SELIDBA

Od mene se očekuje strašna odluka
napraviti red
baciti višak stvari
prilikom seljenja

Biti ona koja će ih imenovati
jednu po jednu
(ne mogu se oteti dojmu
kako se tako vježba izdaja)

Moram uprijeti prstom
uzeti svojom rukom
i odstraniti
Sretnu suknju u kojoj sam išla
zubaru i ginekologu
cipele koje su same znale put do kuće
jednu zavjesu iza koje smo bili
tako dobro zaštićeni od radoznalih svjetiljaka
Tvoj dotrajali džemper marke Pierre Cardin
što si kao izbjeglica dobio preko Crvenog križa na dar
zajedno s pismom punim dobrih želja
od jedne (francuske) obitelji
koja se (kako delikatno) nije htjela potpisati
da te ne obaveže zahvalnošću

Kako je strašno biti onaj koji upire prstom
onda poslije gledati kako radnici gradske čistoće
odvoze sve uspomene
melju ih zajedno s tuđima i stavljaju u javnu spalionicu
iznad koje će se nekoliko trenutaka kasnije
vinuti u zrak siv stup dima
(na što li me to podsjeća)
Duše naših stvari padat će ponovno na nas
u obliku gradskog smoga

Donosim smrtnu presudu
Osjećam se kao dželat
Ne znam bi li što pomoglo
da preko lica navučem crnu kapuljaču
kao i ostale ubojice
kako me stvari ne bi prepoznale.

(Zagreb, 14. IX 2002.)

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, 2004.