PETAK

Još uvijek čuvam dinosaura.
Što je sa mnom došao u Njemačku.
 
U ruksaku, kao izbjeglica.
Stara igračka, kaučuk, zeleno, ružno.
 
Kratki udovi, špicaste ljuske na leđima.
Iskolačene oči, loši zubi.
 
Balkanski gušter.
Na drogama.
 
Jedini predmet iz djetinstva.
Koji je preživio rat.
 
Pronio zvijer na leđima, kroz noć.
Kada su pucali i bacali bombe.
 
Kada smo plakali i trčali.
U kolonama.
 
Moja kćerka ima pet godina.
I često se brčka u kadi s dinosaurom
 
Ponekad joj zaprlja vodu.
Rigajući crno trunje kaučuka, duboko iz utrobe.
 
Dijete se prepadne, kaže fuj, šta je ovo tata?
Ništa, ljubavi.
 
Nisam joj ispričao cijelu priču.
Mala je, premalena.
 
Jednog dana ću to morati učiniti.
Danas ne.
 
Niti sutra.
Sutra je vikend.
 
Sutra ćemo dugo spavati.
Sutra ćemo se cijeli dan igrati.
 
AMIR KAMBER (1977, Sanski Most; Prijedor; Köln), iz časopisa za književnost i kulturu Život, 3-4/2017, poetski ciklus “Dnevni sanjar”
 

temat SUICID: SEBASTIAN ANTONIO KUKAVICA (Rijeka, 1992.), iz knjige “Na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije (antimodernizam i pjesma u prozi)”, Jesenski i Turk, 2017.

KRONIKA SAMOUBOJSTVA U SREDNJEM VIJEKU
 
tijelo je krletka za demona tako piše na početku kronike samoubojstva u srednjem vijeku ljudsko tijelo je prvotno trebalo biti načinjeno od čička gradovi su trebali biti izgrađeni kao vojnički poligoni kako bi se pri svakom postrojavanju po vrsti jasno moglo vidjeti iz bijelog panoptikuma nalik na minaret tko koji grijeh nosi na sebi u srednjem vijeku smo kaže kroničar gradili jabučnjake upravo s tim ciljem jer tijelo si u blizini stabla jabuke ne može pomoći želi upoznati svoj osmijeh svoju prevratničku narav čujte me dobro “smijeh je sotonski on je dakle duboko ljudski” (Baudelaire, 1957: 227) tijelo grize jabuku i zuri u ugriz po prvi put vidi svoj osmijeh tada biva upućeno u tajni nauk smijanja kako koristiti usta kao organ revolucije su uvrijedile boga kao znak ovozemaljskog saveza s bogom predlaže kroničar trebamo umjesto spolovila obrezivati usne podvezati ih žicom pustiti da nabreknu kao trogloditski klitorisi potom ih odrezati i odbaciti kao suvišak sebstva tada će naša rečenica možda biti manje drska
 
suicidom se vrši eksproprijacija boga koji je tvorac vrijednosti života zato dva suverena traže osvetu nad tijelom koje smo pronašli obješeno bez usta u jabučnjaku dva degenerika okitila su rupu na licu suncokretom savez je tako zapečaćen potom su došli grobari prebacili tijelo preko magarca proveli ga kroz utvrđeni grad niz kaldrmu pored bačvareve žene mimo sjene crkve kroz tresetište ka sutonu i potom ga zakopali u temelje raskrsnice i proboli mu srce drvenim kolcem kako bi demon pohranjen u tom tijelu vječno bio zakucan za krive putove kako bi ga gazili koraci svih trgovaca putnika hodočasnika buka mu neće dati mira i sve dok je raskrsnice crkve i države kao namjesništava božjih na zemlji to tijelo nikad se neće smijati
 

KRATKA PRIČA ĐORĐA ŠĆEPOVIĆA IZ ZBIRKE “GOZBA”, Transkript, 2019: KOPAČI GROBOVA

Avaj, o, avaj,
Ljudi se rađaju i umiru,
Poumiraćemo i mi brzo,
Stoga se ponašajmo kao da smo pomrli već.
E. Paund

Stric je čekao kod kapije, kod glavne kapije i glavnog ulaza na groblje. Srijeda je. Bila bi to uobičajena srijeda da baš za ovu srijedu nije zakazano iskopavanje i ponovno ukopavanje Davida, a to nijesam mogao sâm. Propisi nalažu da činu eshumacije prisustvuje i neko stariji iz porodice, kao da ja sâm nijesam dovoljno pouzdan svjedok, kao da je prisustvo strica od bilo kakve koristi.

David po drugi put među crvima, moglo bi se tako reći. U stvari, tako ja volim da kažem. Gospodin Bajčeta za svojim stolom ispisuje i pečatira nalog i poziva svoje grobare, njih četvoricu, poziva ih u pohod na suvu zemlju i razbacane kosti, pomjeriti ploču, ukloniti ostatke drvenog sanduka i kosti uredno složiti u čaršav, izdaje naredbu gospodin Bajčeta, vrhovni grobar glavnog gradskog groblja. S četvoricom mrzovoljnih grobara stric i ja krećemo prema parceli 37. Njih četvorica sve vrijeme gunđaju sebi u bradu, jer, umjesto da u kafani ispijaju kafu i rakiju, ili u svojim jeftinim, buđavim sobama doručkuju jeftinu šunku i hljeb od juče, oni s lopatama i krampovima u rukama idu u iskopavanje i novo sahranjivanje Davida B., umrlog 14. 03. 2004, prije ravno četrnaest godina, a za Davida ih boli ona stvar, jer, oni nijesu poznavali Davida, oni ne znaju ništa o njemu, za njih je on samo još jedan leš, još jedno mrtvo, davno pokopano tijelo koje danas treba iz jedne rake prebaciti u drugu. Za njih je on samo još jedan radni zadatak, jedna stavka više u dnevnom rasporedu i još jedan nalog koji treba izvršiti, jer gospodin Bajčeta ima još gomilu obaveza i mrtvaka koje valja preseliti, ili ukopati po prvi put.  Kako može izgledati moj brat nakon četrnaest godina pod zemljom, što li je od njega ostalo, kako izgleda neko ko je toliko godina hrana crvima!? Dok hodamo prema grobu u glavi premotavam čitav jedan život, cijelu jednu istoriju Davida B. David je osam godina stariji od mene, pa iz razumljivih razloga jedan dio njegove biografije ne mogu sa sigurnošću znati. Prvih desetak godina Davidovog prebivanja na Zemlji upoznao sam posredno, iz kasnijih i čestih  priča mojih roditelja, naših roditelja, a takve priče bi obično pričali neke od mnogih neprospavanih noći, noći koje bi dolazile poslije teškog i uznemirujućeg dana, a takvih dana je bilo mnogo, i previše ako mene pitate. Ono što pouzdano znam, jer, nemam razloga da sumnjam u vjerodostojnost majčinih i očevih kazivanja a u vezi s vremenom kojem nijesam bio nazočan, s vremenom u kojem nijesam učestvovao, jeste da je David od samog časa rođenja pa sve do tog 14. 03. 2004. ispisao jednu sasvim neobičnu, moglo bi se reći jedinstvenu biografiju. Od trenutka kad je prvi put udahnuo vazduh izašavši iz majčine utrobe, do trenutka kad je posljednji put pogledao u plafon sobe i zauvijek sklopio oči, David je patio, toliko da bi mu na patnji pozavidjeli i najveći, najslavniji mučenici upisani u stare crkvene knjige. Njegova patnja nije bila slavna, nije bila glasna, nije bila važna bilo kome osim nama, koji smo joj svjedočili, i skoro pa ravnopravno učestvovali u njoj. Od samog porođaja, koji je trajao cijelih dvanaest sati, i prilikom kojeg je David ne želeći da se ponaša u skladu s procedurom (što je kasnije često činio) pokušao da u svijet izađe s nogama naprijed (valjda želeći da svijetu prvo pokaže onu stvar, pa tek onda glavu), grčevito se držeći za majčinu unutrašnjost, preko meningitisa, iliti zapaljenja mozga koje ga zatiče u petoj godini, a uzrokovano bakterijom u medicini znanom kao hemophilius influence tip B, koja preko krvnih sudova stiže sve do moždanih opni, pa preko prvih izgreda u osnovnoj školi, i onih prvih ozbiljnijih u gimnaziji, ranjavanja u dvadeset petoj, kad mu je jedan metak prošetao stomakom dok se drugi zaglavio u karlici, i sve do 14. 03. 2004. kad je majka uz pomoć komšija polomivši vrata ušla u njegovu zaključanu sobu i zatekla ga na krevetu, nepomičnog, već prilično modrog i hladnog.

Još uvijek mogu da čujem zvono telefona, i danas jasno čujem majčin glas koji mi govori David je umro… Glas u kojem je u tom trenutku počivao čitav jedan svijet, porušen do temelja, uništen i izobličen do neprepoznavanja.

Jutro je, ili  noć, to sad i nije od neke naročite važnosti za stvari koje su se desile. Majčin poziv i tih nekoliko izgovorenih riječi, tačnije njih tri: David je umro, u meni je uzbunilo sve one strahove koji su godinama spavali, odlažući neminovno. A ta neminovnost visila je nad našim glavama od samog početka njegovog puta. Nijesam bio zatečen viješću, očekivao sam je. I sve što se u međuvremenu desilo, imalo je svoju svrhu, sve što se događalo za njegovih dvadeset i osam godina bilo je unaprijed dato opravdanje jedne smrti. A desila se cijela jedna istorija, istorija jedne porodice, istorija nekoliko ljudi. Neki su istoriju preživjeli, neki nijesu, ali niko od njih iz toga nije naučio ništa. Neodržive su mudrosti  koje nas uvjeravaju da iz istorija moramo učiti, i da učimo. Ne, David je umro s istim neznanjem o sebi s kojim se i rodio. U međuvremenu je samo naučio kako patiti na toliko mnogo načina, i kako osim svog svijeta srušiti i druge, tuđe svjetove. A ja sam u međuvremenu navikao na loše vijesti, one su bile nekako prirodne, one dobre bi me uvijek zatekle, ostavile u čudu.

David je moj brat, moj mrtvi brat. Pokopan na par stotina metara od stana u kojem danas živim.  Ulica 6. aprila, 105 kroz 3, sprat treći. Njegov grob je u mom novom susjedstvu, igrom slučaja danas je u mojoj blizini. Dok je disao, bio je daleko od mene, ili sam ja bio daleko od njega. Ovo drugo je ipak vjerovatnije. Osam godina razlike među nama mogao bih samo pokušati da predstavim kao razlog naših udaljenosti, ali bio bi to jalov pokušaj, jer lagao bih, bila bi to besprizorna laž u koju bi mogli povjerovati samo oni koji nijesu poznavali ni njega, ni mene.

Danas je srijeda. Ja, stric i četvorica radnika pogrebnog preduzeća približavamo se parceli 37. Prilično je vruće za ovo doba godine. Oktobar je najsvirepiji mjesec u godini, ako mi je dozvoljeno da upotrijebim Tomasa, a ne vjerujem da bi on imao nešto protiv. Grobarska četvorka cijelim putem negoduje, gunđa, tiho, kao za sebe, ali dovoljno glasno i razumljivo da se njihovo raspoloženje jasno može odrediti. Tu smo. Parcela 37, neugledna nadgrobna ploča, uklesano ime, godina rođenja i smrti. Kopači počinju s poduhvatom. Što prije iskopaju tijelo, i presele ga na drugo mjesto, prije će se vratiti svojim usranim životima, zidarskim flašama piva, prljavim, krezubim konobaricama, i tiketima za kladionicu koji su posljednja slamka spasa i po njihovom sopstvenom priznanju jedina mogućnost da se jedan usrani život kopača grobova pretvori u nešto drugo, u nešto što nije u potpunosti podređeno smrti. Jedan od njih uzima kramp i sinhronizovanim zamasima počinje da ranjava suvu i tvrdu zemlju. Dok on kopa drugi lopatom izbacuje zemlju iz načete rupe, i tako u krug. Kad se ova dvojica umore, preuzimaju druga dvojica. Kad bi nekako moglo uposliti svu četvoricu istovremeno, kad bi bar moglo da dvojica kopaju, a dvojica lopatom izvlače zemlju, onda bi sve bilo lakše, meni, ne bih morao da slušam njihove odvratne priče u pauzama između smjena, priče o teškom i nedovoljno plaćenom poslu, o neiskorišćenom godišnjem odmoru, o bahatosti nadređenih, o onome što je moglo biti a nije, o kosmosu, o nuklearnoj fizici, o svjetskom pjesništvu, o petoj škotskoj ligi koja bi mogla donijeti novac, i novi život dabome. Kramp je udario u ploču. Olakšanje na licima kopača je očigledno, jer, kraj posla je blizu, kovčeg je odmah tu, ispod ploče. Kad je sva zemlja odstranjena, i ploča oslobođena, dvojica ulaze u raku, a dvojica čekaju iznad, s pripremljenim kanapom za izvlačenje ploče. Nakon nekih pola sata natezanja i masnih psovki izrečenih u odvratne brade, konačno je savladana teška, kamena ploča i izvučena je iz rupe. Kovčeg je bio tu, ali ne onakav kakvog su očekivali. Umjesto trošnih ostataka drvenog sanduka, pod pločom ih je čekao limeni, zavareni sanduk, netaknut, u stanju u kakvom je bio i onog dana kad je položen u zemlju. Taj sam im mali detalj o materijalu prećutao, držeći ih u uvjerenju da će ih dolje čekati hrastovo drvo. Umjesto posla koji bi završili za desetak minuta (uklonili komade istrunulog drveta, u čaršav sakupili Davidove kosti, i s lakoćom ih preselili u drugu grobnicu), sada su morali odložiti svoje brižljivo isplanirane grobarske aktivnosti, i umjesto trulog drveta i kostiju iz rupe izvaditi cijeli kovčeg, a to je značilo još posla, još vremena, i još nezadovoljstva. Kad su nakon pola sata uspjeli iz zemlje izvući limeni kovčeg, jedan od njih koji je bio najbliži staklu na prednjem dijelu kovčega, staklu kroz koje se vidi  glava mrtvaca, zatečeno i uznemireno je pogledao u mene i s pola glasa izustio: Unutra je cio čovjek

David je bio čitav. Njegovo tijelo je bilo sačuvano. Crvi nijesu pojeli mog mrtvog brata. Nakon četrnaest godina, on nije istrulio… U glavi opet premotavam filmove, istorije, biografije, djetinjstvo, mladost, umalo da kažem starost, onu koju nije upoznao. Vrtim događaje, ljude, cijeli njegov život ne bih li našao opravdanje za ovaj prizor. Je li moj brat svetac??? Činio je dobra djela, to znam, ali da je baš svet, ne bih rekao. Kako je onda njegovo tijelo netaknuto!? Ne sjećam se da smo ga balsamovali kad je umro, a ako nije balsamovan i nije svetac, onda… ne znam… Agoniju i euforiju mog razmatranja novonastalog problema, i mog zamišljanja Davida na zidovima bogomolja, u svetim knjigama, u molitvenicima, prekida glas onog istog grobara koji mi je saopštio vijest o cjelovitosti mog mrtvog brata: Vidi, nijesu probušili tada rupu na kovčegu, a to je lim, zavaren… trebali su, zato nije istrulio… Zar je morao to da mi kaže, zar nije mogao da drži svoj pogani jezik za zubima i poštedi me svog glupog zapažanja!? Tako sam bio radostan onih nekoliko minuta, tako sam bio umiren mogućnošću da David ipak nije umro uzalud, da je njegova smrt bila dio neke velike ideje, da je imala svrhu, svrhu koju nijesam mogao da nađem čitavih četrnaest godina…

Četvrtak je, dan nakon srijede, i novog pogreba istog mrtvaka. Poštar je donio pismo. Mala, bijela koverta, pošiljalac – gospodin Bajčeta.

Dragi gospodine Š,

Nadam se da je eshumacija protekla u najboljem redu, iskreno saosjećam sa Vama, znate, nije svejedno dvaput sahraniti nekog. U roku od osam dana dužni ste Pogrebnom preduzeću uplatiti iznos od 178 eura i 50 centi.

S poštovanjem,

M. Bajčeta

___________________________________________________________________________________

ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ (Podgorica, 1983) zastupljen je u više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Objavio knjige poezije Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009), Dok crtah mapu svojih putovanja (2016), Prije objave (2017), Doba (2018) i Glasnici (2020) te zbirku kratkih priča Gozba (2019).

POEZIJA DAVORA RADULJA

U PRASKOZORJE
 
izdati sebe
u praskozorje
sedeći na terasi i posmatrajući vrhove udaljenih brda
koja nikada neće umreti
makar ne na način na koji umire čovek
dok nebo još nije ni dobilo svoju plavu boju
i nema ranih ptica
ranih automobila
samo ranih jada i teškog mirisa kafe
čija oporost nikada neće biti teža od tvoje
 
dok se Divna Ljubojević moli da bude voljena
ne shvatajući da utehe nema
osim ovog vazduha pokošene trave
koji ti puni nosnice
i nagoni te da razmišljaš o tezi za diplomski
smrt uprkos svemu
 
nije trošan ovaj mlin pred tobom
niti zgrada železničke stanice
ove kuće
i kapije crne od korozije
 
ubijene su
u nekom mirnodopskom ratu
trošnom svešću ljudi
maločovečnošću
sekundarnom sirovinom straha
 
nema ovde više bitaka dostojnih heroja
 
samo umirućih trzajeva poezije
i prenaglašenih utvara
jer tako je lako biti
princeza na zrnu praška
majka neonacije
mitrovićeva zvezda danica
i ti znaš da je došlo vreme da odeš
ali ne znaš kako da izdaš
umorno Miletovo lice
Marijin tumor
Petrovo i Goranovo šepanje
Minina invalidska kolica
 
zato ćutiš
izbacuješ kolutove dima
u ovo praskozorje
koje više i ne prepoznaješ u sebi
već samo u svojim očima
preteškim da više razumeju bilo šta
osim tog skoka odatle
 
i jedino što želiš
jeste da si tamo negde daleko
u nekoj neotkrivenoj šumi
taj cvet koji je udahnuo, dodirnuo život
i isto tako ga izdahnuo, nestao
neviđen i nedodirnut ni od koga
osim života samog
 
ali motori automobila već počinju da bruje
i lepet ptičjih krila osvaja nebo
to nebo plave boje
i znaš da ne možeš da izdaš
već ulaziš u sobu tresući se od hladnoće
koju nije izazvala
niska temperatura ovog praskozorja
 
***
 
KA TEBI
 
„Kada B misli da od sto mladih muškaraca koji lutaju svetom
devedeset devetoricu njih spasava mlada žena, a jednog božja milost,
vidimo lako da nije baš dobro stajao sa računanjem,
budući da ne ostavlja nikakav prostor za onoga koji stvarno propada.“
„Ili – ili“ – Seren Kjerkegor
 
hej, nećeš da veruješ
ali samo nekoliko sati pre nego što si umro
ošišao sam se i obrijao – kao da sam znao
a sećaš se koliko smo pričali o pravilu privlačenja
i kako ćemo da zgrnemo milione
kupimo staru kuću na nekom ostrvu
ti slikaš, ja pišem, more diše – i to je to
 
i čamac sam ti obećao, jebiga
nego, ajde to – ja sam te zaista i video u njemu
sa slamnatim šeširom, cigarom u ustima i štakama umesto vesala
kako zamahuješ njima i veslaš,
ploveći tu, blizu obale, pevušeći čak!
jer ti ne bi bio ti kada se ne bi sprdao svojim životnim okolnostima
 
pucao si iz tih štaka na ljudsku glupost
vičući, mamicu vam jebem, sve bih vas pobio
a kad bismo se u zagrljaju noći sreli na ulici
uzimao bi jednu štaku u ruke i zasvirao na njoj kao na gitari
pevajući neku pesmu – kao da ti nije ništa
i ni trunku bola ne bih tada video na tvome licu
 
kako si me u tim trenucima podsećao na Modiljanija
na svu lepotu i ukletost jednog života
i bio si mi lep, tako jebeno lep
da te ni sva prljavština ovog mesta ne bi mogla poružneti
niti sva ljudska zloba slomiti tvoj duh
a lomili su te, vala, i odavno kudili kako previše piješ
sve dok tvoj prijatelj Peđa nije došao da te poseti, izjavivši pred svima
pa da ja živim ovde sa vama, nikada se ne bih ni treznio
rekoh ti, nekada je dovoljna samo reč da utiša svu glupost sveta
 
suviše je lako da te se sećam pre nego što si prvi put operisan
niti smo voleli lake knjige, niti lake razgovore
i, hej, pa zar nismo iz konfrontacija najviše i naučili jedan od drugog
jebeš ti tapšanje po leđima prijateljstva i sigurica društvo
od toga ovaj svet nikada nije imao nikakve koristi
 
želim da te pamtim po onom kišnom danu
kada si se jedva dovukao do moje kuće i rekao mi
jebiga, upišao sam se
a ja ti odgovorio – pa šta
i doneo ti trenerku pokojnog oca da se presvučeš
pa smo se posle toga danima zezali kako ti dobro stoji mrtvačka moda
a, eto, sada si konačno i postao model
i možda ti tvoji novi drugari, tamo pod zemljom, sada kliču
ili zavide
jer, znaš i sam da ima onih koji ni mrtvi ne mogu da postanu ljudi
 
moram da ti priznam, skontao sam ja odavno sve tvoje mane
osim te da li si ti, uopšte, bio čovek poslednjih godina?
pa, jebote, ko još sere u kesu
nema pola nerava u telu
ne može normalno da govori
ima otvorenu ranu na grudima iz koje curi gnoj
a toliko duha i volje da slika remek-dela
i to Sunce koje nisam mogao da vidim dok mi ga ti nisi pokazao
 
ne, nisi ti bio čovek
već autentična srpska priča
 
ona koja se rađa, živi i umire na stratištu
 
kao da je ukrala vatru bogovima
i sada sama sebi kljuca oči
 
Davoru, da me se seti kad odem
još u septembru si mi napisao ovu posvetu
i sada shvatam da si ti već tada znao
osećao da nijanse tvoje svetlosti postaju tamnije
i da tvoje Sunce počinje da se gasi, i kao i bilo koja druga zvezda
– umire
a moja naivnost i arogancija da si neuništiv
– samo laž, te čak ni tvoja poslednja poruka
jebeno!!
nije uspela da žigoše u mene misao o tvojoj mogućoj smrti
 
a… voleo bih da mogu samo još jednom da te zagrlim na ulici
i, ne, ne, neću ti dati da zaplačeš za mnom
želim da poslednja scena bude naš telefonski razgovor
pozvao sam te tog popodneva da ti kažem „nešto važno“
e, Maršal… rekoh sav radostan,
a sa druge strane se začuo tvoj hrapav, jedva razumljiv glas
šta me budiš, u pičku lepu materinu!
i prekinuo si mi vezu, ostavivši me u čudu
pa si me sutradan pozvao
a ja ti nisam ni dao da izustiš, samo sam rekao
šta me budiš, u pičku lepu materinu!
 
i u isti mah, u tom jednom jedinom trenu
počeli smo da se smejemo tako glasno, tako zarazno i bezbrižno
kao dva petogodišnja drugara koji se igraju u pesku
(na obali jednog nedosanjanog mora)
i zadirkuju jedan drugog
blesave se
luduju i
– to je to
 
(Miodragu Nadlačkom)
 
***
 
ČAURA
 
Ponekad ne mislim na tebe,
Kad se iskradem u sopstveni život
I odradim nužnosti, slično mašini,
Trećoj u redu, u serijskoj proizvodnji.
Obavljam stvari bez neophodne ljudskosti,
Savršeno precizno.
Gaće spuštam po dijagonali,
Leva ruka mi je duža od druge,
Mokrim, po navici starijoj od razgovetnih reči,
I ispuštam iz čaure vodenog leptira,
Što umire pre nego se do kraja izlegne.
I ne sećam se čedomorstva svoga
Jer oči mi blenu u vlagu na zidu,
I njenim oblicima tvoje nadimke dajem,
Te se zajedno smejemo, kao nekada.
I tek po neka zaboravljena kap,
Prošetavši po meni,
Nagna me da zubima stegnem svoje lice,
U život,
Sve dok se krivac ne ohladi na meni
I postane ja.
Ne nedostaje mi seks sa tobom
Već ona prezrela bliskost u njemu,
Otisci što naležu jedan na drugi,
Oslobodjeni zadah tvoje kože,
Bradavice na jedinoj majici koju si nosila naopako
(ili sam te ja naopako gledao).
I kada se izborani budemo sreli,
Kao Barbara Strejsend i Robert Redford,
I setimo se kakvi smo bili nekada,
Ti ćeš gutati sebe
A ja ću gutati tebe,
Zajedno sa krtim omotom od bola.
Ni tada ti neću priznati
Da sam živeo tvoj život uporedo sa tobom,
Glumio u njegovom neprikazanom rimejku,
I da sam ga, možda, bolje odigrao.
 
________________________________________________________________________________
 
DAVOR RADULJ rođen u Kučevu (vukojebina na istoku Srbije), 1975. godine.
Živeo tu i tamo. Vratio se u rodno mesto. Interesuju ga sve vrste umetnosti, stvaranja.
Objavljen roman „(Re)vizija u belom“, 2005, kao nagrada na konkursu za prvu knjigu – „Prvenac“, Kulturni Centar Kragujevac; priča „Mučnina“, prva nagrada na konkursu za najkraću kratku priču, izdavačke kuće „Alma“ iz Beograda, 2007; priča „Jazz“, druga nagrada na konkursu za kratku priču, Narodne biblioteke Bor, 2007; objavljivan u književnim časopisima „Koraci“, „Ulaznica“, „Braničevo“, „Pobocza“. Preveden na poljski i italijanski.
Ne voli mnogo da priča o sebi. Radije piše o tome.
Streljan 2020. godine.
 

ROMAN BOJANA SAVIĆA OSTOJIĆA “NIŠTA NIJE NIČIJE”, Kontrast izdavaštvo, 11/2020; (još jedno) poglavlje

KADA ZAGREB IZRANJA IZ SNA

obaveštenost ili nesanica

Neobavešteni ljudi se svačim oduševe, pa tako i ja. Čim sam u katalogu hrvatske Nacionalno-sveučilišne knjižnice otkrio da je roman Lojzeta Kovačiča — Prišleki — nedavno objavljen u izdanju zagrebačke kuće Alfa pod naslovom Pridošlice (dodatno obradovan što nisu Došljaci), rešio sam da odem u Zagreb po svoj primerak.
Vozač me je tog jutra pokupio na Autokomandi tačno u 9:00, a ispred Glavnog kolodvora istovario u 13:10, kako je maršrutom i bilo predviđeno.
Prijatelj kod koga je trebalo da odsednem napomenuo mi je da će biti slobodan tek popodne. Kako je, osim ovog s Pridošlicama, to bio jedini planirani susret koji sam za ta 32 sata u Zagrebu nameravao da obavim, odmah po prispeću se, sa rancem i cegerom na leđima, uputih ka Britanskom trgu.
Tamo me je, pre otprilike pet godina, vodio Laki. Kako sam tad imao ulogu nekoga ko će u značaj „Britanca“ tek biti iniciran, nisam mogao pred pokazivačem da se posvetim detaljnom tumaranju. Već sam istakao da poznato društvo deluje negativno na opsežnost brkljanja po tezgama. Da bih se nekako iskupio za pređašnju neobaveštenost, pre puta utvrdih da je Britanac i petkom otvoren i tom prilikom reših da će to biti prvi zagrebački punkt. Na laktu između linije koja od Kolodvora preko Štrosmajerovog trga, Zrinjevca, vodi do Praške ulice i Ilice — tačno na Trgu bana Jelačića — ne odoleh gladnim očima i upadoh u knjižaru Ljevak. Kako bih predupredio naviku da se, i ne ušavši propisno u knjižaru, satima zablentam u knjige, koje su u Ljevku bile tako ukusno i odveć gostoprimljivo poređane, s vrata, gledajući u pod, priupitah:
— Imate li Pridošlice Lojzeta Kovačiča?
Preko puta primetih sto na kojem je pisalo „Najnovije knjige“. Držao sam se podalje od njegovih rubova, svesno suzbijajući želju da makar naparim oči. Ali ni tako usiljeno statičnom nije uspela da mi promakne knjiga sa jedva primetnim naslovom Lasla Krasnahorkaija Svijet ide dalje.
O ovim Laslovim novelama mi je, dakle, čitavih pola sata oduševljeno govorio pesnik Oto Tolnai, koga sam sreo u beogradskoj Galeriji prošle nedelje? Svest o postojanju „knjige iz priče“ nije mi davala mira. (Obaveštenost od koje se ne spava!) Pre polaska u Zagreb, tražio sam Lasla u svim mogućim izvorima i taj se naslov nigde nije našao, ni na jednom meni pristupačnom jeziku. Ali, naravno, morao je da mi se podastre u izdanju OceanMora, gde je izašlo praktično sve što je napisao, za neverovatnih, bezobraznih, besprizornih 160 kuna. Odmeravao sam je škrgućući zubima. Prodavačica je već treći put silazila sa humanistike u beletristiku, ponovo hvatajući zalet k slovu K.
Budući da sam se unapred informisao o događajima za vikend, bio sam upućen i u izvesni mali sajam koji će sutradan ujutru, u subotu, biti priređen na Zagrebačkom velesajmu. Zbog toga sam istim pogledom cicije, koji bi se mogao čitati kao: „uhvatiću ja tebe, samo po pristupačnijoj ceni“, streljao i Kasno ljeto, poslednju knjigu Danijela Dragojevića. U međuvremenu su se u Ljevku uposlile obe koleginice iz smene. Neprekidno su govorile: „Gde su ona dva primerka?“ Činilo mi se da su potpuno zaboravile na mene. Da ih podsetim na svoje prisustvo, rekoh: „Ako nađete Lojzeta, molim vas, odvojte ga“ i izađoh. Kad sam se našao napolju, čvrsto reših da se neću vratiti, kako bih izbegao sva iskušenja, i pođoh Ilicom ka Britanskom parku.
Ako automatski naziv prvookačene slike ne laže, na trgu sam se obreo tačno u 13:56:31. S Ilice je Britanac izgledao prilično pusto. Prvo što sam snimio behu gajbice sa čeri paradajzom. Zar su se knjižari već razbežali? Požalih zbog zadržavanja u Ljevku. Kada sam prvi put obišao Britanac, shvatih razgledajući, prišao sam mu s druge strane. A i bila je subota. Trg je bio pun probranih antikviteta, a namirnice su, ako ih se i našlo, bile u manjini. A sada sam prolazio sav utučen između keleraba i lubenica. Odjednom pri sredini primetih naređane kutije s natpisom pet kuna/deset kuna. Dva-tri starija čoveka su, mašala, prebirala po knjigama.
Jedan sredovečni muškarac u belom, crn, sa kačketom preko paž frizure, privukao mi je pažnju svojim ritmom razgledanja. To što je on radio nije bilo prebiranje, već skeniranje. Vrškovima prstiju zahvatao je samo rubove korica. Kako su knjige bile poređane kao u kartoteci, kroz njih je prolazio brzo kao kroz špil. Kao da ih je prepoznavao taktilno. Mora da je bio antikvar.
Odmah se kraj njega nacrta stariji gospodin, dotad posađen za jednim od stolova oko Trga. Dok je moj ekspert i dalje munjevito rolao naslove — verovatno, kao klinci na menjaži, u sebi govoreći i’am… i’am… i’am… — starčić mu je uporno dobacivao:
— Imam nešto za tebe!
Pogodio sam čime se maher bavi. Povede se priča o nekim likovnim radovima, grafikama i crtežima koje je starčić bio nabavio i spremao se da mu uvali. Glava mog eksperta nije se ni mrdnula. Ali stari ga nije puštao. Detaljno je popisivao crteže i prelazio na sledeći artikl, neku monografiju. Na to gospodin s paž frizurom napravi pauzu u svojoj ulozi i napomenu sa dozom nestrpljenja:
— Svrati do mene u antikvarnicu.
— Bićeš tu popodne?
— Neću, ali biće ćerka.
— Dobro, onda ću ti samo ostaviti.
— Ne, bolje dođi u toku nedelje…
Kakav nepristupačni stručnjak! Deda je izneo još barem tri ponude koje više nisam slušao. Umešao sam se među knjige kojima paž-frizirani snob nije tako maratonski prošpartao. Namerno sam stao nad kutiju na koju će tek doći red, da mu vidim pogled kad shvati da ne može iste sekunde da je štiklira. Odvojih odmah jedan izbor iz poezije Vladimira Holana, Modijanovu Ulicu mračnih dućana i knjigu eseja Henrija Milera, Mudrost srca, s neizbežnom sisom na naslovnoj strani. Upitah prodavca da li odlazi na zagrebački buvljak Hrelić. Da li je bilo šanse da tamo odem već danas?
— Ma ovde su ti knjige — reče — jeftinije nego na Hreliću!
Prosto ne mogoh čoveku da uđem u reč koliko je insistirao. Nemoj tamo, nemoj tamo. Da li je moguće da Hrelić nije bio njegov glavni nabavni kanal? Da li se stvarno već u Zagrebu, na četiri sata ka zapadu, kada žele da se reše knjiga, ljudi najpre blagovremeno obrate antikvarima, umesto kontejnerima? Sumnjao sam u to. To sigurno nije bio običaj karakterističan samo za Beogradski pašaluk.
Sedoh u lokal Kraljevac pored pijace. Odmah sam uspeo da iznerviram konobara, gledajući oko sebe kao da sam se obreo u nekom drugom eksjugoslovenskom-eksaustrougarskom gradu. Ali i usput sam imao flešbekove. Park Zrinjevac me je podsećao na Ljubljanu. Našavši se nadomak parka, po njegovim obodima sam tražio ljubljanski fastfud u kojem se jede i posle ponoći. Strmina iznad Britanca bila je u svemu nalik na jedan sarajevski obronak što pada ka Miljacki. Za nju ću kasnije saznati da je Pantovčak.
Informisah se o sedištu izdavačke kuće Alfa. Poslah im učtivi mejl. Da li se knjige mogu kupiti i u vašim prostorijama? I ne dočekavši odgovor, uputih se ka ulici Nova Ves, adresi sa sajta. U lavirintu između Dolca, Radićeve i Kaptola izgubio sam se jer sam sledio svoj osećaj. Prolaznike sam oklevao da priupitam za pravac. Mahom su bili Kinezi. Kad izbih na Novu Ves, naravno da se ispostavilo da sam već bio u njoj, jer se nalazila samo u produžetku Kaptola.
U Alfinoj knjižari, siguran da su već primili moju poruku i da me primerak već čeka, s vrata, praktično reda radi, izgovorih naslov. Još napomenuh „vaše prošlogodišnje izdanje“, što je zvučalo kao „ta izašla je juče!“
Knjižarka se uposli poput onih u Ljevku, najpre po policama, potom po katalogu. I napokon reče:
— Žao mi je, taj naslov je rasprodat.
— Molim?!
Ote mi se, prilično neučtivo, kavgadžijski, kafanski, samo od sebe. Ali izgleda da je delovalo. Bolje da se još ne izvinjavam.
— Pričekajte, molim, samo da obavim jedan poziv. Halo? Recite mi, molim vas, imate li Lojzeta Kovačiča? Pridošlice? Da…
(gleda me) To je taj gospodin… (meni) Vi ste već zvali? (klimam ljubazno) Da, ovde je, na Novoj Vesi. Šta? Jedan primerak je rezervisan za njega?
Ostatak razgovora, koji je protekao u monotonom a-ha, a-ha, a-ha, kao što možete posumnjati, ispratio sam na iglama. Pokušavao sam da se osmehnem najsusretljivije što mogu kad je knjižarka spustila slušalicu, sve vreme se uzdržavajući da ne planem: „Kako to, majku mu, nema za sve!“
— Jedan primerak je rezervisan za vas u našoj knjižari u Importalnom centru. Izgleda da je poslednji.
Pripazih da ne viknem: „Poslednji?!“
— Mora da je tiraž bio mali — ne dadoh se zbuniti — kad je prošlogodišnje izdanje već iscrpeno.
— Pa i ne baš. Naši tiraži su oko dve hiljade.
Ma kako da ne! Nema dve hiljade tako dubokih džepova u Hrvatskoj. Ubeležih u svesku: Importalni centar, Kolodvor, iza Konzuma.
— Ako vam je predaleko da odete do Kolodvora, primerak vas može čekati ovde u ponedeljak?
Iako mi prija kad me u inostranstvu smatraju rezidentom, nijeknuh triput i odmah se zaputih ka Kolodvoru. Spustih se ponovo ulicom Nova Ves pa Kaptolom, niz Dolac, preko Praške, kroz Zrinjevac, Štrosmajerov i Tomislavljev trg i nahrupih u podzemni prolaz pod Trgom Ante Starčevića. „Importalni centar“ se zapravo zvao Importanne. Kako uđoh u knjižaru, kioščić na periferiji šoping-mola, dve prodavačice se trgnuše.
— Lojze Kovačič, Pridošlice, naručeni primerak — izgovorih već monotono — nadam se da me čeka.
— O naravno, izvolite…
I kao da je to najnormalnija stvar na svetu, kao da se poslednji primerak prodaje na isti način kao i prvi, drugi ili dvehiljaditi, gospođa bez pauze, nepromenjenim glasom, dodade:
— Za vas: 190 kuna. 
Kad broji stranu valutu, pridošlica nema nikakav osećaj o tome da išta daje. Zna samo da bi, da ju je naručio preko sajta, da nije došao u knjižaru, ako knjižarka ne laže, po poslednji primerak u gradu Zagrebu, skupa s poštarinom platio ukupno 50 evra. Zatraži da mu knjižarke udare pečat „Poslednji primerak“. One zahtev pogrešno shvatiše kao šalu ali se ne nasmejaše. Smesta otvorivši prvi tom Pridošlica, s obavljenom glavninom zadatka, kupac se vrati i treći put zagrebačkom maršrutom, uz Trg kralja Tomislava do Banovog Placa.
Sutradan, napuštajući naselje Špansko, posle jutarnje vožnje autobusom 146, uputio se na Zagrebački velesajam, na Novom Zagrebu. Sajam ga je svojim konturama ponovo podsetio na nešto sarajevsko: Skenderiju. Prateći žute strelice s natpisima „sajam knjiga“, svestan da, kako prijatelj Miloš Đurđević reče, jedino on zna da se u Zagrebu u junu održava takva fešta, prođe pored monumentalne izvrnute bele piramide na plavom postolju u dvorištu Velesajma i uđe, kako je i očekivao, u pusti hol pun stolova.
Na sve knjige primenjivao se određeni popust. Nije bilo izdanja Oceanmora. Prodavac je napomenuo da će se izdavač sigurno pojaviti već preksutradan, u ponedeljak. Ah, što bi mi dobro došla jedna zagrebačka rezidencija! Tada bih stigao da ojadim i Hrelić! Na sajmu milion izdanja Frakture, no među njima nijedno Kasno ljeto. I taman što se spremih da se pokupim kao siroče, na jednoj od polica zatekoh sledeću knjigu-objekat.
Prethodne večeri, na Opatovini, na soareu posvećenom muzici devedesetih, gde sam požalio što sa sobom nisam poneo kariranu flanelsku košulju, prijatelji sa Španskog informisali su me o Luki Bekavcu. Moja se upućenost u materiju svodila na to da ponavljam kako se nijedna njegova knjiga ne može naći u Beogradu. Kada se ime Bekavac ukuca u opšti katalog Narodne biblioteke Srbije, da se uočiti da u celoj državi postoji jedan primerak romana Policijski sat. Pritom je dostupan u mađarskoj biblioteci grada Subotice. Po povratku sam u njihovoj biblioteci listao upravo Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku, tačnije, više je gladio nego listao, pre svega se zadržavši na singlici prilepljenoj uz poleđinu.
— Sto kuna umesto 130, i ploču uključujući — rekoh sebi na Velesajmu i platih, poslednjim zalihama keša. Međutim, odmah je potom otvorivši u četrnaestici, razočarah se. Ploče u ovom izdanju nije bilo. To mora da je bilo izdanje namenjeno puku koji argatuje i nema pare za gramofon. Požurih opet na Britanac gde, čekajući druga Miloša, kupih Krležine Novele za pet kuna.
Između dvesta i pet kuna, dakle, bibliožderi moji, variraju zagrebačke cene knjiga; ne postoji sredina. Onaj ko je spreman da se nosi sa tim neumerenim krajnostima, moraće obe da nosi u svojim džepovima. I krupne trocifrene novčanice i sitne lipe. Nema srednje klase! Ali taj kupac, kad se nađe u takvom vrzinom kolu, mora i sam da bude šizofren. Ili blaže rečeno, nekonsekventan.
Tako i ja, samo što sam u razgovoru s Milošem u kafiću Sedmica opleo po svim SHS-izdavačima koji naduvavaju cene knjiga da ih niko ne bi kupovao, zamolih ga da se prošetamo koji ćošak niže. I pođosmo, preko Frankopanove, Cvjetnim trgom, nakon čega se preko Ilice, koncentričnim krugovima, kao usisani, uvukosmo u knjižaru Ljevak.
Knjižara je, bezobrazno, i subotom popodne radila punom parom. Sav zajapuren od nagvaždanja, sa vrata se propeh, izvih i ne zakoračivši u knjižaru dohvatih oceanmorsko plavobelo izdanje Svijet ide dalje. Proklete hrvatske knjige. Prodavačica, koja je odjednom postala preljubazna, potvrdi da je moja uplata od 160 kuna karticom odobrena. Čim mi je blagoizvolela uručiti račun-bukmarker, bilo je jače od mene, urliknuo sam:
— YES!!!
U smiraj dana, nabokan dobrano i sebično namiren, otkotrljah se do Kolodvora. Bio sam previše pospan da čitam.
 
__________________________________________________________________________________
 
BOJAN SAVIĆ OSTOJIĆ (1983) objavio je pesničke knjige (Stereorama, Jeretički dativ, Prskalica), zbirke fragmenata (Aleatorij, Podli podli psalmi) i romane (Punkt, Nema oaze).
Preveo je trideset naslova sa francuskog. Osnivač je književnog časopisa Agon i Nezavisnih izdanja Knjižuljak.
Živi u Beogradu kao samostalni književni prevodilac.
 

ČEŽNJA ZA MIROM U SEBI SAMOME

Bijesno me razvlači olujni krvavi kovitlac života
i ja sebe nemam – o, kako čeznem za mirom!
Osjećam da bih ljudima bio veći prijatelj,
da ih mogu posmatrati kroz prizmu kristalne tišine.
Ljudi se trgaju za kost slobode i sreće.
Vlast im je glavni oltar u hramu oskvrnavljenom krvlju,
a meni je svaka vlast mrska,
i slobodu i sreću vidim tek na groblju sviju briga.
O, biti od svih briga slobodan,
hodati kroz život sa čarobnim štapićem tišine,
na sve krize gledati s vrha kojeg su nevidljive katastrofe,
imati savršenstvo smirenja u duši,
biti šetalac kroz život,
imati sebe –
zar će to uvijek biti tek čežnja za vječnim zapjevkom
umornog: nikad?
U vječnoj čežnji za mirom na vrhu najviših saznanja,
ja ću i umrijeti onako kako sam živio,
protjeran gost samoga sebe,
razdrt olujnim krvavim kovitlacem života,
koji sam i sam uzvitlao i sam sam bio njegova –
svoja vlastita žrtva.
 
AUGUST CESAREC (Zagreb, 4. prosinca 1893. – zagrebačka Dotršćina 17. srpnja 1941.), iz zbirke pjesama “STIHOVI”, Izdanje nakladnog zavoda Jug, Zagreb, 1919.
 

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Vladimir Martinovski

 
KRATKE PROZE VLADIMIRA MARTINOVSKOG IZ ZBIRKE “ZOOSTORIJE – PRIČE O LJUDIMA I ŽIVOTINJAMA” / Зоостории – приказни за луѓе и животни, Begemot, Skopje, 2019.
 
SIBIRSKI JELENI
(Ruska bajka)
 
O Jeleni Vladimirović Nikolajevnoj bi se moglo reći da bi joj Homer, kada bi je vidio (ako je uopće postojao i ako je uopće mogao vidjeti), zasigurno ispjevao najljepše heksametre s raskošnim epitetima i beskonačnim usporedbama. Zasigurno bi je istaknuo kao povod za zagonetne ljubavne sedmerokutove i kao legitimni razlog za dugogodišnje svjetske ratne sukobe jer bi za nju vrijedilo i ginuti.
Za Jelenu Dimitrijevu Krasnoljubevu iz Krasnojarska bi se moglo naslutiti da bi joj car Salomon, kada bi je vidio (ako bi uopće imao vremena vidjeti je uz tolike druge žene), zasigurno mogao napisati novu „Pjesmu nad pjesmama“, u kojoj bi uspoređivao njezino savršeno tijelo s dijelovima tijela sibirskih životinja: O, Jeleno, imaš oči srne u srcu tundre, kožu meku i toplu kao hermelin u sibirskoj zimi, / zube sjajne kao u samura u tajgi, / a grudi su ti kao blizanci polarne lisice / koji bježe pred zubima bijeloga tigra. / O kćeri sibirske, molim vas, / ne budite Jelenu dok spava uz samovar…
O Jeleni Simonovoj Petrovoj iz Jakutska moglo bi se pretpostaviti da bi se Frédéric-Louis Sauser (poznatiji kao Blaise Cendrars), kada bi je vidio, zasigurno odlučio još pet puta putovati transsibirskom željeznicom, čak bi i uzgajao pčele da bi si mogao kupiti karte, a izgubio bi i drugu ruku, samo da bude u blizini te nepoznate ljepotice.
No, nažalost, vrlo je izvjesno da nijednu od te tri Jelene nije vidio ni Homer, ni Salomon, ni Cendrars, a što je svakako ostavilo velike posljedice na povijest književnosti.
Jedini koji je vidio sve tri Jelene bio je neki jelen koji je mjesecima trčao tajgama i tundrama probijajući se kroz guste brezove šume, potpaljene ledine s niskim četinjačama, preplivavši bezbroj brzih potoka, djelomice zamrznutih jezera i hladnih rijeka u potrazi za svojom Jelenom.
 
***
 
NO SO
 
Jednog jesenskog jutra u jednom malom gradu sa svega pet milijuna stanovnika, probudilo se jedno prase imenom No So i shvatilo da mu nema nosa. Kako je shvatilo? Pa namirisao je da ne može mirisati.
A budući da je izgubilo jedno od pet čula, prase je razrogačenih očiju, isplažena jezika, naćuljenih ušiju i zategnute kože krenulo prema bulevaru tražiti svoj nos. Pomoću četiri čula uvidjelo je da mu toga jutra nedostaje i repić.
Na farmi na kojoj je rastao već se širila priča o nekom čovjeku koji se jednoga jutra probudio bez nosa, pa se i prase No So počelo tješiti da će možda netko pričati i o njegovu iznenada izgubljenom nosiću.
Možda će se u toj priči govoriti da sam gurao nos gdje treba i ne treba i da je sve to moja krivica? Možda će se kao razlog spomenuti i repić kojim sam šarmirao sve živo i mrtvo?
Možda će se objasniti zašto sam baš ja ostao bez početka i kraja svoga tijela? A možda i ne? – pomislilo je prase dok je prolazilo pokraj stočne tržnice na kojoj su svi prasci imali nosiće i repiće.
 
***
 
OTOK KAMELEONA
 
Nikada nitko nije vidio kameleona na otoku kameleona, iako svi govore da su posvuda. Tako su se uspješno stapali s okolinom da si mogao na jednom od njih napisati pismo, misleći da je kameleon obični list papira, a poslije se danima čuditi u što se sve može pretvoriti i preobraziti tvoja poruka.
 
***
 
OTOK PČELA
 
Jednoga dana, umorne od oblaka pesticida i insekticida, sve pčele na cijelom planetu su jednoglasno odlučile smjestiti se na jedinstvenom netaknutom otoku. No tek što su se na živopisnom otoku udomile, počela se širiti glasina da je jedna velika kompanija kupila otok. Novi je upravni odbor jednoglasno odlučio da baš taj otok koristi kao divovsko skladište za umjetno cvijeće.
 
***
 
OTOK BIKOVA
 
Da bi te pustili posjetiti otok bikova, trebaš zadovoljiti bar jedan od sljedećih uvjeta 1.) da si dupli bik u horoskopu sa certifikatom akreditiranog državnog eksperta za horoskope izabran na javnom natječaju, s potvrdom ovjerenom kod javnog bilježnika, prevedenom od sudskog prevoditelja, ovjerenom kod drugog bilježnika koji je i sam certificiran dupli bik u horoskopu; 2.) da si umirovljeni toreador koji nikada u svojoj karijeri nije bio poražen u areni no također koji nikada nije ozlijedio ni usmrtio ijednog bika; 3) da doneseš potvrdu da si osobno i uživo vidio sve Picassove slike, grafike i skice s motivom borbe s bikovima.
Kada netko uspije dobiti vizu za otok bikova, danima ih traži po pašnjacima, ledinama i gorama. Kada naposljetku shvaća da su jedini bikovi na otoku bikova oni na zidu jedne pećine, posjetitelj čeka u redu da bi kupio skupu ulaznicu i žuri prema ulazu u pećinu. Kada ondje pročita da će pećina biti zatvorena zbog renoviranja još dva stoljeća, posjetitelju preostaje još samo osjećati se isto kao da je izvan otoka bikova. Kao prevareno tele.
 
_____________________________________________________________________________
 
VLADIMIR MARTINOVSKI (Skopje, 1974.) je profesor na Katedri za opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skopju, Sveučilišta Sveti Ćiril i Metodije. Objavio je desetak pjesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemlja i vatra i zrak (2006), Kvartete (2010), Požuri i pričekaj (2011), Prije i nakon plesa (2012), Prava voda (2014), Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017) i Sto i jedan sonet jednog čudnog proljeća (2020), knjigu priča Zoostorije (2019), tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvijezde (2016), kao i dvije pjesničke knjige za djecu: Dok dišem, nadam se (2019) i Šah s Bachom (2020). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja, a priredio je osam antologija. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Potpredsjednik je makedonskog PEN-a.
 

POEZIJA GORICE RADMILOVIĆ

IZVINJAVAM SE NA “KAKO SI?”
 
Sve što sam ikada poželela
bilo je u istini
da se ne ponovi
ono kroz šta smo svi prošli.
I htela sam da mi se ponudi
u onoj noći kad je sve moglo biti moje
da bude sve moje,
jer bi i drugi tako bili srećni.
Smrt je neizbežna stvar.
Svi smo bežali
svi se pokrivali krilima
koje su drugi odsekli,
ali niko, osim nas,
neće nositi svoju glavu
u danima patnje.
Dobro je onda kada smo srećni
kada glava leti
i misli iznad nas.
To je onda kada pitamo
„Kako si?”
I dobijemo, a možda i ne,
isto to pitanje.
 
***
 
BILA JEDNOM JEDNA KNJIGA
 
Čitam i pijem ovu kafu
četvrti sat
niti je crnja, niti hladnija
od onoga što trenutno mislim.
I čitam ispovest čoveka
koga mogu nazvati „kolega”.
Ne samo po profesiji
ili podeljenoj fakultetskoj stolici,
nego i patio je čovek.
I pati na preko dvesta strana
faktografski i
pa iz tuđe perspektive,
a svoj bol ostavlja samo na naslovnoj strani.
Mislim da nije ni zaplakao
kad je sve video i čuo,
ali evo kroz prozore
čuje se dečji plač
koji prestaje kad sam zatvorila knjigu
i došla do taloga.
 
***
 
OPET, BILA JEDNOM JEDNA KNJIGA, ALI NE I MI
 
Kada mogu reći: Ja sam iščupala!
Kada mogu reći,
jer sam videla.
Ja sam ti dala tu knjigu gde je život.
Ja sam ti dala tu svest
koju je neko drugi predočio.
I ti kažeš nekom svom dobrom prijatelju:
Znam, znam to od ranije.
Kad mogu reći da će se ponoviti
ona magija tvog, mog posla
ona magija koja nikoga ne ostavlja
ne pušta
da diše u ravnodušnosti…
Videla sam cvetanje
ono koje je jednom godišnje
na izmak mog fakulteta
koji je obeležio moj život
a taj cvet svaki mir posle.
Mogu da umrem.
Bila bih ispunjena,
jer mogu reći,
jer možeš reći:
da sam ja znala
kao i ti.
 
***
 
ZAGRIZ(AK)
 
Moram vam reći
Jako je teško zamisliti
kako neko preživi ukus uspeha.
 
Zamislite, grizete do imena
i na vašim belinama
ostaje trag krvi
onih prethodnih.
I vi ćete to progutati.
 
I posle toga
neko će usvojiti da ste potrebni
onda kada njemu uslugu molite.
 
Ostanimo pri sebi u divljini
da najbolniji osećaj ostaje
šamar
koji i sebi opalite.
 
Ostaje nam da pljunemo
po sitnom broju godina
nedoraslom
njihovom uspehu koji su mladi
postigli.
 
***
 
PRST U KRST
 
Ni pogled kroz prozor
Ni čista reč oprana suncem
Ne govori o nastavku života.
 
Začudimo li se ikada,
nad sopstvenim krstom?
Vreme je da on nas ponese.
No, breme je da se čuda dese.
 
Kucnulo je:
o vrata našeg jastuka,
o čelik našeg srca,
o jablanovu koru koja puca.
 
Potrebno je tek pored nas
da zasija jedna glava
da se i u snu spava
da se izoštri java.
 
Vidiš li? Osetiš li?
Tek obzirno isprepleteni prsti
Mogu biti predznak da se sudbina krsti.
 
_________________________________________________________________________
 
GORICA RADMILOVIĆ rođena je 21. II 1992. u Somboru. Diplomirala je i masterirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu na Odseku za srpsku književnost i jezik. Trenutno je honorarno angažovana na projektu Leksikon pisaca srpske književnosti Matice srpske. Poeziju objavljivala u časopisima Letopis Matice srpske, Povelja, KULT, Poenta.
 

TRI PJESME VLADANE PERLIĆ IZ ZBIRKE “ISUS MEĐU DOJKAMA”, LOM, 2020.

IME TUGE
 
Nisu važna naša mala slomljena srca
ni suze koje smo gubili po bulevarima neznanih junaka.
Svaka promašena ljubav na kraju postane
đubrivo za neka buduća uganuća,
nijedno srce se ne izliječi do kraja i štuca
već s prvom naglom promjenom vremena.
 
Ne treba plakati na svom grobu
(to je posao drugih), no se radovati,
radovati jer će se konačno svršiti neizlječivo
nerazumijevanje između svijeta i tebe.
Doći će drugi dječaci i druge djevojčice da
naslijede tvoju tugu i brinuće se o njoj kao o
vlastitom djetetu, sve dok je na sopstvenom
grobu ne predaju nekim novim djevojčicama i dječacima.
Niko se nikad zapitati neće
kako joj je pravo ime ni ko ju je rodio.
 
***
 
NE TREBAJU MI FANOVI, HOĆU SRODNE DUŠE
 
draga moja čitateljice
ili čitaoče
(ne pravim razliku
budućnost je androgina)
mnogi će pročitati ovu pjesmu
ali samo se tebi obraćam.
prepoznaćeš se
mada se nikad nismo upoznali
ili si me nekad na ulici pitao za vrijeme.
nije važno.
naše poznanstvo seže dublje i dalje.
pokušaj da se sjetiš.
ako ne ide
nema veze
ne mogu ni ja.
naše spone su toliko čvrste i opipljive
da nam pamćenje ne treba.
naši nožni prstići pamte.
žao mi je ako sam u trenutku
kada čitaš ovu pjesmu već mrtva.
vjeruj mi da sam strpljivo čekala
cijeli život samo tebe čekam
i ove pjesmice što pišem
nisu više nego poruke u boci
kojima teška srca zagađujem okean
u nadi da će se nasukati na tvoje ostrvo.
ne znam to objasniti.
ljudi žive i rade i dobijaju djecu
čini se da je za njih život
nešto sasvim drugo.
sa mnom nije tako.
kad sam bila mala
naučili su me da vežem pertle
brišem guzicu gledam u sat
a onda ih je sve smorilo
i kad je trebalo da me nauče
kako da budem srećna
otišli su da rade u polju
jer zemlja je nemilosrdna i nikog ne čeka.
sad besprijekorno brišem dupe
ponekad permutujem brojeve na satu
pertle nikad nisam naučila pravilno vezati
nego ih vežem na svoj smiješni način
ali postoji kašika pa se obično njom obuvam
da mi se ne smiju kad vide šta ne znam
a ne znam više i gore od toga
snalazim se šta ću
samo nikako da naučim da budem srećna
neće pa neće
kad bi samo za sreću smislili
kakvu kašiku.
dok se to ne smisli
ja pišem ovu pjesmu i pozivam te
da se u nju naseliš
ne moraš ni da plaćaš kiriju
samo želim da si blizu.
znam da sam oduvijek htjela
da se naselim u neku skromnu pjesmu
da ne moram više da živim
u ovoj kući u ovom selu na ovoj planeti.
i pjesmu namjerno produžavam
da bude komotna
da niko drugi ne poželi da se u nju naseli
osim tebe
jer svi mrze duge pjesme nemaju živaca
ali ja znam da će se tebi dopasti
zato što si moja srodna duša
i jedino se ti nećeš nasmijati zato što sam
upravo napisala srodna duša
jer nisi cinično malo govno kao mnogi
i ti mene tražiš
možda upravo praviš neku
finu sliku film skulpturu cajku
da se u njoj skrasim da budem blizu
da njome kažeš da me voliš
kao što ja tebe volim
više od gustog soka od jagode sa šlagom.
piši mi adresa
ramići bb 78215 dragočaj banja luka
ako se preselim
pazi da ne odeš u spam
ili me prosto zaustavi na ulici
prepoznaćeš me lako
obično sam jedini vanzemaljac u svom gradu
ponekad vozim skejt i nisam loša
ali ću se najstrašnije izblamirati
samo za tvoje oči
kud ćeš veću izjavu ljubavi od blamčine
postajem nestrpljiva
jako želim da te upoznam
imam spisak stvari koje bismo
mogle raditi zajedno
bićemo najbolji drugari zauvijek
možda napravimo kućicu na drvetu
u nju uselimo uvedemo internet
bez vode i kanalizacije ćemo da preživimo
gdje si baš se radujem nemoj da kasniš
gdje si gdje si čekam te
 
***
 
KAO JUGOSLAVIJA BEZ TITA
 
ovo sam dok ti govorim
ne možemo biti zajedno
a jedino se pored tebe osjećam živom
ovo sam ja zbunjena i razapeta
između ljubavi i zaljubljenosti
ja tvoja srodna duša
koja je zakasnila na dejt
i sad je sve pogrešno
neko je već zauzeo moje mjesto
za tvojim stolom mene su stavili
da sjedim sa prostodušnom poslugom
pored smrdljivog wc-a kao podsjetnik
da sve što prođe kroz čovjeka
mora jednom postati sranje
 
volim te
 
ne volim te
ne znam šta ljubav znači
sebična sam lažem
drogiram se tvojim pogledom
želim umrijeti umrijeti umrijeti
ne mogu živjeti u svijetu gdje moram
biti samoživa i okrutna
da bih se mogla nazvati
lažem ponovo
ne želim
umrijeti želim suprotno
ja sam već mrtva
 
molim poljubi me
 
ne prilazi mi onda ću morati da se mrzim
do kraja života ja sam zauzeta žena
nosim prsten na lijevoj ruci
to nešto znači nisam kriva
što mi se od tebe dlanovi znoje
a tad prstenje sklizne
ne znam šta da radim
zapravo znam
samo neću
treba te odgurnuti oslijepiti
da me ne gutaš pogledom
ne bacaš sihire
da ne zaboravljam ime
svaki put kad mi se osmjehneš
nonšalantno kažeš šta ima novo
 
hoćeš da znaš
 
svaku noć mi se omakne
u snu izgovorim tvoje ime
dok se moj čovjek pravi da spava
ujutru ne znam kako da objasnim
mokre gaćice pa se zaključavam
satima u kupatilo
sa porodičnim pakovanjem sladoleda
koji jedem onako pomiješan sa suzama
ne mogu više da slušam radio
svaka pjesma koju puštaju je o nama
da ne povjeruješ koliko ima
ljubavnih pjesama a tako malo ljubavi
inače sve pet
 
molim nemoj ništa da kažeš
znam reći ćeš pravu stvar
uvijek kažeš pravu stvar
i to me nervira
jer sada moram postati dostojna
ne smijem biti sebična i lažljiva
moram se boriti za ljubav
uprkos zaljubljenosti koja razara
mekoći tvojih prstiju
usprkos svemu što se desilo
samo u mojoj glavi
ovo sam dok pokušavam
biti plemenita i jaka
kao što si ti
ne ide mi baš
raspadam se
kao jugoslavija devedes’ prve
 
ali osvetiću se za sve obećavam
u paralelnom univerzumu
ljubiću te do smrti
 
___________________________________________________________________________________
 
VLADANA PERLIĆ (Banja Luka, 1995) pjesnikinja je i spisateljica. Objavila je dvije zbirke poezije: „Isus među dojkama“ (LOM, 2020) i „Kucanje na vrata kule“ (Zaprokul, 2020), za koju je dobila nagradu „Novica Tadić“. Dobitnica je prve nagrade Ratkovićeve večeri poezije za 2020. godinu. Bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020. i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2020. i treću nagradu „Milo Bošković“ za 2020. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
 
 

ČETIRI PJESME JULIJE KAPORNJAI IZ ZBIRKE “ŽIVI ČVOR”, Brankovo kolo, 2002.

 
ČETVRTAK, 9. JULI ‘92.
 
Prošlo veče beše ispunjeno
dosadom do svoga vrha.
Sedeli smo u bašti
i glumili cveće
slušajući iste izlizane zvuke
čarobnjaka muzike.
Pogled mi je klizio letnjim nebom
bez zvezda
i kao kuka se zakačio
za jednu nebesku poderotinu
koja je strašno ličila na mesec.
Ali, to nije bio mesec
već obična greška u Božjem tkanju
kroz koju je prosijavala
blaga svetlost s one strane noći.
Razveselih se tada.
Posle sam malo sanjarila
o dugačkom
Mlečnom putu
na koji ću poći ovih dana.
I zaspala sam ubrzo.
 
***
 
PETAK, 10. JULI ‘92.
 
Danas u 4 popodne
dogovorili smo se
da sahranimo
jednog gospodina.
Seoski popovi su pevali
svoje arije
dobrih pola sata
u hladu starog oraha
dok smo mi stajali
u redu
na suncu,
sa snažnim vonjem
umrlog cveća na rukama.
Umalo da odustanemo od namere
zbog realne opasnosti od sunčanice.
Pomislih, čemu tolike molitve
za ulaznicu u nebo
kad čovek nije bio toliko loš
koliko to ljudi
umeju da budu ponekad.
I poželeh da sahranimo cveće,
a tom mirnom starcu
da pružim ruku,
pomognem mu da ustane
sa neudobnog ležaja
i odvedem ga konačno
i zauvek
Odavde.
 
***
 
SUBOTA, 11. JULI ‘92.
 
Juče je jedan čovek
stigao s Juga.
Kada je otresao prašinu
i umor
sa velikog tela
spustilo se veče.
Šetali smo između kafana
i probali vino između šetnji.
Noć je bila duga
i skoro bela.
Klizila je između naših koraka
niz grlo kao rashlađeni rizling.
Posle je jutro došlo
sivo i teško
od neisplakane kiše.
Evo, čujem je kako pada tek sada
dok naš prijatelj sedi
u kupeu II klase
večernjeg (barskog) voza,
dok sanjari o toplini jutra
otvarajući oči
posle neudobnog sna.
 
***
 
PONEDELJAK, 13. JULI ‘92.
 
Miris opranog
pokislog rublja
puni mi nozdrve.
Potiskujem želju
da legnem u svež krevet
iz obzira prema radnom danu
koji nikako da zanoći.
Uzimam otiske svojih zuba
gumom za žvakanje
sa desna na levo:
gornja osmica – desno
gornja sedmica – desno
rupa – nema ga nikad više
Idem dalje
do poslednjeg u nizu.
Onda se vraćam
s leva na desno:
gornja osmica – levo
rupa ponovo…
Uspavljujem se
u pletenom naslonjaču
na krovu sveta
mog suženog vidika.
Čujem golubove kako se dozivaju
pomislim, mora da je kiša stala.
Više mi nije važno…
Još samo jedan usporen pokret
i sintetički otisak zuba
lagano se stvrdnjava u pepeljari.
 
_____________________________________________________________________________
 
JULIA KAPORNJAI rođena je 23. januara 1966. u Vrbasu. Objavila je tri pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005) i Iz kapi mora (2019). Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.