ESEJ KARLA ILIĆA IZ KNJIGE “TAKSIM BOP”, Ex Libris, Rijeka, 2025.

esej

NIŠKI TEMPORALNI BLUES

“Ako je prostor beskonačan, tada smo bilo gdje, u bilo kojoj točki prostora. Ako je vrijeme beskonačno, tada smo bilo kada u vremenu.”

— Knjiga od pijeska, Jorge Luis Borges (1899. – 1986.)

“Jazz je limunada, a blues, to sam ja.”

— Šaban Bajramović (1936. – 2008.)

U njuorlianskom Muzeju bluesa i jazza istaknut je jedan Rom. Ime mu je Šaban. Rodio se i živio u Nišu, što ga čini sugrađaninom cara Konstantina. Do kraja ove pripovijesti postat će jasno zašto nosi titulu kralja, iako se rodio kao sirotinja i umro bez para.

Sin čistača cipela i povremene hiromantkinje, koja je od gatanja bilo koje vrste odustala nakon što su na poslu uhapsili jednu rođakinju, što je samo po sebi znakovito jer danas proriču sudbinu i na televizoru, nakon četiri razreda osnovne škole bavio se uglavnom tegljenjem ugljena i sličnom rabotom. Nije bilo naznake da će postati slavan u svjetskim razmjerima, niti blizak tolikim ljudima i narodima na račun tvrdo kuhanoga glazbenog dara.

Za cara Konstantina znamo da je prihvatio kršćanstvo, ali budući da nismo u prilici čuti što je i kako, ako uopće, pjevao, odmak nosi veću težinu od pukih tisućljeća i postaje veći nego onaj između nas i Šabana ili nekoga drugog legendarnog lika poput Gilgameša, ili pak svakidašnjih Roma i gadža, od kojih prvi u snovima žive gadžinskim životom, a drugi ciganskim.

Ne toliko davno, iako prije Berlina i Kijeva, Rusi su ušli u Naissus, tada kao Crvena armija radnika i seljaka, inače osloboditelji, a djeca su za njima trčala iz interesa, za voćku ili bombon. I Šabi je trčao i vikao, ali ništa nije tražio, tek zapitkujući gdje je ta Rusija i je l’ daleko odavde? Predosjećao je da ono što je ovdje više nije tu — zapalo je u prošlost — dok ono ondje, negdje drugdje, čini budućnost.

Poput tolike čeljadi naumio je postati najboljim nogometašem na svijetu, što će ostati nedosanjani san nakon dijagnoze dječje paralize. Nasred terena, usred napete dječačke utakmice, noge su mu popustile i zauvijek je ispao iz igre. Srećom, kako je u životu ostajao bez svega, tako je i u toj bolesti ostao bez nesavladivih posljedica, no o nogometnoj karijeri više nije bilo ni govora.

Ključ njegove proključale biografije jest da sve što Šaban dobiva smjesta i gubi, nešto iz nehaja, ostalo iz instinkta, čak dužnosti, te zato i jest kralj Roma, što s lakoćom umije izgubiti sve. Prihvatio je sudbinu posve i otpočetka, goreći po Heraklitovu načelu, njegov život oganj istine probijen kroz vladavinu laži. Gdje je onda zapravo Rusija? Strastveno saznanje razlikuje se od razumno domišljenog kao mudrost od znanja, u tome što strašću spoznano svijet ostvaruje umjesto da ga opisuje, pa spada u vjeru, oprečno znanostima.

Strast je bosonoga kao djetinjstvo i zato ne zebe kao prsti skvrčeni u papirnim cipelama akademije.

Sirotinja trči za loptom, a oni čije utakmice gledaju za parama. Šaban je znao da dušu novac drži za gušu, ustrajan i istinski uspješan u svetoj misiji da ga se čim prije riješi. Od svih koji su njegove pjesme po svijetu pjevali, sâm je ostvario najmanju dobit, ne znajući za autorska prava kao što oni prvi nisu znali, ili su se pravili da ne znaju, za njihova autora. Ispjevao je stotine pjesama na tisućama koncerata. Za mnoge je upravo on izvedbom utvrdio Đelem, đelem Žarka Jovanovića — inače partizana i prve pariške balalajke unatoč svoj sili tamošnjih ruskih klasičara — kao romsku himnu.

U bratoubilačkim danima kad je sirotinja čekala u redovima za kruh, Šaban bi ih nerijetko potjerao kućama; kruha su imali naći na vratima njegova dvorišta gdje ga je za njih ostavljao pošto ga je za njih pokupovao, i to onaj skuplji. Ta nisu ga džabe zvali kraljem.

Kad je došlo vrijeme da služi vojni rok, Šaban se, prirodno, izgubio. Samoprozvani dezerter iz ljubavi, tvrdio je da je djevojku samo htio nakratko vidjeti, krišom poljubiti. Razumije se, odmah bi se vratio u kasarnu. Isto tako, razumije se da je sveta istina jednog Roma bjelodana laž za ostatak svijeta. Razumio je to i Šaban, zato nije izdržao, već dodao da ga ionako ne mogu toliko kazniti koliko on može izdržati. Takvim inatom reži samo čovjek koji je htio biti čovjeku brat, a učinjen je psom svojim porijeklom, imenom, bojom kože, ustvari na bilo koji način proklet rođenjem.

Dakako, Šaban biva osuđen na robiju i postaje najsretniji čovjek na Golom otoku, ako ne baš tada, onda jamačno odonda. U zatvoru je naučio čitati i pisati, ali nije jasno je li naučio brojati jer je kasnije tvrdio da je pročitao više od dvadeset tisuća knjiga. Izuzev godine na zloglasnom otoku, nije posve jasno ni koliko je uopće godina proveo u zatvoreničkoj kuti, tri ili pet, ali takvo što, kao malo što, ne podliježe historiografiji gdje se od snova o prošlosti nastoji kolažirati java sadašnjosti, ali se od toga čergarski kotač ne vrti drugačije nego što se otpočetka vrtio, drumom ili umom.

Oduvijek postoje dvije, nejednake istine: jedna je kočija, druga kotač; jedna je zid, druga kamen; oblak — voda; čovjek — zemlja; sila teža — masa. Prva istina je činjenica, što daje privid stvarnosti, ali samo druga je istina prava i naposljetku uvijek izlazi na vidjelo. Carevi su činjenice, kao i sve što kroči zemljom, a Romi nešto manje, jer se za njih manje zna. Činjenice su privremene, posvjedočene, malter u zidini babilonskog tornja, urušivi konstrukti kao sve naizgled jasno a neopipljivo, poput svetih država i diploma, jurećih automobila i aviona, pa i da se radi o točnom broju žrtava u Drugome svjetskom ratu, naročito ako je riječ o Porajmosu, inače bismo znali broje li se njihovi mrtvi u milijunima ili tek stotinama tisuća. Druge, pak, uistinu bitne istine, tobože subjektivne, bez konsenzusa u tumačenju, nemaju svjedoka, te ne mogu biti naše ni njihove; samodostatni plavetni kit u privatnome oceanu sjećanja, što u potrazi za smislom razjapljenih čeljusti guta bolne knedle života, kao preživjeli logoraš koji obrazlaže zašto se nije ubio ne bi li opravdao čovječanstvo na posljednjem sudu.

Šaban je možda činjenica, kao i Konstantin, ali njegova glazba je istina. Gregorijanski rečeno, 16. travnja 1936. godine ugledao je svjetlo, prozvan imenom osmoga islamskoga lunarnog mjeseca; pak 27. veljače oko 272. došao je na svijet Konstantin, Konstancijevo kopile s krčmaricom Helenom koja će najzad dobiti svoj Helenopolj u Drepanu gdje su mineralne vode, kažu, ljekovite gotovo kao niške. Koliko je poznato, ni glasovita banja ni višestruko opjevana Nišava ne proizvode same po sebi careve i kraljeve, dok se više no jedan kalfa udavija u rijeci, baš na brzi brod, kako kaže pjesma, ali eto, na toj su vodi stasali neki takvi likovi do povijesnog usuda vječnog značaja i ljudske sudbine jednokratnog života.

Zapravo je Šaban tek na otoku, daleko od rijeke, pravo propjevao, povrh prisilnog rada osuđen na kafanskomeksički repertoar u skladu s ondašnjom modom. Nedugo nakon izlaska krenuli su prvi kontinentalni angažmani i duga karijera iznimnog pjevača i kantautora koji je romski jezik učinio carstvom za sebe i koji se od sve te slobode povremeno zaboravljao pojaviti na vlastitim koncertima, izgubljen za bijeli svijet na nekoj svadbi u mahali gdje se jezik iz krilate pjesme stješnjavao u zemljani govor, uostalom kao bilo koji drugi jezik prije nastanka povijesti njegove književnosti.

Oslobodivši se zatvoreničke kute Šaban je pjevao do smrti, kako je i obećao Svevišnjem, ako ga Ovaj izbavi. “Druže Bože”, obratio se nebu na slobodi od vojske i zatvora, “ja sam održao svoju zakletvu, a i ti svoju.” Nove pjesme iskušavao je na djeci koju je rodila žena njegova života, crnokosa Milica, osvojena Šabijevim šarmom na plesnjaku u Kragujevcu odakle su od njezinih bježali za Beograd na bijelome vrancu, paradoksalnome konju, slično kao što mu je djed Senčo Lolov onomad iz Sofije kretao na dalek put preko snijega, obavijen crvenim plaštom kojim je plašio kurjake, ili je to ipak išlo malo drugačije, ali ona je tada svakako imala svega četrnaest godina, a kad je umro imala je mnogo više, ali njegovu penziju nije imao ni on, pa otkud onda njoj.

Kako bilo da bilo, gdje je išao Šaban, išla je i Milica, sve do Obećane zemlje preko Atlantika, gdje se “jede, pije, nitko ne mora da radi, svi žive od socijalne pomoći. Amerikanci uopšte ne rade, nego Kinezi, Gvinejci, Portugalci…” Sve najbolje o tom zemaljskom raju gdje nitko ništa ne radi osim onih drugih koji rade umjesto prvih, samo što tamo nitko ne želi biti drugi, tamo daleko, suviše daleko od Niša. Tako je govorio Šaban, u isti mah bacajući pjesmom pečalbarsku kletvu na tu i svaku drugu zemlju iz gladnih sirotinjskih snova, jer dom nije geografski pojam, pa tako ni Niš ne bi bio ono što je bio za njega i Milicu da im djeca nisu tada još uvijek bila ondje, prije nego je i njih zadesio bjelosvjetski pečal vlastita kova.

Osjetio je da se nalazi izvan vremena, jednako kao onaj drugi, gledajući iz događajnog obzora: jedan u publiku pred pozornicom, drugi u vojsku carstva, na istoj Zemlji, pod istim Suncem, u bestrajnom trenutku koji je odavno dotrajao, jedanput tada, drugi put postankom ove knjige, a u konačnici nestankom Zemlje, Sunca, svemira, naposljetku vremena, trajanja.

Indira Gandhi proglasila je Šabana kraljem i sve to stoji, no, promatrajući probušene noseve svojih radžastanskih rođaka, blatne puteve i glinene rijeke načelne pradomovine, on se, opet, zaželio Niša. Isto je iskusio Konstantin u udaljenoj Nikomediji vlastita carstva, gdje je uživao visoku kulturu na poziv Dioklecijana, nedaleko od mjesta gdje si je Hanibal iz Kartage oduzeo život. Izgubljeni u vremenu i daleko od doma, sva četvorica. Da je mogao, možda bi Konstantin smjestio Novi Rim u drevni Naissus umjesto Bizantija, no upravo zbog nakalemljene svetosti, kao i zbog toga što nije mogao podilaziti ljudskosti, a pomalo i zato što je dao smaknuti najstarijeg sina i drugu ženu, Šabanovo carstvo šiša njegovo.

Drug njegova oca, Dioklecijan, posvećeno je protjerivao i ubijao kršćane, ali možda bi i on ostavio svetiji dojam da je posmicao samo one kojima duše nisu bile spašene, pa su sada negdje gdje i Romi. Postavši Konstantin, ipak nije htio izgubiti dušu, zato se na samrtnoj postelji brže-bolje pokrstio, a svi oni nakon njega, što ga štuju kao sveca, čine to da im duše ne bi pobjegle kao Šabanu pare.

Sve ostalo u Šabanovu životu, ako je nešto iza sebe ostavio, legenda je. Legendarne su Šabanove pjesme, od kojih su drugi živjeli bolje od njega. Legendarni su njegovi nastupi, naročito oni na kojima se pojavio. Legendaran je život vodio i izgubio. Otišao je kao neokrunjeni kralj jednog naroda u isti mah bez zemlje i kojemu sva Zemlja pripada, izgubljenog u vremenu i prostoru. Završio je u New Orleansu, gdje se rodio jazz, što ne bi bilo toliko čudno da se i blues nije nanovo rodio u Nišu.

Dandanas malo tko zna za pravi razmjer zla čovječnoga gadže, malo koji gadžovan zna romski jezik i malo tko govori o romskoj sudbini, jer Romi niti koloniziraju tobožnje Svete zemlje niti otvaraju logore ili izrabljivačke tvornice. Da je Šaban mogao biti okrunjen, nikada ga ne bi prozvali kraljem, a da je netko naslijedio njegovo prijestolje, morao bi ga prvo stoput izgubiti da bi ga stekao samo na tren.

__________________________________________

KARLO ILIĆ (1990.) je glazbenik (izvođač, aranžer i skladatelj) i književnik iz Rijeke. Pokretač je edicije Jazz Beat u nakladi riječke izdavačke kuće Ex libris, gdje je u antikvarijatu Ex libris organizirao i glazbeni program. Pored uređivanja rukopisa, bavi se spisateljstvom i prevođenjem.

Nastupa pretežno u jazz i etno sastavima (gitara, kontrabas i ʿud), a surađuje s glazbenicima kao što su Denis Razumović Razz, Roberto Magris, Rajko Ergić, Robert Mikuljan, Dorian Cuculić, Lovro Mirth, Vedran Ružić, Goran Cvijanović, Darko Jurković Charlie i mnogi drugi. Pored koncertnih i manjih nastupa, aranžira i sklada glazbu za razne medije i prilike.

Preveo je naslove Teresa Forcades: Vjera i sloboda (Ex libris, 2017.), Eric Hobsbawm: Jazz scena (Mizantrop & Ex libris, 2019.) i Yusef Lateef: Autofiziopsihički spisi: Književnost brata Yusefa (Ex libris, 2020.), a neki od naslova koje potpisuje kao urednik su: Vojo Šindolić: Jazz Beat: O utjecaju jazza na djela Beat generacije i obratno (Ex libris, 2017.), Ralph Ellison: Nevidljivi čovjek (Ex libris, 2018.), Charles Mingus: Gore nego psetu (Ex libris, 2022.) i Davor Hrvoj: Zamrznuta glazba: Razgovori s jazz glazbenicima (Ex libris, 2022.).

2014. s Rajkom Ergićem skladao je, aranžirao i izvodio glazbu za predstavu Guver In Progress u Guvernerovoj palači u Rijeci (režija i izvedba: Zoran Josić, Ana Ljutić, Nina Sabo i Marin Tudor). 2016. s Denis Razz Adjustable Group aranžirao je glazbu za, te nastupio u predstavi Break a Leg uz Plesnu grupu Flame (režija i koreografija: Martina Hrlić Rogić). 2017. uz pjevačku skupinu Makedonskog kulturnog društva Ilinden u Rijeci nastupio je na Večeri makedonske pjesme. 2018. nastupio je u duetu s Jelenom Androić na zatvaranju 2. Bijenala industrijske umjetnosti u Labinu (IAB 02), pored drugih izvođača u organizaciji Udruge Roma Rijeka. 2019. s etno ansamblom flamenco gitarista Gorana Tomića i trubačkim orkestrom iz Strumice, Sj. Makedonija, nastupio je na obilježavanju Svjetskog dana Roma u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. 2020. povodom objavljivanja knjige Autofiziopsihički spisi i stogodišnjice rođenja Yusefa Lateefa, aranžirao je te s vlastitim kvintetom izveo koncert Lateefove glazbe, a iste godine sudjelovao je u obilježavanju stogodišnjice njegova rođenja, Yusef Lateef – A Centenary Celebration, na poziv University of Massachusetts Amherst Centra za lijepe umjetnosti (UMass Amherst Fine Arts Center).

Od 2023. do 2025. u raznim sastavima nastupa na festivalima Siscia Open Jazz & Blues Festival (Sisak), Zadar Jazz & Blues Festival (Zadar), Kastafsko kulturno leto (Kastav), Liburnia Jazz (Opatija), Samobor Jazz Festival (Samobor), Fest Jazza Koprivnica (Koprivnica), All That Jazz (Malinska), Festival slobodne glazbe (Murter), Labin Jazz Festival (Labin), Jazz.hr (Zagreb), kao i na HGU Sessions (Zagreb), a u istom razdoblju pokreće te organizira Jazz By The Book, seriju jazz koncerata u antikvarijatu Ex libris.

Izbor snimljenih albuma:

Opća mjesta / Common Places s: Vojo Šindolić, Denis Razumović i Edin Botić (samostalno izdanje, Hrvatska 2017.), glazba improvizirana na izgovorenu poeziju Voje Šindolića, izvedba (gitara i truba)

Ličnost u izgradnji / Personality Under Construction s: Denis Razumović, Rajko Ergić i Sebastian Demark (Camera Roll, Hrvatska 2021.), soundtrack za predstavu i film u izvedbi Sare Blažić (režija: Bruno Lovrenčić), izvedba (gitara) i aranžman

Discrepancies In Blue s Denis Razz Adjustable Group (Dallas Records, Hrvatska 2023.), jazz album autorske glazbe Denisa Razumovića, izvedba (gitara)

Jazz Manouche: Traditional Guitar Melodies (Studio Fontána, Češka 2023.), solo album, produkcija, aranžman i izvedba tradicionalnih i autorskih skladbi (gitara i kontrabas)

In Action s Roberto Magris / Denis Razz Quartet (JMood Records, SAD 2026.), jazz album autorske glazbe Roberta Magrisa, Denisa Razumovića, Johna Coltranea i drugih, izvedba (kontrabas, gitara i ‘ud)

fotografija autora: Luka Kosić

ROMAN IGORA ČOKA “MOJOM STRANOM ULICE”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2026; odlomak

proza

PRVI DIO: KNIN (1991–1995)

I

NA DOČEKU Nove hiljadu devetsto devedeset i prve godine, ostao sam kod kuće. Zbog nepromišljenog faula u napadu, Mater me izvela iz igre i poslala na hlađenje. Jebi ga. Prvi srednje, hormoni, vruća glava, pizdarije, pet kečeva na polugodištu… I nema žurke kod Sida! Sjedim na krevetu u svojoj sobi. Smaram se. Osluškujem dosadnu novogodišnju žurku roditelja i njihovog društva iz onog drugog plemena koje isto živi u mom gradu. Kažu oni svi skupa uglas da na plemenske podjele niko ne obraća pažnju, ali zakleo bih se u Johnnyja Rottena i Jella Biafru zajedno, da jedu govna. Eno ih u dnevnoj sobi, mudruju o politici i aktuelnim dešavanjima. O čemu bi drugo? Zabavlja ih Mišo Kovač sa zvučnika i „Dalmacija u mom oku”. Ne bih ja slušao njihova sranja, ali tanki su zidovi. Glasovi ih probijaju s lakoćom. Nadaju se kako će sve izaći na dobro. Kako slatko lažu jedni druge, pa to je šou!
     Mater često pominje kako sam ljetos na povratku sa Risovca mahnuo ka proplanku i izvalio nešto tipa: „Zbogom, planino, vidimo se opet za dvadeset godina!” Iskreno, ne sjećam se tog trenutka. Mater kaže da su prisutni ostali zatečeni mojom naivnom izjavom. Partibrejker? Ili vizionar? Pretvorio sam tom rečenicom veseli žamor u neprijatnu tišinu. Pratila nas je do kuće. Ekipa iz oba plemena, sabijeni u prikolici jedni do drugih, ćutke su zagledali pejzaže Crvene zemlje i okolnih brda. Izgleda kao da sam rekao nešto proročansko. A samo sam veselo mahnuo proplanku. Misao je nekontrolisano izletjela iz glave sama od sebe. Ništa nisam imao s njom. Otkud meni takve misli? Ista ta ekipa večeras, na dočeku Nove godine, pretvara se da im je dobro. Kao.
     Pored mene na klupi za hlađenje sjede Braća Blizanci. Izbačeni su iz igre zbog nepromišljene greške u koracima. Zaustavljeni su u taktički razrađenoj eskivaži na žurku kod njihove prave ekipe. Odao ih je nesmotreni korak viška. Roditelji su ih priveli kod nas na doček, poput robijaša. Posmatram ih krajičkom oka. Sve bi dali samo da nisu tu. Možda bi prekratili dosadu da postoji neko zajedničko interesovanje, ali odavno su prošla klinačka vremena kad smo maltretirali vršnjake trkajući se kome će prije iscuriti zmijino mlijeko, ko će od nas duže držati petardu u ruci prije eksplozije i slične gluposti. Tinejdžerski hormoni rade nas na različitim frekvencijama. Jednostavno, nismo ekipa. Njih lože zastave i grbovi, mene puca pank.
     Mater sažaljivo posmatra Blizance. Neprestano gunđaju svojim roditeljima. Uporni su. Njihovoj materi je neprijatno. Onda je mojoj pukao film. Zamolila je da im skine lisice i vrati ih u igru. Nova je godina, može im progledati kroz prste. Njihova mater predlaže da povedu i mene tamo gdje su krenuli u provod. Nekoliko minuta mlađi Blizanac usplahireno kaže da to baš i nije dobra ideja. Bolje je da ostanem kući. Sigurno mi se neće svidjeti pjesme koje se slušaju i pjevaju tamo gdje oni idu. Ne brini, druže, neću ja nigdje. Ali malo sam zbunjen. Kakve to pjesme Blizanac pominje? Nema teorije da je pank, Blizanci nemaju pojma šta je to. Koliko ih poznajem, oni uopšte ne slušaju muziku. Odlično, oni će se maknuti iz sobe i ostaću sam među svojim kasetama. Na žurci posvećenoj sebi lično. Takve žurke su najbolje. Nema smarača koji spopadaju di-džeja tražeći pjesme preko reda. Večeras ne ispunjavam muzičke želje. Ovdje, večeras, u svojoj sobi ja sam moćni di-džej koji upravlja atmosferom. Mater se dere iz kuhinje da smanjim doživljaj. Ne fermam je dva posto. Dvokasetaš vozi svoje, ne obazirem se na negodovanja sa susjedne žurke… Cane iz Partibrejkersa svečano sječe vrpcu ispraćaja hiljadu devetsto devedesete.


„Hej, ti, dole u mraku / Što sad stojiš sam / Čega ima da se plašiš / Priđi, opusti se / Priđi grupi ispred sebe  / I radi isto što i oni / To je kompromisna igra / Za mene I za tebe / U ovom gradu kompromisna / Igra za mene i za tebe.”


     U iznenadnom novogodišnjem trileru, Blizanci su ispali pozitivci. Nisu me htjeli izlagati neprijatnostima. Tamo gdje su pošli zaista nije bilo mjesta za mene. I one poput mene. Uskoro će mi sve postati jasno. Po običaju, kasno palim kad su u pitanju stvari koje me ne zanimaju, a mož-
da bi trebale. Grupa seljačina iz Prometne presrela me u školskom dvorištu. Okružili su me. Ispitivanje je mirisalo na batine u najavi. Šta ja to mutim sa Blizancima? Znam li ko su oni? Da li sam svjestan šta rade i na šta su spremni? Ta Prometna je leglo usijanih glava lišenih dubokih misli. Ne treba se s njima kačiti. Sjetio sam se kako su onog malog Žohara držali za noge kroz prozor učionice na drugom spratu, prijeteći mu da će ga baciti jer nije njihov. Oni ogromni kao međedi, a Žohar sitan kao poljski miš, živ se usrao. Manijaci.

– Znam ko su oni. Porodični smo prijatelji i poznajemo se čitav život!

– Oni su, budalo, Hrvati, a ti si Srbin!

     Tako znači… Pazi kad nisam imao pojma! Seljačine iz Prometne znaju na osnovu mog imena i prezimena bolje od mene ko sam i šta sam! Nemam blage veze ko su oni, u životu me ne zanimaju. Pa i Blizanci, male hulje, tek oni dobro znaju bolje od mene sve ovo vrijeme ko sam i šta sam. Kako to vješto kriju! Namazaniji su od ovih sirovina koje udaraju odmah u glavu. Svi, jebote, bolje od mene znaju ko sam! A ja sam bio ubjeđen da sam panker…
Tjerajte se u pičku materinu, mislim se dok gledam sirovine iz Prometne u oči, ali zadržavam misao za sebe. Prebili bi me kao pseto. Posebno Lisac, glavni među njima. On je najluđi. Kurči se kako ima kravu za kućnog ljubimca. Jebeno. A Braću Blizance ionako rijetko viđam u posljednje vrijeme. Samo u školi i to usput, na zdravo – zdravo. Primjećujem da se nakon one novogodišnje optimistične žurke roditelji više ne druže intenzivno kao ranije. Zbog čega su se udaljili, to morate pitati njih.
     Vraćam se iz škole. Razmišljam o novonastaloj spoznaji ko sam i šta sam u očima drugih. Razmišljam koji je kurac ljudima kad se tako nekontrolisano ponašaju. I onda me pukne fleš. Sjetim se lanjskog masovnog početka ložione na “Srbe” i “Hrvate”. Pa da, to je taj virus! Spoznaju gdje je moje mjesto u podjeli uloga potpuno sam prespavao. Nije me bilo briga za takve teme. Kad je Milan Zubar Babić proglasio ratno stanje i zasadio balvane po cestama, zatekao sam se, kao i svake godine u isto vrijeme, na Prviću. Lokalna ekipa sa otoka zapitkivala me šta se dešava u Kninu. Prethodnih godina nisu postavljali takva pitanja. Mislim da im je moja provincija oduvijek bila odvratna. Sad ih odjednom sve živo interesuje. A ja se raspametio! Krenuo da kenjam kako ima puno dobrih bendova, da su Machine Gun svirali u Beogradu i Zagrebu, da su izdali samostalni album „Put za Nakovo” i pojavili se na kompilaciji „Bombardiranje New Yorka”, kad bi samo znali kako je to moćan album, Messerschmitt i Majke rasturaju, kakav je Satan Panonski luđak, eto – proljetos su nam gostovali Partibrejkersi, a ja sam se ugurao u prve redove i Cane mi je sa bine pružio ruku, bacio petaka, nisam tu ruku prao danima… Mislim da nisu razumjeli o čemu pričam, jer to nisu bili odgovori koji ih interesuju. Zaista ne znam šta bih im drugo rekao.


Naivni mali papak…

„PROLJEĆE JE OTPOČELO S KIŠOM”, pjevao je Arsen Dedić. Samo što je ovo naše kninsko proljeće devedes’prve otpočelo pjesmom noćnih eksplozija. Spavao sam dubokim snom kad me jedna takva prilično glasna zamalo zbacila s kreveta. Osjećam kao da mi je pukla ispod dupeta. Mater je panično utrčala u sobu. Vidjevši da smo brat i ja dobro, odahnula je. Bunovan iz naglo prekinutog sna, upitao sam je šta se to upravo dogodilo.

– Sve je u redu, nastavi spavati. Sigurno si nešto ružno sanjao – rekla je.

Laveži pasa isprovociranih eksplozijom parali su mrak. I ne, čini mi se da ništa više nije u redu. Možda jesam naivan, ali ne dam se zbuniti. Osjećam da se nešto dešava. Nedavno su minirali kiosk na raskrsnici. Tu sam kao tinejdžer prvi put u životu ugledao naslovnicu Vrućeg kaja. Ovog puta stradala je radnja urara u prizemlju zgrade baš ispod našeg stana. Primjećujem da ta radnja stalno priziva nevolju, pošto je često razbijaju. Prvo su koristili štangle i kamenje, sad su prešli na dinamit. Za tu urarsku radnju kažu da je ustaška. Zbog toga je rasturaju. Noću sve češće
odjekuju eksplozije po gradu. Ako nije kod urara, bacamo opklade gdje je puklo.


Dobro došli na pucanje. Po šavovima.

U TRENUTKU KAD JE Klaus Augenthaler, nogometaš Bayerna iz Münchena, lobovao vlastitog golmana u grotlu beogradske Marakane, počastivši Crvenu zvezdu finalom Kupa šampiona, arsenal dugih i kratkih cijevi izmilio je kroz prozore zgrada i kuća. Nekontrolisani rafali demolirali su tišinu aprilske večeri. Sve nakupljene frustracije tokom prethodnih mjeseci kao da su Augenthalerovim auto golom naglo popustile i prosule se u zrak kao konfete različitih kalibara. Mater je duboko uzdahnula. Pomirila se sa činjenicom da je te večeri konačno počeo rat. Stari je zeza. Kaže joj da navijači Crvene zvezde slave pobjedu. Daju ljudi sebi malo oduška. Ako nastave s pucnjavom, neće im ostati ništa municije za finale protiv Olympiquea iz Marseilla, a kamoli za neki pravi rat. Tetka iz Zagreba javlja telefonom da se i kod njih pucalo, ali samo kad Bayern postigne gol.
     Čitav grad, mislim na etnički većinsko pleme naloženo na frku, živi za uspjehe Crvene zvezde. Posebno su nabrijane Delije iz Knina. Prati ih glas da su jedna od najnezgodnijih formacija Zvezdinih navijača. To što dolaze iz Knina samo im pumpa ego. U slavljeničkom stampedu mase na travnjaku Marakane, luđaci iz Knina uspjeli su prvi stići do prečke ispod koje je Augenthaler lobovao svog golmana. Odvalili su je od stativa i dovukli u grad kao trofej. Svečano su je posadili uz stub ulične rasvjete na parkiralištu ispred zgrade Željezničke stanice i
zavezali bakarnom žicom. Knin je dobio novi moderni spomenik. Mene ta odvaljena prečka podsjeća na totem kojem se klanjaju Indijanci.
     Nakon Zvezdine pobjede nad Olympiquem u Bariju, slavljenička pucnjava u gradu zaista je bila slabijeg intenziteta nego one večeri kad su zveknuli Bayern. Možda je Stari bio u pravu kad je rekao da su pretjerali s pucnjavom. A možda su, opet, štedjeli metke za prave okršaje.

Koji uskoro slijede.

ĐURĐEVDAN JE. Stari sa balkona posmatra masu na ulici, divljaju i prave haos. U ruci stiska lovačku pušku. Za svaki slučaj. Stari je iskusan lovac, majstor mimikrije. Balkon je ušuškan, pa Stari posmatra situaciju iz sjenke. Dobacuje Materi da se odmaknemo od prozora dnevne sobe što gleda na glavnu ulicu. Nije bezbjedno. Svakog trenutka može doletjeti neki kamen. Vjerovatno ima i naoružanih u toj razularenoj masi. Nalazimo se u grotlu frke. Mater spušta roletne. Ostavlja mali procijep kako bi povremeno osmotrili razvoj situacije. Po gradu se pljačka
i razbija sve što nije u vlasništvu Srba. U toku je revanš za Zadar i pljačkanje svega srpskog u tom gradu. Nekoliko dana ranije, Srbi su u okolini Obrovca iz zasjede ubili hrvatskog policajca. Onda su Zadrani popizdili i servirali osvetu. Rasturili su svu gradsku imovinu u vlasništvu Srba. Sad Srbi uzvraćaju rušenjem i pljačkom po Kninu svega u vlasništvu Hrvata.

Majske „kristalne noći”…


     Virim kroz procijep na roletnama. Zaustavljam pogled na raskupusanom izlogu trgovine  Odjevni dom. Hipnotisana gomila prebira po razbacanim policama. Kradu ostatke asortimana nakon udarnog stampeda pljačkaša. Posmatram kako se ispred ulaza u trgovinu zaustavlja freza sa prikolicom. Utonula je pod teretom ukradene tehničke robe. Vozač freze ulazi u Odjevni dom. Iznenada iz mraka izranja nepoznata osoba, startuje frezu i odlazi zajedno s plijenom. Lopovi otimaju od lopova. Na fasadi ležećeg nebodera JŽ 9 te večeri neko je ispisao repliku grafita „Uživaj opštu nemoć” koji je svojevremeno krasio zid pored stepeništa ka gimnaziji.


Idealan opis stanja na terenu.

JEDAN OD GLAVNIH „krivaca” za muzički odgoj bio je Ujak. U osnovnoj školi ubacio mi je crva zvanog U2. Čitav sedmi i osmi razred ložio sam se na Bona i ekipu. Njihovim posterom iz magazina Bravo upropastio sam odvratne konfekcijske tapete bratove i moje sobe u novom stanu. Ljubav prema U2 pukla je polaskom u srednju školu. Nanjušio sam The Doors, prepisujući sve što je slušala tadašnja simpatija Antonela. Podozrivo me posmatrala kako je kopiram. Smatrala je da sam glup za The Doors i da nema teorije da ih shvatim. Ona ih je kapirala jer je bila hipik. A ja nisam. Duvala je vutru. Ja nisam. Bar ne još tada. Bio sam u tom trenutku pogubljeni tinejdžer, koji je tražio svoj muzički ukus. Kod Sida sam zavolio Sex Pistols i The Ramones. Nanjušio sam pank, međutim, bio sam daleko od pank ekipe. Kolokvijum, super drugar iz škole, sreo me jednog dana pored robne kuće. Osnivao je bend Pubertet mladih žaba. Ponudio mi je mjesto basiste, jer slušam dobru muziku. Pristao sam bez razmišljanja iako nikad u životu nisam držao bas gitaru u ruci. Ali, snaći ću se već. Mislim da kod Dida u konobici ima neka stara Tetkina akustična gitara, poslužiće za vježbanje.
     Odlazim na prvu probu, u prostoriju na spratu nedovršene kuće ispod brda Spas u kojoj živi Džile. U postavi smo Kolokvijum, Zdrave, Boban i ja. Nevješto petljamo prstima po instrumentima. Bas gitara mi nezgrapno visi o ramenu. Mršav sam, pa me preteže. Ne znam šta ću s rukama. Uvježbavamo Ramones, pjesmu „Boyfriend”, za Gitarijadu krajem maja. Bas dionica sastavljena je od tri najjednostavnija moguća tona. Kolokvijum me podsjeća na koje pragove da stavim prste i kako da držim trzalicu. Prije probe, nabadao sam najdeblju žicu, kao bas, na onoj Tetkinoj akustičnoj gitari kod Dida u konobici. Dida je pleo svoju ribarsku mrežu i nemoćno vrtio glavom dok sam mu – upirući po žici poluisplaženog jezika, lupao po živcima kao da čekićam.
     Ali, džaba sav trud, džaba Kolokvijumova smirenost da me strpljivo nauči ta tri prosta tona kad nisam uspio pogoditi nijedan! Karijera basiste u Pubertetu mladih žaba trajala je čitavu jednu probu. Nikad nisam shvatio da li sam izbačen iz benda ili sam se jednostavno prepao svirke i nestao.

TOG 25. MAJA 1991. godine na Tvrđavi se održavala tradicionalna Gitarijada lokalnih bendova povodom praznika “Dana mladosti”. Svi bendovi su na okupu, osim Machine Gun, oni su prerasli lokalne grupne svirke. “Dan mladosti” odavno je izgubio smisao, zamjenili su ga
neplanirani i iznenadni odlasci iz grada i dolasci u grad. Dešavala se posljednja Gitarijada održana u miru. Trudili smo se da ne primjećujemo frku koja se valjala iza brda. U publici sam. Na binu izlaze Rodžer, Džile, Tule i Bule. Zovu se Midnight Porno Band. Reski rif Džiletove gitare u pjesmi „Dim”, natjerao je Rodžera da promjeni stvarnost zauvijek. Držeći mikrofon u ruci, razdrao se glasno: „Gizi!!!!” Tog dana, u dimu i paklu reskih rifova rođeno je božanstvo Gizi. U godinama koje dolaze, on će postati čuvar posrnulih duša pankera i neprilagođenih od pada u prokletstvo etničkih identiteta.
     Nedugo nakon te svirke sve je otišlo u kurac. Doslovno. Tvrđavu su zauzeli ljudi u maskirnim uniformama, zaigrala je mečka Knindža, dok su u lokalnom restoranu žrtvovane nebrojene jagnjeće brigade. Jedini gosti na Tvrđavi bili su vojnici i civili pogrešnih krvnih zrnaca, imali su
fore nekoliko stotina koraka s rukama na leđima do Barutane, njihovog mučilišta. Gizi je dugo pritajeno ćutao, kao i svi pametni, čekajući pogodan trenutak. On se dogodio jedne hladne zimske večeri u kući na obodu grada kad su The Noisemakers na privatnoj žurci opalili prvi rif nakon duge zvučne pauze. Rokenrol je opet oživio u Hermetički zatvorenom Getu.

SJEDIM NA PRAGU ispred ulaznih vrata u Babinu i Didovu kuću. Posmatram visoki čempres kako se šepuri po dvorištu. Nervozno cupkam nogama. Pizdim. More je nedostižno, a nalazi mi se bukvalno ispred nosa. Kad zvizdan upekne i polude zrikavci, hvatam mu mirise u zraku. Mater se muva po kući. Kaže da ovog ljeta ne možemo na Prvić. Barikade od prošle godine evoluirale su u minska polja i rovove. Zubar Babić što je preko radija prosuo paranoju o ratnom stanju, uopšte se nije zezao. Ko nam je kriv što smo naivni hedonisti. Što shvatamo život kao uživanciju, a ne frustraciju temama zbog kojih su se mnogi dohvatili oružja kako bi riješili međusobna neslaganja. Društvo sa dočeka nove godine se raspalo. A bili su tako optimistični. Stari je u međuvremenu dobio poziv za mobilizaciju. Mater je prije nekoliko dana na ulici otresla prvog komšiju iz zgrade. Zdepasti bradonja, novopečeni četnik, cinično ju je upitao zašto je još uvijek u gradu, zar ne vidi da njeni bježe. Reternirala mu je poput Martine Navratilove. Kad si toliki mudonja zašto nisi na frontu, nego spopadaš žene po ulici. As udarac! Čedo se povukao u svoju skučenu Ravnu goru od tridesetak metara kvadratnih. Izbjegavao je Mater u širokom luku.
     Braću Blizance tog ljeta sreo sam sasvim slučajno ispred srednjoškolskog centra, posljednji put u životu. Rekli su mi da se sele u grad na moru. Blago njima, sad će imati kuću pored plaže.

A ti se, moj Igore, zezaj po šumama i gorama svog zavičaja.

DIDA U GLUVIM NOĆIMA tog dosadnog ljeta sluša Radio Split. Voli emisiju za pomorce u kojoj porodice šalju pozdrave mornarima dok krstare dalekim morima. Zamišlja kako mu se javljaju njegovi sa Prvića. Zaboravili su ga. Kao prtljag ostavljen na krivoj strani minskog polja. Dida je samo htio ostati sa svojima. A njegovi sa otoka su mu rekli da ti njegovi više nisu njihovi. Dida zbog toga pati. Znam po zamišljenom pogledu dok se gubi u pravcu mora. Kad ga upitam zašto su mu tako crvene oči, Dida laže da je od promaje. Dida je visoko iznad lobanja koje se pošto – poto žele svađati na nacionalnoj osnovi. Nije to njegov film. Ne razumije kako
smo se do juče voljeli do smrti, a sad se odjednom do te iste smrti mrzimo. Dida voli klape. Onda je sretan. Kad je Stari muvao Mater, banuo joj je usred noći pijan pod prozor i doveo klapu. Dida se raspametio više nego ona. Odmah je probudio Babu da postavi stol, iznese piće i hranu; našao je idealnog zeta.


     Fali mi to usrano more, jebem mu mater, razmišljam na pragu Babine i Didove kuće. Izvinjavam se na psovkama. Na nebu proleti poneki zalutali galeb i pusti krik kao da me podjebava. U tom trenutku poželim praćku, da začepim gubicu prokletom pernatom provokatoru. Ove godine zato prvi put u životu hladim noge u Brzici! To je jedna od sedam rijeka i potoka koje izviru u okolini Knina. Brzica je zamjena za more. Spuštamo se niz njene brzake i krotimo divlje virove. Rizikujemo prelome kostiju dok skačemo u plićake sa krhkih grana vrba. Vrištimo od bola pri dodiru tijela sa mrzlom vodom. Kakav vestern.


Tom Sawyer i Huckleberry Finn susreću Tarzana u Hermetički zatvorenom Getu, okruženi minskim poljima.

Sve je tog ljeta hiljadu devetsto devedeset i prve godine mirisalo na netom svršeni mir.

II


MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ poznatiji je u gradu po nadimku Sid nego po sopstvenom imenu. On je panker. Zapravo, on je Pankerčina. Isto smo godište. Za razliku od ekipe koja se samo fura na pank, Sid ga živi. Ošišan je na čirokanu i ne odvaja se od debelog lanca kojim vitla
na svirkama. Rado ga upotrijebi kad naleti na budale što ga sprdaju zbog frizure. Razumijemo se bez izgovorene riječi. Provodimo vrijeme kod njega u stanu. Slušamo muziku. Prilično je dosadno u ovom ratnom zatvoru.

– Da ti pustim nešto. Svidjet će ti se! – kaže mi dok rovari po kasetama na polici.

Čekam.

Kreće…

Jebote!

Nokaut.

Sudija u ringu odavno je odbrojao do deset, a ja i dalje ležim na podu širom otvorenih očiju, patosiran od iznenadnog udara zvučne čizme u glavu.


GBH – „City baby attacked by rats”!

Uvodni rif i doboš koji priziva na šutku udarili su me nemilosrdno. Prouzrokovali krvarenje u mozgu. GBH sviraju pojačani na maksimum dok se stvarnost oko nas nepovratno urušava. A nas doslovno boli kurac za sve. To je to! GBH su mi uletjeli klizeći i polomili obe noge. Sid se baca po sobi u ritmu rifova, nasumično šutira stvari. Ja nepomično zurim u tačku na plafonu, izuven iz cipela. Popio sam sudbonosni metak u nejake tinejdžerske grudi. GBH su mi spasili život. Moj život više nije bio isti.


NAPOLJU JE STVARNO SRANJE. Rat se baš razigrao. „Orkani”, te glupe rakete u obliku masivnih vibratora polijeću sa Crvene zemlje po ustaljenom redu letenja. Sirene za zračnu opasnost urlaju poput fanfara. Javljaju da naši napadaju more. Zbog toga se sklanjamo u kuće
ako s druge strane vrate istom mjerom. Kod Sida u sobi je najbolje. Sid, Kolokvijum, Trip, Rista i ja. Trip prelazi prstom po rđi na simsu. Sims je spržen od ostataka Rokijevog vina. Rista ga je isporučio iz utrobe kroz prozor na ulicu, a ostaci su jednostavno spržili lim. Sid prepričava

doživljaj sa šišanja.

– Kažem ja frizerki, hoću da me ošiša na čirokanu. Ona neće ni da čuje. Na kraju sam uz raspravu uspio dobiti što sam htio, pa je frizerka rekla da mi baš dobro stoji.

Mogu zamisliti Sidovu metodu ubjeđivanja.

– Kad sam tako ošišan došao kući, starci su popizdili i zaprijetili da će me ošišati na spavanju. Te noći stavio sam ormar na vrata i zaspao na miru – priča Sid kroz smijeh.

Svi se smijemo.

    Na gramofonu se vrti ploča „Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols”. Sid i Kolokvijum idu u isti razred. Sa njima je u razredu i neki mali šaner seljačina. Krade sa ocem stvari iz napuštenih hrvatskih kuća nakon pada Drniša u zagrljaj Hermetički zatvorenog Geta. Te ukradene stvari su sada in. Ispod žita može se pronaći svašta, od igle do lokomotive. Među bogatim plijenom našao se i super očuvani vinil žutog omota koji upravo svira sa gramofona. Mali šaner sjetio se da bi Kolokvijum mogao znati o čemu se radi i koliko ploča vrijedi. Djeluje
mu kao da je njegov đir. Kolokvijum se usrao od frke. Znao je odlično kakav neočekivani dragulj drži u rukama, ali sivom masom između ušiju odzvanjale su riječi muškog roditelja:

– Ako uzmeš nešto iz opljačkanih hrvatskih kuća, polomiću ti obje ruke i noge!

     Ko bi, ajde molim te budi pametan, očekivao Sveti gral panka na vinilu maznut iz napuštene hrvatske kuće u tamo nekim Baljcima?! Sela u pripizdini dalmatinskog zaleđa gdje ni vukovi ne zalaze. Sid je posmatrao iskušavanje đavola. Kad mu je dopizdila napetost, rekao je malom
šaneru da je ploča bez veze, teško sranje i ne vrijedi ništa. Uzeće je on za siću. Tako je ploča na kraju završila kod njega. Sad je vrtimo dok pijemo ostatke otrovnog Rokijevog vina. Lomimo tinejdžerske misli. U trenutku depresivnog ništavila, pada nam na pamet jedina logična stvar. Da i mi osnujemo bend! A šta bi drugo? Svi u gradu imaju bend! Najmanje deset postava i kombinacija trenutno se vrti po garažama i prostorijama za vježbanje! Nema veze što ne znamo svirati, boli nas kurac, nas dvojica, Sid i ja bićemo vokali! Niko u gradu nema bend sa dva muška vokala. Sidu se cakle oči. Biće ovo do jaja!

Zvaćemo se…. Muda labuda!

KOLOKVIJUM JE VAŽNO SAOPŠTIO da će se uskoro u Partizanu održati svirka po uzoru na prijeratne Gitarijade. Sid je bio oduševljen. Rekao je da to ne može proći bez Muda labuda. Kolokvijum je obećao da će nam srediti mjesto na bini. Nekoliko dana pred svirku, grad je osvanuo ručno dekorisanim plakatima sa rasporedom bendova koji će se popeti na drvenu binu. Gledamo jedan takav dok se klati prikačen lošim selotejpom na fasadi raspalog hotela Dinara. Prstom prelazimo preko imena posloženih na spisku i čitamo ih sebi u bradu.

– Evo nas! Zadnji smo na listi! – uzbuđeno je uzviknuo Sid.


Prelazimo pogledom preko imena našeg benda. Više puta. Ne zovemo se Muda labudova, majku mu jebem, kako piše na plakatu, nego Mu – Da La – Bu – Da! Eto koliko nas ozbiljno shvataju. Ne znaju nam ni ime benda! Ali, nije bitno, ponosni smo na istorijski trenutak u našim malim životima. Dobro će nas zapamtiti.


     Konačno je došao i taj dan, napunjen je Partizan! Tenzija pred početak svirke provijava zadimljenom dvoranom. Svi su tu, ekipa iz škole, gradski blejači, pozeri, momci u uniformama pristigli sa prvih linija fronta, policajci u civilu i kamerman TV Knin koji snima svirku za potrebe lokalne televizije. Opet neka radost kvari mračno raspoloženje u Getu.
     Izlazim na binu. Puca me trema. Reflektor mi zasljepljuje oči, ne vidim publiku. Držim mikrofon u ruci. Prema dogovoru pred svirku, služim kao zagrijavanje za Sidov perfomans. On je glavno oružje benda. Pjevam obrade, a Sid naše autorske pjesme. Kakav divan osjećaj u utrobi. Urlam „Anarchy In The UK”, skačem po bini kao zec, u bijeloj majici na kojoj je flomasterima nevješto iscrtano u raznim bojama „I was a punk hero before you”, na glavi mi Sidova pilotska kapica. Raštimovani smo totalno, zvučimo katastrofalno, ali to je zaista nevažno. Nama je dobro. Moj performans traje kratko, da ne ubijem publiku u pojam. Nakon „Blitzkrieg Bop”, predajem Sidu mikrofon, on ne gubi vrijeme. Izlazi na binu gol do pojasa u kožnom mantilu. Na glavi mu probušeni, zarđali Naci šljem iz Drugog svijetskog rata. Oko prsa je zavezao tanku ljubičastu traku za umotavanje poklona. Na prvi udar bas-bubnja, Sid se pretvara u razgoropađenu zvijer. Stalkom od mikrofona čisti klince oslonjene o rub bine. Primjećuje snimatelja TV Knin kako ga sa podsmjehom, posprdno fokusira, kao: „Hej, mali paćeniče, smiješan si, pogledaj se na šta ličiš!” Sid ga pozdravlja srednjim prstom. Potom mu svom silinom zabija stalak od mikrofona u objektiv kamere. BAM! Oprema je nokautirana! Kamerman ne zna šta ga je snašlo. Sidov srednji prst kruži ka masi. Sa ruba bine očišćene od klinaca, urla „Mrtva ležiš na asfaltu”, hitčinu na koju smo jako ponosni i koju smo do tada čuli samo mi iz benda. Masa reaguje, ali sa distance. Oko njega je brisani prostor zbog mlataranja stalkom od mikrofona. Frka ljudima da priđu bliže. Momci u uniformama zbijeni su u masi. Djeluju uznemireno. Niko nije očekivao ovakav šou. Uzbuđeno posmatram Sidov performans. Dok urla: „O da, o baš vam hvala!”, pozdravlja uniformisane momke nacističkim pozdravom Sieg Heil. Uniforme sa fronta pizde. Konačno im je pukao film. Razgrću masu. Kreću se prema bini riješeni da nas prebiju ili šta god već imaju na umu da nam urade. Ne piše nam se dobro. Sid i dalje prkosno stoji na bini. Čeka uniforme sa stalkom od mikrofona u ruci. Riješen je da ih počisti. Sam protiv svih. Do kraja. Kako samo on to zna. Odvlačimo ga na silu u backstage. Ljuti se zašto ga prekidamo kad nije još uvijek rekao sve. Alo, druže, ode glava! Svirka se završava u haosu. Bježimo iz Partizana kroz zadnji izlaz negdje u noć. Razbijeni u male grupe, nestajemo svako svojim putem. Zatiremo tragove. Ali, to je to! Uradili smo ono što smo htjeli! Dali smo publici surovu pankersku šamarčinu. Sad smo bezvezni autsajderi koje posmatraju sa strahopoštovanjem. Muda jebena labuda!!!

NAKON TE SVIRKE u Partizanu, nijedna više nije prošla bez nas. A svirke su se baš bile zaredale. U uskoj prostoriji “Tombole”, sa podrškom agregata u nedostatku struje, svirke se održavaju svakodnevno. Sid neprekidno izvodi iste akrobacije. Naravno, zvučimo katastrofalno.
Svirke su toliko česte, da su ljudi na kraju prestali dolaziti. Iskreno, i nama se smučilo. Bend je sagorio u svom ludilu. Trebali smo se raspasti odmah nakon one prve svirke, kad su nas lovili po gradu da nas prebiju.

Klinci lutaju gradom, pjevaju „Mrtva ležiš na asfaltu”.

     Često razgovaram o tim stvarima sa Ristom, drugom iz klupe. Rista je genijalac. Obožava crtati stripove u školskim sveskama. Mnogi talenti poput njega nikad nisu izronili iz mulja. Tvrđava sve češće predstavlja naše sklonište. Kažem mu kako imam osjećaj da smo se Sid i ja malo udaljili nakon raspada Muda labuda. Ležim na kamenom zidu vrha Tvrđave. Gledam na planine ka sjeveru. Ispod mene je ponor i grad koji ne sija u mraku. Zato što nema struje. Cirkamo Rokijevo vino. Ono što prži sims kad povraćaš. Samo alhemičar Roki zna tajne sastojke napitka koje smuti za dvadesetak minuta i uvali ga kao prvoklasni božji nektar. Rista kaže da ne brinem za Sida, proći će ga. Nego, njemu nisu jasni likovi iz škole koji se prijavljuju u Kepov vojni kamp. Ne može da shvati, tek im je šesnaest, nisu ni jebali a hoće u rat, dobacuje dok zapišava jarbol sa kojeg landara velika zastava slobode. Odgovaram mu da će ih proći kad poginu ili popiju metak za uspomenu. Povlačim veliki gutljaj Rokijevog vina. Nagon za povraćanjem je intenzivan. Izručujem u ambis ostatke današnjeg ručka. Paštašuta. Brišem usta rukavom jakne. Odlazimo kući. Treba se spustiti s vrha Tvrđave pijan. Rista usput priča kako je juče bila neka žurka u gradu. Mali Zdrave se toliko napio da je pao sa balkona, nije mu bilo ništa, odmah je ustao, samo je malo sjebao nogu. Bio je toliko razvaljen da nije ni provalio da je pao.

_____________________________________

IGOR ČOKO rođen je u Kninu 1975. godine. Još mu nije jasno da li ga je začeće u toj pripizdini nagradilo ili ukanalilo. Dokumentarni je i ulični fotograf u koži diplomiranog etnologa – antropologa. Do sada je objavio šest knjiga fotografija. Ovo mu je prvi rukopis. Kaže da ga treba čitati očima tinejdžera, ako niste ubili klinca u sebi od života. Oglašava se na društvenim mrežama i sajtu http://www.igorcoko.net

ROMAN DARKA TUŠEVLJAKOVIĆA “KAROTA”, Laguna, Beograd, 2025; odlomak

proza

Ovekovečeni

Bili smo njena poslednja generacija i želela je da nas ovekoveči. Na časovima likovnog bi nas uporno proglašavala posebnim đacima, talentovanijim od prethodnih generacija. Isticala je kako treba da se držimo zajedno i međusobno pomažemo jer darovitost moramo negovati u sebi, ali i između sebe. Zato je i osmislila godišnje izlete na Pašman, kao i nedeljne posete ateljeu, u kom je, te poslednje godine, postavila drveni podijum na kom joj je nas nekoliko poziralo posle nastave. Nikome od nas, osim možda Karoti, nije bilo milo da sat ili dva nepomično sedi i zuri uprazno, ali nismo želeli da odustanemo jer smo se potajno ponosili time što će nas razredna pretvoriti u umetničko delo. Znali smo da želi da skulpture krase dvorište njene pašmanske kuće kada ode u penziju, ali smo se nadali da će, pre nego što pronađu svoj dom tamo, makar nakratko ukrasiti i neku gradsku galeriju.
Iako je po svim merilima, a posebno po dečjim, spadala u starije gospođe, Lucija nam se nije činila dovoljno starom za penziju. Lice joj nije bilo izborano, glas joj nije bio prozukao, držanje joj je bilo stameno, karakter živ, i umela je, posle nastave, satima da se zadrži u ateljeu i radi na skulpturama i slikama koje su posle završavale po dnevnim sobama Zadrana. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i nameravala je da tamo izgradi umetničku, pa i akademsku karijeru, jer su joj nudili mesto asistenta na fakultetu, ali desilo se da je tokom studija upoznala Krešimira Lozjaka, veslača iz nekog sela u Ravnim Kotarima, koji se nakon povrede ramena vratio u zavičaj da u Zadru radi kao trener. Ljubav ju je, tako, vratila tamo odakle je krenula, samo što je sada držala diplomu koja će joj u rodnom gradu doneti status i poštovanje. Oboje su postali istaknuti građani, tako da posedovati Lucijinu sliku ili skulpturu nije bila samo stvar ukusa već i prestiža. A onda se, nekoliko godina pre nego što će moja generacija sesti u klupe, Krešimir, nakon fiskulture koju je praktikovao odmah po ustajanju, zgrčio na podu spavaće sobe i umro. Lucija se sasvim povukla iz javnog života, ali je nastavila da predaje u školi i nije prestala da slika i vaja. Sasvim se okrenula nama đacima, pošto dece nije imala, tako da nije ni čudno što je osećala da ćemo joj nedostajati.
Sećam se da mi je Karota prvi rekao za njenu zamisao da nas izvaja. Sedeli smo kod njega i radili domaći zadatak, na koji nije uspevao da se usredsredi. „Igraju mi riči prid očima“, žalio se, i kada je to čula majka, dotrčala je da mu vid izleči poljupcima. Karotinu glavu je, kao i obično, krasila modrica, ili dve, a sada joj je bila pridodata čvoruga koja je na čelu izgledala kao rog. Znao sam da je prethodnih dana nije zaradio ni u školi ni u dvorištu, tako da mu je beleg morao ostaviti otac. Majka je posebno ljubila baš to mesto i Karotino lice se krivilo od bola, na šta je ona nastavila da ga ljubi po ostatku lica, tako da sam zabio nos u svesku i sačekao da se neprijatnost okonča.
Kada se povukla u kuhinju, on me je pogledao postiđeno i, valjda da načne drugu temu, kazao kako sutra posle škole treba da se pojavimo u ateljeu. Pitao sam ga zašto i odgovorio mi je, kao da recituje pesmicu, da bi nas Lucija ovekovečila u glini. Nasmejao sam se, ali zapravo me je prošla jeza. U večitoj senci borika, Lucijin atelje je mirisao na vlagu i zemlju, i zamislio sam kako nas razredna vaja od te crvenice nalik na zgrušanu krv.
Ostali su tog popodneva različito reagovali na vest. Ante je kolutao očima i pitao se koliko ćemo vremena morati da provedemo zureći u jednu tačku. On je bio najnestrpljiviji od nas, iz njega je adrenalin izbijao na kožu sa znojem. Videlo se to u izrazu njegovih svetlih očiju, u pogledu koji je imao nešto divlje u sebi, što je zaključak koji, ispostaviće se decenijama kasnije, nisam stekao samo ja. Na svu sreću, Saša je umirujuće delovao na njega, a često i na Tončija i mene, tako da ga je i tada zauzdao, rekavši da jedva čeka da skulpturu smeste u neku galeriju u starom gradu. Na to su nam se oči zacaklile, a Tonči je, samo kako bi u svom maniru ugroženog vođe nadjačao Sašinu priču svojom, dodao kako će nas Lucija pretvoriti u goleme, o kojima je čitao u knjizi o mitološkim bićima. Ljudi od blata, rekao je, čudovišta oživljena rečju „istina“ utisnutom u čelo.
„A kad bi se izbrisalo jedno slovo, ostala bi rič koja znači smrt. I onda bi golem posta zemlja.“
Neko vreme smo ćutali zamišljajući glinena čudovišta kako se izdižu iz tla vođena snagom reči, a onda je Saša opet progovorio o slavi koja nas čeka u galeriji i sve je bilo u redu. Proglasili smo se za ključne gradske ličnosti, za gradske oce i policijske načelnike, generale, komesare, direktore i, generalno, šefove svega i svačega. Tek kada je sunce zašlo, ophrvale su nas teže misli, i neko je, dok smo se rastajali u dvorištu, pomenuo Tončijeve goleme.
„Ali ako bi na našem napisali istina na njegovom čelu“, rekao je Ante ili možda baš Karota, „nikako ne bi mogli izbrisat jedno slovo i dobit smrt.“
Tonči je razmislio. „Je tako… Alʾ ako izbrišeš jedno i, dobićeš stinu A to ti je ka da si mrtav.“

„Tako je počeo naš dobrovoljni angažman u Lucijinom ateljeu“, rekao sam Nini dok smo stajali ispred fontane i gledali u segment prošlosti izliven u metalu. Bronzana lica pred nama su zevala, očarana nečim nevidljivim. Plašio sam se da trepnem pred njima jer su mogla izaći iz ukočenosti i dovršiti započete kretnje, poleteti sa tog malog trga ka moru i otocima. Nina tu priču nije slušala prvi put, ali je svako ponavljanje obogaćivalo sadržaj onoga o čemu se govorilo i donekle ga menjalo, čineći priču novom, tako da sam primetio kako znatiželjno diže obrve na pomen golema i naše sanjarije o izložbenim prostorima. To je nešto čega se ne bih setio da nismo stajali upravo ispred ostvarenja dečačkoj sna, koje je došlo godinama prekasno.
„Vreme provedeno tamo, poslepodneva ispunjena tišinom u kojoj se čuje samo šuštanje uglja i četkica na papiru… mislim da je to bio najspokojniji period u mom životu. Kroz svašta smo tih godina prolazili i bila nam je potrebna pauza od uzbuđenja. Čak i Anti, koji bi bio najmanje spreman da to prizna. Lucija nam ju je dala, ne sluteći šta nam je omogućila. Pogotovo ako pomisliš na sve što će tek doći.“
Zagledao sam se u Tončijevo nepomično lice. Sve mudre teorije i opasni planovi ostali su zauvek zarobljeni na vrhu zlatnih usana i krivih, konjskih zuba.
„I sve je to divno i krasno“, rekao sam. „Stvar je samo u tome što te skulpture ne bi trebalo da postoje.“
Okrenuo sam leđa fontani, osetivši da više nismo sami. Na ulazu u dom stajala je devojka u tamnoplavim pantalonama i beloj košulji koji su ličili na uniformu. „Lucijine skulpture, one u glini od kojih su morale nastati ove“, uspeo sam da kažem pre nego što nam je devojka prišla, „uništene su. Video sam ih kako leže na podu ateljea, izlomljene kao tanjiri i čaše posle svadbene žurke. Onog dana kada sam u ateljeu zaradio ožiljak, prvo što sam ugledao kada sam se osvestio bile su te krhotine. Ošamućen, pomislio sam da su to delovi moje glave. Učinilo mi se da sam se nekako izmestio iz tela i da gledam u ono što je od njega ostalo, raspuklu posudu iz koje je iscureo sadržaj.“
Devojka, kojoj je na pločici zakačenoj na majicu pisalo „Ana“, pitala nas je da li nam treba pomoć.
Nameravao sam da joj kažem da je sve u redu i da smo samo turisti u obilasku grada, ali Nina me je preduhitrila, očito zahvalna što se pojavio neko ko će ponuditi objašnjenje. Pitala ju je zna li kada je podignuta fontana, kao i ko je to uradio. Je li upoznata s time ko je autor skulpture i zna li zašto je postavljena baš tu?
„A nemam vam ja pojma“, odgovorila je Ana. „To vam je tu godinama. Možda je fontana dignuta kad i dom.“
„Nije“, rekao sam. „Morala je biti sagrađena posle devedeset prve. Dom je tu bio i pre.“
„A more bit… Ja vam se tad nisam ni rodila.“
Nina se osmehnula i pitala da li bi nam, možda, neko od njenih kolega mogao pomoći. Ana je gledala u mene, Nina u nju, a ja u podnožje skulpture, na kom su se poprsja spajala u zajednički torzo.
„Ne biʾ vam znala reć.“ Slegnula je ramenima. „U stvari, ima jedna koja bi mogla pomoć.“ Pokazala nam je da pođemo za njom. „Ona čisti latrine i podove, ali kad ne radi, često se mota oko fontane ili u parku, oko stare sfinge. Jednom ju je neko u šali pita zna li ko su ta dica. Rekla je da zna. Idem vidit je li u domu il je ope’ o’šla u park.“
Prošavši kroz staklena vrata, našli smo se u holu koji je mirisao na kuhinju i dezinfekciono sredstvo. Bio je pristojno uređen; iz velikih saksija dizali su se fikusi i stabla života, a između njih su za stolovima sedeli korisnici doma i igrali društvene igre ili ćaskali sa posetiocima. Iz hola su se zrakasto pružali hodnici u kojima su se videla vrata soba, neka zatvorena, neka otvorena, i osoblje u plavo-belim odelima ulazilo je i izlazilo iz tih prostorija uvežbanim korakom. Nekoliko staraca šepalo je po hodnicima pomažući se hodalicama i štapovima i, u poređenju sa radnicima doma, oni kao da su pripadali sporijem vremenu.
„Morete me tu sačekat.“ Ana je pokazala prazan sto uz zatamnjeno staklo francuskog prozora. „Vidiću di je Ines i hoće li govorit s vama. Jedva govori i s nama.“
Nekoliko minuta kasnije, ugledavši njihove odraze u staklu, Nina je ustala i popravila nabore na odeći. Istim profesionalnim korakom kao njene kolege, Ana je prelazila preko brisanog prostora hola, dok se iza nje gegala devojka odevena u uniformu broj ili dva veću nego što je trebalo, vukući za sobom džoger.
„Ovo je Ines.“ Ana se izmakla da bolje osmotrimo čistačicu.
Čim je podigla glavu, dotad oborenu ka pilećim prsima, shvatio sam da ćemo od Ines teško nešto saznati. Godine joj je bilo teško odrediti jer njena nerazvijena figura i bezizražajno lice nisu nudili uobičajene znake po kojima bi se to procenilo. Takođe, naoko se teško moglo reći u kojoj je meri ometena u razvoju, tako da nije bilo jednostavno odabrati prvu rečenicu. Pretpostavio sam da je neko sporazumevanje moguće, čim je uspevala da obavlja poslove u staračkom domu, ali Ana nas je već upozorila da je Ines stidljiva.
„Ines“, rekla je Ana, tonom kojim bi se, pretpostavio sam, obratila detetu. „Ovi ljudi su te tili nešto pitat.“
„Zdravo, Ines.“ Nina je pružila ruku, ali devojka kao da nije znala kako da uzvrati. „Nećemo te zadržavati, ne brini, samo smo hteli da te pitamo znaš li otkud ona skulptura tamo, u fontani.“
Devojka je ćutala, zagledana u nešto mimo nas. Zatim je pogledala u Anu, kao da se pita da li sada, pošto je pitanje izgovoreno, sme da se udalji.
„Ines“, nastavila je Nina. „Sigurno si videla fontanu. Eno je tamo, ispred ulaza. U njoj ima jedna skulptura…“
„Kip“, rekla je Ana, uz osmeh.
„Kip, jedan kip, sa glava… kip na kom su deca.“ Nina je prišla devojci, nežno je uhvativši za zglob ruke kojom je držala džoger. „Hajde da izađemo“, predložila je.
„Tribali ste joj nešto donit“, rekla je Ana, zadržavši osmeh na licu. „Često joj starci daju sitnice, jabuku od marende ili nešto slatko. Navikla se ona na darove. Možda bi tad ʾtila progovorit.“
„Evo na ovo mislimo“, rekla je Nina kada smo se okupili oko instalacije. Blago otvorenih usta, Ines je ispratila pogledom nevidljivu liniju koja je ispružen Ninin prst spajala sa skulpturom. Trepnula je. „Tvoja drugarica Ana misli da bi mogla znati ko je postavio tu skulp… taj kip tu.“
„Ines“, rekao sam. Devojka je skrenula pogled ka meni. „Gledaj ovamo… Ovo tu, to sam ja. Razumeš?“
Umesto da na moje priznanje reaguje Ines, u čudu je ostala Ana.
„Ma je li to istina?“
„Da. Ines, pogledaj. Vidiš ovog dečaka? Evo, staću i ja isto tako. Pogledaću uvis, ovako, i nasmešiću se.“
Okrenuo sam se tako da bronzana i moja glava stoje jedna do druge.
„Pogledaj“, rekao sam. „To sam ja.“
Na Inesinom oblom licu javile su se dublje crte, useci kojih ranije nije bilo, dok su joj se mišići grčili u grimasu koju nisam odmah uspeo da odgonetnem. Da li ju je moja predstava zabavila? Je li pokušavala da se nasmeje ili da kaže nešto?
„Polako“, kazala je tiho Ana. „Neće ti ovi ljudi ništa, samo su te ʾtili…“
Ali Ines nas nije slušala. Okruglim očima je prešla preko mene, pa preko skulpture, a onda je počela da odmahuje glavom, isprva lagano, ispuštajući zvuk koji je mogao biti jedno dugačko „ta-ta-ta-ta“ ili „ti-ti-ti-ti“.
Okrenuvši nam leđa, ciknula je tako da je jato galebova uzletelo sa čamaca u zalivu, pa otrčala u dom.
„Ines!“, viknula je Ana, ali devojka se izgubila s druge strane vrata.
Ana je neko vreme ostala s nama.
„Ma, jeste li to stvarno vi?“
Učinilo mi se da se to pitanje ne odnosi na izvajanu glavu, već na mene.
„Nadam se da još uvek jesam“, rekao sam, odmahnuvši rukom, koju je, u silaznoj putanji, uhvatila Nina i odvela me odatle.

___________________________________

DARKO TUŠEVLJAKOVIĆ (Zenica, 1978) srpski je pisac, urednik i prevodilac. Od 2002. objavljuje prozu u zemlji i regionu, i dosad je objavio pet romana (Senka naše želje, Jaz, Jegermajster, Uzvišenost, Karota) i tri zbirke priča (Ljudske vibracije, Naknadne istine, Hangar za snove). Dobitnik je više priznanja za svoj rad: Nagrade Evropske unije za književnost (za roman Jaz), Andrićeve nagrade (za zbirku pripovedaka Hangar za snove), nagrade Beskrajni plavi krug i NIN-ove nagradu za roman godine (za roman Karota). Dela su mu prevedena na više evropskih jezika. Živi i radi u Beogradu.


 

KRATKA PRIČA EDIJA MATIĆA: ZICA

proza

Dok vije vihor bijesni i strašna siječe stud,

On dijete svoje grli, o toplu grije grud

(J. W. Goethe)

Moj sin ne govori. Kad je imao godinu dana, baš za prvi rođendan, svi smo okupljeni za stolom čekali da progovori. Gugutao je, ispuštao jednosložne praskove kao: ba, gu, pa, čak i bum, ali progovorio nije. Zaključili smo da je to možda od straha koji je osjećao još u trbuhu svaki put kada bi majka čučnula u svom strahu od eksplozije ili rafala. Ne znam. Kada je imao osamnaest mjeseci, zabrinuli smo se. Ustvari, skoro smo se zabrinuli. U vremenu kad je osnovna briga spašavanje žive glave, sve je ostalo sporedno i nebitno. Takva briga jednostavno utopi sve ostale. One su sitan šum koji se ne čuje od bujice straha. Jedna je raketa pala na našu kuću. Druge su rakete padale po drugim kućama. Moja supruga je rekla kako naš sin možda ima onaj Einsteinov sindrom, da će malo kasnije progovoriti, ali će zato biti genij. Ja sam rekao da ne možemo više živjeti u strahu od eksplozija i metaka.

Moja je supruga krhka i boležljiva, ali jaka. Volim je od trenutka kada sam je ugledao. Bez njene odlučne ženske snage u kući ne bismo imali ništa. Ne bismo imali ni tu kuću na koju se sručila ona raketa. Uzeo sam sav ušteđeni novac i naslijeđeno zlato, umotao u maramu i vezao oko pasa. A imali smo, nije da nismo. Pronašli smo autobus koji će nas odvesti daleko od kuće, daleko od bombe. Tu počinje naše putovanje prema nekamo gdje nisam nikada imao namjeru putovati. Ali sada je drugačije. Treba otići što dalje od dometa raketa i njihovog smrtonosnog zvižduka. Naš rođak, stric moje supruge, davno je odselio u Švicarsku. Poslao nam je nekoliko lijepih razglednica. Na njima su se gusto poslagane planine bljeskale pod suncem. Tada je ta zemlja izgledala lijepa i daleka, sada izgleda kao gola nužda. Nekako ćemo ga već pronaći tamo. Nije to velika zemlja. Neko vrijeme putovali smo sa stotinama drugih, sličnih nama. Sličnih po izrazu straha na licima, neurednoj odjeći i prljavoj kosi, umornim nogama i slabim tijelima. Plemena naših predaka bila su lutalačka. Tražili smo u sebi tu krv nomada koji prelaze pustinje i planine do novih utočišta, ali duboko u svojim prošlostima i sjećanjima pronalazili smo samo šetnje uz parkove i jezerca u našem gradu, bogate dućane i škole, restorane i trgovce na bijelim ulicama. U nekim smo gradovima ostajali duže, pokušavali pronaći iste one ulice i ljude kao kod kuće, ili se samo odmoriti za nastavak putovanja bez onih stotina nama sličnih pa onda s nekim drugim tisućama opet istih dok napokon nismo ostali sami.

Moj sin još uvijek ne govori. U pauzama između hodanja, truckanja autobusima, kamionetima i vlakovima mi mu pričamo o svemu i svačemu, a najviše o Švicarskoj. Onoliko koliko znamo. Tamo je život ljepši, mirniji, bez pucnjave i razrušenih bolnica, tamo se možda može živjeti kako se nekad davno živjelo i u našem gradu. Svizzera, Svizzera, ponavljamo kao da zna gdje je to, kao da zna odakle dolazimo. A on nas gleda onim crnim okicama, smije se i guguće. Ponekad i plače. Voli sve što ima čokoladni okus, to smo otkrili u Italiji, gdje smo se predugo zadržali. Zlato smo potrošili u posljednja dva mjeseca, koliko nam je trebalo da ilegalnim putevima stignemo dovde dok smo izbjegavali granične zavrzlame izbjegličkih ruta. Ostalo je još dovoljno dolara potrebnih za dovršetak putovanja, po svemu sudeći najtežeg dijela, baš tamo gdje smo bili sigurni da ćemo lako proći. Za nas su ceste zatvorene. U vlakovima su kontrole, Švicarska je zatvorila svaku mogućnost ulaska za emigrante, azilante i izbjeglice. Čudno je to kako moga sina i moju suprugu nazivaju emigrantima, dok su njihovi sinovi samo sinovi, majke su majke, a očevi su očevi.

Na milanskom kolodvoru upoznao sam tu dvojicu, jednog našeg i jednog njihovog. Bilo je hladno jutro, jesen se već pošteno razmahala pokazujući prve oštre zube i baš sam kupovao debelu zimsku jaknu za suprugu i vreću od paperja za sina, kad sam ih ugledao ispred dućana. Onaj stariji imao je kapu nataknutu do očiju i pohabane planinarske cokule na tankim nogama, pa je izgledao poput nekakve čudne ptice nalik rodi. A mlađi, omanjeg rasta, gotovo se izgubio u jakni predugačkih rukava koji su mu smetali dok je palio cigaretu. Iskusni su. Prepoznaju stranca u meni i odmah započinju razgovor, nudeći uslugu za koju nisam ni slutio da će mi biti potrebna. Stariji je govorio cijelo vrijeme, osvrćući se prema onom manjem, a ponuda je bila sasvim jasna. Oni znaju da ja želim u Švicarsku, znaju da je to nemoguće legalnim putem, ali znaju i put preko planine kojim se bez problema može prijeći granica. Navikli smo se na ovom putovanju od kuće u koju je doletjela raketa, pa do prodavaonice pred kojom sam ih upoznao, da se za uslugu izbjeglicama traži novac. Nitko od nas se ne čudi, a cijena je fiksna. Četiri tisuće eura po osobi za prelazak u Svizzeru preko planine s vodičem. Dogovaram šest za nas troje, to je sve što nam je ostalo. Manji nezadovoljno vrti glavom i odustaje, onaj dugonja nabija kapu dublje prema očima, pruža ruku i smije se. Posao je sklopljen, prvi dio puta idemo njihovim kombijem, a dalje pješke uz ceste i staze koliko se može, a kasnije kako nam Bog da. Za četiri dana smo na drugoj strani, ako požurimo. Moramo žuriti, to je najvažnije. Zima tek što nije.

U šumarku pokraj sela Santa Maria Maggiore po stoti put provjeravam sadržaje naših ruksaka. Voda, hrana, čokolada, upaljač, svjetiljke, malo benzina, rukavice, džemperi, šalovi. Sve je tu. Pušimo na pustoj cesti dok mi pokazuju mapu, veliku turističku s pravcima docrtanim crvenim flomasterom. Zid planina rastegnuo se pred nama, a onaj mlađi upire prstom prema šumovitom prijevoju u daljini kao našem cilju. Supruga me zove natrag u kombi. Kaže da naš sin govori. On se smije, valja po podu i ispusti iz grla nešto poput: „Zica“. Njegova prva riječ nije mama, nije tata, njegova je prva riječ zemlja koja nas čeka. Svizzera. Jedna hladna suza curi mi obrazom do vrata dok majka dječaka čvrsto stišće u naručju i plače u radosti pomiješanoj sa strahom, strepnjom i uzbuđenjem. Bog je velik. Zagrljeni naslanjamo glave jednu do druge, do treće, drhtimo u jecajima i krećemo van u pogranično jutro.

Prvog dana prešli smo velik dio puta. Asfaltom, pa preko pašnjaka do šume, zatim kamenjarom do planinarske staze označene crvenim krugovima. Pred niskom brvnarom u kojoj ćemo prespavati vodiči mi još jednom pokazuju onaj prijevoj preko kojeg se sunce upravo prevrnulo na drugu stranu, prepuštajući nebo galopu mračnih oblaka. Kao pred oluju, sabijaju strah u golemu gvozdenu kuglu na plećima. Vatra je brzo ugrijala malenu prostoriju. Šćućurili smo se u jednom kutu dok su se naši vodiči šaptom prepirali u drugom.

Ujutro sam na drvenom stolu pronašao rastvorenu kartu s putokazima i označenim selom u Švicarskoj koje je trebalo biti naš sljedeći susret s civilizacijom. Negdje na sredini puta ucrtana je još jedna ovakva koliba kao mjesto odmora. Pred vratima su tragovi čizama u prvom dubokom snijegu pokazivali smjer povratka naših vodiča prema Santa Mariji Maggiore. Gamad švercerska! Naplatili su svoju neodrađenu uslugu i pobjegli dočekivati sljedeće naivce na milanskom kolodvoru. Moja supruga se budi, umata sina u vreću pa pred brvnarom i ona shvaća da smo ostali sami. Ti joj se tipovi nisu sviđali od početka. Možda je bolje da ih nema, ionako nam ne bi olakšali pješačenje. Dok gledamo preko vrhova stabala prekrivenih snijegom, strah se još dublje uvlači u nas. Čekaju nas još dva dana teškog hoda. Gaziti po snijegu isto je kao gaziti po pijesku i dobro znam kako pri svakom koraku stopalo utone u mekanu površinu. Kako je potreban napor da ga se ponovo izvuče i kako se ti napori zbrajaju pa prema kraju dana postaju sve veći, a koraci sve teži. Kod kuće sam pregazio desetke, možda i stotine kilometara po pješčanim dinama i prašnjavim cestama koje spajaju rodno selo mog oca i grad. Znam kako izgledaju vruće ljetne večeri nakon toliko koraka i kako lice mrzne dok ga zimi šiba hladni sjeverac koji se uvlači u kosti. Znam i kakvo je trčanje između kiše metaka. To daje snagu za korake između pahulja, dok u naručju nosim svog sina i na leđima ruksak prema nekoj drugoj zemlji u kojoj nema metaka i raketa. Moja supruga ide po stopama iza nas. Teško joj je, ali ne da se. Grabi dalje drhtavim koracima i dovikuje mi riječi koje dodaju novu snagu. Samo naprijed, naprijed. Nisam je nikada udario. Ni onda kada su stariji u selu preporučivali kada se, zašto i kako žena može i treba tući. Jedno sveto lice učilo nas je kakav se prut koristi za kažnjavanje, a kakav za odgajanje žene. Sve je bilo jasno u tim lekcijama, sve smo to kao mladići vidjeli u svijetu oko sebe i drukčiji život nismo ni zamišljali. Onda sam se oženio i shvatio da na to lijepo i krhko stvorenje ne mogu podići ruku, čak ni uz odobrenje sa samog neba, pa makar za svu rodbinu i znance postao mekušcem, pa čak i pod sumnjama da zanemarujem pravila vjere.

Koraci su sve teži. Vjetar je mokar i uvlači se pod rukave do znojnih pazuha. Staze ni ne postoje, a pravac ucrtan na mapi odavno je postao nejasan, gotovo nestvaran. Onaj šumoviti prijevoj preko planine još uvijek vidim, ali čini se sve daljim. Moj sin plače pod kaputom, ne vidim mu lice prekriveno vunenim šalom, samo povremeno naslanjam usne na njegove pa mu šapućem još malo, još malo. Niz ruku mi se cijedi krv od sudara s oštrom stijenom, a kroz poderanu jaknu hladnoća izvlači snagu. Glavno da sam sina zaštitio u tom padu, lako je za ruku, bio sam već ranjavan kad se pod granatom rušila susjedova kuća. Kamene gromade rastu pred nama sve klizavije i oštrije, grublje i nemilosrdnije, pa svaki korak treba isplanirati kao na šahovskoj ploči. Bez skakača, samo pijuni oprezno migolje u kratkim potezima prema još jednoj, sve hladnijoj noći. Tamne obrise litica uspoređujem s onima na karti, dok užas sve više steže grlo prepoznajući da smo skrenuli s ucrtanog pravca prema onoj planinskoj kolibi do koje je noćas nemoguće stići. Gomilamo granje pod nakošenu stijenu na vlažni pod, pa okomito kao zid kojim ćemo se odvojiti od zime. Moja je supruga promrzla, trese se, ritmički ljulja i izgovara molitvu za molitvom, uvijek istu. Sin cucla čokoladu, ja ponavljam onu istu molitvu, benzin je uspio zapaliti smrdljivu vatru od zelenog granja koja tjera na kašalj i povraćanje. Stišćemo se zajedno u hrpicu još uvijek živog mesa što pulsira pod stijenom i čekamo jutro.

Ovdje ne postoje ni sumrak ni zora. Postoje samo svjetlo i tama. Dan je dok sunce na upadne u procijep na zapadu. Noć je dok sunce ne izviri iza visokog vrha. Baš kao ovog jutra kad se naglo uvuklo među granje našeg skloništa. Nisam ni spavao. Čuvao sam svoje dvije grudvice dašćući im za vrat, grijući im krv. Novi koraci, saplitanja, bolovi, metar po metar probijamo se na uzbrdici koja kao da se pretvara u okomicu, sve strmija i klizavija, sve odbojnija i neprohodnija. Prošli smo skoro polovicu puta, nema više odustajanja, postoji samo naprijed. Moj sin plače u naručju, više i ne pokušava izgovoriti ono svoje „zica!“ Gladan je, hladno mu je, umoran je, zašto smo krenuli na ovaj put, umrijeti smo mogli i kod kuće. Umjesto lavine koja prijeti da se sruči po nama, mogla je i raketa sletjeti u krilo, Bog bi nas jednako obgrlio, utješio i počastio.

Bliži se sredina dana. Sunce je odustalo i ponovo prepustilo nebo snježnim oblacima da se istresaju po planini. Hladnoća postaje nesnosna, grize za kožu, grči mišiće, ledi pogled. Posrćem po tko zna koji put, pridižem se po tko zna koji put. Čujem suprugu iza svojih leđa kako moli i moli, sve u krug, sve ispočetka, dok ne začujem prigušeni krik, kao od stida utišan. Stid, jer joj je cokula zapela između dva kamena, umor umrtvio reflekse i sad sjedi u snijegu izvrnute potkoljenice koja na hladnoći sve više natiče dok se ne pretvori u napuhani modri balon.

Ne smijem je ni dirnuti, sad već jauče glasnije od vukova u daljini, ne može se pomaknuti, a kamoli ustati. Klečim pored nje, ona miluje sina i plače. Plačem i ja. Vrijeme prolazi dok tražim novu snagu u sebi, u Bogu, u bilo čemu, samo da je pronađem. Odvajam nekoliko čokolada i nož, navlačim na sina još jednu kabanicu, njoj oblačim sve što imamo u rezervi, odbacujem ruksak i nosim je. Nosim ih oboje. Sina na prsima u vreći, suprugu na leđima vučem više nego nosim. Ona jauče i grize usne do krvi, moli se glasno, dovikuje prema nebu. Koraci su kraći, ali ne prestaju. Samo naprijed, do Švicarske, do Zice. Planina me pritišće, nisam stvoren da nosim troje, čak ni uz Božju pomoć. Odmori su sada sve češći, gotovo spojeni s nekoliko tragova stopa u snijegu. Kao mladić slušao sam priču o nekim brdskim narodima dalekih svjetova, gdje surova priroda stvara surove zakone. A zakon kaže da treba spasiti majku i po cijenu žrtvovanja života djeteta. Strah od izumiranja veći je od straha umiranja. Pleme je spremno žrtvovati dijete i spašavati majku. Grlim svoga sina čvršće, ljubim mu promrzli vrat, on više ne izgovara ni one svoje kratke slogove, samo gleda pred sebe zaleđenim i odsutnim pogledom, crnim okicama koje izviruju iz vunenog šala. U divljini su se ljudi naučili na gubitke, surovost je svakodnevica koja se davno pretvorila u normalu, o smrti se priča isto kao o rođenju, sve je dio procesa i borbe s prirodom. Spašavanje majke osigurava nastavak roda, djeca se rađaju dalje, pleme opstaje. Stišćem jedinca još jače uz grudi. Luđački udarci mog srca pomažu otkucajima njegovog malenog i slabašnog. Moja supruga visi na mojim leđima skoro bez svijesti dok ja u opravdanoj ljutnji prema Bogu i svim njegovim melecima pronalazim novu snagu koja nas sve troje vuče naprijed prema prijelazu. S druge strane, nepunih dva kilometra niže, na karti je označena još jedna koliba. Dovući se do nje značio bi spas. Tu bih mogao uz upaljenu vatru pronaći načina kako ćemo dalje. Ali sunce tone prema onom prijelazu brže od nas. Kad se prevrne na drugu stranu, nastat će potpuni mrak u kojem ni divlje zvijeri ne izviruju iz zaklona. Gradim još jedno sklonište. Granja je sve manje, ali ipak dovoljno da moja supruga legne na mekano. Da upalimo još jednu vatru pored koje će moj sin cuclati ostatke čokolade. Pored koje ćemo se stisnuti čvršće no ikad. Sanjam plamene tragove projektila koji prže nebo i zemlju.

Moj sin cijele noći tiho plače, a supruga ujutro jedva otvara oči. Ona nije spavala, mislim da je bila u nesvijesti od bolova. Blijeda je kao snijeg, noga joj je krupnija, platno na hlačama nateglo se do pucanja, cipelu smo morali skinuti još jučer. Podižem ih i krećem dalje. Prvi put, drugi put, treći. Opsujem onog Boga kojem se supruga u bunilu moli, želim stići do druge strane samo njemu u inat. Ali ne ide. Ne ide. Puzimo četveronoške po rubu litice koja se strmo obrušava u svoje sivilo. Neka brdska plemena dalekih svjetova žrtvuju svoje potomke da bi porodica preživjela. Kao nemoćno mladunče u krdu za kojim juri lav. Odmatam vuneni šal s lica mog sina da mu poljubim hladne usne. Sliči na mog oca. Njegova majka snažno zabija nokte u moj dlan, gleda me onim svojim prelijepim očima, pomiluje najdražu glavicu pod šalom, pusti kroz dah jedno kratko: „Bismillah!“ i baci se u provaliju. Njeno se tijelo odbija o vlažne stijene gotovo bez zvuka, samo stravično krckanje prati svaku polomljenu kost.  

Ne znam kad sam uhvatio prvi dah. Ponekad se čini da još uvijek ne dišem. Samo se pogled ruši za njom u dubinu, kao da je može izvući natrag, do nas, na snijeg, prema onom prijevoju na vrhu planine iza kojeg je Švicarska. Ostajemo sami moj sin i ja. Kao Ibrahim i Ismail. Veliki Bog više nije s nama. U divljini su ljudi naučili na gubitke, surovost je naša stvarnost. Vjetar je sve jači i uspon je sve strmiji, držim taj zavežljaj na svojim grudima i pjevam iz prkosa. Doći ćemo u tu prokletu zemlju vođeni voljom, nošeni ljubavlju žene s dna provalije. Moj sin ne govori, ne plače i ne guguće. Spava i sanja onu sliku s razglednice koju je stric poslao davno, koja je ostala među ruševinama kuće tamo daleko. Rjeđe zastajkujem, noge se jedva odvajaju od tla, ali ipak idem naprijed. Danas ću prijeći preko i doći do kolibe gdje ćemo se konačno ugrijati. Stopala su mi ranjena i potpuno smrznuta. Ne usuđujem se pogledati, bol je dovoljan da znam kako bi noge mogle izgledati. O tome ću brinuti kasnije, samo da nas dovedu s druge strane. Pahulje su iglice od leda koje se kroz tkaninu rukavica i kape zabijaju duboko u kožu.

Drugu stranu planine dohvatili smo pred noć. Sunce se sada nije prevrnulo preko ruba, samo je provirilo kroz debele oblake dočekavši nas na vrhu. Padat će još neko vrijeme dok ne utone u neku švicarsku dolinu. Niz brijeg je na trenutke lakše dok klizim na stražnjici, a na trenutke teže jer noge otkazuju. Ucrtane kolibe nema, a noć se spušta. Moj sin spava, a ja idem dalje. Ako stanem, više se neću pomaknuti. Snijeg je mekši, oblaci su pustili mjesec da zapleše nebom dok se zatrpanim usjekom kližem prema dolje. Naprijed. Do jutra se možda dočepamo šume, pobjegnemo od vjetra što siječe uši. Svizzera. Moj će sin izgovoriti svoje prve riječi u ovoj prokletoj zemlji bez majke. Kad se probudi, ugledat će sunce i zelene pašnjake o kojima mu je pričala. Čupam snagu iz sjećanja na nju. Nisam je nikada udario. Udarala ju je ona oštra stijena za sve udarce svim ženama svijeta. Jutro je sve bliže, hodamo već dvadeset sati. Ako se to može nazvati hodanjem.

Pucanj upozorenja zvuči potpuno isto kao pucanj smrti. Svi su isti kad dolaziš iz zemlje u kojoj se oružje nosi u školu, na tržnicu, u bolnicu. Iz šume prema nama trči veliki pas i grupica ljudi u bijelim uniformama. Svi imaju puške, baš kao na tržnici pored naše kuće. Podižem ruke pokazujući prema smotuljku na grudima i vičem: „Sin, sin!“ Moj sin spava pod vunenim šalom, ne vidi iskešene pseće očnjake i dugačke cijevi uperene prema nama.

Kao onaj dugonja i šeprtljavi na milanskom kolodvoru, i ovi su mladići u bijelim uniformama iskusni. Znaju da želimo u Švicarsku, ali to im se baš ne sviđa. Iskusni su, prepoznaju da pod kaputom na grudima ne držim bombu, već svog malenog jedinca. Prekrivaju me toplim ogrtačem, posjednu na dugačke skije i polagano spuštaju prema šumi. Jedan od njih priča radiostanicom s nekim u daljini, drugi me pridržavaju i sve se čini lakim u toj Švicarskoj. Za neko vrijeme iz doline nam se približavaju motorne sanjke. Čovjek na njima ima žarko crveno odijelo. Kaže da je doktor i želi uzeti moga sina. Ne, ne mogu ga sada pustiti dok spava. Kad stignemo u grad, kad se probudi, kad mu napravim doručak s čokoladnim mlijekom, da ne propitkuje gladnim pogledom gdje mu je mama, onda može i kod čovjeka u crvenom odijelu pa neka tim sanjkama jurcaju po snježnim padinama. Doktor kaže da je moj sin mrtav. Ne može to švicarski doktor znati, nije baš sve u toj zemlji tako dobro kako je stric opisivao na razglednicama. Ne može on, u tom crvenom odijelu ni približno znati kako je moj sin jučer slatko cuclao čokoladu i jednom umalo izgovorio “Zica“ Moj sin spava. Moj sin ne govori.

  • iz zbirke “SREĆA S ROKOM TRAJANJA”, Naklada Fragment, Split, 2025.

________________________________

EDI MATIĆ (1962.), književnik i fotograf

Za vrijeme rata vodio njemačku mirovnu organizaciju na području HR i BiH; pokretač i koproducent mjuzikla „Sarajevski krug“; Do 2011. vodi agenciju za grafički dizajn i glazbenu i video produkciju. 
Jedan je od pokretača prvog projekta Writers in residence, udruge SpLitera i međunarodnog književnog festivala Split Lit Int.
Sudjelovao u organizaciji međunarodnih nastupa na sajmovima knjiga u Leipzigu, Frankfurtu, Beču, Tirani  i Sofiji.
Kao autor sudjeluje na domaćim i stranim književnim festivalima i rezidencijalnim programima. Kratke priče i poezija prevedene su mu i objavljivane u desetak zemalja.
Kao fotograf imao je samostalne izložbe u Beču, Grazu, Leipzigu i Splitu.

– 2025. zbirka priča „Sreća s rokom trajanja“ / Naklada Fragment
– 2024. zbirka poezije Neke riječi ne stanu u pjesmu / Naklada Fragment
– 2020. roman „Pop“ / Hena-com (u Njemačkoj Edition Converso; u Crnoj Gori Fokalizator) 
– 2016. roman „Regija stranaca“ / Hena-com
– 2012. roman „Grimalda“ / Naklada Ljevak (u Austriji Leykam – austrijska književne nagrada Steiermärkische Bank; u Srbiji KR Rašić, a u Makedoniji Goten publishing.)
– 2008. roman „Ovdje fali ženska ruka“ / Naklada Ljevak  
– 2023. dramski tekst „Vulnera urbis, vulnera orbis“ – nagrada MKRH „Marin Držić“,

Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog društva pisaca (predsjednik Društva od 2023.) i počasni član PEN Centra BiH.   

fotografija autora: Miroslav Lelas

TRI PJESME ANDRIJANE TOMIĆ IZ ZBIRKE “DŽEK KERUAK U KUPAĆIM GAĆAMA”, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2025.

poezija

MILJENICA

U kabinetu u kom si držao
fotografiju svoje žene
često sam sedela
bradavica ukrućenih
kao rublje na mrazu

dok su studenti bojažljivo kucali
na zaključana vrata
na bravi si vezivao
moju satensku mašnu

govorio da su moji tabani
boje ružinih latica
i da bi voleo da vidiš
kako sa njih sklizne prva
jutarnja rosa

nisam ti otišla na sahranu
umesto toga, poslala sam cveće
i potpisala se kao
Dolores

 ***

GORKI MESEC

Večeras svoju zrelost
dokazuješ klečeći

nestaješ među slojevima moje podsuknje
kao planinar savladan lavinom

izranjaš, skrivajući grimasu
naš poljubac ima ukus kovanica

***

FRIZERSKI SALONI U PROVINCIJI,
NAJTUŽNIJA MESTA NA PLANETI

Sedim za šamponjerom
prsti mog frizera otklanjaju
nakupljeni bes iz proteklih nedelja

na stolici pored moje
crvenokosa devojka se žali
na neporaslog, dečka advokata

kog je celu noć neko
jurio u snu

______________________________

ANDRIJANA TOMIĆ (1996, Šabac). Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Šapcu. Diplomske i master studije završila je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Dobitnica je književne nagrade Golub za 2025. godinu. Autorka je zbirke pesama Džek Keruak u kupaćim gaćama (2025), u izdanju Gradske biblioteke Karlo Bijelicki Sombor. Bila je učesnica festivala Slovo Gorčina 2025. godine. Članica kolektiva SVI MI. Poeziju objavljivala u nekoliko zbornika i na dva portala.

ČETIRI PJESME TAMARE PANTOVIĆ, iz novog rukopisa

poezija

GLAD

s vremena na vreme sanjam: mraz je
a tvoje ruke rascvetale; i tvoj precvetali glas sluti
nadolazeću utehu: prigušene i potištene,
noćne more se tada snebivaju, a onda dođu: dođu čiste i sjajne, i budim se
u suzama,
usamljen i gladan

a onda dođu:

kao greh pepeo pada na kukavice i s vremena na vreme mrtvozornik, prestrašen,
pogleda u jezik obavijen rastinjem, uši nagrizene konopljama a ptice, ohole,
znaju samo za plen;

hrana biva pepeo, a u urni ipak bes:
iz pepela zrnevlje raste neobuzdano i mlado za suživot
ili jad – i tvoj glas precvetali dalje nariče san:
pepeo pepelu

i pepelu zrnevlje

i zrnevlju glad

***

TOPLOTA

mraz je,
a tvoje telo čisto; i utroba tvoja sklonište je za gonjene
i gozba: na trpezi greh

a za trpezom strah; to je moje dete, moja krivica
i moja žalost umrljana
dok je telo čisto, ruke su nepodnošljive
dodir se rasipa: zglob za mleko, karlica za hleb
a postelja – dar

mraz je, a šake modre
i košmar se primiče sam:
dok ti je telo čisto i vrat neokrnjen,
ja ću ga nositi

ogorčen

i nag

***

POHLEPA

Više nemam decu. Bio mi je potreban neko,
ko bi od mene uzeo ovu tišinu i tugu. Ruka kojom je tešim stari brže
od ostatka tela. Jesi li željna majke
kao što sam ja željna tebe?
Menjam ruku. Gladim je kosom, obrazima.
Uskoro ću ostati bez načina da pokažem da mi je stalo.
Sada tužna ona ostaje u mom krilu, izopačena ali puna ljubavi. Znam po načinu na koji
čeka
da mi ponovo izrastu koža, kosa i udovi.
Je li ovo bila njihova patnja?
Je li ovo jedini način da se iskusi bol?

***

PONOS

Sve je moralo da se raspadne da bih videla tu raskoš –
pogled iz obzira uperen u pod, iz opreza
u drugog. Radost je rasla uz pretnju: u bdenju se čekalo i pevalo
dok smo ostajali srećni, budni,
kad je za tim bilo potrebe. Sada,
malo nas toga sprečava a velika je taština u korenu tuge
i sklanjaju se dugo, evo već,
od nas. Neko plače,
a neko drugi briše im oči. Jagodice trepere, utrnule, uvele,
zaista nežne. Ako zaklonim pogled, više nećemo deliti muke
i moja ruka će se saplesti o one u molitvi.
I biće neiskreno; a zaboraviće, čim se zakloni telo,
kako su dozvolili da im utrne lice
i s prezirom gledali dugo, dugo već,
u nas.

_______________________________

TAMARA PANTOVIĆ rođena je 30. novembra 2001. godine u Kragujevcu. Trenutno pohađa master studije psihologije u Beogradu. Objavila je dve zbirke poezije: “Putopisi (iz obećane zemlje)” u izdanju Matice srpske 2023. godine i “Dom” (2024) u izdanju Festivala poezije mladih u Vrbasu. Poeziju je objavljivala u različitim štampanim i online zbornicima i časopisima, učestvovala na više festivala. Voli sneg i cveće, i kada je drugari zovu “šmekerkom”.

DVIJE PJESME RAMIZA HUREMAGIĆA

poezija

NIŠTA NIKAD NIJE BILO ČUDNO

odvrće se čovjek poput pokvarenog ringišpila
što vrti unatraške

tepsija ispala iz ruku žene odjekuje kaldrmom,
cvrčak plače

čuvarkuće isisavaju sok oborene omorike
sol formira sazviježđa nepokorenih voda

tapat šapat tuk na utuk,
tišine najsporije stare

zub ispada od skorbuta, kupus se kiseli pod nepcem
prolazno je sablasno, poput lošeg stiha

zadnja će da ostane žena, i marama u čvor okamenjena

o tempora, crnom tintom narisana

o mores, zašto se ringišpili vrte

/ iz zbirke Zemlja prvo pojede oči, 2022. /

***

OČEVANJE

Ubrizgao si me
u majčinu utrobu
zavalio se na leđa
i zapalio cigar

ostavio si me da se patim
i nakon što je pupčanik prerezan
nisam ni zaplakala
samo sam ispljunula plodnu vodu

okus te plodnosti je moje
jedino sjećanje na tebe
kakav je okus u tvojim ustima pitam se

/ iz zbirke U svijetu bučnih ljudi, 2013. /

RAMIZ HUREMAGIĆ (Cazin, 1972.)

PJESMA SANJE DOMENUŠ: KAKO POEZIJU UČINITI PODNOŠLJIVOM

poezija

nije poezija za svakoga
pokazala se gubitkom vremena
promašenom investicijom
koja nije za široke mase
svijet je samotno mjesto
za poeziju
i ona tu nema što tražiti
osim ako nije stand up komičar
ili dolazi u vrhunskoj rezoluciji
s dobrom grafičkom karticom
ulaganje u poeziju
je posve nepotrebno
poeziju je teško učiniti podnošljivom
neke stvari možeš objasniti za minutu
za druge trebaš puno više vremena
poezija je statistička pogreška
između drugih važnijih stvari
kao što su politika ili ekonomija
nitko ne stavlja poeziju u banku
i ne plaća porez za nju
a kad bi i plaćao
ne bi mogao nahraniti vječito gladnu državu
do sad je poezija izgledala
kao da zna što čini
ljudi su je slušali i uživali
u njenim zamislima
sjedili bi satima zaneseni njenim glasom
od kojeg im ništa nije moglo odvratiti pažnju
od svega toga ostala je jedino
kiša koja pada cijeli dan
i nikako da prestane

________________________________

SANJA DOMENUŠ (Sisak, 1966.), do sad je objavila:
„Djevojčica koja je jela kamenje“, zbirka poezije, 2019.
„Čistačica lignji“, zbirka poezije, 2022.
„Šetnja sa Szymborskom“, zbirka poezije, 2022.
„Muha na kruhu“, zbirka haiku poezije, 2024.
„Veliki zubi malih ljudi“, zbirka dječje poezije, 2024.

ZBIRKA PJESAMA SRĐANA GAGIĆA “VARLJIVA ISTORIJA DOMA”, Raštan izdavaštvo, 2025; izbor

poezija

STARICA I ZEMLJA KOJE NEMA

nailazimo najzad i na staricu sa kućom
ili kuću sa staricom – ovde je to isto:
ovo je čudesan put gde se svetlost krivi
oko neprozirnih tela zveri što zalaze
u svoje brloge, oko ljudi što ispune svoje udžerice,
oko ploda što prigrli rastinje.

starica nam iznosi pogaču okruglu kao svet,
uronjenu u mleko, na usne nam ga istače
kao majka. neko kaže: starice nikako ne bi trebalo
da stare same. ostali ćute kao krivci.

setim se: bila je tad i bosna i bile su pred svakom
kućom drvene vratnice, raširene ruke čekale su
da se u njih uliju gosti. za svakog parče masne pite,
za sve hitro preklana ptica.
onda zgarišta i porušeni stubovi bratsva,
iskrzane kosti bez uzglavlja, perje bez jastuka.

vidim to u staričinom oku: zemljopis što se nanovo
ispisuje sinovima i grobovima,
prazna vedra i postelje, nešto što majke zapisuju
u svoje crne teftere. crni dani koji su došli i prošli,
bez pouzdanih svedoka.

za put točimo vodu iz potoka,
dok je još potoka i dok je nas,
opasujemo se kao ratnici,
spremni za povratak zemlji koje nema.

***

ISPRAĆAJ

na dlanu je držala sklupčano mače ne veće od suze.
rekla je: nekoga treba hraniti kad svi vi odete tamo.
možda ćete i umreti, krvariti, goreti – ja neću imati
nikog osim njega.

vazduh je vlažnošću pravio granice, nevidljive,
oko njenog toplog tela. znali smo to po pari koja se
oko nje svijala kao iznad pođubrenih oranica.

ni drugom rukom nije mahnula:
prsti su joj se granali u bokore i bilo bi suviše tužno
kidati takvo cveće, kratiti mu život na majčinoj ruci.
učinila se hladna, daleka, kao u višem znanju
o našoj smrti, smrti u zemlji, zemlji što rađa u nama,
ustima, nozdrvama, ušima.

***

NA DAN KAD JE SHVATILA DA NJENO TELO
NIJE NJENO
NIJE TELO

na dan kad je shvatila da njeno telo više nije njeno,
da više nije telo, okrenula se od šporeta,
teturavo, na peti, odložila uflekanu sudnu krpu
na sušilicu, skinula kecelju, znoj obrisala
ivicom tkanine, ostavila uključen kolač i maline
da se dekomponuju u njemu,
otvorila rasklimana vrata terase i na junskom suncu,
kidajući usput osušene listove sobnog bilja,
u svemu sagledavajući propadanje, onaj trenutak,
tik pred kraj, spustila se na klupicu,
zapalila cigaretu, sačekala ne misleći o ko zna čemu,
da se oglasi tajmer, da voće prokrvari,
i peć sve odradi umesto nje.

***

JEDNA PESMA

jedna pesma za put što se otvara pred nogama,
za kundak pod rebrima,
za ruševine, njegove i tvoje,
za vojnika što se ujutru umiva nad potokom,
spirajući u koritu kraste i smrt.

jednim stihom da prohodaš, drugim da zapucaš,
trećim da sagradiš nova premošćenja,
sin tvoj da ih pesmom već iz kolevke ruši.

jedna pesma koja o sebi misli kao o spasiteljki,
čarobnici koja prstom nacilja zvezdu,
okom pogleda i oživi, jezikom oliže i uglanca,
dočeka se na naoštren nož.

***

PESNIČKI ALGORITAM

poterani ka divljini, nesposobni za veće odluke,
u pauzama putovanja naivno čitamo pesnike,
savremene i mlade, kako nam se namesti:

jednog što na pedeset strana
dovoljno puta pomene fašizam,
među cvećem i zverima posadi demokratiju,
zasluži aplauz i onlajn čitaoce;

pesnikinju što na mrežama pozira setna,
rat i rovove pretvara u slike samoljublja,
gradi svoj muzej prekinutih veza,
na razvalinama sravnjenih gradova
ispija fotogeničan produženi s mlekom.

poželjne teme rađaju poželjnu kritiku,
povoljniju od lidlovih akcijskih letaka,
dok se smrt kao štene otima iz njihovih
metafora, na nebu iznad sredozemlja
umesto stihova, piše istoriju zla.

***

BENZINSKA PUMPA
NA MESTU SPOMENIKA PALIM BORCIMA

bili su spomenici, biste prokletih,
bile su glave izgubljene u besmislu,
bile su zvezde ugašene u očima, a onda
creva
što ispumpavaju krv iz blata,
ruke što krše mramorne vratove –
zatrpavaju rupe, investitorske
prokope bez utehe.

o mramoru u vrtu više se ne pišu pesme,
mesec odavno nije čedan,
gola tela pevaju samo kad su mrtva.
nad našim gradom-lešinom
blješti šalter s povoljnim bonovima
za novouspostavljenu nevinost.

nova crpka ispumpava zaborav,
iskupljuje zločine,
pun rezervoar pokreće motor,
točkovi nas odvode daleko od grada,
stazama revizionizma
dalje od masovnih grobnica i suza.

_______________________________

SRĐAN GAGIĆ je pesnik i urednik rođen 1988. godine u Novom Gradu/Bosanskom Novom. Osnovne i master studije književnosti završio je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Autor je knjiga poezije Deca u izlogu (2015, ,,Brankova nagradaˮ, nagrada ,,Risto Ratković za mlade pjesnikeˮ), Prelazno doba (2017) i Varljiva istorija doma (2025, Nagrada ,,Predrag Matvejevićˮ). Autor je panorame bchs poezije Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona i koautor antologije ratne proze A fost odata o tara (sa Dinkom Krehom i Borisom Postnikovim). Bio je dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Treći Trg, saradnik izdavačke kuće PPM Enklava i osnivač i glavni urednik u Raštan izdavaštvu. Zastupljen u više antologija srpske i bosanskohercegovačke poezije, a pojedine pesme prevođene su mu na više jezika. Već deset godina jedan je od urednika zbornika Rukopisi iz Pančeva. Član je Srpskog književnog društva i profesor književnosti u srednjoj školi.

fotografija autora: Kornelia Głowacka-Wolf

PET PJESAMA KARLE KOSTADINOVSKI IZ RUKOPISA “SEBEVRAŽDA”; Nagrada Goran za mlade pjesnike 2026.

poezija

Mol, mol, moj preveliki mol

254 minirazloga nakon, na svoju nesreću, I’m back back back nije mi smiješno i ovo nije pozitivan znak sretna i vesela, novi povratci i svježina amy_winehouse_back_to_black.mp3 sve će biti top top topchich fali mi da si dobro

ova bi zima mogla biti udobna u tvojoj hudici, valjda ćemo stat ova je zima bila okej, ti si stala u moju hudicu

htjela sam isKORistiti sintagmus notorna bolikurčina ali mi se više ne sviđa, malo mi je osnovnoškolski, nisam to onda napisala ako sam sada oprala ruke od toga je li to tako

brigada kukavica kukavica brigade kukuvicu brigigigi kakavic briga diga kuk brige

I made you a mistake / mixtape

drastično si smršavila, tijelo ti je počelo kopniti, a koža naočigled stanjivati se, upala si sama u sebe, a kao debeli maršal ostao je nepromijenjen tvoj nos – tanak – grbav – dugačak – i na njega smo vješali vješalice s našim prašnjavim, svježe opranim ljetnim košuljicama

�� nisam u šoku, samo provjeravam imam li temperaturu ��

dva komičara odlučila sklopiti brak, trenutačno traže šalu za vjenčanje

moj se brat nesvjesno diči činjenicom da se nikada ne smije naglas, već onako, sa strane, smirk kako se to kaže, ponekad napravi grin, ali više iz sprdnje, nisam znala kako zvuči njegov smijeh, onaj grleni, e to, to – nisam znala dok vas nisam stavila na videopoziv iz kojeg ne mogu razabrati jednu smislenu rečenicu – voljela bih čuti ispreplitanje naših laughs

da si nogometaš, bila bi Messy

***

Tatjana, pusti me na miru

postojala je zamuljana bilješka, vruća od boli, hladna od inercije, mlaka od želje; u njoj je natukničasto pisalo: ulaz u birc zrak brak mrtva luđakinja – odlučila je da se neće objasniti jer joj se ne da

cacacacacacaCA sve moje rasprave uvijek su iste fore

moj je prijatelj svojim golim rukama sagradio crkvu, i u njoj govori isključivo o Starom zavjetu i svaku misu završava riječima “idite u strahu”

ti samo hodaj, ej, ali inzistiram, vjeruj mi pobogu, samo hodaj pored čudnovato osvijetljene šume i doslovno radi što te volja, želja, briga | moć //// ako baš želiš, okreni se provjeriti gdje sam (otkrit ću ti u nastavku tajnu: gledat ću sa strane ljubičasto cvijeće i panično bježati od leptira, možda se popišati po obližnjoj mahovini) |

voljela bih biti majka koja u autu priča priče gradova prijateljima svoje djece

uđeš u prekarnicu i tražiš jedno nezadovoljstvo

ne daj da ti ljeto sjebe keto, priđi tortilji, ne daj da u te bez razloga pilji

na whatsappu ti jednoga jutra iskoči poruka “hiperprodukcija jer možda sutra umreš haha yolo xD”

nisu to gromovi nego u mraku slikam cice

***

Dal da stavim križ?

nije ti moja krivica što sam ostala jedina opcija

| | | | |

+doći će ti i zanimljivija+ – ovo sad ne bih ostavila, ali nek ide kad smo već tu – bez brige, imat ćeš priliku iznova dokazat da si najobičniji garbažžžžžohare neuništivi iako sam te uništila još ti vidim mlitave nožice kad usisavam tuđe stanove

“Vidim sebe u tebi. – Po čemu? – Po dva prsta.”

auuuu huhu što reče nema ti u zavidavanju sreće bilo je tu negdje sreće ali ponavljajući motivi se ne liječ……….

ko si ti kad svi drugi odu spavat

tvoja mama Morana jel skraćena od moralna i što je to ona točno morala; poslije ću je se opet sjetiti

tvoj je mrak zakopan u produženoj bljutavoj meni prekrasno finoj kavi i tvoje su suze natopile jeftini benzinski kolačić i dok ga uranjaš u mene zaboravljaš staviti šećer i oprostiti si, ipak, za sve

nostalgija ti daje mrenu na tim prekrasnim očima / pjenušavim ustima pljuje gemištabilne slinurine dok šakama u navratima miluje suhi fikus i vrišti: JA SAM BIO JEBENI LEŠ!!!

• rekla sam murati a ne morati

ti mi dođeš kao bumerang – jebeno nemam pojma kak funkcioniraš

***

Kuća kakvog uglednog domaćina

pa kako mjesta ne bi mogla boljet? II. kruh s neba da smo bili samo u mislima pa jedino što krvari naša su sjetanja

možeš ti thinkat, a ja over?

.jeste li ikada sjeli na ledeno hladan pod, promatrali bebina uspavana stopala i ridali nevinost?

ako mi u ljeto ne brišeš čeoni znoj maltene kartonskom maramicom, onda ne zaslužuješ moje jesenje kaputiće; a baš su slatki

možda imam problem, možda i dva, a možda su u jebenoj usranoj šumi

najjezivija sintagma u povijesti mesnih mehanizama je “vojno sposobni”

naš je oproštaj pozdrav – samo malo, zapravo ne znam što govorim, nije ovo Kerouac da izigravam putnu struju svijesti; vraćam se za sekundu – obilježio film u kojem nije bio moment u kojem bismo se prepoznale. zato smo se vidjele u odrazu ogledala boli, one naslijeđene i naučene, prihvaćene kao falš zasluga i pokušaj samobičevanja; da sam dan bila bih dobra

nemojte mi se raspadat, niste kamenolom

***

Zašto Antonija Plače

dođe mi nekad da grleno zapjevam neku bojnu ali se sjetim da sam p.e.d.e.r………………………………………………………pa zapjevam još jače

što niste na našoj oproštajnoj cugi-iz-pristojnosti donijeli kantu da je napunim znojem mirisa pečenog mesa

podcrtavam ti u facu bez suza tugujem jer zamišljam vrh tvojeg nosa kako mi struji po hladnim leđima otišla si jer sam otišla

nemoj pisat da si hedonist na stranicama za brzi seks jer svi onda znamo da nemaš posao a kamoli da planiraš u potragu

% privukao me tvoj % egooO % zadržao me % mOj %

kaže batak drugom batku “zamisli da se pretvoriš u patku, batku“ ; analogija pitke bitke

rekao mi je da hitno prestanem provoditi dulje vrijeme na toaletnoj pauzi – na ulici pređem cestu da ga ne gledam u te jadnjikave bljedunjave gadne oči

#azapravojesvebiloomeni

Gospođo, ne možete u CV staviti “vrsni kunilingus.” – Zašto ne? Pa zbog toga me direktorica i pozvala na razgovor.

_______________________________________

KARLA KOSTADINOVSKI završila je preddiplomski studij kroatistike i bohemistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a trenutačno je na diplomskom studiju Digitalne lingvistike. Bavi se PR-om, društvenim mrežama, marketingom i produkcijom te je radila u HNK-u u Zagrebu, Teatru &TD, Frakturi i Centru za mirovne studije. Na Radio Studentu vodila je i uređivala emisije o kazalištu i mentalnom zdravlju. Sudjelovala je na raznim radionicama za mlade kao voditeljica ili produkcijska podrška te moderira tribine i događaje u kulturi. Laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2026. godinu. Gostovala je na književnim tribinama Učitavanje i Poetomat, a svoju poeziju objavljuje na blogu Murati od baršuna. Producentica je drag queer kolektiva House of Flamingo te osnivačica Gusta Partyja. Piše za VoxFeminae, Kulturpunkt i Graziu.

fotografija autorice: Dina Uglešić