ŽELJKO GRAHOVAC rođen je 1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Stručne radove (eseje, studije, osvrte i književne prikaze) i pjesničke tekstove objavljivao je u dvadesetak književnih časopisa u BiH i okruženju. Do sada objavljivao monografske književnokritičke studije o književnom djelu Anđelka Vuletića i Vitomira Lukića, te knjigu eseja i kritika „Sricanje i nicanje“. Objavio knjige pjesama: „Sveto rastrojstvo“, „Bol, boja Božje milosti“, „U oba roda“, „Dva lica jednine“, „Zarez, sam“ i „Amfora u snijegu”.
Ima više od trideset godina Otkako mi je posljednji put bio u svijesti a samo jedan stih sam zapamtio Sanjam ga nedavno leži na bolesničkom krevetu Žut u licu kao prastari novinski papir pokazuje mi da se prignem Hoće kao nešto da mi kaže I ja se naginjem a zapravo ronim u vodi mutnozlatnih preljeva jedva vidim kroz nju i naravno ne dišem pružam ruke k amfori u snijegu a ona tone skupa sa mnom čujem njegove riječi
Smrt je samo tvoja Primi je obujmi je zagrli Otvori je udahni punim plućima Prašinu pahulje možda zvijezde polugole Što zasiplju grbine kuća Prepjev mora biti vjeran I onome što nije kazano.
***
ŠTA ČUJEŠ, VOLTE VITMENE?
Odmah da ti kažem: nema nabrajanja Pusti se sirijskih skakavaca i meksičkih mazgi Nema toga: gotovo. Ni milozvučnog pjeva gondolijera Nit lude dreke kojom se prežu pripitomiti aùstralijski divlji konji
Ne znam je li dovoljno tvoje iskustvo smrti ni koliko je to otamo Kad se sabere, ovih stodvadesetosam zemljanih godina Ali siguran sam da u samom načinu kako se to Sve o čemu si profetski pjevao danas
Učinilo vidljivim, dostupnim i znanim Ima nešto posve drugo i drugaĉije od tog čemu Si hrlio – ne bi te baš oduševilo to ostvarenje povijesne Ideje Čovjeka: Amerika i čovječanstvo zgadili bi ti se kakvi jesu
Ostanimo dakle pri vlatima trave bliže Geji Boginji koja nas guta I uvijek iznova rađa… Kaži mi šta se to sada čuje, osim Bijelog šuma u prezakrčenim vezama na mreži Kojom žudnjom te zovu koje daljine.
Od ovako potrošenih mogućnosti, od Suludog dječjeg zla što rastrže i komada živote U mački u pijetlu u prašumi u zraku u okeanu u narodu Kaži mi šta čuješ, Volte Vitmene: dok se polako topi led na polu
Dok se uprežu u službu Mamonu sve ljudske sile i tekovine uma Ĉuješ li Majku koju proždire zli okot, i plač kiselih kiša Ĉuješ li i eksplozije u utrobi Zemlje, grme li još Iotkud bodre koračnice Demokratije?
Prignimo glave ka Tlu, da oslušnemo Trâve govore li išta još čuje li se još u kapi rose Narastajući šum valova sa ušća Misisipija… Ili su to sad Nijema usta Podzemlja, iz kojih se niko više neće ponovo roditi?
***
NENAPISANA PJESMA ANNE SEXTON
prepisana načisto rukom Ž. G.
Udišem udišem i neprestano udišem Jedno vrijeme to je bio udisaj i ništa drugo Pa se onda nađoh na brdu koje se ne zove nikako Premda je to „naći se“ sasvim neobičan način Da se kaže zagubljenost o kojoj govorimo
S obzirom na to da nema ničeg da mu nisam dala Ili barem oduzela ime moradoh se uvjeriti jesam li to Ja još uvijek i stoga se proderem iznenada iz sveg glasa Ja sam protestant! pa onda odmah iza toga Ja sam Mjesec! Ništa se nije čulo nekoliko vijekova zaredom
A možda sam miris što se osjeti kad prineseš ustima Čašu suhog martinija Ja sam mamurluk! viknem ovaj put Bezglasno u svakom slučaju sam gramatički muški rod Što je ustvari pleonazam gospodo jer nema drugoga Mama mama sad ti bez ustezanja to mogu kazati
Brkovi ti nikad nisu pristajali kao ni osmijeh Sve što raste biće istrgnuto a sve što već jest to što jest LogikaAmerikaBontonBojeveGlaveFalocentrizamRock&Roll Služi tome da bismo iščupanost predstavili kao život… Otvori vrata pećnice budalo i vrata garaže
Otvori usta koja još na sebi nisi pronašla i vrišti Stručno se to naziva omnilingvacija Šta god da zineš Biće opet stvoren svijet Na Božijim greškama još ćemo učiti Smrt je samo predrasuda Ne nadaj se tom Kvrgoglavi I plemstvo iz azbuke crnih pera moraš nekako
Zaslužiti… To je Nikad više kao kad si mi šaptala Unezvjerena kako te piju sa svih strana oči najdražeg Blago zapečeni hrskavi bademi koje smo potom podijelile I primaknuv lica jedna drugoj grickale i grickale Sve do smeđeg taloga tišine u ustima
***
ŠUTI I KOPAJ
sa Tomažem Šalamunom
Pjesnik laže, rijeka teče, žena diše. Imamo, naprimjer, imenice. O nama se zabavile socijalne inkluzije. U zemlji (koju jebeš ako Bosne nema) to se zvalo – nehljebovići… Ako i Bog, višemanje, ne postoji – ko smo mi, i otkud imenice!? Istinu govorimo udarcima, lomljenjem napola. Šta je između, kada se kruh prelomi? Glagoli su već nešto drugo, kao u bolnicama Internô Unutra je unutra, šta god se činilo na prvi pogled Istina je smrtonosna – ali šta te ne ubije, slȁže te; Pa ti vidi dokle teče rijeka, i dokle ti diše žena Šta je između goreće Varšave? Prstenje koje dotiče tlo, kada ljudi umiru…? Meine Herren, kakve su to bile eskapade, koji sedimenti, kojih devet crnih Alpa (koji bubre, koji bubre li, bubre)…
U podrumu zaudarljivom, kad smo se ono grlili, nebo u totalu bilo je između tebe i mene. Autizam je autoreferencijalan. So much! Zaspi u parku, zaspi unutar svjetlosti, ako si ogrnut dekom, pod kojom se malo ranije pušio plećat konj…
Ima li dovoljan razlog zašto se ne mirišemo? Zvao sam u vezi s tim i Leibnitza, bio je, kako rekoše, privremeno nedostupan. A pjesma? – pitaš. Samo šuti i kopaj! This Account has been suspended
________________________________________________
ŽELJKO GRAHOVAC rođen je 10.7.1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine (predavali su mu u to vrijeme istaknuti profesori, kasnije akademici, Kasim Prohić, Abdulah Šarčević, Vladimir Premec), stekavši zvanje profesora filozofskih i socioloških disciplina. Radio je kao predavač u srednjoj građevinskoj i saobraćajnoj školi u Zenici, od 1979. do 1995. godine, a potom i u gimnaziji u Kaknju (2001-2002.), te kao urednik u IK „OKO“ u Sarajevu (2002-3.) – da bi se od 2005. zaposlio u Općoj biblioteci u Zenici, gdje i sad radi kao bibliotekar-informator. U periodu od 1997. do 2005. imao je priznat status slobodnog umjetnika, kao član Udruženja književnika BiH (od 1988., a od 1998. kao član Društva pisaca u BiH).
Prve eseje i prikaze objavio je u časopisu „Dijalog“ (1980-1982.), koji je tada uređivao prof. dr. Kasim Prohić. Do 1992. objavljivao je poeziju i kritiku u časopisima „Matica srpska“ iz Novog Sada, „Književna reč“ iz Beograda, „Književna revija“, „Život“, „Odjek“, „Oslobođenje“ iz Sarajeva…
Prvu knjigu poezije objavio je 1986. u IK „Veselin Masleša“ u Sarajevu („Sveto rastrojstvo“). Časopis Društva pisaca BiH „Život“ uređivao je u razdoblju od 2003. do 2007. godine. Član redakcije „Bosanske vile“ bio je u periodu od 1999. do 2003. godine, a kasnije, u razdoblju od 2009. do 2011. i glavni i odgovorni urednik „Bosanske vile“.
U SPKD „Prosvjeta“ u Sarajevu je u razdoblju od 2001. do 2008. bio urednik izdavačke sekcije..
Stručne radove (eseje, studije, književne prikaze, osvrte) i pjesničke tekstove objavljivao je poslije rata u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju.
Kao urednik, priređivač, redaktor ili recenzent sudjelovao je u pripremi i u objavljivanju više od stotinu knjiga iz tekuće književne produkcije u BiH, u razdoblju od 1998. do 2016. godine. Za više izdavača priredio je lektirska izdanja ili izbore iz opusa brojnih značajnih autora i snabdio ih metodičkim predgovorima ili pogovorima (A.G. Matoš, M.Ć. Ćatić, Ć. Sijarić, S. Kolar, T. Kulenović, K. Mahmutefendić, S. Arnaut, A. Hromadžić, Š. Pandžo, V. Nazor, A. Vuletić). U dugogodišnjoj saradnji sa IK „Vrijeme“ iz Zenice, priredio je ili uradio redakture i lekture niza prevoda značajnih djela svjetske književnosti: njegov je rad u prvoj na našem jeziku objavljenoj prozi Kadera Abdolaha („Duga plovidba praznih flaša“), a tu treba nabrojati i „Zimske priče“ Karen Blixen, „U istoj noći“ Petera Hoega, „Ljekar u posjeti dvoru“ Per Ulofa Enquista, „Noću ispod kamenog mosta“ Lea Perutza, „Trske na vjetru“ Grazie Dellede, „Doktor Glass“ Hjalmara Soderberga, „Pluk, dječak iz Solitera“ Anne Marie Gertrude Schmit (dobitnice Andersenove nagrade) itd.
Posebno treba spomenuti njegov priređivački, urednički i lektorski rad u pripremi izbora iz Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ (po prepjevima T. Maretića), kao i kompletno upjevavanje Milenićevog prevoda „Epa o Gilgamešu“ (takođe su to sve izdanja IK „Vrijeme“) – te još i projekt upjevavanja Maretićevog prijevoda „Eneide“ (čija je priprema za štampu u toku).
Drugu knjigu poezije „Bol, boja božje milosti“ objavio je u IK „Zalihica“ iz Sarajeva 2008. godine – a knjiga je dobila Nagradu Ze-Do kantona kao najbolje književno djelo objavljeno u toj godini. Monografske književnokritičke studije „Anđelko Vuletić – pjesnik žeđi i poruge“ i „Staništa i prominuća svjetlosti; o djelu Vitomira Lukića“ objavio je 1998. i 1999. godine, u izdanju IK „Grafex“ Mostar, odnosno HKD „Napredak“ Sarajevo. To je bila, kad je o Lukiću riječ, prva objavljena monografska književnokritička studija o njegovom opusu. Knjigu eseja i kritika „Sricanje i nicanje“ objavio je 1999. u izdanju „Sarajevo publichinga“.
Antologiju „Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća“ objavio je 1996. (prvo izdanje, HKD „Napredak“ Novi Travnik), odnosno 2001. (drugo izdanje, „Dom štampe“ Zenica i CKO Tešanj) – gdje je uz reprezentativni izbor poezije 27 velikih hrvatskih pjesnika (od Kranjčevića i Matoša do Danijela Dragojevića i Vladimira Pavlovića) objavio i obimne književne studije o svakom od zastupljenih autora.
Panoramu najnovije bh. poezije pod naslovom „Ponestaje prostora“ objavio je 2000. godine u izdanju „Delte“ iz Bihaća – sa izborom poezije 72 autora iz BiH i sa mikroesejima i biobibliografijama o svakom od zastupljenih pjesnika. Ova knjiga (sa nešto redukovanim brojem od 66 autora) integralno je prevedena na slovenski jezik i objavljena u izdanju „Založbe Pivec“ iz Maribora 2009. godine pod naslovom „Zmanjkuje prostora“.
“U oba roda” je treća njegova knjiga poezije, objavljena decembra 2014. u izdanju Opće biblioteke iz Zenice.
„Dva lica jednine“ je četvrta knjiga poezije, u izdanju „Planjax“-a iz 2018. koja je prethodno bila podržana sredstvima Fondacije za izdavaštvo BiH. Petu knjigu poezije „Zarez, sam“ objavio je u izdanju Gradske biblioteke iz Zenice 2019. godine.
Stihovi i kritičke studije prevođeni su mu na njemački, slovenski i makedonski jezik.
Gradska biblioteka Zenica objavila je izbor poezije zeničkih pjesnika pod naslovom “BROD U PLANINI (Pjesničke razglednice iz Zenice)”. Priređivač i redaktor je ŽELJKO GRAHOVAC, a period obuhvaćen izborom je 50 posljednjih godina, od pojave Ekinovićeve kultne knjige “Pokušaj ravnoteže”. Zastupljeno je ukupno 23 autora (od najstarijeg, pokojnog, Živodraga Živkovića, godište 1938. do najmlađe Emine Selimović, godište 1991.)
“čovjek-časopis” donosi svoj mali izbor izabrane poezije petorice autora zastupljenih u ovoj vrijednoj knjizi
SIROTI DOM
Moj sin ide go po kući. Ja ležim sa strane i – šta ću – Čitam. Ženi sam sve kazao, riječi su više nedovoljne. „Gdje mi je majica?“, kaže on. Čitam Antona Pavloviča Čehova, dobra pisca: davne ljubavi, mržnja, dosada. Tek što smo završili razgovor: kamo krenuti! Ovaj rat nas je stvarno usrao, i raspametio. On još nije našao svoju majicu. Ona se još uvijek mota po kuhinji. A ja Čehova, uz svo poštovanje, velikog pisca i mudrog čovjeka, nigdje drugdje već u materinu šaljem: zbog njegovog mira i spokojnih ljetnikovaca u kojima se, tad, živjelo. „Evo je… majice!“
***
OPIS MOGA GROBA
Moj grob je jedna mala kutija. Nisam baš siguran je li smješten u zraku, ili u vodi, da li u zemlji ili u jednom drvetu, moj grob. (Kao što nisam siguran da li on uopće i postoji…)
Na mome grobu su prozori; na njih se ponekad nadviruje Mjesec. Nekad kroz njih ugledam glavice veselih trava i životinja, busen vlažne mahovine: „Zdravo!“, kažem im, kažu mi. Ponekad opet pod tim prozorima vidim kako teče i žubori modra Neretva – odnosi moj nepostojeći život.
Pored mog groba defiluju beskrajne povorke živih i mrtvih, što je potpuno isto – mašu mi, ja im odmahujem, iz svoga groba.
Dani se smjenjuju dok (ispunjen vječnošću) ležim u svom grobu. I nije mi dosadno: svi putevi su mi otvoreni. Poželite li, slobodno navratite u moj grob; i za vas će biti mjesta, i razgovora, i grobne šutnje. I vama želim da imate isti takav, veseo grob.
KEMAL MAHMUTEFENDIĆ Rođen 1942. u Sarajevu. Studirao opštu književnost na Univerzitetu u Beogradu. U Zenici živi od 1968. godine. Kraće vrijeme radio je kao nastavnik i kao uposlenik Zeničke biblioteke, ali najveći dio aktivnog vijeka je u statusu slobodnog umjetnika. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici). Između 1992. i 1996. živio u Austriji. Od povratka u BiH član je Društva pisaca u BiH, a bio je takođe i prvi (i jedini) predsjednik Udruženja književnika ZDK-a. Njegov opus sadrži oko pedeset (50) bibliografskih jedinica: dvadesetak knjiga poezije, i još više knjiga proze za djecu i mlade, putopisa, aforizama, eseja i kritika. Njegov „Roman o novčiću“, kao i dvije knjige poezije („Zaključana šuma“ i „Suze mog naroda“) prevedeni su na njemački (zahvaljujući zalaganju slavista iz Podunavskog instituta u Austriji). Bio je s tim romanom i u konkurenciji za „Andersenovu nagradu“ (koja je kao Nobelova, u domenu književnosti za djecu i mlade). Sa četiri svoja djela zastupljen je u redovnoj lektiri za osnovne škole. Po nepodijeljenom mišljenju relevantne književne kritike, jedan je od najvećih živih pjesnika u Bosni i Hercegovini. Nosilac je brojnih književnih nagrada i društvenih priznanja (dobitnik „Plakete Grada Zenice“). Najznačajnije poetske knjige: PUTNICI, 1974.; IZ PJESAMA POSVEĆENIH KORDELIJI, 1977.; IZ BEZDANIH USTA, 1980.; OTOK, 1981.; RASULO MIRISA, 1984.; ZAKLJUČANA ŠUMA, 1993.; PJESME NAPISANE U DVORCU BATTHYANNY, 2001.; MRTVI, 2002.; TESTAMENT BEZ SVJEDOKA, 2007.; NOVA PUSTA ZEMLJA, 2008.; BESTIJARIJUM, 2009.; PJESNIK U BJEKSTVU, 2009,; PJESME NEPOZNATOG AUTORA, 2016.; NEČUJNÓ ILI PROPAST POEZIJE, 2018.
Ovdje ste se dotakli svakog dna Ljepote i zla, anđeli budućih oblika. Bez sjećanja na paprat i alge I obale koje su vezale svoja mora Ostaje današnje oko sa šarenicama I pitanjima kao zemljotresima Koji su jednom ovdje rasplitali svoje kose.
Da bi čovjek bio lijep potrebne su tajne i uzaludne riječi, Da bi ti bila lijepa potrebno je da se Vrijeme pomiri s vremenom a zidovi da se Naviknu na trajniju bol. Zanoseći se simetrijama i varnicama Dugo kovanih muka, Uzimaš lik spasitelja ali ga Ne opravdavaš. Slijede ti godine u kojima ćeš Postati čudovište Da bi se okrutni imali čime uznositi.
***
SNIMAK JEDNE OLUPINE
Sve je ovdje božanski prevrtljivo u svojoj Dovršenosti. Žrtva iz koje još ističe Krv udruženog napora tvorca i nadničara Otpora i poslušnosti Neranjiva je više.
Samo duboki šum mora Što preplavljuje naše pragove Nadvisuje zagonetku.
Treba napustiti ove krhotine I držati se pjeskovitog žala po kojem Jedna osamljena zvijezda luta i opominje:
Evo ruševine ljubavi i slike Na koju smo sa strepnjom čekali, Evo dokaza da mi koji smo smrtni Ne možemo zalutati.
ESAD EKINOVIĆ Rođen 1941. u Zenici. Iako je formalno imao samo osnovno obrazovanje, bio je izuzetno društveno i književno aktivan od sredine 60-ih godina u gradu. Sarađivao je kao novinar sa listom „Naša riječ“. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici). Premda je za života objavio jednu knjigu poezije POKUŠAJ RAVNOTEŽE (koja je 1972. dobila Nagradu „A.B.Šimić“), bio je veoma aktivan u književnom životu Zenice; objavljivao je poeziju i publicistiku u brojnim bh. novinama i sudjelovao u organizaciji književnih manifestacija širom BiH. Zenicu je napustio s porodicom u proljeće 1992. i do smrti 2019. živio je u Kraljevini Danskoj. Gradska biblioteka Zenica objavila je 2008. izbor iz njegove poezije pod naslovom VESLAČ U TAMI (sa predgovorom Stevana Tontića i u redaktorskom izboru Željka Grahovca) – u koji su, osim pjesama iz spomenute knjige uvršteni i njegovi tekstovi objavljivani kasnije po časopisima. Zastupljen je u svim antologijama i panoramama bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije objavljenim u posljednjih četrdeset godina.
sve ono što se ne može čuti o tome se mora ćutati jer kad ćutiš u nečujnosti tada je osluškuješ tada i tako jesi
na uzvisini gore ukoso počinje tišina i tišina nije kad se ništa ne čuje tišina je kada se čuje šum npr. vjetra u krošnji i kapilarnog tlaka u ušima tako šumi i prašina koja se sliježe nakon što se duboko u tebi srušio svijet nakon što je u zrak dignut i eksplodiran jezik koji je služio da se međusobno ne bismo razumjeli
tu stoji starostavni tvrdokorni hrast spram kojeg započinje posvećenje u jeziku započinje tvoja služba Riječi koja je bila u početku I bješe u Boga a svakako nije bila ova niti ona riječ
Kao stanje to se zove zanijemjelost Ako se takvo šta uopšte može zvati Kao što se svjetlost ne može vidjeti Osim kada je nedohvatno Predaleko Ili kao što ne postoji Onaj Koji Jest
to se ustvari zove Sama Preostalost a očituje se i kao talasna emisija kuda god to je početak svemira gledano s ove ovamo strane Praznina se sastoji iz odsustva čestica I protežnosti talasa nije Janus sa dva lica nego mu je odraz otraga na potiljku
što radar ili sonar otkriju na nebu ili u vodi oni to ne vide to se i ne vidi nit se može vidjeti ali se može konstatovati kad se Praznina odazove odbijajući talase unatrag zanijemjelost u pjesniku postane umuklost bilo Ničeg udari po prvi put unutra i tako pokrene srce pjesme tako te Riječ kazuje I tako mûk zapijevâ
Pjesma traje kroza tê otkucaje I ne prestaje dahom što je pije pjesnik svaki put iznova umre a rodi se rjeđe i nikada iznova
ŽELJKO GRAHOVAC Rođen je 1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine. Radio je kao predavač u srednjoj Građevinskoj i saobraćajnoj školi u Zenici, od 1979. do 1995. godine, a potom i u gimnaziji u Kaknju (2000-2001.), te kao urednik u IK „OKO“ u Sarajevu (2001-2.) – da bi se od 2005. zaposlio u Općoj biblioteci u Zenici, gdje radi kao bibliotekar-informator sve do odlaska u penziju 2020. Bio je član Udruženja književnika BiH (od 1988.), a od 1998. je član Društva pisaca u BiH. Stručne radove (eseje, studije, književne prikaze, osvrte) i pjesničke tekstove objavljivao je poslije rata u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju. Kao urednik, priređivač, redaktor ili recenzent sudjelovao je u pripremi i u objavljivanju više od stotinu knjiga iz tekuće književne produkcije u BiH, u razdoblju od 1998. do 2020. godine. Za više izdavača priredio je lektirska izdanja ili izbore iz opusa brojnih značajnih autora i snabdio ih metodičkim predgovorima ili pogovorima (A.G. Matoš, M.Ć. Ćatić, Ć. Sijarić, S. Kolar, T. Kulenović, K. Mahmutefendić, S. Arnaut, A. Hromadžić, Š. Pandžo, V. Nazor, A. Vuletić). Treba spomenuti njegov priređivački, urednički i lektorski rad u pripremi i štampanju izbora iz Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ (po prepjevima T. Maretića), kao i prepjev Milenićevog prevoda „Epa o Gilgamešu“ (sve izdanja IK „Vrijeme“) – te još i projekt upjevavanja Maretićevog prijevoda „Eneide“ (čija je štampa u toku). Objavio knjige poezije: SVETO RASTROJSTVO („Veselin Masleša“, Sarajevo, 1986.); BOL, BOJA BOŽJE MILOSTI („Zalihica“, Sarajevo, 2008.); U OBA RODA (Opća biblioteka Zenica, 2014.); DVA LICA JEDNINE („Planjax, Tešanj, 2018.); ZAREZ, SAM („Gradska biblioteka Zenica, 2019.). Također je autor/priređivač antologije hrvatskog pjesništva XX stoljeća (DAHOM I SLUHOM), koja je imala dva izdanja („Napredak“ Novi Travnik, 1998. i CKO/Dom štampe, 2001.) – kao i knjige PONESTAJE PROSTORA (Panorama najnovije bh. poezije), u izdanju DELTA, Bihać, 2000., koja je integralno prevedena i na slovenski jezik i objavljena u Mariboru pod naslovom ZMANJKUJE PROSTORA („Založba Pivec“, 2009.).
Sjedim s Vitgenštajnom iza niske kamene ograde u dvorištu naše stare kuće.
On jednako ponavlja: “Ja znam da je ovo drvo”.
Trotoarom pored nas pojavi se neko treći, za glavu od susjedove crvotočne tarabe, za oko od samoga sebe viši, i ja mu mahnem i kažem: “Ovaj čovjek nije lud. Mi samo filozofiramo”.
Samo da ne naiđe neko od mojih najmilijih.
***
LJETO
Zaista, ako sve jest jezik, onda ni jezika više nema.
Onda je zalud sjediti na terasi ljetnjikovca (nekad tu naš dom je bio koji napustismo olako) i zavaljen u stolici od pruća izgovarati riječi; imenovati labuda što ćutke plovi po mirnoj vodi, kroz konac dnevne žege – kroz prvi večernji hlad. Jednako je kao i ne imenovati ga.
Ako sve jest jezik, tad sve se troši na prazan hod: i riječi i rečene stvari.
Ako sve jest jezik, tada doista, kažem li, recimo, labud, kao da kazao nisam ništa. Kao da kazao sam plovka ili zmija. Kao da kazao sam riba.
Istina, kad kažem labud, u prizoru što raskriva se nužno, on je najzorniji. Kao da iz njega se sav taj prizor rasvjetljava.
U rečenicama, međutim, koje bi da taj prizor iskažu, labuda nema. Postoji samo onaj koji govori.
Postoji kao kad kažem labud.
MILAN GARIĆ Rođen 1955. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Zenici, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao na Katedri za filozofiju i sociologiju 1979. godine. Radio u Zenici kao predavač filozofskih i socioloških disciplina u srednjoj školi, a potom i kao savjetnik u Pedagoškom zavodu Zenica, sve do 1992. S početkom rata nastanio se u Doboju, gdje je radio kao savjetnik a potom i kao direktor Pedagoškog zavoda. Veliki je posvećenik i znalac poezije. Objavio je knjige poezije: EKSTATIČNE I DRUGE REČENICE (Zavod za udžbenike Ist. Sarajevo, 2007.) TROJICA (Besjeda/Ars libri, Banjaluka, Beograd, 2013.) POVRATAK U ŠARLVIL (Besjeda, Banjaluka, 2017.) U književnoj periodici u Srbiji i u Bosni i Hercegovini objavljivao pjesme i književne eseje i studije – a zapažena je, i kao zasebna knjiga objavljena, njegova hermeneutička književna studija o pjesničkom djelu Amira Brke (ZAPIS O KNJIZI, CKO, Tešanj, 2019.).
Pripremajući kafu, izustih: voda je propjevala. Zabilježih u dnevnik: danas, pripremajući kafu, jezikom policijskog isljednika izustih voda je propjevala. Nakon toga zabilježih i ovo: pripremajući kafu, nasuprot meni stajao sam ja. U beskraju umnažanja raspoređen na svim stražarskim mjestima. Tako sam pripremao vodu, tako sam branio jezik, tako sam regulisao kućni saobraćaj. Između stola, riječi, kafe i mene, između vertikalnog i horizontalnog, između vremena i prostora svuda samo kule.
HAJRUDIN MRŠIĆ Rođen je 1963. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U ranoj mladosti nadaren sportaš (skijaš) ipak nije pohađao sportsku gimnaziju u Sarajevu, a u rodnom gradu i zatim u Sarajevu studirao je mašinstvo, pa pravo a potom i književnost. Samozatajno je pisao poeziju i prozu – a iz studentskih dana datiraju pohvale i podsticaji koje je s tim u vezi dobio od Marka Vešovića. Već uz rat, u 30-tim godinama života, obolio je i gotovo posve se povukao iz javnog života. Objavljena mu je samo jedna knjiga, pod naslovom ODSUSTVO POEZIJE („Studio BM“, Zenica, 1999.), koja je međutim među znalcima i ljubiteljima poezije bila zapažena i pamćena kao sjajan prvijenac. Posljednje godine života proveo na liječenju u Bakovićima kod Fojnice. Umro je 2006. godine.
čovjek-časopis 