I ti si čovjek. Udebljaj se još malo, sad je svejedno. Prevelik si, previše je. Na čelo su ti urezali okomitu crtu. Netko ti je razvukao lice. Još ga produži i pogledaj: oči ti padaju pod klisurom čela. Kakva radost može ispuniti te rupe u obrazima? Past će ti lišće s gole glave. A možda i pretilo nebo. Što pada, valja i gurnuti! Kad ti kosa još naraste i padne oko lica, dovršit ćemo taj otklon u stranu. Ne boj se. Tako prolazim pored debelog, tužnog Krleže. (Znam, ne bojiš se plakati – iako si kamen.)
***
TEGLJAČ
Kroz prozor ništa se ne miče: ne teče, ne prolazi. Čudno je normalno ustati i prošetati oko stolice. Zar je već godišnji? Toliko sam vozio, a opet ovdje. Ona ulazi, grli me. Pucam: ne razumije. Ne mogu tišinu, predugo je brujalo. Zovem Davora, idem umjesto njega. Njemačka i Danska, samo što dalje. Nedostaje mi moje tijelo. Golemo i s petnaest tona tereta.
***
DVORAC
Pitaju me znam li povijest ovog dvorca. Ostajem zatečen, zamrznut, jer nisam se zapitao: strah je bio veći. Oduvijek sam, ali otkud, tko će mi reći gdje počinjem? Htio sam biti kula, ali ni danas ne smijem na najviši balkon i ne mogu sagledati šumu. Čujem da je vani ionako oluja i da ništa ne bih vidio. Potraži ključeve, kažu, čekaju te dolje, davno si ih sklonio. Lažete, vičem, ne postoji dolje. Dvorac sam i nemam podruma. Hihoću se: nemaš? Gledaj ove zidove: oduvijek si u njemu. Dvorac je daleko iznad, a sobe su ti prazne, u njih nisi kročio. Nikad nisi ugledao svjetla, sve si sanjao. Dvorca nema, siđi, podrum si. Tisuću si podruma.
***
ČEKAJ ME DA SE DOGODIM
Kad još nismo postojali, rekao sam: pričekaj da odspavam. Da mi san zagrije i rastegne žile i mišiće. Onda ćemo. More se zanijelo iz potisnutih snova, koliko se smijalo! A ja sam otišao. Gledao sam neku emisiju, zaspao na kauču i prespavao sva tri tisućljeća. Najljepši dan u životu bio je toliko tih i polagan – da ga se i ne sjećam.
____________________________________________
ADRIAN SATJA KURDIJA rođen je 1991. godine i živi u Zagrebu. Radi kao docent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Priče su mu objavljene na stranicama ZiN Daily, Kritična masa, Booksa, Blacksheep.rs, Čovjek-časopis te u zborniku Rukopisi 45, a pjesme na stranicama Booke.hr, Strane.ba, Astronaut.ba, Kvaka i Čovjek-časopis. Ušao je u širi izbor za nagrade Prozak (2016., 2020., 2021.), Na vrh jezika (2023.) i Kritična masa (2022.) te u uži izbor za nagradu Na vrh jezika 2022. Za rukopis zbirke poezije osvojio je drugo mjesto na regionalnom natječaju Mak Dizdar 2023. godine. Piše blog (Blogaritam.com).
Cijeli ga život ispraćala i dočekivala. Kad se bilo kojeg jutra krene za bilo kojim danom sreća se poželi, ali ne bilo koja sreća: sreća koja prati, a ne koja sreće.
Šoferski je posao, kao i toliko drugih, obični jo-jo: odmotavanje u ambis prostora, povratak u šaku doma.
Imao kamion kad je to nešto značilo. Poslije rata je samostalnom autoprevozniku ortački kapitalizam minirao esnaf, raznio budućnost. Stari šofer, domaćin po ideji, nije naučio imati gospodara. Nabavio kombi, da ublaži sudbinu propalog plemstva. Na Ogrevu čamio satima: tu i tamo poneka tura.
Jedva do penzije. Od države većeg zelenaša nema: za harač – vidovita, za jalov dan, loše ljeto – slijepa. Kako joj je mogao ostati dužan, kad ga je stara popalila i protjerala, a nova kožu zgulila, iz ruku hljeb izbila? Ni staroj ni novoj krivine nije hvatao. Srećom zaradio nešto francuske penzije.
To ljeto rodile pčele, nakon četrnaest tankih vrcanja. Rodile za svih sedam tankih godina. Nije ga dočekao rasprodati. Na jesen pao u postelju, umro oko podne, početkom zime. Moja ga majka dovama i surama na ahiret ispratila. Bradu podvezala, noge saplela.
Pušimo navečer oko njega; naša je smrt još uvijek pitoma: niti je se stidimo, niti bojimo. Čekamo medžlisov kombi da ga odveze u gasulhanu; ćuti kahva – ćutimo mi; tek poneka tekuća tema. Dainica na nogama. „Smijem li ga, sine, dotaći?“, pita me. „Smiješ, dainice, što ne smiješ.“
Zvijezde decembarski drhte, biljka tinja u šporetu, kombi se ugasi pred kućom. Noću se od kuće ne ide, noću se kući vraća. Život najveće uvrede ostavlja za kraj – večeras je daidža lično nečija tura. Dok pomažemo radnicima da ga iznesu niz usko stepenište, dainica se sasu; maše mu, s praga poljubac šalje: „Sretno!“
________________________________________________
SAMEDIN KADIĆ (rođen u 1982. godine u Sarajevu) završio Gazi Husrev-begovu medresu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu filozofiju i sociologiju. Trenutno je zaposlen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu u zvanju docenta. Za roman Paučina dobio nagradu “Hasan Kaimija”. 2021. objavio je roman Radio Piton.
u mom korovu i šipražju sumnjaju da se nalaziš svakim danom nestaje deo žene zdrave kose i potomstva
iza sebe ne ostavlja seme žena postaje starica u samonikloj biljci
***
LETOVANJA ZA RONIOCE
Ujeda za glasne žice ugrizao je imala bi pravo da psuje ne i snage
Leto je peščani predeo kojim se trči okrenem se tražeći stope da vidim ideš li za mnom ili bar gledaš
Mogla bih da zaronim duboko izgovorim tvoje ime negde blizu dna biće važnije od lepote šarenih korala
Ako mi ostane vazduha za psovku progutala bih je
Možda bi me posle bilo strah ali ne i sramota izaći pred ljude sa školjkama u kosi
Taj mali nevešti salto mortale trijumf za pokušaj isplivavanja
***
BACAMO SRCA NA STO
Nemoj da se čudis što ti pišem pesme ionako pesmu dobije onaj koji ne sme treba biti taktičan mislim da ti to znaš u ljubavi je uvek neki poker pik nikad herc jer onda propadaš
***
KRC
osetila sam plamen u stomaku sakrio si se u misao do koje žar nije stigao
brzi voz u glavi je tutnjao iscrpljujuce precizno kroz tunele moje otpornosti
kucam prstima po prozoru vagona čaša u mojoj ruci slomila se o vazduh
___________________________________________
JELENA BOŠNJAKOVIĆ, rođena 1996., apsolventkinja na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. Pohađala radionicu kreativnog pisanja, volontirala na festivalu poezije ,,Trgni se, poezija’’ bila uvrštena u zbornik poezije Fanzin Šrafa, povremeno objavljuje poeziju na portalima za književnost. Često koristi hešteg ’’ UDOMI, NE KUPUJ ’’- životinje smatra prijateljima čoveka, a prijatelji se ne kupuju. Veruje da svako može makar malo pomoći napuštenim životinjama i o tome rado priča.
ne puštaš me dok spavam misliš da ću da se iskradem ostavim ključ u saksiji javim se iz druge države
pobegnem iz mira u ratno stanje
***
GRBA NA TVOJIM LEĐIMA
stavila sam ti ruku preko kičme ispod zakrivljenog brega otkrila deponiju odbačenih stvari
hrpu pečata bivših šefova na neplaćenom radu posle pet rešenja, račune, plave koverte
na vrhu nabacanog brega između rastavljenih veš mašina sliku tvog oca i bokserske rukavice.
***
SMENA GENERACIJA
sećam se babe u dvorištu seoske kuće sa rupcem na glavi, trči za kokoškama nakon što im sekirom odseče glave udata tek što je naučila da čita rodila te je sa šesnaest
radila si u smenama na traci imala još jedan posao kod kuće iste cipele za četiri godine srednje škole sestri i meni nisi dala da pomažemo rekla si da čeka naše prljavo suđe
danas cipele traju šest meseci saklupljamo diplome za zidove kupujemo meso u supermarketu zaglavljujemo se u gužvi svakog dana kod kuće nas čeka jedan prljav tanjir
***
SMRT TANATOSA
Ubijeni otac ponovo vaskrsava. Ubrizgava botoks i vežba jogu.
Besmrtnost je dostupna kokainom. Pričest nove religije čija semenkama.
Frojde, ne plašimo se smrti. Postala je poluvirtualna.
Večitog protivnika Erosa, Nema među nama.
***
SELIDBA U STOKHOLM
kad si prvi put došao kod mene imala sam krevet i rešo ispod njega
sunđer za sudove u kupatilu letnje i zimske stvari u koferima
tvoj glas između golih zidova je odzvanjao i ispunjavao prostor
možda je krpa u tvojoj ruci više od grada gde me niko ne čeka.
***
ZBOG TEBE SAM JEBENO NAUČILA DA LETIM
bio si perjani most preko kog sam mesečarila sa injem na bosim stopalima
u zoru kad se snovi krune perje se razletelo i spustilo na reku
probudila sam se mokrih rukava okačena o bledi srp Meseca iznad smeđe vode Dunava
________________________________________
INES VUKMIROVIĆ rođena je 1991. godine u Beogradu. Prve godine života je provela u Hrvatskoj odakle je izbegla sa porodicom po završetku rata. Osnovnu i srednju školu je završila u Vršcu, diplomirala je na osnovnim studijama novinarstva i master studijama kulture na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Objavljivani su joj radovi iz oblasti kulturologije u specijalizovanim magazinima. Pohađa radionicu pisanja Zvonka Karanovića i rado učestvuje na književnim večerima. U međuvremenu, sakuplja pesme za svoju prvu zbirku.
Svaki radnik bi me dočekao istim pitanjem: “Ko je tebe rodio, lipoto?“ prilikom dolaska po alat koji se nalazio iza mojih leđa.
“Ja sam tatina”, odgovarala sam s strpljenjem, nepromijenjenim riječima, sramežljivo sjedeći na stražnjem dijelu kamiončića na kojem su prevozili šljunak za nasipanje cesta po otoku.
“Da, tatina!”, smijeh se prosipao između zvukova strojeva i nabijanja šljunka. Prekriveni oblakom sitnih čestica i natopljeni znojem, radnici su štitili svoje glave od vrućih sunčevih zraka šiltericama koje su nosile oznaku poduzeća u kojem su radili. Promatrala sam njihovu užurbanost do određenog stadija, a kako su odmicali dalje, moj interes je jenjavao. Žvačući dio sendviča, lupkala sam nogama po vozilu, i čekala da se sve već jednom završi.
Nakon vožnje koja je isprekidano prolazila, udisanja zraka natopljenog prašinom i otiranja vlažnih ruku, ubrzali smo ritam. Odvezli smo se po vrećicu rogača, pokušavajući dosegnuti izgubljeno vrijeme.
Rogači su bili neizostavni dio obroka, zamjena za slatko ili kolače koji su ionako rijetko bili na trpezi.
Dan je ubrzano odmicao, kao i mi. Pejzaž se razlijevao na staklu, more je nestajalo u daljini, a pjesma cvrčaka se gubila među kamenčićima ispod kotača.
Na povišenom dijelu imanja, kućica u zagrljaju par trsova vinove loze pružala nam je daleki pogled na nekoliko starih maslinika. Ugodni vjetrić njihao je prostrti stolnjak s uzorkom trešnje.
Sjedeći vani uz čašu soka, jedva sam se suzdržavala da ne povičem “ajmo već jednom ća”, slušajući beskonačne jadikovke dosadnih priča.
Nisam mogla smiriti noge, pa sam udarajući u nogare stola i samu sebe iritirala. Međutim, to nije ometalo domaćine da još s većim žarom nastave:
“Iz mista su judi uvik hodili ća, zošto svit grie iz mista? Školovanje, posol, iz vega ili nega rozloga odlučili skupiti kufere. Naši nounoti su bili težoki, imali su jednostavan život. Kad rodiš naporno, ko času oni rodili, onda i živeš jedon, možda ne lagan, ali iskren život. A če lipje od tega? Diguod i ne primijetiš koliko su lipi bili dobri stori doni dokli ne pasodu. Jo mislin da je već dovoljno vrimena pasalo, triboš imat niki plon, a čaćeš. “
Nakon što su secirali svaki detalj lokalnih priča nekoliko puta, počeli su pokazivati interes za mene.
“Vo lito ostani s nama, nimamo dice, ni fameje, sve ćemo ti ostavit.”
Protegnula sam ruke prema tatinim nogama, potežući ga za nogavice. Nimalo nisam željela ostati s tim starijim ljudima, koji su vjerojatno bili mlađi od mene sada.
“Juhuuu!”, uzviknula sam, kad smo napokon ponovno sjeli u auto. Najradije bih, kao indijanci iz western stripa, poslala dimni signal s tog brijega: “Mi smo krenuli. Puf (jedan kratki oblačić) i Za-gor-te-nay već bi bio spreman na jednom drvetu u dubini Darkwooda.“
Kasno smo stigli do imanja u središtu mjesta.
Unatoč još uvijek nesnosnoj vrućini, ispod svodova samostana širila se svježina, ne narušavajući mir i tišinu.
Otac me je pogladio po glavi i rekao: “Vidimo se, Elizabeta.” E na kraju izgovora se rastegnulo kao i dan koji je bio na izmaku.
Ugurao mi je u ruke morskog konjića i još jednom mahnuo svima. Stajala sam između časnih sestara zatvorenih šaka.
Ranim jutrom, dok su se prve zrake svjetlosti izvlačile iz mraka, teta je češljala kosu sjedeći na krevetu do mog. Pospanim pogledom, raščupanih pramenova od okretanja, pratila sam njene pokrete. Uhvatila bi moj pogled i smijala se kao da padaju kišne kapi zvončića, a onda bi se ti zvončići razbili o zidove i rasuli poput sočne lubenice.
“I časne sestre imaju kosu “, rekla je, skrivajući debeli sloj ispod redovničkog vela.
Još topla od sna, obavijala sam joj ruke oko vrata.
Dok su one tiho izgovarale molitve u maloj kapelici do samostana, visoka vrata cvilila su u ritmu pucketanja starog drvenog poda pod mojim sitnim stopalima. U polumračnoj sobi naguravala sam tanke, sitne latice hostija u usta. Birala sam one nepravilnih oblika ili ostatke od rezanja. Topile su se kao pahulje snijega, bez ikakva okusa. Samo bih cmoknula jezikom, i nestajale bi u dubini ždrijela.
“Eta ga vraže”, bunila bi se časna koja je tog dana brinula o meni. Moje opetovane vratolomije – preskakanje, valjanje i puzanja po oblim stepenicama Gospe od Karmela – zadavale su joj brige, iako se nije ljutila. Nakon završetka mise, vodila bi me u kamene kuće gdje bismo čistile prašinu sa školjaka nanizanih u lančiće. Klokotale su i zvonile poput laganih valova vjetra s mora.
Hodajući ulicama mjesta, pričala mi je zanimljive priče, sasvim drugačije od priča onih staraca kod kojih smo bili tata i ja.
Kad bismo se umorile od vrućine i hodanja, zaposjele bismo mali traktor, kojim su se služile za poslove na imanju. Oko nas, širom raširenih krila, trčale su kokoši uplašene od štektanja stroja. Djeca iz obližnje kuće gledala su nas s zavišću.
Ponekad, koračajući prema blagavaonici, susretala sam sijede ljude izgubljenih pogleda – neki u kolicima, a drugi već umorni od života čekajući obrok u svojim sobama. Miris jela iz blagovaonice dopirao je i do najudaljenije sobe. Prostorija je bila prostrana, s dugim drvenim stolom smještenim u sredini. Police na zidovima krasile su tegle začinskog bilja i nešto pribora za jelo okačenog na kukice.
Ljeto bi bilo savršeno da tog popodneva nije bila na meniju manistra.
Farfalle, možda mafalde, začinjene umakom i školjkama.
Na verandi, nakon svakog obroka, odvijalo se neobično, gotovo kazališno, božanstveno druženje.
U sjenci, zavaljene u naslone stolica, slušale su bujice riječi koje su izvirale iz mene, ubacujući se između njih šalama. Ponekad nam se pridružio i župnik, no nisam ga smatrala zanimljivim; jednostavno je bio osoba koja voli lagodan život, ispijajući vino na oltaru i uživajući u plodovima njihova rada.
Tog popodneva, prije nego što je otac stigao, mlada časna me je razveseljavala škakljanjem, trbuh me bolio od previše smijeha. Klizeći sa stolice do poda, uvijala sam se kao riba na dnu kaića. Hvatala me za ruke i vrtjela kao da sam na ringišpilu, i moj svijet je eksplodirao, rastegnuo se, lomio pod nogama, uvinuta pašta prijetila je da izleti iz tijela.
“Ajme, bila je ka sir, pusti je sada. Duša će joj isplivati vanka”, upozoravale su je ostale podižući se iz naslonjača.
Savinuta tjestenina mi je dolazila do grla i vraćala se natrag, praveći sićušne tamne grudice u glavi.
Mučnina me gušila poput mračne sjene, bljedilo je odvajalo od stvarnosti, a slabost je prožimala svaki dio mog bića. Znoj je klizio niz tijelo, stvarajući hladne kapi na koži. Osjećaj propadanja vukao me prema bezdanu, kao da tonem u tminu iz koje nema povratka. Svaka misao o netom pojedenoj hrani izazivala je gađenje, a mučnina se vraćala s još snažnijom silom, kao val koji nemilosrdno ruši obalu.
Moje posljednje sjećanje, tamna točka na kraju ljeta.
U sobu, svjetlost prodire kroz gusto zatvorene škure, stvarajući titrave sjene koje se umnožavaju i rasprostiru po plafonu i zidovima.
Pratim ih dok se polako budim i dugo ostajem u krevetu.
Budućnost još nije stigla: Elizabeta nije ostala nijema i zauvijek okačena ispod njegovih sklopljenih kapaka bez snova. Morski konjić nije postao pepeo u dubini našeg doma.
Moja soba je tiha oda reda i urednosti.
U njoj se osjećam dobro, bez crnila ili gustih sjena koje bi me povlačila prema dnu. Misli su mi uredne, posložene poput zraka svjetlosti na bjelini lancuna. Miris iz blagovaonice poziva me na marendanje, molitva je već odavno završena.
Veselim se ponovnom proživljavanju događaja iz mojih otočkih boravaka, iako me još i danas uhvati mučnina pri pomisli na paštu leptirastih oblika. Mozak je trajno pohranio simbiozu manistre i školjaka.
__________________________________________
GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.
Živim u bivšoj kasarni na oko 300 metara nadmorske visine. U opisu rezidencije stoji da nemamo cimere Ali svaki put kad se vratim sa predavanja Stvari su ispremještane. Vjetar je prilično jak na ovoj visini Pa proizvodi jezivu muziku u kontaktu sa Starim prozorima, kapijama I vratima koja ne mogu da se zatvore do kraja. Poprilično je teško zaspati ovdje. Svaku noć me bude hodnici. Odjekuju, i po kricima znam: Neko umire u najgorim mukama. Ovo je mnogo drugačije mjesto noću. Struja nerijetko nestane Pa se očekuje da napipamo put do svojih vrata. Svaki put idem istom putanjom Svaki put reljef je drugačiji. Ponekad dodirnem goli kamen Ponekad nešto što se brzo izmakne. Osoblje rezidencije je tu samo po danu I ne vjeruje u priče o duhovima. Osim starog portira. On se jednom zapio i zaspao na poslu. U neko doba, probudilo ga zvonce na šalteru. Mladić u uniformi tražio je zavoj. “Sve se zagnojilo, došlo do lakta” Pričao je poslije. Ali on je pijanica Oni svaki vikend vide novu utvaru. Moji prijatelji ne mogu da se načude svemu tome I pitaju zašto se još nisam odselila Ali ja u svemu tome ne vidim ništa sporno: Kirija je jeftina, pogled nenadmašiv A ako već moram da dijelim wc, tuš i kuhinju Bolje da to bude sa mrtvima Mnogo su uredniji od živih.
– iz zbornika konkursa za pjesničku nagradu “Milo Bošković”, Kolašin, Crna Gora, 2023; drugonagrađena pjesma
___________________________________________
VLADANA PERLIĆ rođena je u Banjaluci 1995. Objavila je dvije zbirke poezije: Kucanje na vrata kule (Zaprokul, 2020.) i Isus među dojkama (LOM, 2020.). Dobitnica je brojnih književnih nagrada. Poezija joj je prevođena na engleski, francuski, njemački, poljski, mađarski, italijanski i hindi. Živi u Francuskoj.
Ljeto je već bilo na izmaku – osjetila sam bila kako polako meandriram iz onog psećeg tijela koje blesavo jurca, zaljubljeno u cijeli svijet, u kutove misli koji se hrane sjećanjima, minulim vremenom i krivicom. Nismo imale neki plan, a ni puno para. Rekla bih da smo imale jedna drugu, ali upravo će senzacija jula učiniti da se potrošim na svaki cvijet, pomirišem svako ćoše Zemlje i zaboravim da pripadam nekome. Otići ćemo negdje, mislila sam, svađe onih koje se vole u stanju su pomiriti sve distance svijeta. Sunce će polako da dobija zube, mi ćemo mu se ceriti u lice. Smijat ćemo se i živjeti od zaborava. Ideja je stvarno i poprimila odraze, prvo odlučnosti, i same akcije naposljetku, pa sam cijeli august oponašajući Hello Kitty, u debeloj maskoti u jednoj dječijoj igranonici i na kraju mjeseca imala toliko da se otisnemo u zaborav. Imale smo po stotinjak eura, i ja još dva zlatna prstena. Otkad je baba umrla, mama je od njene staklene Gospe načinila stalak za nakit, pa sam spremajući ruksak, obesprstenila Gospu. Oprostit će mi Gospa, to su svakako njena posla – ukazati se pa nestati kao da te nikad nije ni bilo. Sjele smo na noćni autobus za Beograd. Ona me gledala – pojma nismo imale na šta ovo treba da liči, ali smo obje znale da se želimo kotrljati što duže, ovako male ispod zvijezda, pa sam njen prijedlog da kupimo karte do Pala i prešutno nastavimo do Beograda, oduševljeno prihvatila. Tih pet-deset minuta koliko je bus stajao na Palama iskrcavajući torbe i njihove putnike, postalo mi je jasno da ovim putovanjem ne pokušavam ispeglati brazde, pomiriti daljine i ovu mučku tišinu bar iz mola u dur prebaciti. Opet sam bježala pred zakonom, u njemu tražila rupe, izmišljala svakojake svjetove samo da iz svoje glave pobjegnem pa i ovaj put kad me, kao da dopire izdaleka, a sjedila je do mene na sećiji autobusa, prenu njen glas koji mi sa oduševljenjem dobaci da je bus krenuo i da nam je, izgleda, plan uspio. Stvarno jeste, osvanule smo u Beogradu. Smijale smo se. I bilo je od srca. U Beogradu smo se već prvu noć našljokale spizdivši većinu para, pa je logično bilo da planiramo kako nazad. Sjećanja su lažna, dosadna su kao julske ljepljive mušice, moja pogotovo, osjenčena crnim rupama od alkohola, ali u tim rupama, to je bila istina, stvarno je moglo lijepo da se zeza. Jedna misao, ipak, nije bila poput ljeta varljiva, ona mi je kristalno jasno pohranjena u vrijeme memorije. Mislila sam o S. Plath – nešto u meni je htjelo više. Ona je samo jedan trenutak oklijevala – već u drugom smo se našle u vozu koji je milio prema Budimpešti. Satak smo provele hodajući gore-dole, istražile svaki ćošak i wc voza mimoilazeći se s kondukterima i, kad nam se učinilo da su napokon pretresli sve karte iz džepova i novčanika putnika, skrasile smo se u jedan od kupea. Jedan Novosađanin, mislim da se zvao Miloš, sjedio je sam u kupeu i rukom je dao znak da upadamo unutra. “Ulazite, moraju i oni malo odmoriti!” Skapirao je da se šveramo; nije to bilo tako ni teško, sam bog zna koliko smo puta hodnikom duž voza prošle. Ona i Miloš su se odmah prepoznali – već sljedećeg trenutka su igrali šah, a ja sam iskoristila trenutak da se prepustim vrtlogu svojih misli. Sa njom bi to ponekad bilo teško; obožavala sam stvari i lica viđena njenim očima, njen osjećaj za lijepo, a i jebiga – znala je da voli. Međutim, jednom kad se nađeš u gejziru te energije kakvu je imala, tu, brate moj, nije bilo hladovine. Bila je jedna od onih žena s kojima možeš ludo da se zabaviš u petak navečer, a već u subotu da te spremi u hodnike zaborava ili u hladnjaču ako baš zasereš. Ja sam, sa druge strane, ne mogu tačno reći kad se to desilo, melanholiju u sebe kao hostiju primila i, kasnije će se ispostaviti – zaljubila u nju. Misli su ronile duboko ka djetinjstvu. Zarobljena u tom klinču uspomena, sjećala sam se kako bih, kad sam bila mala, u nemogućnosti da djelujem, ne znajući kako da se izrazim, zamišljala da sam voz, da hučim, ostavljam samo paru i prašinu za sobom, pamteći, pritom, sva ljudska lica i tuge iza njih. Život se u kratkim intervalima odvija, ljeto se uvijek čini daleko. Sačekaj, sačekaj proljeće, Bandini. Melanholija je jača i od zalutale frekvencije na radiju. Vozovi pamte. Mogla sam tako mislima da žongliram do beskonačnosti. I otišla bih bila tiho u tu blagu noć, puno je nasilja trebalo da se do nježnosti koju sam tada osjećala dođe, da se iz šutnje oplemeni tišina, verglala bih ja još dugo, ko zna koliko, da nisam ugledala na vratima kupea dvojicu konduktera. Miloš je pokazao svoju kartu, oni su ćutke klimnuli glavom u znak odobravanja i čekali da mi nađemo svoje. Nismo ih imale. Nismo imale ništa u tom trenutku osim jedna drugu. I smijale smo se. Pustila sam nju da se igra sa kondukterima i ostavila si ljepotu promatranja. Već godinama mi je tijelo bilo u konstantnom stanju samoodbrane koja će me, danas to znam bolje nego tad – kasnije dovesti u stanje potpunog samouništenja: od igre sa alkoholom, kasnije supstancama preko sve češćih paničnih napada do konačnog primirja sa slikom koju sam o sebi stvorila. Potrajalo je to naguravanje sa kondukterima neko vrijeme, bili su nesalomljivi u svom naumu da nas izbace iz voza. Ona se nije dala, imala je taj ciganski dar u sebi da ti čudo u treptaju oka proizvede, da učini da povjeruješ u razrješenja čudom, žednog da te preko vode prevede, ali ovu dvojicu kao da je neko protiv uroka krstio – mrka kapa. Tad je nastupio Miloš; pogledao je, prvo kroz prozor, pa na sat, pa nam blago, skoro ispod svakog tona reče: “Cure, sljedeća stanica je tek dvadesetak minuta udaljena od centra Budimpešte, rade gradski autobusi, radije izađite, vidite da neće popustiti.” Bojim se da smo iz voza morale izaći baš na toj stanici svakako, jer, kako rekoh, ona dvojica su zaista bili istrajni u namjeri da nas izbace, ali eto, bilo je lijepo znati da nećeš baš hop iz voza na neki peron tame, u neku mađarsku pustopoljinu, sličnu onim vukojebinama iz kojih, čini se, ne možeš ni naprijed više, ni nazad. Pozdravile smo Miloša, ona ga je izgrlila, zahvalila na dobroj partiji šaha i pod pratnjom konduktera, da se uvjere da im se nećemo provući, kao što dovdje, pak jesmo, kao što se izvlačim čitav život, kao što pokušavam izvući vezu ovim putovanjem, izašle iz voza. Istina je bila, za nepunih pola sata bile smo na gradskom trgu. Jedno nismo znale – da će ta stanica na kojoj smo izašle, neposredno prije grada, odrediti cijeli dio naše mađarske putešestvije. Tumarale smo gradom bezglavo, lučem pokušavale naći domaćina na couchsurfingu – bezuspješno. Para za hostel smo možda i imale, ali trebalo se vratiti kući. Dobro sad, nismo samo ni tumarale, svaki smo second hand u Budimpešti obišle. Sjećam se svog oduševljenja kad sam u jednoj od radnjih našla za nekih 400 forinti Starry night, pa kao da nisam već dovoljno natovarena, odlučila cijelim putem kući vukljati još jednu kutiju sentiša koja će, godinama kasnije, šećeriti moju melanholiju. Protavorile smo nekako dan, ali noć se nije dala. Sitni sati, duboka noć, imamo desetine kilometara u nogama, po flašu vina u svakoj i jedno njeno pitanje: “Hanadi, jebote, šta ćemo sad?” “Znaš li ti da je Van Gogh jeo žutu boju vjerujući da će mu donijeti sreću?” “Daj, ne seri sad s tim, ozbiljno te pitam!?” Sve se manje smijala. “Što šta ćemo sad, kao da smo prije imale plan, pa je tek sad postalo upitno – bilo mi je smiješno. Ne znam, jesi li bila kad u Pragu?” “Nisam, ne misliš valjda, Hanadi…” “Baš to mislim. Dočekamo svitanje i pićimo. Stopirat ćemo, malo za promjenu.” “Može!” Na cesti smo bile čim se na obzoru prikazalo svjetlo. Čini mi se, nisam stigla ni dići ruku, već sam čula kako kočnice paraju cestu. Ispred nas staje kamion, upadam prvo ja u sredinu, upada za mnom ona. Vozač kamiona je Turčin, osim turskog, priča samo njemački, pa je sva naša konverzacija, kako smo u njemačkom i ona, a i ja, k’o u gostima, svedena na nemušto oduševljenje – moje i njeno, a i njegovo zatim. Bio je to istinski joy, ne sreća, baš joy jebote, da nije ni čudo da je poput vaške bilo prelazno. Prevozio je “textil fur Damen”, i mi smo s njim prešle dobar dio puta. Izašli smo već bili iz Slovačke kad nam je saopštio da po zakonu ubrzo mora parkirati kamion i odmoriti nekoliko sati prije nego nastavi dalje. Izbor je bio na nama – odmoriti sa njim u kamionu ili nastaviti same dalje. Mene je umor već dobro bio savladao, ali ona nije dala čuti da čekamo s njim tih nekoliko sati. “Daj Hanadi, neću, ko zna gdje ćemo završiti, idemo dalje!” “Ajde, makar nas može obući poslije. Kad se nisam rodila k’o dama, evo – nisam damom ni postala, makar da umrem!” H. se nasmijala: ”Može te jebati samo. Poselamimo se i idemo dalje.” Tako je i bilo. Bar sam je nasmijala opet. Promijenile smo još dva auta do Praga. Posljednji nas je čak doveo tačno do adrese hosta kojeg smo u međuvremenu za čas posla našle. Tu noć sam zaspala k’o klada. Sutra smo prostrujale gradom, osvajao nas je Prag obje, mangupski je to bio klik, kao sa pravo dobrim haverom. Šmekerski te omađija pa brojiš tom starom poznaniku na ulici nešto od posljednjih eura za dva ekstazija. Nije nas bilo briga; kući nam se ili ovako ili onako vratiti, a te pare svakako nisu dovoljne, a sad smo tu, i kad ako sad ne, mislile smo. U klubu će se vrlo brzo ispostaviti da smo umjesto boba dobile brašno, a mene je, umjesto dobrile i orgazmičnog lupanja srca, proradila moja poznata hostija melanholije, opet. Htjela sam da plačem, a ona nije zatvarala usta vrteći se u pirueti čas tamo – čas ovamo, u rikošetu mojih vrtoglavica koje su me u času progutale. Na jednom od spratova kluba, prpošno su se kretale plesačice obavijene u raskošno perje; sjećam se da mi je na trenutak došlo da se ispod tog perja jedne djevojke sakrijem i isplačem kao dijete. Više se nismo smijale. Sutradan smo krenule kući. Stopirale smo do Beča, a kako sam u Beču samo mjesec prije bile, znala sam red vožnje svih autobusa koji su saobraćali za Sarajevo. I jedan od njih je baš tada, za koji sat, trebao da krene. Ušle smo u autobus, svaka sa svojim talentom. Ona sa onim svojim ciganskim na koji, za razliku od mađarskih konduktera, bosanski vozači nisu bili imuni; uspjela je uvjeriti vozače da smo prepuštene na milost i nemilost. Moj nam je talent omogućio da spavamo mirno – sadomazohizam koji sam godinama u sebi zalijevala je prepoznao isti kod šofera koji se otimao, suprostovaljao, prijetio da ćemo morati već u Grazu van. Zapravo, sviđalo mu se što je ta milost, odnosno nemilost kojoj smo bile prepuštene u njegovim rukama, pa je našao tu prostor i da se zeza. A vjerujem i da ga je njen performans zabavljao – bila je čista poezija gledati je kako istinski vjeruje da je vidjela sve rubove očaja. Rekla sam joj – neće nas dirati, i zaspala snom pravednika. Probudila se tek na granici. Ponekad se tako probudiš u Bosanskom Brodu. Onda se probudiš u Sarajevu. Prstenje vratiš odmah na Gospu, jer su čuda moguća. A onda, poslije nekoliko godina nađeš onaj sentiš od 400 forinti. Puzle su bile polovne. Složila sam Zvjezdanu noć, falila je jedna puzla. Nismo pomirile sve distance svijeta, nismo uspjele ni naše. Zalijepila sam složene puzle na jedan od zidova sobe i ispod njih naškrabala: The missing poem is the poem. Melanholija je bila jača i od zalutale frekvencije na radiju. A život se nastavio odvijati.
Ostavih pola jezika tamo gde ne treba. Unutra me golica – izvezan lancima snop Nepoznatih reči. Bulazniš, draga, u umetničkom solipsizmu. Ili potpuna diskonekcija ili sliti ulja U zjapeće praznine. Psihoterapija ili prostitucija? Biram ovo drugo – jeftinije je. Razmnožene stomačne misli. Dijeta protiv invazivnog jezika. Toksificirana si, u tržištu vena. Suzbiti na pravu meru ili se do krvi Pročešljati. Koliko je tableta potrebno da se sve smrvi? Očišćenje. Očišćena. Ali prazna. Trbuh više ne boli. Radije ću се naduvati, Nego pravom linijom да zujim. (da li da li da li)
***
LOV NA SRNE
I dok je razmišljao, U koju li zver treba da se preobrati, Čime li će je zaseniti, Zevs, nije ni primetio, Njen hod srne i dodir travke, Samovoljno preuzimanje.
Zbunjen, Jedino je još umeo, Da razbije glavu, O njeno kamenje.
Crevima ga priveza o stomak.
***
RAZB(L)UĐENJE
Da je razbije o panj, I uz granje razvuče, Novo nebo zaseje u utrobi.
Premesti zver iz razuma, U podnožje dugonoge večeri. Satera vetar mramorni.
Jedno nabubrelo drvo, Od sažaljivih dodira. Suncem je zajahala, Janus-lastavica poniženja.
***
KOSMATA, HAJDUČKA TRAVA
Ponoć. Utrčava u krevet, oči joj na jastuku. Rastoči noge. Ruke – obamrla horizontala. Čeka.
Polako, na obraz joj, Spori priliv – Naježi se od nepoznatih dlaka.
***
PREPLAVLJANJA
Odbegli procepi vremena Oblacima jahani. Sparina je prekrila oči, Jedino telo od tada govori. Ruku podaj strancu Plavom će bojom sastaviti. Raženi impulsi U pripremnom položaju.
Takni me uspomeno Pčelama zasuto i znojavim medom.
MARINA SRNKA rođena je 1996. u Novom Sadu. Završila je Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Dupli master Erasmus Mundus CLE završila je na univerzitetima u Italiji (Bolonja) i Francuskoj (Strazburg). Trenutno je na master studijama iz kulturologije u Belgiji (Leuven). Objavljuje u relevantnoj domaćoj i inostranoj periodici i naučnim zbornicima. Piše poeziju, eseje, pozorišnu i plesnu kritiku. Pored toga bavi se i fotografijom.
Bog je izvezen I veliki skulptor, on čeka sa 20 posto više problema, mene iza cvećare I njegove kamene statue su rađene u najfinijem mermeru, on je sulud i temeljan tako da se Survava pored pumpe i odvlači me u senku objašnjava mi Donosi poklon koji nije želeo da donese gleda me u oči pritom i tvrdi mi Nekoliko njegovih kipova cakće svojim delovima u sobi na suncu okreće se točak Velike zgrade, brzi gradovi, njihov posramljeni ostatak Bog koji pumpa četrdeseti put u moje srce i na neki način mi govori Ispod glasa, tihi jezik od kog se skuplja inje
Inje i veliki dolazak, inje i veliki promet nećeš umreti ali ćeš se neosetno posvetiti previše inje, poljubim neuživljeno, u usta ostani u najvećoj kući navike i, njena vrata su zatvorena
Bog je izvezen i sa 20 posto više problema sklizava na teren koji je u ledu U žbunju se krijem sa drugaricom iz osnovne škole, ona priča, trebalo bi da ćuti
****
DALEKOVODI
Nećeš se roditi dok se ne zaboraviš 67, Nakon zaborava
Kreće struja
Na kraju terapije ću da izvučem nekoliko ešarpi potpuno osramoćena Posle sunca i prolaska glavnom ulicom ću osetiti da bolje razumem nasilje Bolje razumem nasilje od vozila koje ima odgovarajuće dimenzije i dosta nam je To što smo jednom odabrali svoj automobil Dinamizovan je za tebe: želim da umrem Dinamizovan je za tebe: želim da umrem
Ešarpe su u stvari od babe, zaboravljeni stari svet Podržava ga sa druge strane stola i nasmejano gleda u prijateljicu Gornji deo slike je crn, u donjem su skromne tri nijanse: od ovoga možemo da počnemo I to nije samo iskustvo i nije zato što si to video i nije zato što su te tako naučili Kreće struja mi ćemo se survati a tebi će da curi iz svih rupa stana Kreće struja varaš zbog mene čitavu familiju a i ja svoju a i oni su Ali opet ne ubadamo rupu Ešarpe su u stvari od babe, plačem
Da se osamiš a treba, i to nije zato što ljudi hodaju i prazne se, pune se i prazne se I to nije zato što su dalekovodi ružni, ružan je i čovek koji je o njima pričao Zato što se sasvim prijatno dao iako mi je pričao Ne mogu da im pomognem, ne mogu sebi da pomognem, ne mogu da poreknem želje Ne mogu da poreknem želje Ešarpe su ružne ali su i dalekovodi ružni ako ih zamisliš kako pobeđuju Ako ih ne zamisliš samo kako večno rade Cilinka njihov sjaj povremeno na žicama, one se prostiru beskonačno Svet je beskonačno širok ja se plašim da ćemo se razdvojiti Napustio si me hiljadu puta smeješ se na telefonu Ne ljutim se na tebe nikada, razumem tvoj plan Napustio si me milion puta Ešarpe su od babe sve na svetu ima zadah Sve na svetu ima zadah kada je na kraju života
****
Sada vrišti žena koja se ne porađa Na sred puta i na sred kreveta Postavlja se sto za jednu novu uputnost Postavlja se rebro iz usta kroz koje se putuje, ali nismo životinje nimalo U zemljotresima je ispod zemlje sredina koja se sporo preliva Žena se zakucava u kamen dok su pored redovi ljudi na suncu, ona kreše u mraku ispod nivoa zgrada Njen je sistem kanalizacija ispod parkova, njen je udeo u padu deonica posle zimskih dana Njeno bacanje koske se radi pojedinačno, ona će te razapeti i posle te sačekati Postaješ njena deca, seče se staklo po ivicama, brusi se na finije, tvoji uspesi su ogromni Tvoji ciljevi su sve veći, pitaš se da li postoji naplata Pipaš lice da vidiš da li si ružniji Dah odlazi, reka je tiha i ogromna Žena vrišti zato što će to izneti Tarabe su postavljene, šume su daleko od livada Njena glava pada pored lišća dok uči, njene kosti su lepe u tišini mahovine Kada ramena budu zabačena unazad, drvene daske tavana će na svetlosti otvoriti novi bokal Kaplje će biti na staklu i na keramici Dok voda teče postoji deljanje trajnih dasaka Kada bude isparila imaćemo novu ženu, sa lepšim očima, bližu i stariju
MAŠA TOMANOVIĆ (1995) rođena je u Beogradu. Završila je osnovne i master studije na Filološkom fakultetu na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti. Radila je kao urednica u IK Darma Books, trenutno je izvršna urednica u FMK knjige. Vodi jutjub podkast „Autoput i noć”. Objavila je zbirku poezije „Mogu da imam”, u Kontrast izdavaštvu, 2023. godine.
Ispod zategnutih maski I trikoa Njihova tela su skupljena Sav eros je u pokretu Izvan pokreta One su hladne statue
U publici je i Nikola Tesla Udubljen i opušten U svom ramu Sa zida On ih posmatra
Sasvim siguran Da je dobro bilo Žena se kloniti
Ali može… Može sada…. Kada je bezbedno Iz udaljenosti Od stotinak godina U jednoj maloj igri Da se uživa.
***
RAZBIJANJE STRAHA
Kada je moj deda Pošao u školu Iz koje se Kroz gustu šumu U sumrak Vraćao kući
Rekla mu je majka Ja ću tebe zvati Svetoliče, Svetoliče A ti se ne odazivaj
Kako je glas Mirosandin Preleteo vek Reke i planine Ne znam
Čujem majku kako kaže Eno opet one ptice Lepo viče Svetoliče, Svetoliče
Majko Ne odazivaj se.
***
NISU LAKE ZASTAVE
I
Sloboda u zamahu Silazi sa platna Ežena Delakroa Da ti doda zastavu A ti bežiš glavom bez obzira Jer tvoja najveća hrabrost je Sunčanje u toplesu Na Kraljičinoj plaži
Ali tu je i sećanje na dodavanje
Kada te školski drug na nekom mitingu Zamoli da pridržiš zastavu Dok on zaveže pertle (to je onaj kome nisi uzvratila osmeh) Tu si prevaru na vreme uočila
Nisu lake zastave
Niti je strah za sve kriv.
II
Jer sloboda je velika kukavica Ona pobegne kad se pojave prvi problemi Kao čovek koji te je dugo osvajao
Ona je iluzija okeanskog osećaja Verovanje dobrih đaka socijalizma Džonijev osmeh na jugu Afrike
Tvoje naivno čuđenje Kada komšiji pokazuješ fotografiju A on kaže Znaš kad bi Engleskinja Držala crnče u naručju.
***
SLOBODA LETI U NEBO
Te vatre se čuvaj
Jer sloboda je Lepa Ciganka Koja zamahuje Šarenom maramom Obećava raspusan život
Rado bi u njenu čergu
Pogledom varniči Zaustavlja konje u trku Otima bič Kojim su šibani
Pred let u nebo Zaigra oko vatre Ni stida Ni straha nema
Kada poleti
Nebo se spušta
Da je lakše dohvati
Da mu bude zastava.
***
POMEN
Išli smo na Kosovo Na sahranu
Kad smo stigli Lazar je već bio sahranjen
Kasnili smo 56 godina
Do groblja smo se peli Ulicom imena ŽIVOT
Pratio nas je Mali izgladneli pas Iz Lazareve pesme
Selo je bilo Gornjee Život je bio crnjei
Život je žuti pas.
***
PRED ZIMU
Sve češće me prate Napušteni psi
Živim daleko Izvan grada
Ne obećavam im ništa Osim straha
I oni se vraćaju U kartonske kutije Iza marketa.
Ujutru me dugo prati Pogled žutog psa na kratkom lancu
Zlatna čežnja da postane napušten.
***
SLATKO OD BELIH TREŠANJA
U ovo mesto Neobičnog imena Oluja ih je iz donela iz Krajine Neka ovde bude naša h(umka)* Odlučila je starica
Nije presudila niska cena Ni blizina velikog grada Niti umor od života
Već veliko stablo Bele trešnje Ispred krive kuće
Nasred (H)Umke** Svili su starci Svoje poslednje gnezdo
Mesto je odavno poznato Po svojoj samoubilačkoj nameri Da sklizne u Savu
Obilaze ga razni stručnjaci Studenti geologije uče Kako zemlja ume da bude divlja
A kad dođe profesor iz Japana (zemlje ljubaznih osmeha u kojoj je nepristojno pokazivati osećanja)
I starica iznese Slatko od belih trešanja I čašu hladne vode Na poslužavniku koji drhti
Profesor plače
Plače.
*humka-grob **Umka-mesto u blizini Beograda
_______________________________________________
GORDANA SIMEUNOVIĆ rođena je 1963. godine u Beogradu. Objavila je zbirke poezije: Moja haljina i ja (Slobodna knjiga, Beograd. 2000), Narukvica od slonovače (Slobodna knjiga, Beograd. 2002), Pobuna krpenih lutaka (Narodna knjiga, Beograd. 2005), Podno mirnog sna (Književna akademija & autor, Beograd.2008), Vreme hlebova (Književna zajednica Jugoslavije, Beograd. 2009), Buka života (Književno društvo ,,Sveti Sava“, Beograd. 2015), Put do moje kuće – izabrane pesme (Gramatik, Beograd. 2018), Vitki plamen (Presing, Mladenovac. 2021). Matična biblioteka Istočno Sarajevo objavila je zvučnu verziju zbirke ,,Podno mirnog sna“, namenjenu bibliotekama za slepe i slabovide u regionu. Priredila je panorame poezije: Najlepše ljubavne pesme srpskih pesnikinja (Gramatik, Beograd. 2013) i Jabuka u srpskoj poeziji (autorsko izdanje, Beograd. 2019). Po uputstvima Kulturno-prosvetne zajednice Srbije uradila je Hroniku Umke (izašla iz štampe 2022. godine kao autorsko izdanje). Njena poezija je prevedena na više stranih jezika (švedski, španski, francuski, engleski, nemački, rumunski, makedonski). Zastupljena je u književnoj periodici, zbornicima i antologijama, kao i nekoliko stranih časopisa. Član je Udruženja književnika Srbije. Živi na Umci, nedaleko od Beograda.