Ujutro se pozdravljamo dok sjediš na širokom šumskom trgu i dodiruješ svoje prvo dnevno tijelo
Mahnemo si dok prolazim širokim šumskim trgom prvo oprezno jer pločnik je pun usitnjenih mina zatim na punom stopalu između komadića onoga što nekada zaista jesu bili strani eksplozivi
Iza leđa sakrijemo drugu ruku dok se široki šumski trg oko nas počinje prelamati oko svoje osi Mi smo u središtu međunarodnog diplomatskog incidenta borbe za slobodu u govoru i novodolazećem pismu s ograničenim brojem platnenih znakova
Iza leđa previjamo ono što je nekada zaista bila naša druga ruka dok se otvoreni prostor oko nas kondenzira u razgoljenu kost Mi smo središte žurne intervencije za svako jutro koje je počelo u tišini
***
SVOJI
Svoji smo si do nekoliko minuta prije podneva nepočešljani s vodootpornom maskarom od večeri prije slijepljenim gelom koji je tijekom noći migrirao na obrve pa izgledamo kao da smo već sad kukuruzna strašila a maškare su pola godine od nas, masnih i flekavih majica jer se nismo imali snage presvući nakon dana koji je bio dug i nesnosan pun glupih pitanja čiji smo otkuda dolazimo s kim smo jesmo li sretno živimo li zajedno što planiramo gdje ćemo završiti za deset godina volimo li više predavački ili istraživački rad volimo li sami sebe volimo li jedno drugo volimo li okrugle industrijske lampe ispod kojih se vidi svaka naša bora Svoji smo si dok Sunce ne dođe do svoje najveće točke i svi mogu vidjeti koliko smo zapravo svoji
***
GODINA
Godina dana je vremensko razdoblje u koje smo zatvorili sve ono što je izašlo iz naših ruku, košaru s domaćim jajima na imitaciji suhog perja koje se nikad nije moglo raširiti
Oplodnja veće stanice manjom zakazala je da se ne mora pojaviti u toj godini, omeđenoj kutiji u koju smo zatvorili sve ono što nije izašlo iz naših prstiju
Žumanjci su došli u stanje recidiva skrivenog na dnu brezine košare s isto tako ponavljajućim mislima o cijeloj godini koja je prošla nezamijećeno među velikim ljudima
Godina dana je njihovo veliko razdoblje u kojem se susreću kad započnu sljedeću prilagođenu prehranu bez ičega što je izašlo iz živog bića s pravim perjem, možda plastičnom bazom jer su i oblaci puni mikroplastike
Perje izniče iz lokve, gustoće veće od jednog kilograma po kubnom metru koju osviješteno reciklažno dvorište više nije moglo primiti Godina je bila duga i puna padalina
___________________________________________
SILBA LJUTAK (Zagreb, 1999.) je prvostupnica Psihologije, studentica na Fakultetu hrvatskih studija i freelance prevoditeljica za engleski jezik. Piše i objavljuje poeziju i kratku prozu u tiskanim izdanjima te na online portalima. 2020. godine ulazi u širi izbor na natječajima „Sedmica i Kritična masa“ i „Na vrh jezika“. Rukopisna zbirka pjesama „Normalna raspodjela“ dobiva pohvale žirija na 58. Goranovom proljeću. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje te na 33. festivalu ljubavne poezije Vrazova Ljubica 2022. godine. Pjesme su joj prevedene na španjolski jezik.
I crvljiva jabuka zaplaka žali što ne ostade cvet.
I oronula kuća žali što ne ostade temelj.
I carstvo koje propada zažele da opet bude malobrojno pleme.
I hartija na kojoj pišem žali što nije ostala drvo.
I drvo bi htelo ponovo u seme.
I filozofija bi na agore.
I književnost bi natrag, na ploče.
I reka žali što nije ostala izvor.
Jedino vreme nema za čim da žali, nema gde da se vrati.
***
NEŠTO
Čuo sam nesuđenu majku koja plače nakon spontanog pobačaja, osam meseci je zamišljala odrastanje deteta.
Čuo sam neuspešnog studenta kako plače nakon što je konačno odustao od fakulteta, zamišljao je svoje zaposlenje.
Čuo sam nesrećnog mladića dama je rekla sudbonosno ne, pričao je o životu koji je sa njom planirao.
U tom gubilištu i ja sam izgubio nešto.
Sećam se dobro, stari pesnik mi je rekao: Pesnici ne plaču nad zaboravljenim pesmama.
Umesto te pesme, napisao sam novu, ovu.
***
XY PUTA
Pokušao sam da presaberem život i na samom početku ovako bi:
Nešto što sam radio x puta odmah se posvadilo sa nečim što sam radio y puta.
Ako u obzir uzmem današnji alfabet i današnji način rešavanja jednačina ne bih imao nikakve oznake za dalje presabiranje života osim oznake xy, tako bi mi ostala svađa zvana xy.
Oznake poput a, b, c, d ili e mi nikad nisu bile bliske.
Raduje me što u obzir mogu uzeti i grčki alfabet, sad imam nove oznake. Osim onog što sam radio x puta i onog što sam radio y puta sad imam nešto što sam radio α, β, φ, δ puta.
Sada protivrečnosti mogu da se množe.
***
GRANICE
Ostavi nas od prestola daleko!
Perikle, nikada se nije popeo na Olimp, niti je poslao planinare. Ko zna koliko bi trajalo Zlatno doba da je stigao glasnik sa osvojenog Olimpa.
Ramzes II se nikad nije popeo na kamen Benben, kako bi dokazao svoje tvrdnje, ne bi mogao ni da je hteo.
Najzad, vizantijski car Vespazijan na samrti je rekao: Mislim da postajem bog! Demanti je brzo stigao.
Ostavi nas, Bože, od prestola daleko!
***
SKANDIRANJE
Deca igraju fudbal. Preko polja prolaze ratni zločinci u nastajanju, oni ne buše lopte, već glave, jer znaju da će ubrzo njihova imena odjekivati stadionima.
__________________________________________
AMAR LIČINA rođen je 15.8.2001. u Novom Pazaru. Studira književnost na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Poeziju i prozu je objavljivao u domaćim i regionalnim časopisima, portalima i zbornicima. Bio je finalista 54. FPM u Vrbasu. U ediciji Prvenac SKC Kragujevac objavio je zbirku poezije Mera stvari. Uređuje blog za poeziju Libela. Pohađa radionice kreativnog pisanja kod Enesa Halilovića i Zvonka Karanovića. Živi u Novom Pazaru.
U detinjstvu se svi boje tame, ali mislim da je to zato što smo skloni da je naseljavamo fantomima. Sama po sebi, bez primesa uobrazilje, tama je čak udobna – ,,Tama i tišinaˮ, A. Genis
Moja samodovoljna mašta je nalazila prikrivenu nasladu u prašnjavim i prljavim zidovima porodičnog stana, opčinjena privlačnom snagom ružnoće na koju se nikada nije navikla. Pored sila prirode, u prljavštini, bezvoljnosti i dosadi oduvijek sam nazirala prve znakove nestanka i propadanja. U našoj pretrpanoj kući, prepunoj stvari kojima niko nije znao ni namjene niti smisla, samo se čulo padanje praha od crvotočine.
Svijest mi je prigušila sve spoljne zvukove izuzev napamet naučenih ili izmišljenih pjesama, dok sam se gubila u nevelikom stanu, koji je u okviru mojih putešestvija dobijao bezmjerne dimenzije i uvijek različite oblike. Mračne sobe s debelim teškim plišanim zastorima i prigušenim i magličastim zracima svjetlosti bile su prostori u kojima sam satima mogla da posmatram uvojite kovitlace blistavih zrnaca prašine. I sve je, izuzev posteljine, odisalo vonjem posustalosti i ustajalog vazduha – ne-disaja.
Moja percepcija je oduvijek bila opčinjena svim pojavama koje su iskakale iz okvira na koje sam navikla. U mračnom stanu bi svaka osoba ili stvar, uz zrak svjetlosti, mogla nenadano da izroni s platna tmine, te da me zadivi svojim čudesnim postojanjem.
Mentalna putanja koju sam nesvjesno iscrtavala bila je povezana s težnjom ka bilježenju i pamćenju svakog pokreta, titraja, oblika koji se isticao i koji bi me uvijek iznova čudio (thaumazein). Uživala sam u osjećaju svevideće nadmoći dok je moje hladno oko posmatralo sve oko sebe; prividno ravnodušno darujući postojanje onome šta obuhvati svojim vidom ili šta iz njega ispusti, vodeći se svojim bezinteresnim putanjama. Tako bih u kutovima sa slašću posmatrala svilen-niti paukova i njihove končaste noge dok tkaju prozirnu paučinu. Bila sam zapanjena činjenicom da je jedan moj pokret dovoljan da uništi njihovo prebivalište, što sam nebrojeno puta rado učinila. U tim trenucima bih osjetila stid, ne zbog samog čina mikrouništenja, već zbog osjećaja da će me blagi i mili, a istovremeno sveznajući sveci osuditi dok stoje na zidovima na svom uzvišenom pijedestalu. Njihovi uzdignuti prsti bili su simbol opomene koja bi me trgla iz hladnog djetinjeg maštanja. Nakon toga bih nastavljala svoju putanju iz prostorije u prostoriju, nadajući se da me oni neće stići.
U novoj mračnoj prostoriji sve je počinjalo ab nihilo. Moja zjenica je usisavala sve zrake svjetlosti, izokretala ih i projektovala na cjelokupni vidljivi svijet kao u spravi camera obscura; činilo mi se da sam skrivena u prostoriji u kojoj mogu da posmatram slike na projektoru. U pećini sigurnosti izmišljala sam mnoštvo opčinjavajućih slika.
Pravougaoni okvir vida, koji su filmski stvaraoci preuzeli iz slikarstva pokušavajući da vizuelno zapišu pokrete u okviru kinematografije (kinema – pokret; graphia – pismo), uspostavljao je granice svemu šta me okružuje. One mi nikada nisu bile dovoljne pa sam ih neprestano rušila i nanovo gradila sa svakim treptajem oka i okretanjem glave u novim pravcima. U svojevrsnom uprostoravanju nalik na ono u video–igrama, vrijeme je u ravni postojalo ad infinitum. Iako sam hodala kroz istovjetne prostorije, one nikada nisu bile iste, jer ih je moja percepcija činila čudesno neponovljivim.
Kada bih oprezno posmatrala majku koja u kuhinji sprema ručak, nakosila bih glavu i postavila oči tako da mi se činilo da njena ruka lebdi u vazduhu, i da njome upravlja neki skriveni volšebnik koji ni iz čega može stvoriti sve. Samo je bilo dovoljno da zažmurim i da počnem da stvaram šta zaželim. Mogla sam satima da stojim tako zagledana u majčinu levitirajuću ruku, sve dok me iz sanjarija ne bi trgnuo njen nagli pokret. Tada bih pomislila na njene svijetle dlačice na rukama koje su se sjajile na sunčevoj svjetlosti ili na tamnu opekotinu na njenoj koži koja miriše na prženo ulje. Razmišljala sam o tome kako bih rado zgulila smeđu skramu koja bi se meko uvila i iscijepala u mojim prstima, nakon čega bi njena ruka ponovo bila glatka i ravnomjerno obojena.
Iz mraka, koji me je bezmjerno opčinjavao i odbijao u isti mah, nalik na onaj u bioskopskoj sali, gledala sam zadivljeno njene kretnje. Ona je, zanesena svojim plitkim mislima, pjevušila pjesmicu i miješala mirisnu čorbu drvenom kašikom. Kada je išla u ostavu, ushitljivo sam pratila kako polako nestaje u prostoriji bez svjetla i kako se ponovo rađa okupana svjetlošću koja joj je darivala nakratko izgubljenu formu. Svaki put bih se iznova uplašila da se neće vratiti iz zemlje s druge strane okvira vrata koja vode do magičnog tamnog vilajeta. Osjećala sam da je svako u mraku sȃm. Tamu nisam doživljavala kao opasnost, već kao bolnu neizvjesnost. Za mene je bila nedostupna čudesna zemlja u koju je ulazila majka kao što je daleka i nedokučiva njena misao. I svaki put poslije njenih malih nestanaka majčino krupno, jako i mesnato tijelo činilo mi se neobičnijim, kao da se odupire obrisima koji ga ne drže dovoljno čvrsto. Nalik na baroknu sliku koja vuče pogled u svoju dubinu i na kojoj se nalaze figure s prigušenim konturama oslikanim sfumato tehnikom. Njeno tijelo je pokušavalo da se izdigne iz okvira koje sam im zadala. Oni su se hranili tminom koja ih je činila životnijima.
Žudjela sam za tim da je posmatram iz prikrajka stoga što mi se tek tada činila kao marioneta koja iza paravana skida svoje konce i stvara svoje pokrete bez prisile tuđeg pogleda. Kada me ugledala sakrivenu iza zida, shvatila sam da se uplašila jer nije znala da sam tu. Strah je zamijenio stid zato što je osvijestila da sam je posmatrala u trenutku kada je mislila da je sama i da je niko ne vidi. Bila je opuštena sve dok svojim radoznalim pogledom nisam razrušila njenu iluziju slobode.
Žila na njenom čelu je slabašno zapulsirala i znala sam da će iz nje nahrupiti bijes kojim je sakrivala svoj stid. Tada mi je njeno tijelo izgledalo još mesnatije i krupnije. Zadrhtala sam i postala svjesnija ružnoće zidova prepunih fleka i rupa na tapetama. Sve granice su tada bile jasnije, a njeno raskrupnjalo tijelo je toliko naraslo kao da teži da ispuni sav vidljivi prostor i da postane orijentir koji će usmjeravati moj pogled.
I prije nego što je izgovorila riječi koje su joj dogorele do jezika, iskoristila sam svoj trik. Pogledala sam je skrušeno i to je bilo dovoljno da osjeti svoju nadmoć. Okrenula sam se i uronila u mrak u hodniku. Iako su se takvi događaji s majkom dešavali i ranije, u ovom je bilo nečeg drugačijeg – nečeg naglog i oštrog.
Gledala sam u zatvorena vrata, zamišljajući da se nalazim u kući za lutke u kojoj je svaka prostorija svijet za sebe – namijenjen samo jednom čovjeku koji stoji u njemu i čiji glas ne dopire do drugog, takođe učaurenog u mekoti i udobnosti svoje opne. Ta pomisao me umirila.
Prišla sam zidu, naslonila uvo. I zadržala dah.
– prvonagrađena priča na Konkursu za kratku priču „Vukašin Conić“ 2022. –
________________________________________________
MILANA GAJOVIĆ – Osnovne studije završila na Filološkom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Master studije završila na Filološkom fakultetu u Beogradu, na kome je trenutno doktorantkinja. Stipendistkinja je Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, pri Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. Učestvovala je na nekoliko domaćih i međunarodnih skupova i objavila je naučne radove iz oblasti književnosti i obrazovanja. Poeziju je objavila u časopisu ,,Vesna” Filološkog fakulteta u Beogradu, a njena priča je ušla u zbornik priča ,,Biber III”.
Gazdin krov je limen i ravan pa preko dana na njemu sušimo robu. Uz gaće, majice, hlače, na krovu su: plastična cisterna za vodu, prastara antena za zemljani signal i gazdina malena kći, garave kose i vječno blatnjavih ruku. Na toplom krovu tri dana smo čekali vlak koji neće stići, pili mlako pivo, slušali zvukove džungle i gledali zvijezde. Kada smo odlučili promijeniti plan puta i otići iz sela, popeli smo se na krov posljednji put. Ondje je sjedila gazdina kći, u šaci je držala zgužvane novčanice, pružila ih i rekla: – Povedi me –
***
ČEMU SLUŽE OČI
Na ušću rijeke Mekong ribari brodicama crtaju oči; dva velika oka na pramcu, taman iznad vode, da im brodice nađu put kroz opasne struje, da izbjegnu zle duhove rijeke i sigurno ih vrate toplom krevetu, zagrljaju koji tamo čeka, topotu nogu po drvenom podu i juhi od rižinih rezanaca. Na ušću rijeke Mekong ribari razumiju čemu služe oči.
***
PJEŠČANI SAT
Na dalekom otoku ceste su očajne. Gledano iz zraka čine rijetku, nelogično razbacanu i isprekidanu mrežu, nedostatnu za postojeći promet. Putevi kojima nas vozi Ayu, naš vozač, dotrajali su, uski i umorni od turista poput nas. Svaka, pa i najbliža destinacija koštat će te barem sat vremena. Ipak, kad god da stignemo na odredište, Ayu se okrene, široko se nasmije pa kaže – već smo stigli. Gledam u sat pa u njegovo sretno lice: jedno od njih dvoje je u pravu.
***
PARAZITI
Neonska reklama s vrha zgrade baca rozu svjetlost na krevet. Venice Beach, Kalifornija. Ležimo na leđima, slušamo grebanje u zidovima. – Termiti, – kažeš, pa se smijemo iako to nije tema za smijeh u drvenoj kući. Neon plavi, neon rozi, bljeskaju nam na licima. Prevrćeš se i namještaš jastuk. Tuđi je, treba se naviknuti – Ako se ikada vratimo ovdje, – govoriš dok pokušavam zaspati – želim ponovo vidjeti ovu čudnu kuću. Želim vidjeti je li išta ostalo. Čujemo kako se niz hodnik približavaju koraci, pod škripi. Zaustavljaju se pred našim vratima. Netko povlači kvaku, zagradili smo vrata krevetom. – Paraziti! Skvoteri šugavi – udara ramenom o vrata, krevet škripi, ne pomiče se – gubite se odavde! – Još koja psovka i koraci se udaljavaju. Naslonim dlan na zid. Koliko će im trebati da sve pojedu? Sigurni smo do jutra. Nakon toga ionako nitko nije siguran.
***
ŠTO SAM NAUČIO U DŽUNGLI
Počinje kapljicom na mesnatom listu i imamo minutu, ni toliko, da nađemo zaklon, no zaklona nema i brzo zamotavamo elektroniku u plastične vrećice i trčimo i smijemo se i trčimo a ne znamo kamo. Kiša nas stiže gusta i topla i dižemo čela i gledamo joj lice i plazimo jezike i deremo se prema vrhovima krošnji. Na rubu sela, već mokri do kože, srećemo budista koji korača kroz lokve. Gleda nas kako trčimo kraj njega i smije se iskreno, pokaže prstom u nebo i slegne ramenima. Monsun kaže, kao da zaokružuje uzaludnost bijega. Monsun ponovimo, kao da smo naučili nešto novo. To sam od njega naučio: umjesto da bježim, kažem kiša, kažem šuma, kažem tvoje ime.
_________________________________________________
IVAN JOZIĆ (1981, Zenica) živi i radi u Zagrebu. Autor zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih i Šaptanje bankomatima i druge nježnosti. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji (pobjednik regionalnog natječaja Record Stories, finalist natječaja Lijepe priče Ede Budiše i MasterCard Broda kulture 20+1 najljepša priča za ljeto 2013.). Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji. Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli i kao član žirija za nekoliko književnih nagrada. Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji, a najdraži „art gig“ su mu godine rada na FEKP-u. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.
***
“Prvi korak: otvorite je. Sve što vas nakon toga čeka u Šaptanju bankomatima Ivana Jozića i Vide Meić sasvim je osobito iskustvo. Igra je lijepa i, zapravo, vrlo jednostavna: dvoje nagrađivanih autora – pisac i likovna umjetnica – stvorili su knjigu u kojoj dijalog vode formom i formatima, karakterom i temperamentom, jezikom i umjetničkim rukopisom. Svaka u nju uvrštena ilustracija i priča osnažuje sljedeću. Svaka razigrava, podbada, nasmijava, gane, vodi do drugih nježnosti. Lirizam Jozićevih mikropriča, ljubavni i životni itinerari njegovih junaka zrcale se tajanstveno u atlasu mrlja, nizu zemljovida kojima Vida Meić naznačuje put do malih blaga posijanih u ovoj zbirci. Život je u detalju, kao da kažu. Nikad pokazati, nikada ne ispisati sve. Okrećući leđa grandioznosti i sveobuhvatnosti, dvoje nam iznimnih umjetnika u Šaptanju bankomatima (i drugim nježnostima) daje sliku kudikamo uvjerljivijeg svijeta; fragmente o ljubavi, sreći, obitelji i umjetnosti, uz bonus fantaziju o bankomatu koji – ako mu šapnu prave riječi − dariva sretnike. Ovo je knjiga baš takvih riječi. Niska epifanija za čitatelje i putnike namjernike željne nasmijane nježnosti.” – Fraktura
Voljeti čovjeka koji pljuje pokraj tebe dok čekate na semaforu, ili pijanca pred kioskom koji smrdi i psuje prolaznike koji mu ne daju novac, ili ženu koja tuče dijete koje se popiškilo kao da je boksačka vreća, ili dijete koje udara nogama baku dok se u dućanu bacaka po podu, ili momka koji je istrgnuo torbu putnici iz ruke i u trenu pobjegao, ili policajca koji je upravo tutnuo u džep novac bacajući u smeće alkotest vozača, ili susjedu odozgo koja je namjerno istresla pepeljaru na tvoje rublje na užetu, ili vozača koji te je vozeći 200 km na sat poprskao blatom od glave do pete, ili vjernicu koja kleči u božjem hramu, a liježe s mržnjom prema rođenoj sestri, ili manijaka koji se trlja o tebe u autobusu, ili političara koji ti pere mozak na temperaturi od 90 stupnjeva, ili zatvorsku čuvaricu koja se iživljava nad trudnim zatvorenicama, ili predsjednika mladih desničara koji prijeti djeci migrantima, ili ženu koja krade djevojčice za bijelo roblje, ili diktatora koji je podčinio državu vlastitim potrebama, ili dobitnicu Nobelove nagrade za mir koja šuti pred genocidom u vlastitoj zemlji, ili pjesnikinju koja piše na jeziku većine, a alergična je na jezik manjine, ili vojnika koji kundakom gnječi glavu bebe na majčinim prsima, ili serijskog ubojicu, pedofila, silovatelja, maloljetnog delinkventa, ratnog zločinca, prijatelja koji ti je postao neprijatelj, ili onog, onu, one koji zloupotrebljavaju, ponižavaju, uništavaju od početka svijeta, ljubiti sve kao sebe sama, i sebe kao sve njih, – ali kako, kako?
A čovječanstvo je lako voljeti. Čovječanstvo je dobro društvo za kavu, neopterećeno ljudskim bremenom, ono ide svojim putem, do cilja i ne mora gaziti po leševima jer ih je čovjek već izgazio. Svaki je čovjek za nešto kriv, no čovječanstvo nikada, čovjek je prolazan, a čovječanstvo vječno, ono je časno i savršeno, a čovjek je njegova suprotnost, pa kako voljeti nesavršenog pojedinca usred savršene većine? Lakše je voljeti čovječanstvo kad čovjek pokraj tebe ne zaslužuje ljubav, a ti moraš ispuniti zapovijed voljeti bližnjeg kao samog sebe, a ne znaš tko ti je bližnji: čovjek ili čovječanstvo?
***
LJUBAV KOJA SE RASPADA
treba pošpricati hladnom vodom kao dlan vrućim uljem izgoren
I tišina će ušutkati krik što kola poput krvi u začepljenoj veni.
Pa kada je razgovor bez govora muk, ni osama nije hosana na višnjemu nebu,
po kojem netko i ne kuca, a otvara mu se, a drugi pak lupa li lupa po lokotom zaključanim vratima.
Ljubav što se raspada je raskol u sebi, ne tiče se nikog izvan tebe,
i treba je odvojiti od vlastite osi poput do kraja izgrižene kosti,
i tek okoćenom psu je baciti koji će o ljubavi i neljubavi tek učiti.
***
OTPACI
Skupljaš tako s djecom sličice, školjke, poštanske marke i razglednice, slažete ih pomno u ladice i kutije, smješkaš se dok ti žena dobacuje kako “skupljate smeće”, a ne znaš da će odjednom doći dan ili još brže noć toga dana kada ćeš samo s gaćama na sebi glavom bez obzira posrtati po vlažnom željezu pomoćnih stepenica tresući se u pravcu suprotnu od doma, praznih ruku kao tek iskopan grob i šaka crnih od udaraca u plamen, gnjuriti izvan dijametra Božje volje, gledati za sobom, a njih nema, udaljen krik i muk, nag i malen pod mlazom što te u život vraća, a ti guraš u suprotnome pravcu, umrijeti želiš, izdahnuti pod dekom iza nekog grma. Oni su mrtvi.
Dovlačiš se do kontejnera u koji si jučer bacio posljednje otpatke. Bez prstiju kopaš po smradu, evo zelene vrećice s korama naranče, s papirićima slatkiša koje si kupio vraćajući se s posla, s okrajkom salame i zgužvane kutijice od soka koje su popila djeca prije spavanja, sve što ti je ostalo od njih, tvoga života u kojem si sada sam, sve to njuškaš, ljubiš i sastavljaš komadiće oguljenih kora, mrvice čokolade skupljaš u zlatne papiriće, omamljuje te okrajak salame nekom poznatom bliskošću, na slamkama od soka je posljednja kap sline tvoje djece. Ova zelena vrećica s otpacima je sve što sada imaš. “Treba početi ispočetka”, kažu ti svi. A ti bi znao kako početi iz sredine, kako promijeniti staro da bude bolje, ljepše, željenije, ali kada mrtvi više nisu živi nitko ne zna kako početi ni s kraja, ni s početka. Znaš, vrlo dobro znaš, kako se život pretvara u otpadak, no ne znaš kako te otpatke pretvoriti u život.
***
KOFERI
U kovčežiću ispod maminog kreveta kojeg je donijela iz sela u grad, godinama su čamili tanjuri oblika ribe, svaki zamotan u novinski papir, svadbeni dar, društveni suvenir. Izblijedjele im škrge, posivjelo im more, a kada smo kovčežić otvorili već se bijahu međusobno izjele.
U koferiću ispod ujakova kreveta kojeg sam otkapčala po sto puta na dan, svi su ratovi bili vremenski pomiješani u bilješkama s predavanja iz povijesti savinutim napola, i po dva u koloni jurili su iz rovova ka onome što je kasnije postala država, politički koferić zaborava.
U koferu sam pod krevetom studentskog doma čuvala pisaći stroj “Ljubinka”, na kojemu su moje sustanarke Mongolke pisale na ćirilici svoja ljubavna pisma koja su prije slanja preko triju mora devet noći držale u bocama vodke s ovčjim crijevima, pupčanim vrpcama domovine.
Koferi u Auschwitzu staklom odvojeni od dohvata posjetitelja zaplijenjeni na ulazu pod arkadom s natpisom “Trud oslobađa”, teže pod prazninom u kojoj su se sklupčali teret života i lakoća smrti. Holokaust je karta u jednom smjeru svijeta, nestalog u duplom dnu postojanja.
Život promiče pokraj ljudi, a iza njega ostaju njihovi koferi. U njima se po znanju hvata prašina, po sjećanju – plijesan, zaboravu – smrad. Svaki je kofer otvorena priča, svaka priča, zatvoreni kofer. I ne trebaš otići da bi ostao, niti ostati, a da već otišao nisi.
***
KAKO JE TO
biti dijete roditelja poginulih u ratu, biti dijete razvedenih roditelja, ili dijete iz Afrike s džambo plakata, živjeti u zavodu za hendikepirane, imati ključ socijalnog stana, dobivati pomoć u brašnu, ulju, vati i štapićima za uši, imati žiro-račun za transplantaciju koštane srži, živjeti u sos selu s Velikom majkom devetero djece i tetom koja dolazi jednom tjedno peglati rublje i kartati se, kako je to spavati pred parlamentom u kartonskoj kutiji ili u metrou metropole domaćina skupa visokih dužnosnika, kako je biti lutka u narodnoj nošnji umjesto prometnika na raskršću, kako je to kad djeca posvajaju roditelje, a ne suprotno, piti na eks krv da ne oksidira, biti štitna žlijezda obiteljske politike, kako je to kad ti cure sline za nekim ljudima, a od nekih ti stoji knedla u grlu, čuvati najmekši ručnik za gosta iz inozemstva, a najtvrđi krevet za preživjelog samoubojicu, kako je biti trn u Božjem oku, skupiti spoznaju u žličici s ljepljivim sirupom, kako je to imati stavove poput oprane čarape koja ne nalazi svoj par, kad su ti i koža i zemlja postale premale, kada se na manastirsku lipu objesi čovjek koji ti je posljednji poljubio čelo, kako je biti aktualna tema niskobudžetnog filma, i to kad se pupak povuče pred jezikom, a jezik pred živom mjerom duha, kako je postati podstanar vlastitog postojanja, postati svjestan da je život igra neplivača s valovima višim od njega samoga.
s makedonskog prevela BORJANA PROŠEV OLIVER
______________________________________________
LIDIJA DIMKOVSKA rođena je 1971. u Skopju. Makedonska je pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljica rumunjske i slovenske književnosti na makedonski jezik. Diplomirala je Opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Skopju, a doktorirala je na temi iz rumunjske književnosti na Fakultetu u Bukureštu. Živi u Ljubljani. Objavila je šest pjesničkih zbirki, tri romana, jedan američki dnevnik i zbirku kratkih priča. Književni časopis The Americam Poetry Review posvetio joj je naslovnicu i posebni dodatak. Romani Skrivena kamera i Rezervni život su dobili nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolje prozne knjige, a Rezervni život i Nagradu Europske unije za književnost. Roman Non-Oui je bio nominiran za Nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolju proznu knjigu za 2017. i Međunarodnu nagradu Balkanika. Izbor od pet priča iz zbirke Kako smo napustili Karla Liebknechta dobile su specijalno priznanje za kulturno nasljeđe na natječaju za najbolju europsku priču među dobitnicima EU nagrade za književnost. Dobitnica je njemačke nagrade za poeziju Hubert Burda, rumunjskih pjesničkih nagrada Tudor Arghezi i Poesis, Europske nagrade za poeziju Petru Kurdu u Vršcu, slovenske nagrade Čaša besmrtnosti – Velenjica te albansko-makedonske nagrade Naim Frasheri. Za svoju poeziju bila je nominirana za njemačku nagradu Brücke Berlin, za američku The Best Translated Book Award i poljsku nagradu Europski pjesnik slobode. Njezine pjesme i proza su prevedeni na više od dvadeset jezika.
Dolazim u Birmingham s dva kofera i jednim ruksakom. Nosim sa sobom previše knjiga, a premalo tople odjeće. Odjeća se može kupiti i u Engleskoj, ali knjige na hrvatskom samo u mojoj najdražoj knjižari. Za sobom ostavljam uplakane đake 8b i mamu koja se uvrijeđeno pravila da ne primjećuje kako joj kći jedinica odlazi. Ostala je zavaljena u fotelju pred televizorom, budno prateći neku novu seriju. Marko me čeka s novounajmljenom kućom. Kuća je hladna i golih zidova. Ali Marko to ne primjećuje niti mu je važno. Veseli se toplom doručku i spakiranom ručku za pauzu na gradilištu. Kao tek vjenčani par, spremno uskačemo u neke davno zacrtane uloge – Marko donosi novac, a ja se brinem za kućanstvo dok ne sredim dozvolu za rad. Noću se stišćemo pod poplunom, prvi put u životu spavamo u čarapama, a ujutro starom majicom brišemo nakupljenu vodu s prozora. Dani se čine beskrajno dugi i neprestano gledam na sat kad će se Marko vratiti s posla. Ne volim biti sama u kući. Zato izlazim i istražujem grad, tražeći nešto prepoznatljivo za što bih se mogla uhvatiti. Danas odlazim u kupnju, frižider je već poluprazan, a Marko kući dolazi gladan. Njegova mama Vesna uporno zove na telefon: “Snajko, kuhaš li mu štogod? Na vjenčanju je izgledao kao da je izgubio najmanje deset kila.” Njezini me pozivi iritiraju, ali ovoga puta moram se složiti, Marko izgleda ispijeno. Dvije autobusne stanice i eto me u obližnjem supermarketu. Parkiralište je poluprazno, ponedjeljkom ujutro nema kupaca. Guram metalna kolica i širom otvorenih usta gledam nepregledne redove polica pred sobom. Kao u nekoj bajci, promatram jagode usred zime, narančasti mango s drugog kraja svijeta, kokosove orahe i plastične posudice s četiri velike smokve koje su, tako lijepo upakirane da ne dodiruju jedna drugu, doputovale iz Turske. Za iste bih novce na moru mogla pojesti kilu smokava. Ne mogu si pomoći, iznose u funtama preračunavam u kune i čim rukom posegnem za nekim proizvodom, taj mali kalkulator u glavi spriječi me da ga stavim u kolica. Sumnjičavo promatram jogurte; čemu toliko izbora? Kefir, skyr, greek, natural, light – od silnih varijacija ne osjećam se dobro. Čudim se pakiranjima već narezane mrkve i luka. U Engleskoj ne treba ni zaplakati, ručak se pravi bez muke. Krastavci su obavijeni plastičnim omotom, glavice salate zamotane u plastične vrećice, meso se kupuje u plastičnim kutijama na točno određenu gramažu, pakirano za samce ili obitelj od četiri člana. Nema mesara koji ujutro na placu pozdravlja s “Dobro jutro, susjeda” i zavodljivo pita “Ma je l’ smeta ako je deset deka više?” Ne smeta. Nikad ne smeta, jer se lijepo smije i jednom godišnje ubaci suhu kobasicu za sarmu kao poklon u vrećicu. Zalazim u red polica world food gdje putujem od Meksika do Kariba, Indije i Japana, sve do Kine i Koreje. Na poljskoj polici primijetim teglicu kiselog kupusa i to mi izvuče osmijeh na lice. Kod kuće škarama izbavljam povrće iz plastičnih vrećica. Pripremam gulaš i savijaču od jabuka. Po zidovima lijepim (čavlići su zabranjeni!) fotografije s vjenčanja, pa kuća izgleda kao fotoalbum što se lista od sobe do sobe. Zatim mijenjam posteljinu, stopostotni pamuk iz Name, za lakši san i odmor, vjenčani dar moje kume. Kao pčelar što dimom uspavljuje pčele u košnici, kuću treba ispuniti mirisom i istjerati iz nje vonj bivših stanara. Tek tada ona postaje dom.
Viktorija
To da Englezi ne znaju graditi kuće već je uobičajena šala među dečkima s gradilišta. Svakome su njegove kuće najbolje: poljske, bugarske, rumunjske, turske. Samo Englezi još uvijek žive u skučenim, vlažnim kućama od prije rata kad su se zahodi gradili u vrtu, odmah uz kuhinju. Neko ludo poštovanje prema prošlim, slavnim vremenima brani im da sruše te uske kuće s čađavim dimnjacima i izgrade kuće prilagođene suvremenom načinu života. “Viktorijanska kuća”, reći će puni strahopoštovanja i divljenja, kao da je kuću gradila sama kraljica Viktorija. Kuća koju sam pronašao za sebe i Sandru jedna je od takvih viktorijanskih kuća u nizu, izgrađenih još za vrijeme industrijske revolucije na imanju nekog propalog plemića. Nije se čovjek snašao u povijesnom vrtlogu. Sandra je inzistirala da unajmim kuću s vrtom. – Ni ti ni ja nikada nismo živjeli u kući. Ovo nam je idealna prilika. Englezi vole kuće, a ne stanove – objašnjavala je preko Skypea u mjesecima razdvojenosti. Kad je prvi put vidjela kuću i uski vrt iza nje omeđen drvenom ogradom koja se povijala na svaki dašak vjetra, oči su joj se ispunile suzama. Gdje sam je to doveo, u što sam je to uvalio. Priznajem, osjećao sam krivnju. I zato sam je puštao da po cijele dane gleda televiziju, kupuje neke smiješne kutijice čaja i zatim mi objašnjava razliku između Darjeelinga i Earl Graya. Trebao sam je dovesti tek na proljeće, ova hladnoća, magla i mrak svakoga bi ispunili beznađem. Tek sam jednom spomenuo kako bi mogla raditi na crno. Dok ne sredi papire i ne nađe nešto bolje. Primijetio sam oglas na autobusnoj stanici na kojem je pisalo da se traže berači šparoga za iduću sezonu. Čim sam joj to rekao, udarila je u dreku: – Ja sam završila fakultet, za učiteljicu! Uostalom, od šparoga mi se povraća. – Traže nekoga da bere šparoge, ne trebaš ih jesti. – Nisam ja jedan od takvih migranata – rekla je ogorčeno. Možda je bilo brzopleto od mene predložiti da radi na crno, ali bojao sam se da ni s vizom za rad neće lako naći posao kao učiteljica hrvatskog jezika. Za nju je naš migrantski život bio veliko razočaranje. Nije joj se sviđao grad, grozila se što ima tako puno beskućnika, ulice su prljave, a ciglene zgrade i ulice čađave boje. Ne voli našu ulicu ni našu kuću. – Problem je što si ti u Zagrebu živjela jedan život, a ovdje moraš početi od nule. Nije ovo zauvijek, Sandra. Polako. – Vidiš li ti gdje mi živimo? – Isti smo kao i svi drugi. I što je u tome loše? U našoj ulici žive samo useljenici. Sve su kuće identične, sa zaobljenim prozorom dnevnog boravka i vratima što vode u uzak hodnik. Niska metalna ogradica štiti betonirani komad površine pred samim ulazom u kuću. I po tom komadiću zemlje jasno je u kakvom se kvartu nalazimo. Dok u drugom dijelu grada engleska srednja klasa koristi taj prostor da posadi grmove lavande i postavi plave keramičke tegle sa žutim narcisima koji se rascvjetaju u proljeće, pa širom otvori prozore kako bi uživala u mirisu, u ovom kvartu to je prostor za crne i zelene kante za smeće. Crne se prazne srijedom, a zelene, one za recikliranje, svaki drugi tjedan petkom. Ali malo tko ovdje mari za recikliranje. Poneki vrt ima kamenog lava ili drečavo obojenog patuljka, po tome znam da su vlasnici kuće Europljani, ali ne oni pravi, fini, što dolaze raditi u banci ili IT firmama, nego ovi istočni, što nemaju ukusa. Hindusi vješaju nekakvo lišće i cvijeće na ulazna vrata, a muslimani staklene pločice s natpisima na arapskom. Svatko ukrašava kuću na svoj način. Naša ulazna vrata su prazna, prostor ispred njih je betoniran, a kante držimo u vrtu iza kuće. Ovdje smo ionako privremeno, ne ostavljamo trag, ali nekog se reda ipak moramo držati. Život je tako jednostavniji. Susjede ne poznajemo, ali čujem njihovo kašljanje i razgovore kroz tanke zidove. Lijevo od nas živi Indijka s dvoje tinejdžera, ne znam je li se razvela ili joj je muž umro, ali nitko je ne posjećuje i ponaša se kao da je odnekud pobjegla. Pere rublje svaka dva dana, ali nikad ne pozdravlja ako se zateknemo u vrtu u isto vrijeme. Pazi da izbjegne moj pogled preko ograde. S djecom razgovara tiho premda ja ne razumijem njihov jezik. Svatko ovdje ima svoju priču i svatko se drži za sebe. Desno je derutna kuća koja već godinama nije obnavljana. Vlasnik je neki stari Pakistanac koji navodno ima tri kuće. Kupio ih je nakon Drugog svjetskog rata kad su se kuće u Engleskoj prodavale kao kruh i mlijeko, uđeš u banku i dobiješ kredit bez ikakvog depozita. Tad su i granice bile otvorene za sve koji su htjeli raditi. Stari Pakistanac više ne mora raditi, sad zarađuje na pridošlicama. Svaku sobu iznajmljuje posebno, ljudi neprestano dolaze i odlaze, ovisno o tome kako se tko snađe. Ovo im je prva adresa u Engleskoj, s koje svatko želi što prije pobjeći. Zimi Viktorija progovara dubokim glasom. Brunda, ljuti se, škrguće zubima i negoduje. Iz njezine utrobe dopiru prijeteći zvuci kao da će nas progutati. Osjećam da joj je krivo što upravo mi stanujemo u njoj. U spavaćoj sobi nalazi se veliki bojler od tristo litara koji pri svakom paljenju ispušta strahovite zvukove. Zvali smo vlasnika kuće da dođe podmazati stroj, popraviti nekakav ventil ili, u krajnjem slučaju, zamijeniti bojler. Ali on nam je rekao da se tu ništa ne može. Bojler je dio kuće otkako je on vlasnik, a ako nam nije pravo, nakon isteka ugovora možemo se odseliti. Zakleo sam se da ćemo do iduće zime napustiti Viktoriju.
***
“Roman govori o migrantskom iskustvu mladog zagrebačkog bračnog para u velikom engleskom industrijskom gradu Birminghamu u razdoblju od 2011. do 2022. godine. Nesvršeni student ekonomije Marko, koji odlazi u želji da otplati kredit u švicarcima, najprije ondje radi kao građevinski radnik, a Sandra mu se vrlo brzo pridružuje zanesena snovima o ispijanju čajeva i engleskom stilu života, no stvarnost je posve drugačija jer kao učiteljica ne može pronaći posao u struci, pa prihvaća mjesto na šalteru autobusnog kolodvora. Roman prati njihov emocionalni i sasvim praktični život između Birminghama i Zagreba, dileme između ostanka ondje i povratka ovdje, njihovo sazrijevanje praćeno razbijanjem predrasuda prema strancima i uklapanjem u britanski način života, ali i sve snažnijom spoznajom da im Zagreb postaje neki tuđi grad. U toj rascijepljenosti, podvojenosti i rastakanju identiteta ne samo da se Marko i Sandra mijenjaju kao osobe već se i njihov službeni status u dvije zemlje mijenja, a njihova veza prolazi kroz svakojake kušnje. Autorica propituje kako ista osoba može biti emigrant u svojoj zemlji i imigrant u tuđoj i kako nam ti termini omogućuju da ljude olako gurnemo u ladicu, a da i ne saslušamo njihove priče.” – Disput
_______________________________________________
KRISTINA GAVRAN rođena je u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Doktorirala je na Sveučilištu Loughborough u Velikoj Britaniji. Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Drama “Pepper and Honey” u produkciji Notnow Collectivea ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji. Drame za djecu “Dječak koji je tražio zmaja”, “Koruptivitis u Mišogradu” i “Sonata za Kantu za smeće” nagrađene su nagradom “Mali Marulić”, a drama za odrasle “Spremni” dobila je nagradu “Marin Držić” i postavljena je u ZKM-u. U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (2016) i roman Gitara od palisandra (2018) koji je bio u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu t-portalove nagrade, te je osvojio nagradu “Mirko Kovač” za najbolje djelo mladog autora. Roman je preveden na francuski, bugarski i makedonski. Kratka priča “Potpis” osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista. Trenutno živi u Cheltenhamu u Engleskoj.
Ako te netko ošamari, ne okreći mu drugi obraz. Okreni mu leđa. Svaki novi udarac produbljuje jamu u koju padaš. Otac zna: kad okreneš leđa, okrenuo si sebe.
***
OTAC I PRERANA SMRT
Kad je umro moj mali brat, otac je zajecao, Bog dao, Bog uzeo. Otac zna: Kad neki čovjek prerano umre, to je kao kad greškom posiječemo stablo. Rukama se uhvatimo za glavu, gledamo u truplo i vičemo, žao mi je, žao mi je.
***
OTAC I LOŠI LJUDI
Kad ga uvrijedi drugi čovjek, otac se povuče u sebe, i dugo razmišlja o tom njemu. Umjesto da mu opsuje sve po spisku, on se počne moliti za njega.
Otac zna: Dok molimo, imamo moć nad mržnjom. Tako ćemo sačuvati sebe, kad ne možemo popraviti onog drugog.
***
OTAC I PUTIN
Jesen, godina 2022, otac priprema ogrjev. Dok sluša udarace sjekire, osjeća miris uranija. Pred njegovim očima raste vatrena pečurka. Dovoljan je samo jedan korak da završi na našim stolovima. Otac zna: Bolje da strada jedan čovjek nego cijeli svijet.
***
OTAC I UVREDE
Otac je mnogo puta krvario. Rane su mu nanosili ljudi. A on je stavljao prst na usta, i na ranu, kao što se čini da se ne probudi dijete koje spava. Otac zna: Svaki put kad su ga ranili, otvarala su se vrata kroz koja je ušla nova rana, da izliječi staru.
***
OTAC I VODA
Kad pada, otac se ne sklanja u kuću. Niz njegova ramena se slijeva kiša. Ponekad otvori ruke i usta, i pije slapove kao molitvu. Otac zna: Tko ne osjeća kišu, taj ne poštuje vodu.
***
OTAC I OBIČAJI
Otac svake godine slavi patron župe. To će činiti dok bude stojao na nogama.
Otac zna: Ono što se popije to se zaboravi, ponešto će ostati od onog o čemu se pričalo. Tko je došao, taj je bio.
Običaji drže ljude na okupu. Što trpeza okupi na zemlji, to zajedno blaguje na nebu.
***
OTAC I TEPIH
Otac u blatnjavim čizmama gazi ruže na novom tepihu. Majka izlijeće pred njega i mlatara rukama da stane. On prelazi preko sobe kao preko livade. Otac zna: Tepih nije stvorio čovjeka, nego čovjek tepih. Više života ima u blatu na čizmama nego na otkanim ružama. Ne boli konac, nego duša.
***
OTAC I NOVI DAN
Otac opušteno gleda u daljinu kao da zbraja puno u praznom. Otac uvijek kreće ispočetka, svakom danu daje novu šansu. On zna: samo prazno može biti puno.
***
OTAC I SMRT
Otac je sanjao da će umrijeti. Udobno se namjestio u krevetu, i čekao blage ruke smrti. Onda se sjetio, da nije otvorio prozor, kroz koji će izaći duša, ode da ga otvori. Kad je smrt došla, nije ga zatekla u krevetu. Tako se ocu produžio život.
Otac zna: Nije čas smrti čas njenog dolaska, nego onaj čas kad posvršava sve poslove.
***
OTAC I PROLAZNOST
Otac je umoran. Sjedi na verandi, sam, i očima mjeri dubinu života.
U nogama se rasušila hrastovina, prsti natekli od stiskanja grčeva. Srce preskače, pluća se zatvaraju pred vjetrom koji donosi kišu. Zatvara prozore i vrata pred životom koji je prošao. Ostatkom sebe pokriva prazno krilo.
Otac zna: Ne tuguje on, nego čovjek u njemu, koji se nije nagledao proljeća.
***
OTAC I LIJEPE RJEČI
Očeva kuća je uvijek otvorena za namjernike i slučajne prolaznike. On ne drži previše do uzvišenih propovijedi. Otac zna: Čaša hladne vode u pustinji više vrijedi od svih stihova o vodi.
***
OTAC I SVETO TROJSTVO
Otac pred spavanje poljubi križ, zahvali se stablu od kojeg je napravljen. Godovi se propnu uvis, otac ugleda bijele konje.
Jednom očešlja grivu, drugog nahrani, na trećem odjaha. Kad zaspe, on ga odnese tamo kud otac neće.
Otac zna: U svakom križu živi jedno drvo, u svakom spavaču jahač, konjušar i sam konj. Kad se spavač probudi, ostane samo stablo, i usne na križu.
RUŽICA MILIČEVIĆ rođena je 1967. u Donjem Svilaju kod Odžaka. Studij sociologije završila je na Fakultetu političkih nauka i znanosti u Sarajevu, a 13. travnja 1992. zbog rata napustila Sarajevo i otišla u Austriju u grad Bad Ischl, gdje još uvijek živi i radi kao voditeljica ureda za integraciju. Ujedno je i voditeljica seminara i radionica za odrasle i omladinu na temu rasizma, multikulturalizma, diskriminacije, migracije i integracije. Uz to, osnivačica je i voditeljica platforme za međureligijski dijalog, na komunalnom nivou. Pisanjem se bavi od svoje osnovne škole. Do Domovinskog rata je isključivo pisala poeziju, dok se zadnjih godina preusmjerila i na prozu. Osim pisanja, bavi se autodidaktičkim slikanjem-crtanjem i iza sebe ima dvadesetak samostalnih izložbi. 2020. godine objavila je zbirku pjesama “Dozvolite da se predstavim”.
METANOIA
za Ingeborg Bahman
Svoje telo
Rastavljeno od užasa i rita
Posuto kamiljim biljem
Crnom zorom
Ispratila je vatrom niz reku
Ostavši sama
Milina
Kao malina
U očima žene
I nežna je
Kada je nazovu majkom
Od srca zaplače
Mrtva u svojoj haljini
U vlažnoj ulici
Ona se tada splela
Znala je igre glasovira
I nosila košulju od breskve
***
BERLIN ČETRDESET PETE
Tri žene sede na steni kamenom panju
Guduri ždrelu nehajne hladovine
Zaudara bakar i čaplje u sjaju drže svod
Vade zelenkaste papirne didrahme
Da žene jedna drugoj pokažu
Strune kao izvezene kose
Tamo u daljini galebova čuje se top
Dolazeći svod vojske sa Urala
Tri žene sede na kamenom panju
Gledajući u svod kao da je od vode
Po barama nežne cvetaju aprilske lipe Berlina
Kukuruzovština još neposejana miriše iz polja
Nisu iz vazduha isparile ni jesen ni zima
Ni svodovske piruete
Bela labudova pera po provaliji pozornice
Nedohuktala zaspala
Razbijena u staklu
Žene sede kao na platnu naslikane
Ruž od karmina na opušcima već u bari leži
Smeju se jedva
Senke se ocrtavaju na licima
Stegnutim od grči
Jedna preko kolena drži vrat ždrala
Prerezaće ga
U ponoć
Zapovednik sa Pankova uzviknu
Oganj
***
U PUTNIČKOM STANU
Ti i ja
U pljusku
Jedemo badem
Po smoli
Usoljenu ribu
Preko usana
Ti u hulahopkama
Pružaš ruke
Držeći
Bokore ljuski
Jabuka
Jutro je
Ogrezlo
U soli
Vučeš prst
Po tanjiru
Zrikavci
Zriču
***
Cres
Ivi H.
Sredinom
Avgusta
Ili jula
Naleti
Mojih strasti
Cres
Nepoznate godine
Majka
Akrobata
Otac
Moreplovac
Ti
Dete
Mraka
Cirkusa
Boriš se sa ramenima
Imaš
Stopala
Žene
Hodaš
Unazad
Cres u šumi jela
***
KIJEV-CARIGRAD
Zaselak
Pust
Lipe toče tosku
Devojčica stopalima
Gazi bubamare
Gleda nepokretna
Majka iz naslonjača
Beli se vezir
Seljanka muze
Biće nevreme
Prolaze vozovi pored Odese
Zemlje lilihipa
Otvara se carstvo nara
Sabahudin
Broji korake
Marta
Ona sumnja
Izlazi
U noć
Imitira svog
Jevrejina
Sabahudin dodiruje
Zanoktice
Žitnica
Zanosi je vetar
Pokošena je
Pljuskom
Iznad usana
Beleg
Jedva vidljivih
Dlaka
Mleko se zadržalo
Po njima
***
MELODRAMA
(put od Terazija)
Vodoskok
Meh
Harmonike
Uzdiše
U bezistanu
Urinira
Spremačica
Odžaci
Izuvene sandale
Glava uz stopala
Nedostojna ičeg
____________________________________________
DUŠAN MIJUŠKOVIĆ rođen je 1981. u Beogradu. Živeo je dugo u Sjedinjenim Američkim Državama. Bavio se graničnim oblastima filosofije i duhovnosti. Krajem prošle decenije radio kao novinar beogradskog NIN-a. Poeziju piše od detinjstva, ali tek od ove godine počinje da ozbiljnije predstavlja svoju umetnost javnosti. Objavljivao je na književnim portalima Hiperboreja, Fenomeni, XXZ magazin, Bludni stih, Enheduana, Kult…
Majstor je Brazilske džiudžice, osvojio je preko dvadeset medalja širom sveta, počev od Rusije, Evrope pa do Sjedinjenih Američkih Država. Trenirao je sa legendama borilačkog sporta, sa članovima čuvene brazilske porodice Grejsi, a između ostalog i sa legendarnim Fjodorom Emilianenkom, koji je posetio njegov klub 2013. godine. Sve je to naizgled u potpunom kontrastu sa njegovim izrazito nežnim pesničkim senzibilitetom. No, umetnost počiva na paradoksu.
Bio je oženjen lepom ruskom profesorkom slavistike sa kojom ima ćerku. Prošao je kroz pakao alkoholizma, koji je uspešno pobedio boraveći u komuni “Zemlja živih” dve godine.
Upravo je završio rad na svojoj novoj zbirci pesama.
nespremnost za očinstvo predugo je trajala odlučio si da sprovedeš eksperiment
maštu je bitno razvijati ženska deca sa kojom se može probati sve
do tada oblikuješ njihovo telo po svojoj meri
izgladnjuješ ih dijetama jačaš vežbom
njihov razvoj pratiš svake večeri pred spavanje
devojčice žude za moralnim autoritetom tvoje reči moraju biti pune nade a misteriozne tako i treba da bude sa princezama dok ne porastu a onda im izleću gluposti iz usta
izmisle reč: incest
***
ZAKAČEN
iglama usred ručka između tetkinog prstenja i tatine čaše sa konjakom ušiva mi usta
njegovo tridesetogodišnje stopalo među mojim osmogodišnjim nogama uvučenim u crvene čarape
Melinda đavolko jedan gledaj me da li voliš „Snežnu kraljicu“?
pogledam preko puta stola a on ─ zakačen na zid
***
PROMOCIJA
Melinda stiska usne ulazi u lift zgrade žena sa kesom punom krastavaca stoji u uglu pognute glave
pojačani seksualni nagon ostavio je nedovršene sve započete priče o ljubomornim pedofilima
Melinda joj otima kesu prislanja je uza zid ljubi nežni vrat obešen o zlatni lančić
žena vrišti zaćuti njen okamenjeni pogled lebdi u vazduhu
Melinda izlazi prisustvuje promociji svoje knjige
***
TUŽNO DETINJSTVO ZORANA PANTELIĆA
Zoran Pantelić nas okuplja u sudnici devet je primilo poziv četiri se odazvalo jedna od četiri nije odbila da govori
kako ste bili obučeni? majca na bretele
koje boje? Crne
pokažite mi dokle vam je bila suknja dovde. malo iznad kolena
da li smatrate da ste bili provokativno obučeni?
gola bih prošetala Ustaničkom a da mi niko ne ušeta u analni otvor
raznosač peciva iz Grocke izgovara naša imena dnevna štampa piše o njegovom tužnom detinjstvu
sa pljuvačke u uglovima njegovih usana sliva se izvinjenje u drugom opštinskom sudu
***
MELINDA M U FRAGMENTIMA
počinje da živi tokom međunarodnog pozorišnog festivala
sazrevanje je došlo u četrdesetoj godini
ne nosi više sat
otac joj u punom autobusu objašnjava tezu čuvenog evropskog antropologa
Melinda M je po prvi put neustrašiva razume ženu koja smatra da je od treće godine podvrgnuta ispitivanju Ozne u eksperimentu koji naziva od čoveka do bube
ANA ISAKOVIĆ, 1977. Urednica arhiva Centra za kulturnu dekontaminaciju. Kao mala, učestvuje na konkursima za poeziju, a onda je prestala. Vratila se posle petnaest godina. Pohađala kurs poezije kod Ognjenke Lakićević i Zvonka Karanovića. Objavljivala na portalu astronaut.ba. Pozorišna kritičarka on line portala Kontra press. Objavljvala pozorišne kritike i tekstove na portalima, u časopisima i novinama.. Bila je kritičarka biltena 12-og Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu. U okviru 42. Bitefa objavljivala je kritike u biltenu. Na 48. MESS-u, dobila je nagradu direkcije za profesionalno i inspirativno izveštavanje o festivalu. Selektorka pratećeg programa Showcase 44. Bitefa. Studirala je istoriju umetnosti, magistrirala je teatrologiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Ispraćaju kćer. Otac tješi mater. Ona se otme i Javi nam da si sretna viče za autobusom.
***
MJESEČNA PODMJERA
Ima u poeziji i krupnih poteza na primjer kao Ajka sa čardaka kad gleda kako se djeca na putu igraju ganje. I plače, plače Ajka suza suzu goni. Ili na primjer kad očekuješ šamar a otac, stoka jedna vrela, samo te zagrli. Ili na primjer kad za Novu godinu zamoliš majku za jedan ples i ona, kako te nekad pred školu kupala da budeš čist kao glazbu niz tvoje krvne pločice baci šaku rubina sjajnih. Gimnastičarka jedna ritmička lahkokosta. Ali sva je poezija doista i samo u sitnicama nevidljivim i sitnim. Zatrpana i nerazgovjetna ko mjesečna podmjera u ,,bingu”. Ispod brašna, ulja i šećera Ispod makarona, senfa i majoneza usput i prva kupljena starinska čokolada ,,zvečevo” na kojoj piše volim te. Pjesma je tajni udarac japanskih majstora iz filma ,,Kill Bill”. Nejako i bezbolno tapkanje po grudima. I ništa. Napraviš pet koraka i umreš.
***
ANDRIĆGRAD (poslije vječnosti)
Poslije vječnosti promrtvljene u utrobi izbjegličkog centra na brodu Europa u kopenhagenškoj luci u kabini bez prozora usidrenog među sjevernim vjetrovljem devedeset metara od kamena na koji je izašla Andersenova Mala sirena za kojom je otišla i naša kći U našu kućicu na Visočici nije dolazilo sunce i nismo mogli disati. Uzeo sam macolu i izbio veliku rupu u zidu. Noću je zakovao daskama jer su djeca plakala od studeni. Ramiz K. nekadašnji majstor višegradske Varde sutradan došao je sa svojim drugom Senadom da izbiju daske i postave veliki polovni prozor koji su imali u podrumu. Ramiz zamalteriso pa potom Senad ofarbo crvenim sadolinom. Pa potom dugo klečeći zgrčen drhtao. Iza takvih dasaka na prozorima opkovane komsije su mu jedne noći u Pionirskoj 15. u Višegradu žive zapalili tek rođenu kćer, ženu, mater i još devedeset rođaka i rodica. Muketov mali je dugo snimao zid prije nego ga je oprao od crvenog sadolina Iz prve kante koju je Senad prevrnuo padajući sa skele.
***
SMRTONOSNE GLADI
Pitala je kako si i nakon dugog ćutanja on se sjetio godine 1616-te. Žitelji oko rijeke Elbe za vrijeme jedne od suša i kao opomenu na smrtonosnu glad napisali su na jednom njenom kamenu: Ako me vidiš, plači.
***
DIJETE, PAS I HOROZ
I na kraju opet u kratkim hlačicama hodaš oko svoje nekadašnje kuće i tiho, krišom dozivaš svoje nekadašnje psetance koje se davno i s mnogo više dostojanstva od tebe, pomirilo s dužinom svog života. Izgovaraćeš se opet pjesmicom o tome kako ste bježali kući zajedno i sve jedan preko drugog onomad kad vas je potjerao strašni Rifin horoz. Jedinog dana u životu kad si bio istinski sretan i dio ovoga svijeta.
***
OSMIJEH
Stvoritelj je od jagorčevina načinio početak tvoga osmijeha i ostalo je u polju nekoliko cvjetova viška Evo, ja sam ti ih donio.
MENSUR ĆATIĆ rođen je 7. juna 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Danas živi u Visokom. Objavio knjige pjesama: ,,Pjesme za drugo mjesto”, IK Zalihica, Sarajevo, 2008., ,,Eskimska ruža”, IK Bagrem, Gradište, Hrvatska, 2010., ,,Golubovi nad odrom”, IK Polaris , Novi Sad, Srbija, 2013., ,,Podnevni mjesec”, IK Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, Srbija, 2015., ,,Sokrat na psihijatriji” IK Klepsidra, Kreševo, BiH, 2015, ,,Ako te mačka vidi golog” IK Media space Beograd, 2019. ,,Ako te mačka vidi golog” Mensur Ćatić, samizdat, Visoko, BiH, 2019 ,,Strah od završetka filma” IK Treći trg, Beograd, decembar 2021. ,,Ljubavi, umro nam je Jonesko” IK Presing, Mladenovac, Srbija, 2022. ,,Udarci iz kuka”, IK Presing, Mladenovac, Srbija, 2022.
čovjek-časopis 