Kristina Gavran – čovjek-časopis

KRATKA PRIČA KRISTINE GAVRAN: DRAGI TATA

Dragi tata,

ne brini, dobro sam. U domu mi je lijepo, imam puno prijatelja, fakultet je zanimljiv, ispiti su teški, ali gura se. Ništa se strašno nije dogodilo. Ne meni, ili ne još. Pišem ti pismo jer o nekim se stvarima ne može preko telefona. Ti si me naučio da riječi trebaju odležati. Pa eto, neka ove rečenice odleže na papiru, pospremljene u kuverti s tvojim imenom, neka se vozaju žutim kombijem, preslaguju u sortirnici, putuju na motoru čika Ive i zatim odahnu na stoliću za kavu. Pročitaj prvo novine, popij kavu i pojedi ona dva keksa koja potajno žvačeš prije doručka da te mama ne vidi. Tek onda otvori pismo i zaroni u njega, kao skok na glavu u hladnu rijeku. Isprva se koža ježi i srce udara, ali nakon nekog vremena postane uredu i čovjek pliva laganim zamasima. Vjeruj mi, neugodno je meni pisati, pa kamo li ne će tebi biti neugodno čitati. No pisanje rukom ipak sve usporava, daje vremena i onome tko piše i onome tko čita da zastane i razmisli.

Dragi tata, nisi ti jedini koji je dobio pismo. Mi, kolegice iz doma na Savi, dogovorile smo se oko svega ovoga, pa sad pisma putuju u raznim pravcima za sve naše tate, očeve, japice, taje, ćaće. Bit ću kratka – želim da dođeš u Zagreb. Na prosvjed.

Znam da ti nikada ni oko čega ne gunđaš, znam da ne voliš prigovarati i da ni konobara mrko ne pogledaš kad ti donese krivo piće. Također znam da ne voliš putovati i da, otkako si u mirovini, sve dane provodiš u vrtu ili u šetnji do seoskog dućana gdje s dečkima popiješ pivo (uvijek samo jedno) i onda kreneš kući jer komarci grizu nemilice. Ali dragi tata, svejedno te molim da dođeš u Zagreb. Želim da stojiš kraj mene na prosvjedu. Da skupa vrištimo, udaramo u bubnjeve, nosimo teške transparente, uzvikujemo parole i mašemo zastavama.

Znam da čitaš novine, i da nezadovoljno vrtiš glavom na stranice pune horora, okrećeš listove i kažeš štosetumože, pa nastaviš ispijati kavu. Sigurno si čitao o onom posljednjem slučaju – ubijena žena, muž krvnik, ožalošćena obitelj i prijatelji, ostavljena djeca. Sve je od riječi do riječi kao priča od prije dva mjeseca. I ona od proljeća i ona prije nje. Priče se ponavljaju, ali ova posljednja me oparila kao kipuća voda. U meni je sve vrisnulo štosetumože!

Pišem ti pismo jer ti sve ove godine nisam toliko toga rekla. Nisam te htjela uzrujavati, nisam htjela da brineš, a i bilo me pomalo sram. Možda se pitaš kakve veze imaju te ubijene žene s tvojom kćeri? Ta ja ih ne poznajem, saznala sam njihova imena tek iz novina. A ipak, sigurna sam da smo dijelile neke crtice u životu, neke oku nevidljive sitnice, prešućene događaje, skrivene znakove, naučene šutnje, životne lekcije koje smo upijale. Dopusti da ti otkrijem događaje koji pletu vezu među svim ženama.

Sunce užeglo, mama poha piletinu, meni je pet godina i igram gumi-gumi koji je omotan oko kruške i stupa visoke metalne kapije koja dijeli naše dvorište od ulice. Odjednom čujem glasne povike. Susjeda Vinka udara po vratima i vrišti da je pustim unutra. Nespretno otključavam vrata, a ona ulijeće u dvorište i zatvara teška vrata za sobom. Mama čuje komešanje, pa dotrči do nas. Ubrzo s druge strane ograde čujemo povike susjeda Miće. Dere se na Vinku, psuje boga i sve svetce, svi su mu krivi. “Pijan je”, kaže mama. Susjed Mićo reži kao vuk da otvorimo vrata. Priča nešto kako je on glava, a ona samo rep, pa ima da dođe kući. Mama mi šapće da budem tiho. Ipak vrisnem kad susjed Mićo sjekirom navali na vrata. Trčimo u kuću, spuštamo rolete na prozorima i u mraku jedemo pregorene pohance. Poslije teta Vinka i mama dugo razgovaraju dok ja ležim na fotelji. Ujutro teta Vinka više nije kod nas. Mama kaže da se Mićo unormalio. Još pripomene da tebi ništa ne govorim kad se vratiš kući s puta jer ste Mićo i ti prijatelji. Dragi tata, bila je to prva lekcija o tome što se radi kad nam netko bane na vrata sa sjekirom.

Crtica druga – opet ljeto, opet sunce užeglo. Meni je trinaest godina, bradavice na mojim grudima neposlušno strše kao piramide, a meni je neugodno pitati mamu da mi kupi grudnjak. Zato se držim pogrbljeno, spustim ramena i uvučem prsa prema kralježnici. Profesor tjelesnog ocjenjuje skok preko kozlića, premet i kolut. Dlanovi mi se znoje. Već me mjesecima ismijava kako sam štreberica koja nema pojma o sportu, prijeti da će mi srušiti prosjek. Skačem preko kozlića, dočekam se na noge, ruke u vis, a profesor me odjednom zgrabi za grudi. Vrisnem. On mi govori da se smirim i da je samo htio provjeriti moje sisice. Nekoliko se učenika smije na tu šalu. Ja trčim u svlačionicu, zgrčim ramena još snažnije. Naučila sam tad da smijeh peče.

Sa punih šesnaest najbolja sam učenica iz matematike. Putujem na državno natjecanje koje se održava u Splitu! Hej, idem na more i to besplatno. Sprijateljujem se tamo s Ružicom. Dan prije samog natjecanja Ružica i ja šetamo uz more. Odjednom, ispred nas, muškarac sijede kose i ogromne trbušine vadi svoje spolovilo iz gaća i nateže ga uz blagi cerek. Mislile smo da će se zastidjeti što su ga dvije djevojke uhvatile u tom činu, no on sa zadovoljstvom promatra naša lica. Nevjerica i šok pretvaraju se u sram i strah, a on uživa u toj preobrazbi i slatko se ceri dok obaramo pogled i bježimo. Dragi tata, sjećam se kako si me dočekao na autobusnoj stanici i tješio zbog lošeg rezultat. Nisam ti htjela reći kako mi onaj cerek još zvoni u ušima. Spoznala sam da neki zvukovi ostaju upisani u tijelu.

Osamnaesti rođendan. Moj dečko Marko kupuje mi ogrlicu s privjeskom srca. On već radi u skladištu namještaja i zarađuje ozbiljan novac. Živcira ga što stalno učim i ne odgovaram na poruke. Objašnjavam mu vježbam matematičke zadatke za prijemni. Marko misli da je matematika dosadna i uvjerava me da ionako ne ću upasti na fakultet jer je on čuo da ti za Zagreb treba veza. Počinjem sumnjati u sebe, zamalo odustajem od prijemnog. No ipak odlazim u Zagreb, rješavam zadatke kao od šale i saznajem da sam upala i na fakultet i u dom. Na povratku, Marko me dočekuje na stanici vlaka s ružama. Nakon kratkog razgovora, ruže padaju na pod. Poteže me za lančić, guši i viče da sam ja njegova cura i da on ne će dopustiti da se pravim pametna. Tada sam naučila da ljubav boli.

U Zagrebu sam otkrila izlaske i klubove u kojima puštaju odličnu glazbu. Ti znaš koliko volim plesati. Još kao mala izvodila sam koreografije pred ogledalom. Izlazak srijedom rezerviran je za studente. U klubu je vruće, ostavljamo jakne u garderobi. Naručim jednu juice-votku i onda grizem slamku kroz cijelu večer. Plešem, uživam u ritmovima, zatvorim oči i prepuštam se glazbi. Odjednom osjetim tuđe ruke na mojim bokovima. Dah na ušnim resicama. Smrad alkohola. Primiče mi se iako mu jasno kažem da me ne zanima. Muška budala, kaže moja prijateljica. Večer završava kasno, vraćam se kući pješice jer nemam za taksi. Dok koračam, osvrćem se iza sebe. Neki urođeni strah. Opravdani strah. Primijetim da me netko slijedi. To je isti onaj dečko iz kluba, viče za mnom kako sam ružna i umišljena, kako me štapom ne bi dirao, i kako njega samo glupača može odbiti. Mnoge sam lekcije dobila u noćnim izlascima; nikad ne ostavljaj piće bez nadzora da ti netko ne usipa drogu, pleši tako da su ti leđa priljubljena uz zid, odijevaj se ovako i ovako, ne hodaj noću sama, a ako već moraš sama, pretvaraj se da pričaš na mobitel i drži suzavac u ruci. Dragi tata, kad ti hodaš u mraku, okrećeš li se iza sebe? Ako uopće ne razmišljaš o tome, molim te, dođi na prosvjed. Ne trebaš biti najjači tata, samo budi najglasniji.

Voli te tvoja Nena

P.S. – Ako znaš još neke muške, povedi i njih na prosvjed.

priča je objavljena u Večernjem listu i u konkurenciji je natječaja za kratku priču “Ranko Marinković”, 2/2024.

___________________________________________________________________

KRISTINA GAVRAN završila je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti i doktorirala na Sveučilištu Loughborough. Objavila je romane „Između“, „Gitara od palisandra“ i zbirku kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“. Drame su joj postavljene u kazalištima Mala scena, ZKM, HNK Mostar. Djela su joj prevedena na francuski, španjolski makedonski i bugarski. Njena drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective igrana je po čitavoj Engleskoj.

književna premijera: ROMAN KRISTINE GAVRAN “IZMEĐU”, Disput, Zagreb, 10/2022; ulomak

proza

Rituali gniježđenja

Dolazim u Birmingham s dva kofera i jednim ruksakom. Nosim sa sobom previše knjiga, a premalo tople odjeće. Odjeća se može kupiti i u Engleskoj, ali knjige na hrvatskom samo u mojoj najdražoj knjižari. Za sobom ostavljam uplakane đake 8b i mamu koja se uvrijeđeno pravila da ne primjećuje kako joj kći jedinica odlazi. Ostala je zavaljena u fotelju pred televizorom, budno prateći neku novu seriju.
Marko me čeka s novounajmljenom kućom. Kuća je hladna i golih zidova. Ali Marko to ne primjećuje niti mu je važno. Veseli se toplom doručku i spakiranom ručku za pauzu na gradilištu. Kao tek vjenčani par, spremno uskačemo u neke davno zacrtane uloge – Marko donosi novac, a ja se brinem za kućanstvo dok ne sredim dozvolu za rad. Noću se stišćemo pod poplunom, prvi put u životu spavamo u čarapama, a ujutro starom majicom brišemo nakupljenu vodu s prozora.
Dani se čine beskrajno dugi i neprestano gledam na sat kad će se Marko vratiti s posla. Ne volim biti sama u kući. Zato izlazim i istražujem grad, tražeći nešto prepoznatljivo za što bih se mogla uhvatiti.
Danas odlazim u kupnju, frižider je već poluprazan, a Marko kući dolazi gladan. Njegova mama Vesna uporno zove na telefon: “Snajko, kuhaš li mu štogod? Na vjenčanju je izgledao kao da je izgubio najmanje deset kila.” Njezini me pozivi iritiraju, ali ovoga puta moram se složiti, Marko izgleda ispijeno.
Dvije autobusne stanice i eto me u obližnjem supermarketu. Parkiralište je poluprazno, ponedjeljkom ujutro nema kupaca. Guram metalna kolica i širom otvorenih usta gledam nepregledne redove polica pred sobom. Kao u nekoj bajci, promatram jagode usred zime, narančasti mango s drugog kraja svijeta, kokosove orahe i plastične posudice s četiri velike smokve koje su, tako lijepo upakirane da ne dodiruju jedna drugu, doputovale iz Turske. Za iste bih novce na moru mogla pojesti kilu smokava. Ne mogu si pomoći, iznose u funtama preračunavam u kune i čim rukom posegnem za nekim proizvodom, taj mali kalkulator u glavi spriječi me da ga stavim u kolica.
Sumnjičavo promatram jogurte; čemu toliko izbora? Kefir, skyr, greek, natural, light – od silnih varijacija ne osjećam se dobro. Čudim se pakiranjima već narezane mrkve i luka. U Engleskoj ne treba ni zaplakati, ručak se pravi bez muke. Krastavci su obavijeni plastičnim omotom, glavice salate zamotane u plastične vrećice, meso se kupuje u plastičnim kutijama na točno određenu gramažu, pakirano za samce ili obitelj od četiri člana. Nema mesara koji ujutro na placu pozdravlja s “Dobro jutro, susjeda” i zavodljivo pita “Ma je l’ smeta ako je deset deka više?” Ne smeta. Nikad ne smeta, jer se lijepo smije i jednom godišnje ubaci suhu kobasicu za sarmu kao poklon u vrećicu.
Zalazim u red polica world food gdje putujem od Meksika do Kariba, Indije i Japana, sve do Kine i Koreje. Na poljskoj polici primijetim teglicu kiselog kupusa i to mi izvuče osmijeh na lice.
Kod kuće škarama izbavljam povrće iz plastičnih vrećica. Pripremam gulaš i savijaču od jabuka. Po zidovima lijepim (čavlići su zabranjeni!) fotografije s vjenčanja, pa kuća izgleda kao fotoalbum što se lista od sobe do sobe. Zatim mijenjam posteljinu, stopostotni pamuk iz Name, za lakši san i odmor, vjenčani dar moje kume. Kao pčelar što dimom uspavljuje pčele u košnici, kuću treba ispuniti mirisom i istjerati iz nje vonj bivših stanara. Tek tada ona postaje dom.

Viktorija

To da Englezi ne znaju graditi kuće već je uobičajena šala među dečkima s gradilišta. Svakome su njegove kuće najbolje: poljske, bugarske, rumunjske, turske. Samo Englezi još uvijek žive u skučenim, vlažnim kućama od prije rata kad su se zahodi gradili u vrtu, odmah uz kuhinju. Neko ludo poštovanje prema prošlim, slavnim vremenima brani im da sruše te uske kuće s čađavim dimnjacima i izgrade kuće prilagođene suvremenom načinu života. “Viktorijanska kuća”, reći će puni strahopoštovanja i divljenja, kao da je kuću gradila sama kraljica Viktorija. Kuća koju sam pronašao za sebe i Sandru jedna je od takvih viktorijanskih kuća u nizu, izgrađenih još za vrijeme industrijske revolucije na imanju nekog propalog plemića. Nije se čovjek snašao u povijesnom vrtlogu.
Sandra je inzistirala da unajmim kuću s vrtom.
– Ni ti ni ja nikada nismo živjeli u kući. Ovo nam je idealna prilika. Englezi vole kuće, a ne stanove – objašnjavala je preko Skypea u mjesecima razdvojenosti.
Kad je prvi put vidjela kuću i uski vrt iza nje omeđen drvenom ogradom koja se povijala na svaki dašak vjetra, oči su joj se ispunile suzama. Gdje sam je to doveo, u što sam je to uvalio. Priznajem, osjećao sam krivnju. I zato sam je puštao da po cijele dane gleda televiziju, kupuje neke smiješne kutijice čaja i zatim mi objašnjava razliku između Darjeelinga i Earl Graya. Trebao sam je dovesti tek na proljeće, ova hladnoća, magla i mrak svakoga bi ispunili beznađem.
Tek sam jednom spomenuo kako bi mogla raditi na crno. Dok ne sredi papire i ne nađe nešto bolje. Primijetio sam oglas na autobusnoj stanici na kojem je pisalo da se traže berači šparoga za iduću sezonu. Čim sam joj to rekao, udarila je u dreku:
– Ja sam završila fakultet, za učiteljicu! Uostalom, od šparoga mi se povraća.
– Traže nekoga da bere šparoge, ne trebaš ih jesti.
– Nisam ja jedan od takvih migranata – rekla je ogorčeno.
Možda je bilo brzopleto od mene predložiti da radi na crno, ali bojao sam se da ni s vizom za rad neće lako naći posao kao učiteljica hrvatskog jezika. Za nju je naš migrantski život bio veliko razočaranje. Nije joj se sviđao grad, grozila se što ima tako puno beskućnika, ulice su prljave, a ciglene zgrade i ulice čađave boje. Ne voli našu ulicu ni našu kuću.
– Problem je što si ti u Zagrebu živjela jedan život, a ovdje moraš početi od nule. Nije ovo zauvijek, Sandra. Polako.
– Vidiš li ti gdje mi živimo?
– Isti smo kao i svi drugi. I što je u tome loše?
U našoj ulici žive samo useljenici. Sve su kuće identične, sa zaobljenim prozorom dnevnog boravka i vratima što vode u uzak hodnik. Niska metalna ogradica štiti betonirani komad površine pred samim ulazom u kuću. I po tom komadiću zemlje jasno je u kakvom se kvartu nalazimo. Dok u drugom dijelu grada engleska srednja klasa koristi taj prostor da posadi grmove lavande i postavi plave keramičke tegle sa žutim narcisima koji se rascvjetaju u proljeće, pa širom otvori prozore kako bi uživala u mirisu, u ovom kvartu to je prostor za crne i zelene kante za smeće. Crne se prazne srijedom, a zelene, one za recikliranje, svaki drugi tjedan petkom. Ali malo tko ovdje mari za recikliranje. Poneki vrt ima kamenog lava ili drečavo obojenog patuljka, po tome znam da su vlasnici kuće Europljani, ali ne oni pravi, fini, što dolaze raditi u banci ili IT firmama, nego ovi istočni, što nemaju ukusa. Hindusi vješaju nekakvo lišće i cvijeće na ulazna vrata, a muslimani staklene pločice s natpisima na arapskom. Svatko ukrašava kuću na svoj način.
Naša ulazna vrata su prazna, prostor ispred njih je betoniran, a kante držimo u vrtu iza kuće. Ovdje smo ionako privremeno, ne ostavljamo trag, ali nekog se reda ipak moramo držati. Život je tako jednostavniji.
Susjede ne poznajemo, ali čujem njihovo kašljanje i razgovore kroz tanke zidove. Lijevo od nas živi Indijka s dvoje tinejdžera, ne znam je li se razvela ili joj je muž umro, ali nitko je ne posjećuje i ponaša se kao da je odnekud pobjegla. Pere rublje svaka dva dana, ali nikad ne pozdravlja ako se zateknemo u vrtu u isto vrijeme. Pazi da izbjegne moj pogled preko ograde. S djecom razgovara tiho premda ja ne razumijem njihov jezik. Svatko ovdje ima svoju priču i svatko se drži za sebe. Desno je derutna kuća koja već godinama nije obnavljana. Vlasnik je neki stari Pakistanac koji navodno ima tri kuće. Kupio ih je nakon Drugog svjetskog rata kad su se kuće u Engleskoj prodavale kao kruh i mlijeko, uđeš u banku i dobiješ kredit bez ikakvog depozita. Tad su i granice bile otvorene za sve koji su htjeli raditi. Stari Pakistanac više ne mora raditi, sad zarađuje na pridošlicama. Svaku sobu iznajmljuje posebno, ljudi neprestano dolaze i odlaze, ovisno o tome kako se tko snađe. Ovo im je prva adresa u Engleskoj, s koje svatko želi što prije pobjeći.
Zimi Viktorija progovara dubokim glasom. Brunda, ljuti se, škrguće zubima i negoduje. Iz njezine utrobe dopiru prijeteći zvuci kao da će nas progutati. Osjećam da joj je krivo što upravo mi stanujemo u njoj. U spavaćoj sobi nalazi se veliki bojler od tristo litara koji pri svakom paljenju ispušta strahovite zvukove. Zvali smo vlasnika kuće da dođe podmazati stroj, popraviti nekakav ventil ili, u krajnjem slučaju, zamijeniti bojler. Ali on nam je rekao da se tu ništa ne može. Bojler je dio kuće otkako je on vlasnik, a ako nam nije pravo, nakon isteka ugovora možemo se odseliti.
Zakleo sam se da ćemo do iduće zime napustiti Viktoriju.

***

“Roman govori o migrantskom iskustvu mladog zagrebačkog bračnog para u velikom engleskom industrijskom gradu Birminghamu u razdoblju od 2011. do 2022. godine. Nesvršeni student ekonomije Marko, koji odlazi u želji da otplati kredit u švicarcima, najprije ondje radi kao građevinski radnik, a Sandra mu se vrlo brzo pridružuje zanesena snovima o ispijanju čajeva i engleskom stilu života, no stvarnost je posve drugačija jer kao učiteljica ne može pronaći posao u struci, pa prihvaća mjesto na šalteru autobusnog kolodvora. Roman prati njihov emocionalni i sasvim praktični život između Birminghama i Zagreba, dileme između ostanka ondje i povratka ovdje, njihovo sazrijevanje praćeno razbijanjem predrasuda prema strancima i uklapanjem u britanski način života, ali i sve snažnijom spoznajom da im Zagreb postaje neki tuđi grad. U toj rascijepljenosti, podvojenosti i rastakanju identiteta ne samo da se Marko i Sandra mijenjaju kao osobe već se i njihov službeni status u dvije zemlje mijenja, a njihova veza prolazi kroz svakojake kušnje. Autorica propituje kako ista osoba može biti emigrant u svojoj zemlji i imigrant u tuđoj i kako nam ti termini omogućuju da ljude olako gurnemo u ladicu, a da i ne saslušamo njihove priče.” – Disput

_______________________________________________

KRISTINA GAVRAN rođena je u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Doktorirala je na Sveučilištu Loughborough u Velikoj Britaniji. Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Drama “Pepper and Honey” u produkciji Notnow Collectivea ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji. Drame za djecu “Dječak koji je tražio zmaja”, “Koruptivitis u Mišogradu” i “Sonata za Kantu za smeće” nagrađene su nagradom “Mali Marulić”, a drama za odrasle “Spremni” dobila je nagradu “Marin Držić” i postavljena je u ZKM-u.
U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (2016) i roman Gitara od palisandra (2018) koji je bio u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu t-portalove nagrade, te je osvojio nagradu “Mirko Kovač” za najbolje djelo mladog autora. Roman je preveden na francuski, bugarski i makedonski. Kratka priča “Potpis” osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista.
Trenutno živi u Cheltenhamu u Engleskoj.

KRATKA PRIČA KRISTINE GAVRAN: POTPIS

proza

Sjedio je za stolom, pio kavu i vježbao vlastoručni potpis energičnim potezima. Već je dva lista papira ispunio kitnjastim s-ovima i labudastim j-ovima. Kemijska Montblanc pristajala je njegovoj ruci. Osjećao se kao jedan od modela iz njihova kataloga; u elegantnom odijelu, podšišane brade i blagog osmjeha. Rupčićem za naočale ulaštio je kemijsku. Njezina glatka, crna površina svjetlucala je, a srebrni su ukrasi isticali ljepotu dizajna. Na lijevoj ruci nosio je srebrni ručni sat. Podsjetio je sam sebe da u ključnom trenutku, kad počne potpisivati dokument, zadigne lijevi rukav odijela i položi ruku odmah uz papire, kako bi se jasno vidjelo da sat i kemijska pristaju jedno drugome.

Još jednom spustio je svoj potpis na papir i zadovoljno promatrao kako se slovo k ponosno kočoperi. Bio je to najljepši potpis do sada, posve precizan i ravan. Ali nije isto ostvariti ovako lijep potpis u miru vlastitog ureda ili pred gomilom ljudi u publici, pred kamerama i fotografima. Znao je da će kamera zumirati njegove ruke, a taj potpis promatrat će milijuni ljudi diljem svijeta. Na tu pomisao ruka mu je zadrhtala, a okus kave u ustima postao je gorak. – Gospon premijer, auto dolazi za pola sata – provirila je tajnica na vrata.

Živciralo ga je kako mu se obraća s „gospon premijer“, to „gospon“ paralo mu je uši. Kao neka piljarica na Dolcu. Nije ni fakultet završila, ali morao ju je zaposliti. Svašta je on morao u posljednje četiri godine, no od sutra ne mora više ništa.

– Molim vas, donesite mi još jednu kavu – izgovorio je ne podižući pogled s papira.

– I šećera! – viknuo je za njom. Vrata su se već zatvorila.

Još kao mladić uvježbao je svoj potpis, znao je da se takve stvari ne prepuštaju slučaju. Uostalom, postoji čitava znanost o povezanosti rukopisa i osobnosti. Stoga je odabrao tip osobnosti za koji je smatrao da će mu najbolje koristiti u životu te je dugo vježbao veličinu slova, nagib i razmake. Njegov rukopis odavao je odlučnost, samopouzdanje i efikasnost.

Tajnica je donijela kavu i dvije vrećice šećera. Obje je istresao u vrući napitak, a zatim otpio. Vruće! Kapljica kave pala je na bijeli papir. Mrlja se razlijevala po njegovu imenu, izgledala je kao crna rupa u svemiru koja guta sve pred sobom. Stresao se. Bit će sve u redu. Vježbao je.

Kad su krenuli u čitavu kampanju oko prodaje, uplatili su mu dva milijuna eura na račun. Javnosti su objasnili da se ne radi o korupciji, već lobiranju koje je legitimno po cijelome svijetu. Naravno, našlo se koje novinarsko piskaralo koje je napisalo šaljivu kolumnu, ljudi su se nasmijali, malo dijelili link članka po društvenim mrežama i to je bilo to. Za ozbiljnu raspravu nitko, na sreću, nije imao vremena. Kampanja je bila intenzivna; posvuda plakati, televizijske reklame u visokoj produkciji, koncerti, po gradu su vozili autobusi koji su preko razglasa puštali lako pamtljive jinglove. Ubrzo su svi pjevušili istu pjesmu. Referendum je dobro prošao. Kao da je čitav narod odahnuo, ne može biti gore nego što je bilo.

Tajnica se opet pojavila na vratima. Podigao je pogled i primijetio da je operirala usne. Vjerojatno koristi novac od otpremnine. Svakome tko je radio za državnu, pa čak i lokalnu vlast, od premijera do spremačice, isplaćena je otpremnina. „Clean new beginning“, tako su to nazvali njihovi partneri. Ionako nisu imali koristi od takvih radnika. Dugovi su isto sanirani i čitava država mogla je krenuti ispočetka. Povrat ulaganja očekivao se tek u idućoj generaciji, bilo je to dugoročno planiranje.

– Gospon premijer, auto vas čeka.

Duboko je udahnuo i osvrnuo se po uredu. Police su zjapile prazne, sa zidova su uklonjeni portreti, čak je i veliki kristalni luster skinut sa stropa. Nakon potpisivanja, predat će ključeve ureda i od sutra počinje preuređivanje. Zgrada u kojoj je zasjedao parlament postat će hotel s pet zvjezdica, ipak takva lokacija zaslužuje nešto posebno. Pomislio je kako će sutra, kad radnici uđu u ured, on već biti u avionu za Floridu gdje ga čekaju supruga i djeca, i ta ga je misao ispunila zadovoljstvom.

– Uništite ove papire – gurnuo je tajnici u ruke listove ispunjene potpisima. Otvorio je lijevu stranu sakoa i oprezno stavio kemijsku u unutarnji džep, zakopčao gumbe i odlučnim korakom krenuo prema autu.

Dok je auto klizio po cesti, uočio je da su nove zastave izvješene na prozorima. Bile su iste kao one prijašnje, ljudi vole te tri boje, samo je grb zamijenjen i u sredini se sad nalazio logo kompanije – horizontalno položena banana. Iako je kompanija osnovana kao svjetski distributer banana, već odavno su prešli na digitalne usluge. Skladištenje banana je komplicirano. Ali banana je ostala lako prepoznatljiv simbol. Svako kućanstvo dobilo je zastavu u poštanski sandučić, uz bon od dvjesto kuna kao poticaj da zastavu izvjese na vidljivo mjesto. Zastave su se vijorile s pročelja zgrada, a te banane u ležećem položaju izgledale su kao široki osmijesi. Bez sumnje, ljudi su bili sretni.

Auto se zaustavio pred kazalištem, anđeli s pročelja blesavo su se smijali okupljenom mnoštvu. Premijera su čekali postrojeni vojnici i mažoretkinje. Bila je ovo posljednja parada nacionalnog ponosa koja će završiti vatrometom u ponoć. Režija je prepuštena doajenu hrvatskog kazališta. Od sutra nastupa rebrendiranje, tako su mu objasnili. Kazalište ostaje kazalište, predstave na stranim jezicima privući će brojne turiste, ali zgrada Sveučilišta i Muzičke akademije dobit će novu funkciju. I premijer silazi sa svoje funkcije, pa kako se zgrada ne bi prilagodila novoj situaciji. Sa zvučnika se zaorila himna. Desnom rukom dotaknuo je srce, nervozno provjeravajući je li mu kemijska u džepu.

Visoki državnici okupili su se u predvorju kazališta. Dok je pružao ruku na pozdrav, Premijer je osjećao kako mu se dlanovi znoje. Bilo mu je neugodno što za sobom ostavlja ljepljiv, ljigav trag, a uzvanici neprimjetno brišu dlanove o rub hlača. Uhvatila ga je panika, što ako mu kemijska sklizne niz prste i potpis ispadne nečitljiv? Ne može si to dopustiti.

– Treba mi papir! – šapnuo je državnom tajniku, ali ovaj je zbunjeno slegnuo ramenima. Kakvim idiotima je okružen! Utješio se da od sutra ne mora gledati nikoga od njih. Premijer je pobjegao u muški toalet i tamo istrgnuo tri lista toaletnog papira. Prislonio je papir na vrata kabine, a zatim isprobao potpis. Na uglačanoj površini tijela kemijske vidjele su se mokre, znojne mrlje. Izišao je iz kabine i gurnuo ruke pod hladnu vodu, nadajući se da će ih to ohladiti. Mora požuriti, uskoro dolazi CEO. To da će CEO najuspješnije multinacionalne kompanije doći u njihovu državicu bilo je vijest broj jedan u svjetskim medijima. Ovakva akvizicija još se nije dogodila, a CEO je najavio da bi, pokaže li se tranzicija uspješnom, mogli otkupiti još pokoju nefunkcionalnu državu. Kandidata nije nedostajalo. Premijer je bio zadovoljan što su prvi na svijetu. Ulazak strateškog partnera podići će standard svim građanima. Uostalom, kompanija će znati kako efikasnije koristiti resurse. Bacio je toaletni papir s potpisom u zahodsku školjku, povukao vodu i krenuo prema pozornici.

Dočekao ga je pljesak u dvorani, mahnuo je okupljenima i sjeo za stol. Okružili su ga fotografi, kao ptice grabljivice koje vrebaju najbolji komad mesa. Odjednom se prolomio još jači pljesak. CEO je izišao na pozornicu. Čovjek u bijeloj majici s kratkim rukavima, razbarušene kose i blagog osmijeha koračao je prema njemu. Pružio je ruku, dlan mu je bio suh i od toga se osjećao bolje. CEO je odbio držati govor, scenarij svečanosti uključivao je tek njegovo pojavljivanje. Prema protokolu, na pozornicu je zatim svečano donesen veliki plavi fascikl. U njemu se nalazio ugovor o prodaji; petstotinjak stranica klauzula i posebnih članaka. Premijer je posegnuo za kemijskom u unutrašnjost sakoa. Čak se sjetio povući rukav na lijevoj ruci kako bi pokazao sat. Kemijska je bljeskala pod svjetlima reflektora i on se razdragano osmjehivao kamerama.

CEO je otvorio plavi fascikl i Premijer je tada primijetio da se unutra ne nalaze papiri, već tanko sučelje ekrana. Ekran je zasvijetlio i pred njim su se ukazala gusto poredana slova. CEO je laganim potezima prstiju skrolao niz dokument, ruke su mu bile mirne, činilo se kao da miluje ekran pred sobom. Zaustavio se na samom kraju gdje se nalazila izdvojena rečenica „I agree to the Terms and Conditions“. CEO je nježno, kao da postupa s djetetom, maknuo kemijsku iz Premijerove ruke i prinio njegov palac ekranu. Pritisnuo je palac na označeno mjesto. Na ekranu se pojavio otisak prsta. Vijugave šare projicirane su na ekrane u dvorani, uhvaćene okom kamere putovale su po društvenim mrežama i TV kanalima. Premijer je zbunjeno gledao u svoj palac. Nikada nije pomislio na nevidljivi trag koji ostavlja za sobom.

______________________________________________________________________

KRISTINA GAVRAN rođena je u Zagrebu gdje je i diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Piše drame za djecu i odrasle, prozu i poeziju. U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča “Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu” za koju je dobila nagradu “Slavić” Društva hrvatskih književnika. Disput je također objavio Kristinin roman “Gitara od palisandra” koji je dobio nagradu Mirko Kovač te bio u finalu za nagradu t-portala i u finalu Nagrade Europske unije za književnost.

Priča “Potpis” u konkurenciji je za nagradu “Ranko Marinković” za najbolju kratku priču Večernjeg lista i preuzeta je uz dopuštenje autorice.

ULOMAK IZ ROMANA KRISTINE GAVRAN “GITARA OD PALISANDRA”, 9/2018

proza

Bližio se kraj prvog tromjesečja, a još uvijek nisam osjećala ništa. Ni mučnine ni povraćanje, kao da se ta sjemenčica u mome trbuhu nije htjela javiti. Samo mi se osjet njuha izoštrio, bila sam kao zvijer koja prati tragove: miris jagoda u plastičnoj vrećici jedne prolaznice, svježe oprane stepenice, rublje na balkonima, kava, proljeće, češnjak u tramvaju, miris liječničke ordinacije, svi su me ti mirisi proganjali i slijedili kamo god bih pošla.
Napravila sam krug oko nebodera, tek toliko da razbistrim misli, šetnja mi je godila, bilo je toplo i sunčano. Sjela sam na klupu i promatrala ljude u kafiću, pili su kavu i pušili te jedni drugima nešto važno objašnjavali. Možda bih trebala razgovarati s nekom prijateljicom, ali, iskreno, nisam znala koga nazvati. Kažu da su prijateljstva iz djetinjstva sklopljena u pješčaniku najčvršća, ali dok su se druga djeca igrala u parku, ja sam svako popodne provodila u glazbenoj školi. Isto tako nikada nisam bila dio kvartovske ekipe, jedna od klinaca koji jedni druge čekaju u parku ispred zgrade, a onda bacaju petarde u haustor i pritišću sva prezimena na portafonu. Zatim svi zajedno bježe i smiju se, urliču; ništa ne spaja ljude kao zajednička nepodopština. U gimnaziji sam često izostajala s nastave zbog putovanja, kad god bih se vratila, imala sam osjećaj da su se grupice i klanovi preraspodijelili i da ne pripadam ni jednom. Zbog toga sam prijateljstva gradila među glazbenicima koji su kao i ja živjeli sa svojim instrumentima. Pisali smo jedni drugima duga pisma u kojima su se nalazile salvete i note, a poslije mailove s linkovima na otkrivene glazbenike.
Moja najbolja prijateljica Sara, violinistica koju sam upoznala još u srednjoj glazbenoj školi, živjela je u Amsterdamu, mogla sam je nazvati preko WhatsAppa na video chat, ali imala sam osjećaj da kad bih počela govoriti, savladali bi me osjećaji i na kraju bismo se obje osjećale glupo; ona jer me ne može zagrliti, a ja jer plačem s mobitelom u ruci.
– Je l’ slobodno? – pitala me susjeda Novak, iako je plastične vrećice s namirnicama već stavila na rub klupe.
Pomaknula sam se u stranu i pokazala joj rukom da sjedne.
– Ne služe me više noge. Sva sreća da imamo liftove, zar ne?
Novakica je imala skoro devedeset godina i teško se kretala. Dok je mama bila živa, ponekad bi došla na kavu ili bi joj mama poslala u plastičnoj kutiji malo kolača ili komad torte, onda bi ona nama u istoj kutiji vratila kiflice ili poslala domaći višnjevac. Boce, protvani, kutije i vrećice putovali su stepenicama. Ja sam bila zadužena za tu razmjenu, popela bih se u šlapama na dvadeset prvi kat i pozvonila na njezina vrata. Sviđala mi se Novakica jer mi se nikada nije obraćala s “dušo, šećeru, djevojčice, malena” kao ostale susjede, već me pitala prava, ozbiljna pitanja.
– Bach ili Barrios? Gdje se na gitari nalaze oči? Smije li čovjek svirati ako u sebi osjeća ljutnju?
Kad je mama umrla, nije došla na pogreb, tata joj je to zamjerio, ipak su bile prijateljice, no Novakica nikada nije marila za društvena pravila.
Nosila je ekstravagantnu odjeću, na zapešćima nizala zveckave narukvice, a iz stana nije izlazila bez crvenog ruža na usnama. Iako je na licu imala bore, kosa joj je bila garavo crna, s tek pokojom sijedom. Druge susjede okupljale su se u kvartovskom frizerskom salonu i šaputale kako se stara Novakica sigurno farba kod frizerke u centru kako nitko u neboderima ne bi znao da je bijela kao miš. Ta njezina duga crna kosa koju je nosila raspuštenu po ramenima ljutila je žene koje su s prvim znakovima ispadanja vlasi otišle frizerki i tražile da ih ošiša do uha i napravi trajnu. “Treba se znati ponašati prikladno godinama” govorile su, a Novakica se tome nije pokoravala, gdje god bi prolazila, čulo se zvonko udaranje njezinih narukvica. Nije imala djece koja bi je posjećivala, nikada se nije udavala i nitko nije znao odakle je došla. S godinama se njezin hod usporio, leđa iskrivila, ali još uvijek je ljeti nosila šeširiće, a zimi žarko crveni kaput kojim je tjerala hladnoću od sebe.
Sjela je na klupu kraj mene, torbicu je položila u krilo i iz nje izvadila crveni ruž i malo ogledalo. Našminkala je usne, pomalo uzaludna radnja, ionako je bila pred ulazom i vraćala se kući.
– Je li dobro? Ništa ne vidim na ovom ogledalu – nasmiješila se prema meni.
Nježno sam joj obrisala neposlušnu krivulju na gornjoj usni.
– Tome žena služi ženi, da se u njoj ogleda i popravlja ruž – nasmijala se.

____________________________________________________________________

KRISTINA GAVRAN rođena je 1987. u Zagrebu, a već pet godina živi i kao kazališna umjetnica radi u Engleskoj. Diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Višestruko je nagrađivana za svoje drame: drama ‘Spremni’ nagrađena je prvom nagradom Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture za 2012. godinu. Piše poeziju i kratke priče. Godine 2016. objavila je knjigu kratkih priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’, za koju je dobila nagradu DHK za najbolju debitantsku knjigu objavljenu te godine. Godine 2018., također u izdanju Disputa, objavila je svoj prvi roman ‘Gitara od palisandra’.

iz pogovora Jagne Pogačnik: “U ovom romanu sve je na svome mjestu, kompozicijom podsjeća na velika glazbena djela i način na koji su skladana. Dapače, Kristina Gavran piše kao da sklada, plete mrežu riječi i događaja, pazi na tempo i light-motive i uspijeva postići sjajne efekte suptilnim izvođačkim nijansiranjem. Sjajno zamišljena, spajanjem prostora i vremena i dojmljivim referiranjem na bajku njezina je priča i ženska (na način koji nema veze sa ‘ženskim pismom’) i glazbena (ne na prvoj, nego dubinskoj strukturalnoj razini) i, što je najvažnije, svevremena. Priča o povezanosti sudbina, slučaju i ‘slučaju’, žrtvi i ljubavi, zavijena u plašt nekih prošlih vremena i žanrova koji naginju čudesnom i fantastičnom, jedna je od onih univerzalnih priča koje se mogu čitati uvijek i svuda s jednakim čitateljskim užitkom.”