Tag: Vanda Petanjek

RECIDIV

duboko u noć
u tišini kuta
voda je tiho lupala u kupaonici

u uzaludnom pokušaju da promijeni smjer
gdje se može skloniti žena
dok po njoj ruju
viljuškari

jučer su kosili travu
mene su boljele grudi
nisu to više čvrste stijene
jedva sam se imala za što uhvatiti
duboko u noć

***

VELASQUEZ

bila sam već ovdje

zrak mi podsjeća tijelo na gustoću
ovdje sam već sjajila u željeznoj prašini
i promatrala kosu pod užarenim elektricitetom

sjećam se dobro
nemoćna da se otmem remenima tjemena
ovdje sam na nakovanj bacila haljinu

žutu

donji dio nalikovao je podrezanoj krinolini
stisnutoj u struku kao moje pesnice
balsko savršenstvo za malu infantu
moja je odgovornost
moj prvi put

skinula sam je i gola legla na nakovanj
i svaki kvadrat
pomno
izudarala čekićem

maljem

glačala su za kukavice

***

DISINTEGRATION

upirem se laktovima
uspravljam leđa
ravna sam
gladna sam
trbuh mi se ispupčio prema nebu

želim da si i ti gol
da si obnažen od sebe
da i ti prođeš kroz tijelo
kroz tanku tubu žene
da i ti u znoju rodiš drugo tijelo
koje kasnije mogu staviti na kišu

i želim još još još još
a tebe bole ruke
mene bole uši od svih koji su zinuli
moje su samo minimalne kretnje
linija po kojoj ću ući u starost

da istjeramo stvar do kraja
pod led lampom dokazujem tezu
je li dodir dovoljan za mutaciju
dovoljan da preuzmem novi grad i ime

na krevetu od žice
vidjela sam joj usta
u zelenoj tišini češera
pročešljanu kosu svoga djeteta

***

HIDRA

ne bojim se upaljenih pećnica
ni bakrenih vodiča omotanih toplinom
ni zažarenih stijenki koje će pridržati rešetku
na sigurnom putu prema gustoj šupljini

isto je biti i trbuh i otvor
u koji umećem razrezane komade
posoljene po rezu kao po prerezanom prstu
na ranu utrljam
začin
i sol

uvlačim se unutra dok je hladno
uhvatim se za rešetku kao za kavez i tresem
onda umačem dlanove u ulje
red dlanova red ulja red podlaktica red ulja
na sto osamdeset

izvlačiš me za lakat
iz zapečenih dlanova vadiš grudice smeđe soli
kažeš kosa ti je masna
pečene su ti oči

ipak
i to me manje boli
nego kad mislim

***

LAGANA

ne želim te više
tako si rekao kad sam se vratila iz bolnice

i u pravu si
ne bih te čula da si bio blaži
nikad nisam čula ni tihu kišu
i podignula bih glavu tek kad grom raskoli drvo

da nije bilo ovako
nikad ne bih skinula spavaćicu s tijela
i kako sam uopće došla do grada
ovako bijela i na smrt
isprepadana suncem

podižeš kovanicu s poda
pet kuna
medvjed

podižeš me s poda
u pet godina
leptirica

*

Zbirka poezije Vande Petanjek „U ime majke“ govori o traumi pobačaja onako kako to samo ona zna, nježno, okrutno, raskošno, nijansirano, lirski a da budi epsku zapitanost i mučninu. Čudo je tijelo, pa tek mogućnost rađanja, života! Ova poezija to svojim finim refleksijama i slikama pokazuje u pet ciklusa koji, vidi se to po naslovima − Kirurški precizno, Vodopropusne, Rezanje vrpce, Dan kad sam u torbu stavila xanax, Vodootporne – gotovo čine poemu.
(Kruno Lokotar)

Iako bi se prema naslovu moglo tako zaključiti, „U ime majke“ nije feministička zbirka poezije, ili to barem nije u političkom smislu. Ovo je zbirka o jednoj čežnji, nedostižnoj i nedosanjanoj, jedinstvenoj u svojoj poziciji, a koja se, kroz žalost za izgubljenim djetetom, kroz snažnu emociju, nadasve premoćnu tugu i poetsku riječ prelijeva kroz krvotok i ulazi u sve pore. Snaga ove zbirke, osim u prepoznatljivom, jasnom, a istodobno kompleksnom glasu autorice, leži u lakoći čitanja i neizbježnosti pitanja „što bi bilo da…“, pri čemu autorica izvanrednom verbalnom vještinom prodire u stomak čitatelja i ostavlja finu pjesničku nelagodu, taman dovoljnu da izazove male emocionalne potrese i da, kada je dočitana, čitatelj poželi još.
(Lidija Deduš)

______________________________________________________________________

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisima Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters.
Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.

DEKLINACIJE

rekla je volim te glagolima
aktivno i trajno.

budi mi objekt.
ni sam ne znam kako sam pristao.

i kao da će me onim čudnim pokretom mača
dodirnuti po ramenima i proglasiti vitezom
dozvolio sam joj da preda mnom bude tamna.

mrak se za nju lijepio kao konfeti.

cijelom dužinom osjećam joj pokret.
plivam po njoj kao crveni ugrušak.
zatečen sam svime iako sam baš ovo očekivao.
iznutra sve vrišti da izađe.
njeno tijelo
bijeli geoglif
propeti konj prije nove ere.
udaram ju snažno kljunom o kljun.
dišem duboko.

kamen.
drvo.
sjekira.

***

GORGONA

stavila je ruke na bokove pred akvarelom
i blago nagnula glavu prema ramenu
vidjela je tu sliku milijun puta
a sada je gleda kao da je prvi put vidi
stavlja dlanove na centimetar do platna i
upija boju kroz liniju života
hoće li je taj pred-dodir pomladiti ili ostarjeti
i gdje će tada pozicionirati mene
na toj novootkrivenoj hipotenuzi

znaš li kako vide slijepi
zatvorio sam oči
sve je crno
slijepci ne vide crno rekla je
oni ne vide ništa
zamisli ništa
možeš li zamisliti kakvo je ništa
masna i teška rupetina u očima
sipa koja ti se popišala ravno u oči i odgmizala negdje dublje u more
i ostavila te samog s golim zvukom
samog bez ikog osim vlastita prsta

onda je ugasila svjetlo i legla kraj mene
slijepa žena koja ne prepoznaje zelenu
i počela me dodirivati kao da ne vidi
prstima umjesto bijelim štapom na rasklapanje
uhvatila me za kosu čvrsto kao perzej
držeći u lijevoj glavu meduze
a ja sam sužen na prirodnu veličinu
ušao u potres velikih razmjera

jer ako su gluhi mogli komponirati
uvidio sam
i ona će znati naći put
do moje partiture

***

SKARABEJ

jednom sam u siječnju na gornjem gradu
zakonom zabranjen sjedio na klupi
i držeći u krilu žensko tijelo
gledao u stan u kojem je gorjelo svjetlo

okovao sam ju rukama kroz pernate rukave
potrbuške naslonjenu na drhtavi torzo
i uvučen kroz ključanicu stana koji izmišljam
rekao sam
opet si ostavila svjetlo upaljeno

iz sigurnosnih razloga prešućujem opisati kraj
mogu samo reći da sam ih vidio
torakalne leptire izbrazdane kore
egzaktne i krvotočne
uzemljene i neizdržive
i da sam ostavio šal umjesto cvijeća

crna zaobljena tijela balegara
podižu teret teži od njih samih

noću koriste zvijezde za orijentaciju
za prijelaz koji ih prenosi na drugu obalu

***

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisima Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021.
Živi i radi u Zagrebu.

HEMOLITIČKA ANEMIJA

I
razmazujem te po leđnoj moždini
budi mi fluid
moja siva i bijela tvar
sve dok mi zrnast
snažniji od neurona
ne postaneš impuls
autoimuna bolest

II
ne mogu dati krv
problem je u hemoglobinu
u redu je reći ne
kad nemaš dovoljno za druge
ruke rastu u krastu
prisloni lice na sunce
do tad jedi zeleno
i pij aroniju

III
gospođo morate se udebljati
dođite ponovno kad nabacite koju kilu
kvržica bježi prema desnoj sisi
evo samo što nisam

IV
gospođo vi krvarite
vi niste prihvatljiv darivatelj
dođite sedam dana nakon mjesečnice
zašto šapće
nismo li iste
dijelimo i organ i tekućinu i fleku na suknji
vraća mi osobnu
iste nismo
iza mene stalak s bordo epruvetama
gumeni remen za iskakanje vene
crveni se gore
kao ja dolje
sram te bilo
sestro

V
istjerujem iz tebe crvenu jegulju
tupom iglom probijam ti najtanji sloj
krv je posvuda
život je posvuda
omatam oko vrata
elastične prste

***

TABAN

ljubim joj noge
ništa nije lijepo kao njen taban
taban je tam-tam zemlji dok cupka pred ljuljačkom
pukotina kroz koju smo se provukli u kamenom dobu

gledam je kroz krišku kože
sve što sam ikada vidio čuo i okusio
svi bubnjevi između galaksija
i kamenje koje je izudaralo zemlju
svaki ubrzani film u kojem sam glumio
sve se skupilo u malo zrnce prašine
moj otac umire na kolicima s tabanima prema gore
a meni su i tebi
tvrdi od trešanja
tabani

___________________________________________________________

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema i Riječi, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.

ZAUZIMANJA

u selu šljiva dok gledamo u sunce
u nas je kao u panoramu
legla neupitna velika kuća
probija se kroz jezik pa se povuče
kad se vrati već je nešto drugo
ali nastoji zbaciti vanjski svijet
s ramena u prsa
u sredinu svega.
tu žive duhovni umjetnici
u koloritnom razlikovanju važnog od nevažnog
i obući ćeš se pred njima kao divlja kasna šuma
želeći sakriti masni nanos na zupčaniku jezika.
ali ljutnja se gomila i mora izaći
i biti lahor nije neka sreća
i koliko si tome pridonijela sama
neadresirana je pretpostavka kao i minsko polje
ali došlo je vrijeme da se progovara o utrobama
podrobnije i sveobuhvatno
s lijeva na desno
i u početku ispod pokraj i onkraj
kuća će uvijek pružati otpor.
ali ništa nije do kraja smrtno
postići ćeš različite svjetlosne efekte
kotači će te dovesti do bambusovih šupljina
i monsuna ćeš se napiti kao čiste alkemije
i bit će možda donekle neočekivano
predvečer se vratiti u kuću sadašnjeg trenutka
i otkrivati jedan novi svijet
potpuno bez sumnje
potpuno bez straha
ali u sredini svega uvijek je kuća
topla i sigurna i trajno upečaćena
puna nježnosti za krivi korak
s naramkom drva pred ulazom u grudi.

***

SHAH MAT

pred očima ljudi koji pružaju ruku na saučešće
najveća je revolucija prkositi godinama
i to ne nužno godinama koje slijede kroz sijede
već onima koje su se talogom prilijepile za opnu
nalikuju zakovicama pričvršćenima na perje
na perajama sitni vez protiv pokreta kojim smo željeli proglasiti slobodu
slobodu od ljudi
slobodu od napona
slobodu koja se pruža trbušnom stranom tijela
u takvu revoluciju kreće se izjutra
tihim nabiranjem podrepne peraje
kroz mirne dijelove muljevitoga dna
tokovima koji više ne obiluju kisikom
tijelo prelazi na drugu stranu
na površini uzeti grozdove zraka
i osloboditi se vremena
osloboditi se godina
besmislenih i vlažnih kao šeširi bez glava

dodirujem djedovo lice u mrtvačnici
povezano bijelom gazom da se ne nasmije
prastaro lice odjednom je glatko
i nategnuto preko jagodičnih kosti
zakovica je nerastavljivi spoj
umetnut u rupu koja prolazi kroz obje plohe
na jednom kraju zakovice nalazi se glava
a na drugom je kraju klin cilindričnog oblika
kontrola kvalitete je jednostavna
na tijelo se primjenjuje blagi pritisak
unukin poljubac u očnu duplju
male ruke pune volumena zraka
ništa se nije moglo učiniti
kralj je mrtav i više se ne miče
tijelo prelazi na drugu stranu
izlaze vjeverice ruku punih lješnjaka

udovice sjede ugniježdene i poluodsutne
naročito ujutro kad ustanu iz kreveta i premjeste se u fotelju raspršene pozornosti
električne jegulje pod suhom kožom ne ostavljaju im ništa ispeglano na crtu
baš naprotiv
pobacane bore preko nosne kosti gužvaju kožu kao da je od lana
snaga čovjeka nije dovoljna za postizanje prikladnije deformacije tijela
moja baka sjedi robusna u bademantilu i pita
je li vrijeme da otvorimo šampanjac
sloboda sad sve manje za nju ima smisla
ali pod razjašnjenim okolnostima ona je treba proglasiti
svaku minutu starija i teža
čeka da je napokon ostavimo na miru
izgužvana me prezrivo odgurne desnom štakom
naslućuje da ću i ja biti ona glatka žena
koja će uzalud prkositi revolucijom
u privremenom montažnom spoju s muškarcem
jer domaći su stranci i kad zajedno žive
i stranci su stranci kad ne pamte tko si
i stranci su domaći kad legnu među svijeće
i otići će s prvom pojavom dijagnoze
pogotovo kad ih u bijeloj pidžami
premjeste na odjel iza horizonta
negdje gdje su nam rekli da je toplije i bolje
ali spuštamo roletu da ne oslijepi do kraja
tijelo tada prelazi na drugu stranu
vidljivo svakom golom oku ptice
ja mu razvezujem bijelu gazu
deda se smije
sunce žvače baku

***

MLADI ATLAS

/majke su najusamljenija bića/

sve je u pripremi i na vrijeme će biti gotovo ali to čekanje
bože kako je dugo to čekanje
možda jer mi je predaleko
možda jer mi je preblizu
ali čekanje duže od samog čekanja
dočekat će me na kraju nepripremljenu za doček
i načekat ću se ako samo budem čekala
kao jučer u privatnoj zubarskoj čekaonici
gdje su mislili da ću biti jače impresionirana cijenom implantata ili obične plombe
ako na stoliću od preprozirnog stakla prelistam novi časopis o jedrilicama

nije svejedno čekati dijete
čekati u redu ili
čekati smrt
ali trošim puno vremena na to dok sjedim i čekam dolaske i odlaske
prije svega odlaske svih onih koji se najavljuju
indiferentni prema mojoj želji da sam sama sa sinom
ustanem pa se penjem uz stepenice kuće
prazne otkad je otišao na fakultet
otisci na krevetu jednake veličine kao tijelo uvaljano u visoku travu
nemam ih namjeru poravnavati ni danas i čini se da namjeru neću imati ni sutra
i dok se ne dovedem u prihvatljiviju fazu
prilagodba je jedini način prebroditi nedjelju
kuća je zaspala
vraćam se u poluspuštenu sobu u potkrovlju
krevet ispod kosine izmješten je kao rebro
nisam razvila sposobnost gledanja u mraku
pa pomičem u mislima stvari kojih se mogu sjetiti
u ruci držim malu prskalicu
iskre oko štapića kao pahuljice maslačka pred naletom zraka
magično područje titrave kuglice unosi u mene umirujući efekt
tako ću dočekati dolazak mlade godine
pod krivom pretpostavkom da i ja nju ulazim mlađa
samo zato što se čvrsto držim za prskalicu koju sam otela nekom djetetu na cesti

iznad nas netko svake noći hoda
nenavikla sam na boravak u vrtu ali vrt me je spasio svojim zelenim njedrima
i potaknuo obnovu mnogih stanica koje su se sakrile pod mali pokrov crvotočine
u vrtu spavam
u vrtu se skidam
u vrtu i dalje spremno očekujem
ja gušterica u trenucima dokolice dok mi ne izraste rep odsječen kamenom
u vrtu i zaboravljam
zaboravljam često i bojim se zaboravljanja više od ljudi
a onda zaboravim i psi se povuku
kuća legne na svoju sjenu
i meni bude lakše

ne znam je li prošlo puno ili malo
u vrt je ušao mladi muškarac i nešto je poznato čučnulo u meni
pomalo zazirem ali drži me za rukavicu
unio me je u osmijeh
čini mi se da me i nosi

u zidove se ne vraćam
ostajemo u vrtu
kuća je otrčala za mjesečevom špicom

_____________________________________________________________________

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema i Riječi, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.

I.
kupili smo stan u bijeloj zgradi s dvorištem
da ne preuzima kuću od drugih životinja
da ne prepliće grane na visokom drveću
i njima lišćem oblaže podove
sobe su dovoljne za nekoliko koraka
i mogla bi da želi usvojiti navike
ali nije navikla na tiho uzemljenje
i prigušena umjetna svjetla u sumrak
penje se na korijen majčina repa
podliježe zakonima tihe gravitacije
svaki njen pokret ima svoje ime
ljulja se kao trešnja
obješena na uho

II.
ujutro se bosa šulja na prstima
da ne probudi sjenu koja je slijedi
ja sam ta sjena ali za nju je to tijelo
snažan dokaz da ni nisam bio ovdje
kad čuje da sam pomaknuo zavjesu u stranu
hitro se sklupča u neprobojnu loptu
ljuske od keratina na unutrašnjosti udova
sastavom podsjećaju na dječje nokte

III.
da se tog dana ništa nije dogodilo
hranila bi se i dalje mravima i termitima
dugim jezicima skupljala plijen
i uzdisala s malim tragovima agresije
ovako gledam kako se ljulja u zraku
i brinem odakle joj debela pletenica
koju ću za minutu
sijedu i tanku
provući kroz češalj i gledati kako stari

IV.
dok ja u dvorištu ništa ne slutim
i ispijam velike gutljaje čaja
nizovi kodova spuštaju joj se po kičmi
i slijede utvrđena pravila kombiniranja
u dlan između prstiju stavlja meso užeta
prekraja granice da pokaže što sve može
direktno ispod ekvatora postaje sve teža
sve oblija i deblja
kao sekvoja

V.
pjege joj rastu u male otoke
pjege se šire na dimenziju kontinenta
više nema oči
samo države preko zjenica
raširenih u koncentrični slijed kao crijep
ono što ona više ne vidi
jasnije je od pjege staklenog oka
koja se pred mojim očima urušava
unatoč svim čudima u pokretu
otvaraju je na stolu
puna je ugljika
minerali iz soli vežu se uz stanice
toksikološki nalaz zbog velike gustoće
upućuje da su joj tkiva
neizbrušeni dijamanti

VANDA PETANJEK (Čakovec, 1978.)