio je dugogodišnji urednik kulture u dnevnom listu Oslobođenje. Učestvovao u pokretanju knjiženog časopisa (sic!) i otvorene medijske platforme Naratorium. Tekstove objavljivao u magazinu Dani, kulturno-propagandnom kompletu Beton, portalima e-novine i XXZ. Autor je romana „Bespotreban čovjek“.
iz dubine zemlje tragedije su predvidive a umor blaženo pokriva nastradale i strah se gubi u prevojima kože i grčenju tela da želiš bio bi dodirnut razmazani otisci šaka preprodaju se kao ikone za malo svečane nade na kraju podneva a ti se podsmevaš pružajući ruke iz dubine zemlje razmaženi obrazi se uvek spuštaju na grudi okupane miomirisom i položene pred ogledalo kao pred svršen čin a onda isparavaju haljine a kose i prsti se raspliću ostavljajući burme kao klice mladežima hraneći golubove gledam kako se pokožica stapa sa skeletom ne slutivši da je ikad bila prepreka čistoti ovo moje lice sluti svoje buđenje kao blagu radost susretu u molitvama zaručenih za vek a u dubini ne ostaje više ništa samo naposletku mutna iskopina i prvi napokon prvi udisaj
***
LEUKOPENIJA (LIMFNI SISTEM)
krv zaliva skelet kao voda i ja rastem voda u meni oživeće što dotaknem između vrtoglavica će prolaziti vaskrsli kao neveste neka bude toplo i lukavo nek se neprimetno završi leto i planine nek osrebre injem ako se ponovo pokrstim možda ovog puta uspe možda budem iskren i možda bude dovoljno leći na leđa otvoriti ruke zatvoriti oči za još jedan dan glavu iznad vode držim po navici
*** MALOKRVNOST (KARDIOVASKULARNI SISTEM)
ko zna možda me voda prečisti do prozirnosti ovde sam došao da držim i budem držan bar na neko vreme hvatajući se za ruke navikom onoga što je jednom bilo pripitomljeno petnaestominutna jutra služe podsećanju na dolazak neveste kroz pupoljke zapostavljene na rođenju dok se omekšao i treperav probija njen hod i glas i opet biva toplo možda nas ova voda jednom preplavi a epilog nestane u međi ruševina gde puzavice praznično padaju niz zidove praveći tapete i reljefe a ja sklanjam zavese dok ne bude sve svetlo spremno za svatove u rukama i pred očima dok ne postane providno i čisto i opet bude toplo
***
OSTEOPOROZA (SKELETNI SISTEM)
možda ne sad ali uskoro vrlo uskoro moći ću da se ogledam u vodi kroz stopljenu odeću i tkivo kosti se rastapaju i slivaju na kišobran pod kojim stoje majka i dete zagrljeni sklupčani nerazdvojivo spaseni a leto se sprema i sa njim oluja dok ti obećavam da nećemo biti sami naivno nasmejani radosni sačuvani od krhkosti stojimo pred svatovima kao pred porotom i možda ću ne sad ali uskoro vrlo uskoro moći da kažem kako verujem u ono što vidim kako nas pesme kanona čuvaju od saplitanja pred oltarom dok kružimo zagrljeni sklupčani koža se stapa i postajemo radosno prazni ovo smo čekali u poklon padaju glave ruke se šire u znak predaje a ja se podsmevam vaskrsenju dok ti obećavam pod zakletvom ove poroznosti da nećemo više biti sami
TAMARA PANTOVIĆ rođena je u Kragujevcu krajem novembra 2001. godine. Drugi i dalje misle da studira književnost u Novom Sadu – a ona, za inat, i dalje studira psihologiju u Beogradu. Aprila 2023. godine ostvario joj se san – u isto vreme videla je i sneg i cveće. Na festivalu Timočka Lira u Knjaževcu i Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2022. godine osvojila je druge nagrade, a u Vrbas se vratila 2023. godine osvojivši prvu nagradu, te je izdavanje njene prve pesničke zbirke predviđeno za maj 2024. godine. I dalje, pored snega i cveća, voli mačke, mostove, kofere i ljude.
NENAD KOSTIĆ, rođen 1996. godine, apsolvent na departmanu za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, gde trenutno živi. Bavi se pisanjem poezije i proze, kratkih priča i eseja i prikaza književnih dela. Radovi su mu objavljivani u časopisima Bez limita, Nedogledi, Saznanje, Magacin reči, Buktinja, Dunjalučar, XXZ magazin, Bludni stih, Astronaut, Strane, Enklava, Čovjek-Časopis, Hiperboreja i zborniku Sunčana strana ulice, Bookhub. Učestvovao je u projektima kao što su promovisanje časopisa Nedogledi i u projektu povodom Svetskog dana poezije koji su organizovali Narodna biblioetka Desanka Maksimović i Udruženje Sevap za 2021. godinu. Jedan je od učesnika Internacionalnog festivala književnosti u Sarajevu – Bookstan, u okviru radionice „Kritika i književni zanat“ i učesnik dve godine za redom Praznika poezije koji ogranizuje KOM018. Učesnik je i pesničke večeri Poetskom rečju „Stop nasilju nad ženama“ 2021. godine kao i organizator poetsko-ilustrativne večeri pod nazivom Ko sam tebi?. Osvojio je drugu nagradu na konkursu Studentsko pero za pesmu Očevi i njihovi sinovi a2023. prvu nagradu na istom konkursu za mini-ciklus pesama: Dugogodišnji post, Mesta koja inače volimo i Zaboravljena fotografija. Autorski, kritički tekstovi su mu objavljeni na blog- portalu Filozofskog fakulteta u Nišu a vodi i bookstagram profil pod nazivom poezijabezpesnika gde redovno objavljuje kritike, recenzije i prikaze, odabrnih i pročitanih knjiga proze i poezije. Njegov rukopis zbirke Kako kentauri nose pantalone je bio u širem izboru književnog konkursa Slaviša Nikolin Živković i užem izboru za nagradu Prvenac. Pohađao je radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.
čovjek-časopis 