Kucanje
„So, tell me about your homeland“.
„It’s very beautiful. Sea and sun and sand“.
„Yours?“
„Grass and snow and mountains“.
*
„You are so pretty, Dihya“.
„No, it’s just a well-made photo“.
„I have to come and check, then“.
*
„Come, Faruk“.
Disanje
Zračna luka „Mohamed Boudiaf“. Zvečanje. Klapanje. Struganje. Dihya, figura od voska, zuri u plave pokretne stepenice, šarene potiljke, u grlu joj stoji klupko vune. Tri mjeseca virtualna je stvarnost bila kabilski ples. Očaravajuća. Neobavezujuća.
A sada?
Sportska torba preko ramena. Visok. Kratka žuta brada i plava majica i škrt osmijeh. Isti kao na slici. Ona mu maše radosnim dlanom. U njoj je perlica tuge. Zbog rastanka s iščekivanjem.
Salam.
Ne pruža joj ruku, ne ljubi je, to je izraz poštovanja, nisu supružnici.
Ali dah mu je topao. I u njezinim ramenima nešto zadrhti.
*
Majka ga gleda. Prvi je čovjek svijetlih očiju kojeg je vidjela. Majka je Layla, djevojčica iz pustinje. Ne razumije modernu tehnologiju. Chat je za nju samo Yuba, mračan i brz, kad ne lovi miševe po bašti, voli joj sjediti na ramenu.
Marhaban.
On stavlja ruku na srce. Sjeda, koljena mu, preduga, strše. Crna košulja čini da izgleda stariji. To je dobro. Majka cijeni starije muškarce, oduvijek je govorila da mladac ne zna voditi ženu kroz život. Majčin pronicljiv pogled izvlači mu riječi iz usta. U Maleziji je studirao, elektrotehniku, poznaje Istok. Dok priča, drži velike blijede šake na koljenima. Dihya prevodi, crvena je marama steže ispod brade, dlanovi su maslac. Majka iznosi mahjoubu. Vuče Dihyju u kuhinju. Kišom je pitanja zasipa. Je li sigurna? Kako će ona bez nje?
I šta bi rekao otac?
Dihya sliježe ramenima, nije dan za plakanje. Aba. Vidi ga pred sobom, crne obrve s dvjema borama stražaricama u sredini, jak nos, kovrčava kosa što ju je naslijedio od oca Turčina, njezinog djeda.
Želio je velike stvari za nju njezin aba, da je vozovi svuda ponesu. Mezimče njegovo, prva kćer nakon tri sina. Marama je zid, tvrdio je. Plakala je, nije, nije.
Sad bi povio vrat a stražarice bi se dublje utisnule.
Ali otac leži u bijelom platnu, na groblju Zouwaghi, odmara već pet godina.
Cvjetanje
Ona je mlada djevojka a ovo je njezina večer. Cvijeće niče po koži na njezinim rukama. Ženski raskalašni smijeh. Pjesma koja je nježna: Man yt ti qalbahu lil-mallah. Majka sadi tamnocrveno cvijeće. Mehndi. Stranac plavih očiju nije tu. On je u hotelu. Da je to sramota, kaže jedna stara tetka, oči su joj sličice u debelim crnim okvirima. Majka kaže da nije. Šta će stranac u njezinoj kući? Tetka tvrdi da on nije stranac. Namiguje Dihyji.
Dihyjini su obrazi spržena crvena zemlja.
*
Muzika prestaje. Ljudi odlaze, sretan put žele. Ostaje tri stotine pedeset darova u šuškavom papiru. Na Dihyjinim umornim ušima, na drhtavim šarenim rukama, zveckaju novčići. Cang. Cang. Cang. Šta. Sam. To. Učinila.
*
Majka. Braća. Yuba. Očev duh.
Obrazi vlažni od poljubaca.
Stomačni mišići se stežu. Vežite se. Let ptice. Pod okruglim prozorom šarene, nevješto izrezane krpice. Onda velika, velika tirkizna tkanina.
*
Mjesec je prerasli žuti nokat nad Bosforom. Voda tamna kao mlada krv. Faruk je drži oko struka, korak mu je duži od njezinog, prsa joj se dižu, staza je popločana. Sjednu na klupu, rame uz rame, nježno joj pod maramu vrati izdajnički pramen kose, prsti su im isprepleteni, medeni je mjesec, među bedrima se zgrčio bol.
*
Ptica opet leti. Faruk joj priča o mrtvom bratu. Rat, jedva punoljetan, na planini, u štali. Živ spaljen. Njemu, Faruku, bile su četiri godine, otac je umro sedam godina kasnije. Dihya dlanovima pokrije oči. Uši. Zamisli svoju braću pod zemljom. Asada. Amira. Najmlađeg Alija s kožom boje čokoladnog mlijeka.
Ne.
Gniježdenje
We in Bosnia have four seasons, rekao joj Faruk dok su još bili riječi na ekranu. I njoj je već tad srce lupalo. Otac joj je pričao o četiri godišnja doba. Otac je vozom proputovao Evropu. I ona će, govorio je. Putujem, aba. Strah me, aba. Ženski glas zazvoni prostorom.
Ptica spusti kljun, graknu i poleti prema tlu.
*
Taksi ih vozi od aerodroma ka autobuskoj stanici, autobuska stanica plava i bijela i puna tamnopute bose djece ispruženih dlanova. U ruku jedne djevojčice visokih jagodica Dihya spušta srebrenu narukvicu. Djevojčica se smiješi, bademasto je gleda. Stopala su joj raspucala i prašnjava. Bit će da je uvijek tu. Dočekuje i ispraća.
*
Farukov grad po travi je dobio ime. Faruk kaže da je Travnik grad s najljepšim ulazom na svijetu. Ne, nije. Izašli su iz autobusa, silaze niz stepenice nalik okrnjenim zubima. „Ovim sam putem“, kaže Faruk, „išao u školu, onu tamo“, dugim kažiprstom pokazuje, „od crvenih cigli“.Prolaze kraj starih grobova, kamene česme, ako se napije vode s te česme, ostat će u ovom gradu zauvijek. Tako joj kaže, smije se, ruka mu je topla, sitni buseni dlačica na prstima.
Njezin crni kofer kotača po asfaltu.
*
Masallah, kaže Farukova majka. Dihya se smiješi toj zajedničkoj riječi, podsjeća je na nježnost.
Kuća miriše na hljeb i vlagu i kreč, naselju je ime Osoje, stara slavenska riječ za mjesto koje nije sunčano. Skidaju cipele, škripi drveni pod skriven pod crvenih tepihom s resama.
*
Are you hungry?, pita Faruk. Ona ne želi lagati.
Pita s krompirom. Kupus-salata. Jogurt. Zveckaju tanjiri i kašike na kariranom stolnjaku. Majka i sin klepeću jezicima, šušušu, njihove su oči jednako svijetle, Dihyjino je uho slijepo. Ona želi biti dijete u Constantini, u žutoj kući na visokoj stijeni. Želi oca i njegove priče, i majku i njezinu mahjoubu, i braću što je naizmjenično nose na ramenima.
Dok sipa kafu, svekrva je pita. O braći. Ima i ona brata, jednog samo, u kolicima je od četrnaeste. Staklene kosti, u domu za stare živi. I plače, o sinu govori, onom što ga više nema. Blago Dihyjinoj majci.
Dok prevodi, Faruk suzdržava suze.
*
Sutra je vodi na mjesto kojem je ime Plava voda, piju kafu iz malene bakarne džezve, jedu rahat lokume, priča joj grad. Ona se smije, savija kao vrba nad vodu, i umače jagodice prstiju, povlači ih, u domovini voda nije tako hladna.
On gleda na sat svako malo, majka čeka s ručkom, treba da požure.
Pred kapijom ih čekaju glasovi.
More glasova. Ženskih. Muških. Dječjih.
„What is this, Faruk?“
„Šta je ovo mati?“
„Iznenađenje“.
„Majko!“
„E, pošto si se u tuđini oženio, ja odlučila da napravim i ovdje veselje“.
Za baštenskim stolom postavljen ručak, gledaju je i mirišu je i jedu je.
Vrišti mi se, aba.
Faruk Dihyji šapće na uho, ovija joj ruku oko ramena kao topli šal. Kao lijek. To majci mnogo znači. Majka samo njega ima.
Pokaži saosjećanje, kćeri. Hoću, aba.
I Dihya naslanja obraz na veliku ruku četverogodišnjaka što je ostao bez brata.
*
„I will make a Snowman for you“, kaže Faruk kad dođe čudno godišnje doba. Ona se smije, oči su joj ugalj. On baca grudvu, pogađa je u nos. Ona čučne, duga joj se suknja uvija oko nogu, zabija prste u taj čudni, prvi put viđeni bijeli pijesak, toliko hladan da peče, grabi, stišće ga u šaku, otvara dlan, tamo nema ništa.
Rađanje
„I want to learn your language“.
„Really?“
„Yes“.
Tišina.
*
„Moje ime je Dihya. Ponovi“. Glas joj drhti dok ponavlja. Učiteljica je susjeda. Ima sitne ruke, plavu kosu, niz pletenih narukvica. „Bravo“, kaže petnaestog dana.
Svekrva govori, govori, lice joj je paučja mreža.
„That woman, she divorced twice“, prevodi Faruk, glas mu je tuđ.
Dihya koščicu po koščicu, ispravlja leđa.
„Ja oću nauči jezik ova zemlja“.
*
Nur je zdrava. Ona je svjetlost i bljuvotina i žuta pelena i smijeh.
Svekrva je zove Nura, cokti jezikom.
„Rodila nana čedo svoje“. „Ja je rodila“, kaže Dihya.„Ti si je rodila, haha. Otkako učiš jezik, baš ti se jezičina produžila. To se, bona, tako kaže“.„Ne. Ja je rodila. I zove se Nur“.
*
Faruk radi. Čuje kuckanje iza zatvorenih vrata sobe, kuca. Čeka.
„Pusti ga“, šapuće svekrva kraj njezinog ramena, „on zarađuje, bona. Neće joj on sise dat“.
U Dihyjinom grlu ono klupko vune. Neće da sklizne.
Klizi samo vrijeme.
*
„Želim studiram. Vanredno“.„Zašto?“„Moj otac želio ja studiram. Ja želim. Nakit koji ja dobila želim prodati“.„A dijete?“„Dijete tri godina. Ne doji. Ti sada pomogneš. Tvoja majka pomogne“.
On skuplja usne. Njegova majka širi usne. Kazuje. O starosti, o venama. Dihya ne sluša ni šutnju ni kazivanje. Ona sjedne u autobus s papirima u torbi. Putuje u veliki grad. Vraća se kao studentica orijentalistike.
„Moja majka dođe da pomogne“.
*
Dihya i dijete čekaju majku nanu Laylu, odlučila je napokon doći, dugo ju je molila, nikad je, pobogu, nije posjetila. „Ko će o kući i bašti brinuti?“, ponavljala je Layla. Je li joj važnija unuka ili bašta? pitala je Dihya. Majčino lice na kameri se zgrčilo.
Brat Ali ju je smjestio u avion, stjuardesi platio da je pripazi. Eno je, Dihya maše, gestikulira. Majka nana neće na pokretne stepenice, odmahuje glavom, vuče kofer niz obične. Dihya grli majku, kako je, pita. Muka joj je, sendvič je bio neukusan, ta cura u uniformi je neljubazna, avion se tresao, prvi i posljednji put, kune se, kući će brodom. Dihya okrene glavu da skrije osmijeh. Brodom. Layla potapše po obrazu trogodišnju Nur, da je ista otac, promrmlja.
Dihya vuče kofer, diže slobodnu ruku, taksi staje, vozi ih na stanicu. Gunđa Layla, zar će autobusom, gdje je zet. Da radi, kaže Dihya. I pita o domovini.
*
Nur vrišti u snu, plač para noć. Iz susjedne sobe Farukovo blago hrkanje. Dihyjina ramena nagnuta su nad knjigom. Njezina stara majka tetura ka djetetu. Kosa joj je rasuta po leđima, biber i sol. „Prestani“, preklinje. Proklinje. Internet. Ljubav. Bosnu. I kćer koja joj je sve to priredila. Olovka u Dihyjinoj ruci drhti. Nokti joj se usijecaju u dlan. Ako majka neće, ako ne može, neka majka ide. I majka otvori zatvori kofer.
*
Dihya stisne ruke u pesnice.
Dihya se zakune.
Sama.
Otkidanje
Bijela koverta. Na koverti njezino ime. Mme Dihya Silahtar.
Zašto neće njegovo prezime, pitao ju je Faruk onda.
U njezinoj zemlji žena ne mijenja prezime kad se vjenča.
Ali ona nije u svojoj zemlji.
Ako ne može zadržati prezime svog oca, neće ni biti njegova žena.
*
U novootvorenoj ambasadi domovine želi li biti prevoditeljica, pita koverta.
Traductrice.
Četiri godine truda. Odricanja. Aba bi bio ponosan.
Podigla je kovertu, dotakla je usnama. Domovina.
Nije sama.
*
„Zašto da radiš kad nema potrebe?“
„Dopustio sam ti studirati, diplomirala si, zar ti ni to nije dovoljno?“
„Kako ti to zamišljaš, u dva grada da živimo?“
„A dijete?“
*
„Ja idem sa Nur. Ti možeš dođeš sa nama“.
Farukove su ruke bolesne, bolesne ptice.
Ostaju u gnijezdu.
*
Te noći Dihya ne spava. Gleda u Farukova leđa. Pruža dlan i ne može ih dosegnuti.
*
Bijela zgrada u starom dijelu Sarajeva. Komadić zavičaja.
Koljena joj drhte.
Jesam li pogriješila, aba?
„Bonjour, Madame Dihya. Bienvenue“.
*
Ona radi. Dijete ide u školu. Dijete miješa tri jezika, ima problema u školi, plače i vrišti i mrzi i nju i učiteljicu, hoće ocu, radi s logopedicom tri puta sedmično. Faruk dolazi vikendom, ne svakim. Uvijek je turoban, uvijek je umoran, sa sobom uvijek nosi laptop, često, sve češće, zatvara se u malu spavaću sobu tog iznajmljenog stana. Dijete ga zove: „Tata, dođi, tata, vidi“. On kaže, mora raditi, neka je Dihya zabavi.
*
Rijetko je ljubi. Sve rjeđe. Sve više u obraz. I ona zna i svakog dana priča samoj sebi priču. I pakuje komade srca u torbu.
*
„Više ti neću dolaziti, Dihya“.
„Kako?“
„Tako“.
„Zašto?“
„Znaš ti zašto“.
*
Pogriješila sam, aba. Jesam li?
Dyhia stavlja maramu, plavu. Nad kapke, pod kapke, tog jutra dva sloja pudera.
Ide na posao.
„Bonjour“, kaže.
Lice joj je maska, lijepa i prigodna.
*
Faruk se javlja, o maloj govore, subotnjim jutrima preuzima je pred stanom. Dihya joj pakuje mali crveni kofer na točkove, klima glavom, ljubi, dijete lijepi dlan na staklo automobila.
On jedne subote izađe iz auta. Priđe joj.
„Želiš li mi se vratiti?“
„Nisam ja ta koja je otišla“.
Dihya stoji pred zgradom dok se zvuk automobila posve ne izgubi.
Onda se vrati u praznu garsonjeru.
*
Pet mjeseci kasnije telefonom joj kaže da se vjenčava.
„Tunižanka je“
Oh.
„Mlada je, želi biti majka, supruga. To joj je dovoljno“.
Ona šuti.
Sad zna kad je prestalo. Ja oću nauči jezik ova zemlja. Tada.
Od kada to traje, Faruk?
„Želim ti sreća, Faruk“.
Želim li?
*
„Mama, jeste li ti i Asma prijateljice?“
„Ne, Nur, nismo“.
„Zašto se onda dopisuješ s njom?“
„Zato što ona o tebi brine kad ti ide kod tate“.
*
„Mama, Asma kaže da će mi ona roditi seku. Hoćeš li mi i ti roditi jednu?“
„Možda, Nur, možda jedan dana“.
Kaže to Dihya i stišće kćer uza se, ljubi je.
Ne sada.
Nastavljanje
Majka pita. Hoće li se vratiti kući? Dihyja kaže ne, neće, u Bosni je njezina kuća. Majka pišti. Zašto? Šta nju još veže za tu čudnu zemlju ružne klime i drskih ljudi? On se neće buniti zbog male, zar ne? Okupiran je novom porodicom, nesretnik jedan, nikad joj se nije sviđao kao zet.
Dihya ne tumači. Ne objašnjava. Majka ne bi razumjela. Niko ne bi, osim njezinog oca. Ali otac nije tu. On spava i sanja vozove. Ona, Dihya ostvarit će njegov san.
Marama nije zid, aba.
- drugonagrađena priča na književnom natječaju Lapis Histriae 2026.
_____________________________________
AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ rođena je 1978. godine u Zenici, a odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Objavila je četiri knjige: „Lutke“ (nagrada Zaklade „Fra Grgo Martić“ za poetski prvijenac, 2011.), „Vraćanja“ (roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH 2020.), „Kako se mame igraju žmurke“ (poezija, specijalno priznanje IK Presing, 2024.), „Lutke u prozi“ (priče, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2026.). Dobitnica je brojnih nagrada za prozu i poeziju, dva puta je bila u užem izboru za nagradu Lapis Histriae. Živi u Sarajevu.
čovjek-časopis 