Voljeti čovjeka koji pljuje pokraj tebe dok čekate na semaforu, ili pijanca pred kioskom koji smrdi i psuje prolaznike koji mu ne daju novac, ili ženu koja tuče dijete koje se popiškilo kao da je boksačka vreća, ili dijete koje udara nogama baku dok se u dućanu bacaka po podu, ili momka koji je istrgnuo torbu putnici iz ruke i u trenu pobjegao, ili policajca koji je upravo tutnuo u džep novac bacajući u smeće alkotest vozača, ili susjedu odozgo koja je namjerno istresla pepeljaru na tvoje rublje na užetu, ili vozača koji te je vozeći 200 km na sat poprskao blatom od glave do pete, ili vjernicu koja kleči u božjem hramu, a liježe s mržnjom prema rođenoj sestri, ili manijaka koji se trlja o tebe u autobusu, ili političara koji ti pere mozak na temperaturi od 90 stupnjeva, ili zatvorsku čuvaricu koja se iživljava nad trudnim zatvorenicama, ili predsjednika mladih desničara koji prijeti djeci migrantima, ili ženu koja krade djevojčice za bijelo roblje, ili diktatora koji je podčinio državu vlastitim potrebama, ili dobitnicu Nobelove nagrade za mir koja šuti pred genocidom u vlastitoj zemlji, ili pjesnikinju koja piše na jeziku većine, a alergična je na jezik manjine, ili vojnika koji kundakom gnječi glavu bebe na majčinim prsima, ili serijskog ubojicu, pedofila, silovatelja, maloljetnog delinkventa, ratnog zločinca, prijatelja koji ti je postao neprijatelj, ili onog, onu, one koji zloupotrebljavaju, ponižavaju, uništavaju od početka svijeta, ljubiti sve kao sebe sama, i sebe kao sve njih, – ali kako, kako?
A čovječanstvo je lako voljeti. Čovječanstvo je dobro društvo za kavu, neopterećeno ljudskim bremenom, ono ide svojim putem, do cilja i ne mora gaziti po leševima jer ih je čovjek već izgazio. Svaki je čovjek za nešto kriv, no čovječanstvo nikada, čovjek je prolazan, a čovječanstvo vječno, ono je časno i savršeno, a čovjek je njegova suprotnost, pa kako voljeti nesavršenog pojedinca usred savršene većine? Lakše je voljeti čovječanstvo kad čovjek pokraj tebe ne zaslužuje ljubav, a ti moraš ispuniti zapovijed voljeti bližnjeg kao samog sebe, a ne znaš tko ti je bližnji: čovjek ili čovječanstvo?
***
LJUBAV KOJA SE RASPADA
treba pošpricati hladnom vodom kao dlan vrućim uljem izgoren
I tišina će ušutkati krik što kola poput krvi u začepljenoj veni.
Pa kada je razgovor bez govora muk, ni osama nije hosana na višnjemu nebu,
po kojem netko i ne kuca, a otvara mu se, a drugi pak lupa li lupa po lokotom zaključanim vratima.
Ljubav što se raspada je raskol u sebi, ne tiče se nikog izvan tebe,
i treba je odvojiti od vlastite osi poput do kraja izgrižene kosti,
i tek okoćenom psu je baciti koji će o ljubavi i neljubavi tek učiti.
***
OTPACI
Skupljaš tako s djecom sličice, školjke, poštanske marke i razglednice, slažete ih pomno u ladice i kutije, smješkaš se dok ti žena dobacuje kako “skupljate smeće”, a ne znaš da će odjednom doći dan ili još brže noć toga dana kada ćeš samo s gaćama na sebi glavom bez obzira posrtati po vlažnom željezu pomoćnih stepenica tresući se u pravcu suprotnu od doma, praznih ruku kao tek iskopan grob i šaka crnih od udaraca u plamen, gnjuriti izvan dijametra Božje volje, gledati za sobom, a njih nema, udaljen krik i muk, nag i malen pod mlazom što te u život vraća, a ti guraš u suprotnome pravcu, umrijeti želiš, izdahnuti pod dekom iza nekog grma. Oni su mrtvi.
Dovlačiš se do kontejnera u koji si jučer bacio posljednje otpatke. Bez prstiju kopaš po smradu, evo zelene vrećice s korama naranče, s papirićima slatkiša koje si kupio vraćajući se s posla, s okrajkom salame i zgužvane kutijice od soka koje su popila djeca prije spavanja, sve što ti je ostalo od njih, tvoga života u kojem si sada sam, sve to njuškaš, ljubiš i sastavljaš komadiće oguljenih kora, mrvice čokolade skupljaš u zlatne papiriće, omamljuje te okrajak salame nekom poznatom bliskošću, na slamkama od soka je posljednja kap sline tvoje djece. Ova zelena vrećica s otpacima je sve što sada imaš. “Treba početi ispočetka”, kažu ti svi. A ti bi znao kako početi iz sredine, kako promijeniti staro da bude bolje, ljepše, željenije, ali kada mrtvi više nisu živi nitko ne zna kako početi ni s kraja, ni s početka. Znaš, vrlo dobro znaš, kako se život pretvara u otpadak, no ne znaš kako te otpatke pretvoriti u život.
***
KOFERI
U kovčežiću ispod maminog kreveta kojeg je donijela iz sela u grad, godinama su čamili tanjuri oblika ribe, svaki zamotan u novinski papir, svadbeni dar, društveni suvenir. Izblijedjele im škrge, posivjelo im more, a kada smo kovčežić otvorili već se bijahu međusobno izjele.
U koferiću ispod ujakova kreveta kojeg sam otkapčala po sto puta na dan, svi su ratovi bili vremenski pomiješani u bilješkama s predavanja iz povijesti savinutim napola, i po dva u koloni jurili su iz rovova ka onome što je kasnije postala država, politički koferić zaborava.
U koferu sam pod krevetom studentskog doma čuvala pisaći stroj “Ljubinka”, na kojemu su moje sustanarke Mongolke pisale na ćirilici svoja ljubavna pisma koja su prije slanja preko triju mora devet noći držale u bocama vodke s ovčjim crijevima, pupčanim vrpcama domovine.
Koferi u Auschwitzu staklom odvojeni od dohvata posjetitelja zaplijenjeni na ulazu pod arkadom s natpisom “Trud oslobađa”, teže pod prazninom u kojoj su se sklupčali teret života i lakoća smrti. Holokaust je karta u jednom smjeru svijeta, nestalog u duplom dnu postojanja.
Život promiče pokraj ljudi, a iza njega ostaju njihovi koferi. U njima se po znanju hvata prašina, po sjećanju – plijesan, zaboravu – smrad. Svaki je kofer otvorena priča, svaka priča, zatvoreni kofer. I ne trebaš otići da bi ostao, niti ostati, a da već otišao nisi.
***
KAKO JE TO
biti dijete roditelja poginulih u ratu, biti dijete razvedenih roditelja, ili dijete iz Afrike s džambo plakata, živjeti u zavodu za hendikepirane, imati ključ socijalnog stana, dobivati pomoć u brašnu, ulju, vati i štapićima za uši, imati žiro-račun za transplantaciju koštane srži, živjeti u sos selu s Velikom majkom devetero djece i tetom koja dolazi jednom tjedno peglati rublje i kartati se, kako je to spavati pred parlamentom u kartonskoj kutiji ili u metrou metropole domaćina skupa visokih dužnosnika, kako je biti lutka u narodnoj nošnji umjesto prometnika na raskršću, kako je to kad djeca posvajaju roditelje, a ne suprotno, piti na eks krv da ne oksidira, biti štitna žlijezda obiteljske politike, kako je to kad ti cure sline za nekim ljudima, a od nekih ti stoji knedla u grlu, čuvati najmekši ručnik za gosta iz inozemstva, a najtvrđi krevet za preživjelog samoubojicu, kako je biti trn u Božjem oku, skupiti spoznaju u žličici s ljepljivim sirupom, kako je to imati stavove poput oprane čarape koja ne nalazi svoj par, kad su ti i koža i zemlja postale premale, kada se na manastirsku lipu objesi čovjek koji ti je posljednji poljubio čelo, kako je biti aktualna tema niskobudžetnog filma, i to kad se pupak povuče pred jezikom, a jezik pred živom mjerom duha, kako je postati podstanar vlastitog postojanja, postati svjestan da je život igra neplivača s valovima višim od njega samoga.
s makedonskog prevela BORJANA PROŠEV OLIVER
______________________________________________
LIDIJA DIMKOVSKA rođena je 1971. u Skopju. Makedonska je pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljica rumunjske i slovenske književnosti na makedonski jezik. Diplomirala je Opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Skopju, a doktorirala je na temi iz rumunjske književnosti na Fakultetu u Bukureštu. Živi u Ljubljani. Objavila je šest pjesničkih zbirki, tri romana, jedan američki dnevnik i zbirku kratkih priča. Književni časopis The Americam Poetry Review posvetio joj je naslovnicu i posebni dodatak. Romani Skrivena kamera i Rezervni život su dobili nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolje prozne knjige, a Rezervni život i Nagradu Europske unije za književnost. Roman Non-Oui je bio nominiran za Nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolju proznu knjigu za 2017. i Međunarodnu nagradu Balkanika. Izbor od pet priča iz zbirke Kako smo napustili Karla Liebknechta dobile su specijalno priznanje za kulturno nasljeđe na natječaju za najbolju europsku priču među dobitnicima EU nagrade za književnost. Dobitnica je njemačke nagrade za poeziju Hubert Burda, rumunjskih pjesničkih nagrada Tudor Arghezi i Poesis, Europske nagrade za poeziju Petru Kurdu u Vršcu, slovenske nagrade Čaša besmrtnosti – Velenjica te albansko-makedonske nagrade Naim Frasheri. Za svoju poeziju bila je nominirana za njemačku nagradu Brücke Berlin, za američku The Best Translated Book Award i poljsku nagradu Europski pjesnik slobode. Njezine pjesme i proza su prevedeni na više od dvadeset jezika.
N.A. i G.R., 25-godišnji studenti upoznali su se na tulumu u jednom skopskom noćnom klubu. N.A. je primijetila G.R. u masi ljudi i prišla mu. Oboje su bili jedva svjesni svoje krajnje pomućene svijesti no to je, provjereno, samo moglo doprinijeti zabavi. Nepunih sat vremena nakon upoznavanja seksali su se pijani u autu G.R-a gdje su nehoteći i zaspali.
Sljedećeg jutra G.R. se probudio sam, s glavoboljom i rupom u sjećanju. Nakon točno šest dana, sasvim slučajno sreo je N.A na jednoj drugoj zabavi. I ovoga puta nisu bili trijezni no najprije su razmijenili nekoliko rečenica pa su se tek nakon toga napili do kraja i završili na kauču neke N.A-ine znanince.
Ponovo su se sreli nakon tri mjeseca i opet sasvim slučajno u staroj čaršiji u Skopju, G.R. se upravo pozdravio s prijateljima i na putu prema kući sreo je N.A. koja mu je predložila da se pridruži njoj i prijateljici. Te večeri su se odlično proveli: malo su se napili, a nakon što su se pozdravili s prijateljicom, G.R. je ispratio N.A do doma. Tamo su potajice u njezinoj sobi vodili ljubav, a ujutro prije odlaska, G.R. ju je pitao za telefonski broj.
Nakon dva dana, G.R. je pomislio da je možda vrijeme da nazove N.A i da je pozove na piće. Sjedio je s telefonom u rukama, a dlanovi su mu se znojili. Kada je N.A pristala na susret, G.R. se još više uzbudio i nervozno počeo hodati sobom. Pitao se o čemu će razgovarati, imaju i uopće zajedničkih interesa i hoće li ga taj susret uvjeriti da će možda jednog dana njih dvoje moći biti zajedno.
***
NENADANO
Čim ga dovedu iz vrtića, on uredno opere ruke prije ručka, napiše zadaću, stavlja bilježnicu u ruksak, pomno si priprema sendvič za put, pozdravlja se s djedom i kreće prema kući. Čim stigne, odmah vadi bilješke iz ruksaka i stavlja ih u putničku torbu u koju stavlja i odjeću, neseser s pastom za zube i pjenom za brijanje, pali auto i kreće prema željezničkoj stanici. Kupuje cigarete, putnu kartu i polako krene prema peronima. Čeka dugo no naposljetku ulazi u vlak. U kupeu ga obavija toplina i on ubrzo zadrijema. Kad se vlak najzad zaustavi, dvije ga djevojčice strpljivo čekaju da siđe strmim stepenicama kako bi i one mogle sići. Zakorači s bolom u nozi, hvata taksi i kreće prema staračkom domu. Na udaljenosti od stotinu metara, dok njegova kći polijeva cvijeće, promatra ga njegov unuk gledajući zbunjeno u neku neodređenu točku i ne zna što osjeća. Upravo su mu rekli da je njegov djed preminuo. Nenadano.
***
PRVA PRIČA O EDIPU
Kada je čuo proročanstvo, izbezumljeni je Edip počeo bježati daljinama, tuđim zemljama. Znao je u sebi da je pretkazanje sudbina i da se mora ostvariti pa se zato nekako više htio sakriti od samoga sebe, nego od čovjeka koji je trebao umrijeti od njegove ruke.
Jednog su ga dana, dok je prolazio nekim napuštenim šumskim putem, napala nekolicina muškaraca. Edip je počeo bježati, potom se branio no kada se našao u bezizlaznoj situaciji, da bi se spasio bio je prinuđen zariti nož u prsa jednog od napadača. I tek što je pomislio da je tome kraj, ponovo je bio napadnut i ponovo se branio i nije bio ni svjestan da je već nekoliko mrtvih tijela nepokretno ležalo licem u blatu. A Edip je sav zadihan i preplašenih očiju gledao u svoje krvave ruke.
Čim se smirio, rastrčao se između ljudi koji su ležali naokolo. Išao je od jednog do drugog, tresao ih za ramena i očajnički im vikao u lice: „Jesi li ti moj otac?“ i „Jesi li ti izgubio sina, čovječe?“, no oni su samo nijemo gledali u njega. Nisu razumjeli jezik tuđinca.
Nakon što se sve utišalo, Edip je gledao jedno po jedno lica mrtvih no ništa nije mogao iz njih pročitati. Stajao je pokraj puta blijed i osjećao kako ga obuzima tihi užas: nije uspio doznati je li se proročanstvo obistinilo ili tek treba ubiti svoga oca.
***
ŽIVKO GROZDANOSKI rođen je 1986 u Kičevu, S. Makedonija. Nakon privatne gimnazije „Nova“ u Skopju upisuje i diplomira studij talijanistike na Filološkom fakultetu u Skopju. Kao stipendisti omogućen mu je jednomjesečni boravak Na Sveučilištu Winston-Salem u SAD i dvomjesečni boravak na Sveučilištu za strance u Perugi (Università per Stranieri di Perugia). Objavio je zbirku pjesama “Pjesak i svila” (2005), zbirke kratkih priča “Otisci na kockici leda” (2009/2016), “Neka nam oproste trave” (2011), tri novele “Kofer za troje” (2014), roman “Posljednje ime budućnosti” (2018) i pod pseudonimom Jules Menard, zbirku kratkih priča “50 priča – izbor iz deset zbirki priča” (2019), iz koje su ove tri priče. Preveo je s talijanskog knjige Niccola Ammanitija, Alessandra Baricca, Emanuela Trevija, Itala Sveva i Eugenija Montale. Na filmskom festivalu u Kanu 2007., prikazan je njegov amaterski kratak dokumentaran film „In cage“ (U kavezu). Njegove kratke priče i roman prevedeni su na srpski, bugarski, albanski, slovenski, talijanski, engleski i grčki jezik.
(iz knjige “PRIPITOMLJAVANJE KUJE” / ПРИПИТОМУВАЊЕ НА КУЧКАТА, Издавачки центар ТРИ, 2018.)
U nemanju, imanja nema, kao što u imanju, nemanja ima, govorio je moj otac, zidar. Ili, pojednostavljeno rečeno, kada te nestane, ne može te biti jer nitko se sa carine smrti ovamo vratio nije. A kada te ima, u svakom trenutku možeš nestati. Nepravedna je ta mjera i tezulja Božja, ali da tako kažem, takva je i nitko te ne pita hoćeš li se popeti na kantar nebesni ili ne. Priča majstora Zvjezdana, muškarčine snažne i mišićave, pokazala je da to točno nije. I kada te nestane, može te ponovno biti, samo što te neće biti kako te bilo, nego kakav do tad nisi bio. Sada kada su, da tako kažem, cipele majstora Zvjezdana prestale koračati, pokoj mu duši, i kada je njegova Biblija sklopljena, njegovi životni događaji postaju razumljivi. I postaje jasna istina da je on bio jedinstveni Božji stvor pod, da tako kažem, kapom nebesnom, bez sjene. Ima ljudi ćosavih, ćelavih i teško ih prihvaćamo jer taj je nedostatak, da tako kažem, jako vidljiv; ima i ljudi bez noge i teško ih prihvaćamo jer taj je nedostatak, da tako kažem, jako vidljiv; ima i ljudi bez uma pa i njih, ako smo pametni i mudri, teško prihvaćamo. Ali ljude bez sjene, da tako kažem, nitko ne zamjećuje, a i kada ih zamijete, iako su do tada bili dobro prihvaćani, pa i obožavani, tjeraju ih ko crnoga đavla, da tako kažem, ko šugavo pseto, gnjusobu, škorpiju izmigoljenu iz vlažnih temelja kuće. I s majstorom Zvjezdanom bi tako. Jednoga dana na gradilištu škole koja se zidala u našoj kasabi, šef majstorske tajfe primijeti da svi zidari sjenu imaju, samo Zvjezdan ne. I prema nekoj staroj predaji da prokunuti bez sjene ili bez uma ostaju, da tako kažem, šef je odmah u Zvjezdanu vidio Nečastivog, onog kome se ime ne spominje, zloduha. Istjerao ga je s gradilišta jer Zvjezdan odgovora na pitanje: „Gdje ti je sjena, majstore?“ imao nije. Od toga je dana majstor Zvjezdan ostao bez posla. Nitko ga nije unajmljivao ni za najniže poslove, a kamoli majstorske.
Poklonitelji starih bogova, čak i oni s otrovom pod jezikom koji u čaršiji i kavanama uživaju poštovanje kao znalci i zvjezdoznanci, započeli su govoriti razne povjesnice o Zvjezdanu. Em sam čuo da je kuća u Vlaškom kraju koju je podigao nekom velikašu bila ukleta jer je svih sedmero ukućana u jednoj godini preminulo od sušice; em most što ga je podigao u Srbiji pogodi grom na svakog svetog Iliju, i da se po jedno dijete utopi u virovima rijeke ispod njega svakog Arkanđela Mihajla; em o crkvi u Bugarskoj koju je sazidao, o čijim se raskošnim svodovima, koje je samo majstor Zvjezdan znao načiniti, slava velika širila i po putujućim trgovcima stigla čak i do našeg kraja – evo sada, govorahu mudraci, ni četrdeset misa za pokojne nije moglo iščistiti crkvu od Nečastivog.
Kažu, Bože mi prosti, da se Bogorodica, s Mladencem pod rukom, s kupole majstora Zvjezdana svake večeri uoči vještičje ure preobražavala i hihotala podzemnim i sumpornim hihotom… I sva su se takva viđenja širila o majstoru Zvjezdanu, čovjeku bez sjene; a on se sasvim povukao i više na vidjelo izlazio nije, da tako kažem – on potamni, pognu se, smanji i pretvori u kostur, u živi ugljen. I tako, kao živ ugljen i – umre. E, otkada umre čovjek bez sjene, vidje se da ne umire sve zajedno s njim i da mu se ne oduzima sve jer sjena njegova ne mora otići s njim. I iako se u mojoj obitelji vjerovalo da je grob, da tako kažem, kuća u kojoj su zazidani tijelo i sjena pokojnika, s majstorom je Zvjezdanom priča drugačija.
Nakon smrti izašlo je na vidjelo da neki ljudi postaju živi nakon što uđu u grob svoj. Tijelo u grobu izvan njega ostaje. I počele su se širiti priče o njemu nakon smrti da je sjena njegova livade pretrčavala, da se sramotno gola u rijeci kupala i zatim na drugu obalu izlazila i medom se iz pčelinjih košnica sladila, a one ga ubosti ne mogahu jer tko je vidio da utvara ubodena bude; da se sjena njegova javljala u dvorištima gdje su muškarci rakiju pili i s njima sjedala na prazan stolčić.
A često je i noću bila viđena na gradilištu. Čak čuvar gradilišta kod Donjeg potoka govoraše da se cijelu noć čula tesla i zveket mistrije, a sutradan kada dođoše majstori, vidješe cijeli zid sazidan tamo gdje ne treba. I strašan se nemir ugnijezdi u našu kasabu pa poslaše po Isijana iz Vrbena, poznatog znalca o vampirima i pokraj toga još i majstora za stvaranje i ubijanje sjena. Dođe on s jednim kovčežićem u kojem bijahu samo jedan križ i sveta vodica pa sjedne kod Adži Trajka gdje je sjena u posljednje vrijeme, najčešće noću, bila viđana tako da Adži Trajko, žena mu i dojenče od utvare mira ne imaše.
I sjede Isijan s Adži Trajkom, i ispijaše rakiju pod punom mjesečinom i namjerno ne lijegaše, kada, pred ponoć, na trećem stolčiću, posebno namještenom kao mamac, ugleda sjenu majstora Zvjezdana. I sjena poda ruku i zatraži rakije, kao da je domaćin u toj kući; natoči joj i ona kao sa živom rukom uzme i ispije, a što bijaše nakon toga, nitko ne zna, ali ja znam da Isijan iz Vrbena sljedećeg dana iziđe pred narod i reče: “Ono vampir nije i ne želi raditi štetu. Ne želi nikome nauditi, samo si želi naći čovjeka i svog gospodara.” “Ali kako?”, reče netko, “Pa gospodar te sjene već je pod zemljom!” “Ne znam.”, reče Isijan. “Ovakav slučaj dosad imao nisam. Ali znam da ova sjena samo želi biti uz svojeg čovjeka i dok ga ne nađe, neće pronaći svoj mir.” I ode Isijan u velikom strahu jer se od njega tražilo da otkrije točne riječi koje mu uputi sjena. Na što on odgovori: “Rekla mi je samo da je svaki čovjek san svoje sjene što znači – krhak i nepostojan kao paučina, jer svaki je san paučina koja se lako kida. I dok sjena sanja o svom čovjeku, do tada čovjek i tijelo njegovo traju; kada sjena prestane sanjati, tijelo čovjeka počinje kopniti i odlazi u grob, skupa sa svojom sjenom.“
„Pa zašto s njim nije otišla i ta njegova sjena, kad smo mi već majstora Zvjezdana položili u grobnicu?“ poviče netko. Isijan iz Vrbena spusti kovčeg, onako spreman za put, pripali cigaretu i značajno reče: „Ova sjena svoga čovjeka dosanjala nije, zato nije ni otišla. I dok ga ne odsanja u potpunosti, neće se zasititi i otići.“ Izgovorivši to ode, a nitko ništa ne shvati od onoga što je rekao. No, da se to razumije, treba se prvo još nešto reći. Majstor Zvjezdan nije bio, da tako kažem, sasvim običan zidar. On je bio, da tako kažem, mislilac, promatrač samo njemu vidljivih stvari. Svoju Bibliju imaše majstor Zvjezdan, svoj psaltir i kanonik, da tako kažem, i svoje misli kojima se vodio i prema kojima je učenike i nasljednike ostavljao.
Na primjer: slavan bijaše nauk njegov da kuća ima dva temelja – jedan što ga kopa čovjek, ovdje na zemlji, a drugi što ga kopa Gospod, tamo na nebu. I bez drugog temelja, od te kuće dom postati neće, nego samo kuća, boravište neblagoslovljeno, sklono grijehu, padovima i nesreći zato što nema isti temelj blizanac i u nebesima. I zato majstor Zvjezdan, prije nego što bude napadnut i odbačen od ljudi, u vrhuncu svoje slave, da tako kažem, kada je svugdje bio pozivan i u redu se čekaše za njega, uvijek se pri postavljanju temelja usrdno molio očima uprtima k nebu: „Gospode milostivi, sagradi dom moj i na nebu; usliši Gospode molitvu moju i uzmi mi sve što poželiš kao kaparu za temelj Tvoj nebeski, blagoslovljen da si Gospode, spasi nas i oprosti, oprosti i usliši, usliši i čuvaj nas, Gospode.“ Oni koji radiše s majstorom Zvjezdanom, među njima i moj otac, kažu da redovito nakon te molitve, ne samo da mu Gospod ništa oduzeo nije, nego mu još dodavao i umnažavao.
Širio se krug njegovih vrijednih učenika, koji su sa sviju strana svijeta dolazili izučiti taj čudan nauk zidanja svodova bez ijedne daščice ili željeza, bez kalupa i šalovanja već samo rukama napravljeni, ali i čudnog nauka promatranja svemira kao grada napravljenog od nebeskih temelja, građevina i svodova. Goveda i ovce množili su se, kao da su klasje što niče iz jednog zrna, a ne životinje, a brat, sestra i roditelji bijahu blagoslovljeni neviđenim darovima i blagodatima Božjim.
Djeca i unuci se rađaše sa zvijezdom nad glavom i križem na čelu i svi visoke škole završili. No u cijeloj toj štedroj milosti Gospodnjoj majstor Zvjezdan ostade uskraćen za jedno: nevjestu i porod svoj zemaljski. I tako si živješe Majstor Zvjezdan bez da mu Bog ikada išta oduzme, sve do događaja s kobnom kućom u Staroj Mahali, od koje kažu da je sa sjenom krenuo a bez sjene se vratio. Tako barem kažu oni što su bili s njime, među njima i moj otac. A ovako je ta priča išla, i nikako drugačije: Adži Trajko, bakalin, doseli se u našu kasabu iz Papradišta (to i ja znam i tako pamtim) i odmah stekne glas časnog i uglednog čovjeka, što je samo značilo, da tako kažem, da nije zakidao pri mjerenju šećera i brašna na vagi. No, sa sobom je Adži Trajko doveo i jеdno, da tako kažem, zlo, najljepšu nesreću koja ti može u kuću ući – ženu-kugu, družicu, mnogo mlađu od sebe.
Lijepa Vidjelina pozdravljala je svakog. U početku mnogi mišljahu da mu je to kći: no kada prošeta čaršijom ruku pod ruku s njim, i kada joj Adži Trajko kupi polovicu čaršije, u čemu najviše nastrada mladić iza njih, natovaren darovima kao magarac, svi shvate, da tako kažem, da se radi o ljubavi. I poželi ta mlada i prelijepa ženska kuga – noviju kuću od one koju je Adži Trajko kupio, iako i ona bijaše dobra, i ne samo da ne bijaše ružna, nego bijaše najviše gospodska u cijeloj Staroj Mahali. I raspita se Adži Trajko i shvati da ovdje boljeg majstora od Zvjezdana nema i posla po njega.
Dovde znam, a dalje znam samo ono što kažu oni koji znaju. Kažu da kada je majstor Zvjezdan stao pred Adži Trajka i njegovu žensku kugu, da čuje što se od njega traži, nevjesti pade srebrni pladanj sa šalicama kave iz ruku. Vrisne preplašeno kao da je prepoznala Zvjezdana, kao da ga odavno poznaje, još iz nekog drugog života i iz nekog drugog vremena u kojem su oboje isti zrak istim ustima udisali, da tako kažem. Kažu za Zvjezdana da nije popio kavu s gazda Trajkom jer su mu se ruke toliko tresle, što Adži Trajko vidješe pa ga upita – ne treba li mu doktor, da nije obolio od neke bolesti gadne, je li siguran može li uopće kuću zidati?
Od tog trenutka, u životnoj priči Zvjezdana ništa se sa sigurnošću znati ne može. Zna se samo da mu Adži Trajko preda plan gradnje, da mu ovaj obeća da će za tri mjeseca niknuti nova kuća kraj stare i da potom Adži Trajko, početkom ljeta, ode trgovati, brodom, čak do Amerike. S ovog se mjesta više ništa ne može jasno iščitati, da tako kažem, u priči majstora Zvjezdana. Jedni kažu da je majstor Zvjezdan izgubio sjenu još kada je izašao iz sobe Adži Trajka, s planom gradnje u rukama, a nakon susreta s Lijepom Vidjelinom, u kojem su se prepoznali i spoznali, izvan vremena, ne u njemu. Drugi kažu da to nije točno i da je još cijelo ljeto sjena sanjala Zvjezdana i da joj je bio, da tako kažem, gospodar do jeseni. Treći pak kažu da ne samo da je majstor Zvjezdan imao sjenu cijelo ljeto, nego da mu je vjerna sjena bila i Lijepa Vidjelina te da su ona i majstor Zvjezdan kalemili svjetlinu i zvijezde, poput crvenih i vrelih poštanskih voštanih pečata po svojim tijelima, cijelo Božje ljeto: po livadama, grmlju, sjenokošama, žitnicama i stajama, dolovima i brdima, potocima i rijekama, uz ulišta s najslađim medom, pokraj crnih kupina poput bradavica Lijepe Vidjelinе, po vrtovima i klizištima, po izvorima i ušćima, po napuštenim gorskim kolibama i oborima.
Oni rijetki koji su ih viđali, viđali su ih poput prikaza, divljaka kose duge do pola leđa cijelo ljeto, a kada se približila jesen, mjesec dana prije predviđenog završetka gradnje, svaki se sam sa svojom sjenom vratio u kasabu. Jedan momak, sluga u kući Adži Trajka kune se da je čuo kad je Lijepa Vidjelina rekla majstoru: „ Tu završava naša ljubav. Ovo je kraj raja. Ja ne želim ostati na ulici, a niti jedan zidar sebi kuću sazidao nije, samo drugima krov podiže. Imam pokraj sebe najboljeg čovjeka, a ti nađi dobru ženu, kakvu zaslužuješ. Nisam ja za tebe, živa sam vatra, slama što se sama pali od zrcala na suncu, a ti si domaćin-čovjek i priliči ti časna žena i domaćica. Ja svom čovjeku želim roditi zlatno dijete kakvo i zaslužuje jer mi je dobar i sve mi kupuje. A ti živiš od danas do sutra, od jednog krova do drugog, a nikako da prag vlastiti sačiniš o kojeg će se vesela djeca saplitati.“ I kažu da je od tog trena majstor Zvjezdan izgubio sjenu.
I okupi majstor Zvjezdan tajfu svojih učenika i krene zidati u nekoj modroj tuzi, u očaju i boli neviđenoj, danju i noću, da tako kažem, iako je znao da se dobra kuća ne zida na mjesečini, jer se ona može poput zle magije uvući u temelj tog doma i učiniti štetu. I točno jedan dan prije povratka Adži Trajka bijaše gotov s gradnjom. Prema nekim petim ljudima, kojima se može, barem ja tako mislim, najviše vjerovati, baš kada završi s gradnjom, shvati da nema sjene.
Neki od učenika mu rekoše da ju je izgubio još prvog dana kada je postavljao temelje kuće i kada majstor nije primijetio svoju sjenu na temelju, čini se da ju je nagazio i zatrpao lopatama betona, što je jako čudno jer se vještom zidaru kao što je Zvjezdan ne može dogoditi da zazida vlastitu sjenu: on je uvijek sa sjenom nasuprot temelja. Naravno da majstor Zvjezdan pri postavljanju temelja izgovori i svoju molitvu i sasvim je moguće da je Gospod po prvi puta poželio nešto zauzvrat za dar što mu dade, a koji, kao što je već rečeno, je u nauku da zida kuće kao da riše slike raja. Jedan se učenik kune da je čuo da se majstor Zvjezdan cijelo vrijeme tijekom zidanja kuće za prelijepu djevu Adži Trajka molio Gospodu da mu odagna tugu koja mu je potopila dušu. I grijeh da mu odriješi, iako nije rekao o kakvom se grijehu radi. A i nitko od učenika nije znao, čak ni njegov otac.
Kada se Adži Trajko vratio, pogleda kuću, pohvali majstora i dade mu velik bakšiš u zlatnicima јеr zamijeti da ta kuća uopće ne odgovara planu, već mnogo ljepša bijaše, sa svodovima poput svodova crkve, s raskošnim kupolama umjesto ružnih krovova i streha, sa šadrvanima umjesto običnih česma po vrtovima. „Ti, majstore, kao da si za sebe gradio“, reče mu. „Dušu si svoju u temelje zazidao.“ Neki kažu, ali potvrđeno nije, da na te riječi majstor Zvjezdan položi kesu zlatnika na dlan Adži Trajka i reče: „Ako je to istina, uzmi ovo zlato nazad jer se duša zlatnicima ne kupuje,“ Tako nekako mu je rekao, ne znam točno. Vjerojatno već sumnjate da nisam dobar kazivač jer vas dobar kazivač ne bi zamarao s onim „jedni kažu ovako…drugi pak kažu onako“, „Ne zna se je li bilo ovako ili onako“: ali što da radim – sve to izrečeno čini mi se lijepim, a ti budi ti hrabar pa izaberi od tolikih ljepota onu najljepšu?
Potom majstor Zvjezdan, onako bez sjene i kao po trnju da gazi, da nitko ne primijeti njegovu odlazak, zaputi se negdje u Vlaški kraj da zida nove kuće i domove i crkve najljepših svodova. A Adži Trajko ubrzo počasti cijelu čaršiju javivši: anđeo blagoslovi utrobu njegove djeve i ljepotice Lijepe Vidjeline i njemu, Bog pod stare dane podari potomka kao najblaženiju vijest. I sin se rodi Adži Trajku, dva mjeseca ranije, ništa mu nije oduzeto bilo ni i ništa mu nedostajalo nije, a Adži Trajko u neviđenom bezumlju ljubavi prema Bogu vikaše čaršijom, ponavljajući svakome „I idite, kažite, da Bog ako odluči, može i čudo napraviti i da starcu sina podari, i ranije rođenog, ali zdravog, pravog i bistra uma!“
I tako se vrati majstor Zvjezdan i bi kraj njegov, kao što sam već rekao.. da su na gradilištu otkrili da nije, da tako kažem, gospodar sjene, nakon čega se smežurao, požutio i spremio se pred Gospoda stati. I nakon toga sjena se njegova počela pojavljivati posvuda.
I otkako Isijan iz Vrbena reče da se ne brinemo jer sjena nikome ništa nažao učiniti neće, smiri se i čaršija i kasaba i navikosmo se na sjenu majstora Zvjezdana kao na, da tako kažem, necijelog nam susjeda. Niti ona od tebe traži nešto, niti ti od nje, a ako joj nešto dadeš – samo tiha hvala i zahvala od nje. Ona sjedi i čeka svugdje, od pazara do autobusne stanice, a nikakav zulum ne radi. I Adži Trajko se čak naviknu da sjena noću u njegovom vrtu živi, kao drugi domaćin i čuvar kuće. Kako bilo da bilo, nitko ne primjeti jednu stvar: Lijepa Vidjelina, od dana kada su cipele majstora Zvjezdana bez vlasnika ostale, niti se pojavi u čaršiji, niti u vrt izađe, a kamo li na ulicu da stupi. A prijatelji Adži Trajkova govorahu: „Aman, gazda Trajko, što skrivaš sina, što kriješ nevjesticu porođenu, daj da ih vidimo, da se ljepotom nasladimo.“
I evo, nedjelja je. Stojim nasred čaršije i gledam: dolazi Adži Trajko, svježe obrijan, najrazličitijim istočnjačkim mirisima namirisan i nevjestica njegova, Lijepa Vidjelina, ljepotica i djevа, nasmijana, u oblaku od cimeta i anemona, s djetetom na prsima, а momak iza njih kišobran drži nad njom. Šetali su tako čaršijom, i svi su prolaznici zastajali, jer takvo dijete Božanske ljepote nisu još vidjeli, ni takav par zlatnim prstenom pred Bogom zaručen, u silnom sjaju kao da Bogovi su, i svi koji su sjedili u kavanama, kuda su prolazili Adži Trajko i nevjestica, ustajali su, klanjali se, križali se pred tim Božjim blagoslovom, govorili: “Mašala, mašala, Bogorodica ga je rodila.” i pljuckali su dijete protiv uroka.
Zastali su Trajko i Vidjelina na žarkom suncu nasred čaršije i svi su u njih gledali, pa i ja, no krajičkom oka primjećujem neku sitnicu u toj slici koja mi je viška, ne uklapa mi se. I dok mislim da ne vidim dobro, primjećujem da Adži Trajko i momak po jednu sjenu imaju, a Lijepa Vidjelina dvije. Svoju, i do nje, sjenu majstora Zvjezdana, jednom rukom pružena ka njoj, a drugom ka djetetu. Draga ga i miluje. A nitko osim mene to ne vidi.
Potom krene velik aplauz, sve grmi i ja poželim reći onima oko sebe da Lijepa Vidjelina dvije sjene ima, ali svi zvižde ili aplaudiraju i viču “Bravoooo!” i ja odustajem i u sljedećem trenu pogledam ponovno sjenu Lijepe Vidjeline i vidim da je jedna i jedinstvena, a sjene majstora Zvjezdana više nema. I znam da se ta sjena više nikada vratiti neće u naš mali grad jer je našla svog gospodara, tijelo svoje, čovjeka svoga što žena se zove i da će sada morati konačno u grob sići.
U tom trenu, vođena nekakvom ledenom predsmrtnom željom, Lijepa Vidjelina daje dijete u ruke zbunjenom Adži Trajku, i kao da ima neki važan posao za dovršiti, zatrči se u nepoznato i pade.
Drugi dan, cijeli grad sa suzama u očima bio je na njenoj sahrani. I nitko ne vidje da troje bijahu sahranjeni u taj grob: Lijepa Vidjelina, njena sjena i sjena majstora Zvjezdana. Kako je i red, i za ljude i za sjene što ljude sanjaju, kako da kažem, a da ne pogriješim. I da ne ureknem, ne daj Bože, nekoga od nas koji još ne znamo da smo samo snovi i sjene svojih sjena, pa da ostane i on bez sjene.
***
VENKO ANDONOVSKI makedonski je književnik i književni teoretičar (Kumanovo, 30. V. 1964). Diplomirao komparativnu književnost i doktorirao na Filološkome fakultetu »Blaže Koneski« u Skoplju, na kojem predaje makedonsku te hrvatsku književnost. U književnosti se javio kao pjesnik, zbirkom Nježno srce barbarina (Nežnoto srce na varvarot, 1986). Objavio je knjige novela Kvart liričara (Kvartot na liričarite, 1989) i Freske i groteske (Freski i groteski, 1993) te roman Abeceda za neposlušne (Azbuka na neposlušnite, 1994). Europski uspjeh postignuo je pseudopovijesnim intertekstualnim romanom Pupak svijeta (Papokot na svetot, 2000; u hrvatskom prijevodu 2011). Najizvođeniji je suvremeni makedonski dramski autor (Pobuna u staračkom domu – Bunt vo domot za starci, 1994; Kandid u zemlji čuda – Kandid vo zemjata na čudata, 2000; Crne lutkice – Crni kuklički, 2001). Kao književni teoretičar bavi se naratologijom (Struktura makedonskoga realističkog romana – Struktura na makedonskiot realističen roman, 1997). U kroatističkome dijelu opusa zapažena je studija Matoševa zvona (Matoševite dzvona, 1996; u hrvatskom prijevodu 2005). Djela su mu prevođena na hrvatski (izabrane drame Genetika pasa, 2015; roman iz 2006. Veštica – Vještica, 2016). Priredio je i preveo s hrvatskoga na makedonski izbor iz poezije Slavka Mihalića (Vrt crnih jabuka – Gradina na crnite jabolka, 1999). Prevodi suvremene hrvatske dramske autore (Miru Gavrana, Matu Matišića, Ladu Kaštelan). Zastupljen je u hrvatskim antologijama makedonske književnosti (Gospodari labirinta, 1998; Antologija nove makedonske drame, 2000). Dobitnik je svih makedonskih nagrada za prozu i dramu.
BORJANA PROŠEV-OLIVER viša je lektorica za makedonski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Jedan je oblak pao u vinograd neki čovjek je govorio sam sa sobom brda su mirisala na požar stanovnici susjednog sela ukrali su nam sunce.
Preda mnom su četiri fildžana sve do jednog sam ih ispraznila previše za jedan dan premalo za jednog čovjeka zato nosim oči boje kave.
***
ZA TEBE ČUVAM SAFIRE
Bio si voljen i nesuđen sada si samo dobar prijatelj ti koji budiš u mojim mislima proljeće za tebe čuvam safire kada će drugi otići ti ćeš ostati sa svojim lijepim riječima vrednijim od zlata prije sna šaljem ti telepatske poruke voljen si i poseban za te, samo za te čuvam safire.
***
NAZVAH TE
Nazvah te divljim vjetrom I pustih te da se igraš s mojim čuperkom nazvah te šumskom jagodom i željah okusiti tvoje crvenilo nazvah te bijelim narcisom i ostavih te da se zaljubiš u samoga sebe.
***
PISMO DESET PRSTIJU
Imam samo deset prstiju i jedno pismo koje odstaja u ladici moga života, jer nemam ljubavi crvene u svijetu ružičastom ni zelene nade u sivoj svagdašnjici, ni bijele svjetlosti što će me dovesti k tebi Nemam staze s koje bih krenula ni mjesta na kojeg bih stigla Imam samo deset prstiju i jedno pismo kojemu se po tko zna koji put navraćam i pišem ga, prepisujem, dopisujem za tebe i samo tebi.
***
POSLJEDNJE ZBOGOM
Izabrao si najgoru varijantu odustavši od mene u mislima još jedan udar još jedan slomljen stup i nakon ovog još me samo kamenovanje ubiti može posljednje zbogom je čaša neprolivenih suza tvrdoglava sam i superiorna ne prihvaćam isprike koje ionako ne mijenjaju ništa neka bude kako želiš i neka bude posljednje.
***
SLOMILI STE ME
Ušli ste u moju tamnu stranu i bez razloga me slomili bacili ste po jedno koplje na moju baršunastu dušu skrojili mi tužno nebo i iznad glave mi ga postavili oduzeli ste mi zrak i vodu i srce mi uspavali da ne osjećam bol na sitne ste me komadiće nemilosrdno slomili, a ja ću zažmiriti i kao uvijek, oprostiti.
***
MINUTA PREZIRA
Dala sam im godine ljubavi, a vratili mi s minutom prezira.
Gledam svoju nesreću u talogu kave živim život s pitanjima bez odgovora. Kroz stakleni mi prozor dotiču ruku za utjehu i u njihovim očima kukavice lete, a ja dobivam tek minutu prezira. Samoća nema veze s profesijom ni s poezijom zapalit ću sve laži od papira dajte mi samo minutu prezira.
SANJA ATANASOVSKA (Kumanovo, 1985.) je makedonska novinarka i pjesnikinja. 2015. je objavila pjesničku zbirku Pismo deset prstiju koja je dobila nagradu „Lesnovska zvona“ za najbolju debitantsku knjigu. Elektroničku knjigu poezije Tapija života objavila joj je Zaklada Makedonika 2017., a iste godine dobiva kagradu „Karamanov“ za zbirku poezije Zlatni vrt koja ima i audio verziju. Iste godine, 2017. je osvojila treće mjesto na književnom festivalu „Panonski galeb“u Subotici. 2019. boravila je u Cetinju na književnoj rezidenciji. Iste, 2019. godine objavila je zbirku poezije Šafrane moj u izdanju „Slovo ljubve-bukvi“ iz Skopja, a 2020. i zbirku Afrodita trči za vjetrenjačama kod istog izdavača. Objavljuje poeziju u mnogim časopisima u regiji.
TANJA AŽDAJA je rođena 1985. u R. Makedoniji. Još od malih nogu kreće tražiti sretnu zvijezdu s prvim parom cipelica od plazma keksa. U dobi od jedne godine gubi cipelice u bitci na Mliječnome putu. S dvije godine shvaća da su mnoge zvijezde na putu kojim je krenula prašnjave te kupuje prvi par svilenih opančića za gladak hod kroz kozmo(kao)s.
U jednom trenutku završava osnovnu školu i matematičku gimnaziju, a već sljedećeg, Fakultet elektrotehnike. Potom po drugi put snažno zamišlja istu želju, a zvijezda mazohist zasja od sreće i eksplodira po repu jedne komete.
S 20 godina Tanja želi biti udomljena u srcu astronoma i počinje nuditi satove parasomnije. S 25 počinje kipjeti i davati rezultate kao sa 60. S 30 doktorira na znanstvenom institutu, gdje živi na radnome stolu i radi kao istraživačica.
U slobodno vrijeme lovi ideje padavičarke izložene po sajmovima. Na nekom od tih sajmova mogu se naći i njezine dvije knjige „Gajle cinema“ (zbirka igara riječi) i „Seir i ništa“ (ilustrirane igre riječi – zajednički projekt s ilustratorom Dimitrom Grčevim).
KRATKA PRIČA SVETLANE KAMDŽIJAŠ IZ ZBIRKE “PRIČE NA TIHOJ VATRI” / Приказни на тивок оган, Ili-ili, Skopje, 2019.
LJUBAV PIJANISTE (odlomak)
Nakon toliko godina vozio je prema svome rodnom Kruševu, sam. Pokraj njega su odmicali uređeni njemački krajolici, bijelila se čista sela s krovovima nalik na udobne kape, čije su prozore i balkone krasili grozdovi pelargonija. Kao da su htjeli pokazati: „ evo, ovako se živi, evo, ovo je dobra volja za rutinu svagdašnjice “. Geometrijska polja, žuta, smeđa i zelena, sa sijenom skupljenim u kocke, nizala su se kao ogromne šahovske ploče. Plavetnilo horizonta, ta plutajuća lakoća, bila je u suprotnosti s njegovim pretovarenim automobilom u kojem je vukao ostatke svog obiteljskog života. Tri stara bicikla, dobro pričvršćena za krov. Kompjutor za sestre, prekrivači i deke za mamu, rastavljeni kuhinjski ormarići namijenjeni staroj kući u Kruševu, hrpa knjiga na njemačkom (tko zna zbog čega), police za obuću, pa čak i dva gumena crijeva za zalijevanje kojima je Helen pravila vodene lukove i male duge u vrtu. Jazz koji je ispunjavao automobil i tekao njime kao životan sok, njegovim rukama pijaniste, olakšavao je suočavanje. Njegov mu se dosadašnji život učini kao da je skupljen u toj dionici puta. Dva različna doma bile su njegove krajnje točke. Iz velike kuće na njemačko-nizozemskoj granici u kojoj im se raspao dom, do stare rodne kuće u Kruševu na kojoj je prokišnjavao krov, iako je bila na listi Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika. Sada je putovao unatrag. Od onog novog ja, samostalnoga čovjeka, ravnatelja glazbene škole, prema djetetu ja, rođenom u Kruševu i odraslim u Skopju.
***
Stoji na pragu maloga stana u naselju „Karpoš 4“ kao na rubu svijeta. Unutar podstave sakoa ima nekoliko tisuća njemačkih maraka, nekoliko stotina u cipelama i nekoliko u unutrašnjem džepu. Godina je 1991. Raspad je Jugoslavije, države bratstva i jedinstva, u tijeku. Majka ga grli i kaže: „Sine, kada je odlazio tvoj brat, nismo mu imali dati ništa, a evo tebe ispraćamo kao gospodina.“ Putuje za Berlin.
***
Što je to što mu ne da prestati misliti na Helen? Kao da ga mnoštvo tankih konaca, poput onih ribarskih, sve vrijeme vuče prema natrag. Ako pomisli bolje, gdje nastaju ti konci? U njegovoj glavi? Negdje na tjemenu ili pak u gornjem dijelu trbuha? Helenin glas se iskri u svjetlu iza hodnika s mnogo pari cipela, njezinih i njihove djece. Zvoni kućom, dodaje zraku značenje. Helen je u mirisu opranog rublja, u urednosti polica u dnevnom boravku, u gredicama vrta kuće u kojoj on više ne stanuje. Helen pjeva na protestantskim okupljanjima.
***
Tako su se i upoznali, u evanđeoskoj crkvi u Berlinu. Lakoćom leptira govorila je važne i teške riječi: „Eh, ja se neću nikada udavati. Možda odem u redovnice.“ Smiješila se, a oči su joj sijale. U trenu osjeti da u njemu raste neka obala, obala zа žuborljivu Helen. Isplovljavali su šareni brodovi, neki se vraćali natovareni, a neki nestajali. Bilo je zanimljivo. Život se odvijao ovdje, na njegovoj obali s Heleninim šarenim brodovima. Bila je od njega starija pet godina, a kao da je deset bila mlađa.
***
Do samog kraja nije vjerovao da će se rastati. Više je vjerovao da će takvu završnicu imati njegov brat, svijetlih susretljivih očiju. Njegova Berta je bila jako tvrdoglava i velika ljutka. Jednom prilikom nakon što su si prkosili preko telefona, njegov mu je brat, inače kompjuteraš, rekao: “ Misliš da mi ne ide da se rastanem? Veliki rep tatinih razvoda me tjera. Osjećam da me silno vuče.“
***
Kada su prošle godine došli u Skoplje, ona je bila osobito razdragana. „Kako se na nizozemski kaže „volim te“? Baš bih voljela naučiti nizozemski!“ Njegova majka je odmah osjetila da je u nekoga zaljubljena, možda u nekog Nizozemca? Ispalo je da joj se ljubljeni čitav život brinuo za svoga oca, zatvorenoga u neprobojnu kapsulu tišine, potpuno gluhog. Nikada se nije oženio. Te godine je Helen počela raditi na nizozemskoj granici, iako, razumije se, Europa više nema granica. Ondje ga je upoznala. Lako, kao što je bilo i sve ostalo, zamislila je da će sa njihovo troje djece, umjesto s njim, sada moći živjeti s čovjekom koji se sav život brinuo za gluhoga oca. Lako se uselila, no brzo i s mučninom se odselila.
***
Dok je ručao s majkom na starom kruševskom čardaku, gutao je čomlek kao ljubav koja mu nedostaje. Zalogajima je zatvarao živu rupu. Bilo je vruće. Osa je meko sletjela na mirisnu dinju. Učini mu se laganom i savršenom sa svojim prozirnim krilima i simetričnim žuto-crnim šarama. Podigao je pogled prema sjajno bijelim oblacima što su svečano plovili. U njemu je nešto poskočilo. Otrgnuo se od klupka tankih konaca i vinuo prema velikoj slici. Iza uma, ali silno, osjetio je tajanstveni kozmički poredak koji sve proniče. U tom veličanstvenom pletivu, najmanji atom iz osina krila i nepojmljiva svjetlost sunca imali su svoje točno mjesto. Melodija dana slična žuborljivoj Helen učinila je da doživi sebe kao nepravilnu sinkopu, malo pretešku za dobar jazz. Iza melodije, osim samog sebe na jednome kraju, mogao je osjetiti ono neuništivo, vedro i igrivo. Počelo mu se razjašnjavati da ništa, ništa nije važnije od tog vedrog, sveobuhvatnog nečeg što pleše ovim svijetom. Pogledao je majku koja je još uvijek lijepim rukama lomila komadić kruha. „Znam zašto me je Helen ostavila“, sročio je misao na svoj način, a i da bi ga majka mogla razumjeti. „Postavio sam je na mjesto Boga“.
***
Jučer su došli bratići. Sestrična Irena sa svojim neobičnim suprugom, proučavateljem starih spisa i Kurdom koji je poznavao dvanaesta jezika, uvijek na rubu rastave ili u procesu rastave koja se nikada neće dogoditi. Došao je i „Grašak šećerac“ kako je prema jednoj priči Bernharda Schlinka Helen nazivala bratića arhitekta, istančanog ukusa, sa svojom mladom suprugom, drugom po redu zbog koje se jedva ispetljao iz otvorenih ljubavnih veza koje su mu više predstavljale neki napeti bijeg, odvlačenje i zagarantirani nemir u dosadi svakodnevnog kruga. Znao je sve o dobrim filmovima Tarkovskog i Wendersa, o novim tendencijama u postmodernoj i s odobravanjem se smiješio na spomen onog „Grašak šećerac.“
Pijanist je gledao ove poznate parove koji su naglašavali svijest o tome da je samac. Palo mu je na pamet da prostor pored njega ne mora njega biti prazan. Mora postojati neki način da to mjesto bude prepuno. Čime bi ga prepunio? Kako bi saznao odgovor, znao je da treba napraviti salto u mislima, u tokovima svojih misli koji su se sada kretali prema van, s očekivanjem. Da. Trebalo je napraviti salto. Promjenu uobičajene točke. Činilo se laganim i malo je falilo.
Iza žamora gostiju čula se jednolična melodija jednog cvrčka koji se vjerojatno javljao iza grede na čardaku. Pomislio je da takva jednolična pjesma također može biti obala, obala njegove prepunosti. U tom trenu, majka se našalila s gostima: “Vi se nikada nećete rastati, zar ne?“ Pogleda u njega, a on posve nesvjesno dotaknu burmu i reče: „Ja imam ženu, no ona me ne voli.“
Vjerojatno će trebati malo napora, no salto je tu, na dohvat ruke.
SVETLANA KAMDŽIJAŠ predaje filozofiju na Sveučilištu Sv. Kiril i Metodij u Skopju. Do sad je objavila četiri knjiga iz područja filozofije, dvije pjesničke zbirke i zbirku priča, „Priče na tihoj vatri“, iz koje je ovaj odlomak.
KRATKE PROZE VLADIMIRA MARTINOVSKOG IZ ZBIRKE “ZOOSTORIJE – PRIČE O LJUDIMA I ŽIVOTINJAMA” / Зоостории – приказни за луѓе и животни, Begemot, Skopje, 2019.
SIBIRSKI JELENI
(Ruska bajka)
O Jeleni Vladimirović Nikolajevnoj bi se moglo reći da bi joj Homer, kada bi je vidio (ako je uopće postojao i ako je uopće mogao vidjeti), zasigurno ispjevao najljepše heksametre s raskošnim epitetima i beskonačnim usporedbama. Zasigurno bi je istaknuo kao povod za zagonetne ljubavne sedmerokutove i kao legitimni razlog za dugogodišnje svjetske ratne sukobe jer bi za nju vrijedilo i ginuti.
Za Jelenu Dimitrijevu Krasnoljubevu iz Krasnojarska bi se moglo naslutiti da bi joj car Salomon, kada bi je vidio (ako bi uopće imao vremena vidjeti je uz tolike druge žene), zasigurno mogao napisati novu „Pjesmu nad pjesmama“, u kojoj bi uspoređivao njezino savršeno tijelo s dijelovima tijela sibirskih životinja: O, Jeleno, imaš oči srne u srcu tundre, kožu meku i toplu kao hermelin u sibirskoj zimi, / zube sjajne kao u samura u tajgi, / a grudi su ti kao blizanci polarne lisice / koji bježe pred zubima bijeloga tigra. / O kćeri sibirske, molim vas, / ne budite Jelenu dok spava uz samovar…
O Jeleni Simonovoj Petrovoj iz Jakutska moglo bi se pretpostaviti da bi se Frédéric-Louis Sauser (poznatiji kao Blaise Cendrars), kada bi je vidio, zasigurno odlučio još pet puta putovati transsibirskom željeznicom, čak bi i uzgajao pčele da bi si mogao kupiti karte, a izgubio bi i drugu ruku, samo da bude u blizini te nepoznate ljepotice.
No, nažalost, vrlo je izvjesno da nijednu od te tri Jelene nije vidio ni Homer, ni Salomon, ni Cendrars, a što je svakako ostavilo velike posljedice na povijest književnosti.
Jedini koji je vidio sve tri Jelene bio je neki jelen koji je mjesecima trčao tajgama i tundrama probijajući se kroz guste brezove šume, potpaljene ledine s niskim četinjačama, preplivavši bezbroj brzih potoka, djelomice zamrznutih jezera i hladnih rijeka u potrazi za svojom Jelenom.
***
NO SO
Jednog jesenskog jutra u jednom malom gradu sa svega pet milijuna stanovnika, probudilo se jedno prase imenom No So i shvatilo da mu nema nosa. Kako je shvatilo? Pa namirisao je da ne može mirisati.
A budući da je izgubilo jedno od pet čula, prase je razrogačenih očiju, isplažena jezika, naćuljenih ušiju i zategnute kože krenulo prema bulevaru tražiti svoj nos. Pomoću četiri čula uvidjelo je da mu toga jutra nedostaje i repić.
Na farmi na kojoj je rastao već se širila priča o nekom čovjeku koji se jednoga jutra probudio bez nosa, pa se i prase No So počelo tješiti da će možda netko pričati i o njegovu iznenada izgubljenom nosiću.
Možda će se u toj priči govoriti da sam gurao nos gdje treba i ne treba i da je sve to moja krivica? Možda će se kao razlog spomenuti i repić kojim sam šarmirao sve živo i mrtvo?
Možda će se objasniti zašto sam baš ja ostao bez početka i kraja svoga tijela? A možda i ne? – pomislilo je prase dok je prolazilo pokraj stočne tržnice na kojoj su svi prasci imali nosiće i repiće.
***
OTOK KAMELEONA
Nikada nitko nije vidio kameleona na otoku kameleona, iako svi govore da su posvuda. Tako su se uspješno stapali s okolinom da si mogao na jednom od njih napisati pismo, misleći da je kameleon obični list papira, a poslije se danima čuditi u što se sve može pretvoriti i preobraziti tvoja poruka.
***
OTOK PČELA
Jednoga dana, umorne od oblaka pesticida i insekticida, sve pčele na cijelom planetu su jednoglasno odlučile smjestiti se na jedinstvenom netaknutom otoku. No tek što su se na živopisnom otoku udomile, počela se širiti glasina da je jedna velika kompanija kupila otok. Novi je upravni odbor jednoglasno odlučio da baš taj otok koristi kao divovsko skladište za umjetno cvijeće.
***
OTOK BIKOVA
Da bi te pustili posjetiti otok bikova, trebaš zadovoljiti bar jedan od sljedećih uvjeta 1.) da si dupli bik u horoskopu sa certifikatom akreditiranog državnog eksperta za horoskope izabran na javnom natječaju, s potvrdom ovjerenom kod javnog bilježnika, prevedenom od sudskog prevoditelja, ovjerenom kod drugog bilježnika koji je i sam certificiran dupli bik u horoskopu; 2.) da si umirovljeni toreador koji nikada u svojoj karijeri nije bio poražen u areni no također koji nikada nije ozlijedio ni usmrtio ijednog bika; 3) da doneseš potvrdu da si osobno i uživo vidio sve Picassove slike, grafike i skice s motivom borbe s bikovima.
Kada netko uspije dobiti vizu za otok bikova, danima ih traži po pašnjacima, ledinama i gorama. Kada naposljetku shvaća da su jedini bikovi na otoku bikova oni na zidu jedne pećine, posjetitelj čeka u redu da bi kupio skupu ulaznicu i žuri prema ulazu u pećinu. Kada ondje pročita da će pećina biti zatvorena zbog renoviranja još dva stoljeća, posjetitelju preostaje još samo osjećati se isto kao da je izvan otoka bikova. Kao prevareno tele.
VLADIMIR MARTINOVSKI (Skopje, 1974.) je profesor na Katedri za opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skopju, Sveučilišta Sveti Ćiril i Metodije. Objavio je desetak pjesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemlja i vatra i zrak (2006), Kvartete (2010), Požuri i pričekaj (2011), Prije i nakon plesa (2012), Prava voda (2014), Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017) i Sto i jedan sonet jednog čudnog proljeća (2020), knjigu priča Zoostorije (2019), tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvijezde (2016), kao i dvije pjesničke knjige za djecu: Dok dišem, nadam se (2019) i Šah s Bachom (2020). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja, a priredio je osam antologija. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Potpredsjednik je makedonskog PEN-a.
BILJANA STOJANOVSKA rođena je 1984. Diplomirala je na Odsjeku za makedonski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu „Blaže Koneseki“ u Skopju. Izdavačka kuća „Antolog“ iz Skopja objavila je 2015. njezinu prvu pjesničku zbirku „Riječi nemaju značenje“.
Dobitnica je književne nagrade „Todor Čalovski“ za 2017. za zbirku „Stan koji se raspada“, koju je 2018. objavio izdavač Galikul.
Zbirka „Stan koji se raspada“ ušla je u najužu konkurenciju za nagradu „Braća Miladinovi“ koja se dodjeljuje na „Struškim večerima poezije“.
Njezina poezija je prevedena na engleski, njemački, kineski, srpski, slovenski jezik, a zastupljena je u većini makedonskih časopisa za književnost i više antologija.
ROMAN KICE KOLBE “VITEZ I BIZANTINKA” / Витезот и Византијката, Izdavačka kuća Ili-Ili, Skopje, 2020; odlomci (2/2)
Sjećao se vremena svojeg studija. Kako to da ga je pogled na mlade nepoznate ljude na ulici izazvao da ih doživi kao glumce na sceni? A sam ih je pratio iz gledališta trudeći se da shvati odgovore. Je li ih je dozvala u priviđenje njegova nenadana želja da vidi sebe onakvim kakav je bio prije krize i tragedije s Bizantinkom?
„O čemu misliš?“ upita ga za ručkom Vitorrio dok je Daniel odsutno i dugo gledao u Koloseum.
„Ma ništa, onako.“
„Što je? Je li se nešto dogodilo?“ nastavio je Vitorrio. Daniel je šutio. Otpio gutljaj vina i nastavio polako pijuckati kapučino. Ponovo se zagleda u Koloseum.
„Vitorrio, je li ti se ikad dogodilo da sebe vidiš u nepoznatim ljudima?“
„Ne razumijem te!?“
„ Na primjer, vidiš neki prizor na ulici i među prolaznicima prepoznaš ljude iz svoje prošlosti. Ili samog sebe. Onakav kakav si bio nekad. Kao da dolaze iz tvoje prošlosti da bi te podsjetili na samog sebe. Na ono što si zaboravio. Na vlastite osjećaje krivnje. I da za tren nisi svjestan vremena ni prostora u kojem se nalaziš?“
„Daniel, pa što ti je? Zar si počeo pisati romane?“
„Ah, ništa, zaboravi! Znao sam da me nećeš razumjeti. Možda mi se samo pričinilo.
„Što se dogodilo?
„Dok sam te čekao u tvojem uredu, s prozora sam na ulici vidio troje mladića. Studenata. I jednu čarobnu djevojku!“
„Pa tako mi reci! Ne brini! Za muškarca u tvojim godinama to je normalno. Takva priviđenja čarobnih djevojaka događaju mi se svaki dan. Vjeruj mi, Viteže moj! Konačno se vraćaš u život!“
„Ma, nije djevojka bila bitna! Ne trčim ja za svakom…“
„Niti ja! Ja im samo pristojno prilazim i predstavljam se!“
„Daj, molim te, bar jednom budi ozbiljan!“
„Dobro. Pažljivo te slušam.“
„Bitno je koga sam vidio u toj nepoznatoj djevojci.“
„I, koga?“
„Sjećaš li se Bizantinke“ prošapuće Daniel, zazirući izustiti glasno njezino ime.
„Ej, ne spominji mi je! Molim te!“
„Nisam je spomenuo godinama!“
„Neka tako i ostane. Balkanska guska!“
„ E, sada si pretjerao!“
„Da i što onda?! Zaslužila je.“
„Nije bila ni guska, ni Balkanska. Vittorio , pa ona nikada nije živjela na Balkanu!
„Pa gdje onda?“
„U Njemačkoj, cijeli život provela je u Njemačkoj.“
„Pa nije li bila iz Jugoslavije?“
„Ne ona, njezini roditelji.“
„Pa što je onda bila po nacionalnosti?“
„Ništa drugačije od tebe i mene. Njemica!“
„Ne razumijem. Zašto ste je onda zvali Bizantinkom?“
„A zašto si ti mene zvao Vitezom?“
„Ja znam zašto. Ali zašto si ti nju zvao Bizantinka?“
„Duga je to priča, Vitorrio. Najvjerojatnije ona uopće i nije znala da je tako zovemo?!“
„Ma, morala je znati što je, tko je ?“
„Morala je znati?“ Zar moram i ja znati što sam? Pitaš li se ti što si i tko si?“
„Ja?“
„Da. Ti.“
„Ne pitam se.“
„Aha, ti se to ne pitaš. I nitko te i ne pita da objašnjavaš svoje podrijetlo. Za ne? Moje je pitanje svakako bilo retoričko. Tvoje je podrijetlo njemačko-talijansko. Njezino je bilo hrvatsko-srpsko. Ti si rođen u Aachenu. Ona, u Kölnu. Oduvijek se smatrala Njemicom. Uostalom kao i ti! Nakon razvoda njezinih roditelja, nije se mogla svrstati ni u jednu ladicu. Baš kao ni ti! O tebi nitko ne pomišlja da nisi Nijemac. A nju su uvijek svi o tome ispitivali. Odakle potječe. Bila je rođena u Njemačkoj, njemački joj je bio prvi jezik! Govorila ga je od rođenja, bez ikakvog akcenta. Kao ti i ja. Pa ipak su je mnogi, uostalom kao ti i ja doživljavali po tom klišeu.“
„Kojem?“
„Balkankom. Guskom balkanskom.“
Vittorio u trenu zašutje. Zamisli se. Vjerojatno mu je postalo neugodno što ga je prijatelj upravo u svezi te žene osudio da misli stereotipno.
„A što je loše u tome što su je ispitivali odakle je?“
„Na prvi pogled nema ništa loše. Ali tebe nitko ne ispituje odakle si kako bi ti suptilno sugerirao da ti nije mjesto u Njemačkoj. A i sam si iz miješanog braka.“
„Slušaj! Ovdje ima mnogo takvih poput mene. Talijana iz miješanih brakova. Zato sebe i ne moram objašnjavati i nitko me ne pita za podrijetlo.
„Pa, i u Njemačkoj ima mnogo ljudi poput tebe i nje!“
„Naime, ne vidim nikakav problem.“
„Znaš li zašto nitko ne pita o tvome podrijetlu, Vittorio? Vrlo jednostavno! Zato jer za svakog zapadnog Europljanina, osobito za Nijemca, Italija nije Balkan!“
„I nema razloga to biti! Italija je Europa. Rimska kultura“, branio se Vittorio.
„Ali i Balkan je nekada bio dio Rimskoga Carstva! Zapadnog ili Istočnog. Koji prosječni Europljanin zna to danas? Za nas Balkan nije Europa. Kao da nikada ni nije pripadao „našoj kulturi“. Balkan je za nas nešto strano, tuđe. Orijent ali ne Europa.“
„I sjeverni Europljani često kažu da Italija nije Europa!“
„Ti se šališ, Vittorio, zar ne? Pa Italija je za njemačke intelektualce zemlja čežnje! Sjeti se koliko je mladih Nijemaca nakon 1968. došlo studirati u Italiju. I moja majka je bila jedna od njih! I dan danas viđam oko mene njemačke intelektualce u mirovini u svojim vilama u Toskani. Toskana je za njih simbol Juga, Mediterana, lakoće postojanja, kultivirane kuhinje. A što nama predstavlja Balkan? Ćevapčiće i šljivovicu. Ništa mi drugo ne pada na pamet.“
„Ja znam! Macedonia di frutta. Miješana voćna salata. Makedonija. To je Balkan za prosječnog Talijana. Mješavina naroda koji ni sami ne znaju tko su.“
„Odličan primjer, Vittorio! Možeš li sada tu sliku povezati s visokom kulturom? Iskreno, baš bih volio živjeti u zemlji koja se uspoređuje s voćnom salatom. Samo što se ovdje misli da je za nas zapadne Europljane, Makedonija posvemašnja egzotika. Svejedno, kako bilo! Ti si izdavač. Zanima li te saznati nešto više o balkanskoj književnosti?“
„Iskreno? Ne“, odgovori Vittorio.
„Ni mene ne zanima! Ali druga je stvar s Italijom. Italija je zemlja njemačke čežnje za kulturom i povijesti. Ti znaš da su s italomanijom kultiviranih i produhovljenih Nijemaca započeli pisci poput Goethea u 18. st. I ja sam italoman! I za mene kao i za Goethea Italija je „zemlja gdje limun cvate“1. I to je bila prije nego sam pročitao njegovo „Putovanje Italijom!“.
„A tko je kriv da o Balkanu nije pisao Goethe, već Karl May? Jesi li čitao njegov roman „U balkanskim gudurama“? upita Vittorio. Daniel je zanijekao. „Nisam ni ja. A Goetheovo „Putovanje Italijom“ sam čitao nekoliko puta! Zadnji put, prošlog ljeta.“
„I ja sam ponovo čitao Goethea prije osam godina. Želio sam provjeriti priču Bizantinke da je u „Putovanju Italijom“ Goethe pisao o posjetu pravoslavnoj liturgiji u nekoj crkvi u Veneciji. Bizantinka je smatrala da je to bila crkva San Giorgio dei Greci, koju su izgradili bizantske izbjeglice u 16. st.“
„Da, poznata mi je ta crkva, ali nikad nisam bio u njoj. Nije daleko od San Marca, dodao je Vittorio.
„Goethe je od Italije napravio mit, idealnu zemlju. Bogatim Nijemaca je ponudio profinjenu hranu kako bi nahranio njihovu čežnju za kulturom. A Karl May još u naslovu nudi stereotipe. „U balkanskim gudurama“. Kakav kič! Tko bi normalan čitao takvu knjigu?“
„Možda je to balkanska realnost“, zaključi Vittorio.
„A, ne, dragi moj“ To je mašta Karla Maya. Naslov sugerira da je Balkan surova, zaostala divljina. Takvu sliku nitko ne povezuje s visokom kulturom. A i na Balkanu je nekad bilo visoke kulture!“
„Pa što? I da je tada bilo visoke kulture? Ali danas je nema, Daniel.“
„Možda i ima ali nas to ne zanima. Mi se i danas prije divimo Tabbuchiju, Viscontiju ili Felliniju.
„To si ti. Ja više volim Bertoluccija. Ili Pasolinija. I svakako, Umberta Ecca koji mi je bio profesor!“
„Znam, ali što to mi znamo o Balkanu?“
„Ništa. Jednom sam s roditeljima putovao na ferije u Grčku. Brodom! Iz Barija do Korinta. Nikad nisam bio na Balkanu!“
„Pa čuješ li sebe, Vittorio? Kako nisi bio na Balkanu?! Pa bio si u Grčkoj. Evo, i ti profinjeni intelektualac, potvrđuješ stereotip. Za Nijemce Grčka nije Balkan, govorila je Bizantinka. Tada je nisam razumio. Sada znam da je bila u pravu. Nijemcima Grčka nije strana. Prepoznaju se u njezinoj povijesti i kulturi. Ne samo zbog čežnje romantičara i filhelena za „kolijevkom europske kulture i znanosti“. Grčka je Platon, Aristotel, Homer. Ona je „domesticirana“ u zapadnu kulturu kao poticaj talijanskoj renesansi, humanizmu koji ne bi bili mogući bez antike, kao što bez renesanse ne bi bila moguća moderna Europa.“
„Da! Moj je otac uvijek govorio da se Rim ne može zamisliti bez Atene“, usklikne Vittorio.
„Vidiš? U tvojoj percepciji Grčka nije difuzan i nedefiniran prostor kao Balkan!“
„Priznajem, nije mi blizak!“
„I meni je Balkan tuđ. A upravo je to bilo pogubno za moj odnos s Bizantinkom.“
„Da sam bio na tvom mjestu i ja bih reagirao isto na tu uobraženu gusku!“
„Vittorio, je li bi ikada rekao za neku Grkinju da je balkanska guska?“
„Vjerojatno ne! Zna se, ona je Grkinja, zna se njeno podrijetlo, odgovori Vittorio.
„Pa nije li i Grčka na Balkanskom poluotoku?!“
„Pa neka je! O Grcima je sve jasno! A ovi ostali Balkanci ni sami ne znaju tko su i što su. Vjerojatno zato stalno i vode ratove. Zamisli, ratovi u dvadesetom stoljeću u Europi! Na Balkanu je sve izmiješano, govorio je moj profesor povijesti u Rimu.“
„Ah, ne, dragi moj. Samo je tako u našem klišeju o Balkancima. Ona naša Bizantinka je itekako bila svjesna tko je, a tko nije! Govorila je da oni drugi to ne znaju.“
„Ako je znala, zašto je tada sebe nazivala Bizantinkom? Zamisli da se danas neka Talijanka naziva Etrurkom? Svi bi mislili da je luda!“
„Nije ona sebe tako nazivala, mi smo je tako nazivali i to u njenom odsustvu. Bila je opsjednuta Bizantom. To je bila njezina trauma.“
„Baš me briga za njezinu traumu! Samo znam da si ti zbog nje mogao platiti glavom. Jesi li zaboravio koliko si bio bolestan. To tvojoj Bizantinki nikada neću oprostiti!“
„Vittorio, pa ti ne znaš ništa o njoj!“
„Dovoljno mi je to što znam!“
„A što ako ni to nije istina? Što ako je ni ja nisam poznavao?“
„Oh, molim te! Alergičan sam na muškarce u našoj dobi koji tako filozofiraju. Tebi treba žena, čovječe! Žena od krvi i mesa. A ne neka otkačena Bizantinka koja sanja o propalim carstvima. Tada ne bi buljio kao starac u mlade cure.“
„Kakav kič, Vittorio! I ti mi to kažeš?! Ti mi daješ savjete kakve mi se ni vlastita majka ne usuđuje dati. Znaš, malo mi je dosta tvoje brige! Niti si stariji od mene, niti…“
„Što? Reci! Niti sam pametniji od tebe? To si htio reći?“
Daniela je začudila spoznaja da se svađa sa svojim najboljim prijateljem oko žene koju je zapravo prezirao kada ju je tek upoznao. A nije ni znao je li ona uopće živa. Ona je za njega bila daleka prošlost. Možda je Vittorio bio u pravu. Trebao je tu priču zaboraviti jednom za uvijek. Ali je znao i to da neće zaboraviti svoju krivicu.
„Ne! Mislio sam reći da nisi iskusniji od mene“, pokušao je Daniel smiriti situaciju. “Bar kad se radi o ženama! Uostalom, kada se o njima radi, nema pametnog muškarca. Možda si ti u pravu i za Nataliju.“
„Ne znam baš“, odgovori pomirljivo Vittorio. „Brinem se za tebe i za tvoj duševni mir. Zapravo, sada si je prvi puta nazvao pravim imenom. Nisam znao da se tako zvala. Natalija.“
„Kako? Nisam ti rekao da se zvala Natalija Polenak?“
„Ne! Ti si uvijek govorio samo o Bizantinki. Ponekad sam mislio da je neki vampir. Natalija zvuči normalno. Ljudski. I lijepo!“
„Pa i bila je lijepa! Čak i vrlo lijepa“, nasmije se zagonetno Daniel.
„Da ste prohodali prije nego ste počeli filozofirati, možda biste danas imali već troje djece?!“
Daniel se zamisli.
„Znaš, jednom mi je Johannes ispričao nešto neobično. Mislim da je to bilo one večeri kada sam stigao u Veneciju. Ostali smo sami do kasno u noć. Na terasi studentskog hostela. Imali smo nestvarno lijep pogled na jedan od kanala. Čula se glazba i vreva sretnih ljudi iz restorana oko nas. A ja sam bio bolestan, sav sam sam gorio u groznici. I izgubljen, tužan i razočaran. Stigao sam tamo sav izbezumljen od srdžbe i mržnje prema Bizantinki. Te sam noći bio nekako sentimentalan. A popili smo i dosta vina. I ta čarobna Venecija. A i Johannes je imao rijedak dar govoriti pjesnički i o najbanalnijim stvarima. Koliko mi to ponekad nedostaje“, izdao se Daniel.
Da, znam kakav je Johannes. I što ti je rekao?“
„Johannes mi je spričao što mu je profesor rekao o Nataliji i meni.“
„I?“
„Nešto neobično. Tada, za mene nezamislivo! Da smo se nas dvoje sreli u nekoj drugoj konstelaciji, a ne na postdiplomskom studiju gdje često vlada konkurencija, jal, i borba za pozicije, mi bismo bili idealan ljubavni par.“
„Možda je i bio u pravu“, nasmijao se Vittorio.
„Mene je tada to šokiralo. Pitao sam se kako je mogao upravo on, koji me je poznavao poput vlastitog oca, misliti da bih se ja ikada mogao zaljubiti u takvu ženu?!“
„Kakvu, Daniel?“
„Gusku balkansku. Uostalom, kad je riječ o ženama u koje smo se do sada zaljubljivali i njihovom izboru, nas dvojca imamo gotovo identičan ukus?“
Vittorio je razumio poruku. Jednog ljeta Daniel je prvi upoznao Liviju, koja će kasnije postati Vittorijeva žena. U studentskom disko klubu u Firenci. Ni Daniel ni Livija nikada ništa nisu rekli je li se između njih te večeri nešto dogodilo. Kako bilo, nekoliko dana kasnije, Danijel je upoznao Johannesa s Livijom kao sa svojom dobrom prijateljicom. Vittoria je iznenadila Danielova primjedba od koje se moglo naslutiti da je te večeri između Daniela i Livije bilo nešto više od prijateljske simpatije. Zamislio se i nije više znao kako nastaviti razgovor. To je primijetio i njegov prijatelj.
„Samo da bude jasno, Vittorio! Čim sam upoznao Liviju, znao sam da je ona tvoj tip. Toga ljeta ti si bio kod svoga oca u Njemačkoj. A ja sam bio kod tvoje mame u Firenci. Pričao sam Liviji o tebi. Poželjela je upoznati te. I čim se to dogodilo, shvatio sam da ja više nemam više nikakve šanse. Vidio sam kako te je gledala već te prve večeri u disko klubu. Mene nikad tako nije gledala. Znam koliko te voli. I usprkos svim tvojim šalama i tobožnjom žeđi za ženama. Tipični Ničeanac!“
„Da, doista je tako. I danas mi teško pada odvojiti se i dan od nje. Livija tebe jako voli kao prijatelja. Što misliš koga osim mene najviše boli tvoja osama u Toskani?“
„Znam, Vittorio! Istina je da mi nije baš lako. S vama dvoje je drugačije. Ja nikada nisam bio zaljubljen u ženu kao ti u Liviju. Do sad su sve moje veze bile površne.“
„A Katrin?“
„Ona je jako draga! Bili smo prijatelji još u gimnaziji u Aachenu. Poslije smo postali i par. Onako, iz navike. Među nama nikada nije bilo vatre kao između tebe i Livije. Katrin me je posjećivala i ostajala bi po nekoliko tjedana. Za vrijeme ferija. Prije šest godina je prestala dolaziti. Nakon što sam joj rekao.“
„A što si joj rekao?“
„Da je ne volim! Da možemo ostati i dalje prijatelji i da može doći kad hoće, ali ne više od toga. Ona je željela više.“
„A Bizantinka?”, namignuo mu je šeretski Vittorio.
„Ma, pusti je! S njom je bilo i previše vatre. Ali vatra koja ubija! Dosta mi je toga! Oboje smo umalo poginuli. S druge strane, ne možeš se zaljubiti u kliše! Bizantinka je bila upravo to. A Nataliju zapravo nikad nisam ni upoznao.“
„A da si je upoznao?“, Vittorio se nasmije.
„Prezirao sam njezinu balkansku patetiku!“
„Ah, nisu patetični samo Balkanci. I Talijani su patetični! To i mene živcira.“
Daniel ne odgovori ništa. Promatrao je rijeke turista koji su prolazili trotoarom pokraj restoranskog vrta.
„Bilo je nečeg proturječnog u mom odnosu spram nje, Vittorio.“
„Pa bili ste u ratu!“
„U ratu smo bili samo u nazočnosti drugih. Nikad to nismo bili nasamo. Samo sam je jednom ispratio do kuće. Zamolio me je profesor. Ja se sam ne bih ponudio.“
„I, je li se nešto dogodilo?“
„Ništa. I da sam ja htio, nije išlo. Bila je hladna, zatvorena. Ili sam je ja takvom doživio? Ne znam. Putem od Weberstraße do Gabelsbergerstraße gdje je živjela pričala je neprestano orazvodu svojih roditelja. A ja sam joj nosio tešku torbu s knjigama“, nasmije se Daniel.
„Zar ovo govoriš ti? Daniel Kluge, Vitez, koji je mogao zbariti bilo koju curu za pet minuta, a kamo li neku balkansku šmizlu? A ti si joj samo nosio tešku torbu? E, drago dijete, ovo je baš kič!“
„Jednom sam je slijedio“ nastavi Daniel svoju priču. Pri tom se non- stop smijao, što je radovalo Vittorija. „Zapravo dvaput! Hodao sam iza nje i mirisao njezin parfem. Još ga osjećam! A nisam mogao ni zucnuti, a kamoli dotaći je. Nezamislivo!“
„I ti onda kažeš da te nije privlačila?“
„Ne nije me privlačila. Ili? Možda rijetko. Samo na trenutak! Doživljavao sam je kao na filmu. Jednom sam je slijedio na putu do kuće nakon fakulteta. Sve dok nije ušla u neku kuću u Kaiserstrasse. A ja sam se sakrio sam se iza jednog grma u susjednom dvorištu. I čekao je da izađe,“, reče Daniel i zamisli se.
„Ej, čovječe, pa ovo je ludo. To mi nikad nisi ispričao.“
„Nije mi bilo ugodno, Vittorio. Koji bi dvadesetdevetogodišnjak prijatelju pričao takve stvari?“
„A zašto si je čekao?“
„Htio sam saznati što je ondje radila. Dok sam je čekao, zamišljao sam si svemoguće stvari. Ne pitaj me kakve! Evo samo jedne od mojih maštarija. Zamišljao sam si da ona u toj kući, dok je ja špiuniram pod prozorom, vodi ljubav s nekim krupnim tamnoputim Balkancem. Sa zlatnim lancem oko vrata. Netko poput automehaničara moje mame.
„Miroslav! Iz Srbije. Ili je možda bio iz Makedonije?“ Vittorio se glasno smijao i vrtio glavom u nevjerici.
„Zašto se smiješ, Vittorio? Taj Miroslav je bio jedini Balkanac kojeg sam poznavao!“
„Čovječe, ovo je genijalno!“
„Priznajem, kriv sam. Stid me je!“ Danijel prekri lice dlanovima i počne se glasno smijati. Vittorio mu se pridruži.
„Čekaj! A zašto profesor Von Blumental nije doživljavao i Bizantinku kroz stereotip glupe Balkanke?“, upita Vittorio.
„Ne znam. Možda ju je on gledao kroz neki vlastiti stereotip. Jako ga je ganulo rusko ime Natalija. Dali su joj ime po baki, Ruskinji iz Sankt Peterburga. Profesor je rođen u Königsbergu, gradu koji se sada nalazi u Rusiji. Sigurno mu nije bio stran slavenski, ruski svijet. Možda ga je kod nje zadivila upravo ta činjenica.“
„Zar ona tebe doista nije zadivila?“
1 Johann Wolfgang von Goethe, „Kennst du das Land, wo die Zitronen blühn“, 1782.
KICA KOLBE je renomirana makedonska spisateljica koja živi u Njemačkoj, a piše prozu i esejistiku na materinskom, makedonskom jeziku.
Rođena je 1951. u Makedoniji u obitelji egejskih izbjeglica koji su u doba Grčkog građanskog rata prebjegli iz Grčke u Jugoslaviju. Studirala je filozofiju na sveučilištima u Skopju i Beogradu. Magistrirala je na estetici Theodora Adorna, a doktorirala na njemačkoj estetici 18. st. U razdoblju od 1976.-1984. radila je kao asistentica, a kasnije i docentica estetike na katedri za filozofiju na Filotofskom fakultetu u Skopju. Sudjelovala je na svim projektima Estetičkog laboratorija, u osnivanju festivala „Mladi otvoreni teatar“ i časopisa „Filozofska tribina“. S njemačkog je prevela djela Immanuela Kanta, Paula Kleea, Martina Heideggera, kao i eseje Theodorna Adorna.
Od 1884. živi u Njemačkoj gdje se intenzivno posvećuje slikarstvu, pisanju proze i prevođenju. Već je nekoliko godina kolumnistica online redakcije na makedonskom jeziku za Deutsche Welle. Sudjelovala je na mnogim znanstvenim konferencijama, debatama i književnim čitanjima.
Objavila je pet romana: „Egejci“, 1999., „Snijeg u Kazablanci“ 2005. (dobitnik nagrade Roman godine), „Žene Gavrilove“ (nominiran za nagradu Balkanika) 2008., „Zemlja izbjeglica“ 2018. i najnoviji roman „Vitez i Bizantinka“ 2020.
Objavila je i zbirku priča „Rijeka u naslijeđe. Ein Fluss als Erbe“ na makedonskom i njemačkom u Skopju i Langenfeldu 2009.
ROMAN KICE KOLBE “VITEZ I BIZANTINKA” / Витезот и Византијката, Izdavačka kuća Ili-Ili, Skopje, 2020; odlomci (1/2)
Ustane i prošeta po sobi. Prelista nekoliko knjiga iz velike biblioteke. Stane kraj otvorenog prozora i pogleda dolje na gužvu u maloj i uskoj ulici. Iz kuhinje tratorije u prizemlju susjedne zgrade, pregrijani ljetni zrak nosio je prema njemu mirise pržene ribe i škampa, ružmarina, bosiljka i origana, kapučina i sladoleda od vanilije. Volio je to bogatstvo mirisa talijanskih gradova u svako godišnje doba. Zagleda se odsutno prema grupi turista na tramvajskoj stanici. Nedaleko od nje, u sjeni starog drveta guste i široko razgranjene krošnje, stajala su trojica mladića. „Vjerojatno su studenti“, pomisli gledajući ih rastreseno. Znao je da se u blizini nalazi čak nekoliko fakulteta. Mladići su bili okrenuti leđima zgradi s čijeg ih je prozora promatrao. Nešto ga je u tom prizoru privuklo. Oslanjali su se jedan na drugog. Jedan od njih je položio ruku na ramena svog kolege. To je činio i Sebastian, pomisli. Sebastian Baumann je bio njegov kolega sa studija u Bonnu. Daniel je ushićeno promatrao mlade ljude. Zračili su spontanošću i lakoćom, slobodom i strašću za životom. Odjednom se jedan od njih uputi prema tramvajskoj stanici. Zatim se vrati i stane u sjeni stabla ispred ostale dvojice. Vidio se samo njegov nasmijani profil. Činilo se da pokraj stabla razgovara s nekim. Danielu postane neugodno piljiti u njih te se povuče korak od prozora prema unutrašnjosti sobe. Jedan od mladiće se okrene i napravi nekoliko koraka u njegovom smjeru prema ulici držeći mobitel na uhu. Tek je tada ugledao djevojku duge kestenjaste kose, tamnoga tena i žarko crvenih usana. Stajala je oslonjena na stablo. Oči je skrivala iza velikih crnih sunčanih naočala. Očito su trojica mladića sve vrijeme razgovarali s njom. Stajala je spokojno kraj stabla prekriženih ruku na leđima. Tanka tkanina žute ljetne haljine titrala je i pri najmanjoj kretnji. Nije bila okrenuta prema mladićima koji su stajali pred njom, nego je stajala nekako postrance gledajući u daljinu. Kao da je nije zanimao njihov razgovor. Djevojka je zračila nečim što mu se učini poznatim. Upravo ga je to silno dirnulo. Poznavao je dobro taj arogantan pogled prisutne odsutnosti. I cijela pojava djevojke učini mu se već viđenom. I tada, kao iz daljine doleti mu u svijest njezin lik. „Da! Tako je gledala i ona“, reče nešto u njemu. Pomisao na Bizantinku nakon deset godina razgori u njemu vihor osjećaja. Uzbuđenje i tugu, gnjev i krivnju. Nije znao što se s njom kasnije dogodilo. Nije ni znao je li preživjela nesreću. Nitko od ljudi s kojima je kontaktirao nakon boravka u Italiji nikada više nije spomenuo njezino ime. A sam se nije usudio o njoj raspitivati. Nakon nekog vremena povjerovao je da mu je uspjelo zaboraviti je. A sada, neočekivano, na tren mu se učinilo da tamo dolje, na ulici, u sjeni stabla, doista stoji ona. Natalija Polenak. Bizantinka. I u trenu zaboravi gdje se nalazi. Osjećao je kao da su ostala dvojca mladića bili Johannes i Andreas, njegovi prijatelji iz Bonna. A da je mladić s mobitelom u rukama, on sam. Prepoznao je sebe u tom mladiću iako je njegova kosa bila plava, a mladićeva kovrčava i duga do ramena. Daniel je nosio naočale s okruglim metalnim okvirom koje su njegove plave oči i bistar pogled činile još blažim. Imao je koščato dugoljasto lice, pravilan nos, niti predug, ni dječje prćast, senzualne bujne usnice i oštru bradu. Bio je visok i vitak, dugih nogu i širokih ramena. Još od studentskih dana volio je nositi lijepe lanene košulje baš popup ove tamnoplave koju je nosio toga jutra. Kosa mu je kao i tada dosezala tri prsta ispod ušiju. I još je imao mladenačku naviku da svako malo prelazi prstima kroz gustu kosu u kojoj su se već pojavile i prve sijede vlasi.
Želio se prepoznati u tom nepoznatom studentu. Posebice nakon onog što mu je šjora Cantorini ispričala o profesoru. Iznenađen, shvatio je da želi odmah, u istome trenu biti ponovo sa svima njima, kolegama i prijateljima sa studija. Poželio je biti u Bonnu, a ne u Rimu. Poželio je da je s njima i profesor. Zašto to želi, pitao se obuzet radošću, no, istodobno i preplašen od same pomisli na to? Neki je glas u njemu odgovorio: “ da bi sve počelo iznova!“ A kako bi sve počelo iznova kada nije znao je li ona uopće živa? Bilo mu je jasno da je u gužvi turista i rimskih studenata u sveučilišnom kvartu tražio poznata lica iz prošlosti. Ili se to događalo upravo tada kada je strahovao da će zauvijek izgubiti nekog veoma važnog u svom životu?
Nije bio svjestan da netremice zuri u djevojku ispod stabla. Ona u tom trenu skine sunčane naočale. Osjećao je kao da pogledom dotiče kožu na njezinom dugom vratu uz kojeg su visjele velike teške naušnice. „I ona je uvijek nosila takve naušnice“, sjećao se. Osjećao je i vjetar koji je milovao njezinu dugu kosu. Pri svakom dašku tanki pramenovi kose nepoznate djevojke lepršali su i doticali njezine bujne obraze. Kao da su nevidljivi prsti muškarca milovali njezino lice. Osjeti uzbuđenje. Poželi da su njegovi prsti ti koji dotiču nježan i dugi djevojčin vrat. Nešto mu se čudno događalo. Kao da je do sad njegov život bio duboki san, a sada se budio sa snažnom čežnjom za ljubavlju. Mladić s dugom kosom spremi mobitel u džep traperica i pristupi trojki ispod stabla. Zatim se polagano okrenu u njegovom smjeru. Kao da je upozoren da ih s otvorenog prozora zgrade preko puta promatra neki nepoznati čovjek. Mladić pogleda prema gore i zagleda se u njega. Gledao ga je drsko, provokativno. Činilo se kao da mu je čitao misli. Daniel odmah poželi odmaknuti se od prozora no tom bi gestom samo potvrdio da ih je sve vrijeme špijunirao. Zato je ostao stajati kraj prozora. Uzvrati mladiću sramežljivim osmjehom. Kimne u znak pozdrava. Mladić mu odzdravi širokim samouvjerenim osmjehom koji je govorio da shvaća zašto Daniel, tamo gore pokraj prozora ne može odvratiti pogled od mlade djevojke ispod stabla. Danijelu postane neugodno no ipak nije se mogao okrenuti i prestati promatrati četvorku. Bilo mu je važno gledati ih da bi razumio zašto ga pogled na njih toliko uzbuđuje. Kada se čuo zvuk tramvaja, studenti su potrčali prema stanici. Poželio je poći s njima. Djevojka je trčala prva. Vidio je njezine duge noge u bijelim sandalama visokih potpetica. Kada je tramvaj stao, nestali su s vidika. „Kao da su bili tek lijepo priviđenje iz jednog doba kada sam bio poput njih“, pomisli s tugom. Polako se udalji od prozora. Ovlaš je vidio odraz svog lika u prozoru kao u ogledalu. Prijeđe prstima kroz kosu. Nije napunio ni četrdesetu, a već se osjećao starim.
Signora Cantorini je bila u pravu kada mu je pričala o čežnji i starosti, pomisli. Lanjskog lipnja, nekoliko dana nakon njezina rođendana dok su dugo sjedili na velikoj terasi njezine vile u Ambri, Daniel joj je rekao da ga od prvog časa podsjećala na renesansne ženske likove. Posebice na Botticellijeve.
„One su samo malo mlađe od Vas, signora“, šarmantno je dodao. Na to se ona samo blago, gotovo neprimjetno nasmiješi u duhu svoje zagonetne naravi.
„Da, ja sam doista arheološki relikt jednog iščezlog vremena. Još malo pa ću postati spomenik kulture, s pamćenjem od jednog stoljeća“, reče ona u, za nju, tipičnom crnom humoru.
„Naprotiv, šinjora! Želio sam reći da ste još uvijek ushićujući ženski lik. Poput onih u Vašim romanima“, uvjeravao ju je mladi sugovornik.
„Ah, Daniel, da sam bar još mlada kakvom me ti želiš predstaviti! Iako sam u neko drugo vrijeme, doista nalikovala tim vitim Botticellijevskim ženama. Vjeruj mi, starost je neugodan suputnik! Ali starost ima i jednu privlačnu tajnu. U njoj si možeš dopustiti sve što se u mladosti nisi usudio, odgovori mu sa sjajem u još uvijek bistrim i plavim očima.
„Zar je to tajna starosti, signora?“, upita on.
„Tajna starosti je sloboda, Daniele“, odgovori ona. On je bio zbunjen. Ispitivala ga je pogledom.
„To te čudi, zar ne?“
„Da“, priznao je.
„U starosti, mladi moj prijatelju, učiš ne čeznuti za ničim jer je samo u tom slučaju čovjek potpuno slobodan.
„Kada ne čezne“, ponovio je on.
„Da, samo tada“, rekla je signora Cantorini gledajući ga zagonetno.
„Pa, nije li čežnja bit života?“, upita je on.
„Da. Zato u mladosti nitko nije istinski slobodan“, uzvrati ona.
„I nema nikakve alternative?“
„Ima. A to znači ne dopustiti da u mladosti tobom zavlada čežnja. U tom slučaju čovjek je izgubljen“, reče mudra profesorica.
„Signora, pa nije li još kod Platona čežnja bit erosa?“ Daniel je znao da su njoj dragi njihovi razgovori o Platonovoj filozofiji.
„Aber natürlich, mein lieber Freund! Kod Platona se eros divi ljepoti ali ne stremi posjedovati je. Kako to obično biva s mladalačkom ljubavi. Razumiješ, zar ne?, nastavila je na njemačkom kojim je savršeno vladala. Često je to činila u razgovorima s mladim Nijemcem.
„Mislite li da mladost želi posjedovati?“, nastavi i on na njemačkom, a ona se osmjehne i kimne potvrdno.
„Meni se pak čini da mladost nema osjećaj za stvarnost. A to onda znači da mladost nije pragmatična jer bez koristi nema posjedovanja“, nastavi on.
„Da, ali postoje mnoge vrste posjedovanja Mi govorimo o posjedovanju u ljubavi“, reče ona i zagonetno podigne jednu vjeđu.
„Točno je i to da čežnja ima veze s vremenom. A kada je čovjek jako mlad, kao i u djetinjstvu, vrijeme kao da stoji. Djeca ne čeznu. Ona ne znaju za smrt. Onaj koji čezne zna da je vremena malo. Zato i ne može čekati sreću. Zar ga to čini neslobodnim?“ upita je on.
„Ne, no nije u tome poanta. Jednostavno je, Daniele. U starosti ima sve manje strasti. Strasti za bilo čime. Upravo je u tome sloboda u starosti“.
„Odsutnost strasti? U tom slučaju, ja sam starac, odgovori Daniel sa ciničnim osmjehom.
„Nije li tebi prerano učiti kako ne čeznuti za ničim, mein Kind?“ Uhvati ga za ruku.
„Znači, ipak nisam star, odgovori on protupitanjem. Ona se sagne prema njemu i tiho reče:
„Star si, dragi moj, tada kada zaboraviš kako je bilo biti mlad. Sve dok pamtiš mladost, nisi star, već samo stariš. Tajna starenja je čeznuti samo umom. I nemati želju za posjedovanjem. Posebice u ljubavi“, reče signora Cantorini pogledavši ga blago.
„Onda sam ja počeo starjeti otkad sam ovdje, u Ambri.“, pokušao se ponovo našaliti na svoj račun.
„Ah, ni govora! Ti si još vrlo mlad, Daniele! Samo si duboko ranjen. A to znači da ćeš još dugo čeznuti, voljeti i sanjati. Tvoj život još nije ni počeo. Vjeruj mi!“
Živio je sam u Toskani. Kao sto je govorio Vittorio, bez mačke, bez psa, bez zene, bez djece. Mještani su ga već zvali „il solitario“, „osamljenik“. To mu je rekao vrtlar Roberto kada mu je prvi i zadnji put pokušao naći ženu u Ambri.
Daniel je u tim četvero mladih ljudi koji su trčali na tramvaj vidio život kao scenu nekog filma. On je ostao čekati, a oni su otišli. Uhvatio ga je užas od pomisli da mu je kao u snu prošlo deset godina života. Možda bi mu to doista bile i najljepše godine, na što ga je stalno podsjećao Vittorio. Hladna, duboka tuga i praznina obavile mu se oko srca. Sjeti se da djevojka ni u jednom trenu nije pogledala prema njemu. Ipak, znao je da je ona bila svjesna svega. Djevojka i nije trebala pogledati prema njemu da bi on shvatio da ona nije ta na koju je u tom trenu pomislio. Nenadana silna želja da neka nepoznata djevojka bude upravo ona, Bizantinka, zatekla ga je i zbunila. Jedan pogled na zagonetnu bezimenu djevojku bio je dovoljan da poželi da ona bude djevojka iz doba kada je on bio jedan od trojce mladića poput onih na tramvajskoj stanici u Rimu. To poistovjećivanje ga je fasciniralo. Ta grupa mladih ljudi činila se upravo poput njih, prije deset godina u Bonnu. I oni su bili nerazdvojna i slavna četvorka. On, Johannes Klemann, Andreas Wagner i svakako, ona, Natalija Polenak. Da je bilo po njegovoj volji, ona nikada ne bi bila s njima u profesorovom kabinetu. Ali profesor Von Blumenthal je želio da svakom susretu nazoči i nova kolegica s postdiplomskog studija, u ljetnom semestru 2004., u Bonnu.
I zašto je baš sad, nakon toliko vremena, u nepoznatim mladim ljudima prepoznao sebe? I one koji su nekada, na studiju u Bonnu bili njegov svijet? One koje je međutim, otpisao zajedno s ostalim svijetom. Sve vrijeme mu je profesorov lik lebdio pred očima. Smiješio mu se blagošću pogleda svojih plavo-zelenih očiju. Uvijek kad bi bio smušen ili uzbuđen, njegov bi ga pogled smirivao. Čuo je njegov dubok ugodan glas. Kao da je sve iz prošlosti jurilo prema njemu kao topli vihor od kojeg mu je zastajao dah, a srce mu se ispunjavalo dubokom melankolijom. Bolje bi bilo da sam sebi nije zabranio čežnju, trgnulo ga je iz misli. Melankolija je druga strana čežnje jer ona nagriza nadu, sjeti se profesorovih riječi iz jednog njegovog eseja o njemačkom romantizmu. Shvatio je da da se sve ove godine skrivao od svijeta zbog straha od poraza i povrijeđenog ponosa. I za prvi put je shvatio koliko je bio ponosan u mladosti! Ponosniji i od mladog Rimljanina s dugom crnom kosom. Je li taj momak bio priviđenje njega samog s odmakom od deset godina? Samouvjeren i pun sebe! Brzog i prodornog pogleda. Sve je to u tom trenutku probudilo u njegovom sjećanju vrijeme studija. Tko li mu je ili što pokazivao te mlade ljude na ulici kao glumce na sceni? A on sam je bio gledatelj koji je trebao shvatiti nešto.
KICA KOLBE je renomirana makedonska spisateljica koja živi u Njemačkoj, a piše prozu i esejistiku na materinskom, makedonskom jeziku.
Rođena je 1951. u Makedoniji u obitelji egejskih izbjeglica koji su u doba Grčkog građanskog rata prebjegli iz Grčke u Jugoslaviju. Studirala je filozofiju na sveučilištima u Skopju i Beogradu. Magistrirala je na estetici Theodora Adorna, a doktorirala na njemačkoj estetici 18. st. U razdoblju od 1976.-1984. radila je kao asistentica, a kasnije i docentica estetike na katedri za filozofiju na Filotofskom fakultetu u Skopju. Sudjelovala je na svim projektima Estetičkog laboratorija, u osnivanju festivala „Mladi otvoreni teatar“ i časopisa „Filozofska tribina“. S njemačkog je prevela djela Immanuela Kanta, Paula Kleea, Martina Heideggera, kao i eseje Theodorna Adorna.
Od 1884. živi u Njemačkoj gdje se intenzivno posvećuje slikarstvu, pisanju proze i prevođenju. Već je nekoliko godina kolumnistica online redakcije na makedonskom jeziku za Deutsche Welle. Sudjelovala je na mnogim znanstvenim konferencijama, debatama i književnim čitanjima.
Objavila je pet romana: „Egejci“, 1999., „Snijeg u Kazablanci“ 2005. (dobitnik nagrade Roman godine), „Žene Gavrilove“ (nominiran za nagradu Balkanika) 2008., „Zemlja izbjeglica“ 2018. i najnoviji roman „Vitez i Bizantinka“ 2020.
Objavila je i zbirku priča „Rijeka u naslijeđe. Ein Fluss als Erbe“ na makedonskom i njemačkom u Skopju i Langenfeldu 2009.
sljedeći odlomak iz romana “Vitez i Bizantinka” možete pročitati 14.1.2021. (četvrtak)
čovjek-časopis 