Preplavljuju me tragične opere u bolničkim sobama dimenzija osam puta osam metara.
Otvaram crne kutije vremenskih mašina.
*** Pocepani kao papiri otkinuta krila leptira hitinski rogovi jelenka nakalemljeni na nešto drugo pokušavamo iskorenjeni da prepoznamo svet gorocvet lek pronalazimo opipavamo u sebi tantuz položaj kamena nepoznatu vrednost izgubljen račun
*** Izduvali smo se svukli stare kože zamenili sva odela košuljice i ljuske izbrisali tetovaže izgubili kilograme tela i kosu
U toku projekcije filma poželeo sam da budem crnac negativ lik iščezao sa fotografije mineral srebro
PETAR MILORADOVIĆ (1970, Gornji Milanovac) objavio je sledeće knjige poezije: Sredozemlja (1997), Porto (2000), Slajdovi (2004), Kolonija (2007), Poslednja večera (2010), O zelenom kamionu i drugom (2014), Rubovi (2018). Živi u Gornjem Milanovcu.
Szymborska piše da za izgovoriti jednu riječ Treba pokrenuti sedamdesetdva mišića Zato je kršćanstvo smislilo molitvu u sebi – Da iznutra govoriš i sedamdesetdva mišića odložiš u viškove
Tako za kriknuti dvaput Treba stotinučetrdesetdva pokreta mišića Jedno otvaranje vilice i kisik
U sebi govoriš molitvu Umirujući s unutrašnjim amenom Jedan mišić –
Svoj jezik zadržan među zubima
***
BRZINA OSLOBAĐANJA BIĆA
Kažu stari i sad po selima – kiša kome u lijes pada, taj je bio dobar čovjek. Iz meneiskopina cure potočići kao iz naguranih kišobrana u porti crkve. Desni s vještačkim zubalom sve su mi hladnije od vode koju gutam i mesa koje žvačem. Otkad je moj prijatelj s nerođenima ili otkad sam u godinama kad se prestaje sebe gledati golog u zrcalu – otada više vjerujem svojoj sjenci i njezinu crnilu. A crnilo – žiletikava žica kojima se europljani štitimo od plutajućih sirijskih dječaka, mali skladni žiletići urolani u bale i namotaje. Prsti su mu umorni od nemanja brojanice među njima, tom crnilu. Glas mi je za riječ sporiji od rečenice koju bi da izgovori. Neće je niti izreći, poluispisuje je, zaustavi se, iza ustavi se.
Sedmoga je studenog bila dženaza mladoumrloj Sari G. (30) na gradskom mezarju. Dok su čučeći muškarci molili oko njezina umotanog tijela, s druge strane groblja, preko kanala, neki momci dovikuju : Turci!! Jedan se skinuo do koljena, mašu, skaču, viču. Ženu polože u mezar. Iz meneiskopine opet curi, sabira se u jednu lokvicu, kao na linoleumu po hodnicima. U hodniku. Ili kod nečijih vrata. Liježe Sara u zemlju (oj, tabutu, mili krevetu – tako se pjeva u drami Mate Matišića) lopate se cinkaju na zubatu suncu, momci dovikuju, kažiprstima režu si vratove.
U fizici, brzina oslobađanja zove se brzina koju tijelo treba postići da se oslobodi gravitacije drugog tijela, da izbjegne njeno gravitacijsko privlačenje. Slovo Ajin, 16. slovo hebrejskog alfabeta, označuje brzinu koju mora imati biće (l) da se oslobodi gravitacije drugog (*l), tj. da se beskonačno udaljava (zagrada označuje udaljenost). Drugim riječima, Ajin s indeksom l je ona dana brzina l-u koja će povećavati udaljenost između l i *l u beskonačnost” kaže Laurent Derobert (1974.) u proizvodnji egzistencijalne matematike.
Trećim riječima, Saro, oni su također od blata, udaljeni od tebe za čitavu ideju što uopće s šakom blata, čemu udahnjivati oblik, unositi vodu. Sad mogu da vidim rečenicu koju kasnim. U njoj je jesenski sumrak. Sarina mater povraćala je s onu stranu ograde mezarja, okružena staricama.
Tako je s nerođenima, svaki im sanduk prazan, svaki pun kiše.
Želim da kroz obruče skačeš bez da imaš federe na stopalima Neuspjelom te telekinezom bacam u nebesa bez krila da te do cirusa odnesu Sanjam pobjedničke maratone a ne vidim smrskana ti koljena Preda mnom samo odora stoji Do grla zakopčana košulja i preko članaka prstiju navučeni rukavi Slijepa sam ti zbilji a ti mojoj gluh
***
IZBJEGLICE
Želim medeni tjedan u okolici Kalinjingrada juhu posluženu s lopatama žlice su prefine za nas došljake Prljavi smo pohlepom nosimo ju u grbi na leđima pognuti zemlji jer drugačije ne jedemo Htjela sam biti balerina sjedio bi u prvom redu u najboljem kašmirnom odijelu Mašna s tulipanima Našao si me pred glavnim ulazom Prosjakinja bez jajnika a ti moraš spasiti nekog
***
ZVJEZDANI MANIFEST
Zvijezde su propisale kako bi trebalo biti Opisale su ljude i kakvima ih one vide Ukazale im na mane, suprotnim kako bivati
Odaslale su svoj manifest na koju stranu da su mogle Prepustile ga vjetru da plovi njegovim putanjama
Njima je stigao do poštanskih sandučića Usadio se među kataloge i opomene telekomunikacijskih kompanija Zajedno je s njima završio na polici iznad kuhinjskog stola Kojekuda se i odmah našao u reciklažnom kontejneru
Tek je pokoji primatelj otvorio svjetlucavu kovertu Pokušao bi pročitati stranjske znakove i zemaljski stečenim znanstvom prodrijeti do božanski satkane materije
Samo se jedan manifest spasio od nepromišljenih ljudi Skrasio se na zidu dnevnog boravka u rezbarenom okviru Svakom je generacijom jedna točka postala čitljivija a još uvijek srži u svojoj odveć nepročitana
Umrle su i stvaralačke zvijezde i zadnji potomak jedine prosvjetiteljski kadre loze Raspale su se i kuće i asfalt pred njima i poštanski sandučići i rezbareni okvir i staklo koje mu je spajao metalne vrhove
Cijela se rotacijska kugla pretvorila u nakupinu ostataka ostataka nekadašnjih ostataka Samo je taj jedan polu-učitani manifest visina ostao svjetlucati povrh kompostirane planine Svemir da može pročitati kakvima smo trebali biti
SILBA LJUTAK rođena je 1999. godine u Zagrebu. Završila je opću gimnaziju u Srednjoj školi Zlatar. Trenutno živi u Zagrebu, studira Psihologiju na Hrvatskim Studijima i bavi se freelance prevođenjem na engleski jezik te literarnim radom. Piše i objavljuje poeziju i prozne radove na portalima i u časopisima poput Večernjeg lista, Kola, Kritične mase, Metafore, Kvake itd.
Ležim na kauču izvrnut naglavačke noge podigao na naslon, visoko pomeram ih napred-nazad to sam radio i kao dečak šetam po plafonu.
Gledam dugo u prozor osećam se ko prazna pinjata ispucao po šavovima od udaranja ništa slatko i šareno ne izlazi iz mene.
Kao dečak nisam mogao da odlepim Ronaldovu sličicu od papirića danas ne mogu da odlepim san od realnosti
Rekao sam jednoj starijoj devojci volim te, nasmejala se pravi si dečak, rekla je. Ljubila me u usta, po vratu, kapcima držala me čvrsto za ruku mahala napred-nazad svojom rukom u mojoj dok smo hodali šaputala mi lepe stvari. Lepo je lagala pustila mi ruku kad sam bio iskren.
Bio sam ljut i prazan nikad više prema devojkama nisam bio dečak.
Mislio sam da sve ide u paru. Čarape, četkice, olovke, papiri zvučnici, ptice, hleb za sendvič mačke, psi, puževi muško i žensko.
Muško i ležanje satima na kauču muško i gledanje u prozor muško i niko. Dugo nisam šetao sâm ne pričam sa nepoznatim ljudima. Vidim puža izlazi iz trave drugi je na sred staze stavljam drugog na prvog volite se malo, kažem. Kad padne kiša vidim kišne gliste ćušnem nogom prvu blizu druge usamljen je, kažem prvoj.
Noću ležim u krevetu sećam se svog dede imao je dubok i nežno-hrapav glas mirisao na pivo i cigarete. Trgni malo dok ne gledaju govorio je nagnem pivo on se hrapavo smeje kao da želi da se nakašlje usitne mu se plave oči vide mu se žuti zubi rupa umesto levog gornjeg očnjaka.
Nema ga više nema više ljudi uz koje sam odrastao. Neki mrtvi, ostali umiru na poslu imam još osam godina do tridesete još dvadeset ispita do diplomiranja imam dve bore na čelu tri velike strije na stomaku dva ožiljka na glavi napio se bezbroj puta.
Život nema smisla prilaze samoubilačke misli. Nikada nisam plakao zbog života. Mislim, kao dečak nisam.
***
NAPAD PANIKE
S hladnim vazduhom ulaziš u moju sobu provlačiš se ispod prozorskog okna koji ne dihtuje dobro. Ležim u mraku kažem ne idi bosa, dođi u krevet. Uvlačiš se pod ćebe pribijaš mi se s desne strane butinom dodiruješ moju stopalom kliziš po cevanici nosem i usnama dodiruješ rame, vrat i zastaješ kod uha. Ozbiljnim glasom šapućeš govoriš mi da mnogo pijem potencijalni sam alkoholičar niko to ne želi pored sebe. Kažeš da nisam bio ništa posebno desilo se s vinom i pijanstvom govoriš neću te videti više.
Tvrdiš da nikada neću predavati književnost živeti od pisanja prestaću da pišem jer ću pisati loše i ponavljaću se. Biću švorc i propalica proneveriću sve nade koje su položene u mene izneveriću svačije poverenje biću još jedan sveznajući bradonja iz parka koji zaboravlja na godine i priča da novac nije najbitniji. Biću ludak jer to i jesam.
Ponavljaš kako ću ostati sam nije bitno što sanjam kako izgovaram volim te nije bitno što sanjam kako mrsim dečji čuperak neće biti priča za laku noć. Neće biti ničega kažeš ništa je jedino što možeš da mi obećaš.
Spominješ imena mrtvih prijatelja neću ih videti, kažeš zaborav će ih progutati, kao i sve ostale. Bog ne postoji ne volim nikoga govorim nisam uopšte hrabar.
Noću mi dolazi tropska vrelina Afrike pluća su mešina koja potpaljuje vatru cepam čaršav i jastučnicu. Srce mi je domorodački doboš pri ritualu kada se jedan noću pojede.
_______________________________________________
STEFAN STANOJEVIĆ rođen je 17. avgusta 1995. godine u Pančevu, gde i danas živi. Studira srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavljen na više internet portala, u onlajn i fizičkim izdanjima časopisa, u zborniku Rukopisi 39, 40, 41, 42 i 43. Bivši je dopisnik nedeljnika „Pančevac”, bio je autor kritike na internet portalu „Konkretno – zdrav razum i javna kritika”, novinar časopisa „Draft” – omladinskog informatora pančevačkog Doma omladine i dugogodišnji saradnik portala blacksheep.rs Povremeni dopisnik portala 013info. Prvi je neafirmisani pesnik u Pančevu i okolini koji je održao više od trideset samostalnih večeri poezije i time vratio učestala čitanja poezije u svom gradu prvi put od 2003. godine. Od januara 2018. uređuje jedini pančevački književni serijal „Punchtown poetry” u klubu „Štab Pogon.” Objavio je knjigu poezije „Mladi Atlas” (2016)
Na proplanku gdje je modna kuća bila Ori se od rike piske i galame Pijetao krešti iz petnijeh žila – Prodajemo bunde za sve šumske dame
Priđoše mu dvije olinjale lisice – Sve što je u modi nama nije mrzno Mi bismo u svakoj bundi bile misice Samo što smo malo alergične na krzno
* Za tezgom dvije vučice majke Arlauču u duetu – Prodajemo patike najke One su in u svijetu
Naiđe zmija Raza Ne mogavši ni par da proba Mrzovolјno im kaza – Ovo je kineska roba
* I dabar iznio robu raznu Specijaliteti s mora Lignje Dagnje Vuk sanitarac mu Napisa kaznu – Zabrana dok se Ne donese jagnje
* Pod bukvom i prase divlјe Grokće – Požurite – Živlјe – Prodajem pečenicu I but svinjski Navali narode Životinjski Priđe mu neki matori vepar I počupa mu dlake s tjemena – Šta misliš je li par ili nepar Izdajniče roda i plemena
* Baš kad je svojoj ušatoj dječici Kupovala neke šarene stvari Novčanik iz torbe ukrade zečici Jazavac – džeparoš stari
Zečica zasuzi i bolno vrisnu I zatetura se ko da će pasti Jazo iz gužve u grmlјe klisnu Ali ga ščepaše organi vlasti
Dva vuka dva šumska redarstvenika Umlatiše ga – ima da propuže Dok su ga vukli čula se cika – U zatvor sa njim – Dolјe lopuže
* Na šumskoj pijaci i dva su medvjeda Ukrala pčelama tri kante meda Sad lјutiti roj juri prevarante Ako ne med da spasi bar kante
***
POKAJNIČKA
Jutros poput starog znalca Dok su cvale cvjetne šolje Zezao sam jednog jarca Smijalo se cijelo polje
Sad uzdišem u šok-sobi Vidam rane jedva spavam Poručite toj rugobi Da se izvinjavam
***
U ŠUMI GDJE VLADA MUK
U šumi gdje vlada muk Gdje niz jelu klizi smola Reče jutros jedan vuk Pripadnici lјepšeg pola
Volim tvoju facu vučju I krzno na poleđini Zamišlјam te u naručju Na trosjedu u pećini
Onda legnem potrbuške Crtam te na starom panju Slika – naše dvije njuške U aktivnom stanju
Ti ćeš dvjesta petsto puta Život da mi uveličaš Vučica već vidno lјuta Ode – kaže – mnogo pričaš
***
TRI SRNE
Na potoku gdje dan svrne Da zagazi gdje je dublјe Tri su srne tri su srne Prale rublјe prale rublјe
A uzvodno pored luga Gdje žeđ tole zvjeri mnoge Tri su vuka tri su vuka Prala noge prala noge
Tri se srne razumješe Vratiše se kući rano Rublјe bješe rublјe bješe Neoprano neoprano
VELIMIR RALEVIĆ (Berane, 1970.) je crnogorski književnik. Piše djela za djecu te za šire čitateljstvo. Neke njegove pjesme prevedene su mu na ruski, engleski, rumunjski, rusinski, bugarski, makedonski i lužičkosrpski jezik. Dio ih je uglazbljen, izveden i nagrađivan na mnogom dječjim glazbenim festivalima. Objavljene knjige: – Nebo kuća beskućnika (za odrasle), Novi svet, Priština, 1994. – Mravinjak u žitnom polju, Sfairos, Beograd, 1995. – Divni sunovrati (za odrasle), Sfairos, Beograd, 1996. – Svitac u grlu, Nova Evropa, Beograd, 1997. – Mirišem na ljubav, Udruženje crnogorskih pisaca za djecu i mlade, Podgorica, 2000. – Zlatni prozor, Interpres, Beograd,2002. – Tanjini prsti zvone, Interpres, Beograd, 2003. – Brod u žitu, Jedinstvo, Priština, 2006. – Vodeni čvor (za odrasle), Udruženje pisaca Kosova i Metohije, Kos. Mitrovica, 2007. – Zaljubljeni vitez, JU Centar za kulturu Berane, 2009. – Mjesečarenje na suncu, JU Centar za kulturu Berane, 2011. – Bečkerečka mečka, JU Centar za kulturu Berane. 2013. – Kroz život jurišaj, Pegaz, B. Polje, 2014. – Prigovor danu ( za odrasle ) Pegaz, B. Polje, 2015. – Želim ti reći, biblioteka “D. Tucović” Lazarevac, 2015. – Slovne igrarije za mlađe i starije (za djecu), ” Pegaz ” B. Polje, 2016. – Zvonjava ( Zbirka kompozicija ) – Pegaz, B. Polje, 2016. – Pišem joj verseljuvene (zbirka ljubavne poezije za odrasle), Ratkovićeve večeri poezije, B. Polje 2017. – Panjevanje ( za odrasle ) Pegaz B. Polje 2018. – Zubatorepati stvor – Pegaz B. Polje 2019. Zastupljen je u brojnim zbornicima, časopisima te u 40-ak antologija u zemlji i susjednim zemljama.
ILHAN PAČARIZ rođen je u Prijepolju 1983. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je tri pesničke knjige: Sobni nomad (2011), Oniričke pesme (2015) i Vrtlog (2019)
ja sam bio u Zemunu a ona u Borči i ugovorili smo sastanak
ispružila je svoju gigantsku nogu preko reke da bih hodajući na usnama došao do njene kuće u mrkom šiblju
čekala me je sa gajbom piva i par neutabanih kilometara njene druge noge
kada sam prepešačio i to seo sam na stolicu došao do daha i rekao joj: Sanja, ako nastaviš ovo da mi radiš, biće krvav posao preneti te preko praga
***
KONTRA-ODA
izneli bi me na nosilima nosili bi me na iznosima pametno ispiraju isprano pametuju love maštu maštaju o lovi ne stižu ništa ništa ih stiže
***
ZA ŠAKE SA MAGNUMOM
neka ti život bude kao volumen tečnosti koja ovu kriglu čini gralom
iracionalan iznad racije zaronjen u flekave strasti buldog ždere buldožere budi taj buldog zagrizi gvožđe rđu ispljuni samo ako moraš pa je posadi njeni plodovi možda budu ono što ti treba
pocepaj ovu pesmu spali je na trgu i ako se zaljubiš u žar uspeo sam
LAZAR PRENDOVIĆ rođen je 14. jula 2000. u Beogradu. Završio je srednju Ekonomsku školu u Zemunu i trenutno studira žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka. Svira bubnjeve u pank bendu Logička Greška. Individualno se bavi i elektronskom muzikom. Pesme piše od 2017. godine i radi na prvoj zbirci poezije.
podijelila sam svoj mrak s općim mrakom tako mi se mrak smanjio i zgusnuo istovremeno zapucketao iz sklopljenog kišobrana kojeg ovo ljeto nisam otvorila čak ni da mi radi hlad neki kišobrani obavljaju radnje moj zna odrediti stanje u kojem sam tako sklopljen pred mutnim nebom iza zamagljenih stakala javnog prijevoza ljudi prolaze na prstima konkavnim udubljenjima čvrsto prihvate šav od džempera jer u mekom, končanom i ljubav koju traže kao da odnekud zapinje i ne ostavlja se kandžicom se prikači za nositelja njuška posvuda i traži pod čijim se koncem druga ljubav zavukla na kojem se tijelu toplo primila nekima je ljubav u ispruženom laktu nekima trusi sa zidova u čaše bliske su ruke vijadukti u mraku prenosit ću se preko jednog satima ljubav je žustrina plave i kartonski bog podebljane glave grad koji se prekida trajno pred gradom se sunce tanji pekari jutrom gase zagorjele kifle prozori pište od topline Victoru Truvianu treći put rastu mladi i jaki zubi jer živi u rudnicima zraka i ostalog vazdušastog materijala gledala sam gušter u ljubavi odbacuje rep i jedno oko, meko i bijelo kao stiropor nekoga ljubav nikako neće vidjela sam sve to i još kako mravi proždiru leptira prejako mi pada kiša i neoprezna sam digitalna ptica ništa mi se dugo dogodilo nije a možda bih da se nisam u kućici obeskućila u prsima napipala kost koker španijela
***
TUGA MI JE MALI TROMB
u bakinoj sobi sve se od tri sata pomjera ili kreće madrac se, tako mi svega, proteže kada sjednem iz jastuka trusi djetelina umjesto perja živi su ti jastuci, bako, i neću da spavam na njima otkad tebe nema kad je baka prenijeta u sandučić boje kave jastuci su udarali licima od plafon vješalice tiho poispadale iz ormara kišobran je samog sebe otvorio i zamolio prisutne za mir jedno je stablo prešlo za stol i nalaktilo se u stomaku mi pet mjeseci, kao i baki, raste guma trebalo je smrtovnicu složiti od ‘to mi je za mriti kad budem’ fotografije možda bi djeci trebali raditi slikovnice pred pogreb stablo dva zaključalo se u ormar i jako ispupavalo mentu iz svojih grana fišek sušene kamilice izbacivao je barice vlage na mirisne šalove u kojima se zadržala pokoja tanka vlas neki šarafići su, dok si spavala, bako, zakucani točno ispred nas dio sam gume povratila dok se baka izvlačila van uz pomoć divovskog anđela na pogrebima ne gutajte jecaj ugumenit će ga u grlu tuga
***
SLATKO OD ŠUME
šume sanjaju šume jegulje šume su od juga nervozne ovdje ih sve jako boli kad pukne šibica, kondom, petarda, upaljač, plastika od Sunca koja je slatka pod usnom pernati trbusi svijetle zrakom kao mango vidim ih dišem i one dišu u mene mrve ampule kisika u tanka i bolesna pluća sišem kožice naranče da, dobar humus čine svježi zemljani zavoj daj me zamotaj malo na periferiju kantonalnog duha tamo je mmm još 120 000 mina i neeksplodiranih sredstava zatvaram oči brišem san Sunce je velika crvena salamura pregrijalo mi je oko istovremeno suho i mokro od dima i plača ne puštaj staklu da se izuva u meni prekini pljuvati krv na šumu da bi smirio ratove u sebi prekini prekini gledati šumu kao prijetnju pošalji šumu gdje je nema tamo gdje joj je mjesto da se ušumi ne bacaj biljne sokove u nepce naviklo na masno pečenje kad ti s bokova dođe skinuti mast prevrnut ćeš povrće na skupocjenoj wok tavi naručenoj s top shopa popust čak 5 %! šume su vaši repelenti oči su mi zelembaći spušteni na laktove u svakom zelembaću sikon u sikonu mala osa tijelo joj je smokva sjećam se sinoć sam usnila šumu u čaši vode plave mrlje vatre preskakale su kapke tržnice plavih paštapana niotkuda čelom sam provjeravala toplinu čaše okom upala u zgarište moje čelo i čelo prijateljice i čelo njezina mačka plišanih laktova i zgarište sve to u jednoj čaši vode što se dimila i mi nad njom i pera ptica koja nisu peraje kroz koju se od flaša prokrijumčarila mržnja čiji zrak ćemo disati sutra državo, nabavi kanader bilo je šumicâ bio je šumarak bila je šuma dajte mi zraka šume su disanje oštećenih pluća
ANITA PAJEVIĆ (1989, Mostar), magistra hrvatskoga jezika i književnosti. Autorica dviju pjesničkih zbirki: „perlinov šum“ (Slovo Gorčina, Stolac, 2016) i „redukcije“ (Vrijeme, Zenica, 2019). Dobitnica prve nagrade „Mak Dizdar“ za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis. Poeziju objavljivala u regionalnim književnim (i online) časopisima i zbornicima. Pjesme su joj prevedene na engleski, slovenski i grčki.
Svako jutro ustaje u šest. Oblači radno odijelo. Odlazi u štalu.
Sa kravama se, kaže, najbolje ispriča. Sa kućnih vrata žena ga doziva. Kahva se hladi. Dok djeca spavaju, njih četvero u sobici, govori mu da je stigao račun za struju. Šest maraka više nego prošli mjesec.
Prije rata je radio u fabrici, imao finu platu, čak i auto jedno vrijeme, dok ga nije prodao. Dječija škola nije džaba. Kad mi nismo mogli, govorio joj je, nek oni lakše žive. K’o da lakši život sa školom dolazi. Peti im sin, najstariji, nagodinu fakultet završava.
Mjesecima već crni oblak među njegovim obrvama i munje iz očiju najavljuju oluju. Ko će znati šta se iza brda njegove tišine valja, mislila je. Zato je i šutjela. Uz tišinu dosipala mu još jedan fiildžan gledajući ga kao što sunce gleda zemlju. U proljeće.
Kroz suhi kašalj i dim cigare govori joj da se sprema za Njemačku. Ide na crno s bivšim kolegom iz fabrike, B. S. On je već išao preko ženinog rođaka, B. H., jednom u Njemačku. Drugi put u Belgiju, kad ih je pohapsila EU policija. Ne razmišlja o tome.
Kao što nije mislio bezglavo trčeći kroz kišu metaka i granata kad je pogin’o mu brat u susjednom rovu.
Sve mu se sabralo u dvije riječi, sav njegov život. Onaj prijašnji i ovaj sadašnji. Kad legne da spava, pred očima mu slike žene i djece, njihovih gladnih ptičjih usta i orošenih obraza.
Dan se vuče poput penzionerskog mjeseca u kojem penzija liježe sa zakašnjenjem. Radi kod gazde P.B. na Čaršiji. Cijepa mu drva. Po metru deset maraka.
Ruka, lijeva, natekla i pomodrila, ne da mu mira. Bol toliko dubok da seže dvadest i kusur godina unazad. Na dan kad je stao na minu. Kad mu je ruka jedva ostala u komadu. Na dan kad je ostao bez većeg dijela desne noge.
Pola je osam. Žena pojačava ton na TV. Nakon najave, udarna vijest: u Cazinu se zapalio čovjek.
ADEM GARIĆ (1986, Doboj; Tešanj; Sarajevo; Erie, Pennsylvania), iz zbirke pjesama “SELIDBE”, Presing, 2019.
Druženje sa ljudima zahteva porciju vremena, remećenje ritma lične rutine.
Posvećivanje drugom računa na odricanje u trenutku neutažive taštine.
Među onima što dolaze i odlaze, neimari sopstva retuširaju imidž o koji će se veličanstveno spotaknuti.
Šta je čovek nego instrument smrti, koža razvučena preko ksilofona kostiju, o koju kopitom udara najlepša životinja.
***
POVRATAK
Opasno je videti kuću svog detinjstva, ali pomaže spoznavanju sopstvenog sloma.
Svaka soba ima zvuk i pokret velike zmije iz mraka zidova.
Ona može da prizove pogled sa razbijenih prozora. Nije dobro da je pogled isti.
Potrebno je otkriti ožiljke, pokušati oplakati izgubljeno, i uz topli morfijum gledati kako kliše gori.
***
TIHA POBUNA
Volim sobe
praktične prostore u kojima možeš smestiti svoje telo
udobno
ispuniti predmetima od značaja i potrebe neophodnostima što te određuju
vratima i prozorom zatvarati i otvarati svetlost i tminu opkoljenog
sveta
iza ova četiri zida stabilna i čvrsta poput listova hartije
sa ispisanim pesmama u kojima tinja tvoje Ja tiho poput pobune.
***
JANUAR. AMNION (Pesma za moj 33. rođendan)
Pre i posle mene je ožiljak, carski rez na trbuhu januara. Budi me dvadeset sedam puta između šest i osam izjutra, potapa telo u monohromat dana, okiva nedeljivim ostatkom prestupnog kalendara.
Na beleg u obliku lista platana, na toploj koži stražnjeg dela leve butine, osamnaest godina kasnije spustiću pismo, kao oblog, kao vodeni žig, kao tetovažu sidra što se eksponira, bespomoćno zaljubljen u metaforu.
Ako je vreme stilska figura vode, reči su roditelji oblika stvari iz doba čistog značenja. Slova prave kolonu na putu između očiju i srca. Pod jezikom spava detinjstvo pesme, u gluvoj sobi obloženoj ogledalima.
Smrt pleše na razlomku noći. Čeka da se raspline u zvuku dodira metalnog vrha čiode i mermernog pločnika bulevara. Jutro stiže držeći zubima sunce. Probudio sam se sa zvezdama na tabanima. Mislim da se tako objašnjava mrtvački stupor.
BRANISLAV ŽIVANOVIĆ (1984, Novi Sad), objavio je sledeće knjige poezije: Pogledalo (2010), Crno svetlo (2012), Sidro (2017), Pesma galiota (2019). Jedan je od urednika portala za književnost, filozofiju i društvenu teoriju Rizom i član uredništva časopisa Dometi. Živi i radi u Novom Sadu.
čovjek-časopis 