ZALUD NAUKOVANJE
Svi mi kažu – nemoj
Ali ja moram
Šta ću
Uostalom
I narod veli, mudri
Niko se još nije naučen rodio
Odem vani, na pljusak
I upitam kišu, trebala bi znati
Osjetim kapi, doduše, pokisnem sav
A bude poslije i da kišem šmrčem
Ali ja učim kako se isplakati
I teško mi ide ta nauka
Pa pomislim – biljke
S florom smo barem bogati
Dosta sam puta pred njima stajao
U zoru, u suton
Gledao pomno u vlagu
Mnogima pritom i nedostajao
Iako znam, učena je biljna rosa
I kapi vode s neba su učene
Suze iz mene – nikako
A pun sam prepun
I nije da ne umijem slušati
I nije da ne umijem gledati, takođe
Drug dobar, iz mladosti, ljekar
Kaže mi čak – najbolji si bio u školi
Ali da to što hoću dođe iznutra, ide sȃmo
I kažu, ostali, sve češće: eno ga svez’o
Ne uzmu u obzir to: prepunjeno
Svijet se razumije u mjere
A ja, šta ću, moram
Budem povazdan unutra
Nije to pos’o dosutra, shvatam
Ako to već ide sȃmo
Napor treba da se to uprati
Korom se, na kokos nalik, omatam
Nema mi druge
Nego sav se u to dati
I čekati čekati čekati čekati
***
PISAMCE PESSOI
Stali smo kod boli
Ili kod bola. Može
U oba roda, iako nas dvojica
Nismo eto ni tamo ni ovamo.
Stali smo u bolu
Ili u boli. Možeš
U jeziku svijet da preokreneš
I s mjesta da se ne pomakneš.
Kraj tolikih ruku
Još nijedna tvoja
Da gradi, da izliječi, da zagrli
Iz tebe bježe tvoji drugi i mrli
Kraj toliko riječi
Grabljive žudnje
Za onim što osta između njih
I uvijek novi stih iz zaostatka
U sve što priječi
Spremiti kovčeg
Postojanja, što ne da da listam
Zabiti lice I disati disati disati:
Ja nisam Nisam nisam i nisam
***
ZAPIS O JULSKOJ ŽEĐI
U sunčanom popodnevu
U plastičnoj flašici
Onaj dio jezika
Sa tvojih usana
Iščitavam sluzokožom
Na etiketi piše 100%
Cijeđeni sok nara
Prirodni
Bez konzervansa
Iz grla žeđ nadošla
Možda
Možda iz sjećanja
Kao iznutra naježenost
Ona na koži peradi
Kada se šuri
A jezik moj znade ipak
Da je sve u malim
Procentima
Sve što žudim
Sve čim žeđam
Sve što ispijam
U malim malim gutljajima
Samo odsutnost je
Stopostotna
I samo ona potraje
Bez konzervansa
***
NE ZNA SE
Mogu otvoriti oči,
Mogu ih zatvoriti;
A kad otvorim oči
Vidim: dolje nebo
Gore, lišće i grane
Kada zatvorim oči
Vidim: Iza kapaka
Svjetline isparenja
S oblacima gustim
Za uši nema izbora
Slušao ili ne slušao
Uvijek isti ti šumor
Unutra što kola krv,
Vani vjetar i insekti
Ne zna se šta je čije
Disati mogu udišući
Duboko pliće Plitko
I svaki put udahnem
Nešto tvoje: Pût, oči
Ramena, kosa, grudi
Mirisi i mirisi Mirisi
Izdišem a nijedanput
Isti nije Izdah–uzdah
Kratak, dulji najdulji
Koji je čiji ne znamo
***
ZAMISLI
Zamisli
Koraci kojima se krećeš
Kojima izlaziš, hodaš, dospijevaš, bivaš
Bilo kuda bilo gdje
Bilo kad
Zamisli da su koraci
Dodiri ustvari
Kretanja da su milovanja
I dolasci i boravci – da su zagrljaji
I onda pomisli
I onda osjeti
Kako je to
Teško
Tužno
Kako je to
Strašno
Užasno
U sebi biti
Tamnovati
__________________________________________________________
ŽELJKO GRAHOVAC rođen je 1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Stručne radove (eseje, studije, osvrte i književne prikaze) i pjesničke tekstove objavljivao je u dvadesetak književnih časopisa u BiH i okruženju. Do sada objavljivao monografske književnokritičke studije o književnom djelu Anđelka Vuletića i Vitomira Lukića, te knjigu eseja i kritika „Sricanje i nicanje“. Objavio knjige pjesama: „Sveto rastrojstvo“, „Bol, boja Božje milosti“, „U oba roda“, „Dva lica jednine“, „Zarez, sam“ i „Amfora u snijegu”.
čovjek-časopis 