
ABBA
Moj je otac bio čedo stada i seobe
i napredovao do građevinara
– protagonista konstrukcije
Sazidao je divne bajke o progresu
i žrtvovao svoju kičmu
mojoj školskoj izgradnji
samo da bih ja postao
čedo dekonstrukcije
Moj je otac bio revolucionar na treću
Marxove gljive to ne bi razumjele
Moj je otac rušio komunizam
kad nije zaplakao za svog maršala
potom je rušio kapitalizam
kad je ošamario svog gazdu
potom je rušio feudalizam
kad je otišao od mog djeda
Ja sam po tome tradicionalist
ja rušim sve što je ostalo
Moj je otac bio sljedbenik
Zelenog Isusa
Bablje vijeće imalo je
sto imena za njega
ni jedno lijepo
Vjerovao je da ću osvojiti svijet
kako je on osvajao žene
a kasnije i fotelju
s koje je morao od mene čuti
– Neće biti volja tvoja
Moj je otac mrzio rat
kao što trava mrzi nogu i kotač
Volio je voditi ljubav
ali ne slijediti ju
i njegovo vrijeme je sav rat
prebacilo u naše glave
e da bi ga mi iznijeli na polja
gdje su se naša djeca trebala igrati
a ljubav je pošla putevima
kojima nitko nije htio
Oče
ovdje više ničeg nema
Ni pobožni pankeri
ni štreberske utopije
ni tročlana struktura
ništa više ne opravdava
grijehe u tvojoj žrtvi za mene
Prešli smo sa sela u grad
samo da otkrijemo
divnu raznolikost pustoši
Oče
Sjeti se narodnih pjesama
Obojica smo čeljad kodirane krvi
i zakasnili smo na vlak
koji je mogao slomiti taj kod
Nisi nikad trebao sići s brda
i ja nisam nikad smio spoznati
da Nebo postavlja ruševine
kao kulise našeg zagrljaja
– zagrljaja kojeg je život zaboravio
a sudnji dan razotkrio
***
MONOLOG
Ukleta kuća prodajom
ukleta glava kućom
Pogane granice progone ulice
ona iza bičuje žalcima žmaraca
ona ispred glaba zglobove oka
Tihi kratki pečal a bučna vječna pečalba
drevna trbušna avangarda
Zebnja i potreba iščašiše zemlju iz neba
da obzor ostane omča okućenim čergašima
Oblaci su ljudima što su valovi ribama
ali vjera nije našla mamac za svoje udice
Pepeljara ne vraća izblijedjele melodije
a obraćenik se boji obratiti braći
svecima
siledžijama
šljakerima
pijancima
budalama
spasiteljima
Divne li me oči oplakaše
neviđeno
Divne li me usne pozdraviše
neljubljeno
Stup soli
pamet
Ne okreći se
Ako tvoje ime dijele samo grobovi
oderi kožu koju je žigosalo djetinjstvo
Zlatna teletina miriši na nostalgiju
a jezici sunca plaze moje staze
***
VIDIO SAM SVE OVO
Vidio sam sve ovo
sinoć
u prošlom životu
Te oborene borove
ostavljene na kiši
i te tvorce bez tvornica
s licima bezličnih ulica
i te crvohrane kućice
bez kučeta i mačeta
i pucnjeve ispucalih usana
u stisku šutnje
Vidio sam sve to
i pošao im kao da nisam
kao da nisam znao
da sam težak svijetu
kao gnijezdo grani
i da je svijet težak meni
kao nebo poljima
i da sam težak sam sebi
kao meso kostima
Vidio sam sve to
i poželio da se moje oko
izlegne iz ljuske vida
i prsa da puste klicu
jer cjepivo protiv smrti
crpit će se iz rascjepa
i kažu da će poderane grudi
obrubiti rubini
ako samo izdrže samoću
na smotri Samaritanaca
Da čuo sam sve to
čeznući za Iščezlim
tragajući za Bestragom
strpljivo trpeći
u noćnoj Pieti pijetlova
tako da ne izdam izdah
onih usnulih usana
koje sam zaželio
zacijeliti cjelovom
jutros
u preživljenoj smrti
________________________________
FILIP KATAVIĆ rođen je u Zagrebu 1999. godine, odrastao u Novskoj, ali sazrio u Zagrebu i još sazrijeva svugdje između. Od 2020. studira kroatistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2023. doprinosi tekstove HDP-u i portalu Radnička prava. Objavljivan u zbirkama naklade Kultura snova i Senje i meteori, u zbirci Librum 100 najboljih pesama 2024–2025, u studentskom projektu Povezani poezijom i u časopisu Nova Istra te na stranici Kritična masa. 2025. bio je među finalistima na natječajima Slovo Gorčina i Korzo slova. 2026. nagrađen je književnom nagradom Milivoj Cvetnić i objavljuje prvu samostalnu zbirku poezije.
