„Možeš zamisliti? Zbog dvjesto kuna, zbog dvjesto kuna!! I to onih koje sam već bila uplatila!“, odjekivalo je tramvajem.
Govorila je u maleni, odavno zastarjeli model mobitela. Glas žene od nekih šezdeset godina postajao je sve prodornijim i drhtavijim:
„Oni mene, zamisli, mene – koja plaćam sve uredno i na vrijeme blokirali – blo-ki-ra-li! Tek tako! I još mi k tomu navodno dodali sudske troškove…. Sad su mi javili, od javnog bilježnika, nazvali me, upozorili da moram podmiriti, jer ovrha i to… ili da odem kod suca, ako ne želim platiti, da idem direktno k njemu… A znam da sam platila, znam dobro. Pa nisam ja luda! Znam da sam platila. I to prije možda… dvaaaade… dvadeset dana, tako nešto. Nisam luda, velim ti. Anka nije lu-da. Znaš što: sutra… sutra ujutro – ja ti idem ravno k sucu, toj budaletini, ravno k njemu, pa ću mu reći: ’Gospodine, ja sam platila svoj račun, davno, na vrijeme, i nije meni do dvjesto kuna, plus troškovi sudski i to, ali vi ste meni blokirali račun! Zašto?! Zašto ste to učinili? To nije u redu, nikako nije u redu. Ja nisam blesava. Ja sam trafikantica. I radim sve što treba i kako treba, isto kao daleko mlađe od mene: i uplatnice i novine i žvakače i bombone i pakete – sve–sve u toj majušnoj trafici bez grijanja. Mogu ja sve! Ali ja mislim da… znate što… da zapravo vi niste normalni!‘ Da, reći ću mu, znaš, reći ću mu da on nije normalan. Nije me briga. Nek’ mi čine što god hoće. Nek’ me raščereče. Nije me briga, kažem ti. Prevršilo mjeru. Sve u pičku materinu! Zamisli, sad ne mogu do svog novca na računu, zamisli! Jooj, jooooj, dušice, kako sam bijesna? I strah me je. Nije mi jasno. Pa ne mogu oni tek tako, kad se sjete. Poludjet ću! Ah… dobro, draga, moram se smiriti, ruke mi se tresu. Bog, draga!“ Glas joj je pred konac govora bivao mekšim: činilo se da će grunuti u plač. Ali nije. Neki su putnici u tramvaju buljili ravno preda se pretvarajući se da ne čuju ništa od onog što Anka govori. Ona utipka broj i započne novi razgovor, gotovo posve isti, sastavljen od rečenica istoga redoslijeda. Sugovornica je bila kolegica koja radi u trafici u drugoj smjeni: „Je li ti znaš da su me blokirali, blo-ki-ra-li?“
Izašla je na Trešnjevačkom placu. Živi u obližnjoj bočnoj uličici, u prizemnici ispod strmoga dvobrodnog krova gdje se nalazi soba s krovnim prozorom. U toj je sobi čeka njezino blago: gluhi i slabovidni sin u dobi od šesnaest godina. U kolicima je. Rođen je „s greškom“. Voli ispunjavati križaljke i slagati memory. Nosi „pepeljarke“ (koje mu ne pomažu osobito), s njima djeluje puno starije. Zapravo, u licu i s tim glomaznim naočalama izgleda kao zreo muškarac, gotovo kao starac. Što je najgore: nalikuje on svom ocu, onom koji ih je napustio kad je Anka ostala trudna. Nikad se nije javio. Ali je zato sinovljevo lice stalno podsjeća na toga čovjeka… Sin uglavnom dane provodi kod kuće, teško da ide u školu, a trebao bi. Jednom mjesečno odvede ga Anka na vježbe za gluhe i slabovidne. Kolica su preteška.
„Kad su mi rekli za njegov autizam“, pripovijedala je jednom Anka kolegici trafikantici iz druge smjene, „kao da mi je netko uklonio tlo pod nogama. Moje jedino, divno moje dijete, moje čudo, sjedilo je u invalidskoj stolici nakošene glave, slina mu je ispod usana ostavljala tanki trag, kao kakav preostali znak života u njegovu tijelu. Bio je doživio nešto kao moždani udar. Ne znam. Otišla sam u zahod i tamo se ispovraćala. Moje je tijelo iznutra vrištalo vrištalo vrištalo kad su mi rekli da od poboljšanja njegova vida neće biti ništa, da je tako kako je, da se s tim pomirim, i da budem spremna na to da će on zauvijek ostati takav, i da je to njegov vrhunac, najviše što može svojim mozgom doseći, i da moram biti jaka, jaka, JAKA.“ (Crescendo u njezinu glasu bio je neizbježan.) „Da ne smijem pokleknuti, i da moje lice pred njim ne smije odati da sam upala u nedajbože kakav očaj. Da moram biti nasmiješena, hrabra, jer je tako njemu lakše. I da sam ja (i to kako se ja osjećam) manje važna. I da je sve to samo test u mom životu i da će to proći. Bez obzira na to što više nemam snage ni za se a kamoli za njega. Što čekam rezultat PAPA-testa koji prošloga puta nije bio dobar. I da me je strah što će biti. I da moram svoju glavu održati iznad vode kako bih mogla čuvati i Roka. Roko je bio moj jedini, dobri, najbolji anđeo, sunce moje.“
A svojoj je doktorici Anka kazivala: „Vi ne znate kako je to, ne znate kako je to kad ti se izmakne tlo pod nogama i kad ti u utrobi više ničega nema; kad glavinjaš bolničkim hodnicima a pacijenti ti zamjeraju što si se u sobi pokraj djeteta predugo zadržala. I mrmljaju da sigurno imaš ’veze kod doktora‘… Ja? Veze!? I neki se smijulje iza leđa, a njihov cerek… kao da ti grebe po razotkrivenu srcu i ti ništa ne možeš: ni disati, ni piti ni jesti, jednostavno želiš da se uruši to stubište kojim silaziš, zajedno s metalnom ogradom, i da ti jedna od šipki probode srce i da ti mozak spale svi ognji koji na ovoj zemlji trenutno postoje jer ti ni tijelom ni umom više nisi za to da budeš tu, jer ćeš šenuti, jer ti više NEMAŠ ni uma ni tijela. Neka ti sprže svaku moždanu stanicu, neka ti rastope svaku trunčicu kože i vlasi, neka ti kiselinom rastope sve što se dade rastopiti u utrobi! Jer meni više ne treba, ne treba mi ništa! Ali moje dijete? Tko će o njemu brinuti, tko će za nj mariti ako se nedajbože meni nešto dogodi? Svi ti sažaljivi pogledi mojih kolegica iz drugih smjena, koje se upiru radom od po deset sati dnevno i istražuju nove i nove upute i metode prodaje novina, igračaka, tramvajskih karata, naplate režija putem bar-koda, slanja paketa poštanskim kombijima… sve sve sve to one znaju, i još imaju volje odraditi svoje kod kuće, i još imaju snage za sućut prema meni, i mom križu, i prema mom divnom, plemenitom djetetu prozirne kože i svilene kosice…Ah, ne dajte mi da plačem… Pa i ne plačem… Nisam ja luda. Samo mi klizi ovo niz lice, nekontrolirano nešto. Nešto. Dajte da ne umrem, doktorice, da ne moram na operaciju, da ne moram sutra kod suca, da ne moram ništa. Dajte mi da čujem glazbu! Dajte mi glazbu kojom me je otac podučavao, kad smo je slušali na radiju, violinski orkestar, par mjeseci prije nego je umro, a umro je mlad, prije nego što krenuh u školu. Htio je da znam u glazbi vidjeti anđele, tako je govorio. Dajte da ponovno čujem violine, ljepotu da čujem. Da ovaj život ne moram proklinjati, ni išta drugo, ni ikoga. Ni suca. Ali što on zna, ŠTO ON ZNA O OVOM MOM ŽIVOTU, i ovom užasu u mojih 33 kvadrata u kojima obitava moje krasno čedo u kolicima?“
Govorila bi tako Anka svojoj kolegici i svojoj doktorici, ili sebi u bradu penjući se stubištem prema svojih 33 kvadrata, ne mareći što će je susjedi čuti: „Što ne znate, svi suci svijeta, svi javni bilježnici i ovrhovoditelji, svi neosjetljivi, cerekajući službenici po uredima – da sam ja VEĆ platila tih vaših jebenih dvije stotine kuna! I da vi nemate pojma koliko su one za me teške, koja je njihova stvarna težina. Bezosjećajni, besramni, jadni, javni – pička vam materina – blokirali ste me, blokirali na sve načine, mater vam jebem, vrištim u te vaše nemilosrdne face i oči koje niti da trepnu: Krepajte, krepajte u mukama!!! Kao što ću i ja možda!“
I sruši se Anka na stolicu uza stol s pločom od ultrapasta – i udari u plač. I uto se stolu primakne Roko u kolicima i s „pepeljarkama“. Plač prestane. I oni se uhvatiše za ruke. I položiše ruke na mali okrugli stol od ultrapasta. I ostanu tako. Anka – gledajući u svoje naborane dlanove, a sin – gledajući pravo (a ne videći ga) u lice materino.
I ostanu tako, neko vrijeme.
Izvorni tekst objavljen je u Večernjem listu u Zagrebu 16. veljače 2019.
__________________________________________
HELENA PERIČIĆ HERENDA*, rođena u Zadru, redovita je sveučilišna profesorica komparativne književnosti i spisateljica. Objavljivala je od osmoškolskih dana – u Hrvatskoj i inozemstvu – poeziju, prozu, dramske tekstove i publicistiku mahom u književnim časopisima i novinama. Za književni i znanstveni rad dobila je 2010. Nagradu Zadarske županije.
Članica je Hrvatskoga društva pisaca, Hrvatskoga centra P. E. N.-a i drugih strukovnih i profesionalnih udruga.
Među njezinim književnim publikacijama ističemo zbirku dramskih tekstova Izići na svjetlo (2005.), zbirku priča Domnana i bijele ovce (2007.) te zapise O riđanu, Petru i Pavlu: dnevnički zapisi, članci, pisma… 1991.-1998. (2006./2010.), osobno svjedočanstvo o Domovinskom ratu koje je pohvalila i književna kritika.
Posljednja joj je knjiga izišla u Zagrebu prošle jeseni; riječ je o zbirci priča koja nosi naslov Zaštićene vrste.
* Autorica se u posljednjim svojim objavama koristi – pored očevim – i majčinim prezimenom Herenda.
čovjek-časopis 