SEDAM PJESAMA NEBOJŠE LAPČEVIĆA IZ ZBIRKE “FILATELIST: STIŽU LI TI PISMA, PRIJATELJU”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2022.

NEDOVRŠENA KOLEKCIJA

Oštrim perom
ispisujem reči,
kao poštar u odelu belom
zrno po zrno kljucam,
kad am je stisnut
i lepljiv o moje grlo.
Dodajem mrlje
s prstiju i pisaćeg stola,
kad na vetru
poslednja markica odleti
ka nebu nepronađenih otisaka,
naš je život
nedovršena kolekcija.

I sve odleti:
cedulje, fotografije, mnoštvo knjiga
tvojih snova nepročitanih,
život prebrzo izrečen
duž svetih grobova.

Oštrim perom
nek soldateska cilja
u jato golih origamija,
Sadako hoće da živi,

mi živimo, ljubavi,
sad tvoj pubis postaje
sav taj varijetetski svet.

I kad na vetru
prva markica odleti,
kao hiljadu osamsto četrdeseta
Penny black, nominalnu vrednost traži,
vrhovi mesečastih dojki, vrhovi kupe,

i baš sve odleti:
fragmenti, eseji, pripovesti,
ka bašti razbokorenog vakuuma.

Kolekcionar je
Onaj Koji drži
krst i zvezdu.

***

GERNIKA

Postmark Espana

Stavljam tvoju masku, buntovniče,
na svoje lice,
da me ne uguši višak vrednosti,
da me ne uguši višak kapitala:
potrošnja oružja je unosan posao!

Ludak je onaj koji nosi zastave buržoazije!
Ludak je onaj koji dopusti
da mu se zbog dužine ratovanja
ukvari kavijar.
No pasaran! Gospodo,
iz lige naroda!
Sve će vas pokositi poezija Lorke,
sve će vas zatamniti boje Gernike
gde je Pikaso naslikao
autoportret svoje duše.

Stavljam tvoju masku buntovniče
na svoje lice,
dok još zveckaju kastanjete,
dok još krvarim iz desnog lakta
i pretačem crvenilo iz beline košulje,

stavljam tvoju masku buntovniče,
na svoje lice,
i vraćam se konačnoj koridi
gde će me trijumfalni bik
probosti u prvom naletu.

***

KTO UBIL POETA

Postmark Russia

Pošalji mi
Tatjanino pismo Onjeginu,
i dodaj svoje ime
u zamenu za ime njeno,
nalepi markicu od tri kopejke
u zamenu za zimski pejzaž,
gde će naša tela biti razapeta,
belo, prozeblim krilima,

možda je to dobar način da se
uskoro na nebu nađemo…

Odozgo, naš Stanodavac podseća
na zaostale kirije naše,
na dugove naše
dužnicima našim,
na kockarske dugove Fjodorove
koje Roman otplaćuje
sa svemirske stanice Mir
u zamenu za zle duhove
i siročad koja ljubi bližnjeg svog,
crkve velike kao Rusija,
dok sa nama padaju u nebesa,

možda je to dobar način
da sačuvamo ušteđevinu
naše strasti…

Odozgo, čuješ!?… Eho pucnja..
Kto ubil Poeta?

Kto ubil Poeta?

***

ALBUM JEDNOG FILATELISTE

Kada me mesec vidikovac
uhvati u sebe, kao sveštenika
sa retkim svitkom pergamenta
kao jedinim imetkom, sebi rekoh:
Evo, deset procenata zarade!
Evo, papirića u ruci,
stežem grlić boce bez alkohola,
kao pupoljak mesa
pred namreškanim trouglom,
polno drhtim,
dok čekaju dopisnice,
tek razbacano rublje…
Mrtva pisma nisu otvoreni grobovi,
publikacija nije publika,
markice nose druge likove i motive:
aplauz molim!
Prevejani matori čudaci
zarađuju na pijaci:
koverte, staniol, kovanice,
koverte, porcelan, novčanice,
mir s bordelašicama našim:
aplauz molim!

Kada me mesec vidikovac
uhvati da zurim u post skriptum
poput pčele kad uzleti na Duhove,

poput pročitanih redova telegrafa
iz poštanskih kuća
što čuvaju svoje predele, kažem:
ovo je telo moje!
Jer život je čekaonica sunca
život je postojanje,
tromost koja te vodi,
kroz neke nepoznate katrene,
nepoznate čulnosti, možda
ka oblicima sumatrizma,
jer samo jedan cvet konoplje
zna tvoj san.
Jer život je čekaonica sunca
pepelne suštine,
gde gasnu sve jedinke i kolekcije,
u albumima, beleškama, dnevnicima,
gde ćeš i ti ostaviti svoj tisak-
otisak jagodica
u kojem će se neki drugi filatelist
u rastopljenim voštanicama učitavati…
Aplauz molim!

Oko moje glave!
Tesno nebo nebo,
ovo je telo moje:
oko
uho
ruke
nebo
nebo
nebo

***

SICILIJA

Postmark Italia

Jedra što razdanjuju more uokolo,
narandže, rubovi maslina,
i žita u ljesku podlokavaju moj san.

Onamo, žene bosonoge i vrele
stene lome, između agava i trsja,
i crtaju dojkama svoj obol i drum.

Iznad, linija divljih magaradi
izdužuje se
i tone u nebo i zemlju.

***

GETEOVI STRASNI VRTOVI

Postmark Detschland
Frankfurt am Main

Zamamne kićanke Alte Opere
nagotom violončela
na znojne sokove gudačica podsećaju.
Ne slušajte propoved
o čistoti ljubavi!

Vetar lomata
Geteove strasne vrtove
uljuljkane snovima.
S desne obale Majne
umorni vojnici
zvižduću pogrešne tonove
nekog pogrešnog marša.

Marš.
Nagota leševa.
Ne!

Važno je vratiti se
zavičaju il’ zaboravu
od puškometa
zrno dalje…

***

DUBROVAČKI SVETIONIK GREBENI

U dlanove Grebenova
zraci sunca poput zanatlije
urezuju vodenog anđela,

i, anđeo bi poleteo
da ne nosi skorela bela krila,
da ne nosi oči plavih predela,
da ne čezne fosfornim srcem,
da ne čezne za plamenim vazduhom,
kojim će uzleteti iz praha i pepela…
Za našu ljubav bio svetilnik.

U dlanove grebenja
zraci sunca poput zanatlije
urezuju vodenog anđela,

i kao svetilnik
na jeziku ljubavi
nosim pupak mora.

____________________________________________________

NEBOJŠA LAPČEVIĆ rođen je 1966. godine u Kruševcu. Objavio je zbirke pesama: Seme na vetru (Bagdala, Kruševac, 1999), Strofe u praslikama (Čigoja štampa, Be-ograd, 2003), Dolazak Hrista na Menhetn (Eurografika, Zvornik, 2010); prozni triptih Ovaploćavanje (Apostrof, Beograd i Bagdala, Kruševac, 2000); zbirku poezije i proze Pesnik i njegovi modeli (Apostrof Beograd; Bagdala, Kruševac, 2001); leze dramu Rimska priča; publicističku knjigu iz sportske kulture Srce na teren (Narodna knjiga, Beograd, 2005), promovisanu u medijskom centru SD Crvena zvezda; kratke priče Ulaz na južna vrata (Narodna knjiga, Beograd, 2007), priče za decu Ko je drpio Čarlija? (Eurografika, Zvornik, 2009), po kojoj je izvođena pozorišna predstava za decu (Pozorišni studio KCK); libreto Krst svetoga cara Konstantina (Istorijski arhiv, Kruševac, 2013), po kome je scensku kantatu komoponovao Miroljub Aranđelović Rasinski, a koje je izvedena za Vidovdan 2013, libreto za prvu kruševačku operu Lazarevo obretenije, izvedenu 2014; romane Jezero u ćelijama (Niški kulturni centar, 2013.) i Scenario za Vudija Alena (Arte, Beograd. 2014.)
Objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Pesme su mu uvrštene u više antologija i prevođene na engleski, makedonski, francuski, italijanski, švedski, bugarski…
Dobitnik je sledećih nagrada: Rasinski cvet (dva puta) za 2002, Pero SKRF dijaspore, Priznanje grada Zvečana za doprinos srpskoj kulturi; nagrade Rasinskog sajma knjiga za knjigu godine za roman Jezero u ćelijama; Zlatne značke KPZ Srbije, nagrade za najbolji Avangardni roman godine Srbije i dijaspore 2014. (Scenario za Vudija Alena).
Objavio zbornik poezije za decu Zašto roda nebom hoda (NBK, 2014), sa Monirom Dragićevićem sa kojim je osnivač RODA FESTA. Za književno stvaralaštvo za decu ovenčan je Nagradom ,,Brana Cvetković“, 2018. i nagradom UKS ,,Radoje Domanović”, 2020.
Objavio sabornik o Prijezdi i Moravi Zavet vojvode Prijezde (Rasinius,2019.) i knjigu pesama Berači polena ( Povelja, Kraljevo, 2019.), zbirku priča Rukopis u terakoti (KOV, 2020.), monografiju u koatorstvu sa kompozitorom Rasinskim, Lazarevo obratenije (Slovo ljubve Eparhija kruševačka, 2021.) i knjigu pesama Filatelist (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani, Kraljevo 2022.)
Član je Udruženja književnika Srbije, Književnog kluba Bagdala, aktivan je u uredništvu časopisa Bagdala za decu i Putevi kulture, predsednik Udruženja likovnih stvaralaca Rasinskog okruga Rasinius
Živi u Kruševcu. Zaposlen u Kulturnom centru Kruševac. Urednik je programa Legata Milića od Mačve.

DVIJE PJESME MARICE FERHATBEGOVIĆ

KLINIČKA SMRT BRAKA S JASNO UOČLJIVIM SIMPTOMIMA

uredno sam složila svoju odjeću
znam da ćeš to zapaziti čak i iznervirati se u takvom trenutku
jer zamjerala sam ti kad si svoju kačao na svaka vrata plakara i prebacivao je preko kreveta
kao i bezbrojne ljubavnice onako mlade i silikonima napumpane
bilo ih je i udatih izvučenih iz prežvakanih postelja koje su se davile dosadom njihovog sopstvenog braka
onako gola plivala sam tunelom neopisivog blaženstva
automobili nisu režali
štakori su ostali u smradu civilizacije
po meni je padao prah bijelog fosfora koji je svojim vrelim dodirom stavljao mi draga lica na ramena
prvo moju sestru imala je 43 kada je otišla
pogled joj je bio taman i mirisao na čežnju
stavila sam je na šaku i ljubila, ljubila
pitala je za svoju djecu, muža nije ni spominjala
napokon je uvidjela da je bio gad kao i ovaj moj
još i veći jer pio je ono pravo, krkanski ortodoksno
a i pipao me je, njenu sestru rođenu
izgleda da je to mogla shvatiti tek tamo u drugom svijetu gledajući faluse utisnute na freskama Pompeje

a onda elektrošok i 1 2 3 . . . 15
znala sam da me moj muž uvaženi kardiolog hoće natrag
ko će mu kuhati onako dobro
onako dobro da obliže debele prste
neću nazad
neću
još minut i po, i kisik se već umorio
žurim
velika bijela ptica snijela je dijete meni nerotkinji
ovo je samo još jedan odbrambeni trik mozga kažu
još samo jedna klinička smrt braka s jasno uočljivim simptomima

***

SVEČANI RUČAK

danas je svečani dan i za našu četvoročlanu porodicu
slavili smo sve praznike tradicionalno
mama je uvijek vodila glavnu riječ pa sam zamolila njenu dadilju da je danas okupa i svečano obuče
u dva sata je skup
otišla sam do groblja zapalila svijeću sestri i ocu
ukopani su jedno do drugog jer jako je važno da porodica je zajedno
mama je već odavno podigla sebi spomenik stavila sliku sa osmijehom i čekala
ali smrt korača u krug pa se okrene natraške
znam to već….
nesposobna za tišinu vječnog spokoja žurim da fotografišem panoramu grobova
da ovjekovječim trenutak
pametno je što je groblje na uzbrdici jer sve je pregledno
možete prijatelju dok šetate ulicom reći
eno ondje je ukopana moja sestra
eno onaj treći slijeva u petom redu
rak je pojede za godinu dana

žurim mami
sjedam za stol tačno na vrijeme
stolnjak je bijeli svečani
domaća supa se puši
dadilja se baš potrudila zaslužila je povišicu za ovaj mjesec
mama leži s očima razbacanim ko odbačene čarape
srče supicu i ne čuje moje pitanje kako si jer smo hronično udaljene od današnjeg dana

MARICA FERHATBEGOVIĆ (1959, Živinice, BiH)

NOVA POEZIJA DAMIRA NEDIĆA

BOGOVI NE POSTOJE

Vis je kao neko mitsko mesto,
Slobodna teritorija
Gde je bio slobodni Hajduk,
Gde se rodio veliki pesnik
Koji sada nema
Ni tu zemlju, ni tu čitanku,
I gde su potom neki vojnici
Bombama ko pesnici
Lovili besne galebove,
Pre nego što je brod
Sa velikom angolskom zastavom
Pokupio municiju i izbledele uniforme
A gde sada jedna Marina spava
Na dušeku poput mog,
Samo što ona čuje muziku i more
Za razliku od mene
I kaže da čeka da stanu
Pa da možda napiše nešto
Na izrešetanim fasadama Mostara,
Dok ću ja pisati po papiru,
Jer mi je to lepše
Nego da pišem po zidovima,
Pa makar na njima bili
Precenjeni leptiri, zričci
I pogledi hiljada ljudi.
Onda će ta moja misao
Otići dalje od svega
Što je ikada otišlo
Od mene ka nečemu,
A mnogo toga je otišlo,
Tako daleko od kopna
A tako blisko pučini
Na kojoj lomiće se sve ono
Što nikada nije moglo
Da se slomi
U ovim brdskim predelima
Prepunim bića
Koja su zaboravila
Sve što se može zaboraviti
Sve što se može
A opet ne mora promeniti.
Draga moja na obali mora
Oprezno čitaj ove rukopise
Iz balkanskih šuma
Koji sa sobom nose mnogo
Tereta i zadovoljstva
I uvek iznova bude snove
Koje nemaju
Ni korali, ni hrastovi,
Ni ptice u visinama
Svih ponora za bogove
Koji nikada nisu postojali,
Niti su smeli kao mi
Stati na samu ivicu.
Tako je,
Znam,
Zato i ne verujem u bogove
Nego u ljude.
To je bolnije
Ali i stvarnije,
Jer ko nije liznuo krv sa rane
A potom se nasmejao
Kao ja ovde,
Kao ti tamo,
Na istom dušeku,
Na drugom mestu,
Na ovom svetu
U kome nikada osmeh
Ne razdvajamo od suze,
Niti sebe od drugog,
Kao ti, kao ja,
Kao bilo ko,
Ko ne može reći
Da preko noći neće
Sve da promeni oblik,
Smisao i san.
Jer mi smo ljudi
I ovo je naš svet
A bogovi draga nemaju
Baš ništa sa tim
Kao ni vreme
Koje nije u našem
Nego u njihovom dometu,
Baš kao daljina i blizina,
Baš kao san i java,
Baš…
Kada zaspiš blizu ili daleko
I onda se ne javiš dugo
Pa talasi ponesu ptice nebom
I pošalju poruku
Koju samo nekada, možda,
Možemo pročitati,
Ali često bude kasno
Ili bude rano,
Jer vreme je stvar bogova
A bogovi ne postoje.

Mi smo samo ljudi
Koji jesu ili nisu,
Koji hoće ili neće,
Koji retko mogu
A češće ne mogu nositi
To breme čovečnosti
U ritmu koji dolazi
Ko zna zbog čega baš sada
Dok ležimo na dušeku,
Na Visu, na Balkanu,
Na dnu mora
I vrhu piramida
Svih naših
Izgubljenih nadanja.

***

POD TABANIMA

Dok meni budu rasli tabani
ti ćeš postati kiša
i ja ću morati da brinem,
da li će te vetar u oblaku
doneti ovde ili oduvati
u neke daleke krajeve
gde kišu smatraju svetom
pa ćete zatvoriti u teglice
i držati u mračnim hramovima
dok ti se kolone vernika klanjaju.
A ja ću uzalud izigravati dodole,
trčati bos po travi
i tražiti put
koji nikada neće nići
pod ovim mojim, teškim, tabanima.

***

PROZORI

Vrata su zaključana.
Neki pokušavaju da iskoče
kroz prozor,
neki gledaju kroz njega.
Tada počinju priče,
u kojima onaj koji čita
i onaj koji piše
više nisu sigurni
ko je sa koje strane,
prozora.
Kao ni to
da li zapravo prozor
uopšte i postoji,
ili su ga samo
nacrtali.

***

MIRIS LIPE

Ne znam gde je osmeh nestao.
Možda u rupi na vratima
napravljenoj od moje nemoći,
prvom plaču od koga sam zadrhtao
na porodilištu u Višegradskoj,
seksu na sred Balkanske ulice,
Dingo psu koga smo pratili po Mirijevu,
autobusu gde su letela pisamca
iz dugih ruku sa zadnjeg sedišta,
vojnim zgradama kod Velikog parka,
potkrovlju punom hedonizma i lišća,
studentskoj sobi sa starim kaučima,
igranju žmurki u šljivaru punom sena,
bakraču iza stare kuće
gde je pradeda vršio nuždu
ili još onda kada su posekli
veliku lipu u dvorištu.
Ne znam gde je osmeh nestao
ali lipa opet miriše
dajući nadu
da možda, ipak
nije nestao zauvek.

_______________________________________________

DAMIR NEDIĆ rođen je u Kragujevcu 1984. godine. Piše pesme i priče. U štampanoj i elektronskoj periodici prisutan od 2007. godine. Prva zbirka pesama „Ugrizi“ izašla je u ediciji Prvenac SKC-a Kragujevac 2009. godine. Na međunarodnom festivalu Odakle zovem u Podgorici 2011. godine dobio je drugu nagradu „Vranac – najbolja kratka priča“. Iste godine na prvom međunarodnom festivalu „Vojislav Despotov“ dobio je drugu nagradu za poeziju. Učesnik Festivala poezije mladih u Vrbasu (2011. treća nagrada) i Festivala mladih u Knjaževcu. Nastupao više puta na Poezinu, Argh-u, Pesničenju i sličnim formama poetskih manifestacija. Književne večeri imao u mnogim gradovima Srbije, Hrvatske i BiH. Učestvovao je i na festivalu u Breši (Italija) kada mu je nekoliko pesama prevedeno na italijanski a takođe je prevođen i na španski i poljski jezik. Jedan je od urednika almanaha „Bundolo offline 3“ (2012.). Zbirku pesama „Nešto si zaboravio“ objavio je u oktobru 2012. godine i ona je 3. novembra proglašena za knjigu dana Narodne biblioteke Srbije. Pobednik je Festivala Poezija grada (slem šampionat Srbije) u novembru 2014. godine u Beogradu. U Akademskom pozorištu SKC-a režirao je predstavu „Ljudi iz struke“ (2014). Na književnim susretima “Velimir Rajić” koji su održani u Centru za kulturu Aleksinac (2015) dobio je glavnu nagradu – “Pesma nad pesmama”. Na prvim „Đurđevdanskim pesničkim susretima” (2016) u sklopu obeležavanja Dana grada Kragujevca, dobio diplomu „Đurđevdanski venac” za najbolju pesmu. U septembru 2019. godine objavio je zbirku pesama „Kada kamen poleti” (UK Koraci). Predstavnik Srbije na Evropskom pesničkom slem takmičenju u Briselu 2021. godine. Tekstopisac i vokalni solista alternativnog benda Bauk. Predsednik Samoupravnog kulturno-obrazovnog pokreta Kragujevca. Jedan od osnivača Festivala angažovane poezije.

NOVA POEZIJA ANTEJA JELENIĆA

HEROINSKE NOGE

Alkoholizam nije sramota
Čak ni ukapljeni prahovi
Čiju podzemnu distribuciju
Nadzire Ministarstvo utjehe
Nisu ono što predstavlja život
Već njegova potvrda

Prirodno je iritirati uspavani
Dio religije vinom
Logično je patiti svakoga sumraka
Jer nismo doznali
Što je riječ bog
Ali smo barem refleksom odbili
Niži standard gašenja
Posvetili očaj uguran u siguran
Obrok, užarili opet čakru
Očekivanja

U svakom licu vidim
Kipara samoće, rad hladnih vjetrova
Na ljetnim očima
U svakom licu nešto se može sklupčati
Dok bijes ponovno ne dobije oblik peći
Gdje ćemo rastaliti političke poglede
U naopake potkove
Samo da više ne mislimo
Na oblake

Pišemo i dalje jer osjećamo
Da dolazi Ništa
Koje treba oklop
Ne zaustavljamo se jer stojimo na
Heroinskim nogama
Koje nose heroja

Jesi li već bila u hladnim predjelima
Gdje broj misli nulu
Tamo ćemo sutra bdjeti
Nakon šetnje parkiralištem

Poljubit ću te ispod auspuha
A ti ćeš mi dati sve što si besciljno čuvala
Bez obzira na rizik suhog jezika

***

VOLJA ZA MOĆ

U tramvaju pored mene sjedi
Djevojka u crnim visokim cipelama
Crnim čarapama do koljena
S crnim hulahopkama ispod
U crnoj jakni s crnom kapom
I crnom maskom

Razmišljam kako će se pile koje
Sam ostavio na balkonu pokvariti
Jer je granulo sunce

Nešto je privlačno u nemoći
Kojom djevojka pored mene zrači
Na njezinoj bijeloj ruci prsten
Od malahita i rana

Morat ću se vratiti natrag
I poduzeti nešto u vezi pileta

Život koristi sve opasnije strategije
Protiv vladavine kontracepcije
Mačje našminkane oči
Dvije umjetne suze
Dječje manga čarape
I vrlo kratka suknja

Sve je spremno za orgazam
Koji će preduhitriti kondom

Stižem kući, sjekirom komadam pile
Režem krumpir, mrkvu i luk

“Rađajte se i množite!
Napunite ormare vodama!
I ptice neka se množe i kokodaču!”
Čujem ga kako viče iz pećnice
Na temperaturi kada i papir
Konačno progovori

***

SUMMERTIME

Cvrčci vrište među zgradama
Pretvaraju paniku dana
U najfiniju prašinu
Momci sa svastikom na prsima
Pucaju penale, gutaju pive i
Hvale se spolnim bolestima

Policajcima se ne da izaći iz
Klimatiziranih fordova
Samo kruže ignorirajući sve
Što nije ubojstvo

Na grad se ponovno spustio vuneni pokrivač

Znojim se pred tipkovnicom
U probušenim mudantama
Um odbija teža filozofska pitanja

Govori mi da prihvatim stvari kakve jesu:
Sjeti se Zenona, sjeti se psa vezanog
Za Horusovu kočiju
Svi smo robovi bezglavog boga

Slušaj kako se galebovi slatko smiju
Ponoćnom suncu
Isprati kapljicu koja se spušta niz leđa
Izbroji dlačice na desnoj podlaktici
Zatim uzmi palicu i siđi među ljude

Kada izvade lance objasni im
Da se radi o japanskom instrumentu
Koji može poslužiti i kao toljaga
A onda odsviraj nešto što će ih ubiti

***

MULATU ASTATKE

Kada čujem etiopski vibrafon
Ne mogu prihvatiti monetarne
Institucije, izbore, dalmatinsku
Muziku, kladionice

Kada čujem konga bubnjeve
Znam da je električni čekič prevara
I kada ponjušim mirise koje koriste
Plastične osobe iz engleske
Prepoznajem negaciju jazza
I kukuruza

Moramo ponovno kolonizirati Ameriku

Još jedan krug nužan je da se saksofon
Učvrsti u svijesti
I da demencija
Bijelom predsjedniku otme
Zadnju kapljicu pustinje

Kada se uključi stroj nostalgije
Cijeli svijet pomiče se prema jugu

Ovo je najnježniji rat koji vode note
Podižu se kuće s lukovima i stepeništem
Sve do obale bjelokosti

Poniremo u more, ulazimo u vratove
Žirafa i tamo čujemo svemirsku kanalizaciju
Zebre zarobljene linijama sunca

Egipat je sve bliže

U Europi nema faraona
Veliki oprez tehnologije skratio je usne
Jedna greška pretvara grad u prah
Ali u ovoj glazbi nema tehnike
Prsti češljaju tipke kao kosu
Kokosi padaju po glupim glavama

Vojne hunte, nato kotači, kolačići
Poništeni glatkom matematikom
Akordom bez suvišne riječi

Jazz je pobjeda crnaca nad bijelcima

***

KRUDER & DORFMEISTER

Kruder hvata geste ljudi i
Pretvara ih u šifre kostura
Dorfmeister kuha kratke priče
U vokalnim kotlovima sve dok
Hijene ne počnu milovati
Publiku žanrovima tišine
Peter zatim postavlja g-kamenje
U širokom trip hop krugu

Downtempo je Stonehange
Za Pink Floyda u drogiranoj
Gužvi

Richard publici dodaje prefiks re
Jekom crne činele u zidovima
U kosi je sada znoj minimalizma
U nosu prah kapitalizma
Kruder koordinira kretanje sjemena
Dorfmeister dizajnira otpor
Dozama udaha
Izdaha najbližeg udaha

Smrt odustaje od pojedinca
Kada ga ne može odvojiti
Od zvuka
Sporost je tajna izmjenične
Struje sna i spavanja
Brzina je trenutak rasta
Srušenog teksta ostanka
Na mjestu prestajanja svega

Dub raketa napušta orbitu poznatog
Ponavljanjem nepoznatog
Zaostajemo u pauzama kaosa
Nitko više ne zna ugasiti svemir
Na podij dolaze nježne životinje
Komuniciraju notnim pepelom
Elektromagnetski vjetrovi jutra
Ritualno brišu objašnjenja
Izdvajam neobjašnjivo lice
Koračam očima po njezinim
Usnama
U bazenu radijacije svi
Imamo nevidljive kostime
Jer poznajemo geometriju
Ljudskog mlijeka
Uspoređujemo brojeve telefona
U trbuhu nam klija zlatni grah
Prema čakrama divova

_____________________________________________

ANTEJ JELENIĆ rođen je u Splitu 1983. Završio gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Piše poeziju, kratke priče i mahnite eseje, a organizira i manifestaciju konceptualne umjetnosti Adria Art Annale u Splitu. Objavio do sada jednu zbirku poezije „Stalak za svijet“ (Sandorf, 2020.), ali ove godine izlazi nova po imenu „Ultrazvuk“ kao i zbirka priča „Kentaur u kvartu“. Svira shakuhachi, kenacho i bansuri. Briljira u bacanju žabica.

fotografija autora: Ema Bednarž

DVA PONEDJELJKA POEZIJE MARINE KUZMIĆ LASZLO, 2/2

TU SILAZIŠ

To što si mi pričao o sebi
Sad tek shvaćam
Nije značilo povjerljivost
Trajnu ni jaku

Bile su to one tajne
Koje ne govorimo nikome
Osim ljubavnicima u bunilu
I strancima u vlaku

***

RELJEF

Trajno se procesno dijelim.
Na livade, brda, hridi.
Brazde, uvale, goru.
Imam taj ujed na ravnini.
Imam tu rasjednu plohu.
Nisu svi slojevi sjeli.
Još mi se jako vidi.

***

UVOĐENJE U ZAVOĐENJE

Dobra ti večer. Pogledaj dobro, upoznaj ih.
Ovo su prvi dani naše veze.
Sigurno znaš otprije koji koraci slijede.
Najprije idu ruke, njih se nježno preplete.
Zatim ćemo kopati te neke duboke zdence.
Osvajati ledene stijene, pripremi dereze.
To je ono stanje, to je ono vrijeme
Kad tražiš kompatibilne detalje i teme,
Spremaš se dati mi svoju dušu i tijelo.
Zapravo, ne, spremaš se ustvari
Dati mi svoje tijelo i vrijeme.
Duša se nekako neplanirano uplete.

***

SORTIRANJE

Danas sam malo pospremala.
Nešto sam na police.
Nešto u crnu vreću.

Rekoh si pametno:
Ako se dosad nisi zaljubio u mene,
Ni nećeš.

Onda me strefilo:
Ako se dosad nisam odljubila od tebe,
Ni neću.

***

TIJELA

Primijetila sam da su nam lica slična.
Nešto oko očiju. Usta. Oblik ušiju.
Način na koji nabiremo čelo.
Možda boja kože.
Valjalo bi ti opipati kosu.
Proučiti prste.
Doznati što možeš s jezikom.
I svakako ti provjeriti miris.

Možda smo srodne duše.
A možda smo baš i u rodu.
No prije nego što se upustimo u obiteljska stabla,
U genealogije, analize, krvne grupe,
Isprobajmo prvo, stvarno želim znati,
Znači li slično također i kompatibilno.
Ipak se, naravno, nemojmo ploditi i množiti.
To bi bilo posve izlišno i neodgovorno.
Znam, uvijek pokvarim svaku romantiku.
Možeš se vratiti pa čitati samo prvu strofu.

***

KRONOLOGIJA

Jednom ćeš se, dok me budeš držao u naručju
Odjednom sjetiti detalja iz jedne moje pjesme
I da si me dugo htio oko toga nešto pitati

Razmišljam: je li ta pjesma već nastala
Ili da je idem brzo pisati

***

SLJUBLJENOST

O, bok, ma oprosti, jao.
Nisam te prepoznala.
Znaš kako je, dioptrija.
A ni koncentracija mi
Baš nije neka.

Zapravo, ako ćemo iskreno,
Zaboravila sam potpuno
Kako izgledaš izdaleka.

***

OBITELJ

Dan nam je bio otežan baš svima
Oboljen tvojim raskopanim zubom
Obrinjen mojom tajanstvenom sukrvicom
Obesnažen roditeljskim neslušanjem
I za kraj
I za krah
Obljuvan večernjim jogurtnim obrokom

Ovlaš splahnutu od bljuvotine našeg sina
Potpuno uronjenu u sve naše brige
Zaprimio si me kao neku stresnu pošiljku
Kakve dolaze samo noću u krevet
Dok već napola hrčeš i sve štambiljaš za sutra
A ja sam uočila u laganom zaprepaštenju
Da sam se na tvom jastuku odjednom umirila

____________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.

TRI PJESME HRVOJA PEJAKOVIĆA

****

Bez krajnje potrebe, ne upiri pogled u
bunar. Budi sabran dok lijepiš marke
na omotnicu, hodaš pločnikom, prinosiš
ustima žlicu s juhom: sumrak
bogova započinje iza prvog ugla,
struji s rubova stranice koju tek što
nisi otvorio. Ne poigravaj se usporedbama,
ne umivaj lice glazbom. Jabuka čije
cvjetove dotičeš širi svoj korijen u tlu
drugog kraljevstva, lišće velikog jasena
već se osipa plavom svjetlošću. Još večeras
vrištat ćeš u košulji od vatre

***

VOKATIV

Lijeva ruka u vrtnog patuljka
ljeto u ruševinu pored puta –
Govori sa mnom!

Glava u uteg
razjašnjavati u tamni glagol –
Misli na mene!

Prozor u zid
suton u uže
leptir u lipovog sveca
Govori sa mnom!

TAKE ME TO THE RIVER
PUSH ME INTO WATER
govori sa mnom govori sa mnom

***

POTRAGA

Otraga?
U pokrajnjoj sobi?
Na televizoru?
U kupaoničkom ormariću?
Na trećoj polici odozdo?
Na stolu, na krevetu?
Ali škarice koje uzimaš u ruku prije su nalik knjizi
od mutnog stakla, umjesto japanskog novčanika,
odakle se odjednom stvorio taj pas s odviše velikom
glavom? Tražiš li još doista, ili samo promatraš
sebe kako promatraš sebe kako promatraš,
vlastiti trag, žbuku nevidljivog labirinta? Kao kada
se, na izlasku iz kina, prostor s platna još neko
vrijeme stapa s ulicom a znanica čije si lice jedva
istrgnuo iz struje šarenih slika sažaljivo kaže: “Ti
si sigurno vidio cijeli repertoar.”

– iz zbirke “SJEVERNI UGAO”, Naklada MD, 1992.

___________________________________________________

HRVOJE PEJAKOVIĆ, hrvatski književnik (Zagreb, 14. I. 1960 – Zagreb, 9. VI. 1996). Kao pjesnik i kritičar javio se kao srednjoškolac u dubrovačkome Lausu. Nije pripadao ni jednoj naraštajnoj grupaciji, ali je u svojim kritikama redovito pratio recentnu književnu produkciju (mnogobrojni su tako tekstovi upravo o pjesnicima vezanima uz časopis Quorum), kao i onu starijih književnih naraštaja. Njegove književne i likovne kritike pripadaju vrhu suvremenoga hrvatskoga kritičarskog izričaja. Objavio je zbirke pjesama Na raskršću (1978), Zabranjeni grad (1987., prevedeno na francuski i objavljeno nakon autorove smrti pod naslovom Ville interdite, 2001), Sjeverni ugao (1992) te grafičko-poetske mape Drugačije, jednostavno (s Hamom Čavrkom, 1984), Nevjerica, nesanica (s D. Trogrlićem, 1991) i Razdjelnica (sa Z. Vrkljanom, 1991). Eseje i kritike objavio je u zbirkama Prostor pisanja (1988) i Prostor čitanja (1991). Suurednik je antologije hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992), a posmrtno mu je objavljena Antologija suvremene hrvatske poezije (1997). Pjesme su mu zastupljene u svim novijim antologijama hrvatskog pjesništva na hrvatskom jeziku i stranim jezicima, a književni eseji u antologijama i pregledima hrvatske književne esejistike druge polovice XX. st. – Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

NOVA POEZIJA SPASOJA JOKSIMOVIĆA

PIGMENTI NEKROPOLA

Na obali Jeniseja žive
srećni ljudi 

Sarkofazi ispod Buenos Ajresa 
imaju više dodira sa melodijama
Segovije,
nego skrovište od sovjetskog najlona 

Kada list divlje trešnje
pustiš u drugi ambijent 
To svoje ništa
daješ na poklon 
kao slobodu 

Rovovi u sezoni grejanja
duboka su realnost
koja ukazuje na površinu 

Žive talasi sa crno belih fotografija
Dok erozija lokacija 
nosi istu nostalgiju 

Bez obzira na egzotiku svakog pigmenta
Pomozi listu da što pre otpadne

***

MITSKI ČVOROVI 

Mitovi puste čvorove umesto trnja
Da se uhvate pojedinci 
sa velikim dijagnozama 

Rešenjima za raskršća
na uveličanim atomima 

Ti na svojim srećeš 
odbačeni omot slatkiša
Možda dara 
i danas ostavljenog Lešiju
Da ne zavede dublje u šumu 

Preostali su simboli
Odmarališta
Gde nalaziš zamršenu peteljku lista 

Pokušavaš bez sečiva
koje jeste prikladno 

da odmrsiš Gordijev čvor

***

URBANI SUMRAK 

Telo miriše na novu obuću
I smisao u toplom, novom kalupu
Gde se svi krećemo
ne mareći napomenu za jesen

U kojoj se pričešćujemo 
Istinom prošlih ili budućih svetova

Ali ne i trenutnog

***

RECEPT ZA PANTA REI 

U makro rezoluciji 
mutni pikseli cveća
Kao načinjeni u putu

Tokom koga možda zadovoljni drugi
Love daljine pogledima

Ali i na mikro planu
Sve teče 

I bez da smo i jedni i drugi čuli za panta rei
Za šta ne treba dopuštenje
ili sačuvani recept

***

SUNČANICA 

U nekom od tvojih gradova
Sklonište u tragovima
i međuvremenu 

Ne može čovek da bira od sveta 
Kratku zapitanost 
Oduševljenje 

Prisvoji melanholiju
kao riboliku skulpturu
Lady of Boljetin river 

Da solarna pesma
budu sjedinjena zrna peščara
koja ne beže od sebe 

Čiji konci čine
da dugmad izdrže povratak 

Postoji i druga sunčanica 
List sa porama kao poligon
svih zamišljanih života 

I kad ne znamo za Amazoniju 

Za simbole
Prisutne
Bez nostalgije dok ih nema

___________________________________________________

SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine, “Municipium S”, 2019. i “Melanholija homo sapiensa”, 2022.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MILANE GRBIĆ “KARMA JE VEĆA KUČKA NEGO JA”, PPM Enklava, 1/2023; šest pjesama

CODANOVIA

To što ti se sliva niz
preplanule leđne mišiće su glečeri
duše belih medveda koje nam nikad
neće oprostiti plastične kese

Bela noć se rastače
prisećaš se kako si me pitao
da se bar malo povatamo
nisam htela
nadam se da si dobro upamtio
jer su mi namere bile didaktičke
te večeri sam razbila koleno
uzeo si maramicu
kleknuo da središ ranu
priznajem, to je bio carski potez

Posećuješ Skagerak i Kategat
tu dvojicu sam jedino zapamtila
na časovima geografije
dok na prezentaciji nismo videli slike
zamišljala sam ih
kao opasnu braću bildere
more na fotografiji izgledalo je zloslutno
nabreklo, previše blizu neba

Obilaziš Dramen
tundre i tajge
čija imena ne znam da pročitam
iako si lokaciju uredno dodao

Sad je već i tebi hladno
stavio si kapu, imaš novu jaknu
u Beogradu se otvorila prodavnica
zove se Cream of Scandinavia
mislila sam da tamo kupim kaput
jer su sigurno topliji od domaćih
ali sam pomislila
šta ako ovde šalju ono što što se na severu
nosi na proleće

Unosiš se u lice foto-aparatu
belina je prepredena
da li zamišljaš smrt kao jetija
severna svetlost leluja
nad tvojom podignutom glavom
i uključenom kamerom
#travellover #erazmuslife

Što se tiče društvenih mreža
oduvek sam konspirativna
samo crno-bele mačke
književnici, slikari i tuđe vagine
neizbežno se ponekad zapitaš
da li sam diplomirala
da li i dalje pišem
da nisam dobila
vulvitis, kulpitis
hlamidiju trahomatis
sve je dobro
setim se te samo zbog instagrama
i tu te držim najviše iz kurtoazije

Tiho Brahe je za ljubimca imao losa
los se jedne noći napio piva
skotrljao niz stepenište i uginuo
prepiješ se, promašiš stepenik
survaš u bezdan i umreš
to je slavan kraj za losa
a bedan za čoveka

Ovde sve isto
kašike duboko u medu
bubrezi u loju
s naftom smo kratki
pijaće vode nemamo

OCD ili ko zna koja druga boleština
me odvodi do tvog Vajn naloga
menjaš svoje kulinarske sposobnosti
za čašu vina i razgovor
sve je jasno, dragi
nemaš s kim da se napiješ

Tvoja majka ponosno pokazuje fotografije
koje joj šalješ preko Vibera
voziš se na žičari Ski-centra Ore
dodatno si platio selfi štap
Codanovia, zima upornija
ali ne nepobediva

Ležiš u travi
Vatern svetluca od mlakog sunca
ako slučajno zažmuriš
razmišljaš da li sam sve ono ozbiljno rekla
ili se možda sad ipak stidim
imala sam tek dvadeset godina

***

BUKOLIKA

Sunce u krošnjama
vetar svež
Namaži kremu
sa zaštitnim faktorom
, upozoravaš
planinska klima ume da prevari
ne znam ništa o tome
odrasla sam među suncokretima
i habzburškim zdanjima
bosonoga ležim na ljuljaški
između dve bukve
nemam ništa ispod haljine
smejem ti se
zalivam pršut medenicom
od koje trnu zubi, grlo gori
rakija je u tvom kraju bolja
smatraš da preterujem
pominješ bolesti zavisnosti
delirium tremens
ulicu Teodora Drajzera
broj četrdeset i četiri
hipohondrija je najopasnija bolest
inače jedem isključivo
pileće meso, citrusno voće, orašaste plodove
moji hepatociti su projektovani
za najjače rakije
jedino od čega sam zavisna
je uzaludno nadanje
pulsne tačke na tvom telu
pronalazim brže nego što bi želeo
iznova ti prebrojavam mladeže
likujem dok odlažeš oružje
dugoročne planove, sertifikate, čestitanja
preseljenje u Glazgov
strpala sam u fioku koja se najteže otvara
rodna je godina skidaš pčelarsko odelo
udišeš duboko
zaranjaš među moje naježene butine

Ovako bi izgledao
najbolji dan u mom životu

***

DVE HILJADE DVADESET PRVA

Prošlog decembra mi je momak iz Višegradske
rekao kako u ovo doba godine
želi da se ubije još više nego obično
odrazi lampica s moje jelke
su svetlucali u njegovim dužicama
dok je govorio

Sad nisam mnogo mislila na to
javili su se novi kandidati

Dani su bili topli i vedri
sedela sam s Aleksom u bašti
na sred ulice Kralja Petra
jeli smo sladoled od marakuje
napravili spisak ljudi
koje u Novoj godini treba zavesti

Obukla sam polovnu plišanu suknju
svaka čast onom ko je umro u njoj
napila se prepredene, slatke rakije
zaspala u jedan
nisam uspela da skinem šminku
Aleksa mi je uzeo prljavu vatu iz ruke
i pokrio me

Sutradan dok smo u sumrak šetali
od Kalemegdana do Glavne pošte
naterao me je da obećam
kako se zauvek odričem kratkih pića
i pošaljem čestitku
zbog koje ću se verovatno kajati

Taksi je stigao prebrzo
nisam stigla
da najboljeg prijatelja zagrlim kako priliči

Na stanici mi se plakalo i piškilo
nije bilo uslova ni za jedno
poželela sam da pogrešim autobus
odem za Opovo preko Barande i Sakula
mladić u rumunskoj trenerci
i devojka s blatnjavim cipelama
su razmenjivali francuske poljupce
odjednom sam se setila
kako mi je pre pet godina
Vlada zadao da napišem priču
o dvoje slepih koji se vole

***

NEPENTHES

Za melanholiju nema leka
nije ni nužan
od ove bolesti se ne umire
odatle potreba za duvanom
u kasnim satima
kratkim pićima u podne
problem ima fiziološko uporište
ukleti pesnici
prerano preminuli muzičari
ne snose krivicu

Doktorka se vara
lek postoji odavno
prošli su milenijumi
otkad je dvanaest brodova
okrenulo rep zgarištu Troje
besramno kao da su u pitanju
izlomljene lego kocke
zaputilo se prema Itaki
diljem svetskog mora
boginje nasrtljivo zadižu suknje
junak dovitljivac nema kud
zaranja, izranja, oblizuje usne
slatki sirup zatire reči
koje žuljaju um
potomstvo, vernost, patriotizam

Tvoje oči su bile siguran znak
suze koje ne napuštaju trepavice
zenice Direrove gravure
srce se okrunilo kao gerber
od predugog stajanja na suncu

Kažeš da si u prolazu
treba da pronađem nekog zdravog
ko leže na vreme
ima položen državni i vozački ispit
spreman je da prehrani porodicu
odmahujem glavom
veltšmerc je najsigurniji afrodizijak

Obriši suze i nos
hoću da se igramo
Ti si Adam, ja Eva
kad već imamo sve što je neophodno
moj ten Tilde Svinton
tvoju sklonost ka lošem društvu
i skupim muzičkim instrumentima

Ovo što čuješ je kapris broj pet
ne kič iz tuđeg stana
s lošom zvučnom izolacijom
otplešimo do sledećeg ugla
iako te nervira što nemam osećaj za ritam
tamo počinje bolja etapa večnosti

Možemo kao kod fon Trira
ti si Džastin
ja Kler
dobro ću te sakriti
ubojita siročad hara kroz mlečni put

Uzalud osmišljavaš pompezan kraj
melanholija nije bolest od koje se umire
u najgorem slučaju živiš zauvek

***

MEĐU NAMA

Dedina sestra uvek savetuje
da ćutim što više
Ne moraju svi da čuju koliko učiš
pravi se kako ne znaš sve
neka te kandidat nauči


Ne shvatam je ozbiljno
razvela se šezdeset četvrte
upotrebila žarač i krvarila šest meseci
jer nije htela dete s budalom

Mamina sestra kaže
da sam suviše evropeidna
krivi za to seminare
u istraživačkoj stanici Petnica
preti kako će me vrbovati
neradnik i peder

Tetka upozorava da ću je se setiti
kad bude mrtva ili senilna
sumnjam, nadživela je svog partnera
dvadeset tri godine mlađeg

Od porodičnih bolesti
prenosivih po ženskoj liniji
nasledila sam sklonost prema muškarcima
s dugom kosom i tankim prstima
mama ne želi ovo da prizna
nerado pokazuje fotografije iz mladosti
po njoj gojaznost je posledica srećnog braka
Ti misliš da je ljubav
kad o nekome napišeš pesmu
, ruga mi se

Baba nema milosti
One najlepše nemoj ni da gledaš, kaže
Baba, nego koga da gledam

Komšinica Mima objašnjava
Momak mora da ima
kuću i oko nje plac
Dosta mi je gologuzije
ostave me čim ih nahranim
i uteram u modu


Kaću mama je naučila
kako treba s muškarcima
Moraš da budeš preplašena srna
ili umiljata mačkica


U novinama psiholog deli savete
Kad reči zakažu
misionarska poza pomaže

kad ne budemo imali kud
molićemo se

***

MAMIHLAPINATAPAI

Noću mi greješ stopala
ujutru mleko za kafu

Moji i tvoji prsti su nakratko prepleteni
zajednička molitva
Bože, daj nam hrabrosti

Zaboravio si se, ne puštaš moju ruku
dok govoriš o onom što ti je najvažnije
Molijer i Mišima dele rođendan

Podvrćem ti manžetne,
smeješ se, moji predugi nokti se sapliću
o prvo dugme na tvojoj košulji

Sklanjam ti kosu s čela
pitam kako je nastao ožiljak
iznad leve obrve

Poljubac slučajno spuštaš na mesto
gde sam upravo nanela parfem
cvet pomorandže i pačuli, pogađaš

Prilaziš mi
činiš ono što nisam uspela sama
do kraja zakopčavaš cibzar na mojoj haljini

Jedeš pršutu direktno s daske za sečenje
pod tvojim jezikom
upravo nestaje zalogaj u obliku srca

Imaš dve mrvice na džemperu
brkove od crnog vina
dopuštaš da uklonim jedno po jedno

Zaštitio si me od prehlade svojom jaknom
proverio da li su vrata
na taksiju dobro zatvorena

Dok se udaljavaš pomišljam
kako je prijateljstvo precenjeno

Pronalaziš me ispred vikendice u Banatu
sedim na prevrnutoj gajbi
ispod trešnje koja cveta

Moje gaće su ružičaste
pamučne, s vrlo malo čipke
preko tuđa, iznošena majica

Pljusak niotkuda
moje bradavice izdajnički krute

Poljupci klize kao neprskane trešnje
iz zapuštenog voćnjaka
za pola sata puna činija koštica

_________________________________________________

MILANA GRBIĆ rođena je 1996. godine u Beogradu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Kikindi. Između ostalih, dobitnica je književnih nagrada Vukašin Conić, Đura Đukanov i Sremčeve nagrade. Kratku prozu i poeziju objavila je u nekoliko književnih časopisa i zbornika – Naše stvaranje, Crte i reze, Rukopisi, Međaj, Zavrti točak, Tamo kud se misli sele, Ulaznica, Maksim, Enklava, Oblakoder, Beogradski književni časopis, Mokri(n) čvor i Cirkus Maximus, kao i na portalima Avlija, Eckermann i Strane. Diplomirala je na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde trenutno pohađa master studije. Bila je učesnica festivala Kikinda short 2018. godine, autorka je zbirke kratkih priča Oko nas more (2017), članica uredničkog tima PPM Enklave, i deo kolektiva C4.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA TIHANE GAMBIRAŽE “SVAKA KOJA ODE, OTIŠLA JE NA VRIJEME” (radni naslov), Jesenski i Turk i Ženska pomoć sada, 3/2023; osam pjesama

KĆERI, ŽENE, OSOBE

Nijedna se kći nije spasila,
spase se osobe, kćeri ostaju u kuhinjama
u kojima uvijek gori svjetlo i kuhaju se izlike
zašto ručak još nije gotov, a izašlo se na pijacu na vrijeme
i zašto si dovraga upropastila život, a sve se desilo na vrijeme,
bila si kćerka pa supruga pa majka,
nekad se uloge izmiješaju i više ne znaš kome si što,
iako nikada nisi bila svoja kćerka
da se jednom pomiluješ i kažeš pa ne mora tako,
može se život razvezati od sile
u banci ste potpisali kuhinju u kojoj plačeš,
znaš li da postoje kuhinje u kojima uvijek neko plače?
samo on nikada ne plače, u njemu se plač skorio u bijes
i sklanjaš kćeri iza zavjesa, lica im se znoje od pare
tata je gladan pa je zato ljut, ali neće vam ništa,
i učiš ih da postanu osobe iako ne znaš kako
da ne drhte pred silom i ne pregovaraju s teroristima,
dok ti pregovaraš i ulaziš u sram do zadnje skuhane koščice
spase se osobe, supruge ostaju u modricama
i učiš se kako prestati biti supruga
iako nikad nisi prestala biti kćerka,
a nisi sigurna ni da si postala majka
jer vidiš im u očima da se boje
da im neki bijednik ne uništi život
na sto načina koji im se nude,
dovoljno je da izađu iz kuće,
dovoljno je da izađu iz kuhinje,
dovoljno je da nekom pošalju golu sliku,
dovoljno je da napišu pjesmu,
dovoljno je da opsuju,
dovoljno je da neko pomisli da nisu dame,
dovoljno je da kupe kuhinju s nekim,
dovoljno je da legnu u krevet s nekim
dovoljno je da ne legnu u krevet s nekim,
vidiš da ih nisi ništa naučila
i da si još uvijek samo kćerka
koja zatvara vrata i kuha sa sjenama
i spasonosne otrove zamijenili su manje spasonosni zakoni
tvojih su se predaka u tišini rješavale prve seoske feministkinje,
a tebi ostaje da pred nekom uniformom
budeš kćerka u kuhinji i kažeš oče, griješila sam,
dok krišom otvaraš plin

***

JAKE ŽENE

Ja nisam poznavala jake žene
Nije ih bilo u mom selu
Ja i moje drugarice snalazile smo se same
Instinktivno smo znale
Da ne smijemo slušati svoje majke,
A kamoli babe
Da nam se ne primi miris žrtve
Jednom kad ti se uhvati
Taru te cijeli život,
Poznavale smo samo žene koje su mirno
Odsluživale život bez života
Koje danas nazivaju jakima
Jer nisu smjele plakati kad im dijete umre
Nego su isti dan morale u polje,
Koje su nas odgajale da budemo kao one
Jer u životu ionako nećemo dobro proći
Žensko smo, ali barem neka nas cijene,
Djevojke, čuvajte dostojanstvo
Poručivale su
Kao da o tome nešto znaju,
Nismo poznavale jake žene
A jaki muškarci su nas htjeli samo jebati
I onda nam prijetili da će nas reći očevima
Ako kome kažemo za te ponude
Koje smo ionako izmislile
Jer nismo normalne,
Tako je to bilo u našem selu,
Danas one koje su se izvukle kažu
Da kod nas nije bilo ni tuče ni silovanja,
A naše su babe znale što je dostojanstvo
I nema nikoga da im začepi usta,
Naše babe su mrtve
Možda se tek iz grobova usude progovoriti
Da nas nisu odgajale uzalud
Kakve da ne budemo

***

SVAKA KOJA ODE OTIŠLA JE NA VRIJEME

Šest puta
Sam ostala
Kažu da je prosjek sedam
Sedam se puta žena vrati nasilniku
Uvijek sam brže savladavala gradivo od prosjeka
Svijet se zgrušavao oko mene
I molbe su mi postajale sve pliće
Kao da iz njih više ne ječi sve što jesam
Nego neka verzija mene koja se prilagodila
Svemu što mi čini,
A činio je,
Riječju, djelom, propuštao nije nikad,
Odjednom sam se našla sama u
Mraku bine svog života
Ostao je samo kuhinjski stol i stolice
Gdje se najčešće odvijala drama
Susjedi, prijateljice, majka, otac, sestre
Svi su nestali
Umorili su se
Ljudi se umore kad te netko dugo i sustavno lomi,
A ti se iz spasa vratiš na šake
I oni koji najduže razumiju
Kad tad napuste tvoje pretučeno tijelo
U kojem više ne stanuje osoba koju su voljeli,
Ostala sam jer me više nije bilo u sebi
Dovoljno da odem
Prvi put je najlakši
Svi se organiziraju ako imaš sreće
Ako imaš takve ljude
Prvi put zaista vjeruješ da ćeš se izvući
I kad svi misle da si otišla na vrijeme
Kad ti čestitaju na hrabrosti
Ti se vratiš
I svi šute
Nitko više ne zna kako bi ti pristupio,
Ali još te pozivaju na rođendane
Još te pitaju kako si
Negdje pred kraj se prave da te ne poznaju
Kad ih netko priupita za tebe
Čekaju da im zazvoni telefon
Da im netko javi
Pomalo čekaš i ti
Već si kao pomirena da je to to
Jednom će se i to desiti
Zamahnut će i složit ćeš se na rub stola
Kao marioneta
Tišina u kojoj živiš nepodnošljiva je
Paraju je samo psovke
I čekaš da se desi čudo
I kad se konačno desi
Kad shvatiš da je sve prestalo
Nema više ljubavi, ljepila koje te vezalo
Za njega, gledaš ga kao neprijatelja bez grižnje savjesti,
I govoriš svima koje ostaju danas i sutra
Da razumiješ da čekaju čudo
Iako se nekima ne desi
Za neke bude kasno
Kažeš im da se ne srame
Jer ostala si
Šest puta od sedam statističkih
Možda bi te taj sedmi ubio
Sram je najgora emocija jer paralizira žrtvu
Sram što su te svi napustili
Sram što si napustila sebe
Sram što nisi dovoljno jaka
Sram kad te pitaju zašto,
A nemaš dovoljno dobar odgovor
Kažeš ne znam
Ja sam samo
Ostala
I sve se zgrušalo u mrak njegovih zjenica
Izvan toga je bio svijet kojem više nisam pripadala
I sada kada opet pokušam pripadati
Svako malo netko pita
Zašto nisi otišla
I ja kažem
Otišla sam
Ne postavljajte pitanja
Koja iznova pletu tamu oko nas
Koje smo ostajale
Ne govorite kako ti od svih, inteligentna si
Ne govorite kako nisi znala
I kad si znala zašto nisi…
Ne budite produžena ruka njegova
I ne zamahujte na one koje su otišle
Koje su skupile u sebi dovoljno sebe da odu
Ne pitajte zašto sedam puta
Ni šest
Ni tri
Svaka koja ode
Otišla je
Na vrijeme

***

SNIJEG

Cijele noći sipio je snijeg
Jedan od onih snjegova pod kojim umiru beskućnici
Okrutan i tih, padao je po njegovom kaputu
Na mojim ramenima, mi smo se upoznali u doba okrutnosti,
Kada priroda ubija svoje najmilije,
Mi smo se skućili kao dvije ptice bez djetinjstva
Jer smo oboje zaboravili svjesno i namjerno
Ozebline nanijete od onih koji nas nisu čuvali
Iako su nas isporučili svijetu na nemilost,
U početku smo si vidali rane i pazili na ožiljke
Da ne prokrvarimo u ljubavi kako krvare neželjena djeca
I trajalo je
Dugo
Kao taj snijeg beskonačno dugo
Dovoljno da zaledi ljudskost
I napuni mu oči prezirom
Postala sam neprijatelj negdje usput
Postala sam njegov otac i majka
Bila sam otac koji mu lomi prste
I govori ne plači pičko
Bila sam majka koja ga je ostavila u domu
Kad više nije znala biti majka
Bila sam kurva koje se plašio da će doći
Varati ga i poniziti
Ali nikad više nisam bila žena u njegovom
kaputu koju je štitio od smrzavanja
Postao je moja prirodna sila
Cijele noći po meni su dobovale njegove šake
I dok sam se savijala kao breza pod teškim pokrovom crvenog snijega
U meni je pucao inat
Dok mi je govorio što ne plačeš pičko
Stiskala sam usta i gledala kroz njega
Dok je udarao glavom o zid plačući da je zbog mene postao svoj otac
Gledala sam kroz njegova junačka prsa
Kojima me zaštitio od vjetra
I mislila ako odem po pištolj koji drži u ladici
Dijete koje možda još nosim nikad neće imati oca
Ali će imati živu majku
Onda je naglo utihnuo
Kao i svaka elementarna nepogoda prestao je u trenu
Zora se pomaljala u bojama moje izmučene kože
Kao nepristrani svjedok surovosti prirode
Gdje nevoljena djeca ubijaju vlastitu djecu
Jednom smo se sreli nakon sto snjegova
Vodio je za ruku dijete
I na tren je zastao
Kao da želi nešto da kaže
Kao da između nas ne stoji smrt i stotine bijelih snjegova
Kao da nije tog jutra rekao ionako bi bila loša majka
Kao da nismo šutjeli svu vožnju do bolnice
Kao da nije zamolio nemoj im reći
I nisam
Moja je istina ostala nebitna
Kao smrt beskućnika svake jače zime
Ja sam spasila zvijer primjerene kazne
I činilo mi se na tren da želi da kaže
Hvala
Na životu koji sam mu poklonila
A onda se predomislio
I povukao dijete za ruku
A ja sam ostala stajati usred tog života
U kojem i dalje ponekad kada iskrsne
Ne vidim ništa
Osim bijelog snijega
Pokvarene slike na televizoru
Kao da se svaki put uštekam u vlastitu smrt
Koju sam kažu izbjegla
Jedne zime
Najjače zime u sto godina
U kojoj je umro neznan broj beskućnika
Jedna žena
I dijete

***

DUŠO

Dušo, ne radi scenu
Molim te nemoj opet,
Ne pred našim prijateljima
Oni me znaju kao dobrog čovjeka
I sve tvoje prijateljice se slažu,
U kostima ti puca njihova zavist
Kad ti savijem ruku iza leđa i prošapćem
Priznaj kurvo, da si ga sinoć gledala
Dušo, ne budi moja majka
Što me ostavila jednog jutra
Dok su po nama dobovali pijani udarci
Kad više nije mogao dohvatiti nju
Dolazio je po mene, izvlačio me iz ormara
I lomio mi ruke, a ja sam svima pričao
Da padam na nezgodnim mjestima
Kurvin sine, unosio mi se u lice
I bacao me kao dječaka od kositra,
A kurva je slala pisma još šest mjeseci
I onda je prestala
Udala se za dobrog čovjeka
U nama je ostavila svoje slomljene kosti
Zato dušo, ne budi kurva
Ostani
U mojim očima još si žena koja je vrijedna toga
Da se promijenim
Ja nisam on, samo nekad govorim kao on
Samo nekad hodam kao on
Samo nekad lomim kao on,
Ali on nije znao što je
Ja znam
Ići ćemo na bračnu terapiju, dušo,
Spreman sam priznati sve,
Riješit ću se sačmarice na tavanu
I jesti ću u tišini tvoje ručkove
Kupit ću ti nove tanjure
Kupit ću ti nove kosti, dušo
I vjeru u muškarce
Bit ćemo opet sretni,
Znam da si plakala kad sam ti prvi put pričao
Da mi je ubio zeca, zekana, malog uhatog
Rekla si da ćeš me izliječiti
Da me više nikad neće boljeti,
A boli me, dušo
Način na koji se krećeš među muškarcima
Način na koji podigneš bradu kad mi se inatiš
Boli me tvoj posao jer rekao sam ti
Mogu raditi za oboje,
Boli me što uvijek tražiš izlaz
I ove scene me bole
Zar ne vidiš da ti nitko ne vjeruje
Zar ne vidiš da misle da si luda, dušo
Brinu se za tebe, svi naši prijatelji
I tvoji roditelji
Ići ćemo doktoru, dušo
Da te pregleda, da ti odredi terapiju
Da se bolje odnosiš prema meni
To tvoje ponašanje ima svoje ime
I zaista ne znam što sam ti ikad uradio
Ako sam zgriješio, ruku mi odreži
Dušo, ne maši mi papirima za razvod
Nisam ti nikad rekao
Ali moju majku nikad nisu pronašli
Mislila je da je sigurna na kraju svijeta
S drugim čovjekom
Nijedna od vas nije sigurna
On se izvukao
I ja ću se izvući
Dečki se uvijek izvuku, dušo

***

JEBE MI SE ZA VAŠE MIŠLJENJE

Ja sam pretučena žena čiji je muž prenoćio u pritvoru
I onda su ga vratili da me sastavi do kraja
Nož sam mu vrtjela u trbuhu sve dok nisam bila sigurna
Da ga više neće vraćati policija na moj prag
Kažete da sam ubila oca svoje djece
Da sam žena-monstrum
Otvorili ste prozore
Koje ste uvijek zatvarali
Otvorili ste portale
Na kojima oduvijek gnjilite
Oplakujete oca moje mlaćene djece
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam silovana žena
Koja je obukla trenirku i pustila poznanika u stan kao i puno puta prije
Ovaj put mu je prekipjelo moje izazivanje
Kad sam ga prijavila pitali su me
da li sam te večeri bila pijana
I jesam li sigurna da sam rekla ne
Otvorili ste jame svojih duša
I svoje prljave žvale
S vaših se profilnih slika smiješe vaše malene kćeri
A tipkovnica vam je puna mene kurve
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam bivša prostitutka
Kod mene ste dolazili poskrivečki
Ali ne želite da radim s vašom djecom
Trebala sam ostati na cesti
Uvaženi očevi bivši korisnici i gospođe psihologinje
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam ubijena žena
S deset hitaca iz pištolja mog supruga
Za kojeg nisam znala ni da ga posjeduje
Navodno sam ga varala
Kažete da me ubio iz strasti
Da je to zločin iz ljubavi, iz ljubomore
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam žena
Još niste izvadili ruke iz moje maternice
Pljuvačku iz mojih životnih izbora
Molitve iz mog morala
Svaki ste dan na braniku moje slobode
Bacate cigle i ostavljate komentare
Koje bi pretvorili u zakone
I kad vam se kaže odjebite
Vi se branite da je to samo vaše mišljenje
Jebe mi se za vaše mišljenje

***

TREBA NAM VIŠE LIJEPE POEZIJE

U svijetu u kojem svaki sat jedna žena strada od muškarca,
ali statistika je kurva, a lijepa poezija je djevica,
treba nam više djevica,
kad ti kaže ubit ću te, on to ne misli,
žene kvocaju i prirodno je da se obrani,
treba nam više lijepih žena kao i stihova,
nitko ne želi gledati vaše sijede, bore i celulit,
sjašite stare islužene vještice s društvenih mreža,
trebaju nam svježe žrtve koje ćemo žigosati svojom mržnjom,
dok ostare odnosno navrše trideset, pričat će da smo ih tukli,
da smo ih silovali, da smo ih vrijeđali,
kao i svaka lažna feministkinja tražit će kurve pažnju,
zato nam treba više lijepe poezije,
da obratimo pažnju na mrtvu prirodu, a ne ženske leševe,
treba nam više lijepog ophođenja,
a manje ženskih psovki,
u svijetu u kojem i roditelji ubijaju svoju djecu,
problem su žene koje su sočno opsovale,
treba nam više lijepe edukacije, o ulozi žene kao majke,
o ulozi žene kao poslušne kćerke,
o ulozi žene kao one koja nasilju može pobjeći jedino kao leš,
muškarci će nam propisati lijepu poeziju kao penicilin
da očistimo gnojne jezike,
odrediti kako ćemo govoriti i što ćemo govoriti,
ohrabreni vojskom žena koje govore začepi joj gubicu, mili,
ja nisam ona, mene je majka lijepo odgajala,
ja nisam ona,
ja sam drvo,
grana trešnje,
moji su godovi neviniji od njenih,
mene i ako udariš, ja ću to podnijeti kao dama

***

MOJE BABE NISU BILE FEMINISTKINJE

Bile su obične žene, iz kraja u koji feminizam
Nikada nije pristigao
Žene s dnevnim sobama u kojima se ugošćava i služi,
A kad gosti odu, stavlja se lavor i ručnik za njegove noge,
Žene s polja, pijace, žene s glasovima u glavi
Koji im govore kako trebaju postupati i dok su same,
A kamoli kad ih netko gleda,
A uvijek netko gleda,
Moje babe nisu imale privatnost,
Nije bilo vlastite sobe u Dalmaciji
I ti glasovi, stizali su od njihovih baba
Koje su se borile kako su znale,
A kad više nisu mogle, onda su šutjele
Ne možeš ništa ženi koja šuti,
A da joj ti nisi naredio,
Žene koje su odlazile na put samo svojoj rodbini,
A i tad bi se brzo vraćale jer on ne može dugo sam,
Žene bez glasa, škole i putovanja
Za koje se nitko nije izborio
Pa ni one same,
Tako su odgajale i kćeri
Da budu pristojne jer kad si pristojna
Od života ne očekuješ ništa
I otvaraš usta samo za molim i hvala,
Tu i tamo se pojavi netko pa kaže
Kako je u njih baba bila prva feministkinja,
A djed je kuhao i spremao,
Nasljedstvo su naravno ostavljali kako sinovima tako i kćerima,
Pa pomislim da su moje babe statistička greška,
I da su u pravu frikovi koji kažu da patrijarhat nije ni postojao
Da nam je svima bilo isto,
Kad bi mogle progovoriti
Moje babe bi svejedno odšutjele sve psovke
i nijemo kršile ruke pred prozorima
da makar netko vidi njihovu muku
kad je već nitko ne priznaje,
a mene bi zbog psovki prekorile
i bile apsolutno zgrožene mojim pjesmama,
možda bi samo tiho prošaptale
da se spasim
i u njihovo ime

__________________________________________________

TIHANA GAMBIRAŽA rođena je 1985. u Zadru gdje je završila studij komunikologije. Objavljivala je poeziju i prozu u brojnim tiskanim i elektronskim časopisima. Pod pseudonimom objavila je elektronsku zbirku To je od Balkana, ljubavi u izdanju BKG. Živi i radi u Zagrebu.

DVA PONEDJELJKA POEZIJE MARINE KUZMIĆ LASZLO, 1/2

OSLOBOĐENJE

Odjednom
Život mi se sastoji
Od neba, vjetra i mora

Ti si kriv
Nemam gdje držati
Mobitel i internet

Jer rekao si
Na brodu je
Najbolje
Da si gola

***

PROSIDBA

Moj naklon, mladi gospodine
Evo me u majici za po doma
Da pitam za Vaš um i srce

Pa recite, dok još nisu prošle godine
Jeste li sa mnom za jedan dugački
Smijeh kroz suze

***

TEORIJSKE SMJERNICE

Zatječe me dan dok marno brišem veznike.
Takva su vremena, nije doba vezanja.
Eventualno opisnog redanja, najbolje ništa.
Samo isključivo apstraktnog imenovanja.

***

EKLOGA

Ide li, momci
Kaj ima, dečki

Kod mene odlično
Evo kuham ručak
Evo pletem cvijeća stručak
Idila

E, da
Moj muž vam kaže hvala
Zapravo rekao bi vam
I platio pivu
Da nije i on isto
Takva budala

***

BREME

Jednog neočekivanog petka
Nakon tuširanja slučajno mi se
Rastvorio crni mekani bademantil
Slučajno, kažem ti lijepo, a ti ne vjeruj
I sad imam baš jako dobre
Fotke koje nemam kome poslati
Nedovoljno pristojne za opću javnost
A opet puno previše estetične
Za vrlo prosječnog usputnog udvarača
(Koji je ionako potpuno izvisio
Odnosno, pardon, nije ga ni bilo
Pa nemojte me odmah reći
Baki, mami, mužu, ženi)

Kako bilo, lijepo se vidi koliko sam
Vješta fotografkinja
Čeznutljivo sisata
Ezoterično pohotna
I bez tebe malo prokleta

***

PRETVORBE

Sanjam te kako mudro govoriš svojoj mami
O dobrobitima virtualne komunikacije
I kako evo bez toga sad ne biste sjedili
Sa mnom na ovoj kavi, ručku, rođendanu
U kući, vikendici, planinarskom domu
Na moru, na nebu, na kraju svijeta
A eto baš nam je tu zbilja dobro, zar ne

Pospano od jela, umora i čašice dragosti
Gledam te kako se promećeš u djevojku
Običnu mladu dugokosu pametnicu
U groznici tražim ostatke tebe, nije ti slična
Svijetle je kose, punih obraščića, malenih usta
Jedino možda iskrić u oku, dat ću joj šansu
Ni onog prvog tebe nisam oduvijek poznavala

***

POREDAK

Radije bih da pričamo kako se volimo
I kako si mnoge sate mislio na mene
I kako već dugo znam da želim tebe
No činiš se nesklon razgovarati o tome
A i meni bi samoj kad-tad dojadilo
Tako da ovaj humor, ne, nije obrambeni mehanizam
To je samo druga najbolja stvar nakon ljubavi

___________________________________________________


MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.