Tag: Jasna Karamehmedović

***
Srce stane iznenada jednog jutra prije doručka,
sruši se u kupatilu, na hladne pločice,
neko ga doziva, kuca na vrata, ljuti se
na nepomično srce koje je izabralo baš to jutro,
vrisak, plač, a onda sve isto, dan se nastavlja,
i dalje je lijep i topao,
doručak još uvijek na stolu, čeka to srce

gomila ljudi, u pitanjima kako i zašto,
služi se rakija i kafa,
ja pijem oboje, malo više rakiju,
stojim ispod neba u nepoznatom gradu, pijana od smrti,
iz svakog pravca se osjeća
da ljudi neće dugo razmišljati o baš ovoj smrti
jer još malo pa ručak, posao, zima, nova godina

***
Najviše nedostaje radoznalost, optimizam,
upijanje svakog detalja, čuđenje zašto je tako kako jeste,
mnoštvo pitanja o plafonu, zavjesama, mjesecu,
uvijek pogled ka gore,
padovi, ožiljci na koljenima

najviše nedostaje to kako nas je život čekao
i šta nam je sve spremao
strpljivo i predano i kreativno,
a ipak ništa nije uspio
da spremi kako treba.

***
Sa prozora vidim da je nebo sklonište
za vrhove drveća,
dimnjake, prljavštinu mog stakla,
vidim krov,
golubove i ponekad svraku
i kako bore se za pseće granule,
svraka pobijedi pa poleti, vrati se i tako u nedogled,
sa prozora vidim da nisam odživjela svoj san,
trebalo je da budem sa druge strane,
da i ja zamahnem krilima u veliko ništa.

____________________________________________________

JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, časopisu „Glasnik“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Nomad, Astronaut, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.

***
Plaši me starost,
eto rekla sam,
starost, više nego smrt
jer ću je posmatrati
na tijelu, u ogledalu,
pogrešno će izgovarati misli, gubiće se,
zaboraviće

starost će me gledati kako je napuštam
svakog dana sve više
bježaću, neću biti njena

plaši me starost,
eto rekla sam ti svoja jutra, noći, sve

***
Da nije društvenih mreža
ne bih znala koliko srećnih ljudi ima
naizgled srećnih ili zaista srećnih
koliko se putuje, pije
sa cvijećem u kosi, sa osmjehom od uva do uva
sa raširenim rukama
koliko naizgled bogatih i zaista bogatih
koliko samo markirane garderobe
odlazaka u spa, u luksuzne hotele, restorane,
da nije instagrama i fejsbuka ne bih znala
koliko sam sjebana naizgled ili zaista
koliko sam sjebana što nisam srećna
koliko sam srećna što sam sjebana
i što ovo malo para ne skupljam
da bih otišla u neki savršen kadar
u neki intimni trenutak prodat za klik
za prst gore
za srce
za zaborav skrolovanjem do sledećeg naizgled.

***
Nastavljati uprkos svemu,
uprkos tome što su ženu u Avganistanu kamenovali zbog
glupe, lažne optužbe,
što je sin jednog moćnika autom usmrtio djevojčicu
i nastavio da vozi, i nije dobio zatvorsku kaznu,
nastavljati posle svake mržnje, bijesa, bespomoćnosti
kao da se nas to ne tiče

ili smo mnogo jaki ili smo nezainteresovani,
ne znam šta je od to dvoje
dok gledamo u nebo
čekajući znak,
ili makar samo zvijezde
i mi ćemo tako pobjeći iz naših života,
kao sa mjesta zločina,
pravo u slobodu.

***
Nisi kod kuće par dana
i misliš sve će biti drugačije kad vratiš se,
brineš,
biljke će umrijeti,
voće će istrunuti,
stan će pasti, slomiće se,
grad će da pobjegne,
mnogo brineš,
zemljotres će obaliti sve knjige sa police
i parfem sa veš mašine,
kad na povratku zatekneš
potpuno isto stanje
sjebeš se,
neke promjene jednostavno moraš sam

_______________________________________________________


JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, časopisu „Glasnik“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Nomad, Astronaut, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.

***
Šta mi je jezivo?
Kada me drugi gledaju dok jedem,
pogotovo nepoznati ljudi,
a više hrane završi pored usta nego u ustima,
šta mi je još jezivo,
to što te neko može fotografisati
dok prolaziš gradom,
a ti si možda tog dana nekog ili nešto izgubio
i mrziš cijeli univerzum,
što te neko posmatra iz auta ili iz stana
dok ti razmišljaš o smislu života ili
u koliko sati ideš u teretanu,
šta mi je još jezivo,
provesti cijeli život među istim licima,
uporno izbegavati ta lica,
svakog dana tražiti
neko skriveno mirno mjesto i ne pronaći ga
jer neko se uvijek pojavi da te pita
odakle si, kako se zoveš, misliš li rađati.
Šta mi je još jezivo,
to što ne mogu da se jebeno opustim
u ovim godinama
i to što srce postoji samo za sebe
i može me izdati kad god,
a ja sjedim ovde i pijem čaj
kao da je to nešto zauvijek.

***
Nekad je toliko dobro,
strah me je da će se naglo prekinuti
neko će baciti bombu,
neko će skočiti sa krova zgrade,
desiće se stravičan udes na bulevaru,
vatromet će ubiti sve ptice,
nekad je toliko dobro
da više nije,
to su me naučili kao malu
posle svakog reda čokolade.

***
Bilo je ljeto,
ruke su žurile da napišu bilo šta
i zaborave na daljine koje nikako da stignu,
usta su htjela nešto hladno, sa visokim procentom alkohola,
noge su se kretale van grada, pored tijela,
oči su podnosile samo mjesec 
pun i crven kao lubenica,
bilo je ljeto,
sve toplo
osim mjesto gdje je trebalo da sjednem
i prihvatim svoj život.

***

JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.

***

Ja vrištim zbog psa
žena iznad vrišti zbog muža
svijet vrišti zbog nas
i ako postoji smisao onda i on vrišti
zbog straha da će biti pronađen

sve je samo jedan običan krik gluposti i konačnosti,

prije spavanja
tražim od neba da smo izmišljeni

***

Moje prokletstvo je
to što gubitke žalim i prije nego se dese,
isto tako i smrt,
svoju
i dragih ljudi,
isto tako i odlaske,
sumrake,
kada pijem vino već sam na dnu prazne čaše,
kada čitam knjigu već sam zadnja stranica,
kada krenem na putovanje već sam na povratku,
kada započnem vezu već sam raskid,
kada sam srećna već nisam,
moje prokletstvo je to što vjerujem da sam se desila
i da je ovo samo usporeni snimak
svega što sam osjetila i vidjela
i znam kako će se završiti,
moje prokletstvo je što tu nema mjesta za druge
jer ne znam kako da ih sačuvam,
kako da ih zagrlim a da mi ruke ne postanu vazduh,
moje prokletstvo ustane prije mene,
popije kafu,
uradi sva planirana zadovoljstva,
onda me posmatra kako ga bezuspješno ponavljam
i zlobno se smije,
pravi je mali đavo ovaj moj život.

***

Ovo nije trebalo ovako da bude,
trebalo je da budem neko i nešto
do 25. najkasnije,
da živim u svjetlom londonskom stanu,
radim u izdavačkoj kući
ili radim šta god,
imam samo male brige i rješive probleme,
nije trebalo ovako da bude,
neko nas je ostavio u nesrećnim porodicama i nesrećnoj državi,
među bijesnim ljudima
da ponavljamo noći i strahove,
i stojimo u mjestu, na stanici ili u glavi,
u vremenu previše brzom za promjene,
vremenu ravnodušnom,
jadnom,
ne ovako,
ne,
trebalo je da me neko ostavi u snu
na recimo prvoj ili drugoj godini fakulteta,
trebalo je samo da klikne taj snooze.

***

Ljudima poput tebe i mene nikada neće biti bolje,
dok druge žene prostore ispune zanosnim hodom i lepršavim haljinama
mi ih ispunimo strahom od narednog trenutka
i već nismo tu i tražimo nešto neodređeno,
uvijek jebeno neodređeno

mi u sjutra idemo neoprezno i neodlučno
namjestimo krevet i skuvamo ručak i ne znamo kako dalje
omiljena pjesma ponekad pomogne,
vino i pas,
onda opet ne znamo šta dalje

dok drugi žure da se završe
ti i ja izmišljamo sve načine da usporimo puls,
biramo duže puteve, izbjegavamo ogledala
skrenemo sa glavne teme,
pričamo o pticama, djetinjstvu,
vučeš me za rukav da negdje ne pogriješim, i da ne zaboravim da te volim

ljudima poput tebe i mene nikada neće biti bolje
mislim da samo treba da naučimo
da ne zaplačemo na tu pomisao.

***

JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ (The Balkan Writers Project), „Tamni dani, svetle noći“, „Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima (Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.