***
doći će smrt i neće imati tvoje oči,
to nijesi ti, u tvome tijelu neko je drugi i kao cirkuski lutkar koncem pomjera ruke, noge, a iz svoga trbuha kroz tvoja usta kao seoski pastor propovijeda, to nijesi ti, to je tuđin koji je uselio u tebe kao skvoter u napuštenu, oronulu zgradu,
tvoj pokret nije igra, tvoje tijelo ne igra,
grči se u bolu, patnji, to nije ples,
to demoni plešu od jutra do novog jutra, i ne daju ti da zaspiš, njihova glad je beskrajna dok na tvojim ramenima razapinju logor i pale logorske vatre, galame, ritualno se povijaju do zemlje i izgovaraju zaumnu mantru nad užarenim kamenom
dok njihova buka i bijes kao ratna truba zloćudno ječe, zavijaju, i noćima ti šapuću u uho,
a glad im je beskrajna, majko,
kao bijesni, pomahnitali psi jedu tvoju utrobu, zubima glođu tvoje davno raspolućeno srce, i goste se za bogatom trpezom trošnog, izmučenog tijela,
a ti si gladna, žedna i samo bi da zaspiš,
to je sve za čime žudiš, i samo vapiš za snom, majko,
a kad dođe smrt neće imati tvoje oči, majko, jer tvoje oči nijesu crne, i u njima ne prebiva tama, bile su to oči pune života, sad su pune bezdana iz kojeg se prolama krik,
na drugoj obali su arhanđeli, i lađar čeka tvoj dolazak, jer ova obala je crna, i voda u kojoj se umivamo i krstimo je crna, a ti si bijela poput prvog planinskog snijega, bijela kao tvoje meke bijele ruke, bijela poput brašna kojim si nas hranila i othranila, i onda kad si bespomoćno lomila prste u jednom od naših podstanarskih stanova, a bilo ih je toliko mnogo, toliko iznajmljenih stanova u kojima si bespomoćno lomila mršave prste zureći u prazan kredenac,
a opet, bila si čarobnjak, i
bila je to magija,
i glad si nosila na svojim ramenima, u svome stomaku, kao što si nekad nosila nas,
nosila si i cijeli svijet na svojim krhkim i izranjavanim leđima, kad je tako moralo,
da bi nas sačuvala, od svijeta punog gada,
a onda, došla je smrt, i nema tvoje oči,
Paveze je lagao, majko, on nije svjedočio umiranju, za svojim pisaćim stolom pisao je o tami u koju nikad nije zakoračio, i nije gazio u krvi do koljena, sve do hotelske sobe i vlastitog kraja i vlastite krvi,
zbog tragične ljubavi,
zbog opšteg mjesta istorije književnosti,
zbog opšteg mjesta banalnosti smrti
***
Moja majka je hranila golubove,
baš kao
Bohumil Hrabal
pjesnik iz zlatnog grada Praga
koji je pao s prozora bolnice hraneći golubove
istina, majka nije pala s prozora bolnice, pala je u samrtnoj postelji, jer vrata bolnice zaključali su stražari u bijelom,
istina, moja majka nije pjesnik iz zlatnog grada Praga,
ona je važnija od bilo kog prodavca magle,
od bilo kog izabranog koji laže o besmrtnosti,
moja majka je penzionerka, nekad prodavačica u prodavnici mješovite robe,
rođena u zlatnom selu, koje nije Prag, živjela u gradu, koji nije Prag,
samo grad naseljen ruljom i gomilom bučnih automobila,
moja majka je umrla u selu u kojem je rođena,
nakon besanih i teških noći, nakon patnje i bola u svakom mišiću, kosti i ukradenom, razorenom, zarobljenom umu,
u selu u kojem je rođena majka je zaspala,
zauvijek, konačno,
i ko će sad hraniti gladne golubove u dvorištu naše zgrade?
________________________________
ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ rođen je 6. aprila 1983. godine u Titogradu. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Zastupljen u više zbornika, antologija i panorama poezije. Od početka rada Gradske televizije, do januara 2024, bio je autor i voditelj emisije Knjiški ljudi i kolumnista Gradskog portala. Kolumnista je Antene M. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Objavio je knjige poezije:
Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009), Dok crtah mapu svojih putovanja (2016), Prije objave (2017), Doba (2018), Glasnici (2020, nagrada Aleksandar Leso Ivanović), Kućni red logora (2022), zbirke eseja Vrijeme Juda (2024) i Magično kruženje 90-ih (2025), i knjigu kratke proze Gozba (2019, nagrada Zaim Azemović).
Član je Crnogorskog PEN centra. Živi u Podgorici.
čovjek-časopis 