SMRT U GRADU STONU
Bijah nejako dijete
i uz bujan vrt, na ogradi od žice,
spazih libelulu.
Treperila je.
Na suncu. U tišini modrog prijepodneva.
Ispružih sitnu ruku:
Bio jedan dragulj,
taj vilin - konjic,
te je titrajući sjao.
Tad me poče tresti groznica.
Umirao sam na mahovini
ispod koje zujao je roj
nevidljivih buba.
Uvela
kruna kamilice na usne mi se svila,
a ljeto je za vječnost sagorijevalo
u nekoj svijetloj pari.
Tako me je našla majka
i unijela u kuću.
Predveče tisuću je ptica
u starom dubu pjevalo
ognjenim jezičcima
pod onim mliječnim nebom.
Ja sam onda umro.
*
SRETNI DANI
K.D.
Ljubav i cvijeće
preobraze nasipe Dock Suda
u proljeće.
Kroz prividnu maglu kao ruda
svjetluca tvoje oko.
lz srca prema svijetu
ruka sluti drhtav obris stvari.
Na dnu, duboko, ribe sanjaju
tvoj stas u mladoj travi.
Oblaci, hati lakokrili
niz vodu jezde uz vodu
rijekom zaboravi
pustinjama sustala oblutka.
Vjetar ziba večer.
Vjetar njiše ptice.
Miluje ti usne.
Češlja trepavice.
Tamo gore, u Hrvatskoj,
ljubavnici šetaju uz prugu.
Poslije jogunasta dažda,
oni trče nasmijani
kroz staklenu dugu
i kroz zadnju kaplju kiše,
koju zemlja žudno siše.
Ovaj septembar geranija u sunčanom kreču
je njihov zračni rujan od ozona
poljubaca svježih. Od ciklama
spasene u staklu medaljona.
VIKTOR VIDA (Kotor, 1913 – Buenos Aires, 1960), iz zbirke "OTROVANE LOKVE" (Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba), prvog poslijeratnog izbora iz pjesništva autora, 1971.
***
TRI KRALJA VIKTORA VIDE
Tragom pjesme "Tri kralja" Viktora Vide
Sanjao sam Viktora Vidu
na palubi broda za Argentinu.
Stajao je na pramčanoj palubi
okrenut ka pučini. More sivo,
nigdje horizonta.
“Prvi kralj napuni pješčanik:
sada počinje vrijeme”, rekao je
tražeći rub u pustom prostoru,
tamo gdje ga nije bilo.
Rođen za vrijeme austrijskog carstva
u zaljevu hrvatskih svetaca
ostavio je bistre zore djetinjstva i zvijezde
koje se “roje noću u krčagu vode na stolu”
s kartom povratka kao praznom mapom
otplovio je daleko od Boke kotorske
i stradao u zapjenjenoj čeličnoj pari
zemlje pod južnom zvijezdom,
Argentine.
Drugi je kralj “natovario deve
Arabijom mirisavih ulja” i nestao
sa svojom zlom družinom
u nepoznatom smjeru, a mnoštvu
je ostavio samo kratkotrajne živote
u stranim rudarskim oknima bez izlaza.
Tako je i taj pjesnik i školski učitelj
zaglavio u pukotinama dalekog kontinenta.
Daleko od Hrvatske nije bio slobodan,
osjećao se sužnjem svog vremena
Čovjekom bez zemlje,
poput mnogih u Drugom svjetskom ratu.
Nosio je zato poeziju
kao domovinu, Valeryja, Michauxa, Rilkea,
pjesnike koje je prevodio da mu budu
što bliže srcu.
Kada bi netko spomenuo voljenu,
on bi vidio ono što prijeđe preko nje:
proljeće, jutro u kosi i smrt,
koja je oblikuje u vosku.
Trećem kralju, na kažiprst,
“kao soko lovcu, slijeće pitom ćuk”
koji i preko mora nosi sjaj večeri
na rubu čaše u mrtvom Perastu,
u maloj Boki.
Nudi mu Ognjenu zemlju, pustinju
okamenjenog drveća na horizontu.
“I tajanstvena se pustinja odziva.”
U bistrini zvjezdanog neba tražio je
odrješenje od silne tjeskobe i
završio ravno u ustima jurećeg vlaka.
Imao je tri života, dok je tražio
put kući, pjesnik Viktor Vida.
TOMICA BAJSIĆ (Zagreb, 1968.), iz zbirke "ZRAK ISPOD MORA", Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić 2009.
Kao mala znala je pjevati: ‘Ima nešto u meni što sigurno voli more ima nešto u moru što sigurno voli mene’. Njen omiljen film bio je ‘Bal na vodi’: poslala je pismo Esther Williams, i glumica je otpisala natrag. Zapravo, možda je Esther to naložila vrtlaru Alfredu, koji je u njenoj vili služio i kao tjelohranitelj i kao noćni čuvar i batler. Kako bilo, poslala je par toplih riječi djevojčici iz daleke prekooceanske zemlje koja u Esther vidi vodenu nimfu.
Ulica u Splitu bila je Tolstojeva 18. U vrijeme talijanske okupacije, gazdarica Talijanka, samotna udovica, pod ključem držala je masivni drveni kovčeg s knjigama o životima svetaca ilustriranim drvorezima, palila je svijeće i bila aktivna u životu župe. Nitko pred njom nije mogao imati tajne. Ni sama gazdarica nije imala tajni osim jedne velike tajne, koja i nije bila tajna, a ticala se djeteta bez roditelja.
U djetinjstvu živjela je u kući sa vrtom koji se nastavljao na druge vrtove i onda na druge vrtove. U krošnjama južnjačkog drveća, naranča i limuna nagnutih nad obalom mora poput zvijezda prijepodneva čula je šum:
izađi u rano jutro, stupi hrabro na kamen, udahni slobodno morski zrak.
Uroni u labirinte uskih ulica, prvi crveni cvjetovi rastu iz zračnih pukotina u tlu, od plavičastog su svjetla i duboko pod nogama vribrira slano more dok trčiš zajedno s drugom djecom, kratiš put, siječeš kroz gustoću vremena koje vas čeka.
Nepoznato se more jedva vidi kroz zastore od morske pjene, tu je usidren i američki brod na kojem je radio otac prije nego je umro dok je još bila mala, a tu je negdje i mapa života koja joj bježi i koja tek treba biti iscrtana.
Postoji već jedna mapa koja nije ni pomorska ni mapa hodočašća u Santiago de Compostelu ili Wallmart Hollywood Megastorea kamo će putovati kao studentica glume, karta je to bolničkog groblja na otoku Rabu, karta grobnica s brojevima umjesto imena, groblje nepoznatih duša u kojem počiva njena majka čekajući da dijete odraste i prepozna je i zapamti u mnoštvu lica u svemiru.
TOMICA BAJSIĆ (Zagreb, 1968.), iz zbirke pjesama “NEVIDLJIVO MORE”, Fraktura, 2018.
Majko svih stvari prokleti smo mi i svijet koji se okreće nama pod nogama Majko svih stvari sanjao sam da je ovaj svijet robna kuća i da me pokretne stepenice protiv moje volje voze brzo gore na posljednji kat Majko svih stvari govore oni bolje upućeni u materiju da ima jedan bolji svijet kao nagrada poslije ovog svijeta koji se okreće pod našim nogama Majko svih stvari u ime psovača, bukača i cvikeraša buntovnika, lampaša i riđokosih prznica u ime svih debelih i mršavih revolucionara hodača ponoćnim vatrama u ime subverzivnih elemenata pijanih brodolomnika i naših starih baka u ime desperadosa koji čekaju na vlak u ime protivnika molimo te reci nam je li to istina
TOMICA BAJSIĆ (Zagreb, 1968.), iz zbirke pjesama “ZRAK ISPOD MORA”, DHK, Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić, 2009.
čovjek-časopis 