KUPANJE MRENE U KAMILICI
Dragi A.,
ova pjesma počinje mojim ulaskom
u njezinu sobu
svijet je stao na tren
u ametistu oko njezina vrata,
u dvije zelene kuglice na licu
iz kojih je baka čitala sudbinu boje koprive,
opekla žene u obitelji
i ona, kao svi ljudi, izvire iz zemlje snova
kao krtica
kad joj se najmanje nadaš
i pred očima joj se taloži magla
i ne postoji vještica
koja će je rastjerati,
samo ti, gledajući u mahovinu,
može reći koji korak zadaje bol u palcu –
zato je tu unuka
da ti zagrljajem na oči stavi kamilicu,
da ovaj svijet koji ne vidiš
barem gledaš.
***
EVOLUCIJA NASLJEĐA
Dragi A.,
naslijedili smo sve: atomsku jezgru, nuklearnu energiju, kvantnu mehaniku i vlak koji iz sela poput stonoge bježi u rupe grada – naslijedili smo i njega, divove od cementa. Naslijedili smo strojeve koji pišu pjesme poput ove, pljunuli na patnju i time izgubili iskrenost; što nam još preostaje? Preostaje nam tajna evolucije, a s njome i bijeg u ljušture, siktaj ogledala, oponašanje radi preživljavanja. Dala nam je kralježnicu koja stoji i kad mi ne možemo, oči koje osluškuju bilo zemlje. Naslijedili smo radij i polonij koje držimo u srcima kad ih već ne možemo držati u rukama. Naslijedili smo i mikroskop, to promatranje nevidljivog, skrivenog, zaboravili na unutrašnja stakalca. Naslijedili smo i crne rupe, zanemarili povlačenje unutra koje obećava širenje granica naših malih svemira. Naslijedili smo i satelite, blizinu stranih tijela, zaboravili se pomiriti s vlastitima. Naslijedili smo i dalekozor, očaranost nepoznatim, nedodirljivim jer blizina znači gubitak, strah pred gravitacijom. Ostali smo si nepoznati i naslijedili sve, ali nam nitko nije rekao: obilje i praznina, to je istost.
***
SMOKVA RASKRINKAVA FOTOSINTEZU
Dragi E.,
dida je baki posadio smokvu. Ona ju podsjeća na krš, more, sol i Dalmaciju. More guta sve pred sobom, sigurno se ugledalo na ljude. Smokvu učim da guta sve pred sobom. Nekad je zalijem vodom, čajem, nekad Cedevitom. Kažem: moraš naučiti prihvaćati ono što ti se nudi. Život te neće moći odvojiti od zemlje ako je obgrliš sa svih strana. Ona raste i raste i onda… zaoštravanje rubova. Ove je godine nebo škrto, kaže dida. Znači tako… ako zemlja ne nasrne na tebe, možda će voda – nikad nisi pošteđena. Kažu da će uskoro naše krajeve posjetiti sjeverac pa dida smokvu ograđuje s četiri kolca i veže ih konopom. To je sve što možemo učiniti za tebe, kažem joj sa sažaljenjem. Ostalo je na tebi. Za mjesec je dana bila zelenija no ikad. Dida se nasmiješio, krezavo. Dakle, ako želiš biti zimzelen, moraš dopustiti drugome da te povije u kolce i konope. Kasnije sam saznao da znanstvenici to nazivaju fotosintezom.
***
O ŠKARAMA, O SVILI
Dragi A.,
napustio sam vrt, zalutao gradom i tamo smo se sreli, u tuđoj zemlji. Rekla je da je iznenadno završila na ovom peronu. Želim je odvesti bliže svjetlosti sunca i mjeseca, ali imam samo jednu kartu i poznajem samo osnove jezika ovih prostora. Sjene razumijem kad pričaju sporo. Sjene. Staru sebe zaboravila je kući, u koferu – želi se vratiti, ponovno obući suknje iz djetinjstva, neuprljane očevim rukama. Ja poznajem samo ovu djevojku, ovdje, i jednako je vrijedna. Ovdje, rekla je da se peronom čuju sjenoviti, sumorni jezici, oni kojih se bojim kao ovčara u krajoliku bešumne noći. Ljudi ulaze u vlakove, često bez povratka i nemaju se snage osvrtati, za razliku od sova. Dragi A., zašto ljudi idu natrag kad vlakovi idu naprijed? Naprijed, tamo sam je htio odvesti, još kad mi je na tržnici rekla „zlatna je tvoja boja.“ Toliko želim da bude i njezina, sutonska sunčeva kupka. Mi smo svila, a život nekad tupe, nekad oštre škare. Škare, njih je držala u rukama, ne želeći dodir njihovih rubova – od tad je u sjeni čempresa, život izmjena tupih i oštrih rubova. Nekad su brzi rezovi najsvileniji. Želim joj vratiti maslačke u kosu, plavu kao čaj od kamilice i limuna. Ne želim one stare oči ni neke nove, samo oči koje će ponovno vjerovati u svilu među prstima. Ne, želim da sama spoji kolaž davno izrezan škarama i da čekamo rasparanje svile, s podsmjehom. Kad joj licem nenadano prođe bijeli polumjesec, noć se odsamljuje.
***
HERBARIJ
Dragi E.,
baka rukama tapša kutnu i njezine se usne rastvaraju kao magnolije: vrijeme je. Vrijeme je da promotrim sve one koji su pali s našega stabla i završili u herbariju. Jednom ću i ja dospjeti među dva papira i to će biti moja ostavština obiteljskoj crnici. Samo tada ću mirovati besramno kao što miruju oni čija lica zaboravljamo. Onaj zaborav koji priželjkuješ rijetko dočekaš, kaže baka. Jednom je rekla da stabljike nekih predosjećaju jesen pa odluče sami pasti u ljeto, poput njezine kćeri. Neke su stvari, poput pada, neminovne. Ta mi spoznaja nekada dođe do grla, u obliku breskve, transpiracijom. Od tada se bojim svakog skoka kao koštice među zubima. Već sam tada shvatio da ću još neko vrijeme ostati dijete jer vjerujem u zimzelenost.
Pred abrazijom života ponekad se uhvatim kako razmišljam o teti, o tom maslačku koji putuje zrakom i kako mi upada u kosu ili oko i ja zaželim želju; zaželim da se vrati i onda otvorim oči – ispred mene studeni.
***
DERMATOGLIFI OD CEMENTA
Dragi A.,
žele zabetonirati tvoje utvrde od hrasta, ruja i mulja. Jesmo li na pragu zvjeradi? Još sam ranije znao da ćemo zaplakati zbog posječene breskve, zbog zime koju smo izgubili, izdali poput Jude. Oprosti nam jer ne znamo što činimo. Oprosti mi jer hodam asfaltom kao maminom toplom kralježnicom i guram nas u nepovrat. Čisto da znaš, kako je bilo na početku nije sada i neće biti vazda i u vijeke vjekova. Sada smo se sveli na rast i svako venuće nas straši; više si nismo kolci. Više ni ne pitamo zemlju je li spremna roditi carskim rezom. Ona, kao naša majka, služi drugima, ispire, natapa zrakama, vidari, obećava pupanje, zanemaruje sebe da mi možemo prejeseniti. Ona, kao moja majka, dobit će artritis od svih kućica koje je podigla na noge. Dragi A., oprosti nam jer ne znamo što činimo. Oprosti mi što te diram ovim rukama od cementa još neispranim. Oprosti mi što ću oskvrnuti vodu tvoga djetinjstva sapirući krivnju s prstiju, odraslih.
***
SABLJARKA SMISLA
Dragi A.,
iz mog oka na niti udica
koja miruje i čeka, čeka
bilo kakav smisao da zagrize
život je prevrtljiv kao voda
u njemu se kote simboli dugih peraja
odgonetnuti
sjaje sinjem samovanja,
skrivaju se u zagrljaju koralja
koji se mrve, zbog nas
pa se u škrge nastanjuje strah
od suočavanja sa svakom sjenom
sutrašnjice
jednom će metafore što plivaju
probosti svijest
zagristi
i neko vrijeme nećemo poznavati
abraziju
i onda ćemo opet biti ribari
smisla koji navire
rijetko,
ali kada navre: sabljarka.
________________________________
MATEJ GABUD rođen je 2002. godine u Đakovu gdje završava srednjoškolsko obrazovanje. Trenutno završava studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Samostalno objavljuje zbirku poezije naslovljenu Ameba amebi (Lux Noctis, 2024.) u kojoj povezuje ljudsku prirodu i prirodu mikroorganizama. To je ujedno zbirka pedeset i pet pjesama o bolesti, odrastanju, majčinstvu, bratstvu, obitelji, o međugeneracijskim odnosima koji istovremeno oplemenjuju i ranjavaju. Druga su mu lirska djela objavljena u časopisima Imaginacija, Kick, Rukopisi 46, 47 i 48, a također je sudjelovao na Studentskom Vrisku.
Dobitnik je nagrade “Na vrh jezika” 2025. za rukopis Okopavanje.
U slobodno se vrijeme bavi i vizualnom poezijom kojom spaja književnost i elemente likovnih umjetnosti. Obožava mandarine, bršljane, čajeve i šetnje.
čovjek-časopis 